Connect with us

Feljton

Gay pride Saše Lekovića, predsjednika HND-a i njegovog štićenika Domagoja Margetića

Objavljeno

-

Htjeli smo da ova privatna bilješka autora Maria Proface, napisana krajem kolovoza 2015, u kojoj ‘razgolićuje’ predsjednika HND-a Sašu Lekovića, te još neke pojave u hrvatskom društvu, ugleda svjetlo dana. Stoga je, uz suglasnost autora, objavljujemo na našemu portalu u rubrici Feljton:

[su_heading size=”20″]PARADA PEDERSKOG PONOSA (eng. Gay Pride) [/su_heading]

slik1Bilo je to zapravo suđenje novinarki Karolini Vidović Krišto javnim propitivanjem i dezavuiranjem pravomoćne presude hrvatskog suda, osiječkog Županijskog suda, koji je u drugostupanjskom postupku pravomoćno utvrdio da je udruga Zagreb Pride tekstom “Izbori za homofoba i homofrenda 2013. godine” povrijedila dostojanstvo, čast i ugled novinarke Karoline Vidović Krišto te je presudio da homoseksualna udruga Zagreb Pride novinarki,  zbog njezinog javnog vrijeđanja, isplati oko 30.000 kuna odštete. 

Tihomir Dujmović: Zašto šutiš, Hrvatska?

“Zašto šutimo? Najprije je HND napravio neviđeni skandal kritizirajući činjenicu da je Karolina Vidović Krišto dobila sud s jednom udrugom istospolnih. Jer, da je ta presuda svojevrsno ograničavanje slobode govora. Organizirali su raspravu o tom slučaju, a da nju nisu ni pozvali! Sve je tim skandaloznije što je Karolina Vidović Krišto članica istog tog HND-a, koji ju je dužan cehovski štititi, pogotovo s obzirom na činjenicu da joj je posljednji primatelj Titove štafete dao otkaz čije obrazloženje je na rubu ideološkog sadizma.

Nije dosta da je dobila boljševički otkaz, nego čak i sada kad sud presuđuje da ju je jedna udruga toliko izvrijeđala da joj je dužna platiti kaznu, čak i tada HND organizira okrugli stol u kojem hoće reći da je odluka dvojbena! Gdje je kraj ideološkim perverzijama?”. <http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/292920/Default.aspx>

Na žalost, Tihomir Dujmović je  tom kolumnom  “promašio ceo fudbal”, kako bi rekao Saša Leković da je ostao u Beogradu. Naime skandal nije napravio HND koji broji više od 2500 članova profesionalnih novinara, ali njih nitko nije ništa pitao; skandal je napravio kao sam svoj majstor Saša Leković, predsjednik HND-a koji se prije toga dva puta sastao i konzultirao sa gospođom Stellom Ronner-Grubačić, 18. lipnja i 7. srpnja 2015. U drugom slučaju, navodi Leković u svom izvještaju o radu, bio je to zapravo sastanak sa osam veleposlanika uključujući i gospođu Stellu Ronner, suprugu Lekovićevog beogradskog druga i kolege Branislava Grubačića i “razgovor o stanju  u hrvatskim medijima i novinarstvu”.

E, sad će vas zanimati tko je taj Branislav Grubačić! Sve što o njemu znamo objavio je u jednom komentaru beogradski Media centar:

Ko je Bratislav Braca Grubačić, koji je, navodno, posredovao između Miroslava Miškovića i Ambasade SAD?

 Aktuelni urednik „VIP biltena”, delu javnosti je ostao poznat kao kontroverzni novinar još iz ratnih godina, te kao čovek od poverenja nekadašnjeg šefa SDB-a Jovice Stanišića i Željka Ražnatovića Arkana. Međutim, daleko je upitnija njegova nikada rasvetljena povezanost sa misterioznom smrću poznate novinarke Dade Vujasinović, s kojom je bio u vezi i koju je upravo on pronašao mrtvu u njenom stanu. Takođe, Grubačić ostaje upamćen i kao čovek koji je javno stajao iza “Panorame”, lista koji je prvi otvorio nikada dokazanu priču o navodnoj umešanosti pokojnog premijera Zorana Đinđića u balkansku mrežu šverca cigareta. „Panorama” je, inače, u vreme policijske akcije “Sablja” označena kao jedan od specijalno projektovanih tabloida za blaćenje premijera, a sve u cilju pripremanja atmosfere za njegovo ubistvo.

<http://www.mc.rs/ko-je-bratislav-grubacic.6.html?eventId=38115>

To je objavljeno s napomenom da “objavljeni komentari sadrže stavove koji nisu stavovi Medija centra. Odgovornost za sadržinu poruke i tačnost  podataka snose korisnici sajta koji su komentare poslali”.

No, k vragu i SDB i UDB-a i Arkan – kad baš moram biti prost! – vratimo se mi našoj dragoj gospođi Stelli Ronner-Grubačić koja bi stalno nešto nadgledala Republiku Hrvatsku, još od lipnja 2011. kad je osobno sudjelovala u prvoj splitskoj paradi Pederskog ponosa (eng. Gay Pride) te je tada za hrvatsku javnost komentirala tadašnje nerede u Splitu, javno i nediplomatski uputivši političku poruku hrvatskim vlastima da se Nizozemska zauzima za nadgledanje RH, a da su “događaji u Splitu najzornije pokazali zašto je ono iznimno potrebno”, dok je  izvjestitelj Europskog parlamenta za Hrvatsku Hannes Swoboda izjavio da je nasilje prema sudionicima Gay Pridea u Splitu “izolirani incident kakav se može dogoditi u svakoj državi članici EU-a i nije pošteno od predstavnika pojedinih članica da zbog toga kritiziraju buduću članicu“.

»Nisam sretan zbog tog incidenta, ali takvih izgreda ima u svim članicama i nije pošteno da predstavnici zemlje u kojoj se stvara negativno ozračje protiv EU-a spriječavaju i kritiziraju ulazak Hrvatske. Treba biti razuman, objektivan i ne zlorabiti ovakve incidente protiv Hrvatske«, izjavio je Hannes Swoboda, što je, po svemu sudeći bila poruka gospođi Stelli Ronner, supruzi Lekovićevog beogradskog kolege Brace Grubačića.

Sličnog je mišljenja bila i zastupnica Doris Pack:  »Takve se stvari događaju. To nije propust Hrvatske nego ljudi koji ne znaju kako se suočiti i ponašati se prema osobama drukčije seksualne orijentacije. Jedino što se može učiniti jest privesti nasilnike i kazniti ih«, rekla je Pack.

Na pitanje kako komentira službene reakcije u Hrvatskoj na to nasilje, Swoboda je rekao da su prema njegovim informacijama i vlada i oporba rekli da se takvo ponašanje ne može tolerirati.Plenković je rekao da su vlada i predsjednik države osudili taj događaj, da će policija obaviti svoj dio posla te da će Hrvatska učiniti sve da se takvi događaji ne ponove.

[su_heading size=”20″]LEKOVIĆU JE BILO BAŠ ZGODNO NAPASTI PRESUDU HRVATSKOG SUDA [/su_heading]

slik2 Kao što je Josip Broz Tito 1972. godine, nezadovoljan tobože preblagim kaznama za sudionike Hrvatskog proljeća, zgodno komentirao neke sudske presude rekavši da “suci se ne bi trebali držati zakona kao pijan plota”, tako je i predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Saša Leković kazao je da im je ta tema zanimljiva jer je novinarska organizacija kojoj je na čelu nedavno pokrenula projekt Centar za zaštitu slobode izražavanja. “Mislimo da treba štiti prava manjinskih grupa i prava novinara. Učinilo nam se ovo zgodno kao jedna vježba mogućeg sukoba ineteresa kad imamo dva suprotstavljena prava na slobodu izražavanja“, rekao je Leković.

Zagreb Pride je ocijenio da se pravomoćnom presudom u korist novinarke Karoline Vidović Krišto pederima i lezbama ograničava sloboda govora u Hrvatskoj i cenzurira njihov rad (!). Nitko im, osim Saše Lekovića, u tome ne bi mogao pružiti snažniju podršku nego iskusna gospođa Stella Ronner-Grubačić veleposlanica Nizozemske, prekrasne zemlje tulipana, koja je u usporedbi sa Hrvatskom zapravo pravi raj za homoseksualce i pedofile. Tako je Marthijn Uitenboogaard, predsjednik “Vereniging Martijn” nizozemske udruge koja se zalaže za legalizaciju seksualnih odnosa između odraslih i djece, i nizozemski pisac Anton Dautzenberg, član te nizozemske pedofilske udruge,  2. ožujka 2012. su održali tiskovnu konferenciju povodom odluke nizozemskog Prizivnog suda u Leeuwardenu koji je presudio da pro-pedofilska udruga može nastaviti djelovati, i ukinuo sudsku zabranu njezinog postojanja što je bila donesena temeljem optužnice nizozemskog Državnog odvjetništva.

Međutim, 18. travnja 2014. godine Vrhovni sud je ukinuo odluku Prizivnog suda što je rezultiralo konačnom zabranom te pedofilske organizacije. Udruga se odlučila žaliti Europskom sudu za ljudska prava (ECHR), ali 3. veljače 2015, Europski sud odbio prigovor Martijn protiv zabrane, pa je ta organizacija ostala nezakonita, a sud neće više razmatrati njezin slučaj.

Preokupacije Aleksandra Stankovića i njege emisije NU2

– U nazivu peder nema ničeg ružnog – umirio je Aleksandra Stankovića peder Franko Dota predsjednik pederske udruge Zagreb Pride – Evo, ja sam peder, a u tom nazivu nema ničeg ironičnog. U nazivu ‘peder’ nema ničeg ružnog. Izraz homoseksualac je nepotreban i zastario. https://youtu.be/lmD5XO4Kt6E?list=PL7628BD75D66EA1A7>

 Poput hrvatskih pedera i lezbi koji su najavili tužbu Ustavnom sudu RH povodom pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku, tako je Uittenbogaard u svojoj twitter poruci  povodom odluke Prizivnog suda napisao: “Srećom, tu su uvijek mudri suci“. Uittenbogaard je vođa zaklade “Marthijn Uitenboogaard” osnovane u 1982. radi promicatnja legalizacije konsenzualnog seksa između odraslih i djece starije od 12 (dvanaest) godina.

Prizivni sud u sjevernom gradu Leeuwarden ukinuo odluku o ukidanju pedofilske udruge, tvrdeći da “iako je rad te udruge je u suprotnosti s javnim redom, nema dokaza dovodi do prijetnje narušavanja društva”. A Uittenbogaard je u tome vidio, pobjedu “slobode izražavanja“.

“Pravo na slobodu izražavanja jamči nam Ustav, a misija Zagreb Pridea je javno ukazivanje na homofobiju pa nam je osnovna dužnost da reagiramo svaki put kad primijetimo da netko postupa homofobno”, rekao je na konferenciji za novinare u Hrvatskom novinarskom društvu predstavnik te udruge Marko Jurčić, pozvavši građane na podršku i solidarnost s njihovom udrugom i slobodom izražavanja. Zagreb Pride treba novinarki Vidović Krišto isplatiti 30 tisuća kuna sa zateznim kamatama i odvjetničkim troškovima. Jurčić, međutim, kaže da im ostaje otvoren prostor za reviziju i nastavak borbe pred Ustavnim sudom i Europskim sudom za ljudska prava.

Saša Leković, kao da je on utjelovljenje HND-a, odlučio se svrstati na stranu Zagreb Pridea i organizirati konferenciju za medije kojom upozorava na sužavanje prostora slobode govora: 

“Poštovani, obavještavamo vas da će se u organizaciji Zagreb Pridea i Hrvatskog novinarskog društva, u ponedjeljak, 13. srpnja 2015. godine, s početkom u 10 sati, u Novinarskom domu (mala dvorana) održati konferencija za novinare povodom pravomoćne presude protiv Zagreb Pridea koja je samo posljednji u nizu udaraca na slobodu govora u Hrvatskoj”, pozvao je Saša Leković iz HND-a te dodavši da će na konferenciji “o sužavanju prostora slobode govora, cenzuri medija i urušavanju sustava zaštite ljudskih prava u tom kontekstu govoriti” Saša Leković, predsjednik HND-a, Vesna Alaburić, odvjetnica, Marko Jurčić, Zagreb Pride, Sandra Benčić, Centar za mirovne studije, Nataša Bijelić, CESI- Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje.

Međutim, u vrhu HND-a ili su zaboravili ili ignorirali da je Karolina Vidović Krišto članica HND-a, čime su prekršili statut. Iz tog razloga javili su se članovi HND-a nezadovoljni ovakvim postupkom.

“Nadam se kako znate kako je Karolina Vidović Krišto o čijoj tužbi i presudi po toj tužbi planirate govoriti članica Hrvatskog novinarskog društva. Koliko znam, a tako mi je potvrdila i naša tajnica prije nekih mjesec dana, ona iz toga društva nije istupila niti je iz njega izbačena. Ako u međuvremenu statut nije promijenjen, naše društvo ima i tijelo koje se zove Sud časti, a nikoga iz tog tijela ne vidim da je pozvan na tiskovnu konferenciju koju ovim putem sazivate.Nadam se kako predsjednik HND-a neće na sebe osobno preuzeti i funkcije tog tijela te samostalno izricati javne osude protiv svojih članova. Također se nadam kako ste o ovoj tiskovnoj konferenciji obavijestili, prije nego što ste poziv poslali, i vlastitu članicu Karolinu Vidović Krišto. Dalje se nadam kako u Hrvatskom novinarskom društvu još uvijek vrijedi pravilo kako svatko ima pravo iznijeti i svoju stranu priče i kako to pravo nećete oduzeti Karolini Vidović Krišto koja je, ponavljam, uz Sašu Lekovića, jedina članica našeg društva od pet osoba koje će na toj tiskovnoj konferenciji istupiti u ime našeg društva. Ima li ona pravo na obranu ili naslov iz ovog maila nije tek lapsus? Želim vjerovati kako naše društvo nije “novnarsko” nego novinarsko i kako u tom vašem lapsusu nedostaje slovo i, a ne slovo g. Ovo vam pišem i kao predsjednik Ogranka internet novinara grada Zagreba i kao predsjednik Zbora internet novinara HND-a čiji je Karolina Vidović Krišto član”, poručio je Tomislav Galović u odgovoru vrhu HND-a.

S njim se tada složio i predsjednik Ogranka slobodnih novinara Mario Ćužić, koji je istaknuo da je prvo trebalo obavijestiti Sud časti, a tek onda uz suglasnost Izvršnog odbora HND-a i Središnjeg odbora, za koji tvrdi da još uvijek nije imao konstituirajuću sjednicu, organizirati ovakvu konferenciju za medije. Jednostrane osude članova HND-a bez konzultiranja i druge strane je nedopustivo, dodao je. Ostaje vidjeti hoće li upozorenje članova na kršenje statuta HND-a imati učinka i hoće li se HND početi ponašati onako kako bi trebao – objektivno i nepristrano. E, neće.

Da ne ispadne da Saša Leković brine samo o profesionalnim novinarima članovima HND-a, on se nedavno javno zauzeo i za notornog Domagoja Margetića, pa zato, Lekoviću na spomen, prenosim Margetićevo otvoreno pismo objavljeno u svim medijima u Srbiji, a i šire u vascelom regionu gdje ga naprosto obožavaju osobito otkako je objavio svoj autorski tekst “Hrvati, poserem se na vaše svetinje!“:

[su_heading size=”20″]DOMAGOJ MARGETIĆ O „OLUJI“: HRVATI VI STE FUJ! UBIJALI STE SRBE, ODRIČEM SE HRVATSKE! [/su_heading]

“Hrvatski novinar-istraživač i bivši političar Domagoj Margetić, povodom proslave 20. godišnjice operacije Oluje uputio je otvoreno pismo “pobednicima” u kojem im je poručio samo jednu reč – FUJ!” 

slik3“A dok slavimo ratove, o kakvom to miru govorimo? Dok su nam zločini državni praznici, a zločinci nacionalni junaci, o kakvom mi pomirenju i s kim govorimo?

Pobjednici slave pobjede. A slobodni ljudi su jednostavno – slobodni. Slobodnima ne trebaju ni pobjede niti pobjednici, ne trebaju im masovne pompozne, bahate proslave tuđe nesreće. Ne razumiju pobjednici taj stav kontra njihove pobjede. Jer pobjednici su nekako, po definiciji, taoci svojih pobjeda. Ili su pobjednici – ili nisu ništa. Zato ta potreba veličanja njihovih pobjeda. Jer ako im uzmeš tu njihovu „pobjedu“, ne ostaje im više ništa. I nisu više ništa, ako nisu pobjednici. A slobodnima ne trebaju pobjede da bi bili nešto, ne treba im ta iskompleksiranost pobjedonosnim sindromom. Dok gledam te njihove perverzne pripreme za slavljenje još jednog od tolikih, nebrojenih, balkanskih pobjedničkih mitova, prisjetio sam se jedne moje kolumne iz 2010. godine: „Diferencijacija pameti – Odričem se Hrvatske!“.

A u ovih se pet godina, nažalost, nije promijenilo ništa zbog čega bih požalio što sam se tada odrekao zemlje, koju mi eto nameću kao domovinu. Kao što mi žele nametnuti svoju pobjedu. Kao što mi žele nametnuti, žele mi narediti zahvalnost što su nas „oslobodili“. Kakva ultimativna glupost! Tko uopće koga može ičega ili ikoga osloboditi?! Ne razumiju pobjednici da nas nisu „oslobodili“, nego su nas raspametili, razbaštinili ono malo ljudskosti koja nam je bila preostala, razbaštinili su nas one tri vrijednosti kroz koje smo odrastali i odgajani – sloboda, bratstvo i jedinstvo. Nije mi jasno kako ti naši suvremeni pobjednici misle da eto smiju paušalno to vrijednosti proglašavati jugonostalgičarskim floskulama! Jer kakve su tek floskule njihove priče o pobjedama, o oslobođenju, o nekakvoj nacionalnoj i apsurdnoj državnoj slobodi, kako nama tek neprihvatljivo zvuče te njihove floskule o domovinskom ratu, o svemu tome na čemu oni inzistiraju da im tko zna kako budemo zahvalni.

A ja, ovako slobodan, i oslobođen od svega, jednostavno ne razumijem na čemu i kome to bih trebao biti zahvalan. Nemaju što za jesti, nemaju čime školovati djecu, rade za crkavicu kojom ne mogu platiti niti osnovne mjesečne troškove života, rade a ne primaju plaću, oduzimaju im domove, blokirani su, nezaposleni, ali slave ratove! Još uvijek ih je moguće manipulirati i natjerati da mašu zastavama, da se kunu u grbove, da slave ratove za tamo nekakve „nacionalne interese“. Podilaziti tom njihovom kolektivnom ludilu za mene bi bila izdaja tog mojeg disidentstva kao osobnog životnog opredjeljenja, kao mojeg izbjeglištva savijesti pred njihovom pobjedničkom histerijom. Zamislite rulju koja slavi tamo nekakav „dan zahvalnosti“, a da pritom kao hipnotizirani nisu u stanju razmisliti na čemu to imaju biti zahvalni?

Na čemu biti zahvalan u zemlji u kojoj su ratni zločinci – heroji; u kojoj su ustaški kapelani – sveci; u kojoj su pljačkaši i ratni profiteri – ugledni tajkuni i biznismeni. Zar da demonstracijom ludog naroda pokazujemo koliko smo zahvalni ratnoprofiterskoj eliti što nas je opljačkala i otela nam sve, a mi još pjevamo, mašemo zastavama i plješćemo onima koji su nam to učinili? A ljuti ih kada im kažem – lud narod. No, ne vidim kako bih drugačije sam sebi mogao racionalizirati i argumentirati to njihovo ponašanje.

Oni su nas kao „oslobodili“, a žele mi uskratiti slobodu da kažem što mislim o tom njihovom „oslobođenju“, o toj njihovoj pobjedi. Ako vi imate pravo slaviti, imam vam pravo i moralnu obvezu reći – za mene ta vaša pobjeda, za mene Oluja, i proslava te vaše „pobjede“ i rata nije ništa drugo nego proslava ratnih zločina i ratnog profiterstva. I ništa više. Želite nam zabraniti da i nakon dvadeset godina stvari nazovemo pravim imenom. Zločine zločinima! Pljačku pljačkom! Želite nas kolektivno, prisilom na šutnju, u ovim dvadeset godina pretvoriti u svoje suučesnike u tom ratnom zločinu, pljački, kriminalu i ratnom profiterstvu.  

slik4Priznanje te vaše pobjede, za mene bi bio jedini konačni poraz.

Jer ako je to što vi ovih dana slavite – sloboda, onda ću glasno vikati – JEBEŠ SLOBODU! JEBEŠ SLOBODU! Ali vama ne dopire do mozga, niti nakon svih ovih godina, da sloboda i pobjeda nemaju baš puno toga zajedničkog. I upravo ta suštinska suprotstavljenost pobjede i slobode, ta sukobljenost slobode sa svakom pobjedom i svakim pobjednikom, otkriva o kakvom se ovdje ludilu radi. To je ta točka diferencijacije na kojoj se razilazimo – razlika između pobjednika i slobodnih. Vama toliko nejasna i neprimjetna. Vaša se pobjeda toliko razlikuje od moje slobode, upravo po tome što ćete vi zauvijek ostati zarobljenici svojih pobjeda. U jednom ste doduše, u pravu. Ta vaša pobjeda ima ime. Štoviše, više imena. Ta vaša pobjeda ima upravo onoliko imena – koliko je pobijenih i protjeranih u ime te vaše pobjede. Gadi mi se to vaše krvavo slavlje. Neka slave oni koji su na krvi, leševima i ruševinama profitirali. A vi koji im na paradama mašete zastavama i euforično kičete iz svojih gladnih usta, obični ste suučesnici tog njihovog gotovo neprekinutog krvavog, lešinarskog pohoda.

Ne pišem ovo da bih išta promijenio. Svjestan sam da je to nemoguće. Ali u vremenu dominantnih luđaka, možemo se barem distancirati i diferencirati od gomile koja im skandira.

Zato si uzimam lobodu javno reći – Oluja je zločin u kojem su jednu pobijeni, drugi protjerani, treći popljačkani. A vi mi sad pokušajte racionalno objasniti što se tu točno ima slaviti?

A dok slavimo ratove, o kakvom to miru govorimo? Dok su nam zločini državni praznici, a zločinci nacionalni junaci, o kakvom mi pomirenju i s kim govorimo? Protjerali ste organizirano oko 380 tisuća građana ove zemlje i to nazivate pobjedom? I nisu li te militantne proslave vaših pobjeda upravo jasna poruka onima koje ste protjerali da im slučajno ne padne na pamet vraćati se, da za njih ovdje više nema mjesta, da ovo nije njihova zemlja? Jer tko bi se normalan vratio u zemlju u kojoj je dan tog etničkog čišćenja državni praznik?

A tko ste vi, bijedo, da govorite i određujete što je čija zemlja, i što je kome domovina? Fuj!

Svojim ratnim pobjedama pokušavate nadomjestiti umrlu savijest, ako ste je ikada imali. Samo onima bez savijesti može biti tako lako pobjeđivati. I samo onima bez savijesti može biti tako lako slaviti takve pobjede i pobjednike.

Gadi mi se i ova država, i ovo društvo, i ova masa. Ne mogu vam dovoljno uopće uprizoriti koliko vas iskreno prezirem ovako kolektivno lude. Negdje u podsvijesti očito vam je jasno da ne postoji kolektivna sloboda, pa ste možda zato pobjegli u svoje kolektivno ludilo i proglasili ga slobodom, poput onih luđaka zatvorenih po ludnicama koji se proglase isusima, i tko zna kakvim povijesnim, stvarnim ili izmišljenim likovima.

Eto – to je ta vaša sloboda. Jedna velika masovna ludnica koju ste proglasili državom, i kolektivno ludilo koje ste proglasili nacionalnom slobodom. Zato se još jednom mogu samo odreći Hrvatske i uz sav taj prijezir i gađenje viknuti s ulice: Fuj! Vi ćete ionako nastaviti uživati u svojem ludilu, jer kao i svakom luđaku, vama samima sa sobom, tako ludima je baš savršeno dobro. Bez obzira što vas pljačkaju, bez obzira što nemate za život.

Samo, eto, ostaju žrtve te vaše pobjede. Žrtve kojima još uvijek nismo rekli obično, ljudsko, od srca – oprosti. Žrtve kojima ne dopuštamo niti da budu obilježena imena, jer se bojite ako negdje ispišemo imena tih žrtava ta će vaša pobjeda dobiti taj krvavi, lešinarski, prljavi identitet ratnog zločina. I ma koliko bježali od toga, vašu će pobjedu tada proganjati imena kojima ste ispisali taj svoj pobjednički pohod.

Zato za kraj samo mogu reći Oprosti, molim te – svakoj žrtvi tih pobjeda, ako su pobjeđivane i u moje ime. Oprosti. I moje je krivnje puno u tome. Jer kao mnogi, možda, nisam učinio dovoljno da pružim otpor toj njihovoj pobjedi. Oprosti. I samo se mogu bez riječi nakloniti onima koje ste pobijedili.

Nemate pojma koliko ste nas porazili tom svojom pobjedom”, napisao je Domagoj Margetić za srpske potrebe.

slik5Domagoj Margetić inače još od 2005. “štrajkuje glađu do smrti” i više puta je objavio na Facebooku kako ga “automobilima bez policijskih oznaka prate neki nepoznati ljudi u civilu”. Kako bih ga koliko-toliko utješio ja sam mu par put rekao da ga potpuno razumijem jer sam i ja primijetio da je Zagreb pun automobila bez policijskih oznaka i nepoznatih ljudi u civilu…  U njegovoj anamnezi jedan od ključnih događaja bio je kad je Ivo Sanader na dužnost ministra vanjskih poslova u svojoj vladi postavio Gordana Jandrokovića, nekadašnjeg predsjednika Mladeži HDZ-a. Naime, siroti Domagoj je također, prije Jandrokovića, bio predsjednik Mladeži HDZ-a, a vidite što je sada!

Na sebe je nastojao skrenuti pozornost pričama o tome kako “prima prijetnje smrću”, što se razumljivo ako se zna da si u hrvatskoj javnosti doista nitko i ništa, ako ti još nitko nije prijetio smrću. A jednom sam mu rekao kako znam da bi on bio najsretniji kad bi ga netko doista napao, ali tako da ga ništa ne boli, a da se sve snima. Konačno mu se ostvarilo i više nego je toliko želio: Ima čak i “foto-robot” navodnog napadača koji da ga je kao napao u blizini ulaza u njegovu zgradu u Bauerovoj ulici u Zagrebu. To je sasvim razumljivo, jer u istoj zgradi osim Domagoja Margetića ima stan i Saša Perković, sin Josipa Perkovića i bivši savjetnik dvojice hrvatskih predsjednika, Stjepana Mesića i Ive Josipovića, pa bi svakom idiotu to mjesto, pokriveno nadzornim kamerama, bilo upravo idealno za pokušaj ubojstva Domagoja Margetića. Tako je Margetić uspio dobiti policijsku zaštitu, a za njega se posebnim saopćenjem za javnost založio osobno – tko bi drugi nego – Saša Leković!

Autor: Mario Profaca

31. VIII 2015

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari