Pratite nas

Kolumne

Gdje je milicija? Križari u invalidskim kolicima zastrašuju antifašiste i naprednu omladinu

Objavljeno

na

Tomislav Klauški, vidoviti kolumnist Indexa, 24sata i sličnih portala, uvijek me iznova podsjeti na Trockog i njegove legendarne “intelektualne proletere”. Kao što sam već rekao, Tomislav je prije svega vidovit. On je onako liberalan, napredan i progresivan vidio jeziv prizor. Ne jedan nego dva najjezivija prizora u “postratnoj Hrvatskoj”. Kao da smo u Alabami.

tklauskiNa ulicama našeg liberalnog, pastoralnog, srednjoeuropskog Zagreba pojavio se KKK-an. Bilo ih je i na Trgu Maršala Tita. E, da je Maršal živ… mašta naš Tomica. I k’o kroz Božje trube, dramatično i zlokobno odašilje poruku hrvatskoj progresivnoj lijevoj javnosti: “Tisuće prosvjednika s crnim kukuljicama i bijelim križevima prodefiliralo je jučer od šatora u Savskoj do Trga bana Jelačića i zaprjetilo odlaskom na Markov trg. Onda jezovita poruka: “Kad budemo išli, netko će morati otići!” poručile su vođe povorke. Starom željeznom demokrati Klauškom zaiskri u očima. U stara dobra vremena te KKK-anovce bi narodna milicija najprije dobro ispendrečila, pa nakon toga u apsanu. Tko je vidio tako plašiti zadovoljni narod.

Tomica je očito upregnuo sav svoj raskošni novinarski antitalenat da nam opiše “stravu u ulici Brijestova” pa kaže: “Crne kukuljice s bijelim križevima, blokiran promet, šokirani prolaznici, uplašena vlast koja se pravi da se ništa ne događa, prijetnje odlaskom na Markov trg i rušenje vlasti, sve je to dio podizanja atmosfere.” Na kraju nešto što podsjeća na mudre izreke: “A što je u ovoj zemlji moćnije od bijelih križeva na crnim kukuljicama?” Tomica, kao i nekad njegov voljeni Maršal, vidi unaprijed. U daljinu. Tako je sad vidio bijele križeve i crne kukuljice. Izrezao sam i neke sličice, ali ni jedne jedine kukuljice. Ako znamo da je pojam kukuljice dio plašta spojen s pokrivalom za glavu, a sve zajedno služilo je da se ne otkrije lice i identitet osobe. Međutim, Tomica, iako nije vidio kukuljice niti je itko od opasnih tipova bio zakukuljičen, zna da će uskoro doći i kukuljice i maske. Ali maske će pasti! K’o što je sad skliznula niz liberalno i progresivno lice našeg Klauškog. Sav se tresući od opravdanog jezivog straha koji je doživio, naš Tomica nadnaravnom snagom liberalne volje nastavlja: “Ništa manje jezovito nije bilo ni iste večeri na HDZ-ovu skupu povodom godišnjice smrti Franje Tuđmana.” Ono što je govorio Tomislav Karamarko Klauškom je: “zvučalo kao sikronizacija križarskog pohoda kroz centar Zagreba.” Evo vidoviti i progresivni novinar nanjušio je križare na Trgu maršala Tita. Tomica je u pravu! Zar smo na demokratskim izborima birali sposobnu i nekorumpiranu vlast da nam se sad vraćaju križari i KKK-lanovci? Tomica se i danas još trese”! Tresem se i ja, ali od smijeha! Zamislite u 21. stoljeću slušati ovako zastrašujuće poruke: “Idemo na Markov trg…” Pa gdje je milicija, pardon, kako se to sad kaže policija, gdje su specijalci?! Križari u invalidskim kolicima zastrašuju antifašiste i naprednu omladinu. Ali kod pravih, istinskih demokrata nikad ne nedostaje dobrih ideja.

Alter ego našeg Tomice je gradski vijećnik Ploča i dopredsjednik SDP-a Toni Zmijarević. On je na svom Facebook profilu dao zlata vrijednu ideju. Kaže boljševička zmija koja gmiže Lijepom našom: “Nadam se da sutra u Vukovaru neće trebati opet braniti Hrvatsku od nekih koji stavljaju prepreke i balvane (Bože, zar opet…) te licitiraju domoljubljem i žrtvama na vlastitu, naravno materijalnu korist pod krinkom hrvatstva. Da vlast ima muda lani ih je trebalo ispendrečiti bez pardona.” E, moj Toni! Ti si turom u Pločama, a glavom u demokratskom socijalizmu kad je batina imala samo jedan kraj. Što nisi došao u Vukovar s pendrekom u jednoj ruci, a s bejzbol palicom u drugoj pa pokazao vlasti k’o ima muda! To bi bio zaista mudar potez. Iako nekako mislim da bi ti bio mudar jedino da si na muda flomasterom na kraju dopišeš slovo “R”.

3000Klauški indirektno, a Zmijarević direktno, sanjaju pendrek koji je izašao iz raja. Međutim, dr. Mirjana Kasapović ima nešto rafiniranije zamisli, a što priliči kumi našeg Predsjednika i sveučilišnoj profesorici. Kaže gospođa profesorica: “Referendumi često stvaraju “tiranske ishode” većine nad manjinom.” Naravno, nije mi ni na kraj pameti pametovati nad mislima jedne profesorice elitnog Fakulteta političkih znanosti. Ne želim profesoricu ni zamarati bezličnim čl.3 Ustava RH o tome da vlast izvire iz naroda kao i slične gluposti koje su za prof.dr. Mirjanu samo obična crna slova na bijelom papiru. Nešto k’o i bijeli križevi na kukuljicama pripadnika većine koji priželjkuju “tiranske ishode.” Profesoricu lagano živcira što kod nas referendumi navodno niču ko gljive nakon kiše. A gljive, zna profa, često mogu biti otrovne. Naročito za manjine i ljudska prava. U programskoj političkoj analizi profesorica Kasapović nas upoznaje s praksom u Kaliforniji i Švicarskoj. Tako doznajemo da je u Kaliforniji od 1990. do 2000. g. održano 137 referenduma, a u Švicarskoj u istom razdoblju 76 referenduma. Usporedite to sa brojem referenduma u RH koji niču k’o gljive nakon kiše. Ako je to točno, onda u Kaliforniji i Švicarskoj neprekidno i bez prestanka pada kiša. Profesorica naravno odmah nudi praktično i demokratsko riješenje iz Kalifornije. Naime, u sunčanoj Kaliforniji kišu referenduma može u red dovesti sud. On može jednostavno referendum poništiti. Živio sam u San Franciscu skoro 6 godina. Ne sjećam se ni jednog slučaja da je sud poništio ijedan referendum. Ali našoj se naprednoj, liberalnoj i demokratičnoj profesorici to sviđa! Građani imaju ustavno pravo na neposrednu demokraciju. Referendum uspije. Većina trlja žuljevite ruke zbog tiranskog ishoda, a Općinski sud, recimo u Zlatar Bistrici, odmah poništi takav referendum. Poništi, a da suci nisu ni pipnuli pendrek i bejzbol palicu. Profesorici je golub listonoša donio pismo iz Švicarske iz kojeg proizlazi da se tamo otvara stručna i politička rasprava trebali uvesti sudsku zabranu referendumskih odluka.

Čitam kako naš mladi i simpatični predsjednčki kandidat Ivan Vilibor Sinčić poručuje: “Bude li potrebno, spreman sam na referendum kojim bismo se vratili na polupredsjednički sustav”. Kasno, Vili, sine! Ako se prihvate prijedlozi dr. prof. Mirjane Kasapović onda će ubuduće svaki referendum već unaprijed imati svog suca. Onda nek’ se raspisuju referndumi do mile volje jer mi smo barem po nečem dostigli Kaliforniju!
Sinopsis za nastavak filma “Dogodilo se u Hrvatskoj” se piše. Scenarist Klauški obrađuje dio u kojem narodna vlast rastjeruje opasne invalide koji šire jezu među građanima. Toni, zvani Zmija, brine o vrsti i težini pendreka koji će dići dramaturgiju u završnim scenama. Profesorica sa FPZ-a piše o scenama u kojima vidimo većinu koja nakon “tiranskih ishoda” otvara plavu sudsku kovertu u kojoj piše: zaboravite na referendum više…

Monitoring nad Hrvatskom je ukinut jer su svi važniji hrvatski branitelji, zbog kojih je monitoring i bio uveden, sad pod državnim monitoringom – onim kroz rešetkasti prozorčić na masivnim vratima.

U predizbornoj kampanji ništa se ne može sakriti. Prof. Kujundžića seciraju k’o da je u dvorani za operacije. Svima smeta njegovo ogromno bogatstvo. Jutarnji 11. prosinca o. g., objavljuje na dvije strane imovinske kartice predsjedničkih kandidata. Navodno samo onih ozbiljnih. Najbogatiji je Josipović. Slijedi ga Kolinda, a brončana medalja pripala je Kujundžiću. Očekuju se nove emisije na “Bujici”, nova otkrića u Večernjaku o basnoslovnom bogatstvu autsajdera Kujundžića.

brammertzGlavni Tužilac Haaškog suda Brammertez u Vijeću Sigurnosti UN, tronut i na rubu suza, kaže: “Šešelj nas je razočarao.” Bogme, razočarao je i naše političare. Tko bi to rekao! Fini gospodin, doktor filozofije, član Hrvatskog filozofskog društva i to godinama. Kako se je samo fino, pun respekta, ponašao pred sudskim vijećem. Ponizno, s mjerom nabijao je “časni sud” na onu stvar. Svi su ga voljeli zbog neposrednosti i srdačnosti. Znao bi on i zaurlati na časne suce, ali samo kad su svojim ponašanjem to zaslužili. Zahvaljujući čitavom nizu gore spomenutih olakšavajućih okolnosti ,”časni sud” ga pusti na slobodu, a on odjednom podivlja i razočara tužitelja. Ako u međuvremenu počne ubijati po Srbiji i krene na realizaciju pravedne granice Virovitica-Karlobag-Karlovac mogao bi razočarati i “časnog suca” Alphonsa Oria, kojeg su već razočarali Gotovina i Markač kad su slobodni napustili Hag. Ma neće valjda. Ipak je on nadvojvoda!

Frizerka nagovorila ljubavnika da baci bombu na njenog supruga. Dogovoreno, učinjeno. Navodno iz Hollywooda dolazi ekipa producenata da otkupi genijalnu ideju za novi film. Možda nam ne ide u gospodarstvu, investicijama i dobrom životu. Već smo 12 kvartala u minusu, ali što se ideja tiče, tu smo prvaci svijeta. Koja fantastična i rafinirana ideja. Skoro znanstvena.

Dražen Krušelj i dalje briljira. Nakon genijalne ideje o antifašističkom i antirasističkom nogometnom klubu Zagreb 041, sad je odlučio demaskirati i Davora Šukera. Naravno, kao nogometaša. Dražen možda ima dvije lijeve noge, ali za razliku od Šukera ima glavu. Kaže Dražen: “Šukeru igra glavom nikada nije bila forte.” Da se razumijemo. Radi se o nogometu. Tu je Dražen doma. Igra samo lijevom nogom. Navodno je pucao slobodne udarce s 20 metara – glavom. Šuker sa svojom biografijicom (Sevilla, Real, Arsenal) ipak je bio samo najbolji strijelac hrvatske reprezentacije svih vremena, najbolji strijelac Svjetskog prvenstva 1998. g., kad je Hrvatska osvojila brončanu medalju. Uz Bobana i Prosinečkog Šuker je najbolji hrvatski igrač svih vremena. Ali nije znao pucat slobodnjake sa 20 metara glavom! Glava mu nije bila forte! Zato je Dražen glava! Sami odredite koja!

Kad smo već kod nogometa, stigla je kazna UEFE. Heroji Aleksandra Holige i Dražena Krušelja iz Milana svojim spektakularnim nastupom priskrbili su NSH 80.000 eura kazne i zatvaranje sektora za 8.000 navijača. Ma dokle ćemo mi trpjeti Šukera? Zar ne vidite što nam taj radi? Još će nam zavaditi Zagreb i Beograd! Ali čeka njega naš Dražen, nogometni i športski autodidakt.

Na vijest da će Josipović osvojiti 49% glasova, Kolinda je navodno izjavila: ovo je podvala! Ne čujem nikakve glasove!

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kako kupiti najskuplje zrakoplove i još zaraditi dosta novaca!?

Objavljeno

na

Objavio

Strateško partnerstvo (II)

Kako kupiti najskuplje zrakoplove i još zaraditi dosta novaca? Moguće je, moguće, samo je pitanje kako se dogovara i tko dogovara strateško partnerstvo. Osnovno je pitanje, želi li netko strateško partnerstvo uopće, a ako želi, s kim ga želi.

Prije dva tjedna Hrvatska danas objavila je o tome što je zapravo strateško partnerstvo kod odabira borbenih zrakoplova i tko je u stvarnosti hrvatski strateški partner i u čemu se može očitovati to strateško partnerstvo. Taj Dan D se bliži, Hrvatska ima tri relevantne ponude, američku – s novim, skupim i najboljim zrakoplovima koji daju stratešku vojnu prednost za sljedećih 20 godina i izraelsku, te švedsku, malo jeftiniju, a u medijima spominjanu kao zadovoljavajuću.

Pišu: Ante Rašić i Neven Pavelić

No, najskuplja ponuda može biti ujedno i najjeftinija, točnije s njome se može vrlo lijepo zaraditi.

Priča prva

Negdje sredinom rujna u uvalu Martinšćica uplovio je ratni brod USNS Trenton iz sastava Američke ratne flote, točnije logistički brod Šeste flote na remont. Remont tog broda zove se strateško partnerstvo i zasigurno nije jeftin ali vjerojatno ni jedini koji će doći u Viktor Lenac na remont, ne samo Viktor Lenac već u skoro svako operativno osposobljeno brodogradilište u Hrvatskoj. Činjenica da je Američka ratna flota najbrojnija ratna flota na svijetu, a da je hrvatska brodogradnja jedna od najcjenjenijih u svijetu uz činjenicu da su obadvije zemlje prijateljske i članice NATO saveza otvara put ka ostvarivanju gospodarske suradnje, povećanju broja uposlenih i doprinosi punjenju državne blagajne. Otvaranje, točnije ugovaranja ovakvih poslova upravo je ono što je jedan od osnovnih parametara prilikom nabavke novih zrakoplova. Naplatom PDV-a, na obavljene radove velikim dijelom bi se otplatila godišnja rata za te zrakoplove, a da se ne računaju ostali benefiti ostvareni tom suradnjom.

Priča druga

Zrakoplovna baza Udbina, nastala za vrijeme SFRJ, svojevremeno je trebala biti okosnica razvoja Udbine i okolice. Danas je ta baza zapuštena, prepuštena korovu, a Udbina postaje grad duhova i staraca. Jedna, samo jedna pametna glava u Hrvatskoj trebala je već taj potencijal ponuditi SAD ili NATO na upravljanje i Udbina bi procvjetala. Zrakoplovna baza u Udbini treba biti strateški vojni objekt ne samo Hrvatske, već svih njenih saveznika.

Jedan borbeni zrakoplov opslužuje stotinjak ljudi, a eskadrila broji 24 ratna i desetak servisnih zrakoplova. Ta masa od nekoliko tisuća ljudi, treba negdje živjeti i to većina s obiteljima, negdje se hraniti i negdje provoditi slobodno vrijeme. Sve to su investicije, sve je to dohodak koji ide u blagajnu države, hrvatske države. Smještena uz najmoderniju prometnicu, blizu Jadranskog mora i Zagreba Udbina bi bila projekt višestruko veći od cijene koštanja borbenih zrakoplova.

Priča treća

Remontni zavod u Velikoj Gorici nije namijenjen niti predviđen za 12 zrakoplova ali mogao bi biti i centralni zavod za remont i održavanje na ovom dijelu Europe za NATO i njene saveznike.

Priča četvrta – energetika

Svi su vidjeli, bilo je na televiziji, Donaldu Trumpu stalo je do LNG terminala na Krku. Stalo je i EU. Hrvatskoj treba termoelektrana, baulja se s neinteligentnim rješenjima – Plomin 2 i 3, TE Peruća. Pametno rješene je velika TE na plin, tamo gdje ga ima, a to je LNG terminal.

Time se ubijaju još dvije muhe – jednim udarcem, jednostavno se ugase za zdravlje štetne TE Plomin na ugljen i TE na mazut koja zagađuje Rijeku.

Hrvatska želi otkupiti MOL-ove dionice, zašto to ne bi učinio strateški partner? Pa zato i postoje strateški partneri.

Priča peta – industrija

Hoćete radna mjesta – sisačka željezara čeka, autoindustrija? Zašto ne, i to rješava strateški partner.

Ante Rašić i Neven Pavelić

Strateško Partnerstvo I dio

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Esad Hećimović bio je savjest Bošnjaka – muslimana, takvoga više među njima nema

Objavljeno

na

Objavio

Bosansko-hercegovački muslimani više nemaju novinara formata pokojnog Zeničana Esada Hećimovića – ili ja barem za takvoga među njima ne znam.

Ovaj pošteni i časni čovjek, diplomirani filozof i sociolog, novinar – istraživač, publicist, dobitnik brojnih nagrada, novinar godine (2011., u izboru Nezavisnih novina), profesionalac koji je istinu uvijek stavljao na prvo mjesto, otišao je nažalost, prerano, u travnju 2017. godine, u svojoj 54. godini života.

Koja je bila njegova motivacija da se uopće upusti u ovako opasan, rizičan posao?

Jednostavno, pripadao je krugu razumnih i racionalnih pro-zapadno orijentiranih bosansko-hercegovačkih muslimana i kao takav smatrao je da su radikalni islamisti došli oteti mu Bosnu i Hercegovinu. Njegovu domovinu u kojoj je svakomu muslimanu po svemu bliži susjed (ma koje vjere i nacije bio) od došljaka iste vjere iz dalekog svijeta.

I on je od njih pokušao braniti svoju Bosnu i Hercegovinu razumom i istinom, pisanom i izgovorenom riječju.

Nije se libio uhvatiti se u koštac i s najzahtjevnijim i najosjetljivijim temama, kao što su, primjerice, one vezane za zločine mudžahedina u srednjoj Bosni. U svojoj knjizi Garibi – Mudžahedini u B i H 1992-1999. (prvo izdanje: Zenica 2006.), on je ovu temu otvorio, istražio, dokumentirao i iznio javnosti bez ikakvoga kolebanja i predomišljanja, iako je ne rijetko bio suočen s ozbiljnim pritiscima pa i prijetnjama smrću od onih koji su ovu istinu nastojali po svaku cijenu skriti.

„U toku aprila 1993. godine, mudžahedini su izveli niz oružanih akcija koje su najavile početak novog oružanog sukoba. U području srednje Bosne je u martu 1993. godine zarobljen prvi direktor Visokog saudijskog komiteta u B i H, Abdul Hadi Al Gahtani. Na putu za Mehuriće, vozač je pogrešno skrenuo na punkt HVO-a. ‘Bio sam tada dva mjeseca u logoru HVO-a u Busovači. Tu smo maltretirani i zlostavljani na sve moguće načine. Mnogo su nas tukli, a jednog brata su i ubili. Poslije dva mjeseca došlo je do razmjene i ja sam razmijenjen’, rekao je Al-Gahtani. To je bio samo jedan od humanitaraca u zatvoru HVO-a u Busovači, ali Al Gahtani je imao posebno važnog prijatelja. Njegovo ime je bilo Abu Maali i slovio je kao jedan od zapovjednika mudžahedina u srednjoj Bosni. U zatvoru HVO-a na Kaoniku kod Busovače, do sredine aprila 1993. godine, bilo je najmanje 13 osoba arapske nacionalnosti.

Mudžahedini su u jutarnjim satima 15. aprila 1993. Napravili zasjedu na lokalnom putu, koji je iz Zenice, pored ograde željezare, vodio i naselje Pobrežje i Tetovo.“ (GaribiMudžahedini u B i H 1992-1999.; str. 13.; istaknuo: Z.P.; Vidi: http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/IZ_TISKA/KNJIGE/Esad_Hecimovic_Garibi_Mudzahedini_u_BiH_1992_1999.pdf; stranica posjećena 12.12.2017.)

U nastavku autor opisuje zarobljavanje lokalnog zapovjednika HVO-a Živka Totića, pri čemu su ubijena četiri vojnika iz njegove pratnje i jedan slučajni prolaznik – svjedok događaja.

Poslije otmice, na lice mjesta došli su civilni i vojni istražni organi Armije B i H i HVO-a. Istragu je vodila Vojna bezbjednost 3. korpusa Armije B i H i tim Centra službi bezbjednosti. Oni su navodno „utvrdili“ da im nije poznato tko su otmičari, niti gdje se nalazi oteti Totić, iako to nije bilo prvi put, jer su ranije u Travniku oteta četiri časnika HVO-a na sličan način. Neposredno nakon tog događaja i ovako obavljene „istrage“, časnici Promatračke misije EZ-a dobili su dva identična pisma na arapskom jeziku u kojima se zahtijevalo da se iz svih zatvora HVO-a u B i H puste svi strani državljani, prijeteći kako će ako im se ne udovolji, pobiti taoce.

„Upozoravamo vas da su ova braća iz stranih zemalja došla da umru kao mučenici na Allahovom putu i da to neće biti posljednja operacija. To će biti početak serije operacija džihada i mučeničkih akcija“, pisalo je među ostalim u pismu. (isto; istaknuo: Z.P.)

Slijedi Hećimovićev opis formalne „potrage“ za otmičarima koju su vodile bošnjačko-muslimanske vojne vlasti na području između Zenice i Kaknja. Nakon što su pronašli vozilo otmičara, vidjeli su naoružane strance arapskog podrijetla, ali su kasnije izjavili kako su to bili „humanitarci“. Ovih „humanitaraca“ (koji su ubijali i otimali ljude) bilo je na području sela Babino, Arnauti, Puhovac i Radinovići i to još od ljeta 1992. godine, što je vojnim i civilnim vlastima B i H bilo jako dobro poznato, kao što su znali i da nije riječ o humanitarcima, nego mudžahedinskim džihad-ratnicima. Na tom je području ne slučajno nastala i Sedma muslimanska brigada Armije B i H. Sve su to znale i lokalne vlasti i europski promatrači, ali se ništa nije poduzimalo. Nakon izbijanja sukoba između HVO-a i Armije B i H, mudžahedini su se premjestili iz svojih baza u planinskom dijelu, u zgradu poduzeća „Vatrostalna“ u selu Podbrežje. Totić je na kraju razmijenjen za 13 mudžahedina („humanitaraca“), a istraga nikad nije nastavljena, niti su otkriveni i kažnjeni oni koji su ga oteli i ubili četiri njegova vojnika.

„Prekidanje ove istrage, omogućilo je nove nekažnjene zločine počinjene nad Hrvatima u području Travnika od juna do oktobra 1993. godine“, piše Hećimović na str. 14. (istaknuo: Z.P.)

Autor zatim opisuje napade Armije B i H na područje Guče Gore, odnosno, na hrvatski dio sela (u ranu zoru 8. lipnja u 3,30 sati) i progon civila i likvidacije koje su potom uslijedile, a napadnuta je i zauzeta i katolička crkva. Crkva je oskvrnavljena, a sam čin oskvrnavljenja sniman je kamerom i ta je video kaseta kasnije korištena kao promo-materijal u prikupljanju donacija po islamskim zemljama za džihad u Bosni. (isto; str. 15-17.; istaknuo: Z.P.)

Susret u Zenici: Alija Izetbegović u rujnu 1995. sastao se u Zenici s mudžahedinskim vođama i međunarodnim teroristima Abu el Ma’alijem, Anwarom el Shabanom i drugima (na slici se vidi i general Armije BiH Sakib Mahmuljin) (Izvor za fotografiju: https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-politika/nevjerojatno-bakir-kao-i-alija-izetbegovic-tvrdi-da-su-mudzahedine-doveli-hrvati/6555240/)

 

Hećimovićeva knjiga prepuna je podataka i detaljnih opisa, tako da se čitajući je dobiva prava slika onoga što se događalo u srednjoj Bosni. Fascinira njegovo poznavanje različitih mudžahedinskih skupina i njihovih vođa, kao i analiza djelovanja džihadista, bilo da su svoje operacije provodili samostalno ili u sklopu „Armije B i H“.

Otmice su bile uobičajena strategija mudžahedina i one su vršene iz razloga uzimanja talaca ili jednostavno likvidacije zarobljenika. Ne rijetko, zaustavljali su pripadnike Armije B i H i „otimali“ im zarobljene vojnike HVO-a ili hrvatske civile i ubijali ih. Nitko za to nije odgovarao, pa čak ni neposredni zapovjednici postrojbi Armije B i H u kojima su se ovakve stvari događale. Čitatelj se ne može oteti dojmu da su te „otmice“ išle tako glatko, kao da su unaprijed dogovorene i režirane.

Iz materijala koji je za sobom ostavio Esad Hećimović, potpuno je razvidno:

  1. Da su mudžahedini od početka imali povlašten položaj i da su vojne i civilne bošnjačko-muslimanske vlasti imale prema njima krajnje blagonaklon stav, a otvorenu potporu su im pružali Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici

2.Nakon početka oružanih sukoba HVO-a i Armije B i H, mudžahedini djeluju s Armijom B i H, a neke skupine se i formalno uključuju u ustroj brigada Armije B i H (Sedma brigada u sastavu 3. korpusa itd.)

3.Bošnjačko-muslimanske vojne i civilne vlasti ne samo da nisu kažnjavale masovne zločine mudžahedina i vlastitih vojnika nad civilima i zarobljenicima, nego su naprotiv, takve slučajeve zataškavali, pa čak i kad su vršena ubojstava – egzekucije nad 10, 15, 30, 50 ili više žrtava.

4.Muslimani-bošnjaci i danas negiraju da su se vršila ritualna odsijecanja glava žrtvama (na taj barbarski način pogubljeno je 400 Hrvata u srednjoj Bosni), iako za brojne slučajeve postoje audio-vizualne snimke, fotografije, izjave očevidaca, dokumenti itd.

5.Iz raspoloživih činjenica i dokaza sasvim je jasno kako su radikalni islamistički pokreti iz Saudijske Arabije, Irana, Sirije i drugih zemalja bili glavni podupiratelji islamizacije B i H (kako financijski, tako i u pogledu organiziranih slanja mudžahedina koji su u B i H stizali kao „humanitarci“)

To što ni jedan muslimanski zločin (a činili su ih ne samo mudžahedini nego i pripadnici „Armije B i H“ samostalno ili u suradnji s njima), sramota je današnjeg civiliziranog svijeta.

Tijekom suđenja pred MKSJ u Den Haagu, muslimansko-bošnjački optuženici dobili su ukupno 8,5 godina zatvora, a Hrvati 273 godine. Pogledamo li razmjere zločina, tek onda postaje jasno kolika je i kakva to nepravda.

Za ubojstvo 1.600 Hrvata u srednjoj Bosni (od čega 1.088 civila!), za 632 Hrvata ubijena u logorima (kojih su Bošnjaci imali ukupno 331 – kroz njih je prošlo 14.444 registrirana logoraša), za 172.000 protjeranih Hrvata (s područja pod kontrolom „Armije B i H“), 8,5 godina zatvora! Eto, to je prava mjera „pravde“ koju „demokratski i civilizirani svijet“ preko UN-a provodi!

Esad Hećimović učinio je sve kako bi istina o svemu što se događalo u B i H ugledala svjetlo dana, ali ono što je naročito porazno jeste da je i Republika Hrvatska na sve to ostala slijepa i gluha.

On je jako dobro znao kakvu opasnost za samu Bosnu i Hercegovinu predstavlja radikalni islamski ekstremizam koji je i danas na djelu u ovoj zemlji.

Vitez Herceg Bosne, junak Domovinskog rata, časni hrvatski general Slobodan Praljak na haškom je sudištu govorio ISTINU koju je zastupao i Esad Hećimović. Njih dvojica borili su se za istu Bosnu i Hercegovinu – svaki na svoj način.

Razumijemo li mi Hrvati to?

I imamo li pravo odustati od istine…sad kad nam je potrebnija nego ikada?

 

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari