Pratite nas

Povijesnice

“fratarska mlinica”

Objavljeno

na

Kad obilaznicom prolazite pokraj Širokoga Brijega iz smjera Mostara, u blizini zapadnoga izlaza iz grada, stara je i beskrovna ruina u gustišu pokraj rijeke; ostaci su to “fratarske mlinice” i “fratarske centrale”…

…kako ih je zvao narod, mlinicu sagrađenu 1868. godine a hidrocentralu 1934. kao valjda prvu u Hercegovini i jednu među prvima u BiH, imajući u vidu da su prvu hidrocentralu u BiH i cijelom Balkanu sagradili trapisti, pokraj Banjaluke, posljednje godine devetnaestoga stoljeća.

Iste godine kada i mlinicu, franjevci su sagradili i ćupriju na obližnjem ušću Ugrovače u Lišticu; danas je to gotovo središte grada, koji se brzo razvijao, upravo onoliko koliko su sela ostajala pusta, pa se grad pomjerio sve do izlaza iz Klanca, dakle puta koji vodi prema zapadu iz centra Širokoga, putom naprosto otimanom od brda sa sjevera, i potapan proljetnim vodama s južne strane, a, opet, svejedno je natrpan kućama s obje strane taj Klanac.

Najljepša mlinica

I dalje, što se ide Trnom, naselju koje vodi k Posušju i Grudama, redovi su kuća i uslužnih objekata, tako da se ni njive više od njih ne vide. Tada, kada su polja bila dominirajuća, franjevci su napravili veliku vodenicu uz sami uski drum što ga je fina livada dijelila od rijeke, te su kroz nju dali iskopati dubok jarak koji je na mlinove navodio vodu. Bila je to najljepša mlinica Hercegovine toga doba. Izgradnjom rečene ćuprije, danas nikom do li mladim šetačima koji uvijek šetnju nastoje učiniti kraćom, ne služi, a bila je jedinim prijelazom preko rijeke na izlazu iz Klanca i dobrom dijelu rijeke uopće, mlinica je postala dostupna sa svih strana, a prostrana livada bila je dovoljna za smjestiti puno konja i ljudi. Svaki centimetar tog posjeda velikog oko dva dunuma, zvanog Fratarske luke, bio je iskorišten, uglavnom se sadilo i njegovalo povrće, a na fotografijama iz tridesetih, raspoznajem kupus. Franjevci su ponegdje ponešto prodali, gledajući kupovati na mjestima na kojima mogu organizirati bilo kakvu smislenu aktivnost koja će koristiti brigu u samostanu na njemu, jer je valjalo nahraniti brojnu sirotinju.

 fratarska-centrala-opet-nice-pepela-slika-589785

Već su pokrenuli nekoliko dućana; bile su to male trošne trgovine potrepština, s obaveznom kavanicom pod istim krovom, nedaleko crkve bilo ih je šest takvih, otvorili su prvu ljekarnu, odlaskom Osmanlija odmah su zagovarali otvaranje pošte, ovoga i onoga, no bili su nemalo iznenađeni popriličnom ignorancijom novih, austrougarskih vlasti. No, naučila je povijest franjevce snalaziti se… U vrijeme otvaranja samostana, već je na toj povijesnoj uzvisini iz koje će se vremenom izroditi pravi grad, bilo više od tristo stanovnika, narod se rado primicao k fratrima. Naravno da je narod najviše koristio usluge franjevačke mlinice, povoljnije u ujmu negoli su bile druge, i oko nje se razvijao život, po cijeli dio godine smješten između dvije zime. U međuvremenu će franjevci podići o novu samostansku baziliku sa dva zvonika, koja kao da bdije nad gradom i svakim oglašavanjem zvona zove na prisjećanja, izgradnja je bila teška i u oskudici, prepiska sa novim vlastima bila je komplicirana gotovo kao i u vrijeme carevine na odlasku, no završetak radova 1911. godine zaokružio je jednu rijetku fazu, zatvorio jednu stranicu povijesti nabijenu gustim, nevoljnim i nezaboravnim događajima kojima je ispisana oda jednoj učenosti i upornosti.

Početkom dvadesetih godina, bilo je to baš negdje u ovo vrijeme 1923. godine, naći će fra Ante Marić, vrijedan redovnik, pjesnik i ispovjednik, sakupljač povijesti i vrsni priređivač i autor brojnih knjiga iz koji se danas najlakše nauči sve o svakom učinjenom koraku franjevačkom, i svakoj izgovorenoj riječi, samo ako su za sobom išta ostavili, i sve to sakupiti i objelodaniti u troknjižju “Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu”. Na prvi spomen o toj hidroelektrani: “Zarekoše se o. direktor, o. Dragićević, o. Pandžić, o. Knezović, o. V. Nuić, o. D. Zrno, o. P. Sesar, da kroz godinu dana neće piti alkoholnih pića, a umolit će oca gvardijana, da se od toga suviška osnuje fond, a da se iz toga izvede električna rasvjeta u samostanu i gimnaziji.”

Uprava Hercegovačke franjevačke provincije će to, dakako, dopustiti, ali kako nabaviti novce. O tom bi se, također, mogla i trebala napisati knjiga, a svoje uloge odmah su izdvojili i Provincija i Biskupija, ali i franjevac iz Chicaga, tamošnji župnik fra Franjo Čutura. Slijedila je administrativna borba za razna dopuštenja, jer vlast u Beogradu nije mogla ni htjela razumjeti da je franjevcima u Hercegovini takvo što moglo na pamet pasti, njihovo je moliti sa seljacima, a seljacima je saditi duhan za državni monopol, i za njih je to bio kraj priče o hercegovačkim Hrvatima s kojima su razmjenjivali nesklonost. No, kraljeva je nesklonost bila učinkovitija od siromaške kuknjave… Samostan je dio novca namaknuo i prodajom nekih svojih nekretnina.

Dozvola za Lišticu i Ugrovaču

Fra Ante Marić piše kako su se fratri obratili tadašnjem Hidrotehničkom odjeljku Mostarske oblasti ‘za predkoncesiju radi izrabljivanja vodene snage na rijeci Lištici’ na koju je 31. listopada 1927. dobiveno rješenje u kojem je stajalo kako se tehničkim tijelima dopušta obavljanje tehničkih predradnji, premjeravanje zemljišta, mjerenje brzine i količine vode, geološko ispitivanja područja i ostalo što je bilo potrebno za izradu projekta u svrhu iskorištavanja vodene snage. Ova dozvola vrijedila je za rijeke Lišticu i Ugrovaču, počevši od mosta preko Ugrovače kod Klanca i od mosta na Lištici kod Penavića kuće do mjesta dva kilometra niz vode od ušća Ugrovače u Lišticu, a dozvola je bila izdana na dvije godine. Radovi na novoj gimnazijskoj zgradi bili u pri kraju pa su u provinciji dali prioritet što bržoj izgradnji hidroelektrane, kako bi gimnazija dobila struju.

“Na kapitulu provincije održanom 20. travnja 1928. godine donesena je odluka da se bezuvjetno počne s izgradnjom centrale. U tu svrhu 6. svibnja 1928. godine u Širokom Brijegu održana je izvanredna sjednica kojom je predsjedao o. provincijal Dominik Mandić. U arhivu provincije čuva se dio zapisnika s te sjednice koji se odnosi na raspravu o postavljanju električne rasvjete”, a iz dopisa Martinu Halbreichu u Beograd razvidno je kako je nastala nedoumica trebaju li širokobriješki samostan i Hercegovačka franjevačka provincija graditi vlastitu hidroelektranu, ili na Široki Brijeg treba voditi struju od rudnika u Mostaru. No, provincijalat ostaje pri svom naumu i traži dopuštenje za taj projekt od Uprave državnih monopola u Mostaru. Početak izgradnje hidrocentrale usporava i gradnja konvikta za vanjske gimnazijske đake. Nakon izgradnje zgrade gimnazije i konvikta ambiciozno se kreće u realizaciju projekta hidroelektrane. Provincijalat 4. svibnja 1935. šalje dopis Maksi Kenu u Beograd, a 15. lipnja iste godine i J. M. Voithu u St. Poeltenu, kako bi došli na dogovor oko izgradnje hidrocentrale. Već 5. srpnja 1935. Provincijalat se obraća i Vasi Ristiću u Beograd kojega informiraju o dosadašnjim pregovorima te traže adrese tvrtki Siemens i Jugo A. E. G. kako bi ih zamolili za njihovu ponudu oko električnog dijela projekta. Arhiv Provincije čuva dopis na njemačkom jeziku od 9. srpnja 1935. upućen na J. M. Voith Maschinenfabrik etc. St. Poelten, u kojem provincijal izvješćuje nadležne u toj tvornici strojeva da je tehnički odjel u Mostaru s inženjerom Vanjom pregledao sve njihove skice i na njih stavio primjedbe. Upozorava se da je u pismenom dogovoru naručena turbina od 15 konjskih snaga, a oni isporučuju onu od 20.

“Slijedi niz dopisa u vezi s generatorom i elektrifikacijom samostana, gimnazije, konvikta i drugih objekata u Širokom Brijegu. Provincijalat šalje dopise na: Jugoslavensko AEG društvo a. d. Beograd, Jugoslavensko Simens d. d. Zagreb, Tehnička poslovnica ing. Petar Banović Split, Asea Društvo za proizvodnju motora i generatora Zagreb.

 Dana 13. srpnja 1935. čehoslovački konzul u Splitu dopisom se obraća Jugo-škodi d. d. Škodovim Zavodima d. d. u Zagrebu.”.Provincijal izvješćuje gvardijana o opsežnim predradnjama i šalje poduzetnika Arzića koji će izvesti radove kad stignu potrebne skice. S tvrtkom A. Solterer u Sarajavu potpisan je ugovor za generator koji je kupljen od tvrtke Ganz. U pismu širokobriješkom gvardijanu stoji: Ako se ti okreneš, moći će na sv. Franju zasjati! Radove nadgleda Šimun Boras, tehničar u mirovini. U arhivu provincije postoje dokumenti iz kojih se mogu iščitati brojni podaci o opisima brane (benta), kanala od brane do hidroelektrane, mlinova, kamene zgrade za postrojenja (široka 6,85, duga 17,30 i visoka tri metra)… Ban Primorske banovine dr. Jablanović potpisuje objavu u službenom glasniku te banovine, kojim su zadovoljeni svi zakonski propisi za izgradnju električne hidrocentrale na rijeci Lištici. Provincijal opunomoćuje širokobriješkog gvardijana dr. fra Fabijana Paponju da ga zastupa u vezi gradnje hidrocentrale i rasvjetljavanja samostana i okolice Širokog Brijega. U gimnazijskom izvješću za školsku godinu 1935./36. stoji: “4. III. 1936. svečano otvorenje električne rasvjete u gimnaziji.” Hercegovina franciscana izvješćuje: “Dne 2. III. 1936. otvorena je električna centrala u Širokom Brijegu, a 23. I. 1937. postavljen je u centrali autoregulator.” Tako Brig i Široki oko njega dobi struju, ulice su bile osvjetljenje kao u kakvu velegradu, a njome je sve do 1845. godine upravljao gimnazijski profesor matematike i fizike fra Augustin Leopold Zubac. “Hidrocentrala bijaše vlasništvo Hercegovačke franjevačke provincije, a posljednji je njezin fratar upravitelj širokobriješki gvardijan (1946. – 1952.) fra Vencel dr. Kosir”, navodi fra Ante. O radu hidrocentrale i poslije 7. veljače 1945. svjedoči sačuvani dokument pronađen u Franjevačkoj knjižnici Mostar, iz kojega se vidi da ona počinje bilježiti gubitke. Tada, pri vojnom pohodu na franjevački samostan 7. veljače 1945. godine, partizani ubijaju sve ondje zatečene fratre, a dvije godine potom uslijedio je novi boljševički udar na širokobriješke franjevce. Nakon spaljivanja knjiškog i arhivskog blaga franjevačkog samostana i gimnazije te najstarijih provincijskih matica krštenih, vjenčanih i umrlih, uslijedila je nacionalizacija dijela samostanske zgrade, zgrade gimnazije, konvikta te gotovo svih nekretnina i hidrocentrale. U „obrazloženju” je stajalo kako su fratri htjeli imati struju samo za sebe, a da je nisu omogućili „radničkoj klasi”. Fra Ante Marić dodaje: „S te su male hidrocentrale nakon nacionalizacije razveli mrežu na više naselja tako da zamalo više nitko nije imao struju.

 “Zbog neznanja i nebrige ova hidroelektrana prestala je s radom i pretvorila se u ruševinu. Jednim zapadnim dijelom tog objekta prošla je širokobriješka zaobilaznica, a fra Ante zaključuje: „Danas je taj biser fratarske volje i domišljatosti, a ujedno i viktimološko mjesto Hercegovačke franjevačke provincije, gomila srušenog kamenja i postroja turbine.”

 Rekonstrukcija hidrocentrale

U zadnje dvije godine, često prolazeći ovuda, s proljeća zatičem skupinu ljudi predvođenih fra Miljenkom Stojićem, kako raskrčuju ovo zapušteno mjesto; plan je obnoviti ga. Čak je načelnik općine Miro Kraljević tom zgodom obećao da će se sve dovesti u prvobitno stanje, te da će se hidrocentrala rekonstruirati, ali samo djelomično, jer je prošla nova cesta njezinim nekadašnjim kompleksom, ali da će se moći ugraditi jedna turbina koja će proizvoditi struju, a drugu će se postaviti kao spomenik jednom teškom i sjajnom vremenu, kada su franjevci razmišljali i djelovali europski, a po tko zna koji put, umjesto zahvale za svoje prosvjetiteljstvo i humanost, uzvraćeno im je pogubništvom… Tko bi rekao da ova mala livada krije toliko povijesti, pomislih u odlasku, s odlukom donesenu naprečac: jedno vrijeme ću hodopisno izbivati odavde, pa se opet vratiti, po priče o samostanu, gimnaziji, selima koja nisam stigao obići, jedinstvenima i punima nesvakidašnjih ljudi, stvari i pojava, kakvo je Buhovo, Jare ili Uzarići, Knešpolje, Dobrkovići, Crnač i Izbično… Ipak ću se premjestiti malo istočno, poći s Bune i Bunice, pa Hodbinom i Rotimljom sve dok mi se ne otvore Dubrave, pa prema Stocu. Ovamo se mogu vratiti kad poželim, samo nek se zdravo, no jesen već žuti prve listove nad rijekama koje će uskoro zamutiti, a sad su najljepše…

Piše Dragan Marijanović/oslobođenje

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Prešućena, krvava akcija ‘UNA’: Tko je krivac za smrt 49 vrhunskih specijalaca, mjesec i pol nakon ‘Oluje’?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska vojska 18. rujna 1995. pokrenula je operaciju Una u kojoj je nasilnim prijelazom rijeka Une i Save pokušala ovladati područjem Bosanskog Novog, Bosanske Dubice i Bosanske Kostajnice te planinom Prosara i spojiti se s 5. korpusom Armije BiH.

Za napad su angažirane snage zbornih područja Zagreb i Bjelovar, 1. i 2. gardijske brigade te Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i mornarica.

Operacija je počela u 9 sati i unatoč brojnim teškoćama pripadnici 1. i 2. brigade uspjeli su na prostoru Bosanske Dubice i Bosanskog Novog napraviti mostobran.

Na ostalim mjestima prijelaz nije uspio, a neprijatelj je brzo konsolidirao i ojačao snage te uz pomoć avijacije počeo potiskivati hrvatske snage nanoseći im velike gubitke pa je operacija prekinuta. Hrvatski vojnici uz jaku paljbu, u gustoj magli i po nabujaloj rijeci vraćali su se na hrvatsku stranu uz nove gubitke.

Zbog neuspjeha, koji je brzo zataškan, kažnjen je jedino general Vinko Vrbanc. On je potpisao zapovijed za napad u ime Načelnika Glavnog stožera, Zvonimira Červenka koji se nije slagao s brzim pokretanjem operacije.

Naime, od izdavanja direktive do početka napada proteklo je samo 16 sati, što je bilo prekratko vrijeme za pripremu i mobilizaciju ljudstva koje je dijelom bilo na godišnjim odmorima. Pogibeljnim se pokazalo i podcjenjivanje suparnika, a bilo je još uzroka neuspjeha.

Za prijelaz Une, koji se odvijao pri velikoj brzini rijeke zbog čega je dio čamaca bio neupotrebljiv dok ih se nekoliko prevrnulo, nisu izabrana odgovarajuća mjesta, a osim toga čitava je operacija u brojnim segmentima kasnila pa je izgubljen faktor iznenađenja.

Nakon tragedije na Kupi 1991., Hrvatska vojska još jednom je platila visoku cijenu zbog pokušaja najtežeg oblika napada, nasilnim prelaskom rijeke.

Više od 40 poginulih i nestalih, od čega je čak 26 poginulih pripadnika 2. gardijske brigade, te više od 100 ranjenih bili su preveliki gubici za pobjedničku vojsku nakon briljantno izvedene operacije Oluja.

Uz to, srpska strana pretrpjela je veliku materijalnu štetu, a zbog brojnih poginulih civila hrvatska strana optužuje se za ratni zločin, iako nije jasno zašto iz područja borbenih djelovanja civili nisu evakuirani?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Sanjali su hrvatsku slobodu – Priča o škriparu Boži Soldi i mučki ubijenim djevojkama Ivi i Šimi

Objavljeno

na

Objavio

foto: Bljesak.info

Svetom misom zadušnicom i polaganjem vijenaca u nedjelju, 16. rujna 2018. godine, na Mosoru je obilježena 72. obljetnica smrti škripara koji su mučki ubijeni na tom mjestu 18. rujna 1946. godine.

Na Mosoru su toga kobnoga dana život izgubili Marijofil Mandić, Zlatko Ćavar, Jure Zovke, Božo Hrkać, Jakiša Alpeza, Vidak Prskalo, Veselko Rezić, Ivan Jurčić, Ivan Kolobarić i Ivan Katura. Svi su bili iz širokobriješkog kraja i okolice, a za njihova ubojstva nitko nikada nije procesuiran.

Golobradi mladići u škriparima

Križari ili škripari, kako su ih nazivale komunističke vlasti, bili su pripadnici manjih skupina hrvatskih vojnika i civila koji su po završetku Drugog svjetskog rata odbijali priznati novu vlast. Sve do sredine pedesetih godina, skrivajući se u brdima i kamenjaru, odnosno tzv. škripinama, gerilskim načinom otpora stvarali su brojne probleme i predstavljali trn u oku tadašnjoj komunističkoj vlasti. Riskirajući vlastite živote vjerovali su kako će doći do prevrata i sloma partizana i komunista, piše Ivan Kraljević/Bljesak.info

O njihovim hrabrim i lukavim djelovanjima ispričane su brojne priče, a neke od njih i više od pola stoljeća kasnije vrlo se često prepričavaju mlađim naraštajima. Jedna od takvih priča jest ona o škriparu Boži Soldi (Franinom) rođenom 1930. godine i njegovim prijateljima Stipi Soldi (Centinom) i Mili Ćoriću (Ludvigovom) koji su kao golobradi mladići otišli u križare (škripare) u nadi kako će zajedničkim djelovanjem doprinijeti rušenju novonastale komunističke vlasti.

Svoje vatrenom krštenje imali su s jugoslavenskom komunističkom tajnom policijom (OZNA) u posuškim Vinjanima 1947. godine kada je Bože Soldo teže ranjen u usta. Kada su ga nekoliko dana kasnije njegovi suborci pronašli u blizini spomenutog mjesta, Božine rane već su bile pune crvi, a tijelo iznemoglo. Svjedoci toga događaja svjedoče kako su među sobom govorili: „Gotov je, ta vidite da je na njega kidisala živina“. No, vjerovali su u najbolje!

Iznimnom hrabrošću i neutaživom željom za životom, uz pomoć suboraca i prijatelja, Bože se uspio dovući do Zovkine ograde i Dumove jame u blizini rodnih Dobrkovića. Tamo se kanio kriti i rane vidati, a obitelj mu je krišom donosila hranu i zavoje za previjanje rana. Sanitetskim materijom opskrbljivale su ga sestra Iva i kolegica joj Šima Topić iz susjednih Oklaja. Obje su radile u Duhanskoj stanici i svaki bi dan po završetku posla navraćale do gradske apoteke i uzimale potrebni materijal.

Mučko ubojstvo djevojaka koje nisu surađivale s „narodnom vlašću“

Međutim, vrlo česti odlasci u nabavku sanitetskog materijala Ivi i Šimi doveli su OZNA-u za vrat. Obavještajcima su postale sumnjive i stalno su ih pritiskali da priznaju kome nose hranu i sanitetski materijal. Kako su se djevojke branile šutnjom i nisu htjele otkriti istinu o Boži i njegovim suborcima, pripadnici OZNA-e su ih kišnoga i prohladnoga prijepodneva 2. prosinca 1947. godine izveli s posla iz Duhanske stanice i doveli pred Šiminu rodnu kuću u Oklaje.

Na njihovom su primjeru pripadnici OZNA-e mještanima Oklaja i preseljenim Dobrkovćanima (prognanici, muađeri) htjeli pokazati što će i kako sljedovati one koji ne budu surađivali s „narodnom vlašću“. Djevojke su svezali žicom i rafalnom paljbom po cijelom tijelu ugasili njihova mlada tjelesa. U tom strašnom i bezumnom času Ivina majka Matija ležala je teško bolesna i ne sluteći kakvo se zlo s njezinom Ivom i kolegicom joj Šimom dogodilo.

O kakvom je svirepom zločinu riječ svjedoči podatak kako je mozak koji se prosuo iz njihovih masakriranih glava u bukaru pokupio susjed Jure Perko (Božin) kako isti ne bi postao hrana životinjama. Zbog prijetnji OZNA-inih dužnosnika lokalno stanovništvo nije smjelo ni razmišljati o njihovom sprovodu i kršćanskom pokopu u groblje. Djevojke su pokopane na mjestu zločina u grobnu raku koju su iskopali Pero Marušić-Lovrić iz Ćoše i Andrija Topić iz Oklaja, a njihovo je vječno počivalište dugo vremena prekrivala drača.

Ivino i Šimino grobno mjesto – foto: Bljesak.info

Ivino i Šimino grobno mjesto vrlo je brzo postalo mjesto okupljanja i znatiželjnika i molitelja koji su vršili „skrivena hodočašća“. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća pohodi na grob nesretnih djevojaka postali su manje skroviti. Tome je ponajviše doprinio Vlado Šušak – Šušterović koji je na zavjet odlučio grob dviju mučenica obnoviti i ograditi, najprije drvenom ogradom, a onda početkom devedesetih godina aluminijskom konstrukcijom kada je grob i dobio svoj konačni izgled.

Za Svi Svete 2003. godine podignuta spomen ploča

Upravo zahvaljujući hrabrosti i odlučnosti mučki ubijenih djevojaka, Bože Soldo je uspio preživjeti teške ozljede zadobivene u okršaju s pripadnicima OZNA-e. Iako je ostao bez braće Ivana i Mile koji su nestali u ratu te sestre Ive koja je svoj život položila za njegov život, smogao je snage krenuti dalje u život i nastaviti sanjati hrvatsku slobodu. Početkom 1955. godine oženio se Anicom Naletilić iz Oklaja s kojom je podigao šestero djece Ivu, Ivana, Maricu, Jasnu, Ružicu i Juliju.

U rano proljeće 2003. godine Bože je Soldo okončao svoj ovozemaljski život. No, sasvim je sigurno posljednje godine svoga života proveo u puno vedrijim i radošću svojih najmilijih ispunjenim danima, nego su bili njegova djetinjstva i odrastanja. U spomen na njegovu tešku životnu priču uoči Svih Svetih iste je godine njegov zet Miljenko Kraljević iz Mokroga na grobno mjesto njegove seste Ive i prijateljice joj Šime postavio granitnu ploču s nadnevkom rođenja i smrti mučki ubijenih djevojaka.

Njihovo je grobno mjesto do današnjeg dana postalo stjecište brojnih sumještana, rodbine i prijatelja koji ga redovito obilaze i na njemu pale svijeće moleći se za njihov pokoj u vječnom počivalištu.

Ivan Kraljević/Bljesak.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari