Pratite nas

Kolumne

Fundamentalizam istočni i zapadni

Objavljeno

na

Muslimanski fundamentalizam ratuje protiv civilizacije, on odsijeca glave, ruši spomenike i gradove, a ovaj lažno liberalni ratuje protiv Duha Svetoga, protiv ljudske prirode. I jedan i drugi svoje „vrijednosti“ nastoje nametnuti cijelom svijetu

[ad id=”68099″]

Irak je, čini se, pred padom, a na drugom kraju svijeta pala je Irska. U toj, kako su je nazivali, “utvrdi katoličanstva” prošao je uvjerljivom većinom referendum o istospolnim brakovima. Sam dablinski biskup nazvao je to društvenom revolucijom i sam čini se spreman oportunistički se prilagoditi novim vjetrovima. Kaže, moramo se suočiti sa stvarnošću. K vragu i vjera, važnije su pune crkve. A ova pobjeda mora da je iznimno značajna kad su je spremno pozdravili najviši državnici zapadnoga svijeta. Tako je britanski premijer David Cameron uz srdačne čestitke primijetio kako su Irci osjećajni, hrabri i darežljivi. Potpredsjednik SAD-a Joe Biden konstatirao je kako su pobijedili ljubav i demokracija. I sam Obama je bio zadovoljan. Slavilo se i na ulicama, svjetski su mediji donijeli radosnu vijest o velikom koraku naprijed, a izrazima oduševljena pridružio se i Zoran Milanović, koji je zajedno s bivšim predsjednikom zdušno i neuspješno nagovarao hrvatske građane da odbiju definirati brak kao zajednicu muškarca i žene. Kaže Milanović kako će pozitivan ishod referenduma u Irskoj podići ugled zemlje. Šteta, eto, što i u Hrvatskoj nije prošlo kao u Irskoj pa bi onda sigurno porastao ugled i naše zemlje.

Istospolni su brakovi za sada priznati u Nizozemskoj, Belgiji, Španjolskoj, Norveškoj, Švedskoj, Portugalu, Danskoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji i na Islandu, a izvan Europe u Kanadi, Južnoafričkoj Republici, Argentini, Urugvaju, Meksiku, na Novom Zelandu i u 13 država SAD-a. Više zemalja zakonski su definirale istospolne zajednice, dok su brakovi zabranjeni ili definirani kao zajednica muškarca i žene u Mađarskoj, Bjelorusiji, Latviji, Litvi, Moldaviji, Crnoj Gori, Poljskoj, Rumunjskoj, Ukrajini, Albaniji, Bugarskoj i Srbiji, a u još dvadesetak zemlja nisu dopušteni nikakvi drugi oblici istospolnog partnerstva. Ali revolucija ide dalje i neće stati dok ne osvoji cijeli svijet, što će ići malo teže. Australija i Kina, da ne govorimo o muslimanskim zemljama, zabranjuju homoseksualne veze. Čak i Europska konvencija o ljudskim pravima u svom članku 12. kaže: „Muškarci i žene u dobi za sklapanje braka imaju pravo sklapati i osnivati obitelj u skladu s domaćim zakonima“. U Hrvatskoj je izvršena prava protuustavna diverzija tako što je nakon referendumom usvojene odredbe kako je brak zajednica muškarca i žene donesen zakon o životnim partnerstvu kojim se praktički legalizira brak ljudi istog spola, s tim da takve zajednice jedino ne mogu usvajati djecu. Začudo nitko još nije pokrenuo pitanje ustavnosti ovoga zakona. U Hrvatskoj je sklopljeno već nekoliko gay kvazi-brakova, a službenici nemaju pravo na priziv savjesti. Zabilježeno je kako je prvi takav brak trajao samo šest mjeseci.

Impresivna je propaganda koja prati nastojanja za afirmacijom homoseksualnosti općenito, pa onda u krajnjoj liniji i za sklapanje brakova ljudi takve orijentacije. Više se ne govori o uvažavanju, toleranciji, nediskriminaciji i slično, već se takva orijentacija nameće kao nešto napredno, pa tko nije u tom kolu automatski je zaostao, homofoban, fašistoidan… Ističu se poznati homoseksualci među suvremenicima, poput Eltona Johna, ili oni među povijesnim ličnostima poput Petra Iljiča Čajkovskog, Isaaca Newtona i Leonarda da Vincija, kao da su bili genijalni baš zato što su bili homoseksualci. Protivljenje homoseksualnosti namjerno se povezuje isključivo uz Katoličku crkvu, koju se inače nastoji diskreditirati na razne načine, kao da se radi tek o vjerskom, a ne općenito o moralnom i zdravorazumskom pitanju. Čak je i jedna izjava pape Franje kako i homoseksualci zaslužuju Kristovu ljubav interpretirana kao njegov zagovor.

Došli smo tako u apsurdnu situacija dokazivanja onoga što je oduvijek bilo samorazumljivo. Homoseksualnost sama po sebi predstavlja već statističku devijaciju uvjetovanu greškama prirode. Spolni odnos ima svoju prirodnu funkciju produljenja vrste, u spolnom odnosu istih nema te funkcije. Brak je pak društveni ugovor smišljen upravo radi osiguranja brige o potomcima, inače ni brak raznospolnih ne bi imao smisla. I nitko tu nije diskriminiran. Svaki čovjek ima pravo na brak, ali je pravo društva definirati brak kao i druge društvene institucije u skladu s logikom stvari, društvenim potrebama, ćudorednim shvaćanjima, itd. Ideologija homoseksualnosti je samo uvod u potpuni programirani moralni kaos u kojega je već odavno zapalo zapadno društvo i koji se produbljuje legalizacijom pornografije, promiskuiteta, prostitucije, pobačaja, pedofilije, zoofilije, poligamije, stvaranja djece bez roditelja, i sličnih nastranosti, što se uostalom malo po malo nastoji progurati i kroz školske sustave. Zapanjujuća je moć manipulacije i masovnog pristajanja uz sulude ideje. Ali ni to nije ništa novo i čudno, sjetimo li se fašizma ili komunizma u kojima su milijuni postajali oduševljenim plijenom jeftinog zavođenja.

Muslimanski fundamentalizam ratuje protiv civilizacije, on odsijeca glave, ruši spomenike i gradove, ovaj lažno liberalni ratuje protiv Duha Svetoga, protiv ljudske prirode. I jedan i drugi svoje „vrijednosti“ nastoje nametnuti cijelom svijetu. Globalno i univerzalno nipošto nisu iste kategorije. Univerzalno je ono što pripada ili je svojstveno svim ljudima i što svi ljudi cijelog svijeta doživljavaju na isti ili sličan način. Univerzalna je ideja mira, dobra, poštenja, ljepote, ljubavi. Globalno, koje ima isti korijen, samo iz drugog jezika, kao i totalno, čitaj totalitarno, je određeni ideološki sustav parcijalnih interesa moćnih struktura koje se želi predstaviti kao nešto što je od općeg interesa. To je sasvim određeni oblik shvaćanja slobode koja je obično sloboda lova na tuđe, demokracije u ime koje se vode ratovi i postavljaju svoje vlade, te negativno određenih ljudskih prava koja su uvijek usmjerena protiv nekoga ili nečega.

Sada se već otvoreno kaže kako tradicionalni brak nije u skladu s potrebama suvremenog društva. To suvremeno društvo je društvo radikalnog individualizma, potrošnje, hedonizma, profita, moralnog relativizma, kontrole rađanja, a novi čovjek morao bi biti sveden na ulogu potrošača, ratnika i radnika. Radi se očito o jednom svjetskom projektu iza kojega stoje vladari svijeta, a kojemu smetaju nacije, države, obitelji, vjerske zajednice. Homoseksualizam i nije briga o pravima ljudi, već instrument u tom globalnom podzemnom ratu. Tko u ovim zapadnim krugovima računa na ozbiljniju političku karijeru nipošto ne smije izraziti bilo kakav negativan stav spram te ideologije. Mađarski konzervativni predsjednik Viktor Orban odavno je označen kao protivnik „europskih vrijednosti“, a sada se isto događa novoizabranom također konzervativnom predsjedniku Poljske Andrzeju Dudi, iako još nije ni sjeo u predsjedničku fotelju.

Autor: Josip Jović/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Pogleda li se položaj Hrvatske samo 30 godina unazad, predsjedanje Vijećem EU-a više je nego veliko postignuće

Objavljeno

na

Objavio

Posjet delegacija Vijeća biskupskih konferencija Europske unije (COMECE) i Konferencije europskih Crkava (KEK) Republici Hrvatskoj u ponedjeljak 20. siječnja privlači višestruku pozornost činjenici da Republika Hrvatska od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. predsjeda Vijećem Europske unije. Činjenica pak da se taj posjet dogodio u vrijeme Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, kao i da su obje delegacije sudjelovale na središnjem događaju ekumenskoga okupljanja u Hrvatskoj u zagrebačkoj katedrali, tomu posjetu dodaje i posebnu dimenziju i dodatnu važnost.

Na prvi pogled činjenica da Hrvatska predsjeda Vijećem EU-a može se činiti tek nečim rutinskim, što nije ništa posebno, tim više što je rotiranje u tom predsjedanju predviđeno za svaku zemlju članicu EU-a, no gledajući malo pozornije, hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a golem je uspjeh. Pogleda li se položaj Hrvatske samo 30 godina unazad, i podsjeti li se da je točno prije 30 godina Hrvatska bila još u okovima komunističkoga režima koji je tek počeo pucati, a samostalne Hrvatske još nije bilo ni na vidiku, predsjedanje Vijećem EU-a više je nego veliko postignuće.

Pogleda li se činjenica da je dakle prije nepunih 30 godina Hrvatska dobila prvu demokratsku vlast izabranu na višestranačkim izborima, da je nakon proglašenja Deklaracije o neovisnosti preživjela velikosrpsku agresiju, obranila se žrtvama hrvatskih branitelja i patnjama brojnih nedužnih hrvatskih građana, te nakon golemih razaranja uglavnom ušla u svoje granice definirane Badinterovom komisijom i otvorila veoma kompliciran proces pristupa EU-u, hrvatsko ravnanje Vijećem EU-a čini se kao svojevrsni san.

Otpori u međunarodnoj zajednici

Doda li se tomu koliko je novostvorena Republika Hrvatska morala otrpjeti otpora u međunarodnoj zajednici i politici najprije protiv njezina međunarodnoga priznanja, zatim protiv ulaska u NATO te protiv punopravnoga članstva u EU-u, sadašnji šestomjesečni status Hrvatske u EU-u čini se bajkovit. U tom pogledu unatrag ne smiju se zaboraviti ni unutarnji organizirani otpori kako osamostaljenju i neovisnosti Hrvatske tako i njezinoj afirmaciji u međunarodnoj zajednici i unutarnjem podizanju na vlastite noge i ostvarenju boljitka, pa se u tom cjelokupnom povijesnom, društvenom političkom kontekstu hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a može smatrati – čudom.

Bez obzira na brojne nerazriješene poteškoće u svim segmentima hrvatskoga društvenoga života, što uvelike ide na dušu slabu upravljanju, presporu oslobađanju iz komunističkoga totalitarnoga i koruptivnoga mentaliteta te neprimjerenu iskorištavanju stvarnih hrvatskih komparativnih prednosti, Republika Hrvatska danas je dio Europske unije koja, još uvijek, okuplja sve politički, gospodarski i kulturno važnije europske države. Hrvatska, dakle, kao članica, može se redi, elitnoga europskoga kluba samo nakon šest i pol godina od pristupa u punopravno članstvo ima priliku služiti velikomu EU-u kao koordinatorica tijela koje predstavlja vlade država članica preko nacionalnih ministara te makar u simboličnoj mjeri davati ton usmjeravanju Europske unije.

Da šestomjesečno predsjedanje Viječem EU-a nije tek simbolično potvrđuje uz ostalo i posjet delegacija COMECE-a i KEK-a. Naime, na europskom kontinentu Katolička Crkva okuplja biskupske konferencije svih europskih zemalja u Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE), a osim toga okuplja predstavnike biskupskih konferencija zemalja članica EU-a u COMECE jer i na jednoj i na drugoj razini ima zajedničkih izazova koji se i na tim razinama onda i rješavaju.

Kršćanska komponenta u EU

Sve ostale kršćanske Crkve s europskoga kontinenta, njih 115 različitih zajednica iz više od 40 europskih zemalja, koje su načelno otvorene ekumenskomu dijalogu, okupljene su u Konferenciju europskih Crkava (KEK). Delegacije COMECE-a i KEK-a predstavljaju dakle sve katolike koji žive u zemljama EU-a i sve ekumenski otvorene kršćane na europskom kontinentu pa njihov službeni posjet predsjedniku hrvatske Vlade znači susret europskoga kršćanstva s predstavnikom države predsjedateljice Vijećem EU-a.

Dvije delegacije, koje su predvodili luksemburški nadbiskup kardinal Jean-Claude Hollerich i pastor Christian Krieger na susretu, koji je uobičajen na početku svakoga šestomjesečnoga predsjedanja Vljećem EU-a, u Zagrebu su se zanimale za projekte koje se planira ostvariti i razgovaralo se o nizu aktualnih tema važnih za budućnost Europe poput demografije, digitalizacije, ekologije i migracija te o uključivanju svih društvenih čimbenika za boljitak svih ljudi u Europi.

Delegacije koje predstavljaju sve europske kršćanske vjernike tim posjetom potvrdile su da je važna kršćanska komponenta u EU-u i da joj nitko u EU-u nema pravo osporavati davanje svoga specifičnoga doprinosa boljitku i EU-a i svih europskih ljudi. Drugim riječima, koliko se god to često u hrvatskoj javnosti osporavalo, kršćani su relevantan i ravnopravan faktor u EU-u. Susret je potvrdio najvažnije poruke izrečene na ekumenskom skupu u zagrebačkoj katedrali: »Zajedno kao kršćani u Europi trebamo se truditi graditi bolju budućnost« (kardinal Hollerich) te: »Nama na srcu leži Europa pravednosti, mira, socijalno osjetljiva Europa, demokratska i gostoljubiva Europa« (pastor Krieger).

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je čudno u zadnjem slučaju Beljak?

Objavljeno

na

Objavio

Dohvativši se kormila HSS-a, tradicionalne hrvatske stranke čije je djelovanje obilježilo prvu polovicu 20. stoljeća, Krešo Beljak ga je skrenuo posve ulijevo, pozicioniravši ga ljevije od ostalih SDP-ovih partnera, pa čak i nekih s ljevice izvan Partijina kišobrana.

Kao čelnik dotad umjerene stranke s određenim ugledom u dijelu konzervativnog biračkog tijela pokazao se upravo idealnim za ulogu gromobrana Zoranu Milanoviću uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pored njegovih krajnje lijevih ideoloških stajališta, a iskazao se i osebujnim tumačenjem događaja iz prošlosti koji izazivaju buru i u sadašnjosti, Milanovićeve verbalne akrobacije bez zdravorazumske legitimacije doimale su se pitomima, gotovo prihvatljivima i normalnima, odatle mu valjda i nadahnuće za slogan na predsjedničkim izborima. Zoran Milanović je znao cijeniti Beljkov angažman osiguravši mu osjetno veći broj saborskih mandata na zajedničkoj listi od realne HSS-ove snage.

Ni poslije izbora samoborski gradonačelnik nije odstupao od zadanog smjera. Štoviše, nastavio je nesmanjenom žestinom udarati ritam avangardnom procesu preobrazbe HSS-a u političku lubenicu (izvana zeleni, iznutra crveni), zaključivši mrtav-hladan – ako je Bleiburg zločin, onda je i Oluja zločin. Što je logički jednakovrijedno tvrdnji – ako Oluja nije zločin, onda ni Bleiburg nije zločin. Temelj za usporedbu Bleiburga i Oluje Beljak nalazi u argumentu kako je prvo bilo osveta za ustaške zločine, a potonje za četničke, što se zapuštenu, nezrelom umu, kakve marljivo proizvodi sustav medijske indoktrinacije, na prvu može učiniti efektnim i privlačnim. No, u tom promišljanju ipak ima jedan mali nedostatak, doduše dovoljno malen da ga nije tako teško prikriti – ni jedno ni drugo nije istina!

Niti je Bleiburg, osim tek u iznimnim slučajevima, bio osveta za bilo čije pa tako ni ustaške zločine, nego pomno planirani, organizirani sveobuhvatni program masovne likvidacije potencijalnih protivnika revolucionarnog komunističkog režima. To, uostalom, potvrđuje i što su egzekutori većinom bili pripadnici slovenskih postrojbi Maršalove soldateske, koji se nisu imali zbog čega ustašama osvećivati.

Niti je Oluja, osim doista sporadično, bila osveta, nego vojna operacija vraćanja međunarodno priznatog državnog ozemlja Republike Hrvatske pod nadzorom odmetnika u njezin ustavnopravni poredak. Napokon, da se radilo o osveti, bi li neprijatelj, koji se doživjevši vojni poraz našao u okruženju i predao, bio tako pažljivo propušten do Srbije a da mu ne padne dlaka s glave?

Proteklih je dana pozornost javnosti izazvala nova umotvorina iz Beljkova arsenala, koja sadržajno zapravo i nije drugo doli parafraza ne tako davne misli istaknutog SDP-ovca Nenada Stazića koji je ustvrdio kako posao u svibnju ’45 nije obavljen dovoljno temeljito, spočitnuvši usput „oslobodiocima“ i šlampavost. Beljak je u biti rekao to isto, samo izravnije – da Udba nije pobila dovoljno emigranata.

Naime, u oba slučaja koalicijski partneri negoduju što nije pobijeno dovoljno onih koji su se borili za samostalnu hrvatsku državu, ili Beljkovim rječnikom rečeno – onih koji su radili sr…

No, ono što upada u oči glede zadnjeg zapaženog Beljkovog ispada je medijska reakcija. Dosad bi njegove eskapade nailazile tek na osudu desne medijske scene, dočim bi ih lijevo-liberalni mainstream prenio prilično nezainteresirano kao agencijsku vijest o prilikama u Džibutiju, bez ikakva popratnog komentara i primjerene karakterizacije riječcom skandalozno. Jednako suzdržano bi ih tretirali kao čuvene zoranizme ili, recimo, informaciju o školovanju darovanom Davoru Bernardiću u vrijednosti većoj od 260 tisuća kuna. Time zapravo navikavaju javnost na ulično ophođenje i nemoralno ponašanje kao nešto bezazleno i prihvatljivo – jer oni su jednostavno takvi i pojeo vuk magare.

I dok su od odgojnih mjera prema drugovima odustali, netko bi pomislio i zato što im njihovo divljaštvo godi ušima – jednostavno, govore naglas ono što oni ne smiju reći, mada bi to rado izrekli – za neke druge, čini se, i dalje misle kako još ima nade da se mogu popraviti. Tako se u sklopu nesmiljene preodgojne harange svjetonazorske desničare čereči već i poradi tračka povijesne istine, a endemski korumpiranim HDZ-ovcima propitkuje boja svakog novčića – previše imaju zato što rade, umjesto da imaju a da ne rade kao sav normalan svijet.

Suprotno uvriježenom, zadnji Beljkov eksces iz nekog razloga nije nestao iz fokusa medija srednje struje već idući dan. Tu začudnu anomaliju u medijskom ponašanju može objasniti tek jedina politički mjerljiva posljedica čitave priče. SDP je, tobože pod pritiskom javnosti, srameći se Beljka zbog istog onog zbog čega se Stazića nije sramio, iskoristio prigodu prepoloviti ponudu broja prolaznih mjesta za HSS-ovce na SDP-ovim listama sa 6 na 3. Po prilici, kako bi se zaštitio od rizika ponašanja predizbornog partnera nakon izbora.

Naime, poučeni iskustvom s HNS-om u tekućem mandatu (pet zastupnika izabranih sa zajedničke liste s SDP-om sklopili su postizbornu koaliciju s HDZ-om), u SDP-u su zaključili kako se smanjivanjem HSS-ovih mjesta smanjuje i potencijal njegova prebježništva, izglednog, primjerice, u slučaju svrgavanja Beljka s čelnog mjesta. S time da nije skroz isključeno kako bi se i sâm Beljak tomu priklonio (ta nije li spočetka u Saboru podržao Plenkovićevu vladu posredno se nudeći kao partner?).

Napokon, nije li Hrvatima u emigraciji, mnogima i u domovini, dobro znano kako se upravo oni najbučniji i najekstremniji obično pokazuju tek provokatorima u službi druge strane? U SDP-u to znaju i bolje, pa njihovi su pređi takve i slali u suparničke redove.

Ostaje jedino pitanje je li čitava ta akcija pokrenuta u dogovoru s Beljkom ili im je jednostavno naletio na volej kako, primjerice, sugerira partijski riječki dnevni bilten. Ako je dogovorena, usput su na vidjelo izašle one lokalne organizacije i utjecajniji pripadnici HSS-a koji bi se mogli pokazati nepouzdanima, i ti se sigurno ne će naći na listama za parlamentarne izbore.

Čime su zapravo jednim udarcem ubijene dvije muhe. Ako nije, iznimno je važno da Beljak odoli pritiscima iz SDP-a za smanjenjem broja mandata, pri čemu ga u njegovoj pravednoj borbi valja svesrdno podržati napadima zdesna.

Bilo ovako ili onako, ostaje razvidno kako je programirana svrha sveg ovog meteža oko Beljka predizborno zbijanje redova u lijevoj koaliciji i zaštita od mogućih neželjenih postizbornih događaja. Usporedno je već uspješno provedeno, i to u dva kruga, testiranje projektila za razbijanje protivničkih redova.

Grube radove pred najvažnije izbore ljevica je, dakle, što uz pomoć sklonih joj medija, što uz pruženu joj ruku kripto-desnice, već obavila.

Razmisli li se hladne glave, u trenutnoj konstelaciji snaga za HDZ bi bilo najpovoljnije da HSS isposluje što bolju poziciju na zajedničkim listama sa SDP-om, pa da mu, baš poput dijela HNS-a u tekućem saborskom sastavu, nakon izbora prenese mandate osvojene kao učinak SDP-ovih glasova.

S time da bi bilo idealno kad bi pojedinci poput Marijane Petir i Branka Hrga pokupili gro glasova HSS-ovog biračkog tijela, onemogućivši tako Beljkov HSS da bitno pridonese rezultatu SDP-ove liste. Zapravo, to se doimlje i najrealnijom mogućnošću izbjegavanja dolaska SDP-a na vlast – bilo sa kvazi-desnim prirepcima, s kojima već nastupa zajednički u Saboru, a mogao se pouzdati u njihovu pomoć i tijekom oba kruga predsjedničkih izbora, bilo kao partner, mlađi ili stariji, a što nipošto nije svejedno, u tzv. velikoj koaliciji s HDZ-om.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari