Pratite nas

Kolumne

Frane Pancetić i konjski zubi

Objavljeno

na

Družba se polako spuštala s visova prema moru. S vrhunaca su promatrali Kosmač i jednu hrid na osami. Svebor upita Boljehnu može li se prići otoku s kopna jer je puhalo jako jugo te se nije usuđivao uputiti leutom. „More. Ima puteljak koji obahodi Vučinu i kozja staza koja te dovede deboto do hridi. Gosparu, zar se nijeste umorili?“, prepade se jadničak Boljehna da bi, nakon što je izvukao leut i otišao do svojega doma na pola puta do Popove Luke, mogao ponovno pješačiti. „Stoj s mirom.

Otići ćemo bez tebe. Samo nam pokaži put!“ Boljehna uze malo sira i maslinova ulja te družbu punih usta napućivaše dok mu Vuka iz Dubrave nalijevaše vino. „Kako se zovu oni otoci?“ „Onega na kome beremo drva zovemo Kosmač, a onega na kome boti od marete čine muziku Lirica.“ Kalojanisu se razgali: „Pripovijedahu mi naši stari da je nekoć davno živio mladić koji je svirao toliko lijepo da je glazbom mirio valove, privlačio vodu iz podzemnih rijeka i zaustavljao odrone. Hermes mu stoga od kornjačina oklopa koji je pronašao na otoku sličnomu Kosmaču izradi liru, glazbalo koje se zvalo slično onoj udaljenoj hridi od koje se odbijaju vali čiji zvuk blaži tugu Posejdonovu. Jednu je od nimfa s tih hridi imenom Euridika zavolio mladić s početka priče. Zvao se Orfej.

Skrivali su se ona i on u gajima i luzima nalik onima koje gledamo na Kosmaču. Blaženostvo nije dugo potrajalo jer Euridiku ugleda Aristej koji je imao košnice nedaleko od skrovišta ljubovnika. Jedne noći pokuša obljubiti Euridiku koju u bijegu ugrize zmija te ona umre. Orfej to ne mogaše prežaliti te lirom začara Kerbera i siđe u Podzemlje. Perzefonu dirne priča te nagovori Hada da pusti Euridiku, a uvjet bješe (jer s bozima je kao i s ljudima – vječito pogađanje) da se Orfej ne okrene na stubama za voljenom. Mladić ipak ne izdrža i Euridika se moradne vratiti u Podzemlje, a Orfej odbaci liru i prokune pjesnike (stoga su u ovoj zemlji pjesnici vazda tragični).

Zeusov orao pograbi liru i odnese je daleko od našega svijeta. Orfeja na koncu usmrtiše žene koje je odbijao jer se za života krivio zbog Euridikina povratka u Podzemlje (za razliku od staroga kapetana koji je u jednokratnim ljubovanjima godinama uživao i zbog njih se nikad nije pokajao), a njegovo tijelo orli ponesu u zvijezde i ondje mu povrate glazbalo. I negdje na otoku slična imena kad more najjače huči, kad se podzemni stražari skrivaju u tamnim ježama, a Posejdon opije Hada, Perzefona izvede nimfu na hridi Lirice da u zvijezdama pronađe Orfeja. Nije li pomalo neobično to što je Euridikin otok tako malen, zabačen i nepoznat, a gleda na Ogigiju, velik i poznat otok na kojemu je stari kapetan ostavio dokaz preljuba koji je učinio ženi čija je vjernost opjevana u tisućama heksametara?“ Majstor mu Radovan odgovori čisteći usput kamenice: „A ko je kriv temu Morfiju da ni ti tolike ženske? Misliš da je to Uridika prela cilo vrime u tin ježan? Bila bi luda da je, a opeta jon je bilo lipo ćapat frišku ariju ka je već bila u temu rudniku.“ „Ja ne bi ni izahodio ozdo. Ko bi se vero po tijen skalan?“, sneno će Boljehna. Svebor pak pretrnu. Spomenuo se Kosjenkine ruke koja je nekoć iščeznula u muravi.

Kako sam se posljednjih tjedana opijen jugom (ne vjetrom, nego krajem) zanemario jezikoslovni dio kolumne, vrijeme je za nadoknadu. U 3. broju Kola objavljen je odgovor Artura Bagdasarova Željku Joziću koji će ponovno zaokupiti jezikoslovnu javnost. U vrijednosne se sudove ne kanim uplitati, no neke su me tvrdnje prvonavedenoga ipak nagnale da provjerim neke podatke. Tvrdi tako Artur Bagdasarov da institutski pravopis ima 35 000 natuknica, što je „nedopustivo malo, čak i za osnovnoškolce i srednjoškolce kojima je Hrvatski pravopis namijenjen“. Rasprave radi složimo se s tim i usput utvrdimo koliko natuknica sadržavaju pojedini suvremeni hrvatski pravopisi. Znam da je takav postupak bogohulan jer je još iz srednjovjekovlja poznato kako se broj konjskih zuba ne utvrđuje brojenjem, nego filozofskom raspravom. Ipak, kao poganomu mi Narentinu nije teško zaći u herezu. Broj je natuknicu lako utvrdiv.

Većina pravopisa u dvama stupcima ima po 45 redaka, dakle po stranici je moguće imati najviše 90 riječi (natuknice se mogu raspisati i u više redaka, pa je njihov broj sigurno manji od utvrđenoga, ali su omjeri isti). Bogohulnim postupkom utvrdih kako posljednje izdanje londonca (kojemu su autori Stjepan Babić i Milan Moguš) može imati najviše 29 160, Matičin pravopis 27 180, Babić-Ham-Mogušev Hrvatski školski pravopis 7020, a Anić-Silićev pravopis 63 000 natuknica. Institutski pravopis po stranici može imati najviše 100 riječi te sam izračunao kako bi on mogao sadržavati 32 800 natuknica. Za usporedbu Brozov je pravopis imao oko 5000 natuknica. Ukratko, ako je 35 000 natuknica malo, školskoj bi namjeni odgovarao samo Anić-Silićev pravopis u čijemu rječniku bez ikakve uputnice nalazimo natuknice kao što su učešće, udjelotvoren, ugič, uglječak ili usredsrijediti.

Toliko o tome da svaki oblik jezičnoga savjetništva u hrvatskome pravopisanju treba zatrti (što promiče Bagdasarov). Zar da se natuknice kao što je saučešće ne upućuju na sućut? Pa uputnicu saučešće > sućut, sudjelovanje ima i Babić-Mogušev pravopis! Dakako to je moje mišljenje, nisam nužno u pravu, ali ako stojimo iza kojega stava, onda ga provedimo dosljedno i na istovjetan način prema svima. Ako 32 800 natuknica nije dostatno i ako bi pravopis koji ima toliko natuknica „trebao sadržavati znatno više riječi hrvatskoga jezika, umjesto jezičnoga savjetnika i jezikoslovnoga pojmovnika“, što je s pravopisima koji imaju znatno manje natuknica bez jezičnoga savjetnika i pojmovnika? Ja se pitam, a konkretni odgovori na konkretna pitanja u javnosti nisu na cijeni jer svatko i bez čitanja zna u kojoj je tko ladici. Zašto bi se uopće ljudi opterećivali podatcima?

Za kraj dodatak igri „Brojke i slova“. U emisiji je „Nedjeljom u dva“ povjesničar Dragan Markovina opisan kao vrhunski znanstvenik, a iz podštiva se iščitavalo kako mu ugovor na splitskome sveučilištu nije produžen jer nije politički podoban. Ne budi mi lijeno, provjerih u Hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji, usporedih njegove dosege s dosezima meni poznatih povjesničara istoga naraštaja te utvrdih kako ni količinom (1 knjiga, 1 poglavlje u knjizi i 16 radova od kojih je čak 6 prikaza) ni kakvoćom (boduje i radove objavljene u Školskome vjesniku) ne nadmašuje prosjek. Nekoliko mojih kolega koji su ostali bez posla, među kojima ima i dobitnika državnih nagrada, nikad nisu dobili sat vremena na državnoj dalekovidnici. Vrag su te brojke, ali se samo Prokopiju dade kopati! Nije li lakše naklapati?

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 19. prosinca 2014.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nenad Piskač: Režimski Bilten SNV-a proizvodi kolektivnu krivnju

Objavljeno

na

Objavio

Pupovac spašava režim i boji se demokratizacije

Hrvatski narod, društvo i država nalaze se u stanju neoproštene pobjede i ideološke okupacije. Neoproštena pobjeda i ideološka okupacija svojim rezultatima pokazuju se opasnijima po narod, društvo i državu od srbijanske oružane agresije. Pregažene su nacionalne kulturalne ustanove.

Razorene su, ponajviše iznutra, stare nacionalne stranke poput HSP-a i HSS-a, a onda i moderne poput HSLS-a i HDZ-a. KPH/SKH/SDP nije se transformirala u hrvatsku socijaldemokratsku stranku. Demokršćani su u pelenama. Ono što je preostalo, vidljivo je u nekoliko posljednjih prežalosnih saziva Sabora.

Odnos unutarnje i vanjske politike

Dok su nacionalne snage uzduž i poprijeko sustavno i temeljito destruirane, jačale su manjinske, protestne i partikularne. Konglomerat umiješan od destruiranih stranaka i favoriziranih, podmetnutih i privilegiranih liliputanaca s minimalističkim demokratskim legitimitetom pretvorio se u odnarođeni poredak (režim), koji je sam sebi i svrha i smisao.

Čimbenici režima imaju osnovne zadatke: Sačuvati poredak stvari, osigurati reprodukciju, proizvoditi trajnu neoproštenu pobjedu i širiti ideološku okupaciju. S tim i takvim unutarnjim poretkom Hrvatska je na vanjskome planu zauzela posljednje mjesto država Europske unije. Nije ni čudo, ta, samo uspješna unutarnja politika može generirati učinkovitu vanjsku politiku.

Primjerice, dok je Tuđman stvarao jaku integrativnu unutarnju politiku, ministar vanjskih poslova mogao je biti čak i jedan netalentirani Mate Granić.

Osamnaest godina poslije Tuđmana, HDZ nije u stanju pronaći kvalitetnoga nasljednika Plenkovića, tvorca „inkluzivne vlade“, zagovornika „stabilnosti“, borca protiv „populizma“, zaštitnika protuhrvatskih ideologija 20. stoljeća i ratifikatora nove rodne ideologije.

To je pokazatelj dubine destrukcije povijesno značajnih stranaka. Ali i to da je na čelu HSS-a notorni K. Beljak, umjesto uljuđene Marijane Petir. Da ne spominjemo drvene puškice HSP-a i plastične HSLS-a. Drugim riječima, da se sad u HDZ-u rodi novi Tuđman, već na razini temeljnoga ogranka izbacili bi ga iz igre.

Da se u HSS-u dogodi novi Radić, Beljak bi ga nogom u tur. Da se pojavi novi Starčević, svi haespeovi, autohtoni, čisti, prečisti i „za dom spremni“ ili nespremni, ne bi ga ni prepoznali.

Ni na jedno goruće pitanje hrvatskoga naroda, društva i države, uspostavljeni poredak nema rješenje. S ovim gospodarskim tempom „razvitka“, primjera radi, mogli bismo dostići Sloveniju za nekih pedesetak godina. O tomu je izvrstan ekonomski komentator HTV-a, Željko Kardum, nedavno govorio u gluhom terminu četvrtoga programa, valjda da ga čuje što manje ljudi. Umjesto njegovih objektivnih analiza, udarni nedjeljni termin već nam godinama zagađuje stanoviti Aco.

Bilten SNV-a u službi režima

No, kad režim blokira zdravu pamet, volju naroda, referendume, on istodobno privilegira nezdravu pamet, volju odnarođenih elita i nametnute direktive. Tako, recimo, Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske i Grad Zagreb daju „podršku“ Srpskom narodnom vijeću, Vijeću srpske nacionalne manjine Grada Zagreba i izdavaču Miloradu Pupovcu. On je objavio „Bulletin 14“ pod naslovom „Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2017.“ Riječ je o godišnjoj potjernici posttuđmanovskoga režima, stanoviti uhidbeni nalog s međunarodnim pretenzijama olajavanja.

Izdavač Pupovac u tom režimu predstavlja ključan faktor proglašene „političke stabilnosti“. On je režimlija prvoga reda. I radi svoj posao: Sačuvati poredak stvari, osigurati reprodukciju, proizvoditi trajnu neoproštenu pobjedu i širiti ideološku okupaciju. Od njega hrvatski narod, društvo i država nemaju nikakve koristi, premda ga masno plaćaju. Nemaju ni lojalni Srbi.

U iole normalnome izbornome sustavu Pupovac bi Sabor mogao samo sanjati. Ali izborni sustav je i skrojen zato da proizvodi nenormalne odnose. Vrhunac proizvodnje nenormalnih odnosa predstavlja ratifikacija rodne ideologije, koju je upravo Pupovac požurivao, a Plenković prihvatio njegovu požurnicu.

Iz spomenuta Biltena razvidno je kako izdavač, autori i podupiratelji pod „historijskim revizionizmom“ smatraju svako propitivanje mitova velikosrpskoga i jugokomunističkoga totalitarizma.

Također je jasno kako pod optužnicu za „govor mržnje“ spadaju oni koji ne prihvaćaju pojmovnu i sadržajnu politkorektnost koju su nametnuli predstavnici mainstreama proistekli iz velikosrpske i jugokomunističke ideologije, dok pod „nasilje“ spadaju slučajevi iz obične rubrike crne kronike.

Bilten uopće ne spominje četnike i pripadnike „pobunjenih Srba iz Hrvatske“. Oni su jednostavno nestali. Ne postoje, pa prema tome nisu nanijeli nikakav revizionizam, mržnju i nasilje prema Srbima. Ako komu i jesu, to nije problem, jer četnici su zapravo antifašisti, kao i Pupovac. Bilten, ipak, ne može sakriti osnovnu intenciju. Proizvodnju kontinuirane kolektivne krivnje hrvatskoga naroda, društva i države.

Stoga je on proteza i sredstvo velikosrpske i jugokomunističke ideologije. Nema nijedne nacionalne manjine u svijetu, kojoj državni poredak dopušta, kamoli financira djelovanje upereno protiv političkoga naroda, protiv zdravoga društva i same države.

Pupovac nije rješenje, već problem

Uostalom kako i zašto vjerovati Izdavaču Biltena u službi režima? On je izjavio u vrijeme pripreme srbijanske agresije i njezine opravdanosti, da je u Hrvatskoj prekršteno 10 ili 11 tisuća srpske djece.

Izjavio je da se u jami Jadovno skriva 40 tisuća žrtava, a uvidom u nju nije nađena nijedna. Dao je riječ kako će za dva zarobljena pobunjena Srbina trampom s pobunjenicima spasiti dr. Ivana Šretera, a on se i danas vodi kao nestali.

Kako, dakle, vjerovati Izdavaču, štoviše, uzeti ga za koalicijskoga partnera, kad je povrh svega u Hrvatskom saboru nataknuo žutu traku, hineći kako u Hrvatskoj vrijede rasni zakoni?

Napokon, kako režim može vjerovati Pupovcu, kad on izravno radi i protiv pripadnika samoga režima? Naime, kako pišu Izdavačeve Novosti – „Opasno je da su elementi etničke netrpeljivosti i revizionizam i dalje prisutni u medijima i izjavama javnih osoba.

Radi se o preko 50 javnih izjava, mahom političkih dužnosnika od najniže lokalne razine pa sve do vrha vlasti, rečeno je na predstavljanju Biltena“. Iako je Pupovac vlast, „već četvrtu godinu zaredom raste broj slučajeva govora mržnje i netolerancije, poziva na nasilje i historijskog revizionizma, pri čemu su najčešće mete pripadnici manjina i ranjivih skupina, prije svega Srbi“.

SNV

Dakle, koje je rješenje ne samo za „ranjivu skupinu“ Srba, već i za većinski narod, društvo i državu? Maknite Pupovca. Nije on rješenje, već problem svih hrvatskih državljana, bez obzira na nacionalnost. Sudeći prema pisanom izvještaju Novosti s predstavljanja Biltena, najviše je, međutim, govorio upravo Izdavač, predstavljen kao predsjednik SNV-a.

Nije sebe okrivio za navodni rast govora mržnje, napada i prijetnji, već „ultrakonzervativne udruge“, budući da one „napadaju Vladu koju podržavaju nacionalne manjine“. Tipično režimlijski. Zatim je vlastiti režim optužio da ne provodi zakone! I založio se da se mete označene u Biltenu ne procesuira prekršajno, već prema „Kaznenom zakonu“.

Tipično za represivca! Smetaju mu i „svadbe i različita druženja“, budući da završavaju „pjesmama“ koje mu se ne sviđaju. Tipično za totalitarne režime. Tri mjeseca prdekane za Vilu Velebita već je viđena praksa političke stabilnosti.

Podupire vladu, boji se neizvjesnosti, Crkve…

Podvalio je laž da je „RH po Ustavu temeljena na antifašizmu“. Žali se, međutim, „u svakodnevnici nema antifašizma, nego fašizma“. Da, ima ga, ali ne tamo gdje ga on vidi. Da se potrudi onoliko koliko se trudi fašizirati Hrvate, hrvatsko društvo i državu, pronašao bi ga bez puno muke u ostatcima velikosrpskoga i jugokomunističkoga totalitarizma, te u zagovornicima rodne ideologije.

Grozna je optužba „predsjednika SNV-a“ kako su za fašizam „odgovorni ključni akteri hrvatske političke scene“. Od njih zahtijeva da odlučnije djeluju na suzbijanju narodnih neprijatelja.

No, unatoč svemu, Pupovac će poduprijeti „aktualnu Vladu“. Zašto? Zato jer ga plaši „neizvjesnost oko toga tko će preuzeti vlast i Vladu“. Pita se „hoće se vratiti oni koji su otišli 2016.“, naime, upravo su oni „suodgovorni“ za rezultate neznanstvenih istraživanja objavljenih u Izdavačevu Biltenu.

Umjesto da stane u zaštitu Hrvatske pravoslavne crkve, koju režim otvoreno diskriminira, Bilten je opleo po njoj, a Izdavač po Katoličkoj crkvi: „Hoće li oni crkveni krugovi koji žele preuzeti dominaciju nad hrvatskom politikom i koji mobiliziraju cijelu kampanju koja traje preko svojih nevladinih organizacija i drugih krugova, hoće li oni uspostaviti onu vrstu poretka kakvu smatraju da je u Hrvatskoj prirodno da postoji poredak, tzv. prirodni hrvatski poredak“. Pupovac dominira hrvatskom politikom, a ne Crkva.

Prirodan hrvatski poredak je samo onda kad je pupovčad nedodirljiva vlast. To je ujedno i jedini ispravni antifašizam. Sve ostalo je fašizam, pa i referendumi.

Stoga Pupovac zaključuje „da smo prisiljeni čuvati ovo što imamo, vjerujući da gore ne će doći“. Premda, kaže, „svi pokazatelji govore da gore dolazi“. Time je izrazio stajalište ne samo SNV-a, već i odnarođenoga poretka u cjelini.

Nenad Piskač / HKV

 

Pupovac predstavio Bilten SNV-a ‘Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2017. godini’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Rušenjem istanbulske konvencije do rušenja Plenkovića

Objavljeno

na

Objavio

FAH

“Kršćanski je život trajna borba. Traže se snaga i hrabrost da bi se odupiralo đavlovim kušnjama i da bi se navještalo evanđelje. Ta je borba silno lijepa jer nam omogućuje slaviti svaki put kad Gospodin pobijedi u našim životima”, napisao je papa Franjo u uvodu u zadnje poglavlje svoje pobudnice “Radujte se i kličite”. U poglavlju koje nosi naziv “Borba, budnost i razlučivanje” Sveti Otac nas poziva da stvari uzmemo u svoje ruke i idemo uz Božju pomoć mijenjati ono što se mijenjati može.

Građanska inicijativa “ Istinom protiv Istanbulske” na ulice je već do sada dovela veliki broj naših građana koji su uzeli stvari u svoje ruke i čine ono što mogu. Potpisati se za raspisivanje referunduma za otkazivanje Istanbulske konvencije mogu svi građani Republike Hrvatske. Ostalo je još pet dana. Sasvim dovoljno kako bismo razmislili i u vlastiti dnevni red uvrstili dovoljno vremena te kako bismo otišli do najbližeg punkta volontera inicijative i dali svoj potpis. Tim potpisom svaki građanin zapravo počinje slijediti riječi Svetog Oca iz pobudnice “Radujte se i kličite”. Potpisom se borimo protiv onih koji ne žele isitni pogledati u oči. Potpisom pokazujemo budnost i činimo ono što čini aktivni djelatni kršćanin. Potpisom razlučujemo i dobro od zla. Na prvim stranicama Staroga zavjeta jasno piše kako je Bog stvorio muškarca i ženu. Ne piše kako je Bog stvorio “ono”, nego jasno piše kako je stvorio muško i žensko. Istanbulskom konvencijom u društvo se pokušava ubaciti rodna ideologija, koja ostavlja prostora manipulacijama. A mi, katolici, znamo što nam je činiti. Naši su postulati određeni davno. Za nas nema manipulacija.

I zato učinimo sve kako bismo pokazali, uz razumijevanje i prihvaćanje katoličkih stavova i treću našu kršćansku odrednicu, djelatnu aktivnost. Sudjelujmo. Priključimo se brojnim volonterima koji neustrašivo stoje pored svojih malih stolića iščekujući svakog dobronamjernika i njegov potpis kao dokaz više kako nas ima i kako znamo biti tu kad je potrebito. Svi ti ljudi podsjećaju me na 90-te kada smo s puškama na grudima i krunicama oko vrata hitali zlu u susret. Nismo se bojali tenkova, strojnica, luđačkih pogleda. Nismo se bojali huškačke retorike i propagande. Ni danas se ne bojimo lokalnih moćnika i vlastodržaca, koji misle da su svijet izmislili. Ne bojimo se njihovih nasrtaja na um i srce. Pokažimo odlučnost. Nije važno u kojoj smo stranci. Važno je da smo Kristovci. Važno je da smo ljudi. Opravdajmo djelom ono što smo čuli na nedjeljnjoj misi. Dajmo prostora Duhu Svetom da nas povede.

U narednih pet dana, toliko je još ostalo do roka skupljanja potpisa za raspisivanje Referenduma o otkazivanju dokumenta, koji je prekriven velom tajne i koji nam krije toliko toga, učinimo ono što je jedino ispravno.. I koliko god u njega ulazili s razumijevanjem i svom znanošću ovoga svijeta, ne možemo dokučiti što sve on može donijeti. Toliko je nejasnih upitnika u samom dokumentu. A tamo gdje su stvari nejasne otvara se prostora za nove nejasnoće i podjele. Ok.

Taj dokument je izglasan u Saboru, ali nisu niti saborski zastupnici neprikosnoveni. Neki nisu ni pogledali dokument. Samo su digli ruku i time pokazali, ne odgovornost, nego, toliko puta spominjani problem ove države, podobnost. Nitko me ne može uvjeriti kako neki od njih, HDZ-ovi zastupnici misle pozitivno o konvenciji, unatoč ruci u zraku tijekom glasovanja. Oni su jednostavno tako učinili. Evo prilike grešku ispraviti. Jednostavno se potpisati za Referendum i time dobiti novu priliku. Zapravo, oni samo time pokazuju pravo lice. Ono istinsko kršćansko, kakvo i imaju, samo nemaju hrabrosti za to, jer misle da bi se time mogli spotaknuti. Strah je veliko zlo ovoga društva. Treba biti hrabar. A to ne znači predati se. Građanska Inicijativa “Istinom protiv Istanbulske” učinila je sve što je bilo u njenoj moći. Sad smo tu mi, građani. Red je na nas.

Svi zajedno izađimo na ulice. Pomozimo volonterima na crti obrane, dajmo svoj mali doprinos kako bismo ostvarili sveopći cilj. Pokažimo da nas ima. Pokažimo kako ima i onih koji se ne kriju, koji jasno kažu tko su i što su. I to djelatno. Mi, koji u Hrvatskoj živimo od svojega rada ne ovisimo od Europske unije. Volimo ju. Dio smo Europe, ali ne pod svaku cijenu. Ne pod cijenu naših vrijednosti. Ako to još nisu “skužili” oni koji vode ovu državu to je njihov problem. Znamo da oni imaju i veći problem: kako se nositi sa svojom savješću, jer “sjemenje” se brzo raspe, a svjeotnazora ne bude. I zato gornji naslov. Istanbulska konvencija u ovoj državi treba doživjeti rušenje, kako bi naši vodeći poličari doživjeli katarzu. Priliku imaju. Možda i sami potpišu za Referendum o otkazivanju Istanbulske konvencije. Jer, rušenje Istanbulske konvencije nije rušenje ljudi nego provođenja njihovih politika, na čijem ustrajavanju može doći do dubokih devijacija unutar društva.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati