Pratite nas

Komentar

Franjo Tuđman se svojim djelom i mišlju davno od komunizma sam lustrirao

Objavljeno

na

Kad bi mi bilo ponuđeno da na ovom mjestu i uz sutrašnji nadnevak promoviram neko od svojih književnih djela, ja bih to odbio, jedno, što svoje romane i pripovijetke držim osobnom stvari  i što ih lučim i od svoje političke djelatnosti i od onoga što kao politički djelatnik od prigode do prigode napišem. Kad mi je ponuđeno da na večerašnju večer promoviram knjigu koja je pred vama, knjigu teška naslova o ostacima komunističkih doktrina koje nam zagađuju politički prostor i smetaju u razvoju, doživio sam tu ponudu kao  pretjerano visoku ocjenu knjizi i na trenutak se dvoumio da li na to pristati. Kako vidite, pristao sam, uz temeljni razlog, da tekst u ovoj knjizi pripada mom političkom pismu i mom načinu bavljenja politikom, i još zbog nekoliko razloga, od kojih ću neke navesti i ukratko prokomentirati.

Ova knjiga teškog naslova – čiju sam zamjenu tražio do zadnjeg trenutka, ali je nisam mogao naći i jer korespondira s mojom prvom knjigom političkih ogleda «Zadah ocvalog imperija» i jer sam ga najavio u već objelodanjenom inicijalnom tekstu, i jer se njegova težina ne odnosi na ljude nego na politički mentalitet i doktrine i jer sam, najzad, uvidio da boljega naslova od njega nemam – ova je knjiga i u inicijalnom tekstu, i u priključenim joj tekstovima kao i u objedinjavajućem dijelu nastajala vezano uz obilježavanja godišnjica rođenja i smrti predsjednika Tuđmana u protekle dvije godine.


Foto: Marko Vlašić

Nastajala u vremenu kad je došlo do oslobađajuće presude hrvatskim generalima na Haškom sudu, doista, do oslobađajuće presude Tuđmanovoj politici i kraja politike detuđmanizacije, i kad je došlo do ulaska Hrvatske u Europsku uniju i nužde da se, u skladu s europskom politikom, provede lustracija  od komunističkog totalitarizma. Nastajući na tom političkom kontekstu, sadržavajući u sebi tekstove o kraju detuđmanizacije i potrebi da se provede lustracija od komunističkog totalitarizma, u našem slučaju od jugoslavenstva, samoupravnog komunizma  i komunističkog mentaliteta, ova je knjiga, sa svom težinom smisla u svom naslovu, prikladna – ako ne i prava stvar – za promociju uz obilježavanje petnaeste godišnjice  otkako Tuđman samo svojim političkim naslijeđem živi među nama.

Ne jednom sam imao priliku, javno i privatno, iz usta protivnika lustracije od komunističkog naslijeđa, čuti kako je nju nemoguće provesti, jer, ako bi je proveli, morali bismo je započeti na Tuđmanu, budući da  je i on, biografski gledano, dionik toga naslijeđa. Uzaludno im je bilo odgovarati da od komunizma ne možeš lustrirati onoga koji se sam, svojim djelom i mišlju, lustrirao, ni onoga koga je sam komunizam brahijalnim oblicima progona, robijom i segregacijom, od sebe odavna lustrirao.

Suočen s tom tvrdokornošću protivnika lustracije od komunističkog naslijeđa, učinilo mi se uputnim da tezu kako lustracija članova komunističke partije, i sudionika lijevog političkog pokreta u cjelini, od jugoslavenstva i komunizma započinje, traje i završava u vrijeme trajanja Jugoslavije i komunističke satrapije dokažem na odnosima Tuđmana i Krleže, od kojih se prvi zarana sam lustrirao i trpio progone, a drugi se lustrirao nikad nije i uživao je sve blagodati komunizma, čak i pokop na topovskom lafetu. Te sam paradigmatične odnose dvojice velikih ljudi u hrvatskoj povijesti na osnovu pisanih tragova i još živih svjedoka, osvijetlio koliko sam jasnije mogao i umio osvijetliti. Kako tekst o tim odnosima  zauzima više od trećine knjige i to knjigu čini prikladnom za promociju, za nuđenje čitaocu da je pročita, na današnji dan i ovom prigodom.

Kod pisanja knjige koja obrađuje staru temu na nov način ili obrađuje društveni fenomen s kojim se prvi put susrećemo, pisac se suočava s problemom terminologije, s problemom kako nazvati stvari njihovim pravim  i čitaocu jasnim imenom, kao s problemom o kojemu ovisi  uspjeh knjige. Ono, da knjiga dođe do svijesti čitaoca i u njoj ostane zapamćena! Pišući prethodnu publicističku knjigu osnovni mi je terminološki problem bio  kako nazvati fenomen da politički sistem propadne, a da njegova svijest ostaje živjeti u njegovim bivšim pripadnicima. Tomu sam doskočio preuzimajući već tud i tamo  upotrebljavani termin mentalni komunist, tako da sam ga situirao i do kraja definirao  na liku i djelu konkretnog političara u takvom mentalnom stanju.

Ne manji terminološki problem u toj knjizi bio mi je kako nazvati antifašizam što nam ga nude mentalni komunisti, kako ga nazvati i već u nazivu se od njega distancirati, ali se, istovremeno, poistovjetiti sa istinskim  demokratskim antifašizmom. Doskočio sam tomu tako da sam smislio termin komunistički antifašizam, koji danas i drugi pisci rabe u značenju onoga antifašizma, kakav je antifašizam jugoslavenskih komunista bio, koji je zloupotrijebio antifašističku borbu  naroda da bi nad tim narodom uspostavio diktaturu proletarijata, totalitarizam ravan fašističkomu.

U knjizi što je večeras predstavljamo susreo sam se s nizom terminoloških problema, kakvi su, samo primjerice, komunističko samaritanstvo, preferencija nadnacionalnog nad nacionalnim, i riješio sam to kako ste čuli, deskripcijom do sintagme. Poseban problem mi je bio kako nazvati diferencijaciju, u što su jugoslavenski komunisti pretvorili sovjetsku čistku, doista, segregaciju političkih protivnika, koja se u mentalnih komunista, svud oko nas prisutnih, pretvorila u negiranje prava na postojanje i desne ideologije i desno orijentirane politike, negiranje i proglašavanje kriminalnima. Nisam znao ništa bolje  nego iz knjige francuskog politologa preuzeti pojam hemiplegija. Poosobljavajući ga kao hemiplegičare tim sam pojmom naslovio drugu polovinu knjige, u koju je smješteno i ono što govorim o paradigmi Tuđmana i Krleže. Nadam se da ćete taj pojam razumjeti i prihvatiti!

Navodeći razloge koji intelektualce kršćanskih i nacionalnih svjetonazora odvraćaju od stupanja u rasprave s lijevim hemiplegičarima, onima kojima je oduzeta moć  da shvate desnu stranu političke pameti, kardinal je Bozanić u jednoj od skorašnjih propovijedi naveo i razlog – meni shvatljiv iz osobnog iskustva – da se konzervativci  nerado izlažu sramoćenju kojemu ih izlažu lijevi hemiplegičari, po svojoj  tradicionalnoj naravi skloni sramoćenju  političkih protivnika. E, ako je itko tom sramoćenju bio izložen, ja sam mu izložen bio! Nisam se obeshrabrio, jer mi je bilo poznato da je izvor želji da protivnika sramotiš vlastiti jad i bijeda.

Ovu knjigu teška naslova započeo sam ogledom o lustraciji i ideološkoj zbrci, apsolutno ne personalnim tekstom, bez svoje ili bilo čije osobnosti unutra. Kad je to bilo objavljeno, uslijedili su napadi na mene, apsolutno personalizirani, od prvog do posljednjeg retka. Baš onakvi kakvi po mišljenju Bozanića obeshrabruju konzervativne intelektualce da s lijevim hemiplegičarima stupaju u rasprave. Napali su me nizom objeda i završili psovanjem moga oca i moje majke što su me ovakvog kakav sam na svijet dali.

Zapljusnut tim potvorama nisam mogao nastaviti pisanje ove knjige mučna naslova bez objašnjenja što stvarno ispod svake od njih stoji. Time sam u knjigu morao unijeti i dijelove svoje biografije. Ako sam je time opteretio, ispričavam se onima koji će knjigu čitati. Nije mi bila namjera ni da se prsim ni da se veličam, bila mi je namjera da se operem od blata koje je na mene bačeno.

I na kraju da se zahvalim onima koji su mi pomogli pisati ovu knjigu olovno teškog i naslova i sadržaja! Na prvom mjestu pjesniku Mili Pešordi, koji je sam pružio primjeren otpor revivalu nasilja komunističkih hemiplegičara nakon njihova dolaska na vlast, podnio veliku žrtvu  i pokazao neodrživost nasilja mentalnih komunista u demokraciji, uz ispriku što o njegovu književnom djelu i njegovom političkom profilu nisam mogao više reći  i s nadom  da će on svoj slučaj opisati bolje od mene!

Gospođi Ankici Tuđman, koja mi je u jedinstven rukopis  izdvojila sva ona mjesta iz tajnog dnevnika i ostalih napisa svoga supruga u kojima izlaže svoje mišljenje o Krleži i pruža svjedočanstvo o svom druženju i razilaženju s njim!

Miroslavu Tuđmanu, koji mi je, prema svom sjećanju, rasvijetlio neka mjesta iz biografije svoga oca koja se tiču očeva odnosa s velikim piscem i njihovim kućnim prijateljem, koji mi je dao na uvid važne dokumente tih odnosa i bio supervizor čitavog teksta, a posebno onoga dijela  u čijem je nastajanju i sam sudjelovao!

Gospodinu Slobodanu Kašteli, dugogodišnjem tajniku HAZU, koji mi je pružio uvid, svojim tekstom i dokumentima,  u propali pokušaj  i definitivni prijem Franje Tuđmana za akademika HAZU, što se javnosti prvi put predočava u cjelovitom obliku i što u bitnom osvjetljava  odnose Tuđmana i Krleže!

Najzad, zahvaljujem vama koji ste došli poslušati promociju ove knjige, koji ste imali strpljenja da nas poslušate i posebno da vam zahvalim, ako ste se na to odlučili, što ćete pročitati moju knjigu, koja je mnogim vezama povezana  s godišnjicom koju smo večeras obilježili.


Akademik Ivan Aralica ovaj je tekst čitao na predstavljanju svoje knjige „Smrad trulih lešina“ u Histrionskom domu u Zagrebu, 9. prosinca 2014., u sklopu obilježavanja 15. obljetnice smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. 

Piše: Zvonimir Despot/blog.vecernji.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Gospodarstvo

Željko Glasnović: Mi smo u polusocijalizmu – ‘Croslaviji’

Objavljeno

na

Objavio

Vrijeme je za odmak od gudura Balkana, vrijeme je za stvaranje funkcionalne države.

Umjesto Singapura jugoistočne Europe, pretvorena je u državu nalik propalog društvenog eksperimenta zvanu SFRJ.
Državu vode isti ljudi s istim mentalnim sklopom.

Tranzicija društva od socijalizma ka modernom društvu zaustavljena je zbog rata, a nakon rata je provedena djelomična tranzicija dijela državne uprave.
Mirovinski, zdravstveni i školski sustav je ostao u socijalističkim okvirima (“besplatnog”).

Sloboda tržišta rada zbog državnih namještenika u tim segmentima su ostale u socijalističkim okvirima političke uvjetovanosti (poslušnosti).

Demokracije i slobodnog društva ne može biti. Mi smo u polusocijalizmu – Croslaviji, napisao je Željko Glasnović.

Bog i Hrvati/ce

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Tako to bude kada pustiš ekipu na svoje i daš im ovlasti…

Objavljeno

na

Objavio

Krenulo me nešto s bajkama. Danas razmišljam o Pepeljugi.

E, da je u ono doba bilo Istanbulske konvencije pa da kazni sve te silne zlostavljače .

U Pepeljuge definitivno zlu maćehu i njene transrodne kćeri (ups , one bi bile pomilovane jer su drugačije i kao takve ne mrze … da, nikako ne mrze ) .
I onog oca kojeg nikako nema.

Lijepo se lik oženio, i ostavio kćer  na milost i nemilost onoj koju je doveo u svoju kući i na svoje .
Tako nekako počinje priča.

Gospon tata i gazda imanja ostavlja nakon ženine smrti svoju kćer novoj ženi i njenim kćerima .
Kako oca i gazde nema , zla maćeha se dobrano razmahala .

Pravu vlasnicu i nasljednicu natjerala u dronjke , zatvorila na tavan i natjerala da radi najgore poslove .
Haljine i nakit njene pokojne majke podijelile spodobe međusobno i počele gospodariti nečim što nije njihovo .

Tragična priča zlostavljane vlasnice imanja koja ne zna kako se suprotstaviti uzurpatoru.
Njena prava su joj potpuno nepoznata.

Tragedija je tim veća što nigdje i nikako famoznog tate i gazde koji se ubija od posla negdje da tu cijelu priču može financirati.
I obilato šalje.
Niti piše niti dolazi .
Samo šalje.
A maćeha troši i zlostavlja.

Tako to bude kada pustiš ekipu na svoje i daš im ovlasti.
Bez kontrole.

Okrenu ti kuću naopako, zanovijetaju, kradu i zlostavljaju .
Sve gledam kako najbolje i najljepše u ovoj zemlji biva pokriveno pepelom .
Kako plače u siromaštvu i bijedi na tavanima i podrumima dok uljez gospodari u kući njihovih otaca .
Uljez kojega obilato plaća onaj koji bi svoga trebao zaštititi .
I tako uljez napravi i ono najgore .

Uljez ode na komemoraciju .
Nepozvan.

Ne dati pijetet nego popljuvati svaku osobu i uspomenu na one koji su mu omogućili da živi i radi u njihovoj kući .
Uljez najgorim riječima nazove svaku svetinju svoga domaćina i još od istoga biva nagrađen .

Uljez pljuje na grobove .
I na žive.
I misli ako prospe pepeo po vlasnici da je nitko neće prepoznati ?!!

Dok odsutni otac radi i financira zlostavljače u vlastitoj kući
u očekivanju nekog princa koji će prepoznati i spasiti Pepeljugu, lagano čitam naslovnicu Novosti .
Da, onih koje obilato financira Republika Hrvatska .

Čitam kako joj pljuju i žive i mrtve koji su je stvarali i gradili .
Kako joj djecu nazivaju najpogrdnijim imenima .

I ne mogu ništa .
Baš ništa .

Jer ja sam blokirana  na Fb radi objave Evanđelja po Mateju. I svijeće za heroja . To je nepoćudni sadržaj .
Ali oni nisu .
Oni zadovoljavaju sve standarde ove izopačene zajednice .

Čekam kraj priče, kada dolazi princ i odvodi Pepeljugu daleko iz rodne kuće u kojoj je uljezi zlostavljaju .
I živim za dan kada će i neodgovorni otac koji sve to financira biti isto prijavljen nekoj pravobraniteljici za zlostavljanu djecu.

Jer i on je sudionik, zar ne ?
I to glavni.

Najvažniji, iako se nigdje nikako pojavio nije .

dr. Gordana Zelenika/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari