Pratite nas

Kolumne

Francuska preko jezika vraća utjecaj u Africi

Objavljeno

na

Francuska je bivša kolonijalna sila, koja je veliki dio svoje moći i statusa zahvaljivala svom utjecaju u Africi. Stoga je prirodno da ona obnovu svoga statusa gleda poglavito kroz prizmu obnove svog utjecaja na afričkom kontinentu

Svaka država na uspješan ili manje uspješan način teži širenju vlastitog utjecaja. Da bi u tome uspjela potrebno je postaviti određene ciljeve koji anticipiraju vlastite slabosti i prednosti.

Sviđalo se to nama ili ne, dinamiku međunarodnih odnosa određuju strategije i težnje velikih, dok mali u takvom svijetu moraju biti dvostruko mudriji, jer se interesi velikih često prikazuju kao globalni interesi.

Dok dinamiku današnjih odnosa u svijetu određuje odmjeravanje snaga Amerike i Kine, jednoj se europskoj sili širom otvaraju vrata da obnovi svoj nekadašnji status i utjecaj.

Nakon Brexita, Francuska će ostati jedina europska država s nuklearnim naoružanjem, pa već sada vidimo kako njezin dosadašnji utjecaj na europsku politiku dodatno jača, piše Borislav Ristić / Večernji list

Francuski predsjednik Emmanuel Macron već sada sebe nameće kao dostojnu zamjenu za odlazeću njemačku kancelarku, kao najmoćniju europsku političku figuru. Francuska je bivša kolonijalna sila, koja je veliki dio svoje moći i statusa zahvaljivala svom utjecaju u Africi.

Stoga je prirodno da ona obnovu svoga statusa gleda poglavito kroz prizmu obnove svog utjecaja na afričkom kontinentu. Još je bivši francuski predsjednik François Mitterrand govorio kako bez Afrike “Francuska neće imati povijest u 21. stoljeću”.

U skladu s tim naputkom Francuska se i danas ponaša, iako se čini da su ponekad previše doslovno shvatili vlastitu ulogu, pa su bili izvor i mnogih afričkih problema. Sve u svemu, Francuzi su Afriku oduvijek koristili kao resurs – do jučer rudnih bogatstava, danas kao izvor radne snage i lijek protiv “bijele kuge”.

Svjesni su kako je Afrika danas kontinent s najvećim ljudskim potencijalom, pa su u skladu s tim uskladili i svoje buduće planove. Razdoblje kolonijalne grabeži oko Afrike je prošlo, pa se sada traže novi putovi za širenje vlastitog utjecaja. Na koji način Francuzi misle obnoviti utjecaj kod svojih bivših kolonija?

To nam je otkrio francuski predsjednik Macron prošle godine u svom govoru studentima na sveučilištu u Burkini Faso kada je rekao kako će vrlo skoro francuski jezik ponovno postati prvo sredstvo sporazumijevanja u Africi, s potencijalom da postane broj jedan i na svijetu. U geopolitici je jezik tzv. soft power ili alat mekog utjecaja.

Francuska je akademija dobila zadatak objavljivanja službenog rječnika, što francuskoj vladi daje moćan alat efikasne kontrole i regulacije jezika.

U tom je pogledu prednost francuskog jezika za svrhe uspostavljanja ove vrste kulturne kontrole to što je on strogo centraliziran i kodificiran, tako da sve govornike u nekom smislu okreće u smjeru Pariza. Francuski je danas službeni jezik u 29 zemalja svijeta, od čega su 21 njih zemlje Subsaharske Afrike.

To su područja s najvećim porastom broja stanovnika, pa je tako francuski jezik najbrže rastući jezik na svijetu. Afrika je kontinent tisuća jezika, pa se postojanje jednog univerzalnog jezika pokazuje kao nužnost, u prvom redu zbog poslovnog i kulturnog povezivanja.

Upravo zato Francuzi planiraju uložiti stotine milijuna eura na osnovno i strukovno obrazovanje djece u Africi, čije bi obrazovne programe definirali stručnjaci u Parizu. Interes za ove programe su već pokazale i zemlje poput Nigerije i Gane, u kojima se govori engleski jezik, ali su u frankofonskom okruženju, pa ih ekonomska, diplomatska i znanstvena suradnja sa susjedima tjera na sve veće usvajanje francuskog jezika.

Neke projekcije kažu kako će do 2060. godine oko 750 milijuna ljudi u svijetu govoriti francuskim jezikom. Ako znamo da broj etničkih Francuza već duže vrijeme stagnira, to znači kako će tek jednoj desetini francuski biti maternji jezik.

Zbog ove nesrazmjere nije jasno kako će se ova jezična politika odraziti na odnos “centra” i “periferije”, jer će ovi utjecaji svakako ići u oba smjera. Danas se Francuska, a s njom i Europa, ne mogu natjecati s Kinom i SAD-om u ekonomskoj moći i obimu investicija u Afriku, naročito kad imamo u vidu da su francuske investicije danas niže nego ikada prije.

Stoga se Pariz i okrenuo ostvarivanju svoga utjecaja drugim sredstvima, ne više kroz “materijalne sile” ekonomije, već sublimnije, kroz forme ostvarivanja interesa drugim sredstvima.

Ako se sve odvije po planovima i Francuska uspije staviti pod kontrolu ovaj demografski val i u međuvremenu eventualno povrati monetarni sustav francuskog franka, tada bi 21. stoljeće vrlo lako moglo biti stoljeće povratka Francuske kao globalne supersile.

Prvi korak na tom putu povrataka Francuske na svjetsku pozornicu bio bi ostvaren putem vlasti nad jezikom. A vlast nad jezikom uvijek znači i vlast nad stvarnošću onih koji se njime služe.

Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zoranova Partija je bila na drugoj strani

Objavljeno

na

Objavio

Slavimo Dan državnosti. Obilježavamo 30. obljetnicu konstituiranja višestranačkog Hrvatskog sabora, nakon 45-godišnje diktature jedne, komunističke partije. Zoran Milanović ne voli taj datum. Za njega je to “datum kada je jedna stranka – nije bitno koja – preuzela većinu u tri vijeća Sabora Socijalističke Republike Hrvatske”. Za njega to nije radostan dan kada je voljom naroda Hrvatska iskoračila iz komunističkog totalitarnog sustava na put prema neovisnoj državi. Za njega je to tužan dan kada je njegova Partija izgubila i vlast i monopol na vlast. I tu je korijen ove priproste banalizacije Dana državnosti od aktualnog predsjednika države.

Prema osobnom nahođenju aktualnog predsjednika države, hrvatski Dan državnosti bio je u 9. stoljeću. Čak tisuću godina prije nastanka modernih europskih nacionalnih država. “Ovo je malo privatluk”, kaže predsjednik, komentirajući 30. svibnja kao Dan državnosti. To je, po njemu, “datum koji nas dijeli” pa bi on opet vratio Dan državnosti na 25. lipnja, “datum koji nas ne dijeli”. A ne dijeli nas nikada samo ono što izglasa Partija. No ni to baš nije sretan datum za Milanovićevu partiju. I tog 25. lipnja 1991., kada je Sabor izglasao deklaraciju o neovisnosti, Zoranova Partija je bila na drugoj strani. Ivica Račan je izveo svoje zastupnike iz sabornice kada se je glasovalo o Deklaraciji. Sjećate li se zašto? Jer u Deklaraciju nije ugrađeno stvaranje jugoslavenske asocijacije!

I kada je preimenovana Partija (SDP) 2000. ponovno osvojila vlast, odlučila je promijeniti i izbrisati sve što podsjeća na prvo desetljeće hrvatskog višestranačja, stvaranja, obrane i oslobađanja države (u njihovu izričaju “mračne devedesete”). Jedan od prvih poteza bilo je ukidanje Dana državnosti 30. svibnja, koji je narod istinski osjećao i slavio. Za Partiju je to i dalje bio dan kada su izgubili vlast i monopol na vlast, a godinu dana poslije i Jugoslaviju. Prihvatljiviji im je ipak bio 25. lipnja, dan kada su se odbili izjasniti o neovisnosti hrvatske države. A kako bi izazvali potpunu zbrku i relativizirali i državu i Dan državnosti uveli su i – Dan neovisnosti, 8. listopada. E tog je dana (1991.), dan nakon što je JNA raketirala Banske dvore, pritisnuta raketama i tenkovima JNA, i Partija napokon digla ruku za hrvatsku neovisnost.

Tuđmanov govor

Konstituirajuća sjednica Hrvatskog sabora 30. svibnja 1991. ostat će upamćena i po programskom govoru izbornog pobjednika, a potom i prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Govor je to koji i danas plijeni svojim sadržajem i vizijom, čiji su značajni dijelovi do danas ostali neostvareni. Evo tek kratkog podsjetnika.

“Naše prvotne zadaće moraju biti da promišljenim koracima i odlukama zakonodavne, izvršne i sudske vlasti svim građanima i svojim državljanima osiguramo: normalne uvjete za slobodno poduzetništvo i stvaralaštvo, pravnu i građansku sigurnost, rad, štednju i slobodan život u civilizacijskom poretku po uzoru na demokratske države suvremenog svijeta”, poručio je Tuđman. Kao sljedeće prioritete je naveo: uključivanje u Europu i europeizaciju Hrvatske, ustanovljenje poretka pravne države i modernizacija državne uprave, duhovna obnova, odnosno “stvaranje društva u kojem će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo i svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu”, stvoriti uvjete za pravnu i financijsku sigurnost svih gospodarsko-poduzetničkih pothvata, demografsko oživljavanje, povratak i uključivanje iseljeništva, nužnost promjena u javnim službama…

“Stari režim ostavlja nam na mnogim područjima duhovnu i materijalnu pustoš, osobito u školstvu i obrazovanju. Potreban nam je koliko povratak našim općeeuropskim obrazovnim tradicijama, toliko i korjeniti zaokret u budućnosnu informatičku eru. Na području kulture i umjetnosti valja ukloniti posljedice prisile idejnoga jednoumlja”, govorio je Franjo Tuđman pred Saborom prije 30 godina. Tjedan dana ranije, prije predaje vlasti, Partija je predala JNA oružje hrvatske Teritorijalne obrane, čime je Hrvatska praktički razoružana, nasuprot Miloševićevu velikosrpskom projektu i JNA spremnoj da ga provede.

Čitajući trideset godina “starog” Tuđmana, koji je slavio demokraciju, slobodan politički izbor i u nemogućim uvjetima stvorio državu i slušajući njegova aktualnog nasljednika Milanovića, koji slavi komunizam, relativizira demokraciju, prezire državu i u ime “progresivnosti” i “modernosti” ukida jedan za drugim simbole državnosti, stječe se dojam da u nas vrijeme ide unatrag. No to su samo duge i teške posljedice one “moralne pustoši”, “idejnoga jednoumlja” i jugoslavenskog nacionalizma, koji nisu nestali s višestranačjem i s raspadom jugoslavenske države, već su kao korov premrežili i preuzeli sve stranke i partije, sve sustave hrvatske države i društva.

Da bi stvorio hrvatsku državu, Franjo Tuđman morao je istisnuti iz sebe Titova generala. Da bi danas mogao postati hrvatski predsjednik, Zoran Milanović mora u sebi čuvati i njegovati Titova gardista. Da bi opravdao povjerenje svojih komesara.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Izazov povratka u normalno stanje

Objavljeno

na

Objavio

Povratak u novo normalno stanje

U središnjem Dnevniku HRT je u nedjelju 24. svibnja objavio rezultate istraživanja agencije Promocija plus na uzorku od 1400 ispitanika o povratku učenika u škole po kojem čak 48,8 % pitanih smatra da školsku godinu treba završiti bez dolazaka učenika u školu, dakle virtualno, a 32,9 % ispitanika da bi se svi učenici trebali vratiti u školske klupe.

Doda li se tomu da se 5,9 % pitanih izjasnilo za povratak srednjoškolaca te 3,9 % pitanih za povratak osnovnoškolaca, ispada da je za povratak u normalu 42,7 % pitanih, a protiv povratka de facto 14,5 % više, jer u te se na neki način ubrajaju i oni koji se ne mogu odlučiti. Taj rezultat istraživanja, može se reći, govori više o odnosu prema povratku u normalno stanje negoli samo o povratku ili nepovratku učenika osnovnih i srednjih škola u školske klupe.

Dakle, ne ulazeći u opravdanost stajališta pojedinih obitelji koje su često u specifičnim okolnostima, posebno zagrebačkih obitelji koje ne mogu poslati djecu u školu oštećenu potresom, nego neku drugu, rezultat istraživanja može se uzeti kao dobar pokazatelj odnosa ljudi prema povratku u normalno stanje s posustajanjem opasnosti od širenje koronavirusa i s popuštanjem strogoće mjera zaštite.

Prema tom istraživanju povratka u normalu pribojava se više od polovice pitanih (57,2 %), što znači da povratak u normalno stanje ne će biti nimalo lagan te da se i na tom povratku treba smišljeno poraditi.

Premda privremeno i relativno kratko zamrzavanje kretanja i života u zatvorenom radi strogih mjera zaštite od širenja koronovirusa očito ima mnogo veće posljedice negoli se to vidi na prvi pogled. To privremeno i relativno kratko stanje prouzročilo je u mnogom ljudima dubok strah s kojim se sada, kad je opasnost u Hrvatskoj gotovo iščeznula, svatko na svojoj razini, i osobe i institucije, trebaju svjesno, promišljeno i odgovorno suočiti. Sadašnje stanje zahtijeva najprije hrabrost za svjesno i smišljeno odmicanje od sebe pritiska koji je bio stvoren i koji je utvrđivao i umnažao strahovanja.

Za tu nužnu hrabrost postoje jaki zdravorazumski argumenti: bolest COVID-19 u Hrvatskoj se zapravo nije očitovala kao smrtonosna (od onih koji su javnosti predstavljani kao umrli zbog koronavirusa u velikoj su većini bile osobe teško nagriženoga zdravlja), a ni kao jako proširena (službeno predstavljani broj ukupno zaraženih u Hrvatskoj mnogo je manji od drugih realnih svakodnevnih smrtonosnih bolesti kao što su npr. pobolijevanja od raka, srčani i moždani udari).

Osim toga svaki čovjek kojemu je nešto nametnuto radi očuvanja svoga ljudskoga dostojanstva dužan je propitivati što je to što mu je nametnuto, koliko je opravdano i dokle to mora podnositi, odnosno dužan je, kad to razboritost nalaže, svjesno se i snažno oduprijeti nametnutomu. U povijesti čovječanstva nikada ni jedna moć onima kojima je nešto nametnula nije vratila potisnutu ili oduzetu slobodu, nego su se uvijek i pojedinci i institucije za svoju slobodu morali izboriti. Oni koji nešto nameću bilo opravdano bilo neopravdano mogu samo popustiti u svom nametanju, a oni kojima se nešto nameće moraju se uvijek nanovo izboriti za svoju slobodu ili ostati zarobljeni.

A koliko su osobe i institucije oslobođene u konkretnim prilikama mjeri se po stupnju vraćanja u redoviti život i djelovanje, u normalno stanje. Ne treba nasjedati parolama i promidžbi o tobožnjem »novom normalnom stanju« jer je to smišljena podvala da se ljude što dulje drži u strahovanju i jer normalno stanje ne može biti u isto vrijeme i normalno i nenormalno.

U stvarnosti svako stanje ili je normalno uz svakodnevne, štoviše često i časovite, više ili manje uobičajene promjene, ili je nenormalno zbog ograničenja koja mu oduzimaju normalnost. No normalno stanje nikada, baš nikada ne nastaje samo po sebi, nego za njega i na njemu treba smišljeno, trajno i promišljeno raditi.

U povijesti čovječanstva smjenjuju se epohe koje imaju svoja specifična svojstva i oznake, a u svakoj epohi već po zdravom razumu razlikuje se što je normalno, a što nenormalno stanje. Ako bi nakon koronavirusa i nastala nova epoha u povijesti čovječanstva, što se već sada čini vrlo izvjesnim, zdravi razum opet će razlikovati što je normalno, a što nenormalno stanje.

Popuštanje opasnosti od širenja epidemije i popuštanje zaštitnih mjera stoga je vrlo izazovan povijesni čas koji zahtijeva vrlo energično, promišljeno i brzo djelovanje za povratak u normalno stanje. Izazov je to za sve osobe i institucije, sve djelatnosti i sve segmente društva, a osobito za sve odgovorne, da se uz respektiranje zaštite zdravlja izbore za što puniji život, za što bogatije djelovanje.

Sadašnji povijesni trenutak posebno je izazovan za kulturu i duhovnost, za obnovu njezina djelovanja i očitovanja, jer samo kultura i duhovnost osvježavaju, njeguju i unaprjeđuju ljudsko dostojanstvo. Sadašnji povijesni trenutak velik je izazov i za crkvene i vjerske institucije koje su pozvane uz dodatne napore što prije i što snažnije vratiti puninu života i djelovanja.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari