Pratite nas

Kolumne

GDJE MI TO ŽIVIMO?

Objavljeno

na

Došlo je vrijeme da se zapitamo gdje mi to živimo i što nas još sve čeka.

Unatoč socijalizaciji kao pozitivnom procesu na scenu stupaju sve asocijalniji oblici ponašanja koji društvo odvode u potpuni kaos. Čiji je to cilj i tko ga i zašto podržava?

Dvadeset stoljeća civilizacije izgleda nije bilo dovoljno kako bi se stvorio bolje, pravednije i zdravije društvo. Je li čovjek zaista šumsko biće s genetskom greškom ili je to samo privid? Društvene norme i zakoni trebali bi sačuvati temeljne ljudske vrijednosti i omogućiti njihov pozitivni razvoj no unatoč njima susrećemo se sve više s netolerancijom, nasiljem, terorom i zločinom.

Tumačenje ljudskih prava i sloboda od strane nekompetentnih osoba, a naročito osoba  koje su eksponenti određenih lobija i krupnog kapitala unijela su sveopću pomutnju u društvene odnose šteteći cijelom društvu na korist lobijima i interesima pojedinaca.

Do jučer  kažnjivi i moralno neprihvatljivi oblici ponašanja danas se žele prikazati kao trendovi, brendovi i tome slično, a svi koji to ne slijede su zaostali, konzervativni, netolerantni ili kako to moderni psiholozi nazivaju – neprilagodljivi.

Prošećite Jelačić placom i susrest ćete barem dvije osobe koje u tom trenutku pokušavaju skupljanjem priloga brinuti o zaštiti prava životinja, a samo metar dalje od njih možete vidjeti čovjeka koji je ostao bez posla i nade, koji  moli za jednu kunu kako bi preživio.

Malo dalje djeca roma moraju sjediti na hladnom i mokrom podu i prositi pod budnim okom  njihovih čuvara, a ako pokušaju otići slijedi teška kazna. Znam da ćete reći kako to ima svugdje po svijetu i u bogatijim zemljama, a ne samo u Zagrebu.  To je istina, a moramo li i mi to dopustiti ili bolje rečeno živjeti u zemlji u kojoj se ne poštuje zakon, odnosno u zemlji bez socijalne osjetljivosti.

Do jučer su se političari napuhivali kako će svim imigrantima koji dođu i ostanu osigurati  smještaj u stanovima, osigurati posao,  vrtiće i škole, a što je sa znatno manjim brojem beskućnika u Hrvatskoj (negdje oko 2000), što s  224.068 nezaposlenih krajem ožujka 2017. godine. Imaju li ono pravo na dom, obitelj i život.

Hoće li i ovog 1. maja  povorka obespravljenih s porcijama i priborom za jelo u rukama krenuti u Maksimir kako bi tamo konačno pojeli nešto toplo – porciju graha, nešto što nije izvađeno iz kontejnera.

Imaju li oni uopće pravo na tu porciju jer 1. maj je praznik rada, a oni su nezaposleni.  Volio bih da ih tada pri jelu ne ometaju svojim laprdanjem oni koji tuđi teško stečeni novac koriste za svoju vlastitu promidžbu.  Gospodo uhljebi budite toliko pošteni i recite im samo: „Dobar tek“.

To je sasvim sigurno pitanje morala čija erozija sve više razara naše društvo. Za interes pojedinih nakaradnih lobija i političkih stranaka prave se kojekakve sramotne parade, marševi i  performansi koji vrijeđaju zdravi razum. Traži se legalizacija opojnih droga, uvođenje rodne ideologije, legalizaciju isto-spolnih brakova s mogućnosti posvajanje djece, pravljenje „kurikuluma“ koji počiva na pedofilskoj metodologiji, traži se pravo na ubojstvo (pobačaj) i tko zna kakve još gadosti.  Istovremeno se vrijeđa katolička crkva koja se tome suprotstavlja kako bi zaštitila pojedinca i obitelj kao temelje društva.

Razne nevladine udruge potpomognute financiranjem, kako iz proračuna tako i sredstvima stranih lobija, brane upravo takva ponašanja ne shvaćajući kako će nakon  ostvarenja ciljeva tih lobija i stranih „dobrotvora“ završiti sa svim ostalima kao jeftina radna snaga ili bolje rečeno robovi dojučerašnjih nalogodavaca i tobožnjih „dobrotvora“.  Prave se tako predstave tipa „Naše nasilje i vaše nasilje“ prepune gadosti koje može smisliti i režirati samo osoba za koju mislim da je potrebno psihijatrijsko liječenje.

Zastava naše Domovine, za koju je izginuo cvijet hrvatske mladosti, izvlači se iz vagine pokazujući tako koliko je autoru i njegovim sljedbenicima stalo do našeg nacionalnog simbola, a time i do Hrvatske. Prvenstveno kao čovjek, a potom i kao katolik, ne mogu shvatiti um koji može smisliti sramotnu scenu pri kojoj Isus Krist silazi s križa i siluje. Nažalost to mogu shvatiti oni koji tu predstavu postavljaju, igraju te oni koji ju financiraju. Gdje je moral glumačke ekipe koja pristaje igrati u takvoj predstavi.

Postoji li u njihovom umu granica koja se zbog moralnih načela ne smije preći. Nije li to promocija govora mržnje i nasilja? Gdje su sad te institucije društva koje bi trebale spriječiti ovaj gnjusni oblik vrijeđanja vjere i osjećaja vjernika. Glancaju li pojedinci iz tih struktura potajno petokraku čekajući povratak u Jugoslaviju ili stvaranje nove državne tvorevine po Vučićevom receptu.

Danas kad netko kaže kako je za Dom spreman diže se cijela buljumenta i odmah se ta osoba procesuira. Što ima ljepše nego voljeti svoju domovinu i biti spreman braniti ju u slučaju napada.  Trebamo li posebno dopuštenje kako bi izrekli svoje domoljublje. To što je netko uzurpirao i određeno vrijeme koristio taj stari hrvatski uzvik ne može ga sotonizirati. On ga nije izmislio već samo uzurpirao. Smijemo li reći „Dobra večer“ pa to su isto izgovarali oni koji su uzurpirali tu parolu. Taj stari hrvatski povik korišten je u Domovinskom ratu pri obrani od agresije  na Hrvatsku.

Nakon Domovinskog rata on je  od strane institucija legaliziran u grbu HOS-a. To što on smeta onima koji su očekivani drugačiji ishod tog nametnutog rata potpuno je logično. Upravo radi neustrašivosti  i ljubavi tih branitelja prema Domovini ta parola postala sveti simbol  mladih domoljuba.

Sjetite se gospodo, oni su s ovim uzvikom dali svoje živote za obranu Domovine. Morate zapamtiti, domoljublje se ne može zabraniti  i ubiti, a onaj tko to čini protiv svog je naroda. Bavite se pametnijim poslom i ne nasjedajte na velikosrpsku propagandu. Dok je zadnji hrvatski branitelj živ treće Jugoslavije neće biti !!!

Kako onda prihvatiti činjenicu kako se izražavanje domoljublja kažnjava a predstave poput ove Frljićeve ne samo dopuštaju već se i njihovo odigravanje štiti kordonima interventne policije. Da nije žalosno bilo bi smiješno. Gdje mi to živimo i kakav je to oblik demokracije. Ne sliči li to više partitokraciji nego demokraciji?  Zašto su oni koji mole za svog neprijatelja gori od tog neprijatelja koji nad njima vrši nasilje. Možda će vam o stanju u našem društvu više reći stihovi ove moje pjesme.

ČEMU?

Čemu tlapnje ministara,
gnjusne farse filistara,
mudra glupost zastupnika,
lažna obećanja prijestupnika.

Čemu trule analize,
skupe lažne ekspertize,
oganj u rukama piromana,
umrtvljeno oko narkomana.

Čemu nepotrebni paragrafi,
narcisoidni autobiografi,
ne korišteni poligrafi,
bez ideja demografi.

Čemu sve te garniture,
moralne nakaze i kreature,
loših muzičara partiture,
i mostovi bez armature.

Zoran Čapalija – Čaplja / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari