Pratite nas

Gost Kolumne

Frustracije naše svagdašnje

Objavljeno

na

Kada nekome nešto čestitamo, bio to rođendan, novu godinu, neki veliki vjerski blagdan, uvijek nađemo mjesta izgovoriti ili napisati dvije riječi: sreća i zadovoljstvo. Pod tim se podrazumijeva: pozitivno emocionalno stanje koje uključuje smireno zadovoljstvo svojim životom, ali i aktivno zadovoljstvo i postignuća. Kada to izostane, govorimo o frustraciji i nezadovoljstvu životom.

Frustrirani su bogati i siromašni, političari i glasači, mladi i stari, medicinsko osoblje i bolesni, prosvjetni radnici i učenici, kler i pastva, policajci i zatvorenici… Neki su frustrirani ponekad, neki često, neki uvijek.

Ogorčenost, apatija, depresija…

Namrgođena lica šetaju gradom, suznih lica čeka se na autobusnim kolodvorima i u zračnim lukama za put u bolji život. Nestrpljivost, ogorčenost, apatija, depresija, miješaju se u gorak kup.

Lepeza emocija koje prate frustraciju, izrazito je široka. Od teške depresije i suicida s jedne strane, do izrazite agresije i ubojstva s druge strane.

Frustraciju osjećamo kada uporno pokušavamo nešto postići, ali ne uspijevamo. Osjećamo se zarobljeni na svakom koraku, kao da udaramo u betonski zid, bez izgleda uspjeha. Svima nam je poznat taj osjećaj, zar ne?

U kontekstu življenja u Hrvatskoj, kao glavni uzrok frustracija Hrvati navode klijentelizam. Moglo bi se kazati da se radi o najmalignijem obliku korupcije. Na neki način, država je dobila klijentelistički karakter. Ključni cilj klijentelističkih politika i praksi je moć i utjecaj. Samim time i institucije demokracije koje posjeduju zakonodavnu, pravosudnu, izvršnu, političku ili društvenu moć, najčešća su meta klijentelističkih praksi.

Nedostatak vjere u bolju budućnost

Takva praksa živi i u medijima pa se time ne ispunjava njihova osnovna zadaća. U ovom temeljnom principu uloge i zadaće medija, te njezine posvemašnje izvitoperenosti leži i temelj trenutne opće depresije, nedostatka pozitivne političke promjene i reforme kao i nedostatka vjere u bolju budućnost.

Nemam egzaktnih podataka o frustriranosti kod Hrvata, već nekakvom svojom zamjedbom dolazim do zaključka da smo frustrirani više nego prije.

Imunološki “lijek“ za frustraciju je strpljenje i tolerancija. Izgubili smo krepost strpljenja, a prag na frustraciju je sve niži. Tolerancija nam je ostala na pojmovnoj razini. Na nju se pozivamo, a malo ili nikako je koristimo.

Tolerancija je kao mentalna ili fizička kondicija. Nju je potrebno naučiti od malih nogu, a potom održavati i povećavati treningom.

U mojim kolumnama, glavni subjekt su branitelji, tako će biti i sada. Želim se na ovaj socijalni, zdravstveni i politički problem, referirati s točke motrišta branitelja.

U životu, kada tražimo i očekujemo – nama sada i ovdje, zaboravljamo na druge i njihove potrebe.

Braniteljima se spočitava da samo misle na svoje potrebe, da nemaju socijalnu osjetljivost, da ne prepoznaju društvene devijacije i političke marifetluke koji se njih ne tiču. Spočitava nam se sljedeće: ne dižete šator za ovo ili ono, već samo za sebe.

Dijelom ima istine u ovome, poglavito na onom pojavnom planu (ne prave se javni prosvjedi), no u svakodnevnim razgovorima koje vodim s braniteljima, jasno se izražava nezadovoljstvo i daje osvrt na svu problematiku u društvu. Ukoliko se javimo za nešto što prepoznajemo anomalijom, opet će nam se reći da se miješamo u sve i svašta. Naše rasprave o problemima nisu na akademskoj razini, ali su logične i s osjećajem za pravdu, etičnost…

Obrambeni i oslobilački rat

Zbog boljeg razumijevanja, napravit ću digresiju. Potrebno je razjasniti karakter Domovinskog rata, čiji su nositelji bili branitelji. Rat koji smo vodili, nije samo imao karakter obrambenog, već i oslobodilačkog. Dimenzija obrambenog nam je poznata, nisam siguran da nam je dovoljno poznata dimenzija oslobođenja. Oslobođenje je imalo zadaću osloboditi se komunističkog režima, promijeniti društveni ekonomski sustav. Formalno je i ta zadaća ispunjena, ali forma nije sadržaj.

Dok smo mi ratovali, stari komunistički kadar ušao je u gospodarske, političko izvršne i sudbene pore neovisne Hrvatske. Ako je ovom ovako kao što iznosim u zadnjoj rečenici, onda je upitna dimenzija oslobođenja i neovisnosti.
Tko vodi procese u Hrvatskoj, tko odlučuje? To su toliko prevažna pitanja jer daju odgovor na to jesmo li uspjeli u naumu ili nismo?

Po vokaciji nisam katastrofičar, pesimist ili nihilist. Prijatelji dragi, nismo uspjeli provesti naum do kraja. Ostala je nedovršena zadaća!

Što sve ovo ima veze s temom frustracija? Nezavršena zadaća vojnika, jednaka je porazu. Ovo je najveći izvor braniteljske frustracije. Hrvatsku imamo, ali nije neovisna.

Marginalizirani, društveno izopćeni branitelji, uz sve frustracije koje mogu zadesiti “običnog” čovjeka, imaju ovu, njima najveću, neoslobođenu Hrvatsku.

Poveznica svih tih vladajućih političkih krugova je, manje više, partijska prošlost, komunističko jugoslavenski elitni kružok. Dakle, ti nekadašnji partijski slugani su postali mjerilo humanosti, demokracije, morala, nacionalnih interesa i čega sve ne.

Daleko od ideje snažne države

Sve nas posebno teško pogađa gospodarsko i moralno stanje zemlje, koja je danas daleko od ideje slobodne i snažne države za koju su naši suborci dali život, a mi narušili zdravlje.
Kao što sam rekao u prethodnoj kolumni, branitelji danas nisu nikakav politički čimbenik. Ukoliko izuzmemo manji dio branitelja koji izravno participira u politici kroz članstvo ili kroz braniteljske udruge, podupiratelje svake vlasti, većinski branitelji korpus svoj politički upliv izražava na izborima, kroz izlazak na izbore ili rezignirani nekonzumiraju to pravo i obvezu.
Hipotetski, možda ova naša nadfrustracija ili super frustracija, biva okidačem naše prerane smrti, pobola i suicida.

U svibnju su se vodile ideološke polemike, koje su zasjenile sve komemorativne obveze prema izgubljenim životima u ratu i poraću.

U lipnju, politička afera oko Lovre Kuščevića. Koristeći moć političke poluge, sam je sebi pogodovao. To možda i nije za kazneni progon, ali je sigurno za moralnu osudu, koja je apsolutno izostala. Faljen Isus Lovro i društvo!

Srpanj je započeo s katastrofičnim procjenama turističke sezone, koja još nije ni došla do svog vrhunca, a već je proglašena lošom. Mediji nemaju strpljenja dočekati kraj turističke utakmice. Prije kraja prvog poluvremena, proglašavaju poraz. Bog zna što nas čeka u kolovozu. Ako se nešto spektakularno i ne dogodi, mediji će se već sami pobrinuti. I od recikliranih informacija, može se napraviti velika senzacija.

Svi ovi stresori proizašli su iz nedovršene tranzicijske zadaće. Politički sustav kozmetički je uređen, bez onih temeljitih promjena ili bolje rečeno, promjena iz temelja. Neimanje demokratskog iskustva, s bremenom komunističke svijesti, teško se korača prema boljitku.
Sad već više puta spomenuto oslobođenje od bivšeg političkog sustava nije bilo u opisu vojničke borbene zadaće već u rukama političara s demokratskim polugama, a ne strojnicama. Stoga branitelji nisu odgovorni za taj tranzicijski proces, već političari. Ostaje nam političkim putem, koristeći sve demokratske mehanizme, strpljivo i razborito taj proces privesti kraju. Upravo naš angažman oko završetka tranzicije pripomoć će smanjenju frustracije. Od pasivnih i nemoćnih, pretvorimo se u aktivne i kreativne stvaratelje, uzdam se, bolje budućnosti za sve.

Ovako je govorio Havel…

Možda sam svojim pisanjem uzdrmao moj teoretski i praktični prikaz kako se boriti protiv frustracije, kako podići prag na frustraciju i koje modele ponašanja koristiti, ali molim vas, nemojte biti pasivni, a ne daj Bože da reagirate autodestruktivno ili agresivno po druge.

Strpljivost je velika vrlina. Budimo proaktivni, kreativni i strpljivi. Velike stvari ne događaju se preko noći (osim zla), a nešto će valjda napraviti i naši već stasali nasljednici.

Za kraj.
Vaclav Havel, češki političar i pisac, na jednom mjestu kaže otprilike ovako: “Gledao sam domovinu kako raste. Njegovao sam ju kao najdraži cvijet. No, ona se je sporo razvijala. Zalijevao sam ju, stavljao na sunce, micao s propuha. Ništa nije pomoglo da raste brzinom koju sam očekivao. U jednom trenutku, u želji da počne brže rasti, počeo sam ju vući za listove. Iščupao sam ju…”
Sami izvucite poučak.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Kako bošnjačka politika lažima dehumanizira Hrvate i ohrabruje zločince

Objavljeno

na

Objavio

Lažima se ne može graditi ništa. No, sasvim je jasno da bošnjačka politika niti ne želi funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu nego žele završiti ono što su u ratu započeli: očistiti svoj „životni prostor“ od drugog i drugačijeg. U prvom redu od Hrvata. Sa Srbima su već razgraničeni.

Stranci demokratske akcije nikako ne odgovara izlazak iz mučne prošlosti. Pošto svojim biračima imaju malo toga za ponuditi (u čemu uopće nisu izuzetak na političkoj sceni u BiH), SDA redovito pribjegava ratnim temama kako bi nekako zadržala bošnjačko biračko tijelo uz svoje skute. Pri tom se služe mitomanijom kakvu smo vidjeli još samo kod Srba krajem 20. stoljeća.

Za izgradnju svojim mitova ne biraju sredstva. To smo zorno mogli vidjeti prije nekoliko dana kada je prvi bošnjački član Predsjedništva BiH u Bugojnu iznio hrpu gluposti ali i običnih laži na štetu bugojanskih Hrvata, koje je po kratkom postupku dehumanizirao i pripremio ih za neki budući odstrel.

„Ne postoji ništa jače od armije časnih ljudi, koji se bore za ispravan cilj, pokazala je i druga velika pobjeda Armije BiH u Bugojno. To je pobjeda nad vojnim snagama HVO-a, koje su bile u službi udruženog zločinačkog pothvata. O prirodi tog agresorskog pothvata, najbolje govori činjenica da je isti taj HVO, koji nigdje na teritoriju Bugojna nije mogao vojno da nadvlada Armiju RBiH, počinio masakr nad 45 nedužnih civila u Vrbanji. Nesposobnošću na bojnom bolju i nemilosrdnošću prema civilima, zločinačke formacije su pokazale svoje pravo lice koje je kasnije sveobuhvatno opisao i haaški sud u svojim presudama“, kazao je Džaferović.

Prethodno je govorio o tomu kako je bošnjačka Armija BiH tobože obranila Bugojno od srpske agresije na početku rata, dok to još „nije bio njihov rat“, a potom je navaljao i laži o tomu kako je bošnjačka Armija BiH, eto, oslobodila Kupres.

Više laži i gluposti u manje riječi sposoban je izraziti valjda još samo drugi bošnjački član Predsjedništva BiH Željko Komšić.

No, krenimo redom. Bugojno nije obranila bošnjačka Armija BiH od Srba iz prostog razlog jer tad nije ni postojala. Postojao je samo HVO koji je branio Bugojnu i u sastavu HVO-a bili su i tadašnji Muslimani. Armija je branila Bugojno od Srba taman koliko i Mostar. Danas se istim perjem kite i za Mostar i za Bugojno i za cijelu BiH. Uskoro ćemo početi slušati kako je bošnjačka Armija BiH oslobađala i samu Hrvatsku.

Što se „agresorskog pothvata“ tiče, on se u Bugojnu može pripisivati isključivo bošnjačkoj Armiji BiH koja nije ostavila hrvatski kamen na kamenu nakon pada Bugojna i koja je zločinom kao metodom ratovanja protjerala 15.000 bugojanskih Hrvata.

Na tisuće kuća i gospodarskih objekata je uništeno, gotovo sve katoličke bogomolje su uništene i oskvrnavljene, katolička groblja prekopana, a civili – žene, djeca i starci – gospodine članu Predsjedništva BiH, pješice su morala bježati pred „časnom“ bošnjačkom Armijom i predati se Srbima na Kupres.

Civili su bježali jer su znali kako prolaze oni koji padaju u ruke vojsci koja je na „Allahovu putu“. Za nevjernike milosti nije bilo. Ni za djecu ni za žene ni za starce. To najbolje znaju oni koji se u ljeto 1993. godine nisu uspjeli izvući iz Bugojna.

HVO jeste napravio zločin u selu Vrbanja. I tu nema nikakvoga spora. Hrvati to ne negiraju, a počinitelji su procesuirani. Međutim, dok su vojnici HVO-a odgovorni za zločin u jednom selu, bošnjačka Armija BiH je odgovorna za zločine u svim selima cijeloga grada Bugojna i nad sve i jednim protjeranim Hrvatom. Njih 15.000 je brutalno protjerano i većina se nikad nije ni vratila. Preko deset hrvatskih sela je u potpunosti ugašeno i u njima danas ne živi doslovno nitko. Nije da se ljudi nisu htjeli vraćati, nego nisu mogli. Povratak je opstruiran na sve moguće načine a opstruira se i danas.

K tomu, kroz bugojanske logore smrti su prošle na stotine vojnika HVO-a i hrvatskih civila. U logorima su mučeni, batinani do smrti, nasilno im je vađena krv, vođeni su na prisilan rad a koristili su ih i kao živi štit. Razmjeri psihološkog zlostavljanja koje su Hrvati doživjeli u bošnjačkim mučilištima po Bugojnu tek se trebaju utvrditi.

No to Džaferović nikad neće priznati. Kao što neće priznati ni rušenje crkava i prekopavanje grobalja. Neće priznati ni masovnu paljevinu hrvatskih imanja a o pljački da i ne govorimo. Hrvatska imovina je smatrana legitimnim ratnim plijenom. Ono što su Hrvati gradili generacijama bošnjačka Armija BiH je uništila, opljačkala i zapalila tijekom samo jednog ljeta.

I umjesto da zatvori usta, ušuti i oda počast svim nevino palim žrtvama, bez obzira na naciju i vjeru, Džaferović puše u ratne trube i ponovno vraća stanovnike Bugojna u nemile godine koje svatko normalan želi zaboraviti i nastaviti sa svojim životom.

Umjesto da šalje poruke pomirenja, da pokaže širinu, ono odobrava počinjeno zlo i čak njihove počinitelje naziva moralno superiornim u odnosu na žrtve. Tako je za Džaferovića jedan Dževad Mlaćo, gospodar života i smrti u ratnom Bugojnu, moralno ispravniji od desetogodišnjeg djeteta koje je ni krivo ni dužno, bježeći od Mlaćinih hordi, moralo napustiti svoj dom i pješice izaći na Kupres i predati se Srbima. U suprotnom to desetogodišnje dijete bi vjerojatno bilo ubijeno od vojnika „časne“ bošnjačke Armije BiH.

U cijeloj priči je porazno da u bošnjačkoj javnosti nije bili niti jedne jedine osude Džaferovićevih laži i prikrivenog govora mržnje.

I onda se netko pita zašto nitko Bošnjacima ne vjeruje da žele državu u kojoj će biti mjesta za svakog, bez obzira na vjeru ili naciju. Bošnjački politički dužnosnici nam svakim danom pokazuju kakva bi bila ta tzv. „građanska“ država za koju se tobože zalažu.

Lažima se ne može graditi ništa. No, sasvim je jasno da bošnjačka politika niti ne želi funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu nego žele završiti ono što su u ratu započeli: očistiti svoj „životni prostor“ od drugog i drugačijeg. U prvom redu od Hrvata. Sa Srbima su već razgraničeni.

U izgradnju suživota u Bosni i Hercegovini vjeruju još samo Hrvati, zbog toga su danas na rubu opstanka kao politički narod u BiH.

Piše: Jurica Gudelj/Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Oba kandidata ‘desnice’ trebaju izbjegavati međusobne napade – barem do drugog kruga

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Miroslav Škoro najavio kandidaturu za Predsjednika Republike Hrvatske, (većinski) se desno biračko tijelo podijelilo, što se na odgovarajući način odrazilo i na medijsku scenu, naravno, ne ovu “mainstream”.

Desnica ima dva snažna kandidata te nije isključeno da bi obojica mogla završiti u drugom krugu, što je prijašnjih godina bilo nezamislivo, dok jugoljevica i pobunjeni Srbi imaju Zorana Milanovića, osim ako se ne kandidira Dejan Jović, jer pobunjeni Srbi na čelu s Pupovcem ne će tako lako zaboraviti da im je Zoka sunarodnjake u “otadžbini” nazvao “šakom jada”, niti pak da se hvalio ustaškim precima.

I zapravo je nevjerojatno tko bi osim istinskih preziratelja naše mlade države mogao dati glas Milanoviću, čelniku najnesposobnije vlade u hrvatskoj demokratskoj povijesti, kavandžiji i kavgadžiji koji se krasi lažnim liberalno-progresivnim perjem, pa se stoga, ako ćemo biti objektivni, nitko njime previše ni ne zamara. Istinabog, ima još onih koji će napadati Miroslava Škoru i braniti trenutnu predsjednicu te plašiti puk “jugokomunistma” tj. Milanovićem, no to je potrošena taktika koja je, kad je posljednji put rabljena, rezultirala Sanaderovim dolaskom na vlast. Realnih izgleda za Milanovićev dolazak na vlast nema, jer se scenarij da u drugom krugu budu Bandić i Josipović, dakle dva kandidata (jugo)ljevice ne može ponoviti.

Međutim, iako je trenutna predsjednica u dobroj mjeri izgubila simpatije i potporu potpisnika ovih redaka, prvenstveno zbog priklanjanja odnarođenom Plenkoviću i njegovoj briselskoj bulumenti koji nam ukradoše stranku, valja ipak ispraviti neke navode, plasirane putem određenih medija od strane osvetoljubivih bivših predsjedničinih savjetnika, pokojeg admirala i nekih koji bi na Pantovčaku rado vidjeli svoju “snajku”.

Prije svega, Kolinda Grabar-Kitarović nije kandidatkinja “Plenkovićevog HDZ-a” nego HDZ-a kojemu je trenutno na čelu Andrej Plenković. Ako ćemo baš istini za volju, aktualna je predsjednica pobjednički kandidat “Karamarkovog HDZ-a”. Drugo, u zabludi su oni koji misle da napadanjem predsjednice, napadaju i slabe Plenkovića. Plenkovićev kandidat je Zoran Milanović, jer duboka država, čiji je Plenky najistaknutija figura, priprema teren za veliku koaliciju nakon sljedećih parlamentarnih izbora, pod pretpostavkom da se u vodstvu HDZ-a ništa ne promijeni. Izmišljotina je “mainstream” medija da će Plenković osnažiti svoj položaj na čelu stranke dobije li Kolinda Grabar Kitarović drugi mandat. Da je tomu tako, pokazuje izbor onih koji vode predsjedničin izborni stožer: Ivan Anušić, Ivan Penava, Damir Jelić, Davor Ivo Stier, a ako ga uspije nagovoriti, možda i Milijan Brkić. Dakle, eventualna pobjeda Kolinde Grabar Kitarović će pripadati njima, njihovim ljudima i stranačkih organizacijama, i ne će poduprijeti “anemičnog” na predstojećim unutarstranačkim izborima. Plenković gubi unutarstranačke izbore, neovisno o tomu tko dođe na Pantovčak ili na njemu ostane.

U svakom slučaju, poistovjećivati predsjednicu s Plenkovićem i njegovim ljevičarenjem je neozbiljno, a u krajnju ruku i podmuklo. Istina, ona je krivo procijenila kad mu se priklonila, ali treba kazati da se u tom trenutku činila kao pragmatična odluka. Malo tko ima prethodnu, ali svatko ima naknadnu pamet.

Naposljetku, mora se naglasiti da za političkim angažmanom Miroslava Škore ne bi bilo potrebe da trenutna HDZ-ova vrhuška nije pogazila apsolutno sve vrijednosti na kojima je i putem kojih je 90-ih godina stvarala i branila državu. Škorina pojava je rezultat upravo radikalnog skretanja ulijevo Andreja Plenkovića i njegovih pulena te je trenutna predsjednica time već dosta poljuljana, za što si je, ponovimo, sama kriva. Želi li tko biti posvema objektivan, mora njezin mandat usporediti s mandatima njezinih predšasnika; predsjednici možemo najviše zamjeriti nečinjenje i nedjelovanje, a njezin politički bijeg pod Plenkovićev kišobran je u usporedbi s Mesićevim i Josipovićevim veleizdajama, svatko će se složiti, neznatna stvar.

Kako bilo da bilo, svatko se mora zapitati koga i zašto želi vidjeti na Pantovčaku idućih pet godina, razmisliti te na kraju na biračkom mjestu, na glasačkom listiću odgovoriti, uvijek vodivši računa o široj slici. Prema našem skromnom mišljenju, bit će dobro za Hrvatsku, ali i za HDZ, pobijedi li Kolinda Grabar Kitarović, odnosno Škoro. Hrvatska (demokratska zajednica) ovoga puta ima dva kandidata, od kojih jedan sigurno pobjeđuje. Trenutnu smo predsjednicu imali prilike vidjeti i čuti, pokazala je to što je pokazala, a Miroslav Škoro nudi nešto novo i nešto drukčije. Zaslužuje li priliku? Možda. O tomu zaslužuje li trenutna predsjednica drugu priliku, malo je složenije pitanje.

No, u svakom slučaju ne zaslužuje da se ide takvim blaćenjem i niskim udarcima na nju, pogotovo ne pored Zorana Milanovića, hodajuće katastrofe i putujućeg cirkusa koji je toliko zala nanio našoj državi, a sad bi joj opet htio biti na čelu.

U pravu je Davor Ivo Stier kad kaže da je trenutnoj predsjednici, ali i HDZ-u najveći protivnik Zoran Milanović, a ne Miroslav Škoro. Stoga bi u Škorinom stožeru također trebali shvatiti da od napadanja i blaćenja trenutne predsjednice najviše profitira Milanović, dakle po nužnosti gubi Republika Hrvatska i hrvatski narod. Bilo bi oportuno za oba kandidata desnice da “podignu ručnu” u međusobnim napadima, barem do drugog kruga, a onda više nije ni važno, jer Hrvatska dobiva, ma tko (p)ostao Predsjednik, piše Hrsvijet.net

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari