Pratite nas

Pregled

Frljići su stvar Ministarstva unutarnjih poslova a ne Ministarstva kulture

Objavljeno

na

Vrijeme se malo popravilo samo na dan Uskrsa nakon što je cijeli Veliki tjedan bio hladan, vjetrovit i uopće više sličan prosinačkom, predbožićnom, pa su neki izliječeni ateisti kupovali kuglice umjesto jaja i raspitivali se gdje mogu nabaviti bor. Početnici.

[ad id=”93788″]

Trgovci još nisu naučili hrvatski, pa i preko ekrana oglašavaju svoje „uskršnje“ proizvode , što im televizije toleriraju jer ni same ne znaju hrvatski a treba se nešto i zaraditi. Ako ni po čemu ne znaju da je pridjev uskrsni a ne uskršnji, barem bi mogli saznati iz Uskrsnog ponedjeljka ili se raspitati kod Oreškovića.

Bježe od katoličanstva kao vrag od tamjana

Uskrs je najveći kršćanski blagdan, dotično smisao naše vjere, ali se ne samo u jezičnom smislu prema njemu odnosimo s nešto manje topline nego prema Božiću ili barem ja imam takav dojam.

Papa Franjo je nakon Pariza i Bruxellesa morao gradu Rimu i ostalom svijetu priopćiti da se progon i ubijanje kršćana više ne svodi na voljenu Siriju nego i na nevoljenu Europu koja se posve izgubila u lijevoliberalnim lutanjima i odricanju od kršćanskih izvora, toliko tolerantna i blesava da je islamistima dopustila i stvaranje usporedne europske Vlade u Bruxellesu, džihadisSvršetkom ožujka 2016.

Uskrsni, a ne uskršnji

Vrijeme se malo popravilo samo na dan Uskrsa nakon što je cijeli Veliki tjedan bio hladan, vjetrovit i uopće više sličan prosinačkom, predbožićnom, pa su neki izliječeni ateisti kupovali kuglice umjesto jaja i raspitivali se gdje mogu nabaviti bor. Početnici. Trgovci još nisu naučili hrvatski, pa i preko ekrana oglašavaju svoje „uskršnje“ proizvode , što im televizije toleriraju jer ni same ne znaju hrvatski a treba se nešto i zaraditi. Ako ni po čemu ne znaju da je pridjev uskrsni a ne uskršnji, barem bi mogli saznati iz Uskrsnog ponedjeljka ili se raspitati kod Oreškovića.

Islamski radikalizamUskrs je najveći kršćanski blagdan, dotično smisao naše vjere, ali se ne samo u jezičnom smislu prema njemu odnosimo s nešto manje topline nego prema Božiću ili barem ja imam takav dojam. Zato me raduje svaki znak da se poštuju stari običaji: gledam u predvečerje Velike subote kako mlade žene, djevojke i djevojčice iz okolice Samobora nose u crkvu košarice na blagoslov hrane – tradicija koju gradska čeljad ne pamti niti njeguje, uz iznimke, a urbani mladi se valjda srame da ih ne vide kekini i ostali crveni estradni fakini, plus hrvatske tiskovine koje bježe od kršćanstva, dotično katoličanstva kao vrag od tamjana – što je lijepo zapazio nadbiskup zagrebački. Papa Franjo je nakon Pariza i Bruxellesa morao gradu Rimu i ostalom svijetu priopćiti da se progon i ubijanje kršćana više ne svodi na voljenu Siriju nego i na nevoljenu Europu koja se posve izgubila u lijevoliberalnim lutanjima i odricanju od kršćanskih izvora, toliko tolerantna i blesava da je islamistima dopustila i stvaranje usporedne europske Vlade u Bruxellesu, džihadističke vlade koja za razliku od unijatskoeuropske ima oružane snage i sije strah i smrt po Europama.

0,0004 dana zatvora

Carla del PonteNo, u Velikom se tjednu događalo štošta drugo – od migova do hagova i loptanja s nacionalnom sigurnosti RH. Karadžić je vrlo okrutno kažnjen na Haaškom sudu: koliko sam uspio izračunati, za svakoga od stotinu tisuća ubijenih u BiH dobio je 0,0004 dana zatvora, što daje poticaj masovnim ubojicama i sličnoj gamadi da će za ubojstvo jednoga čovjeka ući u zatvor, pogledati na sat i izaći, a ako si priušte recimo sedamdeset, odgulit će cijeli dan. Tako se gospodaru rata (osim ako ne bude oslobođen ili mu se smanji kazna na Žalbenom sudu) smiješi robija od deset godina najviše u jednom od liberalnih skandinavskih zatvora sa saunom i spravama za vježbanje, manikurom, pedikurom i zabavnim igricama, znači užas koji je već preživjela njegova suradnica Biljana Plavšić. To jest, naći će se zdravstveni razlozi za puštanje. Međunarodni sud za krepanu Jugoslaviju zato je brutalno ščepao Florence Hartmann jer je kao insajderica otkrila njegove najprljavije tajne, to jest srdačnu suradnju Carle del Most sa srbijanskim zločincima kojima je zamračila bitne dijelove optužnice, a to je „pogodovanje“ izravno utjecalo da Srbija ne bude proglašena krivom za genocid ne samo u BiH nego i u Hrvatskoj.

I u tome je cijela priča: isti taj vajni Zapad koji se u ratu navijački i kukavički držeći da srbijanski Pijemont ne smije pasti (tj. Jugoslavija), suočen potom sa srpskim zvjerstvima ponešto je reterirao jer su ljubimci prekardašili jezivim umorstvima, silovanjima i slično, svojim je nelegitimnim haaškim čudovištem od samoga početka nastojao smanjiti štetu i eskulpirati Srbiju (prije svega) pa ju samo donekle umiješati u Srebrenicu, a tako je sada postupio i u slučaju tzv. republike srpske te je i tu skrenuo prema genocidu isključivo u Srebrenici i oko nje, dok je tek brojčano nešto manji srpski genocidni čin u Prijedoru, primjerice, sveo na doduše zločinačko čišćenje ali ne i genocid , kao i na ostalim područjima na koje se proširila i na njima ostala RS. Jednostavnije rečeno, svrha te blamaže se ispunjena: Haaški sud nije bio sposoban proglasiti RS entitetom (državom u državi) koji je nastao na srpskom genocidu i koji kao takav ne može i ne smije opstati. Zbog toga uzvici olakšanja iz RS i iz Beograda, gdje se i ne govori o Karadžiću koji je ionako otpisan, nego o očuvanju rezultata zločinačke misije toga čudovišta. Još jednostavnije: međunarodna je zajednica (i) preko svoga nelegitimnoga suda posvjedočila svoju suglasnost sa širenjem Srbije preko Drine, suglasnost da je srpskom agresijom ipak djelomično ostvarena vizija velike Srbije , koju je već prije dvadesetak godina isto tako potvrdio i Dayton.

Elem, umjesto Florence Hartmann trebalo je zgrabiti Carlu del Ponte, ali bi takav čin bio početak ogromnoga skandala koji si rečeni Sud ne može priuštiti.

Historičar Tvrtko Jakovina

Tvrtko JakovinaHrvati se u presudi Karadžiću vrlo stidljivo spominju, valjda kao kolateralne žrtve. A valjda i zato što su i oni navodno loši momci jer su u jednom kratkom trenutku ratovali s muslimanima, i to na ograničenom području. Da je tako, da se, znači, delikatno želi uspostaviti ravnoteža, poručuje u istom stilu iz Zagreba historičar Tvrtko Jakovina, koji analizira presudu Karadžiću pa već u trećem odjeljku prelazi na Hrvate – dotično na Darija Kordića , a usput „ne može da ne spomene“ i biskupa Košića koji ga je dočekao u zračnoj luci. Podsjetimo: Kordić je nevin odgulio više od deset godina u zatvorima, ništa mu nije dokazano, ništa nije priznao, osuđen je na pravdi Boga (štono bi rekao narod). I sada Tvrtko Jakovina neizravno a opet vrlo direktno uspostavlja ravnotežu između Karadžića i Kordića. Taj historičar inače predaje studentima na zagrebačkom fakultetu, pa se ne treba čuditi ako dobijemo novi naraštaj povjesničara koji će izrasti na jednadžbi K. und K. (Karadžić i Kordić). Krivotvorenje povijesti obavljeno na rečeni način također je zlurado djelovanje protiv Hrvata i, na kraju krajeva, dalekosežno pitanje nacionalne sigurnosti ne samo za Herceg Bosnu nego i Hrvatsku.

Dotle drugostupanjsku presudu čekaju u Haagu Prlić, Praljak, Stojić, Petković, Ćorić i Pušić, politički i vojni zapovjednici Herceg Bosne koja je naoružala i spasila muslimane od još veće tragedije. Da je nova državna vlast u Hrvatskoj ipak nešto poduzela – nakon što Milanovićevi dripci nisu prstom maknuli – svjedoči traženje RH da se uključi u haaški postupak kao prijatelj suda, no to je premalo i preslabo. Potrebna je široka i duboka diplomatska akcija. Zadnji pokušaj (licemjerni) da RH postane prijatelj suda (Markač, Gotovina) rezultirao je odbijenicom. Sada su karte možda ipak malo drukčije promiješane, pa bi mogli biti efekta. Ha!

Na spomen Herceg Bosne skaču na noge i urlaju ne samo hrvatski izdajnici u Hrvatskoj nego naravno i muslimani u FBiH koji ju nazivaju „zabranjenom“ i u njezinu oživljavanju vide prijeteću sablast za svoju dominaciju nad 50 posto BiH. Koliko zaziru od Hrvata, vidi se najbolje po očajničkom zavijanju da se spriječi tzv. treći kanal odnosno televizijski kanal na hrvatskom jeziku. Nije to samo proziran politički čin, nego puno dublji, povijesni problem koji ih muči i ne znaju mu doskočiti. Vrlo aktivni bošnjački lingvist Safet Kadić plaši narod „turbohrvatskim jezikom“, odnosno „novohrvatskim jezikom“(!) koji će valjda narušiti sklad novopronađenog „bosanskog“ jezika i destabilizirati njegov jedva skrpani umjetni standard. Bošnjaci muslimani odjednom će, čita se u podtekstu, opaziti da je jezik koji nazivaju bošnjačkim ili (nedopustivo) bosanskim nevjerojatno sličan hrvatskom, to jest da je hrvatski. Onda pada u vodu užasan napor da u Sarajevu dokažu kako je njihov sadašnji „bosanski“ izravno izrastao iz nekoga, predosmanlijskog bosanskoga naroda, potom ponešto zatrpan turcizmima a – posebno u 20. stoljeću srbizmima (usput je uništena ikavica) te je u tom blagoslovljenom stanju sada „standardiziran“ i vrlo mu je stalo da se udalji od hrvatskoga. Uzalud. Prije dolaska Turaka na području današnje, izmišljene BiH živjeli su jedino i isključivo Hrvati, govorili hrvatskim jezikom i to je područje bilo prožeto hrvatskom kulturom. Nikakve naknade krivotvorine i ležerno tumačenje artefakata ne mogu promijeniti povijesne činjenice, ni onu najvažniju – da su muslimani Bošnjaci potomci Hrvata, a što su se dali islamizirati, druga je priča.

Djela koja sigurno ne bi ušla u jokićevu lektiru

Radovan Karadžić i Ratko MladićA glede Karadžića (da se malo vratim), nije to silno ubijanje muslimana i Hrvata u BiH od jučer, nije iz devedesetih godina prošloga stoljeća, nego samo nastavak srpskih divljanja s kokardama (zaogrnutih često u partizanske uniforme) u Drugom svjetskom ratu i poraću, te za cijelo vrijeme trajanja komunističke Jugoslavije. U knjizi Nevenke Nekić koju su prošloga ponedjeljka u DHK predstavili Nedjeljko Mihanović, Ivo Livljanić (govorio i o svojoj robiji na sv. Grguru) i Đuro Vidmarović, spominje se mjesto Srbac na sjeveru Bosne kamo su u vrijeme drugoga svjetskog klanja odvođeni muslimani i Hrvati a nitko se nije živ vratio (osim jednoga). Spominju se i masovna ubojstva poslije rata, silna manja bleiburška polja u BiH, „suđenja“ narodnim neprijateljima, redom Hrvatima i muslimanima, sustavno zatiranje hrvatstva i posebice hrvatske inteligencije. Devedesetih prošloga stoljeća taj je posao samo nastavljen. Na spomenutoj promociji pošlo se u širinu, pa i na područje Hrvatske, sa zaključkom da je vrlo malo hrvatskih književnika „obradilo“ temu komunističkih zločina (navedeno je samo nekoliko imena) , što daje nimalu lijepu sliku hrvatske književnosti i iz zadnjih četvrt stoljeća samostalnosti, kada se već o monstrumima ipak moglo nešto napisati. A da ima i više takvih djela, sigurno ne bi ušla u jokićevu lektiru.

Kao što ne ulaze ni djela koja govore o osmanlijskoj agresiji u prošlosti, ne ulaze književni ni ini zapisi o sigetskoj tragediji koja se odvijala prije 450. godina, a kult Zrinskih proglašen je primitivnom hrvatskom romantikom premda je ta velikaška obitelj (odnosno baš zato) stoljećima bila nositeljica i održavateljica hrvatske državnosti. Oni koji danas govore da moraju začepiti uši kada čuju „U boj, u boj“ kao što diskretno poručuje Dunja Vejzović, svjesno ili ne govore upravo o odnosu prema hrvatskoj državi i u tome se, dakle, slažu s frljićima i sličnim insektima… U Velikom tjednu predstavljena je u Zagrebu, u prostoru Hrvatskoga plemićkog zbora knjiga Darka Varge o gastronomskim navikama Zrinskih, ali je ta opsežna knjiga premašila granice teme i uz stotine dragocjenih dokumenata progovorila o gospodarskoj i političko-povijesnoj dimenziji zrinskoga doba. Malo je reći da sam oduševljen knjigom koja je mesom (ponegdje i doslovce) ispunila strogo povijesna razmatranja Šišića ili Rudolfa Horvata.

Koliko tih javnih, tajnih, polutajnih i polutanskih služba uopće ima?

No, kultura koja se okreće prošlosti danas je na maloj cijeni, svi se nešto okreću prema budućnosti premda ne znaju što nosi, a htjeli bi ju valjda unaprijed modelirati. Vrlo idiotska misija, a ponegdje i licemjerna. Tako je Rijeka dobila status prijestolnice kulture u 2020. godini, po mišljenju žirija zato što se okreće prema budućnosti. Jedan od riječkih projekata je i skandalozno skupa obnova Titove jahte, što je doista futuristička zamisao. Valjda će i frljićevske slaboumnosti koje nemaju veze s kulturom ni kazalištem posebice, isto tako biti dio projekta. Hrvatska kulturna Rijeka postoji ali je ušutkana i ne sudjeluje u projektu, ali se nadam da će do 2020. isplivati na površinu i zato nisam posve protiv odluke o Rijeci kao europskoj prijestolnici kulture, ali bez obersnela i frljića koji su njezina negacija, sramotna mrlja na tijelu hrvatske kulture.

Ti frljići su, osim toga, stvar Ministarstva unutarnjih poslova a ne Ministarstva kulture, no u ovom konglomeratu sigurnosnih služba teško je za sada očekivati neki bolji potez. Uspavani naši suvremenici tek su u recentnim previranjima doznali koliko tih javnih, tajnih, polutajnih i polutanskih služba uopće ima, pa čujem u kavani kako slamaju jezik pnuskocima, uskocima, soama, vonsovima, honsovima i odborima koji natječajem biraju tko će nam osigurati sigurnost, a čini se da je prvi uvjet strano državljanstvo kako bismo bili sigurni da neki hrvatski gad ne naruši sigurnost RH. Tako ćemo uz trajni britanski imati američko-izraelski i francuski nadzor nad tajnim službama, da budemo posve sigurni.

Možda nam tajno dostave i neki zrakoplov jer ovi migovi teško polijeću, a ako i polete, teško slijeću. Najbolji su u rulanju po pisti, pa je na taj način i ustanovljena njihova borbena gotovost prilikom primopredaje u Ukrajini. „Vidite, kreću se“, rekli su našim lajbekima u Odesi. „Ma izvrsno“, rekli su lajbeki (možda i podmazani, vidjet će se), „ ali mi bismo htjeli vidjeti kako lete.“ Na što su se rekonstruktori hrvatskih migova rasrdili, „pa nemamo mi čarobni štapić“, rekli su. “Velika je težina, nije to ptica, dragi naši Hrvati.“ „Dobro, dobro“, kazali su valjda lajbeki i pitali kako će onda migovi doletjeti u Hrvatsku. „A kako, na kamionima“, rekoše domaćini, „sutra ćemo vam ih spakirati, samo da pronađemo onih pedeset dijelova koji još fale, imamo mi toga na sabiralištu starog željeza.“

Toliko o sigurnosti koju je ostavila Milanovićeva vlast na nebu, a tek treba vidjeti što je sa zemljom.

Kampanja „Počešite se …“

[ad id=”93788″]

I da ne zaboravim pojavu koja nema veze s nebom, zemljom a najmanje s kulturom. Tko je poticateljima inače plemenite zamisli o preventivi, podvalio primitivnu promidžbenu kampanju o češanju („Počešite se …“) , nisam uspio saznati. Osim toga, kretnja kojom se diče u kampanji ima posve drugo značenje u narodu, prostačka je i neukusna, a da je slična „primijenjena“ na ženama već bi nastao skandal do neba.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

LUČIĆ: Od šest, Srbi su ostvarili četiri točke svog plana u BiH, dvije nisu zahvaljujući HVO-u i HV-u

Objavljeno

na

Objavio

Što znači doživotni zatvor za Radovana Karadžića? Kakva je odgovornost Srbije za zločine u BiH? Zašto član Karadžićeva SDS-a Dragan Mektić optužuje Hrvatsku za poticanje terorizma u susjednoj državi? Zašto se četnici okupljaju u Višegradu? O tome su u emisiji “Otvoreno” HRT-a govorili ministar pravosuđa Hrvatske Dražen Bošnjaković, povjesničari Ivo Lučić i Tvrtko Jakovina, Višnja Starešina, novinarka i publicistkinja i Hamdija Malić, odvjetnik, predsjednik Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata, prenosi Hrvatski Medijski Servis.

Na pitanje je li ova presuda Karadžiću konačni poraz velikosrpske ideologije ili nedavno postrojavanje četnika u Višegradu pokazuje da je puno onih koji samo čekaju novu priliku Starešina je rekla da ne bi to nikako rekla.

– Ova ova presuda i sama optužnica protiv Karadžića, kao i inače optužnice protiv Srba za zločine u BiH, nisu nikada obuhvatile i Srbiju. Zločinački pothvat koji je bio u optužnici Miloševića u koji je uključena Srbija kad je on umro nikada nije ponovno aktualiziran kroz optužnice protiv Srba iz BiH, kao niti je dodirnut vrh JNA, rekla je Starešina.

Starešina: Dobra i loša strana

– Vrlo porazno je za Haški sud da su Karadžić, Mladić i Milošević 1992. prvi imenovani potencijalnim optuženicima, Karadžić je slovio za vrijeme pregovora pa je i izoliran 1994. kada se bližio kraj rata i kada su se u proces uključile i SAD jer se očekivalo njegovo optuživanje, da je optužen 1995. u jednoj od prvih optužnica, a SFOR je bježao pred njim da ga ne uhvati 1996. i da je bio među posljednjim optuženicima koji je izručen. Kad imate kaznu za nekoga četvrt stoljeća kasnije za nekog tko je trebao biti prvi onda je to porazno, rekla je.

– Dobro je da su potvrđene kvalifikacije iz prvostupanjske presude, uključujući i za genocid u Srebrenica koja je najbolje odrađena što se tiče Haškog suda. Dobro je da je kazna doživotna jer je to poruka. Loše je za osvještavanje i slamanje velikosrpskog projekta da rukovodstvo Srbije nije dohvaćeno za srpske zločine u BiH. Nakon 25 godina može se reći da je eksperiment Haškog suda polučio je vrlo politički izbalansiranu pravdu s vrlo sumnjivim pravnim standardima, a to se moglo vidjeti iz njegovih prvih dokumenata, rekla je svoj presjek Starešina.

Jakovina: Milošević nije izgubio u BiH

– S jedne strane vrlo je dobra poruka da je dobio doživotnu kaznu. Pojačali su 40 godišnju kaznu i to je dobra poruka. S druge strane, kao netko tko živi na ovom prostoru, sa svim manama Haškog suda, da smo to prepustili sudovima na prostoru bivše Jugoslavije mislim da bi čekali duže i pitanje je kakvi bi bili rezultati takvih sudovanja. U tom smislu možemo biti manje kritični prema sudu nego što bi to bilo inače, smatra Jakovina.

Rekao je kako je Milošević izgubio u puno strateških bitaka, ali da nije izgubio u BiH.

– To vidimo po tome kako se ponašaju u Republici Srpskoj. Povijesne pouke su najslabije. Majke su možda dobile određenu satisfakciju, koje su jako dugo čekale, možda su dobile satisfakciju, ako može biti.

– Ali za projekt za činjenicu da se Bošnjaci ne mogu vratiti u ta mjesta iz kojih su istjerani, ako član predsjedništva negira državu koju formalno treba voditi, u tom smislu mi smo u jednom žalosnom stanju 2019. godine unatoč tome što se dogodilo Karadžiću, rekao je Jakovina.

– Bio je obrazovan i imao karijeru, a u isto vrijeme je imao najdivljije ponašanje koje se moglo naći na ovim prostorima. Sve to sklopilo se u jednu ličnost u jedan projekt, koji je završio s genocidom te je dodirnuo stotine tisuća ljudi u BiH, ali i u drugim dijelovima bivše Jugoslavije. Slobodan Milošević je bio glavni akter raspada Jugoslavije. On je bio jedini pravi sugovornik svima, glavni ključ i ostaje da ono što se dogodilo s njegovim suđenjem nije doreklo, rekao je Jakovina.

Starešina je napomenula da se malo naglašavaju hrvatske žrtve srpskih zločina u BiH za koje je osuđen Karadžić, ostale su potpuno nepoznate, smatra.

Lučić: Šest točaka srpskog strateškog plana

Lučić je podsjetio kako je 12.5.1992. godine Skupština Republike srpskog naroda u BiH, kako se tada zvala, donijela odluku o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH. Ona je u studenom 1993. objavljena u službenim novinama. U samom početku vidimo da sve ovo što se događalo je zapravo zacrtano kao jedan strateški cilj. Sve ono što je proizašlo od toga je upravo to – zločinački manifest, rekao je Lučić.

Ti strateški srpski ciljevi sadrže šest točaka. Prva točka je razgraničenje s Hrvatima i muslimanima. Druga točka je podjela Sarajeva i uspostava srpske i muslimanske vlasti u Sarajevu. Treća je čišćenje Podrinja. Poruka je bila da Drina ne smije biti granica i da zbog toga treba s tog područja ukloniti bošnjačko stanovništvo.Četvrtka točka je bila uspostava koridora uz Savu. Petka izlazak na istočnu obalu Neretve i šesta izlazak na more. Od tih 6 točaka, Srbi su ostvarili četiri. Petu i šestu točku, izlazak na Neretvu i izlazak na more nisu zahvaljujući HVO-u i Hrvatskoj vojsci, kazao je Lučić.

Bošnjaković: Svi koji su stvarali RS osuđeni, ali Republika Srpska živi

Bošnjaković je rekao da je presuda dobra satisfakcija za žrtve i najbliže.

– Svatko tko se želi na ovim prostorima upustiti u ovako nešto zna da će ga ruka pravde kadtad stići. No, postupci su na Haškog sudu predugo trajali. Sve to trebalo je ići brže. Žao nam je da nisu obuhvaćene neke općine u BiH, primjerice Prijedor, i da nije naglašena veza vrha Beograda i Karadžića jer se zna da nije mogao sam donositi odluke mimo suglasnosti Beograda. Svi ti ljudi koji su bili čelni ljudi u RS kada se stvarala, svi su osuđeni. Međutim, Republika Srpska živi i pitanje je njene budućnosti kako će se jednog dana odnositi prema toj prošlosti, kakva će ona biti unutar BiH. Sve ovo što se događa u Višegradu, pa i u Beogradu izjave koje idu prema Hrvatskoj, nisu dobar znak. Ako će htjeti imati uređenu zajednicu morat će imati ispravniji i istinitiji odnos prema povijesti jer ne znam kakvu budućnost mogu imati. Ovakvim pristupom nećemo moći pozitivno ocijeniti kod pristupnih pregovora, mislim o poglavlju 23, rekao je Bošnjaković.

Starešina je upitala kako će se ostvariti ratna odšteta kada nemamo niti jednu pravomoćnu presudu koja presuđuje Srbiji za zločine koji su se događali u logorima.

– Kako ćete postaviti zahtjev za odštetu ako nemate kroz kaznene procese definiranu odgovornost, upitala je.

Odgovorio je Bošnjaković kako nije nužna kaznena presuda unutar civilne odgovornosti, unutar građanskog postupka. Bilo bi lakše da je ima ali nije nužna, odgovorio je.

Malić: Najveći uspjeh Miloševića što je posvađao Hrvate i muslimane

Malić smatra da će presuda biti odrednica i da će se pametnim povjesničarima koji pišu povijest pisati povijest do presude i nakon presude.

– Zašto ovo kažem? Ovo što je Karadžić napravio nije nastalo samo 90-ih godina. Treba zaći dublje u prošlost od balkanskih ratova i 1. svjetskog rata, pa do Draže Mihailovića 1941. kad je pobio 5000 muslimana. Dolazi problem u 2. svjetskom ratu, a i sada se postrojavaju četnici u istočnoj Bosni. To je grozno, to je necivilizirana metoda ponašanja srpskog dijela stanovništva. Ne mislim da su svi Srbi četnici, ali jedan dobar dio srpskog naroda se digao za genocidnom politikom, koja je uništavajuća u odnosu na bilo kod drugog koji nije Srbin i pravoslavac. Nažalost, i pravoslavna crkva ima tu svoj veliki obol – daje temelj za ideologiju na temelju koje se onda razvija događanje četnika. Tragično je što se to dogodilo na Balkanu gdje smo sve izmiješani, pogotovo u BiH gdje se živjelo tolerantno. Najveći uspjeh Miloševića je da je uspio posvađati Hrvatske i muslimane u ovom ratu. Turci su vladali ovim područjima 500 godina, a muslimani i katolici se nisu tukli. Sad smo se potukli kad je to najmanje trebalo, umjesto da smo bili rame uz rame i očuvati se od onih koji su htjeli preko Drine. To nam je strašna mrlja. Nas je 30.000 Bošnjaka sudjelovalo u Domovinskom ratu u BiH, 1695 poginulih. Dali su krv za ovu državu, Hrvatsku. Nismo se trebali sebi dopustiti da se toliko miješamo u BiH. Milošević je razbio državu, nismo smjeli na to nasjesti kao niti što ne smijemo nasjesti na ove četničke provokacije u Višegradu. Hrvatska je bila najkulturnija jedinica u sastavu bivše Jugoslavije, najnaprednija. Hrvati su bili najradišniji, najorganiziraniji, najciviliziraniji, najdobronamjerniji, najproduktivniji, industrijski najrazvijeniji i u svemu su prednjačili. Mi smo od 90-ih naovamo neke detalje napustili, umjesto da zadržimo i da idemo dalje, smatra Malić.

Starešina: Kako će se ostvariti ratna odšteta kada nemamo niti jednu pravomoćnu presudu koja presuđuje Srbiji za zločine?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Starešina: Kako će se ostvariti ratna odšteta kada nemamo niti jednu pravomoćnu presudu koja presuđuje Srbiji za zločine?

Objavljeno

na

Objavio

Što znači doživotni zatvor za Radovana Karadžića? Kakva je odgovornost Srbije za zločine u BiH? Zašto član Karadžićeva SDS-a Dragan Mektić optužuje Hrvatsku za poticanje terorizma u susjednoj državi? Zašto se četnici okupljaju u Višegradu?

Gosti emisije HRT-a Otvoreno bili su ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković, Ivo Lučić, povjesničar, Hrvatski institut za povijest, Tvrtko Jakovina, povjesničar, Filozofski fakultet u Zagrebu, Višnja Starešina,novinarka i publicistkinja i Hamdija Malić, odvjetnik, predsjednik Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata.

Na pitanje je li ova presuda Karadžiću konačni poraz velikosrpske ideologije ili nedavno postrojavanje četnika u Višegradu pokazuje da je puno onih koji samo čekaju novu priliku Starešina je rekla da ne bi to nikako rekla.

– Ova ova presuda i sama optužnica protiv Karadžića, kao i inače optužnice protiv Srba za zločine u BiH, nisu nikada obuhvatile i Srbiju. Zločinački pothvat koji je bio u optužnici Miloševića u koji je uključena Srbija kad je on umro nikada nije ponovno aktualiziran kroz optužnice protiv Srba iz BiH, kao niti je dodirnut vrh JNA, rekla je Starešina.

– Vrlo porazno je za Haški sud da su Karadžić, Mladić i Milošević 1992. prvi imenovani potencijalnim optuženicima, Karadžić je slovio za vrijeme pregovora pa je i izoliran 1994. kada se bližio kraj rata i kada se u proces uključio i SAD jer se očekivalo njegovo optuživanje, da je optužen 1995. u jednoj od prvih optužnica, a SFOR je bježao pred njim da ga ne uhvati 1996. i da je bio među posljednjim optuženicima koji je izručen. Kad imate kaznu za nekoga četvrt stoljeća kasnije za nekog tko je trebao biti prvi onda je to porazno, rekla je.

– Dobro je da su potvrđene kvalifikacije iz prvostupanjske presude, uključujući i za genocid u Srebrenica koja je najbolje odrađena što se tiče haškog suda. Dobro je da je kazna doživotna jer je to poruka. Loše je za osvještavanje i slamanje velikosrpskog projekta da rukovodstvo Srbije nije dohvaćeno za srpske zločine u BiH. Nakon 25 godina može se reći da je eksperiment Haškog suda polučio je vrlo politički izbalansiranu pravdu s vrlo sumnjivim pravnim standardima, a to se moglo vidjeti iz njegovih prvih dokumenata, rekla je svoj presjek Starešina.

– S jedne strane vrlo je dobra poruka da je dobio doživotnu kaznu. Pojačali su 40 godišnju kaznu i to je dobra poruka. S druge strane, kao netko tko živi na ovom prostoru, sa svim manama Haškog suda, da smo to prepustili sudovima na prostoru bivše Jugoslavije mislim da bi čekali duže i pitanje je kakvi bi bili rezultati takvih sudovanja. U tom smislu možemo biti manje kritični prema sudu nego što bi to bilo inače, smatra Jakovina.

Rekao je kako je Milošević izgubio u puno strateških bitaka, ali da nije izgubio u BiH.

– To vidimo po tome kako se ponašaju u Republici Srpskoj. Povijesne pouke su najslabije. Majke su možda dobile određenu satisfakciju, koje su jako dugo čekale, možda su dobile satisfakciju, ako može biti.
– Ali za projekt za činjenicu da se Bošnjaci ne mogu vratiti u ta mjesta iz kojih su istjerani, ako član predsjedništva negira državu koju formalno treba voditi, u tom smislu mi smo u jednom žalosnom stanju 2019. godine unatoč tome što se dogodilo Karadžiću, rekao je Jakovina.

– Bio je obrazovan i imao karijeru, a u isto vrijeme je imao najdivljije ponašanje koje se moglo naći na ovim prostorima. Sve to sklopilo se u jednu ličnost u jedan projekt, koji je završio s genocidom te je dodirnuo stotine tisuća ljudi u BiH, ali i u drugim dijelovima bivše Jugoslavije. Slobodan Milošević je bio glavni akter raspada Jugoslavije. On je bio jedini pravi sugovornik svima, glavni ključ i ostaje da ono što se dogodilo s njegovim suđenjem nije doreklo, rekao je Jakovina.

Starešina je napomenula da se malo naglašavaju hrvatske žrtve srpskih zločina u BiH za koje je osuđen Karadžić, ostale su potpuno nepoznate, smatra.
Lučić je podsjetio kako je 12.5.1992. godine Skupština Republike srpskog naroda u BiH, kako se tada zvala, donijela odluku o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH. Ona je u studenom 1993. objavljena u službenim novinama. U samom početku vidimo da sve ovo što se događalo je zapravo zacrtano kao jedan strateški cilj. Sve ono što je proizašlo od toga je upravo to – zločinački manifest, rekao je Lučić.

Bošnjaković je rekao da je presuda dobra satisfakcija za žrtve i najbliže.

– Svatko tko se želi na ovim prostorima upustiti u ovako nešto zna da će ga ruka pravde kadtad stići. No, postupci su na Haškog sudu predugo trajali. Sve to trebalo je ići brže. Žao nam je da nisu obuhvaćene neke općine u BiH, primjerice Prijedor, i da nije naglašena veza vrha Beograda i Karadžića jer se zna da nije mogao sam donositi odluke mimo suglasnosti Beograda. Svi ti ljudi koji su bili čelni ljudi u RS kada se stvarala, svi su osuđeni.

Međutim, Republika Srpska živi i pitanje je njene budućnosti kako će se jednog dana odnositi prema toj prošlosti, kakva će ona biti unutar BiH. Sve ovo što se događa u Višegradu, pa i u Beogradu izjave koje idu prema Hrvatskoj, nisu dobar znak. Ako će htjeti imati uređenu zajednicu morat će imati ispravniji i istinitiji odnos prema povijesti jer ne znam kakvu budućnost mogu imati. Ovakvim pristupom nećemo moći pozitivno ocijeniti kod pristupnih pregovora, mislim o poglavlju 23, rekao je Bošnjaković.

Starešina je upitala kako će se ostvariti ratna odšteta kada nemamo niti jednu pravomoćnu presudu koja presuđuje Srbiji za zločine koji su se događali u logorima.

– Kako ćete postaviti zahtjev za odštetu ako nemate kroz kaznene procese definiranu odgovornost, upitala je.

Odgovorio je Bošnjaković kako nije nužna kaznena presuda unutar civilne odgovornosti, unutar građanskog postupka. Bilo bi lakše da je ima ali nije nužna, odgovorio je.
Malić smatra da će presuda biti odrednica i da će se pametnim povjesničarima koji pišu povijest pisati povijest do presude i nakon presude.

– Zašto ovo kažem? Ovo što je Karadžić napravio nije nastalo samo 90-ih godina. Treba zaći dublje u prošlost od balkanskih ratova i 1. svjetskog rata, pa do Draže Mihailovića 1941. kad je pobio 5000 muslimana. Dolazi problem u 2. svjetskom ratu, a i sada se postrojavaju četnici u istočnoj Bosni. To je grozno, to je necivilizirana metoda ponašanja srpskog dijela stanovništva. Ne mislim da su svi Srbi četnici, ali jedan dobar dio srpskog naroda se digao za genocidnom politikom, koja je uništavajuća u odnosu na bilo kod drugog koji nije Srbin i pravoslavac. Nažalost, i pravoslavna crkva ima tu svoj veliki obol – daje temelj za ideologiju na temelju koje se onda razvija događanje četnika. Tragično je što se to dogodilo na Balkanu gdje smo sve izmiješani, pogotovo u BiH gdje se živjelo tolerantno.

Najveći uspjeh Miloševića je da je uspio posvađati Hrvatske i muslimane u ovom ratu. Turci su vladali ovim područjima 500 godina, a muslimani i katolici se nisu tukli. Sad smo se potukli kad je to najmanje trebalo, umjesto da smo bili rame uz rame i očuvati se od onih koji su htjeli preko Drine. To nam je strašna mrlja. Nas je 30.000 Bošnjaka sudjelovalo u Domovinskom ratu u BiH, 1695 poginulih. Dali su krv za ovu državu, Hrvatsku. Nismo se trebali sebi dopustiti da se toliko miješamo u BiH. Milošević je razbio državu, nismo smjeli na to nasjesti kao niti što ne smijemo nasjesti na ove četničke provokacije u Višegradu. Hrvatska je bila najkulturnija jedinica u sastavu bivše Jugoslavije, najnaprednija. Hrvati su bili najradišniji, najorganiziraniji, najciviliziraniji, najdobronamjerniji, najproduktivniji, industrijski najrazvijeniji i u svemu su prednjačili. Mi smo od 90-ih naovamo neke detalje napustili, umjesto da zadržimo i da idemo dalje, smatra Malić.

 

Marijana Petir: Drugostupanjska presuda mala je utjeha obiteljima ubijenih i nestalih

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari