Pratite nas

Herceg Bosna

Fra Željko Barbarić o svojoj subraći koju su 1945. ubili partizani

Objavljeno

na

Bilo ih je 66, a njihova jedina krivica bila je što su imali franjevački habit na sebi

Onaj kutak u crkvi gdje su položene njihove kosti je osvijetljen sjajem plamena svijeća koje dogorijevaju i poručuju da tu leže kosti onih čiji primjer još svijetli. Njih naš narod prepoznaje kao svoje junake, ali i kao svoje zagovornike i Kristove svjedoke. Zašto bi se inače tamo netko, u tom kutku crkve, spuštao na koljena i izricao svoje molitve i vapaje njima, našim pobijenim fratrima, mojoj pobijenoj braći…

Nema smisla živjeti u prošlosti, stalno se vraćati na ono staro, na ono što je prošlo. Osobito ako je riječ o ranama i bolnim trenucima. Lijek za takve slučajeve i lijek za takve situacije je oproštenje. I život. Jer život je jači od onoga čega nema. Život je jači od tame, od bola i od smrti. Sam Gospodin Isus Krist, kad nam je ostavio sakramente, rekao je: Ovo činite meni na spomen. Nije nas obvezao samo na pusto sjećanje, samo na pusto žalovanje i tugovanje zbog prošlosti, zbog onoga što se dogodilo u dvoru Pilatovu i onoga što se dogodilo na Kalvariji. Činite. Sjećajte se, ali i činite nešto. Nemojte samo sjediti skrštenih ruku, zatvoreni u sobu, kuću, same sebe. Iziđite. To je učinio Duh Sveti. Naložio je učenicima da iziđu iz zatvorenosti i da tako navještaju Život. Život, a ne samo smrt. Duh Sveti je nadahnuo apostole na herojsko svjedočanstvo i životom i u njihovoj smrti. Znamo, naime, da su svi apostoli osim Ivana, skončali mučeničkom smrću. Tako su i mnogi drugi Kristovi učenici, kršćani, platili glavom svoju vjeru. Evo… I danas po tko zna koji put pitam se kako možemo smetati jedni drugima po tom pitanju u što vjerujemo. Evo što se ne slažemo. I to mi je u redu. Nego, kako taj čovjek dođe do toga da onoga koji drukčije vjeruje želi vidjeti kraćega za glavu…

Kršćanstvo je kroz sva stoljeća svoga postojanja doživljavalo razne progone. Mnogi su kršćani svojom krvlju i cijenom vlastitoga života svjedočili vjernost Bogu i Katoličkoj crkvi. Ove veljače moja zajednica, Hercegovačka franjevačka provincija je u posebnom stanju sjećanja. I nadam se da nećemo ni mi ostati samo u sjećanju. Valja nam nešto i činiti – njima na spomen. Tko su oni? Oni su naši mučenici, pobijeni fratri iz vremena II. svjetskog rata. Njih čak 66 je ubijeno za vrijeme oslobađanja naših krajeva od fašističkih okupatora. No, to oslobađanje se pretvorilo u mučno osvećivanje na onima koji su došli pod ruku osloboditeljima. Tako da se još jedno oslobođenje pretvorilo u novi oblik ropstva, sužanjstva i zarobljeništva. Partizani su tada diljem čitave Hercegovine imali potrebu locirati i likvidirati mnoge franjevce. I za mnoge je jedina krivica bila to što su imali habit na sebi. Njih 66. Najstariji među njima – fra Marko Barbarić. Kad god gledam njegov lik i gledam one godine pokraj njegovog imena, bude mi jasno koliki je to zamah mržnje bio, kad je i on nekome bio kriv. A bio je starac, osamdesetogodišnjak, nepokretan i prikovan za krevet. Njega su osloboditelji vukli po samostanskim hodnicima, odvukli do skloništa koje se nalazilo blizu samostana, kojih pedesetak metara od samostanskih vrata. I on je dobio metak u glavu. I on je bačen zajedno s još jedanaestoricom fratara koji su se tada zatekli u našem samostanu na Širokom Brijegu u sklonište. Potom su trupla dvanaestorice fratara polili benzinom te zapalili, a sklonište zatrpali… Bez suđenja, krivice, suca i tužitelja. Izvodili su ih jednog po jednog, vodili ih prema skloništu i ubijali ih. Časna sestra Emerana Kozina koja je boravila tada na Brijegu ovako svjedoči: (Dok su fratri bili zatvoreni u zbornici)

Predosjećali su da neće biti dobro. A to se je moglo lako i zaključiti iz drskog vladanja oficira, a osobito drugarica. Uza sva vrijeđanja držali su se većinom mirno. Pogdjekoji je bio problijedio. Plakao nije nijedan. Neki su molili krunicu. (…) Dok smo bili s njima, vidjela sam neke da se ispovijedaju, npr. fra Borislava i fra Žarka. Fra Dobroslav je i mene upozorio bih li se i ja ispovjedila. Onda sam se ispovjedila, ali stojeći da ne bi stražar primijetio. Tako su činili i svećenici. Uostalom, još dok smo bili u podrumu, primili smo svi zajedničko odrješenje. Podijelio nam ga je vlč. fra Stanko. Kad smo mi sestre bile u Splitu, pričao nam je netko, da su uvečer donijeli svetootajstvo iz crkve i da su se svi pričestili…“

Na Širokom Brijegu i okolici život su izgubila 33 fratara. Neki od njih su izvučeni iz crkve za vrijeme svete mise. Drugi su bili smrtno bolesni. Neki su tek došli na Široki Brijeg kao što je bio slučaj s fra Dobroslavom Šimovićem, koji je tek kojih petnaestak dana prije stigao na Brijeg. Među onih 66 fratara bio je i naš provincijal, dr. fra Leo Petrović, naš prvi doktor znanosti u povijesti naše Zajednice. Bilo je tu i mnogo drugih doktora znanosti kao što su fra Arkanđeo Nuić i fra Bono Jelavić. Ubijen je i gvardijan samostana na Širokom Brijegu fra Andrija Jelčić, ravnatelj Gimnazije na Širokom Brijegu fra Radoslav Vukšić, mladi svećenici poput fra Žarka Leventića i fra Svetislava Markotića… Neki su opet bili tek obukli habit, studenti i đaci, kao što su fra Ludovik Radoš i fra Miljenko Ivanković ili su bili časna braća (braća laici) kao što je to bio fra Melhior Prlić. Izgleda da je jedini kriterij i optužba bilo to što su nosili habit. Tako je fra Marko Dragićević pričao da su razmišljali o tome da obuku habite i onim đacima koji još nisu bili fratri. Mislili su ih tako zaštiti od partizana. Sreća u nesreći je bila da su ipak odustali od takve ideje pa su se oni đaci uspjeli spasiti od sigurne smrti…

Ostala braća su skončala na različite načine. U Mostaru, primjerice, braća su, nešto slično mučeništvu Kvirina Sisačkog, svezana i bačena s mosta u rijeku Neretvu. Za njihova tijela se ne zna. Među njima je bio i naš tadašnji provincijal fra Leo. Neka braća su završila svoj život u nekoj šumi, gori, rovu Križnog puta. Neka opet u raznim jamama u Zagvozdu. Neki u vlastitoj kući, tj. župnom uredu, poput fra Križana Galića, kojem su partizani ubacili bombu u župni ured u Međugorju…

Ono što je posebno bolno bilo jest da se taj 7. veljače u bivšoj državi slavio kao Dan oslobođenja Lištice. Lištica je naziv za grad Široki Brijeg koji je bio u upotrebi za vrijeme komunističke vladavine. Lištica se zove i rječica koja izvire u Širokom Brijegu. Taj 7. veljače, dan koji je zapamćen kao dan tragedije, bola i poniženja, se kroz više od 45 godina slavio kao Dan grada. Toliki fratri i tisuće ljudi, mještana, seljaka, vojnika i civila su izgubili svoje živote. Valjda nije bilo kuće iz koje barem jedna osoba nije izgubila svoj život u ratnim stradanjima. Iz moje kuće dvojica, djed i stric. Nisam živio u tom vremenu. Ne sjećam se ni tih slavlja. No slavilo se u hotelu, tako se priča i tako se ljudi sjećaju. Slavilo se oslobođenje od narodnih neprijatelja. A ti narodni neprijatelji su bili i fratri. Tih nesretnih dana u veljači, 66 fratara je izgubilo svoj život. Materijalna šteta je tu sporedna činjenica i sporedna stvar u usporedbi s ljudskim životima. Spomenimo tek usput, tada je zapaljena Gimnazija i njezina velika biblioteka. Očevici kažu da je plamen bio toliki da se i po noći vidjelo kao po danu. Crkva je oskvrnjena. Očevici kazuju, a dokazi pokazuju da su tada liturgijski predmeti porazbijani, konjima se ulazilo u crkvu, a jedan je partizan svezao fratarski pojas na svinju i tako je vodio kroz dvorište…

Tek 1971. fratri uspijevaju prenijeti kosti fratara iz skloništa u crkvu. Punih 26. godina nisu se smjele dirati. Nije se smjelo o njima ni pričati. Svjedočanstva su se prikupljala u tajnosti. A 7. veljače se i dalje slavio kao Dan oslobođenja… Danas? Danas to sklonište kojem se nismo smjeli primicati godinama je mjesto tihe molitve i sjećanja, tamo se pale svijeće, a veliki križ svjedoči da se tu nešto važno dogodilo zbog vjere u Krista. Onaj kutak u crkvi gdje su položene njihove kosti je osvijetljen sjajem plamena svijeća koje dogorijevaju i poručuju da tu leže kosti onih čiji primjer još svijetli. Njih naš narod prepoznaje kao svoje junake, ali i kao svoje zagovornike i Kristove svjedoke. Zašto bi se inače tamo netko, u tom kutku crkve, spuštao na koljena i izricao svoje molitve i vapaje njima, našim pobijenim fratrima, mojoj pobijenoj braći…

Sutra, 7. veljače slavimo kao dan sjećanja na pobijene fratre. Osloboditelja se malo tko sjeća. Našim pobijenim fratrima, svjedocima vjere i svjedocima Isusa Krista smo zahvalni. Za očuvanje vjere. Za njihovu krv koja i nas danas drži ovdje. Njihova žrtva i njihovo svjedočanstvo nisu uzalud i nisu zaboravljeni. Za mnoge grobove se ni ne zna. Tek njih 24 leže pokopana u pokrajnjoj lađi u crkvi na Širokom Brijegu. Već godinama u našoj crkvi na Širokom Brijegu slavimo trodnevnicu kao pripravu za sami dan. Kroz ta tri dana slušamo Božju riječ i sudjelujemo u misnim slavljima te razmišljamo o njihovoj žrtvi i kakvu poruku ona ima za nas danas. Ljudi su zahvalni. To svjedoče svojim dolascima i molitvom na njihovom grobu i inače, ne samo u veljači i ne samo 7. veljače. Ove godine kroz ta tri dana mise su slavili franjevački provincijali fra Joško Kodžoman iz Splita, fra Lovro Gavran iz Sarajeva i fra Miljenko Šteko iz Mostara. Na samu 70. Obljetnicu njihove pogibije misno slavlje predvodi i prigodnu riječ upućuje biskup gospićko-senjski Mile Bogović. U našoj franjevačkoj zajednici pokrenut je i postupak za njihovo proglašenje blaženicima. O tome se brine Vicepostulatura postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“.

Okrećemo se sadašnjosti, onome danas s pogledom na vječnost. Za njih vjerujemo da uživaju vječnost u Božjem društvu. Ovdje su pretrpjeli mučeništvo. A mi danas? Nitko nam doduše ne zvecka oružjem oko ušiju i glave, ali njihov primjer nam je velik poticaj i velik zalog. Na neki način smo im dužnici. Oni su činili jednu trećinu čitave Provincije. A mi smo i dalje tu. Zahvaljujući njima. Zahvaljujući zvanjima i fratrima koji su, nadahnuti na njihovu primjeru, dolazili u samostan i održavali vjeru našeg naroda, ali i vlastitu vjeru, čuvajući taj plamičak u teškim vremenima. To je i naš zadatak danas. Produbljivati vjeru, hrabro svjedočiti svoju vjeru, oplemenjivati svoju vjeru dobrim djelima pa – do Božje volje. Dokle dišemo, dužnost nam je činiti dobro. Ne zato što smo veliki humanisti. Nego zato što smo osvojeni Kristovim primjerom koji uključuje drvo križa, mučenje, bičevanje, trnovu krunu, tjeskobu i agoniju Maslinskog vrta… Budući da vjerujemo u uskrsnuće i da smo vjernici Uskrsa i Uskrsloga, nemamo drugog izbora nego gledati naprijed i slijediti Gospodina koji je Put, Istina i Život. A On sam reče da će nas Istina osloboditi. Tomu u prilog idu i istraživanja o mučenju i smrti naših pobijenih fratara, ali i svih ostalih nevino pobijenih žrtava. Istina oslobađa. A Istina je sam Gospodin Isus Krist, zbog kojeg su, vjerujemo, i naši fratri izgubili svoje živote i to iz mržnje prema vjeri.

 [ad id=”40551″]

fra Željko Barbarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Zašto sotoniziraju Herceg Bosnu? Šoljić u odgovoru HMS-u citirao Aliju Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Središnja proslava obljetnice HZ HB počinje večeras likovnom izložbom logoraša Bosiljka Kožula  u Hrvatskom domu Hercega Stjepana Kosača u Mostaru u 18 sati, nakon čega slijedi polaganje vijenaca i molitva za hrvatske branitelje ispred središnjeg spomenika hrvatskih branitelja u 18,45 sati te svečana akademija u velikoj dvorani HD Kosača u 19 sati.  Obilježavanje 28. obljetnice osnivanja HZ HB počelo je polaganjem vijenca na grob prvog predsjednika HZ HB i HR HB Mate Bobana 15.studenog. Dan utemeljenja HZ HB općina Grude je odredila kao dan općine, a Zapadnohercegovačka županija kao dan Županije pa su u okviru toga priređene brojne manifestacije. Pad Vukovara i osnivanje HZ HB se obilježava širom BiH i RH na desetinama lokacija. Neke od tih manifestacija se odvijaju istovremeno. Veliki broj građana Mostara i Hrvata iz cijele BiH bit će toga dana u Vukovaru.

-Pozdravljam sve koji obilježavaju ova dva događaja ma gdje da su i pozivam poštovatelje HZ HB da na njima sudjeluju, kaže u razgovoru za Hrvatski Medijski Servis predsjednik Glavnog vijeća HZ HB Vladimir Šoljić.

HMS: Kako o razlozima osnivanja i svemu što je vezano za HZ HB postoje u osnovi dvije potpuno različite slike kako kao sudionik najvažniji događaj iz tog razdoblja s ove vremenske distance ocjenjujete osnivanje i djelovanje HZ HB?

ŠOLJIĆ: Bila su to teška vremena kada je uz svakojake rizike bilo potrebno donositi važne, a često i sudbonosne odluke. Na našu sreću u to vrijeme Hrvati u BiH su u strukturama vlasti imali legitimne, hrabre i mudre predstavnike. Oni nisu imali dvojbe kad je u pitanju proširenje rata na prostoru BiH u kojoj je u to vrijeme gotovo dvije trećine teritorija bilo izvan stvarnog nadzora središnje vlasti BiH. Ako je poznato da je veliki broj napada na RH polazio s prostora BiH te da je učinjen zločin od strane JNA i rezervista iz Srbije i Crne Gore bez odgovarajuće reakcije središnje vlasti BiH, a posebno nakon izjave predsjedatelja Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića „to nije naš rat“ bilo je jasno da Hrvate BiH nitko ne namjerava braniti. Dodamo li tome činjenice da su Srbi i Muslimani (Bošnjaci) ustrojili vlastite sustave za slučaj rata i to Srbi kroz SAO, a Muslimani osnivanjem Patriotske lige kao vojske za obranu muslimanskog naroda. Nakon toga Hrvatima zaista nije preostalo ništa drugo nego da i sami ustroje sustav samoobrane. To je razlog osnivanja HZ HB, a nikako namjera rušenja BiH i pripajanja njenih dijelova Hrvatskoj.

HMS: Čime to možete obrazložiti?

ŠOLJIĆ: Argumenata je mnoštvo, a ovom prigodom ću navesti samo neke: Hrvatski zastupnici su bitno utjecali na Odluku o neovisnosti BiH u Skupštini BiH, Hrvati su u najvećem postotku izišli na Referendum o neovisnosti a njihovi glasovi bili su presudni za uspjeh Referenduma, Hrvati su prvi stali u obranu prostora na kojima su bili većinsko pučanstvo, a i tamo gdje su bili u manjini -Sarajevo, Tuzla, Bihać itd.- čime su dali velik doprinos u obrani BiH. Posebno je značajno istaknuti da je HVO na zahtjev multietničkog vodstva grada Mostara i uz suglasnost Predsjedništva BiH obranio grad Mostar jer u to vrijeme na ovim prostorima nije bilo druge organizirane vojske. Kako bi izgledao daljnji tijek rata da je Mostar došao u okruženje i blokadu kao što je to bio slučaj sa Sarajevom možete pretpostaviti, Hrvati su prvi a često i jedini prihvaćali sve mirovne inicijative i prijedloge kako one unutar BiH tako i međunarodne. Na prostoru BiH pod nadzorom HVO zbrinut je velik broj ne Hrvata, a s tog prostora i preko njega dolazila je sva pomoć stanovništvu na prostoru pod nadzorom ABiH uključujući i vojnu. HVO kao vojska hrvatskog naroda je u minulom ratu učinio neusporedivo manje zločina i progona nego druge dvije vojske, VRS i ABiH.

HMS: Zbog čega onda toliki napadi i sotonizacija HZ HB?

ŠOLJIĆ: Na ovo pitanje neću davati izravan odgovor nego samo navesti dva značajna izvora, a prepuštam čitateljima da sami donesu zaključak. Prvi; Gračanački glasnik, časopis za kulturu i hisotriju broj 36. Godina XVIII studeni, 2013. Str. 65, citat iz intervjua Alije Izetbegovića od 14.11.1993. godine:
Moramo ovdje graditi jednu civilizovanu državu ili nemamo šansi. Dakle, ne čisto muslimansku državu ovdje napraviti. Mi to ne bi trebali da uradimo, mada će ona, kako se to kaže via fakti biti to, jednostavno, drukčije ne može. To će biti ipak država u kojoj će biti: 80% Muslimana i biće onoliko muslimanska ili bošnjačka, kako hoćete, koliko je Francuska, Francuska uprkos što tamo ima, isto tako, Arapa 3 miliona, itd, ali to je francuska država i tu je Francuz predsjednik vlade i predsjednik Republike i svi su ministri Francuzi i drukčije mu ne može da bude. Prema tome, mislim da ta činjenica, da će njih biti još po 10 procenata jednih i drugih unutra, ne mijenja na stvari da narod koji je izborio tu državu ima sva prava koja, ne birajući, poštujući pravo onih njih kao manjina“.

Drugi izvor je Deklaracija SDA sa posljednjeg kongresa.

HMS: Ima li rješenja za stabilnu i uspješnu BiH?

ŠOLJIĆ: Nema tu jednostavnih i brzih rješenja, da ih je bilo našao bi ih netko prije nas. Po meni je temeljno da se tri konstitutivna naroda u BiH međusobno priznaju i uvažavaju onako kako je to naznačeno ZAVNOBiH-om i Daytonskim sporazumom, a to znači da Srbi, Bošnjaci i Hrvati budu u potpunosti jednakopravni. Tu ne treba izmišljati „toplu vodu“ nego naći uzore u uspješnim višenacionalnim zajednicama kao što su Švicarska i Belgija. Određena iskustva mogla bi se uzeti i od skandinavskih zemalja koje su prošle u povijesti ono što BiH i danas prolazi. Zbog čega praviti eksperimente i gubiti vrijeme kad je poznato da su se sve višenacionalne zajednice raspale ako nisu uspješno riješile unutarnji ustroj./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Oni koji osporavaju potrebu osnivanja HZ HB su neprijatelji Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 18. studenog 1991. kada su JNA i srpske paravojne formacije uništile i okupirale Vukovar politički predstavnici Hrvata u BiH utemeljili su Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu. Na utemeljenje, HZ HB, utjecale su tadašnje vanjske, odnosno međunarodne i unutarnje bosanskohercegovačke okolnosti, kaže u razgovoru za Hrvatski Medijski Servis ravnatelj Hrvatskog dokumentacijskog centra domovinskog rata u BiH i saborski zastupnik Željko Raguž.

-Vanjske okolnosti bile su proces raspada Jugoslavije te mirovno posredovanje međunarodne zajednice u tom procesu, a unutarnje, politička neslaganja tri konstitutivna naroda oko budućeg statusa BiH, u ili izvan Jugoslavije, te teritorijalnog unutarnjeg državnog uređenja Bosne i Hercegovine nakon stjecanja njezine neovisnosti. Bošnjaci, Srbi i Hrvati, nisu mogli, u to vrijeme, nažalost, kao i danas, naći zajedničko rješenje kakva treba biti BiH, unitarna, konfederalna ili federalna država, kaže Raguž.

HMS: Je su li osnivanje HZ HB i kasnije HVO-a bili jedini mogući izbor da bi se Hrvati u BiH obranili i sačuvali svoj politički subjektivitet?

RAGUŽ: Oni pojedinci ili skupine iz međunarodne zajednice ili iz BiH koji Hrvatima osporavaju pravo na samoorganiziranje kroz HZ HB, nakon stradanja Ravnog i sudbine Vukovara naši su politički protivnici ili bolje kazano veliki su neprijatelji hrvatskom narodu. Samo neprijateljstvo može biti razlogom negiranja našeg prava na samoorganiziranje kroz HZ HB. Nedvojbeno je kako bi bez HZ HB i bez Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) Hrvate u BiH zadesila sudbina Hrvata iz Vukovara, Bošnjaka iz Srebrenice ili Srba iz Podrinja, a većinu Hrvata iz Središnje Bosne sudbina naših sunarodnjaka iz Zenice, Kaknja, Vareša ili današnje Republike Srpske. Kriminaliziranje HZ HB znači zapravo negiranje prava na politički subjektivitet i slobodu hrvatskog naroda u BiH.

HMS: Što bi se dogodilo da je hrvatsko politički vodstvo prihvatilo da se, recimo, Hrvati bore u postrojbama ARBiH, koju je bošnjačko političko vodstvo predstavljalo kako multinacionalnu i jedino legalnu vojnu formaciju u BiH?

RAGUŽ: Na kraju rata 31.12.1995. godine, bilo je 211.036 pripadnika Armije RBiH čija je nacionalna struktura bila sljedeća: Bošnjaka 203.368, Hrvata 2.283, Srba 1.087 dok su ostali bili Jugoslaveni i pripadnici nacionalnih manjina. Koliko se bošnjačka vojska ARBiH bez opravdanja zvala ARBiH govori i podatak da je u HVO-u bilo više Bošnjaka, nego u ARBiH Hrvata. Hrvati su postupili slično kao i Srbi i Bošnjaci te organizirali svoju vojsku HVO-e. Neki Hrvati, u manjem broju, su zbog okolnosti u kojima su se nalazili bili u ARBiH. Opet, slično, iako u većem broju i jedan broj Muslimana (Bošnjaka) odlučio je biti u HVO-u, što je bila stvar njihova izbora ili okolnosti u kojima su se nalazili. Hrvatsko političko vodstvo u BiH nije moglo prihvatiti da se, Hrvati bore u postrojbama ARBiH, koja je od njezinog osnivanja zamišljena kao bošnjačka vojska, jer bi to bilo nemoguće kao što su pokazali kasniji događaji u ratu na području BiH.

HMS: Koliko je u proteklom ratu ubijeno Bošnjaka, od strane HVO-a, koliko ih je prošlo kroz logore i protjerano, a koliko je ARBiH ubila Hrvata i protjerala, koliko je Hrvata prošlo kroz logore?

RAGUŽ: Zanimljivo je istaći prema više međunarodnih i domaćih istraživanja, da je s područja pod nadzorom Muslimana (Bošnjaka) u Bosni i Hercegovini protjerano, ili su napustili taj prostor zbog ratnih okolnosti, 170.000 Hrvata, a iz Republike Srpske 142.000 Hrvata. Prema rezultatima istih istraživanja s područja pod vlašću Hrvata u Bosni i Hercegovini u razdoblju 1991.-1995. godine protjerano je, ili su napustili taj prostor zbog ratnih okolnosti, 52.000 Bošnjaka. U ratu Hrvata i Bošnjaka stradalo je, i na jednoj i na drugoj strani, ukupno 8.000, odnosno oko 4.000 Bošnjaka i 4.000 Hrvata, skoro podjednako na obje strane. U logorima i zatvorima bilo je ukupno 30.000 Hrvata i Bošnjaka, odnosno po 15.000 na obje strane.

HMS: Kako je s obzirom na te podatke moguće da su dužnosnici Herceg Bosne i HVO-a u Haagu za zločine nad Bošnjacima osuđeni na 273 godine zatvora, a bošnjački generali za zločine nad Hrvatima na samo 5,5 godina zatvora?

RAGUŽ: Za zločine nad Hrvatima na Haškom kaznenom sudu osuđena su dva zapovjednika bošnjačke vojske ARBiH na ukupno 5,5 godina zatvora, general Hadžihasanović na tri i pol godine, kako ste kazali, i pukovnik Kubura na dvije godine zatvora.Nečuveno svakako, ali sudskim konstrukcijama i bošnjačkim medijskim ponavljanjima osmišljenih laži, nažalost to se dogodilo. U dobrom dijelu hrvatske javnosti u BiH sve se više razvija uvjerenje kako su navedene presude bile ustvari naručene pravosudne istine kojima je bio cilj nametanje političkih rješenja za BiH što neće u budućnosti donijeti ništa dobroga ovoj zemlji koja vapi za istim kriterijima poštovanja žrtava i osude zločinaca na svim stranama kao temeljnim pretpostavkama za pomirenje i trajni mir u budućnosti.

HMS: U hrvatskoj javnosti špekulira se kako je presuda Haškog suda protiv dužnosnika HR HB dobro plaćena, kako bi se Herceg Bosna, mogla sotonizirati, te borbu za ustavom zajamčena prava Hrvata kao suverenog naroda proglašavati fašističkom, zločinačkom, retrogradnom. Koliko su takve špekulacije utemeljene?

RAGUŽ: Bili smo svjedoci nečuvenih postupaka tužitelja i sudaca Haškog kaznenog suda i njihove šetnje po BiH u organizaciji bivših pripadnika ARBiH, izravnih sudionika u bošnjačko-hrvatskim ratnim sukobima u BiH. O kakvoj se nepristranosti Haškog kaznenog suda može govoriti kada se njegovi sudci i tužitelji stavljaju na takav način na stranu jedne od sukobljenih strana sijući opravdane sumnje u hrvatskoj javnosti u BiH. Vrijeme, ali i potrebna istraživanja mogu potvrditi ili odbaciti takve špekulacije. U realnoj stvarnosti BiH, od 1991.-1995., vidjeti u HZ HB nelegalnu, jednonacionalnu paradržavnu tvorevinu, a ne vidjeti to isto na drugoj ili trećoj strani, mogu samo propagandni manipulatori, plaćenici i nasilnici, međunarodni i domaći, koji žele vladati nad drugim narodima mimo njihove demokratske političke volje.

HMS: Kako bi danas izgledala BiH da je u Daytonu Herceg Bosna, kao i RS-a, prihvaćena kao jedna od tri federalne jedinice, koje tvore BiH?

RAGUŽ: Danas najveći dio bošnjačke političke elite želi od BiH napraviti svoju bošnjačku nacionalnu državu. Srpska politička elita nastoji očuvati i učvrstiti Republiku Srpsku, dok se Hrvati u BiH bore za očuvanje političkog subjektiviteta i mogućnosti biranja svojih političkih predstavnika u institucijama vlasti u BiH. Kako Bošnjaci ne mogu, bar u skoro vrijeme, napraviti svoju nacionalnu državu od cijele BiH jer u sadašnjim okolnostima nije moguće ukinuti Republiku Srpsku nastoje u međuvremenu na račun Hrvata, napraviti od Federacije BiH svoj bošnjački nacionalni entitet, u dobrom dijelu sličan Republici Srpskoj. Da je u Daytonu Herceg Bosna, prihvaćena kao jedna od tri federalne jedinice, koje tvore BiH bilo bi to, ne samo, ostvarenje ravnopravnosti Hrvata u BiH u odnosu na Bošnjake i Srbe, nego bi nedvojbeno postojanje Herceg Bosne bilo i siguran oslonac miru i stabilnosti BiH.

Razgovarao: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari