Pratite nas

Kolumne

Gafovi i podvale u predsjedničkoj kampanji

Objavljeno

na

U utrci za Pantovčak su, prema jednoj klasifikaciji, ljevičar, konzervativka, desničar i anarhist. Kakva sklonost šablonizaciji i kakva površnost! Ljevičar koji ima pet-šest stanova i 300 tisuća eura na štednji, konzervativka koja je zapravo vrlo moderna žena, desničar koji u najvećoj mjeri pokazuje socijalni nerv, i anarhist koji je samo pošten i pravedan momak, samo malo premlad. Znao je Platon što govori kad je određivao dobne granice za bavljenje određenim zanimanjima.

EurosNjihove kampanje obilježene su, unatoč brojnim savjetnicima i stručnjacima za odnose s javnošću, baš s njihove točke gledišta, brojnim promašajima te međusobnim, kako se to kaže, niskim udarcima, podvalama i podmetanjima. Aktualni predsjednik Ivo Josipović je predstavio svoj program koji bi se mogao nazvati “jedno veliko ništa”, neke ustavne promjene tehničke naravi koje građanima ne znače puno.

Hoteći se pokazati velikim demokratom, predlaže deset tisuća potpisa potrebnih da bi se neka tema stavila na dnevni red Sabora, koji će onda odlučiti kako inače odlučuje, voljom većinske stranke, umjesto smanjenja broja potrebnih potpisa za raspisivanje referenduma na kojemu građani izravno odlučuju. Najavljeno smanjenje broja županija (regija) i nije ustavna tema. Itd.

Ideološki krug titoizma

Iznosio je svoj program kao priučeni recitator na nekoj amaterskoj priredbi vrteći se u krugu u okrugloj zgradi na Trgu antifašizma (nekad Muzej revolucije, a još prije Pavelićeva nedovršena džamija), okružen uglednim političarima poput Vesne Pusić, koja ni mrtva ne bi pripisala ni jednu zaslugu prvom predsjedniku, Radimira Čačića, koji je sjedio na pristojnoj udaljenosti od bivše stranačke šefice, živi egzemplar “sukoba interesa”, “zelene darkerice” Mirele Holy, bivšeg predsjednika i u svim komponentama svoje politike kompromitiranog Stjepana Mesić, te blijedog Josipa Leke. (Zoran Milanović je bio spriječen obvezama.)

A onda je uskliknuo: “na pravom putu, kao i do sada”, pa se sjetio svoga starog slogana o “novoj pravednosti” koju će proširiti sada i na socijalna pitanja. Bože, na što li se to do sada odnosilo i na što je, ako je išta, pri tome mislio.

Zatim je izišao dr.Ivo na svjetlo dana i započeo svoj pohod na “sveto brdo” s Trga maršala Tita i to, prema vlastitu tumačenju, ne slučajno, što se očito ne može smatrati nesmotrenošću, nego sustavom.

Ovaj pravnik, glazbenik i političar zaista ostaje beznadno, vjernički fanatično, mitološki zarobljen u svom anakroničnom ideološkom krugu titoizma, što je za veliki dio pučanstva krajnje iritantno ma što god on osobno osjećao i mislio, što jest njegovo neosporno pravo. Televizijska reporterka ga je pokušala spasiti od njega samoga i ublažiti negativne dojmove kazavši, suprotno od onoga što je sam rekao, kako je s tog trga krenuo jer se tu nalaze njegove matične ustanove, Muzička akademija i Pravni fakultet.

Zanimljivo, u jednoj drugoj prigodi sasvim neočekivano spasila ga je glavna protukandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović. Za prvo televizijsko sučeljavanje Josipović je unaprijed kazao kako neće doći zbog čega je HTV emisiju prebacio s prvog na četvrti program.

Njegova stolica ostala bi upražnjena, nedolazak bi se mogao protumačiti ili kao strah ili kao ignoriranje i javnosti i suparnika. Ali za divno čudo, kompromitirajuću je situaciju olakšala HDZ-ova kandidatkinja, također se ne odazvavši pozivu televizije. U njezinu štabu su valjda zaključili kako ni ona nema s kim razgovarati kad njega nema.

Još veći gaf napravljen je na donatorskoj večeri u zagrebačkom “Westinu”. Od samog početka Josipovićevi propagandisti traže Kolindi dlaku u jajetu, od uzete zastave s Kninske tvrđave ili zamrznutog mandata u NATO paktu. Sitnice koje nikoga nisu posebno impresionirale. A onda su naglo došli na svoje. Na toj donatorskoj večeri kao glavne zvijezde pojavili su se Zdravko Mamić i Tomislav Horvatinčić, dvije poprilično omražene javne osobe.

Kamere su spremno čekale kapitalce, fotosafari je uspio.

Proviruju kandže

Milan Kujundžić je prosvjedovao protiv pojavljivanja Vojislava Šešelja na Osječkoj TV, što nije dobro primljeno u dijelu njegovih potencijalnih glasača, koji su likovali nad vojvodinim “pohvalama” Josipovića i Vesne Pusić, a mlađahni Ivan Sinčić se skupa s Ivanom Grubišićem zapleo oko posuđivanja potpisa.

Izgleda da su borbe za vlast i prevlast nemoguće bez tih sitnih i krupnih podmetanja. Prije ili poslije svi skidaju maske uglađenih osoba, a na rukama i nogama provire kandže. Na samom početku iz Josipovićeva kruga isplivao je “Akcijski plan Barbika” usmjeren na privatnosti KGK. Sada joj Josipović, kud će suza neg na oko, spočitava članstvo u Trilaterali. S druge strane, upotreba Šešelja u predizborne svrhe također je udarac “ispod pojasa”, kao i jedan, u istoj televizijskoj produkciji, iskonstruirani napad na Kujundžića.

HTV će, još jednom o njemu, kazati kako Kolinda ima “čak” 190 tisuća eura ušteđevine, a Josipović 250 tisuća i još 90 tisuća kuna, ali sada bez onoga “čak”. No, ni gafovi ni podvale neće presuditi u konačnici. Većina ljudi već ima čvrst stav. Kad bujica krene, ništa je ne može zaustaviti. Izlaznost birača u dijaspori i u BiH mogla bi biti presudna u prvom, a naročito u drugom krugu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Međugorje ne smije dijeliti Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

Početkom lipnja imao sam uvodno predavanje na međunarodnoj konferenciji na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Doći u Hercegovinu, a ne otići u Međugorje jest “grijeh propusta”.

Tako odoh i ja s dva prijatelja, kolega. Uđoh u crkvu, mir, tišina kroz koju je milovala molitva krunice. I sam se pomolih Gospi. Ljudi sa svih strana svijeta, ugođaj uistinu sakralan, pučka pobožnost u svojem najčistijem obliku. Jako lijepo iskustvo.

Razgovarao sam s narodom, sve su to naši vrijedni hercegovački ljudi koje je oblikovao škrti krš i katolička vjera. Da, zahvaljujući Gospi ljudi žive puno bolje, kao u svakom hodočasničkom mjestu, jer gost mora negdje prespavati, mora nešto pojesti, kupiti uspomenu, krunicu ili bilo kakav suvenir.

Svugdje oko velikih Gospinih svetišta prirodno se razvijaju mnoge djelatnosti, posao, pa predbacivati Međugorcima “vjerski biznis” nije samo licemjerno, nego i glupo.

Biskupovi dokazi

Rekoh, hodočasnici moraju jesti, spavati…, pa naravno da morate izgraditi hotele, infrastrukturu, da morate ulagati. Ne treba smetnuti s uma da Međugorje, kada već govorimo o financijskom kontekstu, čini dvije trećine ukupnih prihoda od turizma u Bosni i Hercegovini.

Je li se Gospa uistinu ukazala u Međugorju? Meni kao katoliku to uopće nije bitno, kao svetište ono je de facto zaživjelo, kao i moj Aljmaš, kao Marija Bistrica, kao Sinj… Uostalom, privatne objave me ne obvezuju. No, ne bježim tu zauzeti stav, doktor teologije sam kad je autentičnost, vrhunaravnost ukazanja u pitanju.

Proučio sam mnoge dokumente, mnogih komisija, počevši od one prve još iz vremena Biskupske konferencije Jugoslavije, pa u potpunosti dijelim stav mjesnog biskupa Ratka Perića, koji je prošlog mjeseca ponovio papinskom izaslaniku Hoseru o nevjerodostojnosti ukazanja u Međugorju.

Biskup Ratko ne govori napamet, ima sve dokumentirano, a dio tih teško oborivih Ratkovih dokaza već sam nekoliko puta iznio javno pa ću samo podsjetiti na neka: od evidentnih utjecaja fratara na vidjeoce koji rabe riječi koje nisu znali objasniti što znače (da Gospu vide “trodimenzionalno”), do Gospinih poruka koje su se pokazale krivima, a da izdvojim samo najdrastičniju kada je “Gospa” rekla da u Bosni i Hercegovini neće biti rata, ili kada je vidjelac Ivica rekao da će na mjestu ukazanja niknuti crkva koja nikada nije nikla, do naknadno pisanog Vickina dnevnika, pa sve do ozdravljenja do kojih nije došlo, koja su izmišljena.

Podsjećam samo na ono što se dogodilo i u jednoj raspravi koja se vodila između pokojnog don Živka Kustića i dr. Mate Zovkića s jedne strane, te zagovornika Međugorja fra Ljudevita Rupčića s druge. Rupčić je na inzistiranje don Živka Kustića da predoči i medicinsku dokumentaciju o čudesima o kojima priča odgovorio: “Ja vjerujem ljudima koji su ozdravili, a tko ne vjeruje, neka traži dokaze!” No, potvrda je stigla uskoro.

Iziritirana sumnjama teologa u vjerodostojnost čudesa, jedna je katolkinja iz Sarajeva došla Zovkiću s izjavom o ozdravljenju od neke bolesti očiju koje joj se dogodilo u Međugorju.

Zovkić je zamolio da mu najprije donese potvrdu svog okulista o prijašnjem i sadašnjem zdravstvenom stanju. Nakon tjedan dana došla je bijesna na okulistkinju (koja je također praktična vjernica) jer joj to nije htjela učiniti.

No, problem ipak nije bio u liječnici, spomenuta osoba nikad nije bolovala ni od kakve bolesti očiju. Ovakvih, u najmanju ruku sumnjivih, slučajeva ozdravljenja ima poprilično.

Prijeteće pismo

Posebna priča je ona s prijetećim pismom koje je vidjelac Ivan poslao biskupu 21. lipnja 1983. Pozivajući se na svoje viđenje od 19. lipnja, Ivan opominje biskupa da ga čeka Isusova i Gospina kazna, jer je Gospa u ukazanjima stala na stranu fratara (!?), ako se ne obrati u slučaju Međugorja i ako ne prestane “progoniti” fratre.

Cijela ova sapunica vezana uz “Gospino” navijanje za fratarski neposluh razriješena je od strane samih zagovornika Međugorja kad je 1987. fra Rupčić napisao kako Gospa ipak nema ništa s porukama podrške fra Prusini i fra Vegi.

Ako su, dakle, cijelo vrijeme neki fratri krivo razumjeli i interpretirali “Gospu” tjerajući je na svoj mlin, logično je postaviti pitanje ozbiljnosti ostalih njenih poruka i ukazanja uopće. Uostalom, nevjerojatan je broj tih 40.000 Gospinih ukazanja, koje je papa Franjo prokomentirao da Gospa nije djelatnica poštanskog ureda pa da svaki dan šalje poruke.

Ako netko smatra da su ukazanja u Međugorju autentična, nemam ništa protiv, rekoh, meni je to sporedno. Ja ću opet s obitelji hodočastiti Gospi Međugorskoj, a pozivam i sve, tamo mogu doživjeti i čuti samo dobro.

Nadbiskup Hoser je tamo, vrijeme je da se ovo velebno svetište u svakom smislu, pa i u financijskom, stavi pod kontrolu, da se još bolje uredi infrastruktura za hodočasnike iz cijelog svijeta, da se narod moli i donosi plodove obraćenja.

Međugorski fratri to jako dobro rade. I, što god bio pravorijek Vatikana, jedino je bitno da Međugorje prestane dijeliti Hrvate, i tako malobrojne. (Međugorska) Gospa je Kraljica mira!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Nadbiskup Schoenborn: Imenovanjem Hosera Crkva je priznala dobre plodove Međugorja

 

 

Vise desetaka tisuća mladih iz 72 zemlje svijeta na Mladifestu u Međugorju

 

 

Blanka Vlašić podijelila svoju životnu priču s mnoštvom mladih na Mladifestu u Međugorju (AUDIO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Državni udar’ u zemlji koja ni po čemu nije država

Objavljeno

na

Objavio

Zločin veči od svih zločina počinjenih u građansko vjerskom beha sukobu za teritorij, i obranu vjerskog identiteta, je onaj koji danas čini Svjetska zajednica silom i oružjem održavanja neodržive zajedničke, muslimansko unitarne Bosne i Hercegovine. Njen zločin je tim veči što joj se pred očima nekadašnja, a danas ni u čemu postojeća, Bosna i Hercegovina sve više cijepa i komada, dijeli i razvaljuje, i to voljom i politikom onog, muslimansko bošnjačkog, naroda, kao lažnog zagovornika održivosti zajedničke zemlje.

Cijepanje i komadanje, dijeljenje i razvaljivanje nekadašnjeg svjetskog mozaika vjera i kultura, nacija i obićaja, te svakolike šarolikosti, provodi se oružjem etnickog čiščenja, iza kojeg ne ostaje ni korijen onog drugog i drugačijeg. U taj krvavi genocidni proces etničkog i vjerskog čiščenja najmanje kockice beha mozaika, one hrvatske autohtone koja je povijesnom miroljubivosti, snošljivosti i tolerancijom i bila, i jest, glavni projektant i graditelj šarolikosti zemlje, uz Svjetsku zajednicu i jućerašnje Muslimane a današnje Bošnjake, vrlo agresivno, isilovski se uključila, navodno ekonomska a zapravo okupatorska islamska emigracija.

Suvremeno vrlo razarajuče oružje muslimanskog svijeta koristi se na hrvatskom teritoriju u Bosni i Hercegovini u neograničenim količinama, i svaki dan ga je sve više i viče. Bošnjački uvoz islamista u odorama ekonomskih emigranata iz islamskih zemalja, koje Svjetska zajednica podupire, dakako i koristi, uz povike, već u autobusima kojima ih dovoze „Alah uekber”, hrvatski teritorij čini nagasakijsko hirošimski ruševnim, uništavajući svaki trag prognanog hrvatskog naroda.

Nikad u ljudskoj povijesti viđeno i zabilježeno, zabranjen je svaki vid obrane hrvatskom narodu. Naime, nakon planskog bošnjačko turskog dovođenja, danas „emigranata” a sutra brutalni terorista čija zlodjela zatvaraju europljane u domove, pred kojima je i Europa na čelu koje je suvremeni njemački diktator Angela Merkel digla bijelu zastavu, u iranizirano Sarajevo u kojem provedu vrijeme asimilacije i priprema, „emigranti” se odvoze na hrvatski teritorij.

Ne ni na bošnjački, ne ni na srpski, već na hrvatski, koji je tajnim muslimansko srpskim beogradskim dogovorima već izmedu se podijeljen, kasnije Holbruckovim daytonskim zločinom legaliziran, a engleskim salveta političarom, mirnodopskim zločincom, Ashdownom i realiziran.

Finaliziranje tog strašnog zločina etničkog čiščenja autohtonog europskog naroda na periferiji Starog kontinenta uspješno provodi čovjek iz Prnjavora. Zadužen za oćuvanje etnički čiste Republike Srpske, i jedanko takve bošnjačko gornjomaočke federacije, ministar bezbjednosti iz Prnjavora, šalje emigrantske ratnike na hrvatske obranjene prostore, čija su se braća pokazala brutalnim u ubijanju, silovanju i progonu Hrvata tijekom muslimanske agresije na hrvatski teritorij, da i Hercegovinu učine spaljenom zemljom, bez hrvatskog traga kao što su im braća po vjeri i terorizmu, zločinu i genocidu ucinila Srednju Bosnu.

Pored tako stradalničko strašne slike Hrvata Srednje Bosne ministar bezbjednosti, Srba i Bošnjaka, hrvatski pokušaj obrane od emigrantskih okupatora osvajača naziva „pokušajem državnog udara”. Pa ako je i od čovjeka iz Prnjavora čuvara bezbjednosti Srba i Bošnjaka, previše je.

Zar može biti obrana biološkog opstanka hrvatskog naroda koji je največa žrtva srpsko muslimanskih tajni pregovora diobe Bosne i Hercegovine biti „državni udar” u zemlji koja ni po čemu nije država, čak kojoj je i tenk pregovarač dokinuo atribut republika i dao ga genocidnom velikosrpskom entitetu.

Zasigurno da ni ministar bezbjednosti ne zna nabrojati niti jedan zajednički državnički znak koji ima Bosna i Hercegovina, a govori o hrvatskom pokušaju državnog udara. Takva agresorska retorika dotičnog ministra je, zapravo, u službi oćuvanja etnički cisti srpski i bošnjačkih prostora.

Ako je hrvatska obrana vitalnog nacionalnog i vjerskog, egzistencijalnog, interesa od emigrantskih osvajača koje šalje sultan Erdogan, i koji je zbog toga i dolazio u Bosnu i Hercegovinu da vidi kako napreduju u okupatorskom pohodu etničkog čiščenja Hrvata, „pokušaj državnog udara”, a zar onda emigrantska islamska bujica nije agresija na „državu“ Bosnu i Hercegovinu. Ne, za ministra bezbjednosti, to nije okupacija i agresija. Vjerojatno zbog toga što i sam ne prizna Bosnu i Hercegovinu državom, te na nepostojeću državu ne može se ni izvršiti bilo kakva agresija, pa ni ona emigrantska.

No, zato u nepostojećoj državi jedan narod koji se pokušava obraniti od agresije i okupacije, koja ima za cilj njegovo biološko istrijebljenje, ili prisilno islamiziranje, može izvršiti „drzavni udar”, a organizatora otpora agresiji i zatvorski kazniti, što i traži ministar iz Prnjavora.

Čije bezbjednosti je ministar, koji zatvara narod koji se brani od ponovnog osmanlijskog danka u krvi. Zasigurno ne ministar bezbjednosti hrvatskog naroda, već ministar bezbjednosti Srba, Bošnjaka i muslimanski emigranata, osvajačke vojske koja nadire iz Turske, zemlje u kojoj se skupljaju, obućavaju, snabdjevaju, poput svake vojske, najnovijim komunikacijskim aparatima. Iako dobro opremljena ipak koristi djecu kao štit, muslimanski način ratovanja kakav svijet desetljećima gleda na Bliskom istoku gdje ratuju protiv Izraela i prijete njegovu uništenju.

Vinko Đotlo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari