Connect with us

Analiza

Gdje je Hrvatska u borbi protiv korona virusa?

Published

on

Kao i kad je drugo posrijedi, kako bi se stekao realan uvid u trenutno epidemiološko stanje, Hrvatsku ima smisla uspoređivati sa zemljama iz okruženja, a ne, primjerice, s Kanadom, Australijom, Novim Zelandom,… slično kao što bi Švedsku bilo razumno uspoređivati s Norveškom, Danskom i Finskom, a ne, recimo, s Belgijom ili Italijom.

Više od riječi o tomu govori pogled na kretanje broja zaraženih (pozitivnih testova) i umrlih od korone zbirno po tjednima u Austriji, Slovačkoj, Mađarskoj, Sloveniji i Hrvatskoj počevši od 5. listopada. Na priloženim grafovima lijeva okomita os označava broj zaraženih u pripadajućem tjednu, desna os pokazuje broj umrlih, dok je na vodoravnoj osi naveden početni datum tjedna na kojeg se podaci odnose.

Pregled po državama

U Austriji je jesenski „lockdown“ nastupio 3. studenog. Jasno se vidi smanjenje broja zaraženih već 2 tjedna potom, koje, kako pokazuju podaci koji nisu prikazani na grafu, prati i smanjenje udjela pozitivnih testova, što je pokazatelj stvarnoga pada, a ne šminkanja statistike manipulacijom testovima. Navedeno potvrđuje i trend broja umrlih, koji vjerno prati broj zaraženih s odmakom od 3 tjedna sve do zadnjeg tjedna, kad je do znatnog porasta došlo najvjerojatnije zbog usklađivanja podataka o umrlima prethodnih tjedana. No, u zadnjem tjednu analize (14.12.) polako se već nazire i začetak jo-jo efekta – uz usporavanje pada broja zaraženih raste i udjel pozitivnih testova. To je ujedno i razlog zabrinutosti tamošnjih vlasti, koje već najavljuju strože mjere u siječnju.

Slovačka se opredijelila za invazivni pristup obračuna s korona virusom. Plan – otkrijmo sve zaražene i izolirajmo ih! – temeljio se na masovnom, istina i manje pouzdanom, antigenskom testiranju, koje, vrijedi napomenuti, ne ulazi u statistiku prikazanu grafom, budući ona obuhvaća samo PCR testiranje kao propisani zlatni standard. Na prvu, zamisao se doimlje logički korektnom, tim više što je čitava akcija popraćena i uvođenjem mjera zaštite 24. listopada, no pogledajmo kakve je rezultate takav pristup polučio u stvarnosti. Prije svega, pad zaraženih vidljiv tijekom studenog je umjetan, jer ga prati porast udjela pozitivnih testova, što je naznaka slabijeg testiranja. Statističku nedosljednost potvrđuje i stalan rast broja umrlih, koji je zadnjeg tjedna analize eksplodirao, vjerojatno dijelom i zbog zakašnjele evidencije baš kao u austrijskom slučaju. To znači da mu je u stvarnosti morao prethoditi sličan trend broja zaraženih, iako to službeni podaci ne pokazuju. Ovdje valja imati na umu kako se u Slovačkoj početkom mjeseca radi korekcija broja umrlih od korone naknadnim dodavanjem određenog broja umrlih u prethodnom mjesecu, što objašnjava neočekivane padove u tjednima od 26.10. i 23.11 i nagle poraste sljedećeg tjedna. Uzme li se to u obzir, vidi se kako broj umrlih u Slovačkoj iz tjedna u tjedan još uvijek raste. Zašto se to događa, može se samo nagađati. Možda su se Slovaci pretjerano opustili odveć se pouzdajući u logičnost svoje metode.

Mađarska se opredijelila za taktiku postupnog pooštravanja mjera iz tjedna u tjedan počevši od kraja listopada („lockdown“ je nastupio tek 9. studenog). Broj zaraženih je približno linearno rastao sve do tjedna od 30.11., nakon čega počinje padati popraćen osjetnim smanjenjem udjela pozitivnih testova, što je znak stvarnog poboljšanja. Porast broja umrlih očekivano je još uvijek linearan i prati trend zaraženih. S time da ovdje, kao i za Slovačku, vrijedi primjedba o konsolidaciji podataka početkom mjeseca, zbog čega se vidi pojačani porast u tjednima od 2.11. i 30.11.

Slovenija, koja je još u svibnju proglasila kraj epidemije, suočena s naglim povećanjem broja zaraženih, bila je prinuđena opet proglasiti epidemiju 19. listopada, da bi 5 dana potom uvela oštre mjere zaštite. Prividni drastičan pad broja zaraženih već u tjednu 2.11. rezultat je nešto slabijeg testiranja, a ne promptnog efekta uvođenja mjera. To potvrđuje i linearni porast broja umrlih sve do tjedna 30.11., da bi tek od 7.12. započeo trend smanjenja. Statistička nedosljednost u tjednu od 2.11. je moguće navela neke u Hrvatskoj na prebrzi zaključak kako je Slovenija nepotrebno uvela mjere, budući je već ionako prešla vrhunac epidemije, nagađajući kako je to posljedica prokuženosti prirodnim putem. U tome ih je zacijelo ohrabrilo istodobno osjetno smanjenje porasta zaraženih u Hrvatskoj, vidljivo na grafu niže. No, da su mjere u Sloveniji ipak dale efekta, pokazuje stagnacija broja zaraženih tijekom studenog.

Za Sloveniju su već poznati podaci o ukupnom broj umrlih bez obzira na uzrok u listopadu i većem dijelu studenog. Iz njih se vidi kako je stvarni broj umrlih u listopadu za četvrtinu veći nego lanjskog listopada, a k tome je i dvostruko veći (400) od službeno zabilježenih smrti od korone (200). U studenom će smrtnost izgledno porasti za 80-90% u odnosu na isti mjesec lani, slično predviđanjima za najugroženije sjeverozapadne hrvatske županije uz granicu sa Slovenijom.

Iako su neke mjere uvedene ranije, u Hrvatskoj su one znatnije pooštrene od 28. studenog, ostajući još uvijek nešto blažima u usporedbi s mjerama na snazi u ostalim promatranim zemljama. Broj zaraženih je linearno rastao, slično kao u Mađarskoj i Sloveniji, gdje su mjere primijenjene ranije, ali primjetno oštrije nego tamo. Naime, uspoređujući broj zaraženih u tjednu od 2.11. s onim u zadnjem tjednu rasta (u Mađarskoj je to 30.11., a u Sloveniji i Hrvatskoj 7.12.), porast u Sloveniji iznosi oko 10% (primjena mjera 24.10.), u Mađarskoj 27% (primjena mjera 9.11.), a u Hrvatskoj 62% (primjena mjera 28.11). Ovome treba dodati i kako ukupnoj smrtonosnoj žetvi epidemije pridonosi kumulativ stalnog porasta broja zaraženih i u tjednima između. Posljedica povećanja broja zaraženih u Hrvatskoj do 7.12. će biti linearno povećanje tjednog broja umrlih u Hrvatskoj sve do kraja godine, tako da će na vrhuncu vjerojatno doseći i troznamenkaste dnevne brojeve. Naime, Hrvatska tek od tjednu od 14.12. (2 tjedna nakon uvođenja strožih mjera) bilježi pad broja zaraženih praćen padom postotnog udjela pozitivnih testova, što je pouzdan znak poboljšanja, koje će se odraziti smanjenjem broja umrlih početkom nove godine. Podatak o smanjenju rasta u tjednu od 2.11., koji je neke nagnao na zaključak da mjere nisu potrebne, jer do usporavanja zaraze ionako dolazi njezinim prirodnim širenjem, pokazao se varljivim. Dopadljivu teoriju je demantiralo pogoršanje u sljedećim tjednima.

Komparativna analiza po državama doista ne ostavlja mnogo prostora drugim razmišljanjima osim da mjere doista pomažu. Pravilo je u biti vrlo jednostavno. Kad broj zaraženih raste, uz mjere sporije raste. Kad broj zaraženih pada, uz mjere brže pada. Zato pooštravanje mjera itekako ima smisla i kad brojevi padaju, tim više što najpogođeniji hrvatski krajevi danas bilježe rast broja umrlih kao proljetos slabije pogođeni dijelovi Lombardije, a koji ovih tjedana, uz tada također slabije pogođenu regiju Veneto, prednjače u broju umrlih. To upućuje na slutnju kako čak i na sjeverozapadu Hrvatske, a kamoli drugdje, prokuženost ipak nije tolika da ne bi ostavila prostor još jednom smrtonosnom valu. Ukratko, nije uopće pitanje pomažu li mjere i treba li ih uvoditi, nego se sve svodi na optimizaciju njihova doziranja i stupnjevanja, to više što se očito radi o utrci na dulje staze, dulje od dva po dva tjedna. Na kraju će se mrtvi – koje je, kako pokazuju primjeri usporedivih zemalja, teško u velikom broju izbjeći – brojiti. U tom smislu, uzevši u obzir raznoliku dobnu strukturu stanovništva i činjenicu kako od korone umiru uglavnom starije osobe, korektnije bi bilo države uspoređivati smrtnošću prema broju umrlih zadnjih godina, a ne prema ukupnom stanovništvu. Prema tom kriteriju Hrvatska zasad stoji dosta bolje od Slovenije, malo bolje od Austrije i Mađarske, a dvostruko je lošija tek od Slovačke.

Jedina struka mjerodavna donositi odluke je politika

Kad je nužno broditi između brojnih suprotstavljenih interesa, usredotočenih na važne ali ipak uske segmente, a korona kriza, cjelovito promatrana, u tome nije iznimka, jedina struka pozvana i mjerodavna donositi odluke je politika. U tome joj je draž, ali i prokletstvo. Nisu to stručnjaci, kako znanstvenici tako ni gospodarstvenici, koji niti su ovlašteni, niti su sposobni stvari promatrati iz šire perspektive, a stječe se dojam kako se na nju katkad ni ne obaziru. K tome, pri ocjeni rada politike treba voditi računa kako ona mora odlučiti unaprijed, malo je tu vajde od naknadne pameti, što je dodatna poteškoća u tom, i inače vraški teškom poslu. I dok je proljetos hrvatska politika stavila naglasak na zdravstveni aspekt korone krize, a ljeti na gospodarski segment, što se oboje pokazalo punim pogotkom, sad više prividno savršenih rješenja nema. No, kako pokazuje mjerenje s usporedivim zemljama, zasad se plovidba između Scile i Haribde doimlje uspješnom. Ipak, konačan sud će uslijediti tek na kraju priče.

U takvim okolnostima uspjehu sigurno ne doprinosi natezanje znanstvenika, koji, odveć opterećeni dokazivanjem kako su bili u pravu, učestalim javnim istupima unose nervozu i konfuziju, postajući tako više teretom, nego potporom Vladi u njezinim pregnućima. Jer čemu uopće služe savjeti tipa „trebalo je sve zatvoriti, i to odmah“, uz usputnu ogradu – s obzirom na ekonomske mogućnosti. Pa u tome kako procijeniti potonje i jest caka. Ili, čemu služi savjet tipa – i blaže mjere funkcioniraju ako ih se ljudi pridržavaju – uz nehajni zaključak kako ih zato ne treba pooštravati? Da, ali što činiti ako ih se ljudi ne pridržavaju? Dodatno, nabacivanje idejama kako izigrati mjere, samo kako bi se naknadno ipak pokazalo da je netko bio u pravu kad ga već stvarnost okrutno demantira, sigurno nije doprinos poboljšanju stanja. Konačno, ako dva mjeseca ponavljaš da je epidemija upravo na vrhuncu, a broj zaraženih stalno raste, tko će ti više vjerovati? Kao da u nekoj inverziji priče „Peća i Vuk“ umjesto „ide vuk, ide vuk“, a vuka nema, kličeš „ode vuk, ode vuk“, a vuk je još tu.

S druge strane, čemu slijepo držanje za dogmu kako virus preko ljeta nije oslabio, kad je očito da su njegove posljedice ljeti bile znatno blaže, i da je pri upravljanju krizom to trebalo uzeti u obzir? Pa nisu li i danas posljedice bolesti blaže u primorskom dijelu Hrvatske, gdje je temperatura ovih mjeseci u prosjeku za desetak stupnjeva viša nego u kontinentalnom dijelu Hrvatsku? Napokon, na klimatski ugodnijem jugu Italije virus i u jesenjem valu ostavlja blaže posljedice nego na proljetos znatno prokuženijem sjeveru, što navodi na zaključak kako klimatski čimbenik, barem u ovoj fazi pandemije, čak i u osjetno prokuženijoj Italiji još uvijek ima veću težinu od stupnja prokuženosti pučanstva.

Nelogičnosti tragača za nelogičnostima

I dok među znanstvenicima, unatoč povrijeđenim taštinama, ponekoj ružnoj riječi pa i niskom udarcu (jer kako drukčije nazvati ružan marksistički pokušaj ušutkavanja znanstvenika, koji su ujedno i poduzetnici, zbog navodnog sukoba interesa, mada je očito da poduzetničko iskustvo ovdje može biti samo plus, što ne znači da su takvi uvijek u pravu?), o najbitnijemu ipak postoji kakvo-takvo suglasje, u širim sferama društva opreke su znatno izraženije. Posljedično je takav i spektar tema kojima se zagušuje javni prostor čime se stvara opći metež, to idealno okružje za lovce u mutnom.

Shizofreno glavinjajući, čas traže jednaka pravila za sve, čas pravila po mjeri svakog pojedinca. Naravno, oboje upakirano u celofan pravednosti, sve samo kako bi se kontriralo poduzetim mjerama. Što bude luđe i protivnije razumu, što jače ignorira stvarnost, to je primamljivije. Tako se oni koji traže jednaka pravila za sve prave kako ne razumiju temeljni princip prenošenja zarazne bolesti kapljičnim putem pa traže znanstveni dokaz za nešto zdravorazumski tako očito. A očito je da s epidemiološke točke gledišta nema smisla jednako tretirati okruženja čije je dominantno obilježje glasan razgovor licem u lice, to glasniji ako ga još prati dobra kapljica, poput kafića, restorana i obiteljskih druženja, kao crkve, javni prijevoz i trgovačke centre, gdje je takav vid interakcije rijetkost. Kakav je onaj kome za to treba znanstveni dokaz? Druga krajnost su zahtjevi za finim ugađanjem mjera po mjeri svakog pojedinca, slijedno tome i različitim tretmanom nikad zaraženih, zaraženih i preboljelih, ovisno o razvijenoj količini antitijela, što bi sankcioniranje kršenja mjera u praksi učinilo neprovedivim. Najbolje se to vidi na primjeru nošenja maski, jer kako detektirati potencijalnog sumnjivca među sve brojnijima opravdano bez maski? A kad ih baš svi, bez obzira na COVID status, moraju nositi, stvar je upravljiva. Stoga zdrav razum ovdje nalaže primijeniti mjeru jednako za sve.

Takvi zahtjevi, bili popraćeni pozivom na nasilje i neposluh ili ne, ne zahtijevaju samo kriminalističko istraživanje, nego i, budući su jasan izraz odricanja od razuma, primjeren medicinski tretman. I mimo korone. Da njihovi revni promicatelji nisu takvi bili i prije, netko bi mogao pomisliti kako se radi o psihološkom poremećaju nastalom uslijed čitave korona situacije. No, kako ih je uvrnuti um krasio i ranije, na „korona stres“ se vaditi ne mogu.

Ipak, najnelogičniji u čitavoj priči su neumorni medijski tragači za nelogičnostima u mjerama. Naravno, nelogični su ako im je doista stalo do sprječavanja širenja zaraze. Ako imaju neke druge ciljeve i planove, postupaju posve logično. Jer što može biti svrha potenciranja malobrojnih, ekstremnih slučajeva zanemarivog potencijala epidemiološke ugroze, doli svjesno potkopavanje mjera? Tako se pod krinkom zabrinutosti širi malodušje, što onda pojedinci objeručke prihvaćaju kao moralno opravdanje za nepridržavanje mjera. Podilaženjem za razumno odlučivanje nesposobnom pojedincu grubo se narušava kohezija zajednice, koju nije moguće ostvariti drukčije nego prihvaćanjem i izvršavanjem obveza sukladno prosudbama zakonitog autoriteta. Pa nisu li se u svakome ratu protiv Hrvata njihovi neprijatelji upravo time služili?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari