Pratite nas

Religija i Vjera

Fra Željko Barbarić: S Bogom svojim preskačem zidine’ – zidine koje me odvajaju od odbačenih, drugačijih, ostavljenih…

Objavljeno

na

Sveti Franjo je upravo na mjestu gdje su se okupljali gubavci počeo graditi svoj Red. Danas spominjemo gubavce više u prenesenom smislu. Ljudi gubavi u grijehu. Pijanci. Ovisnici. Homoseksualci. Pedofili. Lopovi. Zatvorenici. Beskućnici. Sirotinja. Mentalno zaostali. Rastavljeni. Dug je niz onih za koje se počesto pravimo da ih ne poznajemo…

Malo o ljubavi. Ako je ljubav prava, ako je to ona prava stvar, ono pravo, onda to pravo ne prestaje. Nema roka trajanja. Nije pokvarljiva roba. Nije nešto što će izjesti hrđa, što će pregaziti vrijeme, što će izići iz mode. Ljubav ne prestaje. Ona je ono pravo zbog čega je čovjek spreman preokrenuti čitav svijet i usuditi se na ono što nije mogao ni pomisliti. Usuditi se činiti ili živjeti ono što je dotad samo proizvodilo mučninu u želucu, ledilo krv u žilama ili zbog čega su mu klecala koljena. Ljubav je nešto što je teško objasniti, a ipak je teško pronaći čovjeka koji nije tu ljubav doživio ili koji ne uživa ljubav barem jedne osobe na svijetu koja tog nekog voli samo zato što je taj netko – netko.

Ljubav ne poznaje ograde. Ljubav se ne odriče nekoga zato što je nešto učinio ili zato što nešto nije učinio. Prava ljubav. Petar je nekoliko puta u onom dvorištu zanijekao Isusa. Odrekao ga se u svojoj slabosti i u svom jadu. Isus ga nakon uskrsnuća pita tri puta, isto onoliko puta koliko ga je puta Petar zatajio – Ljubiš li me? Odricanje je kratko, časovito, vremenski uvjetovano, a ljubav je vječna, ona ne zahlađuje i ona ne prestaje. Odričem se. To tako zvuči ograničeno. To je već stavljanje ograde. Zidanje zida. To je kao ono kad se mi nekad zastidimo što uopće poznajemo nekoga, pa bježimo na drugu stranu ulice, spuštamo glavu ili se pravimo da pričamo na mobitel. Time poručujemo nekome da ga ne znamo. Svojim grijesima pomalo poručujemo Bogu da Ga ne znamo. Ali on ima nešto drugo na umu i to meni i tebi želi poručiti:

Ja tebe poznajem. Ja te znam. Proničem te svega i poznajem. Ti si moj. Križ vrišti i govori: Ja te volim. Krist govori: Ja te volim. Ja te ne ostavljam. Ja te ne zaboravljam. Ja ne dižem ograde prema tebi kad nisi dobar, kad imaš padove i pogreške, kad se ponašaš blesavo. Ja te volim. Ja te znam. Ja te se ne odričem. Volim te i ne odričem te se.

Milosrdni Otac. Eto slike onoga koji voli i koji se ne odriče. Čeka svoga izgubljenoga sina. I ne samo to. Čim je čuo da se vraća, ne sjedi više u svojoj kući ili ne radi više u svom polju. Izlazi u susret svome sinu, grli ga, baca mu se oko vrata. Pokazuje mu na sebi svojstven način da Njegova Ljubav nije nikada ni bila upitna, da nije nikada prestala, da se nije ohladio prama svom sinu, da taj sin nije nipošto zaboravljen sin, nego samo izgubljen. Kako smo mi ponekad siromašni u iskazivanju i pokazivanju ljubavi jedni prema drugima. Ova slika iz prispodobe o Milosrdnom Ocu je tako fina. Baci mu se oko vrata. Gledaš starog oca kako se baca sinu oko vrata. Pokazuje mu da ga voli. Zašto smo tako siromašni u pokazivanju ljubavi jedni prema drugima. Kao da nam je lakše pronaći kojekakve gluposti u našim odnosima i radije se ‘bacati’ na to, na takve stvari, a zaboravimo promatrati ono dobro u čovjeku. Milosrdni Otac to nije zaboravio. On poznaje svog sina. Ne ostavlja ga. On zna svog sina. On voli svog sina.

Bog je ljubav, a Milosrdni Otac je slika baš takvoga Boga. Grijeh, s druge strane, je prijevara, laž i nekakva lažna ljubav. U svetoj ispovijedi se odričemo od grijeha, od te lažne ljubavi, od ljubavi prema grijehu i zlu. Naše vjerujem je prianjanje uz Boga, a odvlačenje i udaljavanje od grijeha. Onda kad se učimo ljubiti, zapravo učimo vjerovati u Boga. Ne bilo kojega Boga, nego Boga Isusa Krista, Boga kršćanstva, onoga Boga kojega nam je predstavio Isus Krist. Milosrdnoga Oca. Ljubav (Bog) je netko tko me uči rušiti zidove i ograde. Kad sam sebi kažem da volim jedne, a ne volim druge, samo zato što se drukčije oblače, druge su spolne orijentacije, pripadnici su druge stranke, onda je ta moja ljubav upitna, tj. upitno je kako ljubim i tko me tako naučio ljubiti. Bog Isusa Krista? Ili neko drugo božanstvo od kojeg se učim voljeti i ljubiti? Sa svojim Gospodinom preskačem zidine i ograde. Volim i one koji nisu u mom toru ili ogradi. Jer što ozbiljno ili veliko činim ako volim samo one koji mene vole? Kakva je to ljubav? Ljubav kojoj me uči Bog Isusa Krista? Jedno je ne slagati se i ne dijeliti ista mišljenja, ali Ljubav nadilazi razlike. Ljubav je ona koja priznaje istoga Stvoritelja za sve što vidim oko sebe. To je onaj pogled svetog Franje Asiškoga. Sa svojim Gospodinom Franjo je preskakao zidine. Iskakao iz svojeg balkona u svijet širine, širine koja se pokazala nakon što je povjerovao i počeo ljubiti. Ljubav ne poznaje uskoću.

Možda i najbolji primjer na koji nailazimo na potvrdu toga da Ljubav ne poznaje uskoću su gubavci. Odbačeni, maknuti u stranu, ograđeni, bez ljubavi, suosjećanja, pomoći… Sveti Franjo je upravo na mjestu gdje su se okupljali gubavci počeo graditi svoj Red. Htio je da se to Djelo napravi na solidnim temeljima – na temelju poniznosti i malenosti. I prepoznao je Božje lice u gubavcima, onima koji su gladni Ljubavi, jer Ljubav je u jednostavnosti, u prepoznavanju Božjeg lica u onim gladnima, žednima, ostavljenima, zaboravljenima, bolesnima, potrebnima… Majka Terezija. Nije li ona činila to isto? Čula je poziv. Žedan sam. Žedan Ljubavi. Gubavci su bili baš ona kategorija ljudi koja je patila od toga što ih se njihova zajednica odrekla i što se pravila kao da ih više ne poznaje. Odrekla ih se i njihova obitelj. Prijatelji. Ne samo da su ih se odrekli, nego su se možda trudili i zaboraviti na njihovo postojanje. Trudili se izbrisati sjećanja na njih. Da ostanu mirni. Svi su ih se odrekli jer su im oni predstavljali opasnost i nelagodu, proizvodili su nekakav oblik nesigurnosti, tj. ugrožavali moje postojeće stanje ili su izazivali opasnost za stabilnost, odnosno trenutnu sigurnost. Danas redovito spominjemo gubavce više u prenesenom smislu. Ljudi gubavi u grijehu. Pijanci. Ovisnici. Homoseksualci. Pedofili. Lopovi. Zatvorenici. Beskućnici. Sirotinja. Mentalno zaostali. Rastavljeni. Dug je niz onih za koje se počesto pravimo da ih ne poznajemo… I duge su ograde i visoki zidovi. Svi su oni u opasnosti da ih se društvo odrekne i podigne zidove i ograde oko njih i prema njima. Mrzi grijeh, ne grešnika. Ljubav ne prestaje. A Kristov dodir liječi gubavce. Franjo je poljubio gubavca i promijenio svoj način života i odnosa prama ljudima i prirodi. Preskočio je ogradu…

Isus spominje sol. Sol koja daje okus. Sol bez koje je sve nekako bljutavo. Moja sol je upravo Krist. Ako me On nije osolio, ako On nije ušao u mene, prožeo me i dao mi svoga okusa, kako ću naučiti ljubiti? Kako ću postati to nešto osobito i posebno, ako ne s Njim? Zanimljivo je govorio ono o ljubavi prema istomišljenicima i neprijateljima. Ta i pogani, oni koji ne dijele istu vjeru kao mi, čine dobro i lijepo se ponašaju prema svojim istomišljenicima. A mi smo pozvani na više. To više znači ljubiti i one koji nam žele zlo, one koji su nam neprijatelji, one koji nam smišljaju i čine zlo. To je nešto što oslobađa. To je nešto što je svojstveno onima koji se nazivaju Kristovima, jer baš je to poruka koja vrišti s križa i koja poziva na blagoslov, a ne na proklinjanje.

Moja svakodnevnica je moje borilište. Svakodnevno borilište u koje ulazim ponekad spreman, a ponekad kao da me netko tamo utjerao i pustio da se snalazim kako znam i umijem. Često mi je u glavi onaj redak iz jednog od psalama: S Bogom svojim preskačem zidine. Po(r)uka Ljubavi je upravo to preskakanje, prihvaćanje i onoga što je s druge strane ograde koju smo sami postavili. Ljubav nadilazi naše ugovore i sva naša uvjetovanja. Božja Ljubav prema meni nadilazi sve moje shvaćanje i svaki moj pokušaj objašnjavanja što je to. To silno opraštanje, to silno prihvaćanje i primanje natrag u Božje okrilje, to bacanje oko vrata… To su božanske karakteristike na kojima i ja mogu imati udjela. Tu se mogu profilirati. Tu se mogu jačati. Tu mogu napredovati. Što je govorio sveti Franjo Asiški: ‘Braćo, započnimo ispočetka jer smo dosad ništa ili malo napravili…’

Moja ljubav je siromašna. Ali Bog je zaodijeva svojim bogatstvom. Zato sam onda i ja bogat. Moje siromašno srce je počesto ukaljano upravo onim što je suprotno Ljubavi. Neprihvaćanjem, odbacivanjem, nijekanjem… To moje siromašno srce Njegovo božansko Srce zaodijeva svojim bogatstvom u tako lijepoj formi i obliku po sakramentu svete ispovijedi. O, kako mi bude neugodno upravo tada kad shvatim da sam bio presiromašan, a on tako bogat Ljubavi, bogat milosrđem. Bog bogat milosrđem. Otac koji se baca izgubljenom sinu oko vrata. Onaj koji voli i svoje neprijatelje i čini dobro onima koji mu ne mogu ničim uzvratiti… Onaj koji se ne odriče mene, iako se ja ponekad Njega tako lako odreknem. Onaj koji ne može sam sebe zanijekati. Onaj koji ne prestaje. Onaj koji voli. Onaj koji ljubi.

fra Željko Barbarić / Bitno.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Papa imenovao Filipinca, potencijalnog nasljednika, na visok položaj u Vatikanu

Objavljeno

na

Objavio

Papa Franjo u nedjelju je imenovao kardinala Luisa Antonija Taglea na istaknuti položaj u Vatikanu, što će vjerojatno povećati izglede tog Filipinca da jednog dana i sam postane papa.

Vatikan je objavio kako će se 62-godišnji nadbiskup Manile preseliti u Rim kako bi postao prefekt Kongregacije za evangelizaciju naroda koja nadzire rad Crkve u mnogim državama u razvoju.

Tagle, popularan na Filipinima i diljem katoličkog svijeta, ranije je spominjan kao potencijalni kandidat za idućeg papu, pa i prije izbora pape Franje 2013.

Preseljenjem u Vatikan Franjo je Tagleu dao priliku da stekne iskustvo u vatikanskoj administraciji, što će mu pomoći pri potencijalnoj kandidaturi za katoličkog poglavara.

Tagle je progresivni nadbiskup koji se s Franjom slaže po nizu pitanja poput siromaštva i imigracije. Bio je biskup filipinskog grada Imusa, a potom je postao nadbiskup filipinske prijestolnice.

Oko 80 posto stanovništva te otočne države su katolici, što je najveći postotak u Aziji.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Druga nedjelja Došašća – dolazak Kralja je sve bliže!

Objavljeno

na

Objavio

U današnju nedjelju, 8. prosinca, katolički puk pali drugu adventnu svijeću. Prošao je prvi tjedan iščekivanja i bdijenja, a već počinje drugi. Dolazak Kralja je sve bliže, zato se usklik Došašća pojačava i još jače zvoni vjernima: “Bdijte!“

Pokorničko vrijeme u godini je vrijeme odricanja i čekanja, a Došašće je, uz Korizmu, najvažnije pokorničko vrijeme. A mise, za razliku od korizmenih pokorničkih misa, su tako svečane i uzvišene! Prepune radosnih pjesama, bogato ukrašenih vijenaca, najljepše uređenih crkava i oltara u ljubičastoj (pokorničkoj) boji, nadahnutih svetopisamskih tekstova, brojnih zaziva i zahvala svećenika i naroda.

Odlasci sa ovih pokorničkih misa odišu mirom, toplinom, blizinom i neizmjernom radošću.

U rano jutro, još dok je mrak i svjetlo se tek nazire, sve odiše od slavlja i sve slavi!

Zašto je tako pokornička misa Došašća toliko različita od korizmenih misa i drugih pokorničkih običaja? Jer se želi čovjeku skrenuti misao i duh prema dva slavna i spasonosno ključna Kristova dolaska koja su obilježila i obilježit će svijet trajnim i neizbrisivim pečatom.

Prvi, najveće čudo koje se je ikada dogodilo i ikada će se zbiti na ovoj planeti: utjelovljenje i rođenje Boga živoga u utrobi ponizne, čiste i vjerne službenice Božje – ljubljene nove Eve, blažene djevice Marije. I drugi, slavni i veličanstveni dolazak Sina Božjeg na kraju svijeta „na oblacima nebeskim praćenih trubljom i anđelima Božjim“, u dan Suda.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari