Pratite nas

Politički rentgen

Gdje je Kolindina Hrvatska danas, a gdje Vučićeva Srbija?

Objavljeno

na

Godinu dana poslije Vučićevog posjeta Zagrebu, nakon kojega je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović doživjela tsunami najvulgarnijih napada, sramoćenja i optužbi kao da je najveća veleizdajnica u Hrvatskoj povijesti, potrebno je hladne glave analizirati kakve je stvarne ili kolateralne štete Hrvatska pretrpjela zbog jednog uobičajenog državničkog posjeta. U stvari, jesmo li uopće pretrpjeli bilo kakvu štetu, i je li predsjednica Kolinda Grabar Kitarović zaslužila „batine“ koje je dobila zbog tog državničkog čina?

Predsjednički kandidat Miroslav Škoro na pitanje novinara bi li on Vučića primio u državnički posjet ako postane predsjednik odgovorio je u svom stilu, pitijsko- filozofski naslanjajući se na predsjednika Tuđmana kojega je još nedavno stavio rame uz rame sa diktatorom Titom u izjavi da su Tuđman i Tito dva hrvatska velikana iz Hrvatskog Zagorja. Škoro se drži Tuđmanovog državništva te kaže da je potrebno pregovarati makar i sa „crnim vragom“, no, Vučića bi primio teka kada se riješe svi prijepori sa Srbijom, poglavito oni bolni glede nestalih i glede isplate ratne odštete. Miroslav Škoro smatra da je granica između Hrvatske i Srbije definirana Badinterovom komisijom i da se tu nema što razgovarati ni pregovarati. U tom kontekstu se uvijek postavlja pitanje o Hrvatskoj blokadi Srbije na putu ulaska u EU i naravno Škoro bi blokirao Srbiju sve do ispunjenja i posljednjeg uvjeta. I sve se to čini logično, racionalno i nacionalno osviješteno, državnički, domoljubno. U Hrvatskoj ne postoji domoljub koji ne bi potpisao ovakve zahtjeve, no je li doista moguće ovakvim ultimativnim polazištima postići bilo što na tragu normalizacije odnosa Srbije i Hrvatske.

Predsjednički kandidat Zoran Milanović prije bilo kakvih sučeljavanja sa ostalim kandidatima o važnim pitanjima od nacionalnih interesa trebao bi se prvo sučeliti sam sa sobom, jer bez toga je bespredmetno lamentirati o tome što bi on napravio u ovakvim i sličnim slučajevima!

U pregovaračkom procesu postoji jedno jasno pravilo. Ukoliko u pregovarački proces ulaziš sa tvrdim ultimativnim zahtjevima obično to suprotna strana generalno s indignacijom odbija i pregovori doživljavaju svoj krah prije nego su i otpočeli. Jer, kako bi bilo da je Tuđman Miloševiću postavio ultimativni zahtjev da će s njim pregovarati jedino ako povuče sve vojne postrojbe u Srbiju, prizna agresiju i prekine evidentnu okupaciju  Hrvatske? I tako najmanje 40 puta koliko se puta otprilike Tuđman sastao s Miloševićem. Tuđman je pregovarao s Miloševićem u uvjetima najbrutalnijih ratnih sukoba, u uvjetima kada ni jednom nije postignut niti je ispoštovan dogovoren prekid vatre. U tim okolnostima, u realnom vremenu dok je Tuđman razgovarao s Miloševićem istovremeno su ubijani i masakrirani hrvatski ljudi, starice i djeca. Tuđman je razgovarao s Miloševićem u okolnostima kada se spremala njegova likvidacija i državni udar, u trenutcima kada je znao da će biti prevaren, no to neprijateljstvo i Miloševićeve laži i obmane nisu ga pokolebale, jer ti pregovori su imali i jedan puno dublji smisao. Tim pregovorima Tuđman je slao jasne signale međunarodnoj zajednici da je on za mir, a ne za rat, da je kooperativan, da je Hrvatska zrela država kao buduća članica međunarodnih institucija i da je spremna pružati ruku i pregovarati čak i s „crnim vragom“ u najtežim okolnostima srpske agresije. Milošević ja pak svojim bizantijskim prijevarama i nastavkom agresije na Hrvatsku slao signale da ga zanima jedino rat i stvaranje velike Srbije. Svjedoci smo da je pobijedila taktika predsjednika Tuđmana koji je na kraju dobio sve, a Milošević izgubio sve! Milošević je izgubio sve ratove, optužen je kao notorni ratni zločinac, a konačno je Srbija  izgubila i onaj Miloševićev rat na Kosovu. Srbija će rat na Kosovu definitivno izgubiti vrlo brzo nakon što je od međunarodne zajednice prisiljena priznati Kosovo, što se pretvara u sudbonosno pitanje Vučićevog političkog preživljavanja ili njegove definitivne političke smrti.

Kakva je razlika danas između Miloševića i Vučića? Je li Vučić manje agresivan, manje lažov, manje velikosrbin? Ima li on manje apetite prema Hrvatskoj nego što ih je imao Milošević? Ne traje li i danas svojevrsni rat Srbije protiv Hrvatske, rat u miru, sofisticirani rat, hibridni rat, rat svim sredstvima osim vatrenim i hladnim oružjem. Ima li Srbija u tom ratu moćne saveznike kao što su Putinova Rusija i Njemačka Angele Merkel? Ne traje li i danas tiha okupacija Hrvatske oživljavanjem političkog srpstva u Hrvatskoj i pumpanjem novca petoj koloni s pridruženim nevladinim udrugama koje uz pomoć medijskog mainstreama nostalgično zagovaraju tu divnu bivšu Jugoslaviju. A što je zapravo bila ta divna Jugoslavija, ako ne alternativno rješenje za veliku Srbiju u kojoj su svi Srbi živjeli u jednoj državi, što bez ikakve sumnje planiraju i u budućnosti? Vučić je replika Miloševića, a ako još radikalnije zagrebemo ispod površine, Vučić je eksplozivna kombinacija Vojislava Šešelja i Slobodana Miloševića.

Samo naivni mogu misliti da to sve, a još i mnogo više od toga nije znala predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kada je odlučila pozvati tog i takvog Vučića u državnički posjet Hrvatskoj. Samo zlonamjerni i naivni mogu tvrditi da se u tom kontekstu predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ponašala kao guska u magli. Samo zločesti mogu pomisliti da je Vučić tijekom svog posjeta ponizio Hrvatsku i hrvatske institucije. Možemo li uopće zamisliti kako se Vučić osjećao slušajući hrvatsku himnu na crvenom tepihu Pantovčaka? Ili kako se osjećao salutirajući hrvatskoj pobjedničkoj vojsci koja je porazila do nogu njegovu nebesku Srbiju? Ili kako se Vučić osjećao kada je sjedio s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović i kardinalom Josipom Bozanićem u salonu blaženog Alojzija Stepinca dok ga je „ustaški vikar“ svojim prodornim pogledom gledao sa slike na zidu? Bez ikakve sumnje, Vučićev posjet Hrvatskoj bio je za njega najdramatičniji i najteži politički događaj u njegovoj političkoj karijeri i pravo je čudo da već tada nije imao ozbiljnih kardiovaskularnih problema!

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović postupila je apsolutno na tragu Tuđmanovih politika pregovaranja i sa „crnim vragom“ u uvjetima tihe agresije Srbije protiv Hrvatske, unaprijed je bila spremna na Vučićeve bizantijske prijevare i unaprijed je bila spremna na uvrijede marginalnih grupa koje zapravo u njenom rušenje vide samo svoj egoistični politički profit. Predsjednica je poslala signal međunarodnoj zajednici da je Hrvatska spremna pružiti ruku i najvećim neprijateljima, da je zrela demokratska država.

Jer konačno, trebali bi znati da Srbija nikada neće Hrvatskoj vratiti ni jednog našeg nestalog, jer bi tim činom morali priznati srpske koncentracijske logore na području Srbije, jer bi tim činom forenzici otvorili dokaze o svojim brutalnim zločinstvima nad civilima i ratnim zarobljenicima, jer bi se konačno doznalo kako su i gdje pogubljeni Hrvati u srpskim koncentracijskim kazamatima. Tada bi se otvorila pitanja povijesne ideje Srbije o osvajanju tuđeg, povijesne istine o srpskom antisemitizmu, povijesne istine o srpskim koncentracijskim logorima za vrijeme Drugog svjetskog rata i konačno povijesne istine o Jasenovačkom mitu koji je tisuću puta  uvećan kako bi se perfidno sakrila geneza genocidnosti srpskih politika. Trebali bi znati da nam Srbija bez pritiska međunarodne zajednice neće nikada vratiti ni naše mrtve nit će nam platiti ni jednu lipu ratne odštete. Kao što nam je bila potrebna međunarodna zajednica za konačno priznanje Hrvatske, tako će nam biti potrebna pomoć međunarodne zajednice za rješavanje bolnih otvorenih pitanja sa Srbijom. Jedino snažnim pozicioniranjem Hrvatske u međunarodnoj zajednici, snaženjem srednjoeuropske ideje „Tri mora“, snažnim savezništvom Hrvatske sa Donaldom Trumpom i Izraelom, novim prijateljstvom s Putinom, možemo se nadati da će Srbija kad-tad biti prisiljena vratiti Hrvatskoj ono što nam po Božjim i ljudskim zakonima pripada.

Hrvatska ne smije nikada odustati od legitimnih zahtjeva prema Srbiji, ali to se neće i ne može ostvariti unilateralnom blokadom Hrvatske na putu Srbije prema EU i međunarodnim institucijama. Ta blokada koju mnogi politikantski zagovaraju, voljom i snagom međunarodne zajednice može pasti za tri dana kao što je pala blokada Slovenije na putu Hrvatske prema ulasku u EU. Hrvatska se svojim pozicioniranjem u međunarodnoj zajednici mora snažno zauzimati da međunarodna zajednica blokira ulazak Srbije u EU, jer  ne smije dozvoliti da Srbija Europsku uniju i međunarodnu zajednicu kontaminira nerazjašnjenim zločinima i nedovršenim ratom s Hrvatskom kao ravnopravnom članicom EU. Međunarodno priznanje Hrvatske neće nikada dobiti svoju puninu ako se pod tepih gurnu srpski zločini protiv Hrvatske što bi značilo ohrabrenje Srbiji za neke nove zločine.

Srbija već danas trpi svojevrsnu blokadu na putu prema EU teškim pregovaračkim uvjetima koje su stavljene pred nju, za koje mnogi misle da ih Srbija neće nikada ispuniti do kraja. Srbija ne želi članstvo u NATO savez i logično je postaviti pitanje iskrenosti? Želi li Srbija uopće pristupiti Europskoj uniji? Ako je ovo pitanje opravdano, a jest, kakvog onda smisla ima blokirati Srbiju na putu prema Europskoj uniji kada Srbija to iskreno ne želi? Onaj tko danas inzistira na blokadi Srbije nadajući se da će time riješiti bolna otvorena pitanja ispada politički smušenjak i budala, jer tek u tom slučaju hrvatske blokade koju Srbija jedva čeka nećemo nikada dobiti što nam po pravdi Boga  pripada!

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović radi uporno i tvrdoglavo slijedeći tragove Tuđmanovih strateških politika iz devedesetih. Snaženjem ugleda Hrvatske u međunarodnoj zajednici, jačanjem uloge Hrvatske u međunarodnim institucijama, brendiranjem Hrvatske kroz sve vidove hrvatske uspješnosti od nogometa do znanstvenih postignuća, jedini je pravi puta ka rješavanju svih bolnih ostataka nakon velikosrpske agresije. To je jedini put kojim treba ići kako bi  Hrvatska doživjela satisfakciju međunarodnog priznanje u svojoj punini. Na tom putu mnogi će nam podmetati nogu, osobito oni koji nisu bili skloni raspadu Jugoslavije, koji nisu bili skloni samostalnosti Hrvatske, a takvih dokazanih etičkih veleizdajnika ima i u našim redovima. No, taj put je daleko lakši nego onaj put kroz pakao krvi obrambenog rata pred najezdom povampirene velikosrpske agresije kroz kojega je prošao naš prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman. Na tom putu potrebna je konzistentnost Tuđmanovih politika i zbog toga je važno da predsjednica Kolinda Grabar Kitarović zasluženo osvoji svoj drugi mandat predsjednice Republike Hrvatske, jer činila je sve o čemu je predsjednik Tuđman vizionarski sanjao.

Gdje je Kolindina Hrvatska danas, a gdje Vučićeva Srbija godinu dana nakon njegovog posjeta Zagrebu? Tko je na čelu, a tko na začelju? Dobronamjernima, domoljubima i osviještenim Hrvaticama i Hrvatima na to pitanje neće biti teško dati odgovor pred glasačkim kutijama u nadolazećim predsjedničkim izborima!

Kazimir Mikašek-Kazo

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Kazimir Mikašek-Kazo: Umjesto sezone kiselih krastavaca, čeka nas užareno političko ljeto!

Objavljeno

na

stockphoto

U svibnju 2020., u mjesecu obilježavanja najveće povijesne tragedije hrvatske nacije svjedočimo novom oživljavanju razdora u hrvatskom društvu i još dubljem ukopavanju u ideološke rovove kao da nam nije dovoljan COVID-19, potres u Zagrebu, prijeteća ekonomska kriza i nepredvidiva ugroza zdravlja nacije koja se objektivno prognozira u jesenskim danima. Čini se da smo nacija koja slabo pamti, a brzo zaboravlja vremena kada smo zahvaljujući zajedništvu stvarali i stvorili Hrvatsku? Tuđmanove pomirbe na koju se mnogi pozivaju nema ni u tragovima, o čemu nam svjedoče sve žešće ideološke podjele koje će dodatno zagrijati vrelo političko ljeto 2020.

Na lijevom političkom spektru događa se ujedinjenje ljevičara i liberala koji će se u dva bloka po sistemu „dvije mreže love više glasova nego jedna“, suprotstaviti HDZ-u na parlamentarnim izborima i nema nikakve sumnje da će se taj tip zajedništva na lijevom spektru dogoditi i polučiti realno očekivane rezultate. U stvari, politički entiteti na lijevom političkom spektru nikada nisu ni bili na smrt posvađani da ne bi zbog osobnih i partitokratskih interesa pomirili tekuće foteljaške razmirice. Svi oni zajedno imaju jedan snažan motiv, a to je maknuti HDZ s pozicije vlasti pod svaku cijenu, što je sasvim legitimno i politički opravdano, što konačno i jeste uloga oporbe.

Istovjetni procesi  okupljanja događaju se na desnom političkom spektru, a najnovije približavanje Zlatka Hasanbegovića kao jedinog istaknutog ideologa desnice pokretu Miroslava Škore, dat će dodatni vjetar u leđa Mostu, Suverenistima, Željki Markić i još nekima s pravaške scene za realizaciju projekta okupljanja u široku desnu platformu što im nije uspjelo prije izbora za zastupnike u EU parlamentu. Ostaje za vidjeti jesu li iz tog iskustva akteri desnice nešta naučili i pred njima je ispit vlastite savjesti i vrijeme stvaranja onakvog političkog programa oko  kojega bi se mogli svi okupiti. Kod njih vjerojatno ni na temi političkog programa ne bi trebalo biti većih razlika, a prema onome što se može iščitati iz pojedinačnih nastupa lidera desnice, fokus će se svakako staviti na ustavne promjene i promjene potrošenog i neučinkovitog izbornog zakona koji projicira političku nestabilnost i jačanje korupcije  nakon svakih izbora. U tom kontekstu potrebno je napomenuti da je koncept ustavnih promjena i promjena izbornog zakona prema modelu „Hrvatska jedna izborna jedinica“, detaljno razradio Ante Đapić u suradnji s vrhunskim znanstvenicima u svojim „Vukovarskim tezama“ što je zapravo politička platforma njegove stranke Desno.

Ono što je neupitno, ulaskom Hasanbegovića u savez sa Škorom taj blok je snažno percepcijski zaokrenuo u desno, sužavajući si prostor utjecaja na politički centar.

Oko svjetonazorskih prijepora kao što su zaštita života od rođenja do smrti, Istanbulske i Marakeške konvencije,  olakšavanja referendumskih inicijativa, (ne)rada nedjeljom, izjednačavanja komunističkog i fašističkog režima, revizija povijesti i sličnih tema svi akteri desnice uglavnom imaju isto mišljenje. Ukoliko ih ubačeni gremiji razdora ne uspiju elementarno posvađati, za očekivati je da će ovaj puta ujedinjenje desnice uspjeti. I oni imaju podjednako jak motiv maknuti HDZ s vlasti, možda još i jači nego što to ima ljevica, pa tako ispada da su ljevica i desnica u svojevrsnoj koaliciji protiv HDZ-a s različitih svjetonazorskih pozicija ali s istim ciljem, što nikako ne ide na ruku HDZ-u! U koaliciji su N1 TV i Bujica iako se organski ne podnose, tako da politika u Hrvatskoj umjesto umijeća mogućeg postaje umijeće nemogućeg!

HDZ se nalazi između čekića i nakovnja, a otegotna okolnost mu je i u tome što desna frakcija u HDZ-u nakon izgubljenih unutarstranačkih izbora samo prividno miruje i u datom trenutku sigurno će se  aktivirati s već poznatim argumentima protiv Andreja Plenkovića. Oni sigurno nisu odustali od preuzimanja HDZ-a iako su im svi dosadašnji pokušaji propali, a HDZ mogu preuzeti jedino micanjem Andreja Plenkovića i to ako ovaj izgubi parlamentarne izbore, ili ako ne bude u poziciji  relativnog pobjednika ispregovarati parlamentarnu većinu.

Mogući Plenkovićev plan ulaska u veliku koaliciju kao krajnja politička nužnost dovelo bi do još većeg raskola u HDZ-ovom biračkom tijelu, jer velike koalicije ne može biti bez značajnih svjetonazorskih ustupaka ljevici. Tu se svakako radi o zakonskoj zabrani pozdrava „Za dom spremni“ u svim oblicima, odustanak od bilo kakvog izjednačavanja fašizma s komunizmom, aktivacija rodne ideologije na temelju Istanbulske konvencije, nedjelja kao radni dan, Vatikanski ugovori, a ono što je najvažnije jest podjela resora i osnovnih poluga vlasti. Svakako je važno pitanje tko bi u takvoj konstelaciji političkih snaga bio predsjednik Hrvatske vlade? Relativni pobjednik izbora? Tko će to biti? Na ta pitanja je doista teško odgovoriti?

Uspoređivati novu moguću veliku koaliciju kao nužnost zbog prijeteće ekonomske krize koja je pred nama, s Vladom nacionalnog spasa u vrijeme Domovinskog rata nema baš nekog smisla, jer je u to vrijeme predsjednik Tuđman kao predsjednik HDZ-a ipak vodio glavnu riječ oslanjajući se na ustavne ovlasti koje je crpio iz svog polupredsjedničkog mandata. Dakle, HDZ je u toj situaciji bio u dominantnom položaju, a u kavom će položaju biti nakon ovih izbora teško je predvidjeti. Ukoliko SDP sa ujedinjenom ljevicom bude relativni pobjednik parlamentarnih izbora pod svaku će cijenu pokušati izbjeći veliku koaliciju, a da su sposobni stvoriti većinu već su dva puta dokazali. Svi preletači koji su preletjeli HDZ-u kada im je to bilo oportuno vratit će se u svoje staro prirodno lijevo jato.

Ukoliko se desnica ujedini i ukoliko svoj rast bude temeljila na projiciranom programu, usput raspirujući žestoku konfrontaciju s Plenkovićem i Bernardićem na potki sintagme HDZ=SDP, mogli bi silno naštetiti HDZ-u što se već dogodilo na izborima za EU parlament kao i na predsjedničkim izborima. U građenju svojih politika na čelu s „dirigentom“ Škorom desnici silno odgovara Zoran Milanović na Pantovčaku i već sada se vidi da su „slučajni“ ispadi predsjednika Milanovića rezultirali rastom popularnosti desnih političkih snaga i potakli ih na ujedinjenje. Danas je malo jasnije zbog čega Miroslav Škoro u drugom krugu nije podržao Kolindu Grabar Kitarović?

Izjave Miroslava Škore u kuloarima  da je nakon izbora spreman na razgovore i koaliciju sa HDZ-om, čini se najobičniji su spin da bi privukao što veći broj neodlučnih HDZ-ovih birača, a istu je taktiku upotrijebio i na predsjedničkim izborima. Ono što doznajemo iz krugova bliskih Škori, Hasanbegoviću, Mostu i Suverenistima, jest činjenica da koalicija s Plenkovićevim HDZ-om apsolutno ne dolazi u obzir i oni to s gnušanjem odbacuju! Jer o tom pitanju se neće pitati samo Škoru, već i ostale smrtne Plenkovićeve neprijatelje? Još je legitimnije pitanje bi li Plenković išao u koaliciju sa snagama u kojima je važan čimbenik  Most kao dokazani rušitelj HDZ-ovih vlada? Gotovo izvjestan priključak Nine Raspudića Mostu dodatno usložnjava situaciju! Jer dobiti veliki broj mandata na platformi blaćenja Plenkovića i HDZ-a, a nakon toga s njima ići u koaliciju bilo bi pravo samoubojstvo iz zasjede i prijevara svojih birača. Upravo protiv takve prijevare birača desnica se danas navodno žestoko bori!

Cilj desnice je razbiti HDZ, uzeti im što više mandata, učiniti HDZ relativnim gubitnikom izbora, na taj način srušiti Andreja Plenkovića nakon što su srušili predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, a onda u tim okolnostima pregovarati s nekim novim, lustriranim HDZ-om na čelu s nekim iz HDZ-ove desne frakcije. Pri tome, uopće im nije važno što će u Banske dvore zasjesti ljevica, jer oni između ovog HDZ-a i SDP-a ne vide nikakvu razliku. U tom strateškom planu dirigent Škoro i njegov orkestar svakako računaju na pomoć HDZ-ove desne frakcije, a čak su im uputili i otvoreni poziv za suradnju, raspirujući na taj način još veći sukob unutar HDZ-a.

Udružena desnica, ako se udruži, računa da moguća Bernardićeva vlada neće trajati ni dvije godine, jer SDP je dva puta znao osvojiti vlast i formirati parlamentarnu većinu, ali nikada nije znao tu vlast zadržati barem dva mandata, pa je teško objektivno vjerovati da će to znati s Bernardićem na čelu  usred velike ekonomske krize kakva nam prethodi. Vjerojatno će doći do velikih svjetonazorskih sukoba, možda i do socijalnih nemira i u toj revolucionarnoj atmosferi će se stvarati nova konzervativna snaga u Republici Hrvatskoj. Nakon pada Plenkovića u HDZ-u i nakon pada SDP-ove Vlade stvorit će se nova velika Domoljubna koalicija s novim vodstvom HDZ-a, koja računa uvjerljivo pobijediti na prijevremenim parlamentarnim izborima. Na pitanje kako će u tim političkim previranjima proći Hrvatska i hrvatska nacija općenito, teško je dati bilo kakav suvisli odgovor?

U svim ovim kalkulacijama izgledno je da će „dirigent“ Škoro sa svojim desnim orkestrom ostati u dubokoj hladovini oporbe, a iz te pozicije neće moći izvršiti ni jedno svoje predizborno obećanje, kao što to nije mogao ni prije, jer je izgubio predsjedničke izbore. Predizborna kampanja je i inače rezervirana za hrpu nerealnih obećanja koja u pravilu ostaju mrtvo slovo na papiru.

Umjesto sezone kiselih krastavaca i bezbrižnog odmora od rata s COVIDOM-19, čeka nas užareno političko ljeto u kojemu će, čini se, HDZ-u biti najužarenije. Možda ipak postoji neko čarobno cjepivo u HDZ-ovom laboratoriju protiv ovog političkog bunila za koje mi analitičari još nismo čuli?

Kazimir Mikašek-Kazo

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Kazimir Mikašek-Kazo: Hoće li Zoran Milanović izazvati ustavnu krizu?

Objavljeno

na

Dvojica veterana Domovinskog rata, predsjednik Zbora udruga gardijskih brigada Krešimir Maretić i predsjednik Udruga specijalne policije Goran Maras u znak potpore ratnim suborcima HOS-a odjenuli su majice sa znakom udruge HOS-a i gotovo cijelo vrijeme obilježavanja 25. obljetnice VRO Bljesak bili su na svečanoj pozornici gotovo rame uz rame Andreju Plenkoviću i ostalim uzvanicima. Slike govore više od tisuću riječi! Tim nadasve ljudskim i domoljubnim činom dali su znakovitu potporu braniteljima HOS-a, ali isto tako su dali legitimitet   predsjedniku Hrvatske vlade Andreju Plenkoviću koji je iz poštovanja i pijeteta prema braniteljima i svakoj žrtvi Domovinskog rata pokazao državničko ponašanje ne praveći nikakvu razliku. Nije mu palo napamet da ih ukloni iz svoje blizine!

Nasuprot tome, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović je to u svom stilu doživio kao neviđenu provokaciju i demonstrativno je okrenuo leđa ovoj dvojici veterana Domovinskog rata, cijelom državnom vrhu i svim braniteljima ma gdje bili. Bez ove dvojice branitelja koji svojim likom i djelom simboliziraju otpor velikosrpskom ekspanzionističkom fašizmu ne bi bilo ni Republike Hrvatske niti državnog vrha Republike Hrvatske, niti predsjednika Milanovića. Siguran sam da se i danas Vučiću, Dodiku i ostaloj bulumenti stisne knedla u grlu ( da ne kažem nešta drugo), kada bace pogled na ovu dvojicu hrvatskih ratnika.

I dok im se gotovo cijela Hrvatska kao i svim braniteljima  sa zahvalnošću klanja i odaje počast kroz legitimno izabrane vlasti, vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske Zoran Milanović proglašava ih  provokatorima i u najmanju ruku ustaškim nostalgičarima? Možemo li uopće zamisliti neku novu ratnu ugrozu u kojoj bi Zoran Milanović zapovijedao obranom Republike Hrvatske? Danas se čini da je to nemoguća misija, jer čini se, Zoran Milanović za razliku od predsjednika Tuđmana ne bi imao kome zapovijedati. Ostao je sam, general bez ratnika! Povjerenje je toliko narušeno da Zorana Milanovića ogromna većina braniteljske populacije uopće ne doživljava kao svog predsjednika, a nekmoli kao vrhovnog zapovjednika?

Postavlja se opravdano pitanje radi li se ovdje o nekom asocijalnom poremećaju u glavi Zorana Milanovića uzrokovanog tko zna kakvim kemijama ili je ovo neronovska piromanija razbuktavanja razdora na tragu njegovog obećanja „ imat ćete pakao“? Danas je Zoran Milanović za razliku od jučer , a to dokazuje iz dana u dan, institucionalno toliko jak da doista Hrvatskoj može prirediti pravi pakao ako mu je to cilj, ako je to cilj gremija koji su ga doveli na Pantovčak. Nažalost među tim gremijima je nesuđeni predsjednik Miroslav Škoro i dobar dio ostrašćenog desnog političkog spektra koji su danas direktno suodgovorni za izbor Zorana Milanovića pa se uzaludno post festum posipaju pepelom.

U rukama Zorana Milanovića danas su takvi politički alati i direktne ustavne ovlasti da nam doista može prirediti pakao i stvoriti ustavnu krizu u Republici Hrvatskoj. Danas, kada je udružena ljevica u koaliciji sa  radikalnim snagama s desnog političkog spektra demonstrativno protiv parlamentarnih izbora u srpnju mjesecu, Zoran Milanović bez pardona može iskoristiti svoju ustavnu ovlast, ne raspisati izbore pod izlikom da za izbore nema uvjeta zbog COVIDA-19. Upravo to ljevica i desnica danas tvrde i priželjkuju, svatko iz svojih partitokratskih razloga, vršeći pritisak na Milanovića da učini upravo to!

Osim toga, ako bi se izbori i održali u ustavnim rokovima veliko je pitanje kome bi Zoran Milanović dao mandat za sastavljanje parlamentarne većine s obzirom da se između HDZ-a i SDP-a, čini se, s pravom očekuje mrtva izborna utrka? Dakle, mi ćemo na javnoj sceni imati COVID-19 protiv kojega srednjoročno nema lijeka ni cjepiva, a uz to ćemo imati i tešku gospodarsku krizu možebitno začinjenu izazvanom ustavnom krizom! Nije li to plodno tlo za „pakao“ iz Milanovićevih sintagmi o slučajnoj državi i slučajnom narodu, nije li to na tragu onih snaga koje silno žele neki novi region i koji Hrvatsku nisu nikada doživljavali kao povijesnu činjenicu? Nismo li mi dolaskom Zorana Milanovića na Pantovčak već sada na debelom tragu dekonsolidacije Hrvatske kao države i ne prijeti li nam već danas gubitak svega onoga što smo krvlju branili?

Urotničke tragove ovakvog scenarija treba potražiti u posljednjih pet političkih godina političkog života u Republici Hrvatskoj, kada se pred našim očima pod Milanovićevom palicom događalo  uništavanje svakog oblika suverenističke misli i konzervatizma, a rušenje Kolinde Grabar Kitarović i instalacija Zorana Milanovića samo je pretposljednji čin te prave drame. Posljednji čin te drame dogodit će se ako ljevici potpomognutoj onim snagama poglavito s desnog političkog spektra pođe za rukom srušiti HDZ i Andreja Plenkovića i dovesti Milanovićevu ljevicu u Banske dvore po istom modusu operandi kako su na Pantovčak doveli Zorana Milanovića. A to je scenarij pred našim očima bez ikakve sumnje! Miroslav Škoro igra drugo poluvrijeme ove dramatične utakmice! COVID-19 i potres u Zagrebu biti će mačji kašalj u usporedbi s onim što nas realno u tom scenariju  očekuje!

Državnom vrhu Republike Hrvatske bit će potrebno puno državničke mudrosti, znanja i političkog pragmatizma u borbi s evidentnim i mogućim krizama i jedino hrvatski narod može biti konačni arbitar na nadolazećim parlamentarnim izborim. Pred svima nama bit će glasački listić i jednostavno pitanje? Hoćemo li birati Milanovićev „pakao“ i već viđenu nestabilnost, ili Plenkovićevu stabilnost ma koliko ona tanka i upitna bila?

Kazimir Mikašek-Kazo

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari