Pratite nas

Komentar

GDJE ĆE ZAVRŠITI PAPIRI TAJNIH SLUŽBI S HAŠKOG SUDA?

Objavljeno

na

Dok Beograd i Sarajevo snažno lobiraju da arhiv završi kod njih, Zagreb djeluje nezainteresirano

Službeni Beograd je od predsjednika Haaškog suda već zatražio da mu se vrati sva dokumentacija dostavljena na traženje tužiteljstva. U studenom prošle godine Grad Sarajevo i Haaški sud potpisali su memorandum o osnivanju informacijskog centra u kojem će biti više od 400.000 dokumenata iz sudskih procesa, među kojima je gotovo 100.000 dokaznih predmeta. U Hrvatskoj se o ovoj temi malo ili nimalo govori, piše Jutarnji list.

Oko 10 milijuna stranica dokumenata, 30 tisuća sati videomaterijala i oko 13.000 raznih predmeta… sve to prikupljeno je u protekle 24 godine rad Međunarodnog kaznenog suda u Haagu i danas se nalazi u njegovu arhivu. Riječ je o iznimno važnom materijalu.

Tu su na tisuće dokumenata tajnih službi Srbije, Hrvatske i BiH, vojne zapovijedi pod oznakom tajnosti, tajne političke odluke. Osim toga, u arhivu su i odluke Haaškog suda čiji sadržaj daje vrlo jasnu sliku svih ratnih i političkih zbivanja na prostorima bivše Jugoslavije. Sada je pitanje gdje će taj materijal završiti nakon prestanka rada Haaškog suda 31. prosinca.

I Hrvatska, i Srbija, i Bosna i Hercegovina smatraju da im pripada dio tog arhiva. Službeni Beograd je od predsjednika Haaškog suda već zatražio da mu se vrati sva dokumentacija dostavljena na traženje tužiteljstva. A takvih zahtjeva bilo je 2082. Prilikom nedavnog posjeta predstavnika Suda Beogradu dogovoreno je osnivanje informacijskog centra u kojem bi se arhivirala dokumentacija koja će biti vraćena Srbiji.

Od sve tri države po ovom je pitanju najdalje otišla BiH. U studenom prošle godine Grad Sarajevo i Haaški sud potpisali su memorandum o osnivanju informacijskog centra u kojem će biti više od 400.000 dokumenata iz sudskih procesa, među kojima je gotovo 100.000 dokaznih predmeta.

U Hrvatskoj se o ovome malo ili nimalo govori. Tek se potiho najavljuje potpisivanje memoranduma između Hrvatske i Haaškog suda o osnivanju jednog takvog informacijskog centra.

Dok u Zagrebu o toj važnoj temi šute, u Sarajevu i u Beogradu žestoko lobiraju da sav arhiv bude premješten kod njih. Tako određeni krugovi u Haagu lobiraju da arhiv bude premješten u Sarajevo. U Beogradu to smatraju besmislenim i navijaju da se sav materijal arhivira u Beogradu.

Javno je tu ideju iznio srpski povjesničar Čedomir Antić koji, pod izlikom kako nije dobro da se arhivska građa dijeli, zastupa mišljenje da bi bilo “najbolje kada bi arhiv Haaškog suda ostao u Haagu ili se premjestio u Beograd kao najmnogoljudniji južnoslavenski grad s najvećim kapacitetima i kao prirodni centar regije”.

To bi praktično značilo da bi sva službena vojna i civilna dokumenatacija koja se tiče Hrvatske u 90-im godinama, a upućena je iz Zagreba u Haag, završila u Beogradu i bila podložna brojnim manipulacijama. (MM/Hrsvijet)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Goran Marić: Nije to bila igra, bio je to istinski let hrvatskih sokolova

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska na krilima sokolova

Sinoć sam s obitelji bio u zagrebačkoj Areni, gledao utakmicu ERP Hrvatska – Norveška. Zapravo sam bio u Hrvatskoj u kakvoj želim biti, kakvu želim vidjeti!

Hrvatskoj kakva bi trebala biti ne samo u dvoranama i parketima, nego svugdje, na svakom mjestu i svakoj prigodi! Hrvatskoj koja ima i glavu i srce! Hrvatskoj koja je spremna, sposobna, svjesna, pristojna, učinkovita, galantna, bontonska, civilizirana. Slična, sinonimna sebi samoj!

Bio sam na utakmici koja je bila svečanost, koja je bila sportski i kulturni događaj! Susret i događaj koji ima atribut europskog, bio je upravo lijepi, veličanstveni događaj zahvaljujući susretu i dodiru igrača i publike.

Publika je sve vidjela, sve doživjela, sve nagradila: i igru, i odnos igrača međusobno i odnos prema protivniku, prema europskom prefiksu večeri … I svečanu tišinu za vrijeme intoniranja suparničke nacionalne himne. Bravo za ovaj doživljaj, za ovu školu, za ove poruke nama u publici, Hrvatskoj, dalekoj Skandinaviji, Europi …

Posebno hvala za poruke onom dijelu mlade publike u Areni, svi smo vidjeli bilo ih je puno od 4 pa do 24 godine … Oni su sinoć u Areni imali što vidjeti, naučiti! Nije to bila igra, bio je to istinski let hrvatskih sokolova.

Tu sliku je moćno potvrdilo gromoglasno bodrenje srcem i pjesmom Zovi samo zovi, svi će sokolovi … U tom sam trenutku osjetio nelagodu zbog neprikladna, inverzna i neprimjerena naziva kauboji za hrvatske rukometaše. To je kao kad bismo ih nazivali indijanci.

Jednostavno, sokolovi imaju drugu školu, drugu narav, drugo oružje: letjeti na parketu Arene, nadletjeti, nadvisiti sebe, nadvisiti očekivanja, nadvisiti suparnika do pobjede. A nama u Areni, i čitavoj Hrvatskoj prirediti doživljaj.

I probuditi iskrenu želju: da se ista škola, ista kultura prenese iz Arene na nogometne travnjake, tribine i sva gledališta. I ne samo tamo …

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

dr. Gordana Zelenika: Vječni Trojanski konj

Objavljeno

na

Objavio

Razgovaram eto sa mojim mamom neki dan. Reče ona oduševljeno: Jesi li gledala Nedjeljom u 2? Kako je lijepo govorio onaj voditelj – pozvao ljude da ne mrze i ne psuju i ne vrijeđaju.

Moja mama svaki dan ide u crkvu.I stalno sluša Katolički radio. Moja mama je dijete rođeno u Drugom svjetskom ratu. Nije znala zašto joj se otac vrati bos, krvav i izgladnio iz rata. Bitno je bilo da je bio koliko toliko živ. Čak o tome nikada nije govorila. Od drugih sam čula što je bio Križni put. Tek ponekad bi sa suzom u oku spomenula kako su kao djeca plakali kada su došli po njenog dadu i odveli ga u zatvor jer nije htio prepisati zemlju državi.

Ja ga se sjećam jedino sa slika. Prerano je otišao.

Ujak svećenik i ona, moja mama, nikada me nisu učili mrziti ljude koji su upravljali sustavom u kojem sam odrastala. Uvijek i jedino su govorili o opraštanju i Bogu kao jedinom sucu kojemu treba vjerovati. A onoj televiziji i novinama nisu vjerovali ništa. To je bila jugoslavenska televizija.
I novine.

I gle čuda! A sada ta ista televizija i novinarska ekipa koja radi u javnim, običnim ljudima koji se ne služe internetom, dostupnim medijima, nosi naziv hrvatska! I oni joj vjeruju! Jer eto, konačno je država u kojoj žive Hrvatska, pa su onda i mediji, valjda isto hrvatski.

Tako bi to trebalo biti. I onda ih oduševe ljudi koji na kraju emisije u kojoj je bilo svašta, pozovu na toleranciju i borbu protiv mržnje.
Vjeruju im i kada ti isti kažu tko ne valja, tko je najnepopularniji političar ili koga treba izbaciti iz javnog prostora.
Vjeruju i onima koji pričaju viceve i onima koji lijepo i sabrano i mirno govore.I sviraju klavir.Fini neki ljudi.

Sve oni to vjeruju radi pridjeva. Radi jednog pridjeva. Kojeg su tako dugo čekali. Hrvatski!

Jer, ljudi bježe ili se spremaju na obranu samo od vidljivih stvari. Od vidljivog, prepoznatljivog neprijateljstva. A kad je neprijateljstvo ili laž ili manipulacija umotana u fin, sjajan papir – toga se se ne boje.
Iako sadržaj umotan u taj papir malo po malo napada njihove vrijednosti, iznosi laži o lako provjerljivim činjenicama, slabi njihove obrambene mehanizme.

Kao vječni Trojanski konj.

 

Završila bih citatom:

NENAD PISKAČ — Režim bi nas mogao poštedjeti mrcvarenja! Neka jednostavno prestane s demosom komunicirati dosjetkama Stankovića, Macana, “satiričara”, “opinion makera” – slugu za sva vremena i sve režime.

Poštenije je otvoreno, dosljedno “mainstream” politici sveopćega inkluzivizma, usvojiti ustavni zakon o obvezi hrvatske šutnje.

Izvor: narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari