Pratite nas

Herceg Bosna

Fra Željko Barbarić o svojoj subraći koju su 1945. ubili partizani

Objavljeno

na

Bilo ih je 66, a njihova jedina krivica bila je što su imali franjevački habit na sebi

Onaj kutak u crkvi gdje su položene njihove kosti je osvijetljen sjajem plamena svijeća koje dogorijevaju i poručuju da tu leže kosti onih čiji primjer još svijetli. Njih naš narod prepoznaje kao svoje junake, ali i kao svoje zagovornike i Kristove svjedoke. Zašto bi se inače tamo netko, u tom kutku crkve, spuštao na koljena i izricao svoje molitve i vapaje njima, našim pobijenim fratrima, mojoj pobijenoj braći…

Nema smisla živjeti u prošlosti, stalno se vraćati na ono staro, na ono što je prošlo. Osobito ako je riječ o ranama i bolnim trenucima. Lijek za takve slučajeve i lijek za takve situacije je oproštenje. I život. Jer život je jači od onoga čega nema. Život je jači od tame, od bola i od smrti. Sam Gospodin Isus Krist, kad nam je ostavio sakramente, rekao je: Ovo činite meni na spomen. Nije nas obvezao samo na pusto sjećanje, samo na pusto žalovanje i tugovanje zbog prošlosti, zbog onoga što se dogodilo u dvoru Pilatovu i onoga što se dogodilo na Kalvariji. Činite. Sjećajte se, ali i činite nešto. Nemojte samo sjediti skrštenih ruku, zatvoreni u sobu, kuću, same sebe. Iziđite. To je učinio Duh Sveti. Naložio je učenicima da iziđu iz zatvorenosti i da tako navještaju Život. Život, a ne samo smrt. Duh Sveti je nadahnuo apostole na herojsko svjedočanstvo i životom i u njihovoj smrti. Znamo, naime, da su svi apostoli osim Ivana, skončali mučeničkom smrću. Tako su i mnogi drugi Kristovi učenici, kršćani, platili glavom svoju vjeru. Evo… I danas po tko zna koji put pitam se kako možemo smetati jedni drugima po tom pitanju u što vjerujemo. Evo što se ne slažemo. I to mi je u redu. Nego, kako taj čovjek dođe do toga da onoga koji drukčije vjeruje želi vidjeti kraćega za glavu…

Kršćanstvo je kroz sva stoljeća svoga postojanja doživljavalo razne progone. Mnogi su kršćani svojom krvlju i cijenom vlastitoga života svjedočili vjernost Bogu i Katoličkoj crkvi. Ove veljače moja zajednica, Hercegovačka franjevačka provincija je u posebnom stanju sjećanja. I nadam se da nećemo ni mi ostati samo u sjećanju. Valja nam nešto i činiti – njima na spomen. Tko su oni? Oni su naši mučenici, pobijeni fratri iz vremena II. svjetskog rata. Njih čak 66 je ubijeno za vrijeme oslobađanja naših krajeva od fašističkih okupatora. No, to oslobađanje se pretvorilo u mučno osvećivanje na onima koji su došli pod ruku osloboditeljima. Tako da se još jedno oslobođenje pretvorilo u novi oblik ropstva, sužanjstva i zarobljeništva. Partizani su tada diljem čitave Hercegovine imali potrebu locirati i likvidirati mnoge franjevce. I za mnoge je jedina krivica bila to što su imali habit na sebi. Njih 66. Najstariji među njima – fra Marko Barbarić. Kad god gledam njegov lik i gledam one godine pokraj njegovog imena, bude mi jasno koliki je to zamah mržnje bio, kad je i on nekome bio kriv. A bio je starac, osamdesetogodišnjak, nepokretan i prikovan za krevet. Njega su osloboditelji vukli po samostanskim hodnicima, odvukli do skloništa koje se nalazilo blizu samostana, kojih pedesetak metara od samostanskih vrata. I on je dobio metak u glavu. I on je bačen zajedno s još jedanaestoricom fratara koji su se tada zatekli u našem samostanu na Širokom Brijegu u sklonište. Potom su trupla dvanaestorice fratara polili benzinom te zapalili, a sklonište zatrpali… Bez suđenja, krivice, suca i tužitelja. Izvodili su ih jednog po jednog, vodili ih prema skloništu i ubijali ih. Časna sestra Emerana Kozina koja je boravila tada na Brijegu ovako svjedoči: (Dok su fratri bili zatvoreni u zbornici)

Predosjećali su da neće biti dobro. A to se je moglo lako i zaključiti iz drskog vladanja oficira, a osobito drugarica. Uza sva vrijeđanja držali su se većinom mirno. Pogdjekoji je bio problijedio. Plakao nije nijedan. Neki su molili krunicu. (…) Dok smo bili s njima, vidjela sam neke da se ispovijedaju, npr. fra Borislava i fra Žarka. Fra Dobroslav je i mene upozorio bih li se i ja ispovjedila. Onda sam se ispovjedila, ali stojeći da ne bi stražar primijetio. Tako su činili i svećenici. Uostalom, još dok smo bili u podrumu, primili smo svi zajedničko odrješenje. Podijelio nam ga je vlč. fra Stanko. Kad smo mi sestre bile u Splitu, pričao nam je netko, da su uvečer donijeli svetootajstvo iz crkve i da su se svi pričestili…“

Na Širokom Brijegu i okolici život su izgubila 33 fratara. Neki od njih su izvučeni iz crkve za vrijeme svete mise. Drugi su bili smrtno bolesni. Neki su tek došli na Široki Brijeg kao što je bio slučaj s fra Dobroslavom Šimovićem, koji je tek kojih petnaestak dana prije stigao na Brijeg. Među onih 66 fratara bio je i naš provincijal, dr. fra Leo Petrović, naš prvi doktor znanosti u povijesti naše Zajednice. Bilo je tu i mnogo drugih doktora znanosti kao što su fra Arkanđeo Nuić i fra Bono Jelavić. Ubijen je i gvardijan samostana na Širokom Brijegu fra Andrija Jelčić, ravnatelj Gimnazije na Širokom Brijegu fra Radoslav Vukšić, mladi svećenici poput fra Žarka Leventića i fra Svetislava Markotića… Neki su opet bili tek obukli habit, studenti i đaci, kao što su fra Ludovik Radoš i fra Miljenko Ivanković ili su bili časna braća (braća laici) kao što je to bio fra Melhior Prlić. Izgleda da je jedini kriterij i optužba bilo to što su nosili habit. Tako je fra Marko Dragićević pričao da su razmišljali o tome da obuku habite i onim đacima koji još nisu bili fratri. Mislili su ih tako zaštiti od partizana. Sreća u nesreći je bila da su ipak odustali od takve ideje pa su se oni đaci uspjeli spasiti od sigurne smrti…

Ostala braća su skončala na različite načine. U Mostaru, primjerice, braća su, nešto slično mučeništvu Kvirina Sisačkog, svezana i bačena s mosta u rijeku Neretvu. Za njihova tijela se ne zna. Među njima je bio i naš tadašnji provincijal fra Leo. Neka braća su završila svoj život u nekoj šumi, gori, rovu Križnog puta. Neka opet u raznim jamama u Zagvozdu. Neki u vlastitoj kući, tj. župnom uredu, poput fra Križana Galića, kojem su partizani ubacili bombu u župni ured u Međugorju…

Ono što je posebno bolno bilo jest da se taj 7. veljače u bivšoj državi slavio kao Dan oslobođenja Lištice. Lištica je naziv za grad Široki Brijeg koji je bio u upotrebi za vrijeme komunističke vladavine. Lištica se zove i rječica koja izvire u Širokom Brijegu. Taj 7. veljače, dan koji je zapamćen kao dan tragedije, bola i poniženja, se kroz više od 45 godina slavio kao Dan grada. Toliki fratri i tisuće ljudi, mještana, seljaka, vojnika i civila su izgubili svoje živote. Valjda nije bilo kuće iz koje barem jedna osoba nije izgubila svoj život u ratnim stradanjima. Iz moje kuće dvojica, djed i stric. Nisam živio u tom vremenu. Ne sjećam se ni tih slavlja. No slavilo se u hotelu, tako se priča i tako se ljudi sjećaju. Slavilo se oslobođenje od narodnih neprijatelja. A ti narodni neprijatelji su bili i fratri. Tih nesretnih dana u veljači, 66 fratara je izgubilo svoj život. Materijalna šteta je tu sporedna činjenica i sporedna stvar u usporedbi s ljudskim životima. Spomenimo tek usput, tada je zapaljena Gimnazija i njezina velika biblioteka. Očevici kažu da je plamen bio toliki da se i po noći vidjelo kao po danu. Crkva je oskvrnjena. Očevici kazuju, a dokazi pokazuju da su tada liturgijski predmeti porazbijani, konjima se ulazilo u crkvu, a jedan je partizan svezao fratarski pojas na svinju i tako je vodio kroz dvorište…

Tek 1971. fratri uspijevaju prenijeti kosti fratara iz skloništa u crkvu. Punih 26. godina nisu se smjele dirati. Nije se smjelo o njima ni pričati. Svjedočanstva su se prikupljala u tajnosti. A 7. veljače se i dalje slavio kao Dan oslobođenja… Danas? Danas to sklonište kojem se nismo smjeli primicati godinama je mjesto tihe molitve i sjećanja, tamo se pale svijeće, a veliki križ svjedoči da se tu nešto važno dogodilo zbog vjere u Krista. Onaj kutak u crkvi gdje su položene njihove kosti je osvijetljen sjajem plamena svijeća koje dogorijevaju i poručuju da tu leže kosti onih čiji primjer još svijetli. Njih naš narod prepoznaje kao svoje junake, ali i kao svoje zagovornike i Kristove svjedoke. Zašto bi se inače tamo netko, u tom kutku crkve, spuštao na koljena i izricao svoje molitve i vapaje njima, našim pobijenim fratrima, mojoj pobijenoj braći…

Sutra, 7. veljače slavimo kao dan sjećanja na pobijene fratre. Osloboditelja se malo tko sjeća. Našim pobijenim fratrima, svjedocima vjere i svjedocima Isusa Krista smo zahvalni. Za očuvanje vjere. Za njihovu krv koja i nas danas drži ovdje. Njihova žrtva i njihovo svjedočanstvo nisu uzalud i nisu zaboravljeni. Za mnoge grobove se ni ne zna. Tek njih 24 leže pokopana u pokrajnjoj lađi u crkvi na Širokom Brijegu. Već godinama u našoj crkvi na Širokom Brijegu slavimo trodnevnicu kao pripravu za sami dan. Kroz ta tri dana slušamo Božju riječ i sudjelujemo u misnim slavljima te razmišljamo o njihovoj žrtvi i kakvu poruku ona ima za nas danas. Ljudi su zahvalni. To svjedoče svojim dolascima i molitvom na njihovom grobu i inače, ne samo u veljači i ne samo 7. veljače. Ove godine kroz ta tri dana mise su slavili franjevački provincijali fra Joško Kodžoman iz Splita, fra Lovro Gavran iz Sarajeva i fra Miljenko Šteko iz Mostara. Na samu 70. Obljetnicu njihove pogibije misno slavlje predvodi i prigodnu riječ upućuje biskup gospićko-senjski Mile Bogović. U našoj franjevačkoj zajednici pokrenut je i postupak za njihovo proglašenje blaženicima. O tome se brine Vicepostulatura postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“.

Okrećemo se sadašnjosti, onome danas s pogledom na vječnost. Za njih vjerujemo da uživaju vječnost u Božjem društvu. Ovdje su pretrpjeli mučeništvo. A mi danas? Nitko nam doduše ne zvecka oružjem oko ušiju i glave, ali njihov primjer nam je velik poticaj i velik zalog. Na neki način smo im dužnici. Oni su činili jednu trećinu čitave Provincije. A mi smo i dalje tu. Zahvaljujući njima. Zahvaljujući zvanjima i fratrima koji su, nadahnuti na njihovu primjeru, dolazili u samostan i održavali vjeru našeg naroda, ali i vlastitu vjeru, čuvajući taj plamičak u teškim vremenima. To je i naš zadatak danas. Produbljivati vjeru, hrabro svjedočiti svoju vjeru, oplemenjivati svoju vjeru dobrim djelima pa – do Božje volje. Dokle dišemo, dužnost nam je činiti dobro. Ne zato što smo veliki humanisti. Nego zato što smo osvojeni Kristovim primjerom koji uključuje drvo križa, mučenje, bičevanje, trnovu krunu, tjeskobu i agoniju Maslinskog vrta… Budući da vjerujemo u uskrsnuće i da smo vjernici Uskrsa i Uskrsloga, nemamo drugog izbora nego gledati naprijed i slijediti Gospodina koji je Put, Istina i Život. A On sam reče da će nas Istina osloboditi. Tomu u prilog idu i istraživanja o mučenju i smrti naših pobijenih fratara, ali i svih ostalih nevino pobijenih žrtava. Istina oslobađa. A Istina je sam Gospodin Isus Krist, zbog kojeg su, vjerujemo, i naši fratri izgubili svoje živote i to iz mržnje prema vjeri.

 [ad id=”40551″]

fra Željko Barbarić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

HAŠKA PRAVDA: Za zločine u hrvatskobošnjačkom ratu – Hrvatima 273, Bošnjacima 8,5 godina zatvora

Objavljeno

na

Objavio

Da su Haško tužiteljstvo i Haški sud imali različite kriterije za procesuiranje odgovornih za zločine u hrvatsko-bošnjačkom ratnom sukobu, najilustrativnije pokazuju usporedni podatci o zločinima Armije RBiH nad Hrvatima i HVO-a nad Bošnjacima, koji su u frapantnom raskoraku s brojem osuđenih i ukupno izrečenim kaznama. I dok je za zločine nad Bošnjacima hrvatske političke i vojne dužnosnike Haški sud osudio na ukupno 273 godine zatvora, za višestrukobrojnije zločine nad Hrvatima ICTY je bošnjačkim dužnosnicima presudio ukupno 8, 5 godina zatvora, piše Hrvatski Medijski Servis.

Tijekom muslimansko-hrvatskih sukoba više od 1600 Hrvata izgubilo je život u ratnim zločinima (onako kako međunarodna zajednica definira ratni zločin), koje je počinila  tzv. Armija RBiH, od Grabovice, preko Doljana, Uzdola, Trusine, Križančeva sela, Buhinih kuća, do Travnika, Vareša, Bugojna, Zenice, Kaknja…. Među onima koji su život izgubili u masovnim zločinima bilo je 1088 hrvatskih civila. Kroz 331 logor tzv. Armije RBiH prošlo je, prema podacima Hrvatske udruge logoraša 14.444 Hrvata, dok su 632 Hrvata ubijena u tim logorima. S prostora pod nadzorom Armije RBiH protjerano je 172.000 Hrvata.

Za 1088 hrvatskih civila 8,5 godina zatvora

Za zločine ARBiH nad Hrvatima Haški sud osudio je bošnjačke vojne dužnosnike na ukupno 8,5 godina zatvora. Načelnik Glavnog štaba Armije RBiH Rasim Delić osuđen je na 3 godine zatvora (umro prije izricanja pravosnažne presude), zapovjednika Trećeg korpusa Armije RBiH Envera Hadžihasanović na 3, 5 godina zatvora i zapovjednika 7. muslimanske brigade tzv. Armije BiH Amir Kubura na 2 godine zatvora. I to je sve.

Tko su osuđeni Hrvati?

S prostora pod nadzorom HVO-a prognano je, pak,  52.000 Bošnjaka. U presudi Haškog suda u predmetu “Prlić i ostali” spominje se sedam logora HVO-a; Heliodrom i Vojno kod Mostara, Strojarski fakultet, Dretelj, Gabela, Ljubuški i “Koštana bolnica” u Stocu. Nema službenih podataka o tome koliko je kroz ove logore prošlo Bošnjaka niti o broju ubijenih logoraša. Neslužbeno spominje se kako je u logoru na Heliodromu ubijeno 52 Bošnjaka, a u presudi “Prliću i ostalim” spominje se kako su pripadnici HVO-a ubili 10 bošnjačkih civila na Bivoljem brdu kod Čapljine.

Najteži zločin nad bošnjačkim civilima dogodio se u selu Ahmići kod Viteza gdje su pripadnici HVO-a ubili 116 Bošnjaka, te u selu Stupni dol gdje je ubijeno između 31 i 38 bošnjačkih civila.

Za Ahmiće i Stupni dol 119 godina zatvora

Za zločine u Ahmićima i Stupnom dolu pred Haškim je sudom osuđeno 9 Hrvata na ukupno 119 godina zatvora i to; Zlatko Aleksovski na 7 godina zatvora, Anto Furundžija na 10, Miroslav Bralo na 20, Drago Josipović na 12, Vladimir Šantić na 18, Tihomir Blaškić na 9, Dario Kordić na 25, Mario Čerkez na 6 i Ivica Rajić na 12 godina zatvora.

Nakon godina provedenih u Haškom pritvoru optužbi za ratne zločine oslobođeni su Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić, te Drago Papić.

Za zločine nad Bošnjacima u Hercegovini Mladen Naletilić Tuta osuđen je na 25, a Vinko Martinović Šetla na 18 godina zatvora.

Dužnosnicima HRHB 111 godina zatvora

U posljednjoj Haškoj presudi za zločine nad Bošnjacima, kao, prema pravosnažnoj presudi Haškog suda, članovi udruženog zločinačkog podhvata, osuđeni su dužnosnici Vlade HR HB, premijer Jadranko Prlić na 25 godina zatvora, ministar obrane Bruno Stojić na 20 godina zatvora, ministar unutarnjih poslova Valentin Ćorić na 16 godina zatvora, te predsjednik Kosmisije za razmjenu zatočenih Berislav Pušić na 10 godina zatvora, te načelnici Glavog stožera HVO-a pokojni general Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina zatvora, ukupno 111 godina zatvora.

Dužnosnici Vlade RBiH nisu ni optuženi

S druge pak strane, ni protiv jednog dužnosnika Vlade RBiH, koja je u ratu de facto bila bošnjački entitet, Haški sud nije ni podigao optužnicu, pa im u Haagu nije ni suđeno.

I dok je za zločine nad Bošnjacima hrvatske političke i vojni dužnosnike Haški sud osudio na ukupno 273 godine zatvora, za višestrukobrojnije zločine nad Hrvatima ICTY je bošnjačke dužnosnike osudio na ukupno 8, 5 godina zatvora. I to je haška pravda./HMS/

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Obitelji žrtava tzv. ARBiH iz Križančeva sela i Buhinih kuća još čekaju pravdu

Objavljeno

na

Objavio

Ovih dana navršavaju se 24 godine od pokolja kojeg su pripadnici tzv. Armije RBiH počinili nad Hrvatima u Križančevu selu, nadomak Viteza. To selo najveće je stratište Hrvata u BiH, piše Hrvatski Medijski Servis.

U žestokoj borbi tog maglovitog jutra u noći s 22. na 23. prosinca 1993, najelitnije postrojbe A BiH iz Zenice, Sarajeva i Tuzle, u operaciji poznatoj kao “Krvavi Badnjak” probile su liniju obrane HVO-a. U borbama su poginula 34 vojnika i hrvatska civila, mještanina, dok je 30 ranjenih i zarobljenih vojnika HVO-a odvedeno prema Počulici, naselju koje graniči s općinom Zenica.

Selo spalili zarobljenike odveli, pa pobili

Pripadnici tzv. Armije BiH su selo temeljito opljačkali i potom zapalili sve kuće i gospodarske objekte. Snage HVO koje su već 23. prosinca 1993. god. potisnule tzv. ABiH iz Križančeva sela, udaljenog samo kilometar od središta Viteza, našli su selo kao veliko zgarište. Izuzev što su u borbama i neposredno nakon njih ubijena 34 vojnika i civila hrvatske nacionalnosti, među kojima je bilo žena i staraca, zarobljeno je  trideset vojnika HVO-a.

Njihova masakrirana tijela, nakon upornog posredovanja UNPROFOR-a, Europskih promatrača i Međunarodnog crvenog križa, nakon 39 dana predana su obiteljima. Za ovaj strašan zločin, još nitko nije odgovarao niti su pokrenute bilo kakve istražne radnje.

Zločin u Buhinim kućama

Samo 18 dana nakon Križančeva Sela, 9. siječnja, pripadnici tzv. Armije RBiH u viteškom prigradskom naselju Buhine Kuće počinili su novi strašan zločin.

Tog 9. siječnja, 1994. godine, pripadnici elitnih postrojbi iz Zenice, Tuzle i Kalesije, uz izravno zapovijedanje zapovjednika Trećeg korpusa tzv. ARBiH, generala Mehmeda Alagića, pod okriljem maglovite noći, ušli su neopaženo iza leđa domobranima I bojne Viteške brigade HVO-a, upale u naselje i među vojnicima i civilnima, među kojima je bilo djece, žena i staraca, napravili pravi pokolj.

Opljačkano je i zapaljeno desetak kuća i gospodarskih objekata, a među 27 žrtava bila su i devetorica pripadnika PPN „Munje“. Njih devetorica bili su te noći na odmoru, uhićeni su na spavanju, vezani su žicom, mučeni, masakrirani i svirepo ubijeni.

Logori ARBiH

Tijekom rata u logorima Armije BiH, u Počulici, Grbavici, Kruščici, Mahali i Sivrinom Selu bilo je, duže ili kraće vrijeme, zatočeno 195 osoba hrvatske nacionalnosti.

Uz maltretiranja, ponižavanja, premlaćivanja, odvođenje na kopanje rovova…, ubijeno je pet, teže ranjeno šest i lakše još desetak osoba hrvatske nacionalnosti.

Više od 650 poginulih u Vitezu

Inače, tijekom rata i potpune blokade Lašvanske doline koja je trajala 316 dana u Vitezu su poginula ili su ubijena 653 vojnika HVO-a i civila.

Među 78 ubijenih hrvatskih civila bilo je 21 dijete. Ranjeno je više od dvije tisuće vojnika ihrvatskih  civila, ostalo je 328 udovica, 22 djece bez oba a 431 dijete bez jednog roditelja. Žrtve zločina još čekaju pravdu.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari