Pratite nas

Kolumne

Gdje je milicija? Križari u invalidskim kolicima zastrašuju antifašiste i naprednu omladinu

Objavljeno

na

Tomislav Klauški, vidoviti kolumnist Indexa, 24sata i sličnih portala, uvijek me iznova podsjeti na Trockog i njegove legendarne “intelektualne proletere”. Kao što sam već rekao, Tomislav je prije svega vidovit. On je onako liberalan, napredan i progresivan vidio jeziv prizor. Ne jedan nego dva najjezivija prizora u “postratnoj Hrvatskoj”. Kao da smo u Alabami.

tklauskiNa ulicama našeg liberalnog, pastoralnog, srednjoeuropskog Zagreba pojavio se KKK-an. Bilo ih je i na Trgu Maršala Tita. E, da je Maršal živ… mašta naš Tomica. I k’o kroz Božje trube, dramatično i zlokobno odašilje poruku hrvatskoj progresivnoj lijevoj javnosti: “Tisuće prosvjednika s crnim kukuljicama i bijelim križevima prodefiliralo je jučer od šatora u Savskoj do Trga bana Jelačića i zaprjetilo odlaskom na Markov trg. Onda jezovita poruka: “Kad budemo išli, netko će morati otići!” poručile su vođe povorke. Starom željeznom demokrati Klauškom zaiskri u očima. U stara dobra vremena te KKK-anovce bi narodna milicija najprije dobro ispendrečila, pa nakon toga u apsanu. Tko je vidio tako plašiti zadovoljni narod.

Tomica je očito upregnuo sav svoj raskošni novinarski antitalenat da nam opiše “stravu u ulici Brijestova” pa kaže: “Crne kukuljice s bijelim križevima, blokiran promet, šokirani prolaznici, uplašena vlast koja se pravi da se ništa ne događa, prijetnje odlaskom na Markov trg i rušenje vlasti, sve je to dio podizanja atmosfere.” Na kraju nešto što podsjeća na mudre izreke: “A što je u ovoj zemlji moćnije od bijelih križeva na crnim kukuljicama?” Tomica, kao i nekad njegov voljeni Maršal, vidi unaprijed. U daljinu. Tako je sad vidio bijele križeve i crne kukuljice. Izrezao sam i neke sličice, ali ni jedne jedine kukuljice. Ako znamo da je pojam kukuljice dio plašta spojen s pokrivalom za glavu, a sve zajedno služilo je da se ne otkrije lice i identitet osobe. Međutim, Tomica, iako nije vidio kukuljice niti je itko od opasnih tipova bio zakukuljičen, zna da će uskoro doći i kukuljice i maske. Ali maske će pasti! K’o što je sad skliznula niz liberalno i progresivno lice našeg Klauškog. Sav se tresući od opravdanog jezivog straha koji je doživio, naš Tomica nadnaravnom snagom liberalne volje nastavlja: “Ništa manje jezovito nije bilo ni iste večeri na HDZ-ovu skupu povodom godišnjice smrti Franje Tuđmana.” Ono što je govorio Tomislav Karamarko Klauškom je: “zvučalo kao sikronizacija križarskog pohoda kroz centar Zagreba.” Evo vidoviti i progresivni novinar nanjušio je križare na Trgu maršala Tita. Tomica je u pravu! Zar smo na demokratskim izborima birali sposobnu i nekorumpiranu vlast da nam se sad vraćaju križari i KKK-lanovci? Tomica se i danas još trese”! Tresem se i ja, ali od smijeha! Zamislite u 21. stoljeću slušati ovako zastrašujuće poruke: “Idemo na Markov trg…” Pa gdje je milicija, pardon, kako se to sad kaže policija, gdje su specijalci?! Križari u invalidskim kolicima zastrašuju antifašiste i naprednu omladinu. Ali kod pravih, istinskih demokrata nikad ne nedostaje dobrih ideja.

Alter ego našeg Tomice je gradski vijećnik Ploča i dopredsjednik SDP-a Toni Zmijarević. On je na svom Facebook profilu dao zlata vrijednu ideju. Kaže boljševička zmija koja gmiže Lijepom našom: “Nadam se da sutra u Vukovaru neće trebati opet braniti Hrvatsku od nekih koji stavljaju prepreke i balvane (Bože, zar opet…) te licitiraju domoljubljem i žrtvama na vlastitu, naravno materijalnu korist pod krinkom hrvatstva. Da vlast ima muda lani ih je trebalo ispendrečiti bez pardona.” E, moj Toni! Ti si turom u Pločama, a glavom u demokratskom socijalizmu kad je batina imala samo jedan kraj. Što nisi došao u Vukovar s pendrekom u jednoj ruci, a s bejzbol palicom u drugoj pa pokazao vlasti k’o ima muda! To bi bio zaista mudar potez. Iako nekako mislim da bi ti bio mudar jedino da si na muda flomasterom na kraju dopišeš slovo “R”.

3000Klauški indirektno, a Zmijarević direktno, sanjaju pendrek koji je izašao iz raja. Međutim, dr. Mirjana Kasapović ima nešto rafiniranije zamisli, a što priliči kumi našeg Predsjednika i sveučilišnoj profesorici. Kaže gospođa profesorica: “Referendumi često stvaraju “tiranske ishode” većine nad manjinom.” Naravno, nije mi ni na kraj pameti pametovati nad mislima jedne profesorice elitnog Fakulteta političkih znanosti. Ne želim profesoricu ni zamarati bezličnim čl.3 Ustava RH o tome da vlast izvire iz naroda kao i slične gluposti koje su za prof.dr. Mirjanu samo obična crna slova na bijelom papiru. Nešto k’o i bijeli križevi na kukuljicama pripadnika većine koji priželjkuju “tiranske ishode.” Profesoricu lagano živcira što kod nas referendumi navodno niču ko gljive nakon kiše. A gljive, zna profa, često mogu biti otrovne. Naročito za manjine i ljudska prava. U programskoj političkoj analizi profesorica Kasapović nas upoznaje s praksom u Kaliforniji i Švicarskoj. Tako doznajemo da je u Kaliforniji od 1990. do 2000. g. održano 137 referenduma, a u Švicarskoj u istom razdoblju 76 referenduma. Usporedite to sa brojem referenduma u RH koji niču k’o gljive nakon kiše. Ako je to točno, onda u Kaliforniji i Švicarskoj neprekidno i bez prestanka pada kiša. Profesorica naravno odmah nudi praktično i demokratsko riješenje iz Kalifornije. Naime, u sunčanoj Kaliforniji kišu referenduma može u red dovesti sud. On može jednostavno referendum poništiti. Živio sam u San Franciscu skoro 6 godina. Ne sjećam se ni jednog slučaja da je sud poništio ijedan referendum. Ali našoj se naprednoj, liberalnoj i demokratičnoj profesorici to sviđa! Građani imaju ustavno pravo na neposrednu demokraciju. Referendum uspije. Većina trlja žuljevite ruke zbog tiranskog ishoda, a Općinski sud, recimo u Zlatar Bistrici, odmah poništi takav referendum. Poništi, a da suci nisu ni pipnuli pendrek i bejzbol palicu. Profesorici je golub listonoša donio pismo iz Švicarske iz kojeg proizlazi da se tamo otvara stručna i politička rasprava trebali uvesti sudsku zabranu referendumskih odluka.

Čitam kako naš mladi i simpatični predsjednčki kandidat Ivan Vilibor Sinčić poručuje: “Bude li potrebno, spreman sam na referendum kojim bismo se vratili na polupredsjednički sustav”. Kasno, Vili, sine! Ako se prihvate prijedlozi dr. prof. Mirjane Kasapović onda će ubuduće svaki referendum već unaprijed imati svog suca. Onda nek’ se raspisuju referndumi do mile volje jer mi smo barem po nečem dostigli Kaliforniju!
Sinopsis za nastavak filma “Dogodilo se u Hrvatskoj” se piše. Scenarist Klauški obrađuje dio u kojem narodna vlast rastjeruje opasne invalide koji šire jezu među građanima. Toni, zvani Zmija, brine o vrsti i težini pendreka koji će dići dramaturgiju u završnim scenama. Profesorica sa FPZ-a piše o scenama u kojima vidimo većinu koja nakon “tiranskih ishoda” otvara plavu sudsku kovertu u kojoj piše: zaboravite na referendum više…

Monitoring nad Hrvatskom je ukinut jer su svi važniji hrvatski branitelji, zbog kojih je monitoring i bio uveden, sad pod državnim monitoringom – onim kroz rešetkasti prozorčić na masivnim vratima.

U predizbornoj kampanji ništa se ne može sakriti. Prof. Kujundžića seciraju k’o da je u dvorani za operacije. Svima smeta njegovo ogromno bogatstvo. Jutarnji 11. prosinca o. g., objavljuje na dvije strane imovinske kartice predsjedničkih kandidata. Navodno samo onih ozbiljnih. Najbogatiji je Josipović. Slijedi ga Kolinda, a brončana medalja pripala je Kujundžiću. Očekuju se nove emisije na “Bujici”, nova otkrića u Večernjaku o basnoslovnom bogatstvu autsajdera Kujundžića.

brammertzGlavni Tužilac Haaškog suda Brammertez u Vijeću Sigurnosti UN, tronut i na rubu suza, kaže: “Šešelj nas je razočarao.” Bogme, razočarao je i naše političare. Tko bi to rekao! Fini gospodin, doktor filozofije, član Hrvatskog filozofskog društva i to godinama. Kako se je samo fino, pun respekta, ponašao pred sudskim vijećem. Ponizno, s mjerom nabijao je “časni sud” na onu stvar. Svi su ga voljeli zbog neposrednosti i srdačnosti. Znao bi on i zaurlati na časne suce, ali samo kad su svojim ponašanjem to zaslužili. Zahvaljujući čitavom nizu gore spomenutih olakšavajućih okolnosti ,”časni sud” ga pusti na slobodu, a on odjednom podivlja i razočara tužitelja. Ako u međuvremenu počne ubijati po Srbiji i krene na realizaciju pravedne granice Virovitica-Karlobag-Karlovac mogao bi razočarati i “časnog suca” Alphonsa Oria, kojeg su već razočarali Gotovina i Markač kad su slobodni napustili Hag. Ma neće valjda. Ipak je on nadvojvoda!

Frizerka nagovorila ljubavnika da baci bombu na njenog supruga. Dogovoreno, učinjeno. Navodno iz Hollywooda dolazi ekipa producenata da otkupi genijalnu ideju za novi film. Možda nam ne ide u gospodarstvu, investicijama i dobrom životu. Već smo 12 kvartala u minusu, ali što se ideja tiče, tu smo prvaci svijeta. Koja fantastična i rafinirana ideja. Skoro znanstvena.

Dražen Krušelj i dalje briljira. Nakon genijalne ideje o antifašističkom i antirasističkom nogometnom klubu Zagreb 041, sad je odlučio demaskirati i Davora Šukera. Naravno, kao nogometaša. Dražen možda ima dvije lijeve noge, ali za razliku od Šukera ima glavu. Kaže Dražen: “Šukeru igra glavom nikada nije bila forte.” Da se razumijemo. Radi se o nogometu. Tu je Dražen doma. Igra samo lijevom nogom. Navodno je pucao slobodne udarce s 20 metara – glavom. Šuker sa svojom biografijicom (Sevilla, Real, Arsenal) ipak je bio samo najbolji strijelac hrvatske reprezentacije svih vremena, najbolji strijelac Svjetskog prvenstva 1998. g., kad je Hrvatska osvojila brončanu medalju. Uz Bobana i Prosinečkog Šuker je najbolji hrvatski igrač svih vremena. Ali nije znao pucat slobodnjake sa 20 metara glavom! Glava mu nije bila forte! Zato je Dražen glava! Sami odredite koja!

Kad smo već kod nogometa, stigla je kazna UEFE. Heroji Aleksandra Holige i Dražena Krušelja iz Milana svojim spektakularnim nastupom priskrbili su NSH 80.000 eura kazne i zatvaranje sektora za 8.000 navijača. Ma dokle ćemo mi trpjeti Šukera? Zar ne vidite što nam taj radi? Još će nam zavaditi Zagreb i Beograd! Ali čeka njega naš Dražen, nogometni i športski autodidakt.

Na vijest da će Josipović osvojiti 49% glasova, Kolinda je navodno izjavila: ovo je podvala! Ne čujem nikakve glasove!

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Zabranjuju financiranje referenduma iz inozemstva! Zabranimo i financiranje udruga iz inozemstva!

Objavljeno

na

Objavio

Ministarstvo uprave uputilo je u javnu raspravu prijedlog Zakona o financiranju političkih aktivnosti, izborne promidžbe i referenduma. Prema dostupnim informacijama glavne novine u zakonu odnose se na način financiranja referendumskih inicijativa te na rokove u kojima je dozvoljeno prikupljati potpise za raspisivanje pojedinih referenduma.

Prema riječima Arsena Bauka iz SDP-a radi se o SDP-ovom prijedlogu zakona koji je bio u pripremi pred kraj mandata Kukuriku vlade, a u saborsku proceduru nije došao samo zato što je u međuvremenu SDP izgubio vlast. Sadašnja postava u Ministarstvu uprave očito je odlučila nastaviti tamo gdje je SDP stao pa će tako oporbeni SDP u Saboru, prema najavama iz njihova kluba, dignuti obje ruke za spomenuti prijedlog zakona. Kako i ne bi kada je prijedlog njihovih ruku dijelo? Piše Željko Primorac/Hrsvijet

No, prisjetimo se okolnosti u kojima je nastajao spomenuti, SDP-ov, prijedlog Zakona o referendumu. SDP je nakon izbora Ive Josipovića za predsjednika i pobjede Kukuriku koalicije na izborima imao apsolutnu vlast u Hrvatskoj. Toliko su se politički osilili da su počeli iz temelja mjenjati sve što nisu uspjeli za vrijeme Račanove vlade. Promjenjeni su nazivi ministarstva, ukinuto pokroviteljstvo Sabora nad Bleiburškom komemoracijom, ukinuto je Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika, a počelo se naveliko pričati o korijenima Domovinskog rata u NOB-u i partizanima. Pored toga Milanovićeva vlada pripremala je paket „gospodarskih mjera“ koje su se trebale svesti na potpunu privatizaciju cestarskog i energetskog sektora. U tim okolnostima nezaustavljivog juriša na sve vrijednosti Domovinskog rata, ali i na ostatke ostataka gospodarskog potencijala zemlje jedini instrument kojim se moglo suprostaviti SDP-ovoj rekonkvisti bio je referendum. Prvi značajniji poraz SDP-a i njegovog ideološkog ludila dogodio se na referendumu o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene. Kada je još jedna referendumska inicijativa prikupila dovoljno potpisa za raspisivanje referenduma protiv privatizacije cestarskog sektora u SDP-u se upalio alarm. Hitno je trebalo zakonski ograničiti – samovolju naroda. Međutim, kola su već bila krenula nizbrdo, bližili su se izbori, a Baukov prijedlog pričekati će u ladicama HDZ-ova ministra kojemu se učinio interesantan.

Problem je samo što su u cijeloj ovoj priči upravo HDZ-ova infrastrukura i birači, pored Crkve, najzaslužniji za uspjeh i jedne i druge referendumske inicijative. Pa zašto onda HDZ danas pila granu na kojoj sjedi i oduzima sebi jedno efikasno oružje za političku borbu kada, jednoga dana, više ne bude na vlasti. Prema prijedlogu spomenutog zakona znatno se postrožuju pravila za financiranje referendumskih inicijativa, te će se znatno strože kontrolirati sami proces prikupljanja potpisa. Ispada kako HDZ danas sam zauzdava referendumski pokret na krilima kojeg je došao na vlast. Koliko je ta politika mudra pokazat će vrijeme.

Teško se oteti dojmu kako HDZ nastavlja točno tamo gdje je SDP stao te kako je navedeni zakon usmjeren protiv konzervativnog katoličkog pokreta koji je postao dominantan u sektoru građanskog aktivizma. Do sada je dominaciju u sektoru civilnog društva i građanskog aktivizma imao skup lijevih i liberalnih udruga okupljenih oko GONG-a, Documente, Baba, Kuće ljudskih prava i Centra za mirovne studije. No, bez ustezanja možemo kazati kako je ovaj spektar civilnih udruga bio i rezervna vojska SDP-a koji je djelovao tamo gdje, formalno, politika nije mogla i smjela djelovati. Nedavna aktivacija Dragana Zelića, dugogodišnjeg direktora GONG-a, kao izvršnog tajnika SDP-a najbolje oslikava povezanost SDP-a sa navedenim spektrom „civilnih udruga“.

Međutim, iz samo jednog razloga ovaj zakon neće pogoditi GONG, Documentu, Babe, Kuću ljudskih prava i Centar za mirovne studije. Jednostavno, unatoč silnim milijunima kuna koje dobivaju iz inozemstva i iz državnog proračuna oni nisu sposobni organizirati bilo kakvu referendumsku inicijativu ili pokret. Preživljavaju, odnosno, parazitiraju samo zahvaljujući uskoj koordinaciji sa medijima i silnim milijunima donacija od inozemnih vlada, državnog proračuna RH i inozemnih financijera koji zagovaraju globalističku viziju svijeta bez nacija i granica.

Jedna od glavnih novina novog zakona o referendumu kaže kako se zabranjuje financiranje referenduma od strane stranih vlada, pravnih osoba, državnih poduzeća, vjerskih zajednica i anonimnih donatora. Odlično! Pretpostavljam kako se ovime želi spriječiti direktno strano uplitanje u domaća politička pitanja. Međutim, nije li licemjerno na ovaj način zaustvljati financiranje konzervativnih katoličkih pokreta, a u isto vrijeme ostavljati mogućnost da se lijevi spektar civilnog sektora finjancira direktno s računa stranih veleposlanstva, vlada i globalističkih pokreta? Nadam se kako će HDZ-ovi saborski zastupnici pa i sam ministar Kuščević uvidjeti koliku štetu čine novim, za sada samo prijedlogom zakona, te kako će uvidjeti kako je Arsen Bauk zakon pisao protiv desnog konzervativnog pokreta. Istog onog koji ih je doveo na vlast!

Željko Primorac/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: ‘Stići će vas naša pjesma i u Srbiji’

Objavljeno

na

Objavio

Topli val odnio me je na sjever Mađarske, a vražji stari automobil umalo da me nije odveo do rijeke Stiks. Ipak samo do Dunava, uzvodno od Budimpešte kroz koju se teško probiti od silnoga prometa, ali to je valjda jedini put prema Višegradu i Ostrogonu koji su mi cilj. Nakon zadnjih predgrađa Pešte loša cesta vijuga uz obalu Dunava gdje se nižu kupališta i sunčališta za one Mađare koji nisu na hrvatskoj obali ili na Balatonu, tako sve do Višegrada koji nema ćupriju ali tu su ostatci kraljevskoga dvora i utvrde na brdu.

Mađarski je Višegrad bio ugarska prijestolnica u kojoj je još povremeno boravila Elizabeta Kotromanić, udovica Ludovika Anžuvinca, ubijena u Novigradu na jadranskoj obali, premda je uglavnom boravila i u Budimu gdje je dala smaknuti Karla Dračkog da osigura prijestolje kćeri Mariji – Dračkog je zveknuo topuzom neki Frank ali napuljski pretendent nije odmah umro, prevezen je u Višegrad i ondje izdahnuo nakon nekoliko dana. Elizabetin zet Žigmund Luksemburški nije volio Višegrad, više mu se sviđao Budim i ondje se osjećao sigurnim, kraljica Marija izbavljena iz novigradske kule ubrzo je umrla, Žigmund se oženio Barbarom Celjskom, budućom Crnom kraljicom i alkemičarkom od formata.

No, što me je tjeralo da na plus četrdeset šest bauljam sjeverom Mađarske? Morao sam iz nekih razloga omirisati krajobraze i vidjeti što je ostalo iz vremena Žigmunda koji je bio i hrvatski kralj, a s bosanskim kraljevstvom koje mu je također formalno pripadalo, ili je on tako tvrdio, vodio je teške ratove bez velikih uspjeha, osim kada je u Doboru posmicao cvijet bosanskih, hrvatskih plemića. Jednoga čovjeka koji je desetljećima bio stvarni kralj ne samo u svojim Donjim krajima, Hrvoja Vukčića Hrvatinića, nikada nije uspio pobijediti, morao se s njim nagoditi, čak ga zamoliti da bude kum na krštenju Barbarine kćeri, premda je Hrvoje pripadao krstjanima. Na kraju su se opet razišli.

Ni Višegradu gdje se čuvala kruna sv. Stjepana, ni Budimu ne pripada prvenstvo, nego Ostrogonu, kako Hrvati nazivaju Esztergom, donekle ipak jezično bliže nego potpuno kroatizirani Stolni Biograd, mađarski Szekesfehervar. Kada uz Dunav prođete četrdesetak kilometara do Višegrada, još vas malo puta dijeli od Ostrogona smještenog strateški vrlo pametno ondje gdje Dunav naglo mijena smjer, udara o nevisoka ali stamena brda i počinje teći prema jugu. I tako do Vukovara. Ta nagla promjena pravca, taj zavoj, okuka, bug, obgrljuje Ostrogon te se čini da je grad na otoku. Malo je toga ostalo iz doba koje me zanima,iz vremena kada je tu stolovao ugarski primas Ivan od Kaniže. Bedemi, dvorac i stara katedrala razarani su u raznim razdobljima, a sada dominira klasicistička bazilika, proporcija koje bi htjele konkurirati sv. Petru u Rimu.

Turci su tu bili stotinu i pedeset godina, a ni od njih nije gotovo ništa ostalo. To jest – u Ankari se može vidjeti kako je Ostrogon izgledao u njihovo doba. Novi turski sultan Erdogan dao je 2015. izgraditi repliku grada Estrogon Kalesi (tako se zove i kulturni centar),a kako Dunav nije uspio privesti do Ankare, replika je građena na jezeru, da ipak bude vode. Izvorni Estrogon podignuo je princ Geza , tu je rođen,kršten i okrunjen prvi ugarski kralj poslije proglašen svetim, Stjepan, a krunidba je bila obavljena na Božić okrugle 1ooo. godine, za koju je najavljivan smak svijeta. Tisuću godina je ostrogonski nadbiskup primas Crkve u Mađara i njegov je dvor isprva bio odmah uz kraljevski, sve dok se kraljevi nisu spustili prema Višegradu i zatim Budimu – onaj nama tako poznati Bela IV. odlučio se raskošno razvijati Budim, a glavar mađarske Crkve ostao je u Ostrogonu.

Ostatci iz srednjega vijeka i renesanse utjelovljeni su u rečenu grandioznu baziliku iz 19. stoljeća. Ostorogonski nadbiskup pobjegao je pred Turcima polovicom 16. stoljeća, a vratio se (ne isti , ha!) tek 1820.,podugo poslije kršćanske rekonkviste jer su tu Habzburzi držali posadu i topove. Slava Ostorogona nikada se više nije vratila, a bazilika visoka stotinu metara dugo se gradila, jednom i još nedovršena otvorila vrata uz skladbu Franza Liszta pisanu za tu priliku. Arhitekti su dobro zarađivali, možda i previše, pa je jedan ubijen i okraden (Johann Pack). Bazilika je posvećena Blaženoj Djevici Mariji, čija je apoteoza prikazana na ogromnoj slici iznad glavnoga oltara (autor Michelangelo Grigoletti) i sv. Adalbertu, onom koji je okrunio Stjepana, a sada se veliki bijeli njihov zajednički spomenik izdiže na bedemu iznad Dunava. Vrlo svijetla građevina, bazilika je trebala dobiti i veliki trg s kolonadama i zgradama nalik rimskoj, ali projekt nije dovršen, i bolje da nije. Tu je, u Ostrogonu umro 1521. Toma Bakač, sin kolara iz Erdöda i rodonačelnik obitelji koja se dokotrljala u Hrvatsku,a i sam je bio neko vrijeme glava Zagrebačke biskupije. Kardinal, ozbiljni kandidat za papu. Njegov istoimeni rođak, hrvatski ban, kardinal Toma Bakač zapamćen je po bitki kod Siska. No, vidim usred bazilike na zidu i lik Petra Pazmanyja, onog ostrogonskog nadbiskupa koji nije imao sreću stolovati u Ostrogonu, nego u Trnavi i Bratislavi, pisao sam o njemu u romanu „ Samo sreća, ništa drugo“, primas koji je Jurja Zrinskog – oca Nikole i Petra – priveo (vratio) u krilo katoličke vjere. Pokopan je u katedrali sv. Martina u Bratislavi, grob se zagubio, a kada je pronađen ustanovilo se da je tijelo kardinala neraspadnuto. Neobično i teško shvatljivo, za razliku od Trenka u Brnu čija je mumificiranost objašnjiva strujanjima u podzemlju kapucinskoga samostana.

U kripti koja ima sumornu egipatsku atomosferu (blaženi hlad!) pokopani uglednici i kanonici od kojih neki imaju hrvatska prezimena, a na istaknutom mjestu primas Mindszenty, mađarski Alojzije Stepinac, žrtva komunista koji su ga mučili i osudili na doživotnu robiju. Izbavljen je u onoj junačkoj 1956. godini kada su se Mađari pobunili i izgubili, petnaest je godina proveo u zgradi veleposlanstva SAD u Budimpešti, zatim prebjegao u Beč gdje je umro. Njegovi su zemni ostatci preneseni 1991., i papa Ivan Pavao II. molio se na njegovu grobu u ostrogonskoj kripti.

Glede slavnih ljudi čija je sudbina djelomično vezana uz Ostorogon: u jednom pokušaju oslobađanja grada svršetkom 16. stoljeća, poginuo je lirski i erotski mađarski Orfej Balint Balassi, a kada je godinu poslije kršćanska vojska uspješno (nakratko) osvojila Ostrogon, u njezinim je redovima bio časnik po imenu Claudio Monteverdi. Da, ako vas Balassijeva kob podsjeća na Jurja Križanića i njegovu smrt pod zidinama Beča, točno ste razmišljali.

Najljepši je pogled na Ostrogon iz – Slovačke. Povijesno se ta nama Hrvatima prisna zemlja nazivala Gornjom Mađarskom. Sada je, znači, Ostrogon pogranični grad a do Slovačke preko Dunava vodi most Marije Valerije, vrlo dug i impozantan, rušen u ratovima, pa obnavljan. Vruće je i u Slovačkoj. Ne vidim velik promet Dunavom, niti silna rijeka odiše svježinom.

U Hrvatskoj ništa novo

Nepouzdani stari auto posve je poludio od vrućine i napokon krepao, na sreću nadomak Zagrebu. U Horvatorszagu ništa novo, nogometna je groznica zaliječena i sve se okrenulo turizmu na moru i kopnu, čini se da cijela sezona pokazuje znake slabljenja iliti stagnacije što je i dobro i loše, dosegnuli smo vrhunac valjda i samo se ne smijemo strovaliti. Festivali idu prema kraju, Špancirfest je zadnja točka ljetnoga vremena, pjevači odasvud lutaju Hrvatskom (imaju li radne dozvole?), Bajaga kobajagi nije baba Jaga i ne dokazuje se da je bio prateći vokal nekim mindžušama na kninskoj tvrđavi u vrijeme agresije, turistice padaju s kruzera, krijumčari voze ljude po cestama, turisti se pentraju po stijenama i zovu Gorsku službu spašavanja, najbolju službu u Hrvatskoj, ali koju država blago ignorira, riječka pročelnica za sportsku kulturu, fiskulturu, vozi pijana i izaziva nesreće a ljudi se pitaju kako takva osoba može biti fiskulturnica i uopće u bilo kakvoj kulturi, zaboravljajući da smo i na državnoj razini imali kulturu s mnogo promila u doba kada sam ja morao trijezno priopćiti saborskom odboru za ljudska prava da me se šikanira a predsjednik odbora je bio Furio Radin. Što me podsjeća na stanje u Istri kojoj turizam dobro ide, ali sve drugo puno manje a ulje na vatru dolio je Uljanik koji otkriva sve vrline istarskih političkih feudalaca koji u autonomaškom zanosu zaziru od Zagreba sve dok ne dođu u bananu, vrlo kontroverzni Končar vidi da ima posla s lajbekima u Puli ali i Zagrebu, s adresom u Londonu (gdje je i šef Agrokora) zgrće u rukama brodogradilišta i tankere u za sada neprozirnoj igri koja će loše završiti, a javljaju se i novi hohštapleri s vrećama novaca u koje ne daju zaviriti. Popušit će hrvatski proračun, cijene cigareta odletjet će u nebo. Istarskim orjunašima i talijanašima koji vuku za nos pošteni hrvatski narod u Istri, preostat će još samo da određuju tko smije pjevati u Areni, dok Marku Perkoviću Thompsonu preostaje valjda da pjeva u Srbiji i malo prilagodi one stihove u „stići će vas naša pjesma i u Srbiji“.

No, da se samo na časak vratim u Mađarsku, u Ostrogon. Nije Ostrogon samo relikvija, ondje su došli i Japanci s automobilskom industrijom, a turizam će pojačati – Hernadi. Dok ga Hrvatska traži, taj gospodin podiže hotel u Ostorogonu, kojemu doista trebaju bolji hoteli. Također, nekako u isto vrijeme kada i ja, u Mađarskoj je bio Steve Bannon, s kojim dijelim slične poglede glede globalizacije, masonerije i biciklizma.

Kolovoz ide prema svršetku, vrlo polako i sparno, gotovi su digitalni udžbenici. Čim malo zahladni, počet će pitanja što je s dva referenduma, a trebao bi se održati i treći. Naime, hrvatska je javnost nekako ravnodušno prešla preko obavijesti šefa Hrvatske narodne banke da ćemo uskoro umjesto kune imati euro. Izvršna vlast nije demantirala. Pa se ja pitam i pitam Hrvatice i Hrvate slažu li se s nestankom nacionalne valute, pa ako se slažu neka to i kažu na – referendumu. To je taj treći. Ili jesmo ili nismo narod koji sam odlučuje o svojoj sudbini, pa i u ovom slučaju. Ja sam za ostanak kune. Čak su i bivši i sadašnji titoisti za kunu, zar nisu pjevali (i pjevaju) „Druže Tito mi ti se kunemo.“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari