Pratite nas

Kolumne

Frane Pancetić i konjski zubi

Objavljeno

na

Družba se polako spuštala s visova prema moru. S vrhunaca su promatrali Kosmač i jednu hrid na osami. Svebor upita Boljehnu može li se prići otoku s kopna jer je puhalo jako jugo te se nije usuđivao uputiti leutom. „More. Ima puteljak koji obahodi Vučinu i kozja staza koja te dovede deboto do hridi. Gosparu, zar se nijeste umorili?“, prepade se jadničak Boljehna da bi, nakon što je izvukao leut i otišao do svojega doma na pola puta do Popove Luke, mogao ponovno pješačiti. „Stoj s mirom.

Otići ćemo bez tebe. Samo nam pokaži put!“ Boljehna uze malo sira i maslinova ulja te družbu punih usta napućivaše dok mu Vuka iz Dubrave nalijevaše vino. „Kako se zovu oni otoci?“ „Onega na kome beremo drva zovemo Kosmač, a onega na kome boti od marete čine muziku Lirica.“ Kalojanisu se razgali: „Pripovijedahu mi naši stari da je nekoć davno živio mladić koji je svirao toliko lijepo da je glazbom mirio valove, privlačio vodu iz podzemnih rijeka i zaustavljao odrone. Hermes mu stoga od kornjačina oklopa koji je pronašao na otoku sličnomu Kosmaču izradi liru, glazbalo koje se zvalo slično onoj udaljenoj hridi od koje se odbijaju vali čiji zvuk blaži tugu Posejdonovu. Jednu je od nimfa s tih hridi imenom Euridika zavolio mladić s početka priče. Zvao se Orfej.

Skrivali su se ona i on u gajima i luzima nalik onima koje gledamo na Kosmaču. Blaženostvo nije dugo potrajalo jer Euridiku ugleda Aristej koji je imao košnice nedaleko od skrovišta ljubovnika. Jedne noći pokuša obljubiti Euridiku koju u bijegu ugrize zmija te ona umre. Orfej to ne mogaše prežaliti te lirom začara Kerbera i siđe u Podzemlje. Perzefonu dirne priča te nagovori Hada da pusti Euridiku, a uvjet bješe (jer s bozima je kao i s ljudima – vječito pogađanje) da se Orfej ne okrene na stubama za voljenom. Mladić ipak ne izdrža i Euridika se moradne vratiti u Podzemlje, a Orfej odbaci liru i prokune pjesnike (stoga su u ovoj zemlji pjesnici vazda tragični).

Zeusov orao pograbi liru i odnese je daleko od našega svijeta. Orfeja na koncu usmrtiše žene koje je odbijao jer se za života krivio zbog Euridikina povratka u Podzemlje (za razliku od staroga kapetana koji je u jednokratnim ljubovanjima godinama uživao i zbog njih se nikad nije pokajao), a njegovo tijelo orli ponesu u zvijezde i ondje mu povrate glazbalo. I negdje na otoku slična imena kad more najjače huči, kad se podzemni stražari skrivaju u tamnim ježama, a Posejdon opije Hada, Perzefona izvede nimfu na hridi Lirice da u zvijezdama pronađe Orfeja. Nije li pomalo neobično to što je Euridikin otok tako malen, zabačen i nepoznat, a gleda na Ogigiju, velik i poznat otok na kojemu je stari kapetan ostavio dokaz preljuba koji je učinio ženi čija je vjernost opjevana u tisućama heksametara?“ Majstor mu Radovan odgovori čisteći usput kamenice: „A ko je kriv temu Morfiju da ni ti tolike ženske? Misliš da je to Uridika prela cilo vrime u tin ježan? Bila bi luda da je, a opeta jon je bilo lipo ćapat frišku ariju ka je već bila u temu rudniku.“ „Ja ne bi ni izahodio ozdo. Ko bi se vero po tijen skalan?“, sneno će Boljehna. Svebor pak pretrnu. Spomenuo se Kosjenkine ruke koja je nekoć iščeznula u muravi.

Kako sam se posljednjih tjedana opijen jugom (ne vjetrom, nego krajem) zanemario jezikoslovni dio kolumne, vrijeme je za nadoknadu. U 3. broju Kola objavljen je odgovor Artura Bagdasarova Željku Joziću koji će ponovno zaokupiti jezikoslovnu javnost. U vrijednosne se sudove ne kanim uplitati, no neke su me tvrdnje prvonavedenoga ipak nagnale da provjerim neke podatke. Tvrdi tako Artur Bagdasarov da institutski pravopis ima 35 000 natuknica, što je „nedopustivo malo, čak i za osnovnoškolce i srednjoškolce kojima je Hrvatski pravopis namijenjen“. Rasprave radi složimo se s tim i usput utvrdimo koliko natuknica sadržavaju pojedini suvremeni hrvatski pravopisi. Znam da je takav postupak bogohulan jer je još iz srednjovjekovlja poznato kako se broj konjskih zuba ne utvrđuje brojenjem, nego filozofskom raspravom. Ipak, kao poganomu mi Narentinu nije teško zaći u herezu. Broj je natuknicu lako utvrdiv.

Većina pravopisa u dvama stupcima ima po 45 redaka, dakle po stranici je moguće imati najviše 90 riječi (natuknice se mogu raspisati i u više redaka, pa je njihov broj sigurno manji od utvrđenoga, ali su omjeri isti). Bogohulnim postupkom utvrdih kako posljednje izdanje londonca (kojemu su autori Stjepan Babić i Milan Moguš) može imati najviše 29 160, Matičin pravopis 27 180, Babić-Ham-Mogušev Hrvatski školski pravopis 7020, a Anić-Silićev pravopis 63 000 natuknica. Institutski pravopis po stranici može imati najviše 100 riječi te sam izračunao kako bi on mogao sadržavati 32 800 natuknica. Za usporedbu Brozov je pravopis imao oko 5000 natuknica. Ukratko, ako je 35 000 natuknica malo, školskoj bi namjeni odgovarao samo Anić-Silićev pravopis u čijemu rječniku bez ikakve uputnice nalazimo natuknice kao što su učešće, udjelotvoren, ugič, uglječak ili usredsrijediti.

Toliko o tome da svaki oblik jezičnoga savjetništva u hrvatskome pravopisanju treba zatrti (što promiče Bagdasarov). Zar da se natuknice kao što je saučešće ne upućuju na sućut? Pa uputnicu saučešće > sućut, sudjelovanje ima i Babić-Mogušev pravopis! Dakako to je moje mišljenje, nisam nužno u pravu, ali ako stojimo iza kojega stava, onda ga provedimo dosljedno i na istovjetan način prema svima. Ako 32 800 natuknica nije dostatno i ako bi pravopis koji ima toliko natuknica „trebao sadržavati znatno više riječi hrvatskoga jezika, umjesto jezičnoga savjetnika i jezikoslovnoga pojmovnika“, što je s pravopisima koji imaju znatno manje natuknica bez jezičnoga savjetnika i pojmovnika? Ja se pitam, a konkretni odgovori na konkretna pitanja u javnosti nisu na cijeni jer svatko i bez čitanja zna u kojoj je tko ladici. Zašto bi se uopće ljudi opterećivali podatcima?

Za kraj dodatak igri „Brojke i slova“. U emisiji je „Nedjeljom u dva“ povjesničar Dragan Markovina opisan kao vrhunski znanstvenik, a iz podštiva se iščitavalo kako mu ugovor na splitskome sveučilištu nije produžen jer nije politički podoban. Ne budi mi lijeno, provjerih u Hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji, usporedih njegove dosege s dosezima meni poznatih povjesničara istoga naraštaja te utvrdih kako ni količinom (1 knjiga, 1 poglavlje u knjizi i 16 radova od kojih je čak 6 prikaza) ni kakvoćom (boduje i radove objavljene u Školskome vjesniku) ne nadmašuje prosjek. Nekoliko mojih kolega koji su ostali bez posla, među kojima ima i dobitnika državnih nagrada, nikad nisu dobili sat vremena na državnoj dalekovidnici. Vrag su te brojke, ali se samo Prokopiju dade kopati! Nije li lakše naklapati?

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 19. prosinca 2014.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila

Objavljeno

na

Objavio

Lakrdija oko silne brige HNS-a za obrazovanje poprimila je razmjere groteske nakon što je ta minorna stranka uspjela istrgovati s HDZ-om imenovanje svog veterana Borisa Blažekovića (63) za Generalnog konzula RH u New Yorku, unatoč tome što dotični od škole ima samo srednju cestovnu i nikakvo ranije iskustvo u diplomaciji ili državnoj upravi.

HNS, stranka od jedan posto, dobila je od HDZ-a za lanjsku prljavu političku trgovinu kao smokvin list ministarstvo znanosti i vođenje reforme obrazovanja. Priču o reformi toliko je privatizirala da na stranici HNS-a građani odnedavno mogu, kako se pohvalila ministrica Divjak, “u realnom vremenu pratiti proces Ministarstva znanosti koji se odnosi na obrazovnu reformu”. Činjenica da ta platforma nije na stranici ministarstva već stranke govori dovoljno. Kad je sklopljena “obraz koalicija” HDZ-HNS pojačana Pupovcem & co, HNS-ovci, koji su se u Sabor ušlepali na listi koalicije predvođenoj SDP-om, to vjerolomstvo su opravdavali ističući kako su pristali su na tu “žrtvu” da prevare birače koalicije i da budu žigosani kao najveći prevaranti u povijesti hrvatske demokracije samo zato da bi spasili reformu obrazovanja jer im je eto to silno važno.

A onda su skočili sami sebi u usta. Guranjem Blažekovića u New York demonstrirali su da je hrvatsko školstvo savršeno, štoviše, najbolje na svijetu i da ga ne treba nimalo mijenjati jer ako te srednja cestovna kvalificira da budeš konzul u najvažnijoj zemlji na svijetu, onda završena viša, a da ne kažemo fakultet u Hrvatskoj čine te izvjesnim kandidatom za Nobelovu nagradu. Zločin bi stoga bio išta mijenjati u tom čudesnom školstvu. Je li ministrici Divjak imalo neugodno zbog slučaja “SSS konzula”? Unatoč najnovijem HNS-ovom poučku, kojeg je blagoslovio i HDZ, mladima treba poručiti kako se školovanje isplati. Ne samo zbog osobnog rasta i razvoja potencijala, jer kroz proces formalnog obrazovanja dobivaju sustavno znanje, okvir, usvajaju metodologiju učenja, nešto što wiki-pabirčenje ne može nadoknaditi, već i zbog veće vjerojatnosti da će nakon školovanja bolje zarađivati i imati viši društveni status. Istina, imamo slučajeve, od Krleže pa nadalje, ljudi koji nisu imali završen fakultet, a nesporno su bili veliki znalci. No bili bi još veći da su neke stvari sustavno studirali.

I mnogi današnji medijski arbitri u Hrvatskoj u biografiji imaju “studirao je to i to…” ili u boljem slučaju “apsolvirao…”, bez da je završio, pa ih to ne priječi da si daju za pravo govoriti i o usko specijaliziranim područjima, uključujući i problematiku sveučilišta ili famozne reforme školstva, na tragu one – tko o čemu… S druge strane, formalno obrazovanje i akademska titula ne moraju nužno značiti i istinsku obrazovanost. Kako prepoznati istinski obrazovanu osobu? Netko je već dao lijep recept – takva osoba, ako je studirala, ne vidi se da je studirala, a ako nije studirala ne vidi se da nije studirala.

U vremenima velikih društvenih lomova dogodi se da se osobe vrlo skromnog obrazovanja koje su spremne riskirati i poduzeti inicijativu, u boljem, ili beskrupulozno grabiti, u gorem slučaju uspnu na vrh društvene ljestvice. Ali radi se o iznimkama i svi oni se kasnije trude omogućiti vrhunsko obrazovanje svojoj djeci. Studij i postoji za ljude koji će raditi složenije, za društvo najvažnije poslove i preuzimati glavne odgovornosti. I, ako se može, bolje je studirati nego ne studirati i vjerojatnije je da će netko sa završenim fakultetom bolje raditi posao konzula nego netko bez njega. Ne spremaju stoga vladajući Blažekovića u New York zato što je završio samo srednju cestovnu, nego unatoč tome. A to “unatoč” se ostvaruje zato što nema kraja beskrupuloznosti HNS-a i debljini obraza i otpornosti želuca HDZ-a, a sve ne bi li ostali na vlasti. Formalno obrazovanje, teoretski, za konzula ne mora biti presudno ako je riječ o osobi koja je pokazala iznimne sposobnosti i stekla veliko iskustvo u srodnim poslovima.

Da je, primjerice, novi konzul četrdeset godina radio velike, uspješne projekte s Amerikancima, živio godinama u New Yorku i postao najuglednija osoba u hrvatskoj zajednici na Istočnoj američkoj obali pa hajde. Ovako, em je neiskusan, em u godinama, em neškolovan. Još veći problem predstavljaju dvije dodatne činjenice. Nimalo diplomatski, valjda tada još ni ne sanjajući o konzulskom mjestu u New Yorku, Blažeković je na Facebooku javno, na pasja kola izvrijeđao američkog predsjednika Trumpa, a i njegove birače, dakle pola Amerike. Netko tko u sedmom desetljeću života tako piše o većini američkog naroda nije zaslužio egzekvaturu, tj. odobrenje za rad od strane američke države.

Ako bi došlo do takvog scenarija, to bi tek bio debakl za Hrvatsku. Uza sve navedeno, Blažekovićevom slanju za konzula u New York usprotivila se i hrvatska zajednica u tom gradu. Problem neodgovarajuće suradnje s dijasporom nije od jučer, no ovo imenovanje je očito bila kap koja je prelila čašu. Jedno od ugodnih iznenađenja za našijenca koji prvi put dođe u New York je da se hrvatska crkva i središte župe sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela nalazi u “epicentru” Manhattana, nekoliko minuta hoda od Times Squarea. Nekoliko fratara i časnih sestara koji službuju u njoj čvrsta su hrvatska točka u New Yorku i glavno središte okupljanja hrvatske zajednice od desetak tisuća ljudi, koji im se, jednako kao i pridošlice, mogu obratiti u svakom trenutku.

Fratri i časne po inerciji odrade i puno posla kojeg bi trebao raditi konzulat, poznaju u dušu većinu Hrvata u New Yorku i najbolje znaju njihove potrebe i probleme, ali i njihov golemi potencijal. Fra Nikola Pašalić, dugogodišnji stanovnik Manhattana i američki državljanin, župnik u Hrvatskoj župi u New Yorku povodom skandaloznog imenovanja novog konzula javno se obratio premijeru Plenkoviću pogodivši bit, ne samo ovog zadnjeg mučnog slučaja već i cijele trenutne hrvatske nevolje: “Znam da je politika takva kakva jest…no strašno je čuti i vidjeti da se interesi iseljenih Hrvata i cijele Hrvatske stavljaju u drugi plan samo da bi se ostalo na vlasti.” Fra Nikolu Pašalića sam imao čast osobno upoznati i doživio sam ga kao blaga i odmjerena čovjeka.

Njegov prvi ovakav javni istup stoga ima dodatnu težinu. Jer HDZ-ova bruka ne mora biti i bruka hrvatske zajednice u New Yorku. Njegovo pismo završava riječima: “takav čovjek s takvim ponašanjem sigurno nije dobrodošao u našu zajednicu… niti ću ga ja kao župnik ove zajednice primiti dok se god ne ispriča za sve svoje izjave. Uz pozdrave i želje da blaženi Kardinal Stepinac zagovara Sve Vas u našoj vlasti, da bi Vas Bog nadahnuo da stavite interese naroda i Domovine ispred osobnih i političkih interesa i interesa stranki. Fra Nikola Pašalić”. Poučak cijele priče je – ako Plenković već mora častiti HNS-ove kadrove na državni račun, neka to čini s manje štete. Slanje novog konzula treba odobriti i Predsjednica, iz čijeg je ureda na novinarski upit odgovoreno kako zasad neće potpisati to imenovanje. Na to iz HNS-a kažu da će inzistirati na imenovanju Blažekovića. Što će biti dalje, vidjet ćemo.

Predsjednici Kolindi Grabar Kitarović ovo je prilika da barem dijelom popravi imidž u javnosti narušen mučnim Vučićevim posjetom, a i da obrani ionako krhak ugled hrvatske diplomacije, a o izbjegavanju mogućih neugodnosti s domaćinom čijeg je predsjednika i pola birača potencijalni novi konzul javno vrijeđao i izravnoj uvredi brojnoj i uglednoj hrvatskoj zajednici da i ne govorimo. Što ako Predsjednica stvarno odbije potpisati to imenovanje? Što znači da će HNS “inzistirati na tome”? Hoće li uskratiti daljnju potporu Vladi? Izazvati nove izbore? Koliko će HNS dobiti na njima i hoće li nakon tih izbora biti u prilici da istovremeno upravljaju znanošću i obrazovanjem i promiču konzula sa srednjom cestovnom čija je glavna kvalifikacija, što bi stari ljudi rekli, to da je pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila?

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Pero Kovačević: Hrvatskoj nedostaje političara Starčevićevog kova

Objavljeno

na

Objavio

 Ante Starčević

Dvadeset i osme veljače ove godine navršit će se točno 122 godine od smrti Ante Starčevića, Starčevićjedne od najumnijih glava što ih je dao hrvatski narod. Prigoda je to da se podsjetimo tko je bio Ante Starčević?!

Ante Starčević rođen je 1823. u mjestu Žitnik pokraj Gospića kao sin Jakova i Milice, udove Čorak. Pučku školu je pohađao u Klancu; uz potporu strica Šime Starčevića, koji je bio župnik u Gospiću i znameniti jezikoslovac, mali je Ante nastavio školovanje u Zagrebu, gdje je 1845. završio gimnaziju.

U namjeri da postane svećenik, otišao je nakon toga u sjemenište u Senj, a potom je u Budimpešti upisao studij teologije i filozofije; doktorsku titulu iz filozofije stekao je 1846. S obzirom na društveno-političke okolnosti Starčević je odustao od svoje prvotne namjere i odlučio posvetiti svoj život borbi za neovisnu i samostalnu Hrvatsku.

Pored političkog rada on se cijeli svoj život bavio i novinarstvom, književnošču, filozofijom, filologijom i poviješću. Kao narodni zastupnik ušao je šest puta u Hrvatski sabor: 1861., 1865., 1871., 1878., 1884. i 1890. Preminuo je 28. veljače 1896., a pokopan je po vlastitoj želji na groblju sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama među seljacima.

Tko je bio dr. Ante Starčević?!

Ante Starčević je jedan od onih hrvatskih političara koji je imao snage da se odupre svim političkim strankama u tadašnjoj Hrvatskoj, ostavši cijeloga svog života dosljedan – i dosljedno osamljen – u svojim političkim idejama i shvaćanjima, našavši podršku tek u odabranom krugu intelektualaca, književnika, studenata i nacionalno orijentirane omladine. Osnivač i vođa pravaškog pokreta, koji se počeo cijepati još za njegova života, uporni zagovornik demokratizma, beskompromisni borac protiv sužanjstva, vizionar slobodne Hrvatske, antiklerikalac i buntovnik, Starčević je bio oštar na jeziku i peru kao nitko u njegovo vrijeme.

Krleža: Najlucidnija glava

O Starčeviću je u pojedinim razdobljima, kao i danas, bilo jako malo govora, a njegove su misli bile zanemarivane ili krivo tumačene, pa se zbog toga oko njegovog djela i imena nakupilo puno predrasuda. Bio je političar, ideolog i književnik, no danas je u Hrvatskoj gotovo nemoguće u knjižarama kupiti bilo koje Starčevićevo djelo. Jednako tako malo ili gotovo ništa nije napisano o 121. godišnjici njegove smrti.

Cjelovit prikaz Starčevićevog lika i djela dao je najsažetije i najispravnije Miroslav Krleža u svom predgovoru knjizi Krste Hegedušića Podravski motivi (Zagreb, 1933.), gdje kaže: …”. Najlucidnija naša glava koja je našu stvarnost promatrala najpreciznijom pronicljivošću i koja je o toj stvarnosti dala slike za jedno čitavo stoljeće književno i govorničko najplastičnije, jest glava staroga Ante Starčevića”. Zatim nastavlja: „A kao Starčević, tu našu stvarnost nije gledao tako jasno ni jedan naš umjetnik onoga vremena”. Krleža govori kako je Starčević bio: ”jedini temperament i jedina glava koja je umjela da se uzdigne mjestimično do proročke snage jezičnog izraza”. I ne samo jezičnog.

Aktualne misli

Mnoge Starčevićeve misle vezane za položaj i probleme čovjeka pojedinca, te Hrvate i Hrvatsku i natuknice o ”svijetu” su više nego aktualne i dan danas. ”Puk bez svakog morala ne može pod nikakvom vladom, u nikakvom društvu sretan biti.” ”Bez materijalna blagostanja i morala ne može biti ni intelektualne snage, pa gradile se škole, i namještali se učitelji kakve tko hoće.” ”Glavno sredstvo, upravo načelo zle politike stoji u tom, da se na najviše časti, u najviše vlasti postavljaju ljudi što je moguće najhrđaviji i najnesposobniji, ovi ljudi, za uzdržavati se i za napredovati, pripravni su i brzi na svako zlo, na svaku krivicu.”

Hrvatskoj i Zagrebu, danas više nego ikada nedostaju političari Starčevićevog kova koji će našu stvarnost promatrati najpreciznijom pronicljivošću, koji će imati snagu da se odupru svim političkim strankama u današnjoj Hrvatskoj i Zagrebu, vanjskim silnicama i ukazivati na položaj i probleme čovjeka pojedinca.

U zemlji i gradu u kojoj je politika postala najunosnija djelatnost, gdje se partikularni stranački interesi stavljaju iznad općeg interesa, gdje hrvatska izvrsnost listom napušta zemlju, gdje Hrvatska odumire teško je očekivati prave reforme i promjene bez osoba – političara Starčevićevog kova.

Možda su Starčevićeve knjige i djela upravo zato i nedostupna u knjižarama, a možda zbog toga službena državna i gradska izaslanstva uporno izbjegavaju odati počast i dužno priznanje Anti Starčeviću.

”Ja sam od djetinjstva naučio svaku stvar zvati njezinim pravim imenom. Od toga načela i običaja, kad bih i mogao, ja neću za ničiju volju odstupiti, nego ili ću govoriti iskreno, kako mislim, ili, ako to nije dopušteno, ja ću mučati”.

Pero Kovačević

facebook komentari

Nastavi čitati