Pratite nas

Gost Kolumne

Frustracije naše svagdašnje

Objavljeno

na

Kada nekome nešto čestitamo, bio to rođendan, novu godinu, neki veliki vjerski blagdan, uvijek nađemo mjesta izgovoriti ili napisati dvije riječi: sreća i zadovoljstvo. Pod tim se podrazumijeva: pozitivno emocionalno stanje koje uključuje smireno zadovoljstvo svojim životom, ali i aktivno zadovoljstvo i postignuća. Kada to izostane, govorimo o frustraciji i nezadovoljstvu životom.

Frustrirani su bogati i siromašni, političari i glasači, mladi i stari, medicinsko osoblje i bolesni, prosvjetni radnici i učenici, kler i pastva, policajci i zatvorenici… Neki su frustrirani ponekad, neki često, neki uvijek.

Ogorčenost, apatija, depresija…

Namrgođena lica šetaju gradom, suznih lica čeka se na autobusnim kolodvorima i u zračnim lukama za put u bolji život. Nestrpljivost, ogorčenost, apatija, depresija, miješaju se u gorak kup.

Lepeza emocija koje prate frustraciju, izrazito je široka. Od teške depresije i suicida s jedne strane, do izrazite agresije i ubojstva s druge strane.

Frustraciju osjećamo kada uporno pokušavamo nešto postići, ali ne uspijevamo. Osjećamo se zarobljeni na svakom koraku, kao da udaramo u betonski zid, bez izgleda uspjeha. Svima nam je poznat taj osjećaj, zar ne?

U kontekstu življenja u Hrvatskoj, kao glavni uzrok frustracija Hrvati navode klijentelizam. Moglo bi se kazati da se radi o najmalignijem obliku korupcije. Na neki način, država je dobila klijentelistički karakter. Ključni cilj klijentelističkih politika i praksi je moć i utjecaj. Samim time i institucije demokracije koje posjeduju zakonodavnu, pravosudnu, izvršnu, političku ili društvenu moć, najčešća su meta klijentelističkih praksi.

Nedostatak vjere u bolju budućnost

Takva praksa živi i u medijima pa se time ne ispunjava njihova osnovna zadaća. U ovom temeljnom principu uloge i zadaće medija, te njezine posvemašnje izvitoperenosti leži i temelj trenutne opće depresije, nedostatka pozitivne političke promjene i reforme kao i nedostatka vjere u bolju budućnost.

Nemam egzaktnih podataka o frustriranosti kod Hrvata, već nekakvom svojom zamjedbom dolazim do zaključka da smo frustrirani više nego prije.

Imunološki “lijek“ za frustraciju je strpljenje i tolerancija. Izgubili smo krepost strpljenja, a prag na frustraciju je sve niži. Tolerancija nam je ostala na pojmovnoj razini. Na nju se pozivamo, a malo ili nikako je koristimo.

Tolerancija je kao mentalna ili fizička kondicija. Nju je potrebno naučiti od malih nogu, a potom održavati i povećavati treningom.

U mojim kolumnama, glavni subjekt su branitelji, tako će biti i sada. Želim se na ovaj socijalni, zdravstveni i politički problem, referirati s točke motrišta branitelja.

U životu, kada tražimo i očekujemo – nama sada i ovdje, zaboravljamo na druge i njihove potrebe.

Braniteljima se spočitava da samo misle na svoje potrebe, da nemaju socijalnu osjetljivost, da ne prepoznaju društvene devijacije i političke marifetluke koji se njih ne tiču. Spočitava nam se sljedeće: ne dižete šator za ovo ili ono, već samo za sebe.

Dijelom ima istine u ovome, poglavito na onom pojavnom planu (ne prave se javni prosvjedi), no u svakodnevnim razgovorima koje vodim s braniteljima, jasno se izražava nezadovoljstvo i daje osvrt na svu problematiku u društvu. Ukoliko se javimo za nešto što prepoznajemo anomalijom, opet će nam se reći da se miješamo u sve i svašta. Naše rasprave o problemima nisu na akademskoj razini, ali su logične i s osjećajem za pravdu, etičnost…

Obrambeni i oslobilački rat

Zbog boljeg razumijevanja, napravit ću digresiju. Potrebno je razjasniti karakter Domovinskog rata, čiji su nositelji bili branitelji. Rat koji smo vodili, nije samo imao karakter obrambenog, već i oslobodilačkog. Dimenzija obrambenog nam je poznata, nisam siguran da nam je dovoljno poznata dimenzija oslobođenja. Oslobođenje je imalo zadaću osloboditi se komunističkog režima, promijeniti društveni ekonomski sustav. Formalno je i ta zadaća ispunjena, ali forma nije sadržaj.

Dok smo mi ratovali, stari komunistički kadar ušao je u gospodarske, političko izvršne i sudbene pore neovisne Hrvatske. Ako je ovom ovako kao što iznosim u zadnjoj rečenici, onda je upitna dimenzija oslobođenja i neovisnosti.
Tko vodi procese u Hrvatskoj, tko odlučuje? To su toliko prevažna pitanja jer daju odgovor na to jesmo li uspjeli u naumu ili nismo?

Po vokaciji nisam katastrofičar, pesimist ili nihilist. Prijatelji dragi, nismo uspjeli provesti naum do kraja. Ostala je nedovršena zadaća!

Što sve ovo ima veze s temom frustracija? Nezavršena zadaća vojnika, jednaka je porazu. Ovo je najveći izvor braniteljske frustracije. Hrvatsku imamo, ali nije neovisna.

Marginalizirani, društveno izopćeni branitelji, uz sve frustracije koje mogu zadesiti “običnog” čovjeka, imaju ovu, njima najveću, neoslobođenu Hrvatsku.

Poveznica svih tih vladajućih političkih krugova je, manje više, partijska prošlost, komunističko jugoslavenski elitni kružok. Dakle, ti nekadašnji partijski slugani su postali mjerilo humanosti, demokracije, morala, nacionalnih interesa i čega sve ne.

Daleko od ideje snažne države

Sve nas posebno teško pogađa gospodarsko i moralno stanje zemlje, koja je danas daleko od ideje slobodne i snažne države za koju su naši suborci dali život, a mi narušili zdravlje.
Kao što sam rekao u prethodnoj kolumni, branitelji danas nisu nikakav politički čimbenik. Ukoliko izuzmemo manji dio branitelja koji izravno participira u politici kroz članstvo ili kroz braniteljske udruge, podupiratelje svake vlasti, većinski branitelji korpus svoj politički upliv izražava na izborima, kroz izlazak na izbore ili rezignirani nekonzumiraju to pravo i obvezu.
Hipotetski, možda ova naša nadfrustracija ili super frustracija, biva okidačem naše prerane smrti, pobola i suicida.

U svibnju su se vodile ideološke polemike, koje su zasjenile sve komemorativne obveze prema izgubljenim životima u ratu i poraću.

U lipnju, politička afera oko Lovre Kuščevića. Koristeći moć političke poluge, sam je sebi pogodovao. To možda i nije za kazneni progon, ali je sigurno za moralnu osudu, koja je apsolutno izostala. Faljen Isus Lovro i društvo!

Srpanj je započeo s katastrofičnim procjenama turističke sezone, koja još nije ni došla do svog vrhunca, a već je proglašena lošom. Mediji nemaju strpljenja dočekati kraj turističke utakmice. Prije kraja prvog poluvremena, proglašavaju poraz. Bog zna što nas čeka u kolovozu. Ako se nešto spektakularno i ne dogodi, mediji će se već sami pobrinuti. I od recikliranih informacija, može se napraviti velika senzacija.

Svi ovi stresori proizašli su iz nedovršene tranzicijske zadaće. Politički sustav kozmetički je uređen, bez onih temeljitih promjena ili bolje rečeno, promjena iz temelja. Neimanje demokratskog iskustva, s bremenom komunističke svijesti, teško se korača prema boljitku.
Sad već više puta spomenuto oslobođenje od bivšeg političkog sustava nije bilo u opisu vojničke borbene zadaće već u rukama političara s demokratskim polugama, a ne strojnicama. Stoga branitelji nisu odgovorni za taj tranzicijski proces, već političari. Ostaje nam političkim putem, koristeći sve demokratske mehanizme, strpljivo i razborito taj proces privesti kraju. Upravo naš angažman oko završetka tranzicije pripomoć će smanjenju frustracije. Od pasivnih i nemoćnih, pretvorimo se u aktivne i kreativne stvaratelje, uzdam se, bolje budućnosti za sve.

Ovako je govorio Havel…

Možda sam svojim pisanjem uzdrmao moj teoretski i praktični prikaz kako se boriti protiv frustracije, kako podići prag na frustraciju i koje modele ponašanja koristiti, ali molim vas, nemojte biti pasivni, a ne daj Bože da reagirate autodestruktivno ili agresivno po druge.

Strpljivost je velika vrlina. Budimo proaktivni, kreativni i strpljivi. Velike stvari ne događaju se preko noći (osim zla), a nešto će valjda napraviti i naši već stasali nasljednici.

Za kraj.
Vaclav Havel, češki političar i pisac, na jednom mjestu kaže otprilike ovako: “Gledao sam domovinu kako raste. Njegovao sam ju kao najdraži cvijet. No, ona se je sporo razvijala. Zalijevao sam ju, stavljao na sunce, micao s propuha. Ništa nije pomoglo da raste brzinom koju sam očekivao. U jednom trenutku, u želji da počne brže rasti, počeo sam ju vući za listove. Iščupao sam ju…”
Sami izvucite poučak.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

‘Bruxelleski diplomat’

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto valoriziranja Plenkovićeva rada, u dijelu javnosti stvoreno je ozračje u kojemu se Plenkovića može samo napadati. Pohvale su zabranjene. Dapače, u brojnim medijima izvrgavaju se ruglu. Dopušteno mu je samo tražiti pogreške. Ljevičarima kao predsjednik HDZ-a po automatizmu nije dobar, desničarima je preblag, previše uglađen i “birokratiziran”. Iako nacionalne interese brani žešće nego bilo koji desničar, čak i unutar vlastite stranke za neke nije dobar jer “nije dovoljno radikalan”. On je za njih tek “bruxelleski diplomat”, piše: Jozo Pavković/VečernjiList.

Hrvatska je jučer proslavila Oluju, a već danas treba biti svjesna da će dani ponosa i slave u budućnosti, u prvome redu, ovisiti o diplomatskoj “oluji”. U globalnome svijetu male države, osobito one koje su izrasle u ratu, jedino se diplomacijom i uljuđenom politikom mogu izboriti za svoju vidljivu poziciju i autoritet europskih i svjetskih razmjera.

Skoro preuzimanje predsjedanja Europskom unijom bit će prigoda da Hrvatska pokaže koliko je spremna za tu novu “oluju”. Neki vjetrovi već su zapuhali i nije slučajno što to vremenski koincidira s političkim usponom Andreja Plenkovića. Nažalost, kako to obično biva, njegov se uspjeh više prepoznaje u Europi i svijetu nego u Hrvatskoj. Proći će još mnogo vremena prije nego neki hrvatski političar, a poglavito premijer, bude u konkurenciji za novog predsjednika Europske komisije ili uime te najveće političke grupacije u Europskom parlamentu vodi pregovore o raspodjeli ključnih funkcija u EU.

Naivno je vjerovati kako je Hrvatskoj unaprijed namijenjena liderska uloga u ovom dijelu Europe. To je pozicija za koju se bori kroz međunarodne institucije i forume i ako je RH danas u takvoj ulozi, to umnogome može zahvaliti aktualnom premijeru. Međutim, umjesto valoriziranja njegova rada, u dijelu javnosti stvoreno je ozračje u kojemu se Plenkovića može samo napadati. Pohvale su zabranjene. Dapače, u brojnim medijima izvrgavaju se ruglu. Dopušteno mu je samo tražiti pogreške. Ljevičarima kao predsjednik HDZ-a po automatizmu nije dobar, desničarima je preblag, previše uglađen i “birokratiziran”. Iako nacionalne interese brani žešće nego bilo koji desničar, čak i unutar vlastite stranke za neke nije dobar jer “nije dovoljno radikalan”. On je za njih tek “bruxelleski diplomat”.A zapravo su i Hrvatska i HDZ ponajviše za njegove vladavine postali europski. Tako da je RH danas, uz sve svoje slabosti, ipak pravno uređena država koja bilježi gospodarski uspon, održava stabilnost EU-a na njegovoj granici, konstruktivno radi na europeizaciji zapadnog Balkana. Plenkoviću je diplomatsko i političko iskustvo pomoglo obračunati se s nepotizmom, nezakonitostima, rigidnim politikama… Za mandata se uglavnom bavi kosturima koji svako malo iskaču iz ormara. Za mnoge nije znao. Brojni su prognozirali da će Agrokor potopiti ne samo njegovu Vladu nego i cijelu državu. Unatoč skepticizmu i crnim prognozama, uspio ga je staviti u pravne i gospodarske okvire. Rekonstruirao je i Vladu bez većih potresa i tako izbjegao skupe izbore.

Hrvatska se nije oslobodila i neće se zadugo osloboditi prijepora i antagonizama svoje prošlosti. Još će ovim prostorima “ratovati” partizani i ustaše, hranit će se regionalni i tko zna kakvi sve animoziteti. I zbog te “specifičnosti” Hrvatske važno je da iz Banskih dvora uvijek dolaze odmjerene poruke pomirbe i svehrvatskoga zajedništva. Koliko je to bitno, ponajbolje znaju Hrvati u BiH koji su u borbi za jednakopravnost prisiljeni oslanjati se na Zagreb.

Hrvati iz BiH čak su strahovali da Plenković sa svojim političkim backgroundom neće biti dovoljno senzibiliziran za njihove probleme i potrebe. Naprotiv, upravo za njegova mandata dobili su najveću potporu. Povećana im je financijska pomoć, prepoznati njihovi ključni projekti, a nadasve politički problemi ustrajno se stavljaju na dnevni red bruxelleskih i drugih svjetskih foruma. S Draganom Čovićem i predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović internacionalizirao je hrvatsko pitanje u BiH.

Diplomatska “oluja” iz Hrvatske važna je i za odnose s drugim narodima i državama u okružju. I tu Plenković pokazuje mirnoću i sustavan pristup kakvog je počesto nedostajalo iz Zagreba. Na provokacije, pa i govor mržnje, iz Sarajeva on odgovara državnički – činjenicama o ulaganjima, trgovinskoj suradnji, zalaganju za integracije BiH u EU i NATO. Slično je i sa Srbijom. Mnogo bi lakše, pa i za unutarnje političke potrebe isplativije, bilo razmjenjivati otrovne strjelice s Beogradom, pothranjivati rane iz prošlosti, ucjenjivati Srbiju pozicijom u EU. On ne koristi ništa od toga pokazujući kako se diplomacijom jačaju vlastita država i njezina međunarodna pozicija. Kada bi bio jeftini populist, radio bi suprotno. Davao bi zapaljive izjave i tada bi se mnogima svidio. Ali tada ne bi bio državnik, nego samo osrednji političar. Kojega bi od Bruxellesa pa nadalje svi zaobilazili.

Kao i iza vojne, tako i iza diplomatske “oluje” moraju stajati odlučni državnici. Samo takvi dobivaju velike ratove, nekada na bojnom, a danas na diplomatskom polju. Kako je Tuđman Olujom oslobodio domovinu tako Plenković diplomatskom “olujom” ratuje za modernu državu. Želi da Hrvatska bude ponos EU-a. Usto stvara ozračje da se EU obitelji pridruži i njezino susjedstvo. Europska BiH Plenkovićeva je formula za stabilno okružje i spas sunarodnjaka s druge strane granice.

Piše: Jozo Pavković/VečernjiList

Narod koji ne uči iz vlastite povijesti osuđen je ponavljati ju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Zašto su prije Oluje ubijeni hrvatski general Vlado Šantić i bošnjački ministar

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Jozo Pavković/Večernji List BiH

Bihać je bio u blokadi 1201 dan. Srbi su ga držali u smrtonosnom obruču. Probile su ga hrvatske snage u operaciji Oluja. Ipak, srpska vojska za vrijeme rata nije mogla potpuno blokirati sve putove prema Bihaću. Dva su funkcionirala. Zračna.

Prvi su bili preleti helikopterom od Zagreba preko srpskih položaja do tzv. bihaćkog džepa, drugi – satelitski telefon. Preko njega doznavali smo što se događa u enklavi. O drami unutar zarobljenih gradova svakodnevno sam za Večernjak svjedočio zahvaljujući baš tom telefonu. Tako smo, prije drugih, deblokirali enklavu. Medijski, Piše Jozo Pavković, Večernji list BiH

Ovo je priča o tajnim nebeskim vezama – satelitskom telefonu i helikopterima koji su letjeli od Zagreba do Cazina (bihaćka krajina) preko okupiranih područja. Te veze ponekad su prekidane. I tragično završavale. Od 90 preleta, dva su okončana neuspjehom. U jednom od srušenih helikoptera bio je i ministar vanjskih poslova BiH Irfan Ljubijankić, ali i pošiljka za Večernjak. Dva mjeseca prije smrti ministra Ljubijankića, u Bihaću ubijen je hrvatski general Vlado Šantić. Mnogi se i danas pitaju imaju li ta dva atentata što zajedničko.

Još se sjećam tog tajnog broja satelitskog telefona – 99414567. Bio je u zapovjedništvu Glavnog stožera HVO-a Bihać. Mnogi su tada bili u čudu kako smo uspijevali svaki dan imati izvješće iz bihaćke enklave. Uistinu, bilo je teško. Ponekad danima nisam mogao uspostaviti vezu. Bilo je poziva i u ponoćnim satima. Primjerice za Novu godinu. Tada sam umjesto dočeka radio intervju s generalom Šantićem.

Dvadesetak minuta razgovora snimali smo gotovo do pola noći jer je stalno pucala veza. Na kraju, zaželio sam generalu sretnu 1995. Nažalost, on u njoj nije dočekao slobodu. Nakon smrti generala Šantića, nastavio sam komunikaciju s njegovim nasljednikom Ivanom Pršom. U danima nakon pada Srebrenice i uoči deblokade Bihaća, javljanja su se intenzivirala. Slutili smo, povijest će se ispisivati tih dana. Tjedan dana prije Oluje uspio sam dobiti Atifa Dudakovića, zapovjednika 5. korpusa Armije BiH.

U poduljem ekskluzivnom intervjuu za Večernjak on je istaknuo kako zajedničkom suradnjom s HVO-om odolijevaju žestokim napadima agresora. Govorio je o psihozi nakon pada Srebrenice. Rekao je kako ga raduju uspjesi HVO-a na ratištima Bosanskog Grahova i Glamoča jer te akcije imaju izravne refleksije na bihaćku enklavu. Smanjuju pritisak srpske vojske na njihovo ratište. Trećeg kolovoza 1995., dan uoči Oluje, razgovarao sam sa zapovjednicima HVO-a bihaćke regije. Govorili su kako su taj dan na bojišnici vodili teške borbe.

Kazali su: “U roku od šest sati danas su nas sedam puta napali”. Razgovor je završio Pršinom izjavom kako osjećaju da nije daleko dan kada će hrvatski vojnici probiti obruč. “Splitska deklaracija učinila je ‘dan D’ još bližim”, zaključio je hrvatski zapovjednik. Objavio sam veći tekst s naslovom “Bihać čeka rasplet”. Ujutro (4. kolovoza) dok su ga u Večernjaku čitali, hrvatski vojnici započeli su jednu od najveličanstvenijih operacija u povijesti ratovanja.

Počela je Oluja. Sutradan (5. kolovoza), u jutarnjim satima, u Grabovcu, na cesti Rakovica – Plitvička jezera, spojili su se HVO i 5. korpus Armije BiH s Hrvatskom vojskom. Dan poslije (6. kolovoza) u Cazinu, na mostu u Tržačkoj Rašteli, susreli su se general Marijan Mareković i Miroslav Tuđman sa zapovjednicima Armije BiH i HVO-a, Atifom Dudakovićem i Ivanom Pršom. Simboličnim rukovanjem označena je deblokada Bihaća, Bosanske Krupe, Cazina, Bužima, Velike Kladuše. Sloboda za 170 tisuća zarobljenih stanovnika.

Gotovo cijeli obruč obujma 260 kilometara ratne crte nestao je u jednom danu. Ostalo je još 70 kilometara bojišnice unutar zapadne Bosne. “Vidimo se ujutro”, poručio sam preko satelitskog telefona Prši. S novinarom Draganom Marijanovićem ušao sam u Bihać. Radeći reportaže osobito je bio zanimljiv susret s Jusom Bajrićem iz Bosanske Krupe. On se prvi nakon probijanja obruča susreo s hrvatskim osloboditeljima. Pamtit će taj dan, rekao je, po tome što su mu ratnici iz Rijeke dali čizme, Karlovačko pivo i cigarete. Zajedno su pjevali uz harmoniku. Orilo se, kaže, do neba “Marjane, Marjane”.

S vojnicima Bihaća, Kladuše, Cazina, Krupe pravio sam neke nove ratne priče. Jer, još uvijek su se vodile borbe u Bosanskoj Krupi i drugim mjestima. Obilazio sam sedam lažnih zračnih luka koje su bile sagrađene kako bi se zavarao neprijatelj i zaštitila ona prava u Ćoralićima. U stankama smo razgovarali o teškim danima koji su bili iza vojnika i civila. Hrvate u Bihaću je strašno boljela nepravda podcjenjivanja hrvatske uloge u obrani.

S obje strane granice. Isticali su kako je zahvaljujući Hrvatskoj oslobođena Bosanska krajina, kako je iz Zagreba 90 puta do njih letio helikopter s vojnom i drugom pomoći, kako je HV pomagao raznim obavještajnim informacijama… Jedna od njih je kada su Armiju upozorili da su joj Srbi zatrovali šest tegljača humanitarne pomoći s brašnom. Stavili su otrove koji izazivaju želučane probleme.

Time su htjeli onesposobiti stanovništvo i izvršiti agresiju. Što bi se tek dogodilo da je tada “obruč” popustio. Pokolj bi bio pet puta veći nego u Srebrenici. Prekrasno je bilo u prvim danima slobode raditi reportaže iz bivše bihaćke enklave. Bilo je previše zanimljivih priča. Ali…, nad hrvatsko-bošnjačko savezništvo nadvilo se dosta crnih oblaka. Koje su bacale sumnje na iskrenost. Prije svega zbog misterioznog ubojstva generala Šantića. Svi su o tome govorili s grčem u želucu.

Mnogi su upirali prstom u odgovornost generala Dudakovića. Do danas je ostala sumnja da je on kriv za njegov nestanak. Tko ga je ubio? Bilo je poznato da generali Šantić i Dudaković nisu baš bili “u ljubavi”. Čak mu dva dana prije nestanka nije dopustio da helikopterom, zajedno s Bernardom Jurlinom, otputuje na Sabor u Zagreb. U hotel “Sedra”, gdje se slavio 8. ožujka 1995., prisilno je doveden. Tu ga je grubo dočekao Dudaković sa svojim vojnicima. Generala su nakon toga odveli i od tada mu se gubi svaki trag.

Šifrirane poruke

Sve je teško pogodio njegov tajnoviti nestanak. Pogotovo nekoliko tisuća Hrvata koji su živjeli u enklavi.

Čija su sela srpski vojnici uglavnom spalili. U tim teškim trenucima za zapovjednika HVO-a je umjesto Šantića imenovan Ivan Prša. S njim sam u svibnju 1995. radio prvi telefonski intervju. Međutim, nisam imao njegovu fotografiju. Dogovorili smo se da je pošalje “ticom”, kako su kodnim imenom nazivali helikopter. Nakon desetak dana čekanja dobio sam šifriranu poruku da uskoro šalju pošiljku (fotografija Prše i slike s ratišta). Dogovorio sam s redakcijom tko će materijal preuzeti u Zagrebu.

Strepio sam danima jer je već jedan helikopter prije toga u preletu preko srpskih položaja bio srušen. Oboren je početkom kolovoza 1994. sa sedam Ukrajinaca, članova posade, koji su letjeli iz Italije, preko zračne luke u Puli. Zapravo, pao je još jedan. Naime, 3. prosinca 1994., u Zračnoj bazi Lučko kod Zagreba dogodila se velika helikopterska nesreća.

Tada se helikopter koji su vozili mađarski plaćenici prema zračnoj luci u Ćoralićima, natovaren streljivom i drugom vojnom opremom, dvije minute nakon polijetanja iz nepoznatih razloga vratio prema pisti i udario u vozilo 5. korpusa Armije BiH, te su u trenutku nesreće u njemu bila tri putnika.

Udarac je izazvao golemu eksploziju u kojoj je ranjeno šest osoba, potpuno uništena tri helikoptera na pisti i dva automobila te oštećeno više obližnjih objekata. Bio je to helikopter koji je izazvao najveću nesreću u zračnoj luci u Lučkom. Kako je uspostava zračnog mosta između Zagreba i bihaćkog okruga preko srpskih položaja bila najstrože čuvana vojna tajna, o tome se ništa nije znalo. Osobito je to frustriralo Srbe. Moćnoj armiji iznad glava, uvijek nekom drugom maršrutom, lete helikopteri, a ona im ne može ništa.

U “tici” koja je poletjela 28. svibnja 1995. u 2.10 sati bili su ministar vanjskih poslova BiH Irfan Ljubijankić i njegovi pratitelji. Tim helikopterom iz Zagreba je dopremljena vojna oprema i sanitetski materijal. Prije nego što je ponovno uzletio iz bihaćke enklave, članovi posade, dva ukrajinska pilota i njihov bosanski kolega Mirsad Dupanović, “referirali” su da je letjelica u dolasku pogođena u repni dio sa dva zrna iz pješačkog naoružanja, ali bez većih oštećenja.

Helikopter je na putu u Zagreb srušen pokraj Kremena, na okupiranom području Slunja. Iako je pogođen raketom ispaljenom sa srpskih položaja “VRSK”, smrt ratnog ministra godinama je povod raznih špekulacija. On je, prije pogibije, počeo istraživati višemilijunski kriminal u ratnoj diplomatsko-konzularnoj mreži BiH, a vezano uz nezakonito izdavanje putovnica.

Dodatne sumnje pojačali su bliski suborci ratnog zapovjednika 505. bužimske brigade Armije BiH Izeta Nanića (poginuo početkom kolovoza 1995. pod nerazjašnjenim okolnostima) koji su tvrdili da je on napisao opširno pismo Aliji Izetbegoviću o stanju u Krajini i upravo ga tada predao Ljubijankiću.

Je li to smetalo vojnom i političkom zapovjedništvu Armije BiH u Bihaću?

Vijesti iz enklave

O rušenju helikoptera javnost su obavijestili novinari tadašnje Televizije Knin koji su snimili ostatke letjelice, tijela putnika, osobne i službene dokumente. Srbi su bili ljutiti jer su dokumente i novac pored helikoptera opljačkali svatovi koji su tuda naišli prije srpske policije.

Na amaterskim snimkama u središnjem dnevniku pokušavao sam prepoznati ima li pokraj srušene “tice” omotnica na kojoj piše “za Jozu Pavkovića, Večernji list”. Bez fotografije, nakon toga objavili smo intervju s Pršom. Vjerojatno jedini u povijesti Večernjeg lista bez slike sugovornika. Objasnio sam čitateljima zašto je nema. Jučer sam mobitelom (opet zračnom vezom) razgovarao s Ivanom Pršom.

Kaže, zatekao sam ga kako s prijateljima igra šah. U mirovini je. Nisam mu htio smetati. Siguran sam da mu svaka pobjeda puno znači. Ovaj put neće mu na “šahovskoj” ploči biti teško. Jer, s druge strane nije imao protivnika koji ima pet puta više pješaka, kula, lovaca…

U Bihaću su Hrvati u ratu sa “šahovnicom” pobjeđivali i kad su bili nekoliko puta slabiji. Nažalost, u miru izdani su od ratnih saveznika i zaboravljeni od svojih sunarodnjaka – ratnih osloboditelja. Žive opet u enklavi. Opkoljeni beznađem, odsječeni od budućnosti.

Jozo Pavković, Večernji list BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari