Pratite nas

Religija i Vjera

Fra Željko Barbarić: S Bogom svojim preskačem zidine’ – zidine koje me odvajaju od odbačenih, drugačijih, ostavljenih…

Objavljeno

na

Sveti Franjo je upravo na mjestu gdje su se okupljali gubavci počeo graditi svoj Red. Danas spominjemo gubavce više u prenesenom smislu. Ljudi gubavi u grijehu. Pijanci. Ovisnici. Homoseksualci. Pedofili. Lopovi. Zatvorenici. Beskućnici. Sirotinja. Mentalno zaostali. Rastavljeni. Dug je niz onih za koje se počesto pravimo da ih ne poznajemo…

Malo o ljubavi. Ako je ljubav prava, ako je to ona prava stvar, ono pravo, onda to pravo ne prestaje. Nema roka trajanja. Nije pokvarljiva roba. Nije nešto što će izjesti hrđa, što će pregaziti vrijeme, što će izići iz mode. Ljubav ne prestaje. Ona je ono pravo zbog čega je čovjek spreman preokrenuti čitav svijet i usuditi se na ono što nije mogao ni pomisliti. Usuditi se činiti ili živjeti ono što je dotad samo proizvodilo mučninu u želucu, ledilo krv u žilama ili zbog čega su mu klecala koljena. Ljubav je nešto što je teško objasniti, a ipak je teško pronaći čovjeka koji nije tu ljubav doživio ili koji ne uživa ljubav barem jedne osobe na svijetu koja tog nekog voli samo zato što je taj netko – netko.

Ljubav ne poznaje ograde. Ljubav se ne odriče nekoga zato što je nešto učinio ili zato što nešto nije učinio. Prava ljubav. Petar je nekoliko puta u onom dvorištu zanijekao Isusa. Odrekao ga se u svojoj slabosti i u svom jadu. Isus ga nakon uskrsnuća pita tri puta, isto onoliko puta koliko ga je puta Petar zatajio – Ljubiš li me? Odricanje je kratko, časovito, vremenski uvjetovano, a ljubav je vječna, ona ne zahlađuje i ona ne prestaje. Odričem se. To tako zvuči ograničeno. To je već stavljanje ograde. Zidanje zida. To je kao ono kad se mi nekad zastidimo što uopće poznajemo nekoga, pa bježimo na drugu stranu ulice, spuštamo glavu ili se pravimo da pričamo na mobitel. Time poručujemo nekome da ga ne znamo. Svojim grijesima pomalo poručujemo Bogu da Ga ne znamo. Ali on ima nešto drugo na umu i to meni i tebi želi poručiti:

Ja tebe poznajem. Ja te znam. Proničem te svega i poznajem. Ti si moj. Križ vrišti i govori: Ja te volim. Krist govori: Ja te volim. Ja te ne ostavljam. Ja te ne zaboravljam. Ja ne dižem ograde prema tebi kad nisi dobar, kad imaš padove i pogreške, kad se ponašaš blesavo. Ja te volim. Ja te znam. Ja te se ne odričem. Volim te i ne odričem te se.

Milosrdni Otac. Eto slike onoga koji voli i koji se ne odriče. Čeka svoga izgubljenoga sina. I ne samo to. Čim je čuo da se vraća, ne sjedi više u svojoj kući ili ne radi više u svom polju. Izlazi u susret svome sinu, grli ga, baca mu se oko vrata. Pokazuje mu na sebi svojstven način da Njegova Ljubav nije nikada ni bila upitna, da nije nikada prestala, da se nije ohladio prama svom sinu, da taj sin nije nipošto zaboravljen sin, nego samo izgubljen. Kako smo mi ponekad siromašni u iskazivanju i pokazivanju ljubavi jedni prema drugima. Ova slika iz prispodobe o Milosrdnom Ocu je tako fina. Baci mu se oko vrata. Gledaš starog oca kako se baca sinu oko vrata. Pokazuje mu da ga voli. Zašto smo tako siromašni u pokazivanju ljubavi jedni prema drugima. Kao da nam je lakše pronaći kojekakve gluposti u našim odnosima i radije se ‘bacati’ na to, na takve stvari, a zaboravimo promatrati ono dobro u čovjeku. Milosrdni Otac to nije zaboravio. On poznaje svog sina. Ne ostavlja ga. On zna svog sina. On voli svog sina.

Bog je ljubav, a Milosrdni Otac je slika baš takvoga Boga. Grijeh, s druge strane, je prijevara, laž i nekakva lažna ljubav. U svetoj ispovijedi se odričemo od grijeha, od te lažne ljubavi, od ljubavi prema grijehu i zlu. Naše vjerujem je prianjanje uz Boga, a odvlačenje i udaljavanje od grijeha. Onda kad se učimo ljubiti, zapravo učimo vjerovati u Boga. Ne bilo kojega Boga, nego Boga Isusa Krista, Boga kršćanstva, onoga Boga kojega nam je predstavio Isus Krist. Milosrdnoga Oca. Ljubav (Bog) je netko tko me uči rušiti zidove i ograde. Kad sam sebi kažem da volim jedne, a ne volim druge, samo zato što se drukčije oblače, druge su spolne orijentacije, pripadnici su druge stranke, onda je ta moja ljubav upitna, tj. upitno je kako ljubim i tko me tako naučio ljubiti. Bog Isusa Krista? Ili neko drugo božanstvo od kojeg se učim voljeti i ljubiti? Sa svojim Gospodinom preskačem zidine i ograde. Volim i one koji nisu u mom toru ili ogradi. Jer što ozbiljno ili veliko činim ako volim samo one koji mene vole? Kakva je to ljubav? Ljubav kojoj me uči Bog Isusa Krista? Jedno je ne slagati se i ne dijeliti ista mišljenja, ali Ljubav nadilazi razlike. Ljubav je ona koja priznaje istoga Stvoritelja za sve što vidim oko sebe. To je onaj pogled svetog Franje Asiškoga. Sa svojim Gospodinom Franjo je preskakao zidine. Iskakao iz svojeg balkona u svijet širine, širine koja se pokazala nakon što je povjerovao i počeo ljubiti. Ljubav ne poznaje uskoću.

Možda i najbolji primjer na koji nailazimo na potvrdu toga da Ljubav ne poznaje uskoću su gubavci. Odbačeni, maknuti u stranu, ograđeni, bez ljubavi, suosjećanja, pomoći… Sveti Franjo je upravo na mjestu gdje su se okupljali gubavci počeo graditi svoj Red. Htio je da se to Djelo napravi na solidnim temeljima – na temelju poniznosti i malenosti. I prepoznao je Božje lice u gubavcima, onima koji su gladni Ljubavi, jer Ljubav je u jednostavnosti, u prepoznavanju Božjeg lica u onim gladnima, žednima, ostavljenima, zaboravljenima, bolesnima, potrebnima… Majka Terezija. Nije li ona činila to isto? Čula je poziv. Žedan sam. Žedan Ljubavi. Gubavci su bili baš ona kategorija ljudi koja je patila od toga što ih se njihova zajednica odrekla i što se pravila kao da ih više ne poznaje. Odrekla ih se i njihova obitelj. Prijatelji. Ne samo da su ih se odrekli, nego su se možda trudili i zaboraviti na njihovo postojanje. Trudili se izbrisati sjećanja na njih. Da ostanu mirni. Svi su ih se odrekli jer su im oni predstavljali opasnost i nelagodu, proizvodili su nekakav oblik nesigurnosti, tj. ugrožavali moje postojeće stanje ili su izazivali opasnost za stabilnost, odnosno trenutnu sigurnost. Danas redovito spominjemo gubavce više u prenesenom smislu. Ljudi gubavi u grijehu. Pijanci. Ovisnici. Homoseksualci. Pedofili. Lopovi. Zatvorenici. Beskućnici. Sirotinja. Mentalno zaostali. Rastavljeni. Dug je niz onih za koje se počesto pravimo da ih ne poznajemo… I duge su ograde i visoki zidovi. Svi su oni u opasnosti da ih se društvo odrekne i podigne zidove i ograde oko njih i prema njima. Mrzi grijeh, ne grešnika. Ljubav ne prestaje. A Kristov dodir liječi gubavce. Franjo je poljubio gubavca i promijenio svoj način života i odnosa prama ljudima i prirodi. Preskočio je ogradu…

Isus spominje sol. Sol koja daje okus. Sol bez koje je sve nekako bljutavo. Moja sol je upravo Krist. Ako me On nije osolio, ako On nije ušao u mene, prožeo me i dao mi svoga okusa, kako ću naučiti ljubiti? Kako ću postati to nešto osobito i posebno, ako ne s Njim? Zanimljivo je govorio ono o ljubavi prema istomišljenicima i neprijateljima. Ta i pogani, oni koji ne dijele istu vjeru kao mi, čine dobro i lijepo se ponašaju prema svojim istomišljenicima. A mi smo pozvani na više. To više znači ljubiti i one koji nam žele zlo, one koji su nam neprijatelji, one koji nam smišljaju i čine zlo. To je nešto što oslobađa. To je nešto što je svojstveno onima koji se nazivaju Kristovima, jer baš je to poruka koja vrišti s križa i koja poziva na blagoslov, a ne na proklinjanje.

Moja svakodnevnica je moje borilište. Svakodnevno borilište u koje ulazim ponekad spreman, a ponekad kao da me netko tamo utjerao i pustio da se snalazim kako znam i umijem. Često mi je u glavi onaj redak iz jednog od psalama: S Bogom svojim preskačem zidine. Po(r)uka Ljubavi je upravo to preskakanje, prihvaćanje i onoga što je s druge strane ograde koju smo sami postavili. Ljubav nadilazi naše ugovore i sva naša uvjetovanja. Božja Ljubav prema meni nadilazi sve moje shvaćanje i svaki moj pokušaj objašnjavanja što je to. To silno opraštanje, to silno prihvaćanje i primanje natrag u Božje okrilje, to bacanje oko vrata… To su božanske karakteristike na kojima i ja mogu imati udjela. Tu se mogu profilirati. Tu se mogu jačati. Tu mogu napredovati. Što je govorio sveti Franjo Asiški: ‘Braćo, započnimo ispočetka jer smo dosad ništa ili malo napravili…’

Moja ljubav je siromašna. Ali Bog je zaodijeva svojim bogatstvom. Zato sam onda i ja bogat. Moje siromašno srce je počesto ukaljano upravo onim što je suprotno Ljubavi. Neprihvaćanjem, odbacivanjem, nijekanjem… To moje siromašno srce Njegovo božansko Srce zaodijeva svojim bogatstvom u tako lijepoj formi i obliku po sakramentu svete ispovijedi. O, kako mi bude neugodno upravo tada kad shvatim da sam bio presiromašan, a on tako bogat Ljubavi, bogat milosrđem. Bog bogat milosrđem. Otac koji se baca izgubljenom sinu oko vrata. Onaj koji voli i svoje neprijatelje i čini dobro onima koji mu ne mogu ničim uzvratiti… Onaj koji se ne odriče mene, iako se ja ponekad Njega tako lako odreknem. Onaj koji ne može sam sebe zanijekati. Onaj koji ne prestaje. Onaj koji voli. Onaj koji ljubi.

fra Željko Barbarić / Bitno.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Ljubljena Crkvo, tko mi te pljuje i ruši?

Objavljeno

na

Objavio

Neki ne dovoljno trezveni vjernici, a vjerojatno iz dobrih namjera, upali su u medijski žrvanj populizma, slatkih govora, plitkih promišljanja, nekompetentnih zaključaka i nameću se kao ne prokušani proroci!

Neki čak idu toliko daleko da i Dogme – temeljni nauk Učiteljstva Katoličke crkve stavljaju pod upitnik. Svoja subjektivna promišljanja, koja kao temelje na Božjoj riječi, pri tome i sami zaboravljaju da su i kanonske knjige od Crkve proglašene i prihvaćene Bogom nadahnutima, žele drugima podvaliti kao istine.

Koja oholost u ime blagoslovljenoga Boga Izraelova! Dok su mnogi sveci, a među njima i Ivan Zlatousti, svoje nastupe pripremali u pustinji i osami, čovjek današnjice ne želi pustinju nego odmah želi na scenu, pred kameru u javnost.

Valjalo bi promisliti koji je smisao napadati Crkvu i zaboraviti da se ona ne popravlja klevetom, nego, da se popravlja po modelu Svetoga Franje – ljubeći je, poštujući je, trpeći za nju.

Poslušajte o tome izgovorenu propovijed fra Marija Knezovića u Međugorju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Mons Palić: Ljubav prema domovini nisu parole i nečasna djela

Objavljeno

na

Objavio

U povodu Dana hrvatskih mučenika, hvarski biskup Petar Palić rekao je u subotu na Udbini kako ljubav prema domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem nego dobrohotnost prema svakome te da se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda.

“U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema crkvi, svojoj domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493., želimo zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu”, rekao je biskup Palić u homiliji.

Poručio je i kako se ljubav prema domovini ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju vlastite domovine ruglu radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Istaknuo je kako treba učiti od svih mučenika kojih se danas spominjemo – da je mjera ljubavi prema domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

“Vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni, vjerom u Krista pobjednika nad grijehom i smrću možemo pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio. Slaveći danas blagdan Uzvišenja Svetoga Križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ, dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada”, rekao je Palić u propovjedi.

Biskup u miru Mile Bogović uputio je apel državnim i crkvenim vlastima za realizacijom ideje Svehrvatskog groba i podsjetio da je još početkom izgradnje Crkve hrvatskih mučenika bilo najavljeno da će se ondje nalaziti Svehrvatski grob ili groblje.

“Naš narod treba mjesto gdje će za svoje poginule zapaliti svijeću i pomoliti se, a Krbavsko polje zajedno s Crkvom hrvatskih mučenika može biti središnje mjesto nacionalnog štovanja žrtava”, istaknuo je mons. Bogović. (Hina)

Homilija hvarskog biskupa Petra Palića prigodom Dana hrvatskih mučenika u Udbini u subotu 14. rujna.

1. Slavimo Dan hrvatskih mučenika. U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema Crkvi, svojoj Domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493. godine, želimo ovom euharistijom zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu, za taj dar, kako pjesnik reče, „u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô“ (Ivan Gundulić). S pravom su stari Dubrovčani trajno podsjećali sebe i druge da se „sloboda ne prodaje ni za svo blago svijeta“, a brani se, ako treba, i vlastitom krvlju. A ono „što se krvlju brani, ne pušta se lako“.

Ovo mjesto na kojemu stojimo i ovu nekrvnu žrtvu Kristovu slavimo, mjesto je i svojevrsnoga ispita naše narodne savjesti. Događaji iz prošlosti ne smiju nas voditi u robovanje sjećanjima ili življenju na krilima stare slave. Sjećanje mora postati novi poticaj za hrabro suočavanje s izazovima današnjice, a tolike žrtve našega Hrvatskoga naroda iz prošlosti, one daleke i ove bliske, izvor snage za nove odgovornosti i za hod u budućnost.

Spremnost mnogih kroz našu povijest dati život za svoju Domovinu svjedoči nam o ispravnom i jedinom mjerilu ljubavi prema domovini.

Ljubav prema Domovini se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima, koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda. Ljubav prema Domovini se, također, ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju ruglu vlastitu Domovinu i ljude u njoj radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Ljubav prema Domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem, nego dobrohotnost prema svakom čovjeku. Od svih onih koji su dali svoj život, a danas ih se spominjemo, učimo da je mjera ljubavi prema Domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

2. Povijest spasenja nam svjedoči da Bog govori čovjeku i radi čovjeka. U današnjoj smo Božjoj Riječi čuli odlomak iz knjige Brojeva i o iskustvu kušnje nade Izabranoga naroda. Na ovome Krbavskom polju, po kojemu je kroz povijest smrt hrabro koračala, i danas, nažalost, još uvijek čujemo odjeke tih koraka. Nisu to koraci vojnika i konjskih kopita, fijuci granata i zvukovi tenkova.

Tužno se osjećamo nad napuštenošću ovoga područja, koje nalikuje suhoći pustinje, zbog blijedih tragova života uzrokovanih „bijelom kugom“, iseljavanjem, zatvorenošću životu.

Dopustimo da nam svjetlo Božje Riječi i iskustvo Izabranoga naroda obasja um i srce i daruje nam potrebnu otvorenost u prihvaćanju vlastitoga obraćenja. Izabrani narod na putu kroz pustinju prema Obećanoj zemlji postaje nestrpljiv i biva izložen i kušnji govora protiv Boga, koji ga vodi u slobodu. Nestrpljivost je kadra toliko zamračiti pogled, da se kuća ropstva i smrti, poput fatamorgane, pretvori u zemlju kojom teče med i mlijeko.

Kad izvor vjere presuši, kad vjera više nije čvrsta kao kuća, onda postajemo nalik nesigurnom šatoru u pustinji. A u pustinji, gdje se na svakom koraku osjeća praznina, manje smo zaštićeni, a više izloženi vjetru i vremenskim neprilikama. Ponekad i mi kršćani današnjice nalikujemo nomadima, koji lutaju naokolo, poput stranaca u vlastitoj vjeri. Odustati, predati se jest jedno rješenje.

Međutim, odustati od hoda naprijed, prema cilju isto je kao i otrov zmije ljutice koji prodire u tijelo i paralizira sve. U povijesti hoda kroz pustinju, kroz iskustvo osamljenosti mnogi podliježu ovom otrovu zmija. Za one koji su to sposobni uočiti, ugriz postaje opomenom da se i nama to može dogoditi i da njihova sudbina može postati i našom sudbinom.

Zmije otrovnice, s kojima su se morali suočiti Izraelci, pripadaju pustinji, a pustinju oko sebe stvaramo sami. Zmije otrovnice danas oko nas nisu izmišljene, nego imaju drugo ime i drukčiji ugriz, a našle su svoje prirodno stanište u svijetu koji smo sami stvorili. Svijet u kojemu živimo ima vlastite zakonitosti; samodostatan je i Boga stavlja negdje u sjenu.

Potrebni smo obraćenja od egocentričnosti, odnosno kako kaže papa Franjo potrebno nam je ozdravljenje od bolesti autoreferencijalnosti. Draga braćo i sestre, bez obraćenja zmije će i dalje ostati. Zapravo, i unatoč obraćenju zmije ostaju. Primamljiva ponuda zmijina daha, izbačene iz raja, nama ljudima da budemo kao bogovi ostaje i danas. Ali, oni koji su osjetili ugriz, po obraćenju imaju mogućnost ozdravljenja.

Rješenje i spasenje koje Bog po Mojsiju daje Izraelcima nije nestanak zmija. Mojsije mora napraviti zmiju i staviti je na stup, u koji svaki onaj koji strada mora pogledati, ako želi ozdraviti. Ne spašava zmija na stupu, nego Onaj koji ju je učinio znakom pomoći. U trenutcima krize i izazova postoje uvijek dvije mogućnosti: možemo pobjeći i zatvoriti oči pred stvarnošću ili možemo stati, pogledati u oči onome što nas pritišće i onome što nas muči i tražiti rješenje. Ugriz zmije i otrov utučenosti mogu se prevladati jedino suočavanjem s onim što nas truje.

Ljute zmije prošlosti i danas, odnosno ugrizi bolesti i ugrizi kulture koja postaje nalik na pustinju, trebaju ozdravljenje. Ozdraviti možemo jedino ako svoj pogled usmjerimo na križ i Uskrsloga Krista. Mi bismo htjeli biti kao Bog vlastitom snagom, međutim sličnost Bogu biva nam nezasluženo darovana samo po križu i uskrsnuću Isusa Krista. Tako izgleda Božji lijek.

3. Starozavjetni događaj je slika i uvod u ono što će se dogoditi po Isusu Kristu. U svakom euharistijskom slavlju koje kao zajednica slavimo s vjerom u Uskrsloga Krista mi uranjamo u patnju i smrt Isusovu, da bismo živjeli. Isus je pobijedio smrt prihvaćajući ju. Pobijedio je smrt smrću, oduzeo joj je moć i po smrti prešao u život.

Danas slavimo blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Za nas kršćane se u simbolu Kristova križa sažimlju sve teškoće ljudskoga života. Unatoč promijenjenim okolnostima, medicinskoga i socijalnoga napretka, ljudski život još uvijek nalikuje na „dolinu suza“. Međutim, tko pogleda Krista raspetog na križu, u Kristovoj pobjedi nad patnjom i smrću nalazi utjehu. Ako životni križ nosimo s Isusom i imamo udjela u njegovoj muci, tada nam ono što uništava i sužava život, otrov utučenosti i beznađa, ne može naštetiti.

Čudesan je to način ozdravljenja. Gledajući ono što me muči, čega se bojim, ozdravljam. Slaveći današnji blagdan i spominjući se svih onih koji su dali svoje živote „za krst časni i slobodu zlatnu“, razumijemo da je u znaku križa život. Križ je, matematički govoreći, znak plusa nad našim životom. Križ je znak života. I svaki onaj koji svoj pogled usmjeri na Gospodina Isusa uzdignuta na križu, gleda zapravo u život.

U evanđelju koje smo čuli, Isus kaže u noćnom razgovoru s Nikodemom: “I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.“ Ponovnim gledanjem, vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni.

Međutim, mi ne ostajemo samo na pogledu. Mi blagujemo. Blagujemo tijelo Kristovo, Pobjednika nad grijehom i smrću da bismo i sami mogli pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio.

Slaveći danas blagdan Uzvišenja svetoga križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ. Bolje rečeno: dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada. Amen.

(IKA)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari