Pratite nas

Kolumne

GDJE MI TO ŽIVIMO?

Objavljeno

na

Došlo je vrijeme da se zapitamo gdje mi to živimo i što nas još sve čeka.

Unatoč socijalizaciji kao pozitivnom procesu na scenu stupaju sve asocijalniji oblici ponašanja koji društvo odvode u potpuni kaos. Čiji je to cilj i tko ga i zašto podržava?

Dvadeset stoljeća civilizacije izgleda nije bilo dovoljno kako bi se stvorio bolje, pravednije i zdravije društvo. Je li čovjek zaista šumsko biće s genetskom greškom ili je to samo privid? Društvene norme i zakoni trebali bi sačuvati temeljne ljudske vrijednosti i omogućiti njihov pozitivni razvoj no unatoč njima susrećemo se sve više s netolerancijom, nasiljem, terorom i zločinom.

Tumačenje ljudskih prava i sloboda od strane nekompetentnih osoba, a naročito osoba  koje su eksponenti određenih lobija i krupnog kapitala unijela su sveopću pomutnju u društvene odnose šteteći cijelom društvu na korist lobijima i interesima pojedinaca.

Do jučer  kažnjivi i moralno neprihvatljivi oblici ponašanja danas se žele prikazati kao trendovi, brendovi i tome slično, a svi koji to ne slijede su zaostali, konzervativni, netolerantni ili kako to moderni psiholozi nazivaju – neprilagodljivi.

Prošećite Jelačić placom i susrest ćete barem dvije osobe koje u tom trenutku pokušavaju skupljanjem priloga brinuti o zaštiti prava životinja, a samo metar dalje od njih možete vidjeti čovjeka koji je ostao bez posla i nade, koji  moli za jednu kunu kako bi preživio.

Malo dalje djeca roma moraju sjediti na hladnom i mokrom podu i prositi pod budnim okom  njihovih čuvara, a ako pokušaju otići slijedi teška kazna. Znam da ćete reći kako to ima svugdje po svijetu i u bogatijim zemljama, a ne samo u Zagrebu.  To je istina, a moramo li i mi to dopustiti ili bolje rečeno živjeti u zemlji u kojoj se ne poštuje zakon, odnosno u zemlji bez socijalne osjetljivosti.

Do jučer su se političari napuhivali kako će svim imigrantima koji dođu i ostanu osigurati  smještaj u stanovima, osigurati posao,  vrtiće i škole, a što je sa znatno manjim brojem beskućnika u Hrvatskoj (negdje oko 2000), što s  224.068 nezaposlenih krajem ožujka 2017. godine. Imaju li ono pravo na dom, obitelj i život.

Hoće li i ovog 1. maja  povorka obespravljenih s porcijama i priborom za jelo u rukama krenuti u Maksimir kako bi tamo konačno pojeli nešto toplo – porciju graha, nešto što nije izvađeno iz kontejnera.

Imaju li oni uopće pravo na tu porciju jer 1. maj je praznik rada, a oni su nezaposleni.  Volio bih da ih tada pri jelu ne ometaju svojim laprdanjem oni koji tuđi teško stečeni novac koriste za svoju vlastitu promidžbu.  Gospodo uhljebi budite toliko pošteni i recite im samo: „Dobar tek“.

To je sasvim sigurno pitanje morala čija erozija sve više razara naše društvo. Za interes pojedinih nakaradnih lobija i političkih stranaka prave se kojekakve sramotne parade, marševi i  performansi koji vrijeđaju zdravi razum. Traži se legalizacija opojnih droga, uvođenje rodne ideologije, legalizaciju isto-spolnih brakova s mogućnosti posvajanje djece, pravljenje „kurikuluma“ koji počiva na pedofilskoj metodologiji, traži se pravo na ubojstvo (pobačaj) i tko zna kakve još gadosti.  Istovremeno se vrijeđa katolička crkva koja se tome suprotstavlja kako bi zaštitila pojedinca i obitelj kao temelje društva.

Razne nevladine udruge potpomognute financiranjem, kako iz proračuna tako i sredstvima stranih lobija, brane upravo takva ponašanja ne shvaćajući kako će nakon  ostvarenja ciljeva tih lobija i stranih „dobrotvora“ završiti sa svim ostalima kao jeftina radna snaga ili bolje rečeno robovi dojučerašnjih nalogodavaca i tobožnjih „dobrotvora“.  Prave se tako predstave tipa „Naše nasilje i vaše nasilje“ prepune gadosti koje može smisliti i režirati samo osoba za koju mislim da je potrebno psihijatrijsko liječenje.

Zastava naše Domovine, za koju je izginuo cvijet hrvatske mladosti, izvlači se iz vagine pokazujući tako koliko je autoru i njegovim sljedbenicima stalo do našeg nacionalnog simbola, a time i do Hrvatske. Prvenstveno kao čovjek, a potom i kao katolik, ne mogu shvatiti um koji može smisliti sramotnu scenu pri kojoj Isus Krist silazi s križa i siluje. Nažalost to mogu shvatiti oni koji tu predstavu postavljaju, igraju te oni koji ju financiraju. Gdje je moral glumačke ekipe koja pristaje igrati u takvoj predstavi.

Postoji li u njihovom umu granica koja se zbog moralnih načela ne smije preći. Nije li to promocija govora mržnje i nasilja? Gdje su sad te institucije društva koje bi trebale spriječiti ovaj gnjusni oblik vrijeđanja vjere i osjećaja vjernika. Glancaju li pojedinci iz tih struktura potajno petokraku čekajući povratak u Jugoslaviju ili stvaranje nove državne tvorevine po Vučićevom receptu.

Danas kad netko kaže kako je za Dom spreman diže se cijela buljumenta i odmah se ta osoba procesuira. Što ima ljepše nego voljeti svoju domovinu i biti spreman braniti ju u slučaju napada.  Trebamo li posebno dopuštenje kako bi izrekli svoje domoljublje. To što je netko uzurpirao i određeno vrijeme koristio taj stari hrvatski uzvik ne može ga sotonizirati. On ga nije izmislio već samo uzurpirao. Smijemo li reći „Dobra večer“ pa to su isto izgovarali oni koji su uzurpirali tu parolu. Taj stari hrvatski povik korišten je u Domovinskom ratu pri obrani od agresije  na Hrvatsku.

Nakon Domovinskog rata on je  od strane institucija legaliziran u grbu HOS-a. To što on smeta onima koji su očekivani drugačiji ishod tog nametnutog rata potpuno je logično. Upravo radi neustrašivosti  i ljubavi tih branitelja prema Domovini ta parola postala sveti simbol  mladih domoljuba.

Sjetite se gospodo, oni su s ovim uzvikom dali svoje živote za obranu Domovine. Morate zapamtiti, domoljublje se ne može zabraniti  i ubiti, a onaj tko to čini protiv svog je naroda. Bavite se pametnijim poslom i ne nasjedajte na velikosrpsku propagandu. Dok je zadnji hrvatski branitelj živ treće Jugoslavije neće biti !!!

Kako onda prihvatiti činjenicu kako se izražavanje domoljublja kažnjava a predstave poput ove Frljićeve ne samo dopuštaju već se i njihovo odigravanje štiti kordonima interventne policije. Da nije žalosno bilo bi smiješno. Gdje mi to živimo i kakav je to oblik demokracije. Ne sliči li to više partitokraciji nego demokraciji?  Zašto su oni koji mole za svog neprijatelja gori od tog neprijatelja koji nad njima vrši nasilje. Možda će vam o stanju u našem društvu više reći stihovi ove moje pjesme.

ČEMU?

Čemu tlapnje ministara,
gnjusne farse filistara,
mudra glupost zastupnika,
lažna obećanja prijestupnika.

Čemu trule analize,
skupe lažne ekspertize,
oganj u rukama piromana,
umrtvljeno oko narkomana.

Čemu nepotrebni paragrafi,
narcisoidni autobiografi,
ne korišteni poligrafi,
bez ideja demografi.

Čemu sve te garniture,
moralne nakaze i kreature,
loših muzičara partiture,
i mostovi bez armature.

Zoran Čapalija – Čaplja / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Da je Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više

Objavljeno

na

Objavio

“Da mi je 100 godina manje, poveo bih revoluciju”, reče, valjda u šali, živahni Josip Manolić u ne posve šaljivom intervjuu za Glas Istre. A cilj te revolucije bio bi, gle iznenađenja, samoupravni socijalizam kao najviši i najplemenitiji upravljački oblik, tako da su obožavatelji, iščekujući štogod originalnije, možebitno ostali malko razočarani. No, ne kaže se badava kako starog psa nije moguće naučiti novim trikovima. Mada, zašto bi i učio nove trikove, kad stari još uvijek pale. Pale k’o od šale!

No, zamislimo na tren da je Josipu Manoliću doista 100 godina manje. Uspijemo li u tome, ne će nam biti teško u vlasnici utrobe, nositeljice Manolićeva fetusa, vidjeti naprednu i samosvjesnu ženu. Kao takvoj, tko zna kakve bi joj se sve misli mogle rojiti glavom? Kakva su vremena, mogla bi se, recimo, zapitati čemu provesti najbolje godine života vodeći brigu o tamo nekom malom “fačuku”. Ma, ionako će se, kad odraste, po svoj prilici zaputiti put Irske, a za nju ne će htjeti ni čuti. U sjećanje bi moguće dozvala i priče starijih žena u selu kako je bio jednom jedan joj rođak, koji je u poraću onoga rata mnoge majke iz susjednoga kraja, na stotine njih, unesrećio. Tad bi ju preplavio osjećaj tjeskobe praćen neizbježnim pitanjem – a ne bi li i on bio takav?… Bio bi? Ne bi bio?… Bio bi? Ne bi bio?… Neizdrživo egzistencijalno kolebanje naposljetku bi prekinula prosvjetljujuća misao – ah, a što i da dugo poživi, pa da u poznoj dobi dobije slušni aparat od HZZO-a, koji malo radi, a malo ne radi… Nakon čega bi uslijedio jednodušni zaključak – ne isplati se! Na krilima čiste logike, emancipirana bi žena suvereno iskoristila svoja samoupravljačka prava i od državne službe zatražila uslugu pobačaja. Liječnik bi samo obavio ono za što je plaćen – smrskao, skašio, usisao još jednog izručenog mu osuđenika,… kao da ga nikad nije ni bilo.

Iako se to isprva možda ne vidi, ova kratka priča krije u sebi dvije ironije. Prvo, službenik, izvršitelj pobačaja, naziva se liječnikom, unatoč tome što “liječi” život od njega samog. A što, donekle, podsjeća na situaciju kad bi se nekoj državnoj službi nadjenulo ime – Odjeljenje za zaštitu naroda – a da joj zadaća bude štititi narod od njega samog. Još žešća ironija odražava se u tome što bi jedna žena, koristeći svoja samoupravljačka prava, već u začetku uništila jednog potencijalnog revolucionara samoupravnog socijalističkog usmjerenja, dokinula sve njegove želje, maštanja i snove, i spriječila ga u nakani da svijet učini boljim mjestom za život.

I dok kontroverze o tajnovitom, stvarnom identitetu njegova vrhovnog šefa povremeno golicaju maštu javnosti, začudo takvih nema kad je u pitanju on sâm, Josip Manolić, bez obzira što se nesumnjivo radi o osobi s ponajviše ruskih crta lica u tom starom revolucionarnom jatu. Negdje u ono doba, kad su dva Staljinova izaslanika Titu u Drvaru predavala znanje kako se dolazi na vlast unatoč izrazito manjinskoj potpori naroda – prenosili su mu, kako bi se danas reklo, “know-how” – mlađahni Manolić je poslan na trening u majčicu Rusiju. Ta, kako bi inače obnašao dužnost načelnika Ozne za bjelovarsko područje u tim delikatnim vremenima? Tko zna, možda je mladi Podravac Joža, sanjar boljega svijeta, ostao zgranut brutalnošću i beskompromisnošću vještina i metoda kojima su ga instruktori poučavali, pa je u njemu proradila tankoćutna podravska dušica. I iznijela prijedlog kako bi zarobljenike možda bilo svrsishodnije pokušati obratiti na komunističku stranu kako bi spoznali vrijednost te uzvišene ideje. A od toga bi moskovskim profesionalcima, cijepljenim od svake sentimentalnosti, morali izbiti plikovi. Pa ne bi imali druge, nego mislećeg đaka već prokušanom metodom poslati na hlađenje. A gdje ćeš boljeg mjesta za to od Sibira! Ne samo da se ohladiš, nego i da se smrzneš. A ako ovo naklapanje, hipoteza, što li već, drži vodu, onda se na polazište nije vratio Joža, nego možda neki Serjoža,… a ipak kao Joža.

Bio to Joža ili Serjoža, i površnom će se promatraču vrijednima zapažanja učiniti imena Manolićevih unuka, kako onog rođenog još sedamdesetih (Kolja-Ivan), tako i rođenih početkom ovog stoljeća (Ivan-Kolja i Odesa), ne baš tipična za ovu sredinu. Kolja-Ivan je već punio medijske stupce, eto, igrom slučaja baš one crne kronike, ne pucajući, doduše, po šumama i gorama, nego, navodno, po glasovitom narodnjačkom klubu. I nije pucao na hrvatske vojnike, nego, navodno, na hrvatske policajce, koji bi ga tu i tamo prijavili za neko djelo iz repertoara karakterističnog za kriminalni milje. Još karakterističnije za pripadnike tog miljea, te prijave nisu dobile ni pravosudni nastavak, a kamoli epilog.

Ne će to biti slučaj, sad je već posve izvjesno, ni s deliktima koji se stavljaju na teret njegovom djedu Josipu, a riječ je o nimalo bezazlenim djelima. I kad se za to pružila zadnja šansa, dok je njegov suborac i imenjak Boljkovac pod stare dane bio izložen kraćem pravosudnom procesiranju, Manolić je, tada još mlad kao rosa, tek zakoračivši u devedesete, s vidnim olakšanjem dočekao Milanovićevu izbornu pobjedu, pritom ga očinski zagrlivši. Otada si napokon može dati oduška u medijima.

U mnoštvu probranih delicija, kao skuhanih u Klasić-Jakovininoj kuhinji raskuhane povijesti, izdvaja se Manolićeva tvrdnja kako su i zapadni saveznici imali svoje Bleiburge – Dresden i Hiroshimu! E sad, što se tu radilo o strateškim ratnim operacijama na protivničkom teritoriju, ma koliko njihove posljedice s humanitarne točke gledišta bile grozne, a u poratnim događajima objedinjenim pod imenom Bleiburg o planiranoj, surovoj likvidaciji razoružanih, zarobljenih vojnika, dijelom i civila (što Manolića prilično žulja pa, kako bi amnestirao ubojice, odgovornost za njihovu smrt pripisuje neprijatelju), Manolića odveć ne zamara. Našavši se u Jeremijinoj dobi, opravdat će sve to grunfovskom akrobacijom – Tito je bio dosljedan jer se borio protiv onih koji su imali oružje koje im je oduzeto. Hm.. imali ga, a oduzeto im?!!!… I onda se Titova armija borila protiv neprijatelja do zuba naoružanog oduzetim mu oružjem… Ne podsjeća li ta priča na devedesete i Hrvatskoj od strane iste vojske dosljedno oduzeto oružje Teritorijalne obrane?

Tijek Manolićevih misli dostiže vrhunac u zaključku kojim sažima smisao čitavog obraćanja. Ako nije tako (tj. ako ne vrijedi formula: Bleiburg = Dresden = Hiroshima) – “…Ispast će po toj logici da smo mi bili jedini krvoloci koji su se brutalno obračunavali s neprijateljem”. Za utjehu, a i poradi istine, niste bili jedini. Iz posve objektivnih razloga gledali ste u leđa samo svom nenadmašnom učitelju. Jer nadmašiti ga ni teoretski niste mogli budući vam je pomanjkalo materijala, razoružanih ljudi. Ali da ste se pokazali najboljim učenicima, to jeste. Doduše, znali ste pokazati i znakove ljudsk.., ovaj, slabosti. U tom smislu, Jožina obrana samo što ne potjera suze na oči – “Sjećam se jednog razreda iz bjelovarske srednje škole, iz zadnjeg razreda gimnazije. Svi su odvedeni na Bleiburg, no već u ljeto ’45. vraćeni su u Bjelovar. Nikome od tih školaraca koji su bili civili na Bleiburgu ništa se nije dogodilo… Ovo je dokaz da je oko Bleiburga ipak postojala jedna razumna politika i pristup selekciji po kojoj se jedne kažnjavalo, a druge koji su to zaslužili nagrađivalo životom.” Dakle, (smrtna) kazna je bila pravilo – default, kako se to danas običava reći – a život nagrada koju je trebalo zaslužiti.

Ova argumentacija našla bi analogiju u slučaju kad bi se neki ubojica branio pred dupkom punom sudnicom kako su svi nazočni zapravo živi svjedoci da nije kriv, budući nikoga od njih nije ubio. I sad mu, umjesto da mu budu zahvalni na tomu što ih je nagradio životom, još i sude. Sramota!

Koliko god bila mala, znatno je veća vjerojatnost da Manoliću jednoga dana bude 100 godina više nego 100 godina manje. No, tih bi 100 godina on prije proveo kao konzervativac, nego kao revolucionar, nastojeći da sve ono uistinu bitno ostane isto. Dežurni cinici bi tada zacijelo uočili i da je na sceni svojevrsna mrtva utrka – tko će prije sići s povijesne pozornice – Manolić ili UDBA? Iako je dotična “gospođica” mlađa i još uvijek se jako dobro drži, nikad se ne zna. Jer ovo su krajnje bizarna vremena. U kojima partizanski glumci glume u ustaškom filmu. I zbog toga im je, barem sudeći po izjavama, vidno neugodno. No, Vrdoljakov “General” je ipak samo film, i kao takav iznimka u filmskome svijetu. U zbilji je stvar posve obrnuta. U partizanskom “filmu” igraju ustaški glumci, nemilice rušeći hrvatsku vlast kad god i gdje god stignu, nastavljajući tako tisućljetnu tradiciju začetu još svrgnućem kralja Zvonimira. I zbog toga im uopće nije neugodno. Pa se onda čude što im je tako kako im je. A kakvi su, još im je i dobro. Štoviše, kad bi im bilo bolje, ne bi bilo pravedno, a još bi manje bilo zasluženo.

Kao možda jedini “realan” izlaz iz ove čemerne situacije nameće se sljedeća fantazija – da je barem Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više! Mada i ona počiva na prilično staklenim godinama, jer ako im se čitavo tisućljeće pokazalo nedostatnim da bilo što nauče, pitanje je bi li Hrvatima i stoljeće više išta značilo. Pa im se sada, bez veće neizvjesnosti, smiješi još jedno Manolićevo stoljeće. S njim ili bez njega, sasvim svejedno!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari