Pratite nas

Kolumne

Frane Pancetić i konjski zubi

Objavljeno

na

Družba se polako spuštala s visova prema moru. S vrhunaca su promatrali Kosmač i jednu hrid na osami. Svebor upita Boljehnu može li se prići otoku s kopna jer je puhalo jako jugo te se nije usuđivao uputiti leutom. „More. Ima puteljak koji obahodi Vučinu i kozja staza koja te dovede deboto do hridi. Gosparu, zar se nijeste umorili?“, prepade se jadničak Boljehna da bi, nakon što je izvukao leut i otišao do svojega doma na pola puta do Popove Luke, mogao ponovno pješačiti. „Stoj s mirom.

Otići ćemo bez tebe. Samo nam pokaži put!“ Boljehna uze malo sira i maslinova ulja te družbu punih usta napućivaše dok mu Vuka iz Dubrave nalijevaše vino. „Kako se zovu oni otoci?“ „Onega na kome beremo drva zovemo Kosmač, a onega na kome boti od marete čine muziku Lirica.“ Kalojanisu se razgali: „Pripovijedahu mi naši stari da je nekoć davno živio mladić koji je svirao toliko lijepo da je glazbom mirio valove, privlačio vodu iz podzemnih rijeka i zaustavljao odrone. Hermes mu stoga od kornjačina oklopa koji je pronašao na otoku sličnomu Kosmaču izradi liru, glazbalo koje se zvalo slično onoj udaljenoj hridi od koje se odbijaju vali čiji zvuk blaži tugu Posejdonovu. Jednu je od nimfa s tih hridi imenom Euridika zavolio mladić s početka priče. Zvao se Orfej.

Skrivali su se ona i on u gajima i luzima nalik onima koje gledamo na Kosmaču. Blaženostvo nije dugo potrajalo jer Euridiku ugleda Aristej koji je imao košnice nedaleko od skrovišta ljubovnika. Jedne noći pokuša obljubiti Euridiku koju u bijegu ugrize zmija te ona umre. Orfej to ne mogaše prežaliti te lirom začara Kerbera i siđe u Podzemlje. Perzefonu dirne priča te nagovori Hada da pusti Euridiku, a uvjet bješe (jer s bozima je kao i s ljudima – vječito pogađanje) da se Orfej ne okrene na stubama za voljenom. Mladić ipak ne izdrža i Euridika se moradne vratiti u Podzemlje, a Orfej odbaci liru i prokune pjesnike (stoga su u ovoj zemlji pjesnici vazda tragični).

Zeusov orao pograbi liru i odnese je daleko od našega svijeta. Orfeja na koncu usmrtiše žene koje je odbijao jer se za života krivio zbog Euridikina povratka u Podzemlje (za razliku od staroga kapetana koji je u jednokratnim ljubovanjima godinama uživao i zbog njih se nikad nije pokajao), a njegovo tijelo orli ponesu u zvijezde i ondje mu povrate glazbalo. I negdje na otoku slična imena kad more najjače huči, kad se podzemni stražari skrivaju u tamnim ježama, a Posejdon opije Hada, Perzefona izvede nimfu na hridi Lirice da u zvijezdama pronađe Orfeja. Nije li pomalo neobično to što je Euridikin otok tako malen, zabačen i nepoznat, a gleda na Ogigiju, velik i poznat otok na kojemu je stari kapetan ostavio dokaz preljuba koji je učinio ženi čija je vjernost opjevana u tisućama heksametara?“ Majstor mu Radovan odgovori čisteći usput kamenice: „A ko je kriv temu Morfiju da ni ti tolike ženske? Misliš da je to Uridika prela cilo vrime u tin ježan? Bila bi luda da je, a opeta jon je bilo lipo ćapat frišku ariju ka je već bila u temu rudniku.“ „Ja ne bi ni izahodio ozdo. Ko bi se vero po tijen skalan?“, sneno će Boljehna. Svebor pak pretrnu. Spomenuo se Kosjenkine ruke koja je nekoć iščeznula u muravi.

Kako sam se posljednjih tjedana opijen jugom (ne vjetrom, nego krajem) zanemario jezikoslovni dio kolumne, vrijeme je za nadoknadu. U 3. broju Kola objavljen je odgovor Artura Bagdasarova Željku Joziću koji će ponovno zaokupiti jezikoslovnu javnost. U vrijednosne se sudove ne kanim uplitati, no neke su me tvrdnje prvonavedenoga ipak nagnale da provjerim neke podatke. Tvrdi tako Artur Bagdasarov da institutski pravopis ima 35 000 natuknica, što je „nedopustivo malo, čak i za osnovnoškolce i srednjoškolce kojima je Hrvatski pravopis namijenjen“. Rasprave radi složimo se s tim i usput utvrdimo koliko natuknica sadržavaju pojedini suvremeni hrvatski pravopisi. Znam da je takav postupak bogohulan jer je još iz srednjovjekovlja poznato kako se broj konjskih zuba ne utvrđuje brojenjem, nego filozofskom raspravom. Ipak, kao poganomu mi Narentinu nije teško zaći u herezu. Broj je natuknicu lako utvrdiv.

Većina pravopisa u dvama stupcima ima po 45 redaka, dakle po stranici je moguće imati najviše 90 riječi (natuknice se mogu raspisati i u više redaka, pa je njihov broj sigurno manji od utvrđenoga, ali su omjeri isti). Bogohulnim postupkom utvrdih kako posljednje izdanje londonca (kojemu su autori Stjepan Babić i Milan Moguš) može imati najviše 29 160, Matičin pravopis 27 180, Babić-Ham-Mogušev Hrvatski školski pravopis 7020, a Anić-Silićev pravopis 63 000 natuknica. Institutski pravopis po stranici može imati najviše 100 riječi te sam izračunao kako bi on mogao sadržavati 32 800 natuknica. Za usporedbu Brozov je pravopis imao oko 5000 natuknica. Ukratko, ako je 35 000 natuknica malo, školskoj bi namjeni odgovarao samo Anić-Silićev pravopis u čijemu rječniku bez ikakve uputnice nalazimo natuknice kao što su učešće, udjelotvoren, ugič, uglječak ili usredsrijediti.

Toliko o tome da svaki oblik jezičnoga savjetništva u hrvatskome pravopisanju treba zatrti (što promiče Bagdasarov). Zar da se natuknice kao što je saučešće ne upućuju na sućut? Pa uputnicu saučešće > sućut, sudjelovanje ima i Babić-Mogušev pravopis! Dakako to je moje mišljenje, nisam nužno u pravu, ali ako stojimo iza kojega stava, onda ga provedimo dosljedno i na istovjetan način prema svima. Ako 32 800 natuknica nije dostatno i ako bi pravopis koji ima toliko natuknica „trebao sadržavati znatno više riječi hrvatskoga jezika, umjesto jezičnoga savjetnika i jezikoslovnoga pojmovnika“, što je s pravopisima koji imaju znatno manje natuknica bez jezičnoga savjetnika i pojmovnika? Ja se pitam, a konkretni odgovori na konkretna pitanja u javnosti nisu na cijeni jer svatko i bez čitanja zna u kojoj je tko ladici. Zašto bi se uopće ljudi opterećivali podatcima?

Za kraj dodatak igri „Brojke i slova“. U emisiji je „Nedjeljom u dva“ povjesničar Dragan Markovina opisan kao vrhunski znanstvenik, a iz podštiva se iščitavalo kako mu ugovor na splitskome sveučilištu nije produžen jer nije politički podoban. Ne budi mi lijeno, provjerih u Hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji, usporedih njegove dosege s dosezima meni poznatih povjesničara istoga naraštaja te utvrdih kako ni količinom (1 knjiga, 1 poglavlje u knjizi i 16 radova od kojih je čak 6 prikaza) ni kakvoćom (boduje i radove objavljene u Školskome vjesniku) ne nadmašuje prosjek. Nekoliko mojih kolega koji su ostali bez posla, među kojima ima i dobitnika državnih nagrada, nikad nisu dobili sat vremena na državnoj dalekovidnici. Vrag su te brojke, ali se samo Prokopiju dade kopati! Nije li lakše naklapati?

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 19. prosinca 2014.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Temelji antifašističke pedagogije na Savskoj 77

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko godina na National Geographicu nabasao sam na dokumentarac o tome što bi preostalo od proizvoda ljudske civilizacije nakon eventualnog nestanka ljudskog roda.

Vrlo uvjerljivo je pokazano kako, bez ljudskog održavanja, i naizgled najotpornije građevine propadaju pod utjecajem kiše, tuče, leda, smjenjivanja hladnoće i vrućine, potresa, poplava, požara od gromova, biljaka koje napadaju, obrastaju i gutaju ulice i gradove, korijenjem drveća koje razvaljuje asfalt, a čak se u jednom trenutku i željezne armature raspadaju rastočene kiselinom iz ptičjeg izmeta.

Na koncu, prema toj simulaciji, od svih čudesa koja je čovjek izgradio nakon nekoliko desetaka tisuća godina ne bio ostalo ništa. Jedino što bi preostalo, i to je ironično, ne bi bilo nešto što je čovjek napravio već nešto od čega je on dijelom napravljen, a to je koštana struktura. Kosti ostaju. Otud i metafora kostura koji kad-tad ispadnu iz ormara.

Kosti traže dostojan pokop, kako bi mrtvi počivali u miru i ne bi opterećivali žive. Jedan od tri nosiva stupa svake civilizacije, kako ističe utemeljitelj filozofije povijesti Giambattista Vico, je dostojno pokapanje mrtvih, piše Nino Raspudić / Večernji list

Imajući to na umu, na više razina ispunjava jezom vijest da je ovog ljeta u centru Zagreba, na Savskoj 77, u dvorištu Učiteljskog fakulteta, nekadašnje Pedagoške akademije, počelo iskapanje masovne grobnice u koju su ubačeni i zatrpani bez suda streljani pripadnici njemačke vojske i vojske NDH, koje su partizani smaknuli nakon zauzimanja Zagreba 1945.

U prvoj fazi ekshumirani su ostaci 25 osoba iz dvaju masovnih i jedne pojedinačne grobnice. Pretpostavlja ih je da ih je ukupno više od 300. O svemu tome su mediji izvijestili vrlo šturo, jer valjda nije osobito važna vijest kako u središtu Zagreba imamo masovnu grobnicu koja je možda i veća od Ovčare.

Šokantno je što su “osloboditelji” u ovom slučaju egzekuciju i zatrpavanje izvršili u samom središtu grada, a posebno je perverzno što su tu kasnije smjestili Pedagošku akademiju. Desetljećima nakon rata, sve do ovog ljeta, u tom su dvorištu tisuće budućih učitelja i nastavnika i ne znajući gazili po leševima. Tu su učili, ljubakali se na klupama, ležali na travi.

Kao student sam svakodnevno tu prolazio hodajući od tramvajske stanice prema obližnjem Filozofskom fakultetu. Na Pedagoškoj akademiji smo svi s nastavničkog smjera slušali i polagali Opću pedagogiju. Tako sam i sam imao priliku našetavati se po masovnoj grobnici, a vjerojatno i odigrao nekoliko basketa na njoj.

Nelagodom me ispunjava spoznaja da sam i ove godine, kada bih pješice išao s Trešnjevke na posao Gagarinovim putem, ne znajući hodao pored skrivenoga groblja masovno pobijenih bez suda. Posebno je mučno što su u istoj zgradi na Savskoj 77 smješteni i OŠ Davorina Trstenjaka te XI. gimnazija, svima njima je generacijama školsko igralište bilo na masovnoj grobnici, na kojoj su se redovito igrala i djeca iz obližnjeg vrtića.

Zašto te svoje žrtve “osloboditelji” nisu odveli i likvidirali izvan grada, dalje od očiju građana, kao što su učinili s tisućama drugih? Očito, iz pedagoških razloga, upravo zato da utjeraju strah u kosti Zagrepčanima. A strah je bio toliki da je ekshumacija počela tek u ljeto 2018. punih 28 godina nakon formalnog pada komunističkog režima.

Tezu, koju sam javno isticao, kako Zagreb nije oslobođen 1945., kada je samo došlo do promjene totalitarizma, već tek 1990. kada su održani prvi slobodni izbori, ili eventualno 1991. kada je posljednja čizma JNA, sljednice partizanske vojske otišla iz grada, čini mi se kako sada treba korigirati. Zagreb se od totalitarizama još oslobađa.

Zašto, unatoč tome što se znalo za njih, masovne grobnice u centru grada nisu ekshumirane, a mrtvi dostojno pokopani nakon 1990. kad je propala država i režim nastala na njima? Može se reći da je bio rat pa se nije moglo. Ali zašto nisu nakon 1995.? Zašto svjedoke, stanovnike okolnih kuća na Vrbiku, nitko tada nije potaknuo i ohrabrio da se jave?

Cijeli život živjeli su sa sviješću da je pored njih masovna grobnica o kojoj se ne smije govoriti. Strah im je bio nabijen duboko u kosti. Kako su mogli svjedočiti o zločinima Titovih snaga kad se par tramvajskih stanica od Pedagoške akademije do jučer nalazio Trg maršala Tita? Ili kad su u vrhuški nove vlasti vidjeli tolike “osloboditelje” iz 1945.? Duboka država činila je sve da se to pitanje ne pokrene, a kad su stvari ipak počele izlaziti na vidjelo, sve da se utvrđivanje istine uspori.

Ono što su trebale raditi državne institucije, počela je 2008. raditi građanska udruga Hrvatsko odgovorno društvo. Njeni predstavnici kažu da su za masovne grobnice u dvorištu Pedagoške akademije saznali iz izvješća saborske komisije objavljenog 1999. u kojem se govori o 300 žrtava na Savskoj 77. No sljedećih deset godina unatoč tom izvješću nitko nije poduzeo ništa. Ne samo za vlasti Račanovog SDP-a, već ni za kasnije HDZ-ove.

Udruga HOD 2008. pokreće svoju istragu. Nadajući se kako ima još živih svjedoka ubacuju u poštanske sandučiće na području oko Savske 77 letak u kojem pozivaju građane koji nešto znaju da daju informacije o egzekucijama iz 1945., jamčeći im diskreciju. I ljudi se nakon više od šezdeset godina šutnje i straha počinju javljati i svjedočiti.

Pokazuju točne lokacije masovnih grobnica u dvorištu Pedagoške akademije, no strukture duboke države koja nije izgubila kontinuitet od 1945. uspijevaju ponovo otezati i držati poklopac nad mračnom tajnom još deset godina, očekujući valjda da će svjedoci pomrijeti i stvar se zaboraviti. I evo, punih 28 godina nakon pada komunizma i deset godina nakon što su iz udruge HOD sve materijale, iskaze, nacrte lokacija i podatke o svjedocima predali DORH-u i MUP-u, usred ljeta, dok je Savska zbog radova razrovana i dijelom zatvorena za promet, Zagrepčani na godišnjem, a mediji zabavljeni drugim temama, počinje iskapanje masovne grobnice u centru grada.

Posebno je zanimljiva sudbina svjedokinje I. H. (93) koja je u vrijeme pokolja na Savskoj 77 imala 19 godina. Izjavila je za Globus: “Sjećam se da je noću bilo pucnjave jer smo živjeli jako blizu tog mjesta. Ljudi u našem naselju bili su jako uznemireni, bojali smo se. Jednog jutra išla sam prema Savskoj cesti i prolazila uz potok, danas Gagarinov put, dakle uz samo dvorište današnjeg Učiteljskog fakulteta. Vidjela sam veliki kvadrat razrovane zemlje, tragove svježe zatrpane jame” I. H. cijeli život živi tu, a dolazi iz obitelji koja je za vrijeme rata skrivala komunističke ilegalce.

Priča je to za filmski scenarij, no malo je vjerojatno da će to nadahnuti kulturnjake u Hrvatskoj. I to iz istih razloga zbog kojih većini medija nije velika vijest da se u dvorištu Učiteljskog fakulteta nalazi možda i nekoliko stotina leševa, kao ni da su na Tuškancu, gdje su najveći osloboditelji oslobodili najbolje vile u kojima i danas stanuje crveno plemstvo, u probnom iskapanju u siječnju pronađeni posmrtni ostatci najmanje 24 osobe ubijene nakon Drugog svjetskog rata.

O sustavnom zataškavanju tih tema najglasnije je govorio Andrija Hebrang. Isticao je kako je 2002. vlada Ivice Račana zaustavila rad saborske Komisije za istraživanje žrtava rata i poraća. No nije objasnio zašto Savska 77 nije otkopana prethodnih godina dok je HDZ bio na vlasti, kao ni zašto taj humani posao nije obavljen nakon 2003. kad se HDZ vratio na čelo države. Izgleda kako bi se u HDZ-u po tom pitanju nešto počelo činiti tak kada bi postali svjesni kako uskoro gube vlast.

Tako su iskapanja u Gračanima, gdje je do sada ekshumirano 265 osoba, prvi put započela tek 2011. godine u organizaciji Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon II. svjetskog rata, koji je ubrzo nakon toga, dolaskom nove SDP-ove Vlade ukinut, a iskapanje maksimalno usporeno. Ali što su HDZ-ovci čekali između 2003. i 2011.?

Hebrang je uvjerljivo demaskirao ulogu Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja na čije je čelo nova SDP-ova vlast postavila Ivana Grujića. Njegovo objašnjenje zašto su Grujiću povjereni ti poslovi bilo je brutalno izravno: “Zato što se radi o visokom dužnosniku nekadašnje Udbe! On potpuno usporava daljnja istraživanja jer u sljedećih godinu i pol otkopava samo tri lokaliteta! Po toj dinamici, za otkopavanje svih grobnica trebalo bi stotinu godina!”

U prošlotjednoj izjavi Grujić ističe kako mu je bila već dugo poznata lokacija “Savska 77” i dodaje: “Međutim, to što je neka lokacija već dugo poznata nadležnim državnim tijelima ne znači da će zbog toga biti na vrhu liste prioriteta za sveobuhvatno terensko istraživanje, pronalazak i obradu posmrtnih ostataka žrtava.”

Nevjerojatna je drskost teze kako mu nije bila prioritet masovna grobnica usred Zagreba, uz vrtić, školu, gimnaziju i Učiteljski fakultet. Javnost zaslužuje znati tko su bili članovi komisije koja je određivala “prioritete”, ali i smatraju li današnji čelnici SDP-a kako je opravdano masovno ubijati zarobljenike bez suđenja i zatrpavati ih u neobilježene jame nad kojima se onda formiraju pedagoške akademije. A posebno bi bilo zanimljivo čudi od nekog insajdera zašto je tijekom 20 godina, koliko je HDZ od 1990. proveo na vlasti, istraženo tek deset posto tih stratišta.

Nino Raspudić / Večernji list

 

 

U masovnoj grobnici na zagrebačkoj Savskoj cesti pronađeno najmanje 25 kostura

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kupnja izraelskih zrakoplova: strateška prilika za modernizaciju i raskid s jugoostavštinom

Objavljeno

na

Objavio

Preuzimanjem barem dijela izraelskog modela, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene

Nije posebna tajna da su pojedini utjecajni židovski krugovi pomogli Trumpovoj predsjedničkoj kampanji, koja je protiv sebe imala praktički sav ideologizirani mainstream, uključujući i dobar dio republikanskih krugova.

Zbog toga je vjerojatno danas izraelska veza s Trumpovom administracijom vrlo snažna, što se zorno vidi u aktualnoj američkoj politici na Bliskom istoku, posebice u odnosu prema Iranu.

No odnosi između desničarske Likudove vlade Benjamina Netanjahua i Donalda Trumpa i dublje su naravi, protežu se sve do svjetonazorskih podjela unutar židovskih utjecajnih krugova. 

O javnom sukobu Netanjahua i Georgea Sorosa u vezi s migracijama strani je tisak nedavno prilično opširno pisao. Slično, Soros je aktivno radio i protiv Donalda Trumpa.

Uz dobre trenutačne veze sa SAD-om, Izrael ujedno održava izravne odnose s Rusijom i Vladimirom Putinom. To se također vidi i na terenu, poglavito u Siriji, gdje je Rusija izravno vojno nazočna.

Mala zemlja Izrael tako, potpuno nerazmjerno broju svojih stanovnika, ima velik utjecaj i uspijeva opstati i razvijati se unatoč veoma složenom i često izrazito neprijateljskom okruženju, oslanjajući se već desetljećima koliko god može i na svoju dijasporu.

Međunarodne okolnosti Hrvatskoj trenutačno idu na ruku jer su ključni svjetski čimbenici izgubili koherenciju po pitanju kontrole pojedinih regija. Štoviše, kao što vidimo, postoje duboki ideološki prijepori unutar, za svjetski poredak, najvažnijih zapadnih država, što manjim državama i narodima otvara mogućnost samostalnije politike.

Gdje smo kao nacija zapeli?

Protivnicima suverenističke Hrvatske je u 20. stoljeću nametanje povijesne krivnje bilo glavno sredstvo za držanje cjelokupnoga hrvatskog društva u vječno podređenom položaju i pod tutorstvom stranih interesa.

No, haaška poluga više ne postoji i hrvatske vojne pobjede danas su dobrim dijelom međunarodno afirmirane. Štoviše, napokon se polako stječu vanjskopolitički uvjeti za punim raščišćivanjem pitanja Drugoga svjetskoga rata, kojim se posebice uspješno manipuliralo protiv uspostave hrvatske državnosti, i na čemu su i brojni Hrvati izgradili i izgrađuju svoje “karijere”.

Kupnja izraelskih zrakoplova Hrvatskoj je posebice dala snažan poticaj za razvijanje hrvatsko-izraelskih veza, koje, naravno, imaju i svoje političke aspekte. Iako bitno odudaraju od stvarnosti nedavne riječi izraelskog predsjednika Reuvena Rivlina, kojima nas je podsjetio na Josipovićevu izjavu u Knessetu o ustaškoj zmiji koja je još živa, važna je činjenica da je izraelski predsjednik spomen-područje Jasenovac posjetio zajedno s predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović. Tom je prigodom hrvatska predsjednica izrekla rečenicu koja je vrlo važna i koju smo ovdje posebno izdvojili:

“Upravo zato najoštrije osuđujem manipulacije brojem žrtava holokausta u koncentracijskom logoru Jasenovac, koje nisu utemeljene na povijesnim činjenicama i koriste se u dnevno-političke svrhe ili pak za nametanje kolektivne krivnje Hrvatskoj i hrvatskom narodu.”

Takvoj tvrdnji izrečenoj prilikom posjeta izraelskog predsjednika više nitko ne može oduzeti legitimitet, niti može hrvatske političare koji se zalažu za istinit pristup povijesti Drugoga svjetskog rata optužiti za neoustaštvo, kako se to sustavno radi još od jugoslavenskih vremena u Srbiji i u mnogobrojnim mainstreamovskim medijima i ideološko-interesnim grupacijama ovdje u Hrvatskoj.

Povezivanje s Izraelom i SAD-om, kojemu smo ovih dana svjedoci, i koje je u političkom smislu kulminiralo preletom izraelskih zrakoplova na proslavi Dana pobjede u Kninu, Hrvatskoj sada daje sasvim dovoljno prostora za aktivnu ulogu u obračunu s desetljećima nataloženom antihrvatskom propagandom kod kuće i u svijetu.

Toga su potpuno svjesni u Srbiji i otud tolika histerija koja je nastupila ove godine oko 5. kolovoza među najistaknutijim srbijanskim političarima.

Što se tiče manipulacija događajima iz Drugoga svjetskoga rata, sada su na potezu najodgovorniji politički čimbenici u Hrvatskoj, koji moraju osigurati uvjete i financijska sredstva za istraživanja povijesne istine i znanstvenu, dakle činjeničnu evaluaciju svih žrtava.

Tim istraživanjima treba pristupiti stručno i krajnje odgovorno, a dio njih treba objaviti i u stranim časopisima, kada se prikupi dovoljno rezultata. Povjesničara i odgovarajućih ustanova u Hrvatskoj za to vjerojatno imamo dovoljno, a ako to nije slučaj, onda i tom problemu treba što prije posvetiti dodatnu pozornost.

Kakav mainstream hoćemo?

Izrael je zemlja s izvozom u protuvrijednosti od 60 milijardi dolara, gdje približno pola od toga otpada na izvoz proizvoda utemeljenih na visokim tehnologijama, a veliki dio te svote rezultat je rada malog i srednjeg poduzetništva. Izraelski zrakoplovi koji dolaze u Hrvatsku uključuju, naravno, visoke tehnologije, čije održavanje i servis predstavlja tehnološki izazov.

No preko te nabavke zrakoplova s Izraelom se može uspostaviti još cijeli niz suradnja, te je posebna odgovornost na hrvatskoj vladi i administraciji da za te mogućnosti razvoja pripreme odgovarajuće hrvatske partnere, u vojnom i civilnom sektoru.

Iz Izraela se mogu prenijeti još brojna druga iskustva, na području javne uprave, u povezivanju s iseljeništvom, u pristupu inovacijama, razvojnim tvrtkama i općenito poduzetništvu.

Već preuzimanjem i manjega dijela izraelskog modela upravljanja i obrane nacionalnih interesa, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene.

Posao s izraelskim zrakoplovima težak je 400 milijuna eura, a takve poslove obično prate kompenzacijski ugovori u sličnoj protuvrijednosti. Ako se samo četvrtina ovih sredstava u sklopu kompenzacijskih poslova usmjeri u razne oblike jednogodišnjeg usavršavanja i doškolovanja u Izraelu, takvim programom moglo bi se obuhvatiti čak 5000 osoba, uz pretpostavku da bi godišnji trošak iznosio 20.000 eura.

Ovim prvenstveno želimo ilustrirati o koliko se velikim novčanim svotama ovdje radi. Zato je jasno da suradnja s Izraelom, ako joj se ozbiljno pristupi, zahtijeva potpuno novi pristup na razini vlade i koordinaciju između različitih ministarstava, zaklada i agencija.

Najgore bi bilo da se cijeli kompenzacijski posao s Izraelom svede na nekoliko projekata od kojih će koristi imati nekoliko snalažljivih pojedinaca, bez zahvaćanja šireg konteksta. Toga smo se već puno puta nagledali.

Pitanje ljudi i političke volje

Za promjene nije dovoljno imati samo povoljno međunarodno okruženje, nego je potrebno imati i ljude koji će to provesti, a do njih danas u Hrvatskoj više nije lako doći. Institucije hrvatske države posve su slabe, povjerenja u političku vlast nema, a naši intelektualni kapaciteti dobrim su dijelom raspršeni i daleko od procesa odlučivanja.

Vladajući, međutim, kao što smo već rekli, ne mogu reći da im okolnosti za stvarne promjene i modernizaciju ne idu na ruku, a posao s Izraelom idealan je poligon za korak u tom smjeru.

Narod je već davno pokazao da želi modernu Hrvatsku koja je u punom smislu riječi ravnopravni dio razvijenog svijeta, da cijeni razvoj i teži uspjesima na svjetskoj razini. Nemirenje s postojećim stanjem i nedostatak pokazatelja da se stvari u bitnome imalo mijenjaju sigurno je dijelom pridonijelo posljednjem velikom valu iseljavanja.

Na potezu su oni koji odlučuju što će biti naš mainstream sutra. Korupcija, stranački uhljebi, nekompetencija i politička nevjerodostojnost, što imamo danas, ili društvo otvoreno za ambiciozne, stručne i poduzetne, i država kojoj se ne dive samo prilikom uspjeha njezinih športaša.

O. Barišić / HKV

 

Hrvatska i Izrael: Neka pati koga smeta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari