Pratite nas

Kolumne

Fratrova izdaja, plač političara i pasija posla

Objavljeno

na

Kako je fratar-svećenik prije podne u Sarajevu bio desničar i konzervativac, a već popodne u Splitu ljevičar i liberal? U kolumni čitajte zašto u BiH narod daje ostavku, a ne političari koji nemaju smisao za plač. Fra Mario Knezović piše da je Žurno je potrebna udruga za zaštitu životinja od udruga koji ih tobože štite.

[ad id=”68099″]

Izdajnik sam i licemjer

I dok se na jednome mrežnome portalu nekakvo „piskaralo“ umorilo u dokazivanju kako sam neumorni konzervativac, desničar i onaj koji prezire Tita i komunističku partiju, ja sam, vidi čuda, sasvim nenadano i bez znanja nedavno završio na mjestu gdje nije bilo ni desničara, ni konzervativaca, a ni mrzitelja lika i djela druga Tita. O čemu se radi? Naime, jedan prijatelj me pozvao da samo na kratko svratimo na jedno mjesto gdje on ima svome poznaniku predati nekakvu pošiljku. Nisam se raspitivao gdje idemo i kakvo nas društvo čeka. No, kad samo ušli kroz vrata restorana za dugim stolom je sjedila grupa muškaraca među kojima je bilo i ministara iz SDP-ove vlade. Pozdravili smo se. Oni koji nas poznaše govore sustolnicima tko smo. S osmjehom su nas dočekali za stolom. Osjetilo se da im je drago da fratar s njima sjedi, pruža im ruku, čak je i uljudan, nije isključiv. Svim silama su nas zaustavili da s njima nešto popijemo i pojedemo. Oni su, sukladno proračunskome novcu, jeli odabranu ribu i pili vrsno vino. Na tom im rekoh da mi fratri pijemo misno, a vi vrsno! Već nakon nekoliko minuta shvaćam da tu ima ljudi iz različitih političkih opcija. Malo sam odahnuo.

Kao da mi je na tren izišla iz glave misao da se i Isus družio s carinicima i grešnicima. Uostalom, to je Božjim pastirima u opisu posla. Kratko smo s njima bili da bi se razvio suvisliji razgovor. Ipak, i bez velikih riječi shvatio sam kako su Hrvati ipak jedinstveni ali samu u slučaju, nažalost, kad zajedno dobro jedu i piju. Možda da je i narod malo sitiji bilo bi manje podjela? Ovi koji dobro jedu uglavnom među narod bace kost da je glođu. Tako funkcionira javni život i politika. Ovo druženje je bilo na dan utakmice Hajduka. Tako sam nakon spoznaje da kao kršćanski konzervativac dijelim stol sa ljevičarskim sljedbenicima spoznao i činjenicu da sam u tome društvu bio jedini dinamovac. Istu večer sam, što je bio cilj ovoga putovanja, ss prijateljima iz „bijeloga tabora“ išao na Poljud dati podršku Hajduku na europskome putu. U veličanstvenoj atmosferi Poljuda svi su bili u bijelim majicama osim mene. Na meni je, sasvim slučajno, bila plava majica. Bio sam kao crna ovca u stadu. Cijeli stadion je pjevao „Nosi mi se bijela boja“ premda meni ni, iskreno, u plavoj nije bilo loše. I vi čitatelji se vjerojatno pitate što ja pišem ovo. Pišem iz jednostavnoga razloga da napravimo odmak od površnoga zaključivanja i analiziranja događaja. Nije stvarnost ono što vidimo, čujemo ili pročitamo. Po ovome bi svatko mogao zaključiti da sam ja pristaša lijeve opcije i da sam navijač Hajduka. Oči su tako vidjele i rekli bismo da je to istina. No, često je stvarnost i realnost drugačija. Ona stara izreka „s kim si takav si“ očito uvijek nema svoju težinu. Eto, prije podne sam u sarajevskim medijima bio rigidni konzervativac, a popodne sam uz Splitu bio liberalni ljevičar. Čak sam se u tome „lijevome“ društvu našalio da ću čim prije morati na ispovijed jer kao dinamovac podržavam Hajduk i da kao „desničar“ uz čašu nazdravljam „ljevičarima“. Rekli bismo da je to s moje strane izdaja i licemjerstvo. I nije nevažno spomenuti da je i među tim tzv. „ljevičarima“ bilo onih koji čitaju ove kolumne koje pišem. Zato sam se i čudio da su htjeli platiti piće znajući kakav je moj stav prema onima koji i dan danas nose štafetu i pjevaju pjesme po šumama i gorama.

Kad će naši političari proplakati

Predsjednik Zastupničkog doma američkog Kongresa John Boehner dao je ostavku na svoju poziciju. Naime, tijekom posjeta Pape Franje SAD-u, ovaj je zastupnik više puta zaplakao pri govoru Petrovog nasljednika na zemlji. Inače je Boehner katolik koji za sebe kaže kako se svako jutro prvo pomoli. Nakon posjeta Pape Franje, sljedeći dan, odlučio se ujutro pomoliti i nakon toga je donio odluku o povlačenju sa svoje funkcije. Boehner je također na konferenciji izjavio kako ga je susret s Papom Franjom jako dirnuo i opisao je kako ga je Franjo zamolio da se moli za njega, što je njemu bilo veliko iznenađenje jer “tko je on da se moli za Papu” kazao je taj savjesni političar. Kad sam pročitao ovu vijest počeo sam se uokolo raspitivati je li se negdje kod nas ikada ovako nešto dogodilo. Papa je bio u Sarajevu u lipnju i bilo je prigode za plač naših političara. Ne. Kod nas nema toga pape, niti se još rodio od majke, koji bi taknuo srca političara. Oni su svakako i u svakome smislu nedodirljivi. Ne dira ih ni nezaposlenost, ni socijalni nemiri, ni iseljavanje mladih, ni nepravda, ni ne isplaćene plaće radnicima, ni nepotizam. Zašto bi ih onda dirnuo govor Pape Franje? Ono u Sarajevu je, priznajmo konačno, bila predstava za javnost. Papa je došao kako bi se BiH svijetu predstavila kao normalna zemlja. Hrvati su njegovim dolaskom u Sarajevo dokazivali da su nekakav čimbenik u BiH i da nas još uvijek ima, a grad Sarajevo, čitaj Bošnjačka većina, je profitirala u smislu tolerancije kako bi odaslali poruku da i za kršćane, tobože, ima mjesta u multietničkome gradu. Od svega ovoga malo je istine. Bosna i Hercegovina nije normalna država, Hrvata u BiH je sve manje, Sarajevo nije multietnički grad. Nakon papina odlaska svi su ostali na istim pozicijama i na istome rastojanju. Narod i dalje plače, a političari se smiju. I umjesto političara, što je čudo neviđeno, narod daje ostavku. Uzima kufer u ruke i odlazi tražiti koricu kruha. Napuštaju zemlju koja je taoc pojedinaca i grupica iz nacionalnih torova. E moj Papa, e moj narode! Papa je pozivao na promijene i obraćenje. Ali ga nisu čuli na način kao što je Niniva čula proroka Jonu pa je i njihov vladar sjeo u pepeo i pozvao sve na pokoru kako stoku tako i ljude. Kod nas te reakcije nema. Sjedi se i dalje u dobro plaćenim foteljama, a narod postaje, da ne napišem onu gore ružnu riječ, „živo blago“ privezano uz jasle u kojima nema hrane.

Sveti Franjo i pasija posla

Poznato je da se Svetoga Franju drži zaštitnikom životinja i okoliša. Legenda kaže da se družio s vukovima u Gubiju, te je pjevao pticama. Lijepo je da je asiški siromašak volio životinje. Volim ih i ja. S njima sam odrastao. Krave, konji, ovce, psi (ćukenja) i mačke bili su moja svakodnevica. Međutim povodom blagdana Svetoga Franje mediji su samo izvještavali o kućnim ljubimcima, a vrlo malo o Svetome Franji. Informativne i mozaične televizijske emisije su se natjecale tko će više priloga načiniti o psićima i mačkama. Čak je bio i službeni crkveni obred blagoslova kućnih ljubimaca. Svašta! Izvještavalo se i pisalo o psićima i macama kao da su nadljudi. Dijele se savjeti za njihovu kaloričnu prehranu, njihovo friziranje, potom upotpunjavanje prehrane vitaminima i tako redom. O porukama Svetoga Franje ni riječi. To vam je tako kad je mnogima kućni ljubimac pas i mačka, a ne svetac koji je uspio u svakome stvoru naći brata. Većina gradova ima specijalizirane trgovačke centre za kućne ljubimce. Uzdržavanje psa ili mačke postaje „religija“ ili „obred“ za mnoge. Udruge za zaštitu životinja niču kao gljive poslije kiše. Čekam dan kad će netko osnovati udrugu da zaštiti te predivne životinje od onih koji na pogrešan način brinu o njima. Žurno je potrebna udruga za zaštitu životinja od udruga koji ih štite. Psu nije mjesto uz kućni kamin, kao što ni čovjeku nije mjesto u štali. Psećije okruženje je priroda, snijeg, hladnoća jer je stvoren da može i na minus četrdeset stupnjeva savršeno funkcionirati. Životinje treba voljeti, a ne zlostavljati u ime nedostatka prijatelja iz ljudske populacije. Ma, da budem otvoren, sve su vam ovo pasija posla!

Fra Mario Knezović/Naša ognjišta/fratar.net

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari