Pratite nas

U potrazi za Istinom

Franjo Tuđman je bez ikakve sumnje najoklevetanija osoba u hrvatskoj povijesti

Objavljeno

na

Istaknuti znanstvenik dr. sc. Davor Marijan obogatio je našu historiografiju svojom novom knjigom “Hrvatska 1989.–1992. Rađanje države”. U briljantnom istraživačkom radu ruši brojne tendenciozne tvrdnje o zbivanjima 1990-ih koje su stalnim ponavljanjem postale “općepoznata stvar”

Hrvatska historiografija od ovog je ljeta bogatija za novu knjigu dr. sc. Davora Marijana “Hrvatska 1989.–1992. Rađanje države”.

Taj istaknuti znanstvenik s Hrvatskog instituta za povijest, iza kojeg je desetak knjiga i velik broj znanstvenih radova, već nas je naviknuo na dobra istraživačka djela, no ova mu je knjiga jednostavno – briljantna. Moglo bi se reći da je napisao pravi udžbenik o slomu komunizma i Jugoslavije i stvaranju neovisne hrvatske države. Knjigu je pisao više od deset godina, a utemeljio ju je na arhivskom gradivu koje se nalazi u Središnjem vojnom arhivu, u Uredu predsjednika Republike Hrvatske te na službenim internetskim stranicama Haaškog suda.

Posebnu pozornost posvetio je JNA

Iako je obradio događaje koji su se zbili nedavno, autor je imao težak posao jer, kako kaže, “gradivu hrvatskih institucija sve je teže prići premda je kontroverzna suradnja države s Haaškim tribunalom morala olakšati taj posao zbog goleme količine dokumenata izručenih tome sudu, od kojih je većina navodno deklasificirana”, a posao mu je otežavalo i to što SDP kao pravni sljednik nije dopuštao pristup gradivu iz socijalističkog razdoblja. Unatoč svemu uspio je prikupiti i obraditi golemu količinu dokumenata te zaljubljenicima u povijest podastrijeti više od 600 stranica izrazito kvalitetne analize rastakanja Jugoslavije, raspada Saveza komunista, višestranačkih izbora, stvaranja hrvatske države…

Jugoslavenskoj narodnoj armiji, koja je pola stoljeća bila oružano krilo Partije, Marijan je posvetio posebnu pozornost. JNA se popunjavala po kriteriju moralno-političke podobnosti, što znači da su većinu profesionalnog sastava činili članovi SKJ. Sredinom 1981. u partijskoj organizaciji JNA bilo je 99 posto oficira, 95 posto mlađih oficira, 48 posto civila i 17 posto vojnika. Ukupno je u JNA tada bilo 110 tisuća komunista ili 5,2 posto ukupnog broja u Jugoslaviji. U cjelini je svaki treći pripadnik mirnodopske JNA i svaki četvrti pripadnik ratne JNA bio član SKJ.

Posebna je vrijednost ove knjige to što je Marijan argumentirano srušio niz tendencioznih tvrdnji o razdoblju 1989.–1992. koje su stalnim ponavljanjem postale “općepoznata stvar”. To se ponajprije odnosi na djelovanje HDZ-a i njegova prvog predsjednika Franju Tuđmana. “Mnogo toga što im se pripisivalo da su učinili nakon preuzimanja vlasti”, piše Marijan, “učinjeno je mjesecima poslije, kad je srpska pobuna potpuno zakočila mogućnosti da se neki problemi riješe na miran način.” Povijesnim gradivom dokazao je da je hrvatska politika pokazala mnogo više takta nego što joj se priznaje i da su problemi eskalirali u rat voljom srpske strane.

Jedna od lažnih tvrdnji tiče se Saveza komunista Hrvatske, kojemu se pogrešno pripisuje demokratizacija društva u drugoj polovici 1980-ih. To je bila anarhija i kaos, a ne programski izbor čelništva Partije, smatra Marijan. U optjecaju je i čuvena tvrdnja o masovnom otpuštanju srpskih policajaca neposredno nakon izbora, no do ljeta 1991., dok je Josip Boljkovac bio ministar unutarnjih poslova, za to nema nikakvih dokaza. Iz policije se odlazilo samovoljno zbog neprihvaćanja promjena, počevši od imena i zamjene zvijezde petokrake hrvatskim grbom. I brojni Hrvati napustili su MUP ne želeći prihvatiti novu, nekomunističku vlast.

Srpsko pitanje u Hrvatskoj

Tzv. srpskom pitanju Marijan je posvetio cijelo poglavlje. Zašto su se Srbi u Hrvatskoj pobunili? Je li ih potaknuo “strah od ustaške države i od ponavljanja genocida” ili je riječ o nesklonosti bilo kakvoj hrvatskoj državi? U prvoj polovini 1990. beogradski i drugi mediji sustavno su strašili hrvatske Srbe tvrdnjama tipa “dolaze fašisti”, što je bio samo nastavak rabote započete mjesecima prije izbora, u kasnim 1980-ima. Pobjeda HDZ-a prikazana je kao pobjeda ustaštva, a poistovjećivanje Republike Hrvatske s ustaškom NDH bilo je osnovno opravdanje za pobunu. Kampanja je počela Tuđmanovom izjavom potkraj veljače 1990. da “NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom”. Izjava je odmah dobila neodrživu konotaciju i sustavno se izvlačila iz konteksta i navodila kao primjer sklonosti ustaškim zločinima. Ustaše su bili alibi za sve izgrede i znakove nezadovoljstva Srba.

Sljedeći argument za pobunu bila je promjena ustavnog položaja Srba iako je ona provedena nakon početka pobune i – što se često prešućuje – nakon što je Srbija srušila savezni Ustav iz 1974., čemu se Srbi iz Hrvatske nisu protivili. Time je Hrvatska imala opravdanje za redefiniranje njihova položaja u Hrvatskoj.

Česta je i tvrdnja da je srpsku pobunu izazvala politička diskriminacija i represija, no ona je samo djelomice održiva. S izbornom pobjedom HDZ-a počeo je mukotrpan proces demokratizacije Hrvatske te je kadrovska politika odmah stavljena pod povećalo. Promjene su proglašene revanšizmom, što su dijelom zasigurno i bile. Od lipnja 1990. tvrdilo se da se smjenjuje članove SKH-SDP i Srbe. Takva tumačenja, piše Marijan, zanemaruju kontekst događanja i izborni rezultat. Stranka pobjednica imala je pravo mijenjati sustav koji nije imao legitimitet i koji je bio civilizacijski anakronizam. U razgovorima koje je u ljeto 1990. Predsjedništvo SFRJ obavilo s čelnicima republika zabilježeno je stajalište hrvatskoga vrhovništva da je u međunacionalnim odnosima u Hrvatskoj rukovodstvu “bilo teško održavati mir i razboritost u situaciji kada je u Izvršnom veću Sabora 40 posto zaposlenih bilo srpske nacionalnosti, više od 50 posto u miliciji, u upravi sindikata Republike 61 posto, a slično je stanje na Televiziji Zagreb, u elektroprivredi, Narodnoj banci Hrvatske (a u strukturi stanovništva Srba je 11 posto)”.

Treba napomenuti da se i tvrdnja o otkazima u zagrebačkom SUP-u pojavila u beogradskoj Politici potkraj svibnja 1990., znači prije nego što je HDZ preuzeo vlast. To samo svjedoči o djelovanju prema unaprijed određenom obrascu po kojem su Srbi u Hrvatskoj diskriminirani već time što u njoj žive. Spomenimo i izvješće ministra Josipa Boljkovca koje je početkom kolovoza 1990. poslao saveznom sekretaru Petru Gračaninu. Prema njemu, 1. kolovoza 1990. u Ministarstvu unutarnjih poslova bilo je 4696 ili 29,2 posto Srba, od kojih 3575 ili 31,9 posto ovlaštenih osoba, a 2662 ili 34,7 posto bili su milicionari. U stanicama javne sigurnosti Benkovac, Obrovac, Knin, Donji Lapac, Gračac, Vojnić, Vrginmost, Dvor i Petrinja postotak Srba kretao se od 66 posto (Obrovac) do 87 posto (Gračac). Izuzetak je bila Petrinja sa 56 posto Srba.

Posljedice pobune

Naznake diskriminacije Srba vidljive su tek potkraj 1990., što koincidira s razvojem srpske pobune, čije posljedice osjećaju svi građani, pa i Srbi koji u njoj nisu sudjelovali. Stvoren je osjećaj straha, koji je vodio prema homogenizaciji stanovništva i podvajanju po nacionalnoj pripadnosti. Pobuna je stvorila dvije grupacije: Hrvate i lojalne manjine na jednoj i Srbe na drugoj strani. I HDZ je pridonio homogenizaciji Srba, no taj poticaj nije bio dominantan, već je bio popratna pojava. U ratu koji je slijedio na vidjelo je izbila činjenica da je pobuna zahvatila sva područja s većinskim srpskim stanovništvom. Upadljivo je da su pobunjena područja bila oslonjena na dijelove Bosne i Hercegovine s većinskim ili dominantnim srpskim stanovništvom.

Predrasude i iskrivljene tvrdnje najviše se vežu uz lik i djelo Franje Tuđmana. Prema Davoru Marijanu, Tuđman je bez ikakve sumnje najoklevetanija osoba hrvatske povijesti. Optužuju ga za sve što je učinio i što je propustio učiniti, a dokumenti pokazuju da je u promatranom razdoblju pokazao vrlo visoku razinu razumijevanja stvarnosti i tolerancije prema drukčijim mišljenjima. On nipošto nije žestoki nacionalist čija je životna misija podijeliti BiH s Miloševićem, kako ga se redovito prikazuje, jer dokumenti, posebice transkripti, pokazuju da je bio otvoren saslušati različita mišljenja, a potom odlučiti. Također je očito da se jako trudio izbjeći rat i da je ratnu opciju prihvatio tek kada je JNA za račun Srbije počela otvorenu agresiju i otimačinu dijela hrvatskog teritorija, odnosno kad izbora više nije bilo: ili se boriti ili predati.

U razdoblju 1989.–1992. Tuđman je bio na svom državničkom vrhuncu premda je imao i loših procjena. Nadao se da će političko pomirenje biti dostatno da riješi podjele duge gotovo pola stoljeća, no poslije se pokazalo da pomirba nije moguća. Koliko je vjerovao u nju, vidi se iz personalne politike, koja je možda i najproblematičniji dio njegova državništva. Prihvaćao je sve koji su bili spremni sudjelovati u stvaranju Hrvatske bez obzira na njihovu političku prošlost i trenutačne svjetonazore. Ipak, zaključuje Marijan, bio je državnik, jedini te razine kojeg su Hrvati imali u XX. stoljeću. Povjesničar Davor Marijan svojom je knjigom potvrdio vrlo čest slučaj u historiografiji – da se znanstvena istraživanja i percepcije suvremenika uglavnom ne poklapaju.

Autor: Žarko Ivković/Vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Srpski ratni zločinci idoli su najgorih svjetskih masovnih ubojica

Objavljeno

na

Objavio

Patološki masovni ubojica, rasist Anders Behring Breivik, koji je u srpnju 2011. godine u Norveškoj ubio ukupno 77 osoba, u svome je manifestu od ukupno 1.500 stranica izrazio posebno divljenje prema Radovanu Karadžiću, Srđi Trifkoviću, srpskim paravojnim formacijama i njihovim zapovjednicima i Vladimiru Putinu, a ultranacionalista Trifkovića na nekoliko mjesta i citira.

(Vidi: https://www.dagbladet.no/nyheter/de-var-breiviks-helter/63567058)

Za razliku od Putina koji je nastojao distancirati se od takve vrste „reklame“ o čemu je 25. srpnja 2011. godine opširno pisao i The New York Times (u tekstu Russia Youth Group and Putin Distance Themselves From Killer’s Compliments; vidi: https://www.nytimes.com/2011/07/26/world/europe/26russia.html?_r=1&adxnnl=1&hpw=&adxnnlx=1311615134-jF0mBc5a4czMpVmfesu4YQ), u Srbiji, koliko je poznato to nije učinio nitko (osim što se oglasio S. Trifković s tvrdnjom kako „nikad nije bio u kontaktu s Breivikom“ – što nema nikakve veze s temom, jer Breivik je citirao njegove teze i bio poklonik ideologije koju zastupa, a zato mu nije trebao nikakav izravan kontakt).

A i kako bi kad oni koje Breivik spominje uživaju status „nacionalnih junaka“ po kojima se imenuju ulice, trgovi, škole…i kojima se svake godine (11. srpnja) plakatima izlijepljenim na javnim mjestima diljem „republike srpske“ i Srbije zahvaljuje za Srebrenicu.

Neki mediji prenijeli su i informaciju po kojoj se Breivik 2001. godine u Liberiji susreo s jednim od najpoznatijih srbijanskih kriminalaca i ratnih zločinaca Miloradom Ulemekom Legijom (osuđen na 40 godina robije zbog organiziranja ubojstva premijera Srbije Zorana Đinđića, likvidacije Ivana Stambolića i pokušaja ubojstva Vuka Draškovića). (Vidi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/breivik-na-mene-su-utjecali-srpski-nacionalisti-a-ne-nacisti-u-liberiji-se-susreo-s-legijom/1517778/)

Očito je norveški monstrum imao poseban sentiment i respect prema srpskim „junacima“ i u njima nalazio inspiraciju za svoje zločine (o čemu piše i Radio Slobodna Evropa u tekstu „Kako su srpski nacionalisti inspirisali masovnog ubicu Brejvika“; vidi: https://www.slobodnaevropa.org/a/kako_su_srpski_nacionalisti_inspirisali_masovnog_ubicu_brejvika/24553346.html)

Svojedobno je povodom spomenutih zapisa norveškog masovnog zločinca, poznati srbijanski intelektualac židovskog podrijetla, Filip David (kojega tamošnji ultranacionalisti progone već više od 30 godina, stavljajući ga svaki čas na neki od popisa za „odstrel“) rekao:

To u svakom slučaju govori o prirodi srpskog nacionalizma 90-ih i tome na kakve je ljude mogao da utiče. I mi, koji smo se protivili toj vrsti nacionalizma, stalno smo tvrdili da je to nešto što će Srbiju na neki način osramotiti i vidimo da se do danas ti repovi vuku, da u Srbiji još uvek nije raščišćeno sa prirodom tog nacionalizma. Naprotiv, sad u predizbornim danima ponovo se čuje retorika s početka 90-ih, ta retorika je upravo uticala i izvan Srbije na ljude kao što je Brejvik. A ne treba zaboraviti da smo mi imali ovde od Arkana, preko Bokana ljude koji su vrlo slični po uverenjima Brejviku. (Vidi: isto; istaknuo: Z.P.)

Pametnima dosta – a onim drugima i ne vrijedi objašnjavati.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Što je Tuđman rekao u Jasenovcu u lipnju 1996. odajući počast žrtvama

Objavljeno

na

Objavio

Upitate li danas koga je li dr. Franjo Tuđman ikad bio u Jasenovcu da bi odao počast žrtvama ustaškog logora, gotovo svi odgovorit će vam kako to nije učinio. I svi će pogriješiti.

Vijenac ispod Kamenog cvijeta položio je 15. lipnja 1996. u sklopu posjeta Jasenovcu, Dragaliću i Gornjim Bogićevcima.

Zašto se onda uvriježilo mišljenje da Tuđman nije bio u Jasenovcu? Glavni je razlog vjerojatno to što nikad nije bio na državnim komemoracijama koje se organiziraju u svibnju, pa se olako prelazi preko podatka da je počast žrtvama ipak odao.

Baš ta nepreciznost potkrala se i nama u intervjuu s akademikom Ivicom Kostovićem koji smo objavili 12. svibnja o.g. te se iz pitanja i odgovora moglo zaključiti da Tuđman nikad nije bio u Jasenovcu. Kostović je u tom intervjuu rekao da “Tuđman nikad nije išao u Jasenovac” jer bi ga napadali zbog njegova podatka o broju žrtava logora. Poznato je, naime, da je Tuđman nakon istraživanja beogradskih arhiva ustanovio da je za NDH u Jasenovcu pobijeno 40 tisuća ljudi.

A što je prvi predsjednik izjavio 1996. u Jasenovcu? Rekavši kako polaže vijenac “svim žrtvama palim u Jasenovcu, žrtvama fašizma i NDH, ali i onima koje je pogubio komunistički režim”, istaknuo je kako “spomen-područje u Jasenovcu treba biti spomen-područje koje će podsjećati hrvatski narod u kakvu je položaju bio”.

Pa dodao: “Kako smo riješili sve probleme, tako ćemo riješiti i problem Jasenovca, ne zato da sakrijemo žrtve ustaškog terora, nego da podsjetimo da je hrvatski narod stradavao pod različitim zastavama, ali i da je sada općom pomirbom došlo do hrvatske slobode i hrvatske države.”

Potom je rekao da “Tito nikada nije posjetio Jasenovac jer je znao da ne može pobjeći od odgovornosti i zato što je od 1945. do 1948. godine na tome mjestu bio komunistički logor u kojem su također ubijani ljudi.” (VL)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found