Pratite nas

Gdje je sada solidarnost članica Europske unije?

Objavljeno

na

Slavonija opet “gori”. Nakon što je pretrpjela ogromne štete u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata ovaj dio Hrvatske ponovno je zadesila nevolja. Mnogi gradovi i sela su pod vodom, ljudi se evakuiraju, ostali su bez ičega.

Ovog puta za sve je kriva riječna voda, ali i dugogodišnja nebriga (Hrvatskih voda) oko nasipa. Diljem Hrvatske sakuplja se pomoć, ali sve je to nedovoljno, rekli bismo “kap u moru”. No, gdje su sada hrvatski milijarderi i milijunaši? Pa i tajkuni, odnosno ratni profiteri? Nismo baš čuli da su se neki od tih ljudi “pretrgli” da bi pomogli. Međutim, najveće koristi od ove još jedne tragedije hrvatskog naroda imat će i već sada ima Todorić i slični.

akcija_pomoc

Oni će povećati prodaju svojih roba, i opet se – obogatiti! Sve po zakonu! A saborski zastupnici i dalje raspravljaju smije li se ili ne na radnom mjestu popiti čašica alkoholnog pića, dok dio Hrvatske nema ni obične vode. Najviše su ugrožena djeca, starci i žene. Na ovaj način Slavonija, koja je dala srce u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata, ponovno je “pribita na križ”! Ono što je ipak najžalosnije u cijeloj priči je činjenica da je hrvatska Vlada dočekala još jednu tragediju hrvatskog naroda – nespremna.

Za ljude koji su ostali bez domova slaba je utjeha da “nema novaca”. Da, novaca nema tamo gdje ga nema, pa ga treba uzeti tamo gdje ga ima. Čudi nas da Hrvatski sabor žešće ne reagira na ovakve katastrofalne situacije u zemlji, da već nije održana izvanredna sjednica ovog najvišeg državnog tijela. Zastupnici opet “spavaju”, umjesto da su se rasporedili po svim područjima zahvaćenim poplavama i da pomažu.

Ne, oni će kad se vrate u klupe raspravljati o poplavama, svaljivati krivicu na ovoga ili onoga, dok će ljudi umirati od žeđi! Sve političke stranke koje se natječu na predstojećim izborima za Europski parlament trebaju se odmah odreći većeg dijela financijskih sredstava određenog za propagandu, i tu pomoć uputiti ljudima koji su pogođeni poplavama. Kakve koristi imamo od onih koji su u Europskom parlamentu sad se tek vidi – nikakve! Gdje su sada ti naši “europski parlamentarci”?

Dobro je da se neki od njih nisu sjetili pa organizirali predizborne skupove u športskim dvoranama gdje su privremeno smješteni ljudi koji su sve izgubili. No, što je sa bivšim predsjednikom države Stjepanom Mesićem? Što se sada ne javlja, odnosno gdje su sada svi ti njegovi veliki i bogati prijatelji da ne pomognu? Šteta što mi nemamo jednog Novaka Đokovića, kao Srbi. Naime, taj tenisač svaku prigodu iskoristi da upozna svijet s katastrofom koja je zadesila i našu susjednu zemlju.

A gdje su naši športaši, dok o razno raznim hrvatskim veleposlanicama i diplomatima da i ne govorimo? Što oni  ne upozore svijet na ovo što se trenutačno događa u Hrvatskoj, i ne zatraže pomoć? Hrvatska sigurno ne će biti u mogućnosti riješiti ovu katastrofu. Ulaskom u Europsku uniju nadali smo se iznimnoj solidarnosti ostalih članica ove zajednice. Koliko je zasad članica Europske unije poslala znatniju pomoć Hrvatskoj?

I na kraju, što o svemu tome misli predsjednik Josipović?

Hrvatskoj je uistinu došla voda do grla!

Mladen Pavković/predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj nikada dosta ustaša i partizana, posebno u svibnju. To se vidjelo i tijekom rada tzv. Plenkovićeve komisije koja se bavila naravi totalitarnih režima i njihovim naslijeđem, nacifašizmom i komunizmom. Kako to u životu biva, dok se bavimo zlima prošlosti, promiču nam zla sadašnjosti.

Ove godine obilježavamo jednu obljetnicu koja stubokom određuje našu nemilu sadašnjost i njen dominantni mentalitet, a vezan je baš za (živi) totalitarizam, to je pola stoljeća od famozne šezdesetosmaške revolucije. Taj događaj i njegove posljedice zaslužuje itekako rezime. Taj rezime nisu karmine, već tulum koji traje do danas.

Dok mi u Hrvatskoj i Europi govorimo o totalitarnim državama i društvima, ova revolucija stubokom je promijenila sudbinu Zapada i dovela do jednog opasnog fenomena današnjice, to je totalitarni individuum. Totalitarizam nije više politički, već kulturološki fenomen, piše Ivica Šola / Globus

Bit šezdesetosmaške agende možemo sažeti u tri njene temeljne karakteristike: ona je bila edipovska, narcisistička i arogantna.

Edipovska zato što joj je srž i temeljna nakana bila ocoubojstvo. Otac (pater), shvaćen simbolički kao freudovski superego, simbol je autoriteta, zabrana i svih “zala” koje stoje na putu emancipacije individuuma, bilo žene u sklopu feminističkog delirija, bilo muškarca, stavljenog na optuženičku klupu u statusu svjedoka pokajnika.

Zato sve što miriše na oca treba ubiti. Otac kao pater, kao patria (domovina, otadžbina), kao patrijarhat, kao pater familias, kao Sveti Otac (religija) u tom procesu je nabijen na kolac, potom, poput vještice, spaljen na lomači, a njegov pepeo prosut je u kanalizaciju kao relikt tlačiteljske prošlosti.

Novo je geslo “zabranjeno zabranjivati”, pa se Edip, nakon što je ubio oca, preoblači u Narcisa, pojedinca, sebičnjaka koji živi u kući od zrcala i svagdje vidi samo sebe i vlastito ostvarenje. Narcis je u svojoj biti infantilan, pa tako ubijenog oca na horizontu Zapada zamjenjuje neodgovorno dijete kultom Petra Pana, vječite mladosti i slobode koja se ravna samom sobom bez bilo kakve (društvene) odgovornosti.

Slijedom rečenog, evo i treće karakteristike šezdesetosmaške revolucije, a to je arogancija. Narcis je arogantan jer ruši sve staro kao patrijarhalno, kao represivno, koje stoji na putu njegovu dionizijskom deliriju i opijenosti samim sobom i svojom slikom, svojom samoregulirajućom slobodom.

Nastupa najopasnija diverzija u povijesti Zapada: infantilni narcis kida vezu između slobode i limita, između moći i odgovornosti, između želje i žrtve, između seksa i rađanja, između povijesti i prirode, između zasluga i rezultata, a svi ovi raskidi mogu se podvesti pod onaj temeljni raskid koji stoji u korijenu svih spomenutih, a to je raskid između dužnosti i prava, pri čemu nitko ne želi dužnost, već samo prava, svi govore o pravima, ali ne u kontekstu nekog objektivnog ili zajedničkog dobra, već u kontekstu sebičnog i infantilnog samoostvarenja. To je dominantni tip čovjeka današnjice začet u epruveti šezdesetosmaškog laboratorija, čovjek koji govori samo o pravima, ali ne i o dužnostima, već od osnovnoškolske dobi.

Koncept (ljudskih) prava izvorno je plemenit i dobar koncept koji ide protiv pretenzija totalitarne države da pokori pojedinca. Danas, odvojen od dužnosti, doveo je do toga da totalitarni pojedinac pokorava državu koja treba providjeti njegove želje i prava, od kolijevke pa do groba. Slikovito, to je problemu koji je,prije ‘68., u svom inauguracijskom govoru Kennedy sažeo u rečenici: “Ne pitajte se što vaša država (zemlja) može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju državu.”

Države na Zapadu danas stenju pod teretom svih tih silnih prava koje je proizveo duh šezdesetosme jer ta prava nisu više utemeljena na razumu i čovjekovoj razumnoj naravi, već na (slijepoj) želji. Sažmimo sve u rečenicu iz romana “Besmrtnost” Milana Kundere u kojoj ovaj pisac supsumira, kako kaže, svu ružnoću današnjega vremena; to je vrijeme u kojem se “svaka želja automatski želi pretvoriti u (ljudsko) pravo”.

Na državi je samo da ispunjava spolne, rodne, socijalne… želje totalitarnog pojedinca. Tako prava totalitarnog pojedinca samo umnažaju dužnosti demokratske države i onih koji stvaraju novac, jer da biste nekom pripisali pravo, netko (mali poduzetnik) mora preuzeti dužnost.

Paradoks je sljedeći, u totalitarnoj državi pojedinac nije slobodan, u demokratskoj državi država nije slobodna, ona je feminizirana, majka kućanica, “sluškinja” koja stalno mora umnažati sise kako bi odgovorila sve objesnijim zahtjevima totalitarnog pojedinca i njegovih sumanutih želja koje se svakim danom sve više umnažaju.

Ja želim biti žensko, nema problema, država će ti platiti operaciju, ja želim dijete, nema problema država će providjeti, ja želim status braka, nema problema, država će to riješiti, ja želim… Kultura u kojoj se i imanje djeteta (dijete kao posjed, stvar kao iPhone ili automobil) naziva “pravom” jest kultura u kojoj je ludost i arogancija narcisizma legalizirana kao norma, a ljudska i ina prava poprimaju razmjere sekularne religije, neka vrsta posljednje utopije.

U takvom narcističkom društvu totalitarnog pojedinca mikroidentiteti, poput spolnih/rodnih LGBTIQ… niču kao gljive poslije kiše, dočim se guše povijesni makroidentiteti, nacija, religija…, sve što miriše na tradiciju, normu. Društvo “ere prava”, kakao je pisao Bobbio, u kojem se svatko bori samo za sebe i svoje pravo jest društvo koje proizvodi usamljenu gomilu, skup atomiziranih pojedinaca koji zajednički život čine nemogućim, društva se i države urušavaju jer se urušava zajednica kao takva.

Tamo gdje totalitarni pojedinac i njegove želje postaju automatski norma ili zakon, svaki drugi zakon je aboliran, prije svega onaj zdravog razuma. Čovjek se reducira na konzumenta, bonvivana i singla koji se ne želi ženiti niti preuzimati bilo kakve obveze, pa mi onda na Zapadu drvimo o demografskoj katastrofi, previđajući da je to samo posljedica delirija totalitarnog pojedinca koji izvan sebe i svog samoostvarenja ne vidi ništa drugo.

U sprezi sa sveučilištima, koja su pokorili u sklopu gramscijanskog “marša kroz institucije”, svoju manjinsku kulturu i etos nametnuli su kao dominantnu, pa uz pomoć novog bigotizma zvanog “politička korektnost” još ono malo “nazadnih snaga” što je preostalo žele ušutkati ili isključiti iz društva.

Naime, budući da ljevičarska politička revolucija nije uspjela, šezdesetosmaši i njihova djeca na sveučilištima i kulturnim institucijama okrenuli su se jezičnoj revoluciji zvanoj politička korektnost, pa riječi sa sufiksom fobija niču svaki dan kao korov, uvode se nove riječi i zamjenice, etiku su zamijenile etikete, a zakoni, kao u Kanadi, počinju propisivati kako koga treba oslovljavati, inače idete u zatvor zbog “govora mržnje”. Antiseksizam, antirasizam, antifašizam, antidiskriminacija…, i svi ti deseci “anti-” postali su prazni pojmovi, tek maljevi za udaranje po onima koji odskaču od njihova jezičnog puritanizma.

Države su popustile pred ovom orvelovskom rabotom pa svaki dan lifraju zakone dodvoravajući se patologiji preobučenoj u modernost, u progres, u borbu protiv nasilja (Istanbulska), a zapravo se ne radi ni o kakvom napretku, već o vremenu u kojem su poremećaji ušli u modu pod krinkom raznoraznih prava, odvojenih od bilo kakvih dužnosti i zakona, utemeljenog ne u slijepoj želji, to ima i životinja, već u čovjekovoj razumnoj naravi.

Proglasivši pak istinu konstruktom, u procesu zakonodavstva ostvarilo se Hobbesovo “proročanstvo” kako “auctoritas, non veritas facit legem” (autoritet, ne istina čini zakone), iz čega slijedi i odvajanje prava i pravde na tragu Hansa Kelsena koji kaže kako nešto “nije zapovjeđeno zato što je pravedno, već je nešto pravedno zato što je zapovjeđeno”, a zapovjeđeno je da je “zabranjeno zabranjivati”.

Politika u klasičnom smislu šezdesetosmaše ne zanima, oni težište prebacuju s javnog na privatno, pogotovo na svevrišteće “probleme” seksualnih prava i sloboda. Ona je zapadna inačica maoizma i njegove “kulturne revolucije”, baš kako je upozorio Revelli: “Šezdesetosma je bila zapravo kulturna revolucija. Ili antropološka, rečeno još snažnije, u smislu premještanja žarišta na svagdašnji život, na stilove života”, posebno kada je obitelj u pitanju.

Mao Ce Tung je svoju kulturnu revoluciju provodio u ime totalitarne države, šezdesetosmaši u ime totalitarnog pojedinca. Ima li razlike u ove dvije kulturne revolucije? U biti ne. I totalitarna država i totalitarni pojedinac plod su samovolje. Mao Ce Tung se samo dao istetovirati, obukao traperice, ošišao na irokezu, i pustio drugima da isto od sebe rade što ih je volja. Da, volja, ili u prijevodu – zbogom pameti.

Ivica Šola / Globus

 

Ivica Šola: Što mislim o Živom zidu? Isto što i o Lenjinu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

21. studenog – Marija Majka Crkve

Objavljeno

na

Objavio

„Marija, kao Majka Krista, Majka je vjernika i pastira, Majka Crkve“

Na Duhovski ponedjeljak Crkva slavi spomendan Marije Majke Crkve. Ovaj naslov poznat je vjernicima već od prvih vremena. Temelji se na Božanskom materinstvu, na Marijinoj aktivnoj prisutnosti s Kristom u djelu spasenja ljudskoga roda, što je temeljni odnos Marije s Crkvom.

Stoga je papa Pavao VI. kao krunu Drugog vatikanskog sabora, 21. studenog 1964., proglasio Mariju „Majkom Crkve“, majkom svega Božjeg naroda, vjernika i pastira, koji je nazivaju majkom ljubaznom, i želi da tim imenom presveta Djevica bude još više čašćena i zazivana od svega kršćanskog naroda.

Budući da je Ona Majka Isusa Krista, koji je od prvog trenutka svojeg utjelovljenja u njezinu djevičanskom krilu Glava i svojega mističnog Tijela, što je Crkva, Marija je i Majka Crkve.

„Marija, kao Majka Krista, Majka je vjernika i pastira, Majka Crkve“, rekao je papa Pavao VI.

Kod nas se štovanje Marije Majke Crkve proširilo na poticaj zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića, na čiju je molbu sv. papa Ivan Pavao II. 1979. godine odobrio uvođenje blagdana Blažene Djevice Marije Majke Crkve za cijelo područje Biskupske konferencije bivše Jugoslavije te je također odredio da se on slavi svake godine na Duhovski ponedjeljak.

Marija je Majka Crkve, ne kao neko daleko i nedostupno biće, već kao blaga i osjećajna majka, koja se brine za Crkvu Božju i za sve čovječanstvo koje hodi prema vječnoj domovini, u zagrljaj Trojedinoga Boga.

Presveta Djevice, Majko Crkve, bezgrešna Marijo!
Tebi predajem svoju dušu i tijelo.
Sve molitve i djela i trpljenja.
Sve što jesam i što posjedujem.
Skrušena srca predajem ti se u okove ljubavi!
Ostavljam ti potpunu slobodu da se koristiš sa mnom
za izbavljenje ljudi i na pomoć svetoj Crkvi, kojoj si Majka.
Želim od sada činiti sve s tobom, po tebi i za tebe.
Znam da vlastitim snagama ništa ne mogu.
Ti, pak, sve možeš što je po volji tvoga Sina i uvijek pobjeđuješ.
Učini, dakle, Pomoćnice vjernih, da moja obitelj, župa i cijela Domovina
budu istinskim kraljevstvom tvojim i tvojega Sina.
Amen.

(vjeraidjela.com/Laudato)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati