Pratite nas

Umjetnost

Fury – film koji nameće krivnju zapadnjacima?

Objavljeno

na

Brad Pitt
Ne, nije matineja Pčelice Maje za djecu i one koji se tako osjećaju. Nego je Bijes. Srdžba, Gnjev, Strast, ili kako got već pokušamo prevesti zapravo jako dobar naslov novog, najnovijeg ratnog filma – Fury.

Već se spremam jedno dva tjedna pogledati taj film koji sam čekao sa puno očekivanja. Ali, ko-za- vraga, uvijek se nešto isprepriječilo, ustobočilo, nabudžilo, tako da se pitam da li je Svemir uopće želio da vidim taj film o tenku. Dogovaram se sa frendom stvarnim bivšim tenkistom već danima – pa ništa. Za pivu se dogovorimo za manje od 3 minute. Ali za ovo kino nikako … Sa drugim frendom se dogovaram već tri tjedna – i na jedvite jade taj moj drugi moj frend, osvajač Kilimanđara, dakle frend Kilimandjaretto i ja se nekako sprtljasmo prije par dana i krenusmo na predstavu u matinejno vrijeme.

Filmovi o tenkovima su vrlo rijetki. Velika rondava limenka na gusjenicama baš i nije neki sjajan predložak sa scenarij. U povijesti je snimljeno samo 5-6 filmova o čeličnim grdosijama i njihovim posadama. Sahara s Humphryem Bogartom, dobar the Beast iz 1988, poljski Četiri tenkista i pas, navodno odličan izraelski Lebanon i … najnoviji Fury. Što je razumljivo. Prostor od par kubičnih metara, u kojeg nagurate 4-5 muškaraca, prepun buke i iz kojeg se skoro ništa ne vidi i nije baš nešto što je vizualno atraktivno, a znamo da je film ipak umjetnost (ja bih ga danas prije zvao nazvao medij, a ne umjetnost) koja u prvom redu pogađa naš očni živac, pa se unutar limenke i nema osobito što vidjeti, ni snimiti. Stoga je moje osobno očekivanje Furya bilo još veće.

Uspoređivati jučerašnji Fury sa ratnim filmovima vaše i naše mladosti je gotovo nemoguće. Reći da je Fury loš film, nije baš točno. Reći da je dobar, opet nije ispravno. Možda ga je najbolje okarakterizirati kao jedan vrlo impresivan film, žanra … hmhm, vjerojatno ratna drama. Neću upotrijebiti izraz ‘nikoga ne ostavlja ravnodušnim’, jer te riječi zapravo ne znače ništa.

fury2
Idemo redom. Brad Pitt se okušao, po drugi put u svojoj karijeri u ulozi ratnog zapovjednika. Prvi put mu je to uspjelo u Inglourious Bastards, filmu luckastog Quentina Tarantina, koji ‘nikoga ne ostavlja ravnodušnim.’ I ovaj put Brad glumi ratom očvrsnutog frajera, prikladnog nadimka Warddady. Ratni tatica. Koji je ujedno zapovjednik čelične grdosije tipa Sherman . Sherman je USA tenk koji je bio glavna američka limenka u Drugom svjetskom ratu. Radilo se tenku koji se pojavio na ratištu, u sjevernoj Africi 1942 i bio je sasvim solidan. Međutim, 1942. godinu je slijedila, ničim izazvana, 1943. godina, te začudno, sasvim neočekivano, za njom 1944, pa 1945. U međuvremenu su Sile osovine izbacile čuveni Tiger, pa Tiger II, pa Panther. A to nije bila dobra vijest za Saveznike. Ali je bila izvrsna vijest za Sile osovine. Da skratim priču, naš Sherman je bio poprilično inferioran u srazu sa njemačkim grdosijama. Jako inferioran. Toliko inferiran da je trebalo 4-5 Shermana da bi se uništio jedan Tiger ili Panther. Preciznije – jedan Tigar / Panther je uništio 4 Shermana, da bi ga tek peti mogao dokrajčiti. Što je prikazano jako dobro u Furyju.

Međutim, Sherman je imao nekoliko prednosti: bio je okretan, brz, mogao je prelaziti i preko slabijih mostova i tako, relativno laganog – moglo ga se lako transportirati preko oceana iz USA na europsko ratište. I moglo ga se, u američkim tvornicama automobila proizvoditi u ogromnim količinama. Što je i učinjeno. 50-tak tisuća puta. Dobro ste pročitali – USA su proizvele oko 50.000 Shermana. Toliko mnogo da su njima opskrbili i Engleze, i Kanađane i Sovjete i … nećete vjerovati – i Ex Yu kada je Josip Broz zakuhao sa Staljinom. Tada smo dobili 599 najnovije bitno poboljšane inačice Tenka ‘Sherman M4A3E8’ i 715 Shermanovih klonova tzv.“ lovaca tenkova“ – M-18 Hellcat i M-36 Jackson. Dobili smo ih toliko da su ih još čak i naši dečki u Domovinskom ratu koristili ! ukupno 1.314 oklopnjaka su USA dostavile Josipu Brozu. Plus još par stotina, poslije. Tada je bilo nešto lakše reći povijesno ‘NE’ Staljinu.

Fury je, glede ratne tehnike i opreme, prava poslastica za znalce. Sniman je većinom u Engleskoj, a sva vozila su autentična, uključujući i jedni primjerak Tigera na Svijetu. Iz muzeja u Bowingotnu. Ludnica.

Uh, vratimo se na film … dakle Brad Pitt je zapovjednik posade jednog Shermana. Radi se o četvero ljudi + Brad. Čak i uz puno dobronamjernosti moramo zaključiti, već nakon par scena – da se radi o grupi psihopata ili njihovim bliskim rođacima. Kojima je ubijanje ‘the best job ever’. Hm, hm, hm. Možemo sada diskutirati jesu li oni postali takvi bezdušnjaci zato jer ih je rat učinio zvijerima, ili su jednostavno takvi, pa su u ratu dobili svojih pet minuta. Ili su jednostavno takvima prikazani, da bi se dobila slika ‘realnosti rata’. Ili su režiseri i scenaristi jednostavno osmislili petoricu likova, vodeći se idejom da je u ratu bilo i_ takvih tipova. I da će publiku više zaintrigirati prikazivanje petorice naših momaka u ne-baš-sjajnom-svjetlu.

Tu leži i najveća zamjerka filmu. Ona nije filmaške prirode, ne radi se o kutu snimanja, ni o upotrebljenom osvjetljenju, ili lošoj glumi. Nego o pouci filma. Onome što zovu ‘moral of the story’. A ona glasi da je – nema. Fury zapravo nema neku pouku, ali ne možemo reći da ne daje poruku. A poruka je da su ratnici, vojnici zapravo krdo sluđenih, nediscipliniranih, prljavih psihopata, lišenih gotovo svakog morala.

Druga poruka je … ako netko i ima neke moralne zasade ili je relativno normalan – taj biva uvučen u grotlo bezumlja, tako da i on postaje nasilni, krvlju opijeni luđak, kojem je mitraljiranje ljudi ‘best job ever’. Hmhmhm.

Treća poruka, koja se suptilno, u zadnje vrijeme provlači kroz zabrinjavajući dio medija je da smo mi … ajmo reć’ Zapadnjaci – zapravo obični uništavatelji civilizacije, negativci par excellance. To je neobično, ta naša sklonost ka samoobezvređivanju umanjivanju vlastite vrijednosti i debelo pretjeranoj samokritici. Je l’ to vrsta mazohizma? Neka kolektivna krivnja? Breme bijelog čovjeka? O tome bi se dalo razgovarati. Uglavnom – sve je više antiheroja, nego heroja. Alo, dosta sociologije, vraćamo se na temu…

fury3

U filmu ima više gadnih scena, koje su bile povremeno popraćene grohotom starije dječurlije. Uhhh, nije li to malo pogrešna reakcija?

„U moje vrijeme nitko se nije smijao kada bi na ekranu vidio dekapitaciju, pa makar trajala milisekundu“ – kaže Warddady Roman. U kinu je nekoliko klinaca prasnulo u smjeh. Da li je to ono što zovu – banalizacija zla?

Jedna od najgadnijih je kada Ameri sprovode njemačkog zarobljenika. I onda ga onaj nježni i normalni novajlija mora ustrijeliti u leđa, nakon što ga Wardaddy Brad Pitt nevjerojatno brutalno na to prisili, ne bi li tog nevinog, religioznog novajliju naučio nemilosrdno ubijati. Scena je grozna, barem ako ste koliko-toliko normalno ljudsko biće. I ‘neće vas ostaviti ravnodušnim.’ I prikazuje Amere malo boljima od zvijeri. Tu su onda scene gdje njemački vojnici živi gore, a Ameri komentiraju da ih ne treba milosrdno ustrijeliti i skratiti im muke, nego ostaviti da se živi ispeku u vatri bijelog fosfora. Kako se sada osjećate, nakon što ste ovo pročitali? Vjerujem … ne baš lijepo.

Na čijoj su vam strani simpatije – paaa, ako imate imalo empatije – na strani žrtava. U tome grmu leži zec. Neki kritičari, koji su na internetskim stranicama pisali svoje recenzije, napisali su da su već nakon prve trećine filma počeli navijati za – Nijemce, da ne kažemo naciste. Drugi su napisali da nije čudo što su Fury snimili tek 70-tak godina nakon WWII – jer bi u protivnom gnjevni američki veterani digli kuku i motiku na filmaše i da bi sigurno isposlovali drugačije predstavljanje veterana, a ne kao hrpe prljavih, nediscipliniranih ubojica. Netko će reći – hej, pa samo naivčina može vjerovati da i Saveznici nisu činili i ružne stvari. I to je točno. Kao što je točno da se naš, osobni svakodnevni život sastoji i od odlaska u prostorijicu zvanu WC, pa nitko normalan ne smatra da glavne scene nekog hipotetskog filma o našem uobičajenom danu trebaju biti one koje eksplicitno prikazuju uporabu toaletnog papira, mijenjanje tampona ili povraćanje. Granica dobrog ukusa negdje treba postojati. Kao i svijest o tome kako će nešto djelovati na gledatelja.

Vratimo se mi opet na film. Fury je sav u nijansama sive, zelene, smeđe i crne boje. Što mu daje jednu pomalo klaustrofobičnu i sumornu atmosferu. Brad Pitt nikako nije moj favorit, pa je moja ocjena možda neobjektivna (valda sam zavidan jer je mrvicu zgodniji od mene, a uz to i hoda sa Anđom) Stoga ću citirati one koji se bolje od mene razumiju u glumu. Oni kažu da se Brad nije sasvim proslavio. Nekako je, hmhm, blijed, pomalo neuvjerljiv, iako mu je dodijeljena uvjerljivo najdominantnija uloga. Na trenutke čini da su neke ili čak mnoge scene stavljene u film da bi se prikazao Brad i njegova pojavnost. Ipak, on je zvijezda, zar ne?

Ostala ekipa je nekako autentičnija, premda je na mnogim mjestima uočljiva ‘preglumljenost’ – overacting – jednostavno pretjerana ekspresija gestikulacije, govora i izraza lica. Dijalozi su – Bože sačuvaj. Ako izbacimo riječi ‘fuck, fucking, shit, shittt, fuuuck, bastard, son of a bitch, damn’, teško da će u cijelom filmu ostati više od dvadeset suvislih rečenica. No dobro, to valda ide u ime autentičnosti, jer tko bi normalan očekivao da će vozač tenka recitirati Shakesperea. Par citata iz Biblije, koji su zapravo dosta nasilno umetnuti u konverzaciju donekle spašava stvar.

Ostali likovi, već spomenuti su …tja, recimo dosta slikoviti. Novajlija-klinac-vjernik-daktilograf je arhetip dobrice. Tu je onda jedan Hispanoamerikanac, pa jedan tipični južnjački redneck, koji kao da je pobjegao iz horror filma „I brda imaju oči“, u kojem su takvi ni manje ni više nego – kanibali! Ekipica za poželjeti.

Ušao sam u kino dvoranu sa laganom glavoboljom. Izašao sa teškom migrenom.

izvor: Fizzit.net

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Umjetnost

TRUDI NAŠIH DIDOVA

Objavljeno

na

Objavio

Ima jedan otočić pored otoka Kaprija u šibenskom arhipelagu, zove se Baljenac.

Površine je 140.265 metara ‘kvadratnih’ i na njemu su ruke kaprijskih težaka podigle 23 kilometra i 375 metara suhozida (!)… da bi ispod i između kamenja iščeprkali šaku zemlje, a onda s iskrčenim ogradili ta svoja poljca od „kvadrata“, ili dva, za lozu ili dvije.

Možda je to najmanji iskrčeni otočić na našoj obali Jadrana, izgleda neodoljivo impresivno i nikakvo čudo što se njegova fotografija našla u portofoliju kojim je Ivo Pervan popratio pismo UNESCO-u što su ga svojevremno odaslali Joško Božanić i Joško Belamarić, prisnažujući sa svoje strane da se hrvatski suhozidi uvrste na Popis svjetske baštine.

Ivo Pervan je fotograf kojega ne treba predstavljati: on već desetljećima, bez radnog vremena i meteoroloških i kalendarskih ograničenja, gleda i snima i slaže prevrijednu baštinsku građu koja već sada nema cijene. Vlastitom je inicijativom poslikao i valjda sve velike i male krčevine i sakupio veliku i lijepu zbirku fotografija dužobalnih, kraških vinograda i polja, vrtača i suhozida.

Godinama, od prigode do prigode, kad snimam iz zraka, kompletiram ‘kolekciju’ tih vinograda i polja u krčevinama, u suhozidu. Puno sam toga u ovom poslu vidio, i kod nas i u svijetu, ali sam i dalje nevjerojatno impresioniran upravo tim krajolicima i uvijek mislim da bi se s njima moglo itekako puno napraviti u promidžbi naše zemlje. Pa, te krčevine i ti suhozidi, to je rezultat rada ljudskih ruku i to je nešto što apsolutno ima mjesta u svakom predstavljanju Hrvatske.

Ma, da vam ne govorim koliko sam vrata obio nudeći i nukajući da se od tih slika napravi nešto, recimo izložba velikih formata i pokaže svijetu, na tragu one čuvene crno-bijele fotografije koja je ‘visila’ na zidu zgrade Ujednjenih naroda kao ‘pohvala ljudskoj ruci’… Nažalost, nikoga za tim nije briga. Jedini čovjek koji je ovoj ideji dao ruku je naš vinar Andro Tomić koji je financirao let avionom radi snimanja…

Eto! Ne bi se moglo reći da nikoga nije briga jer more je onih koji razumiju jezik Pervanova rada, samo što oni dolaze iz nekog drugog (hrvatskog) mentalnog sklopa…

Evo što o tome piše Joško Belamarić:
“Tisuće fotografija koje je tijekom godina i godina hodanja, krstarenja i letenja uzduž i poprijeko hrvatske obale načinio Ivo Pervan, ostavljaju bez daha i u čudu svakoga tko ih gleda ne samo kao pojedinačne umjetničke slike nego kao nevjerojatan likovni serijal koji nas istodobno estetski uzbuđuje koliko i podučava.

Naše je društvo i danas gotovo ravnodušno pred tim najvrjednijim dijelovima hrvatskog kulturno-povijesnog krajobraza, cijelog obilježenog kamenom, pred kojim bismo trebali stajati zadivljeni ne samo zbog apstraktne ljepote gromača i gomila, nego – spomenimo samo jedan aspekt u mogućem čitanju – radi uvjerljivih otisaka povijesnih imovinsko-pravnih podjela koje su tisuće kilometara kamenih međa očuvale možda bolje od arhivskih pergamena… Postoji niz načina da se ta golema fotografska građa tematski sistematizira – izložbama, knjigama, oblikovanjem internetskog portala…”.

I još kaže Belamarić:
“Na kamenu se nekoć ljubilo i jelo, rađalo i umiralo, kamen je bio i alat i oružje i nakit. I uopće ne zvuči čudno da jedino Hrvati u lokalnom govoru vele da se kamen ‘bere’…”.
Pervanove slike ovoga (ili bilo kojega) dijela hrvatske baštine ako i nisu na srcu onih u čijim je rukama alat za njenu afirmaciju i zavičajnu i domovinsku promidžbu, jesu na srcu ljudi, intelektualaca, koji, jednostavno, razumiju o čemu se tu radi…

Pa Joško Božanić, na svoj način neizmjerno zaslužan za afirmaciju i obnovu jedne druge, maritimne, baštine, a otvoren i za druge izvanserijske vrednote, pripominje i ovo:
Postoji u svijetu zid mnogo dulji od onoga što se smatra najduljim u svijetu – zid višestruko dulji od Kineskog zida. Taj zid nalazi se u Hrvatskoj, u pokrajini Dalmaciji.

Ali taj zid, premda se u prostoru proteže na barem šezdeset tisuća kilometara – što je duljina jednog i pol Zemljina ekvatora – mada mu je volumen višestruko veći od volumena svih egipatskih piramida zajedno i sedam puta duži od Kineskog zida, nije do danas primijećen kao spomenik ljudskog rada.

To je suhozid dalmatinskih vinograda… spomenik koji unatoč monumentalnosti nije vidljiv poput masivnih bedema i sjajnih palača drevnih dalmatinskih gradova, ali je u njemu jednako impresivno utisnuta graditeljska ljepota i sklad kao i sudbinski smisao čovjekova opstanka na tom kamenitom tlu.”

Ali, evo, nedavno se ‘bar’ na domaćoj sceni isplatio trud hrvatskih intelektualaca, stručnjaka i zanesenjaka ovim dijelom baštine: umijeće suhozidne gradnje napokon je registrirano kao nematerijalno kulturno dobro.

Jedan od zaslužnih zbog svoga dugogodišnjeg, upornog rada na afirmaciji suhozidne građe, svakako je šibenski etnolog dr. Jadran Kale.

Odaje veliko priznanje Pervanovu radu ali ‘usput’ zagovara i razmišlja o onim mogućnostima koje će u stvarnom i svakodnevnom životu, pored divnih Pervanovih slika koje rađaju pravi mit o suhozidnoj baštini, potaknuti stvarno i realno očuvanje suhozidne prakse, kod današnjeg težaka – ili jednostavno hobista s komadom zemlje u posjedu.

– Hrvatski su suhozidi zapravo europski suhozidi sagrađeni hrvatskim rukama, jer su rijetki oni koji nisu nastali u desetljećima vinarske konjunkture u devetnaestom stoljeću i blisko potom, a tu je tržišnu priliku obrađivačima pružilo europsko tržište. Tako bi se i danas agrookolišnim poticajima po direktivi EU-a moglo ići u susret tim malim, mravljim stvarateljima krajobraznih ljepota, a ne najkrupnijim igračima.

Međutim, po inerciji ‘pretvorbe i privatizacije’ kod nas su ti poticaji pupčanom vrpcom vezani za najkrupnije korisnike, pa se agrookolišni poticaj za popravak i gradnju suhozida od kojih koristi ne bi imale velike tvrtke nego mali ‘opegeaši’, za održavanje i gradnju svojih suhozidova, bunja i sl., rađa i porađa već godinama, i nikako da se porodi’.

A u tim bi poticajima (za koje se država uporno ne opredjeljuje) bio ključ obnove i života upravo malih korisnika – ujedno i krajolika na kojima se nalaze njihovi pojedinačno srazmjerno mali, ali nanizani posjedi.

No to samo zaokružuje smisao ove lijepo ilustrirane priče: slike su nevjerojatne, a stvarnost je surova i ne mari niti za slike, niti za blago koje za sada ostaje u Pervanovim arhivima. I očima.

Jordanka Grubač /sibenski.slobodnadalmacija.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Umjetnost

U Australiji postoji replika zagrebačke crkve sv. Marka

Objavljeno

na

Objavio

Možda i najprepoznatljivije obilježje Zagreba, crkva sv. Marka, jedno je od mjesta koje turisti u glavnom gradu Hrvatske obavezno obilaze. Ali ova predivna crkva ima i svoju ‘blizankinju’…

zagreb-st-marko1

Naime, u Cockington Green Gardenu u australskoj Canberri nalazi, se minijaturna verzija zagrebačke crkve, sa nadaleko prepoznatljivim krovom.

Riječ je o izletištu u kojem posjetitelji mogu vidjeti minijaturne verzije mnogih svjetskih atrakcija.

Kako stoji na službenoj stranici ovog izletišta, izgradnju replike crkve sv. Marka financiralo je Veleposlanstvo RH u Australiji.

Za njenu je izgradnju bilo potrebno 2000 sati (83 cijela dana!), a svih 45.000 minijaturnih ‘crijepova’ na krovu ručno je postavljeno.

CroExpress.eu

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari