Pratite nas

Religija i Vjera

Gdje nema poštivanja prema starijima, nema ni budućnosti za mlade!

Objavljeno

na

Ova današnja kateheza i naredne srijede su posvećene starijim osobama, a to su, unutar obitelji, djedovi i bake, ujne i ujaci, strine i stričevi. Danas ćemo razmišljati o aktualnom problematičnom položaju starijih osoba, a sljedeći put, to jest u iduću srijedu, više pozitivno, o pozivu sadržanom u ovom životnom dobu.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Ova današnja kateheza i naredne srijede su posvećene starijim osobama, a to su, unutar obitelji, djedovi i bake, ujne i ujaci, strine i stričevi. Danas ćemo razmišljati o aktualnom problematičnom položaju starijih osoba, a sljedeći put, to jest u iduću srijedu, više pozitivno, o pozivu sadržanom u ovom životnom dobu.

Zahvaljujući naprecima u medicini ljudski vijek postao je duži: no društvo se nije “proširilo” na život! Broj starijih osoba se mnogostruko povećao, ali naša društva nisu dovoljno organizirana da bi se napravilo mjesta za njih, uz ispravno poštivanje i konkretno uvažavanje njihove krhkosti i njihova dostojanstva. Dok smo mladi, skloni smo ignorirati starost, kao da je riječ o bolesti koje se treba podalje držati; kada pak ostarimo, pogotovo ako smo siromašni, ako smo bolesni i sami, na vlastitoj koži osjetimo nedostatke društva utemeljenog na učinkovitosti, koje posljedično ignorira starije. A stariji ljudi su bogatstvo, ne smije ih se ignorirati.

Prilikom posjeta jednom domu za starije Benedikt XVI. je izrekao jasne i proročke riječi: “Kvaliteta nekog društva, može se reći jedne kulture, prosuđuje se također na temelju toga kako se postupa sa starijim osobama i mjesta koje zauzimaju u zajedničkom životu” (12. studenog 2012.).

To je istina, civilizacije se razlikuju prema odnosu prema starijim osobama. Posvećuje li se u nekoj civilizaciji pažnju starijim osobama? Ima li mjesta za starije osobe? Ova će civilizacija ići naprijed ako bude znala poštivati mudrost starijih osoba. U civilizaciji u kojoj nema mjesta za starije osobe ili su one odbačene jer predstavljaju problem, to društvo nosi sa sobom virus smrti.

Na Zapadu, znanstvenici su ovo stoljeće nazvali stoljećem starenja: broj djece opada, a starijih raste. Ta neravnoteža nas poziva na razmišljanje i traženje odgovora, štoviše, to je veliki izazov za suvremeno društvo. Ipak kultura profita insistira na tome da se starije prikazuje kao teret, kao “balast”. Oni ne samo da ne proizvode, smatra ta kultura, već su teret: ukratko, što je rezultat takvog razmišljanja? Bivaju odbačeni. Ružno je vidjeti odbačene starije osobe, to je ružno, to je grijeh! Ne usuđuje se to reći otvoreno ali to se čini! Ima nešto bijedno u tome navikavanju na kulturu odbacivanja. Ali mi smo navikli odbacivati ljude. Želimo otkloniti svoj sve veći strah od slabosti i ranjivosti; ali time povećavamo tjeskobu kod starijih osoba da će predstavljati teret i da će biti napušteni.

Već tijekom svoje službe u Buenos Airesu imao sam priliku iz prve ruke upoznati tu stvarnost sa svim svojim problemima. “Stariji su ostavljeni, i to ne samo u materijalnoj neizvjesnosti. Ostavljeni su u sebičnoj nemogućnosti da se prihvate njihove granice koje odražavaju naše ograničenosti, u mnogim teškoćama koje se mora danas prevladati da bi se opstalo u društvu koje im ne dopušta sudjelovati, imati pravo glasa, niti biti uporišna točka po uzoru na potrošački model ‘samo mladi mogu biti korisni i mogu uživati’. Te starije osobe bi naprotiv trebale biti, za društvo u cjelini, zaliha mudrosti našeg naroda. Stariji su zaliha mudrosti našeg naroda! S kolikom se samo lakoćom uspava svijest kada nema ljubavi!” (Samo nas ljubav može spasiti, Vatikan 2013., str 83.) I to se i događa. Sjećam se, dok sam posjećivao staračke domove, razgovarao sam sa svima i mnogo puta sam čuo ovo: Kako ste? A djeca? – Pa, dobro – Koliko imate djece? – Mnogo. – I dolaze li vas posjetiti? – Da, da, uvijek, da, dolaze. – Kada su došli zadnji put? Sjećam se jedne starice koja mi je rekla: “Ah, za Božić!”. A bio je kolovoz! Osam mjeseci je djeca nisu posjetila, osam mjeseci napuštena! To se zove smrtni grijeh, jeste li razumjeli? Dok sam bio dijete, baka nam je pričala priču o starom djedu koji se prljao dok je jeo jer nije mogao dobro prinijeti juhu sa žlicom ustima. A sin, koji je već imao vlastitu obitelj, odlučio ga je premjestiti sa zajedničkog stola te je napravio mali stol u kuhinji, gdje ga drugi nisu mogli vidjeti, da jede sam. I tako nije stvarao neprilike kada su dolazili prijatelji na ručak ili večeru. Nekoliko dana kasnije, došao je kući i našao najmlađeg sina kako se igra s drvom, čekićem i čavlima, nešto je pravio. Upita ga otac: “Što to radiš? – Pravim stol, tata. – Stol, zašto? – Da ga imam kad ti ostariš, tako da možeš jesti na njemu”. Djeca imaju više svijesti od nas!

U tradiciji Crkve postoji obilje mudrosti koja je uvijek podupirala kulturu bliskosti sa starijim osobama, raspoloživost za praćenje osobe s ljubavlju i solidarnošću u tom završnom dijelu života. Ta je tradicija ukorijenjena u Svetom pismu, kao što to potvrđuje na primjer ovaj tekst iz Knjige Sirahove: “Ne podcjenjuj govora staraca, jer oni su učili od svojih roditelja, a od njih ćeš se ti naučiti razboru i u pravo vrijeme odgovarati” (Sir 8,9).

Crkva se ne može i ne želi prikloniti mentalitetu bezosjećajnosti, a još manje ravnodušnosti i prezira prema starosti. Moramo probuditi kolektivni osjećaj zahvalnosti, poštivanja, prihvaćanja, koji će pomoći starijima da se osjećaju živim dijelom svoje zajednice.

Starije su osobe muškarci i žene, očevi i majke koji su bili prije nas na našem istom putu, u našem istom domu, u našoj svakodnevnoj borbi za život dostojan čovjeka. Oni su muškarci i žene od kojih smo mnogo primili. Starija osoba nije tuđinac. Stariji to smo mi: uskoro, u dogledno vrijeme, no neminovno, iako na to ne mislimo. A ako ne naučimo lijepo postupati sa starijima, isto tako će se postupati s nama.

Krhki smo pomalo svi, stari. Neki, međutim, su posebno slabi, mnogi su sami, i bolesni. Neki ovise o nužnim lijekovima i pažnji drugih. Hoćemo li zato učiniti korak natrag? Hoćemo li ih prepustiti njihovoj sudbini? Društvo bez blizine, gdje besplatnost i ljubav bez protuusluge – čak i među strancima – nestaju, je izopačeno društvo. Crkva, vjerna Božjoj Riječi, ne može tolerirati te degeneracije. Kršćanska zajednica u kojoj se blizinu i besplatnost više ne smatra neophodnim, izgubit će zajedno s njima i svoju dušu. Gdje nema poštivanja prema starijim osobama, tamo nema budućnosti za mlade ljude!

[ad id=”40551″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

13. prosinca – Sveta Lucija, navjestiteljica božićnog svjetla

Objavljeno

na

Objavio

Na dan Svete Lucije, 13. prosinca, sije se pšenica, simbol života u katolika.

Sv. Lucija (umrla 304.) se slavi 13. prosinca. Zaštitnica je vida i očiju, zaštitnica je također okulista – očnih liječnika i proizvođača pomagala za vid, kao i električara.

Četiri su poznate velike djevice i mučenice u Prvoj Crkvi sa Sicilije: sveta Janja (Agneza), sveta Agata, sveta Cecilija i sveta Lucija. Lucijino ime veoma rano ulazi u Rimski kanon – posvetnu molitvu u Misi.

Kršćanska tradicija nam donosi tri različita razloga zašto mi u bolestima očiju zazivamo svetu Luciju ili zazivamo njeni zagovor za naše zdrave oči. Jedan od razloga je i taj što njeno ime na latinskom znači svijetlo (lux, lucis). Možda je drugi razlog još jači i privlačniji kada joj je krvnik za vrijeme mučenja izvadio oči, što danas umjetnici najviše slikaju Luciju sa parom očiju na pladnju. Međutim postoji i onaj razlog da je ona sama izvadila oči i ponudila ih onom poganinu koji joj se udvarao i hvalio da ima lijepe oči.

Zagovorom svete Agate Lucija je izmolila zdravlje za svoju majku i pohodila gob mučenice u Kataniji, a Lucija je bila iz Sirakuze.
Kazna joj je bila da bude spaljena, ali je plamen nije ni dotakao. Mislio je jedan od časnika da će je nožem u grlo dokrajčiti, ali je takva čak dočekala svećenika i primila skramente umirućih i izdhnula blago u Gospodinu.

Na dan Svete Lucije, 13. prosinca, sije se pšenica, simbol života u katolika.

Na dan zaštitnice vida, svetice i mučenice Svete Lucije, 13. prosinca, sije se pšenica, simbol života u katolika. Njezine proklijale vlati zasjat će uz svjetlost svijeća u svom zelenilu na sam Božić.

13. Prosinca je blagdan Svete Lucije i to je dan na koji se u svakoj katoličkoj kući već tradicionalno obavlja sijanje božićne pšenice. U našoj obitelji sijanje božićne pšenice mi djeca smo to posebno doživljavali jer kako nas je bilo mnogo pa je mama uvijek imala puno posla i obveza, tako da bi joj olakšali mi djeca smo preuzimali brigu oko pšenice i svaki smo dan do Božića zalijevali pšenicu provjeravajući da li dobro napreduje. Omogućimo takav doživljaj i danas svoj djeci ili unučadi. Stoga ne zaboravimo ovu našu lijepu tradiciju i običaj i nemojmo u trgovačkim centrima kupovati „gotove“ kineske pšenice nego to učinimo zajedno sa svojom djecom i unučadi.

Smisao sijanja božićne pšenice je u našem pučkom vjerovanju da će cijela nadolazeća godina biti uspješnija i plodnija ako se pšenica do Božića lijepo zazeleni i bude gusta i visoka.
Od svete Lucije do Božića ima još samo 12 dana. Ime Lucija znači “svijetla”. Ona kao da na neki način već naviješta veliko svjetlo božićne noći. U našem puku vlada i uvjerenje da će naredne godine u pojedinim mjesecima biti onakvo vrijeme kakvo je kroz 12 dana od Svete Lucije do Božića.

Djeca su nam sama po sebi svjetlo, obiteljska sreća, toplina, nježnost, nevinost i život, pa neka nam stoga današnja Sveta Lucija pomogne da budemo kao djeca.

Kako posijati pšenicu?

Pšenicu staviti u malo vode preko noći kako bi nabubrila i kasnije uspješno klijala. Sljedećeg dana ona se stavlja u posudu sa zemljom (dva prsta manje od vrha), raspoređuje se po rahloj zemlji po cijeloj površini, a u sredini se ostavi malo prostora za stavljanje svijeća. Zatim se posuda stavlja uglavnom u prozor radi svijetla i topline za klijanje.

Što je pšenica gušća godina će biti bolja, rodnija, bogatija…

Do Božića pšenica lijepo naraste u posudi ispunjenoj vodom, te ukrašava božićni stol, dok tijekom božićnog vremena stoji pod borom ili uz jaslice. Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti. Prema narodnom vjerovanju, gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati, predskazat će bolju ili lošiju žetvu iduće godine.

Običaji i tradicija

Običaj sijanja pšenice vezan je uz bijeg Svete Obitelji. Bogorodica je, naime, bježeći pred Herodovim vojnicima, kaže legenda, zamolila težaka koji je na svojoj njivi sijao pšenicu da kaže progoniteljima kako su tim putem prošli u vrijeme kad je sijao. Kad su progonitelji stigli, pšenica je čudesno izrasla, zbog čega su odustali od daljnje potjere.

Inače, spomendan Svete Lucije je usred došašća, a kako joj ime dolazi od latinske riječi “lux, lucis” i znači “svjetlo”, simbolizira svjetlo u zimskoj tami i navješćuje Božić, kao rođendan Svjetla. Puk je rado spominje kao navjestiteljicu boljih vremena jer iza njezina spomendana dani su sve duži, pa se kaže i “sveta Lucija, mrak ubija”. Štuje se kao zaštitnica očiju, slijepih i nevino osuđenih, a uz blagdan Sv. Lucije povezani su mnogi pučki običaji i razne pobožnosti.

Od Lucije do Božića je 12 dana pa se, prema “brojanicama”, može predvidjeti vrijeme svakoga mjeseca sljedeće godine. Neudane djevojke, kako bi saznale hoće li se sljedeće godine udati, i za koga, na dan sv. Lucije ispisuju 11 papirića s imenima momaka koje priželjkuju, a jedna ostaje prazna. Papirići se potom preklope i zalijepe, svaki dan se spali po jedan, a ime momka na posljednjoj ime je njezina budućega muža. Ako ostane prazan papirić, ništa od udaje u dolazećoj godini. Prosinac nosi baš to ime zbog, blagdana svete Lucije. Na taj dan bi momci djevojkama davali naranču, a ako im ona ne bi vratila do Božića iduće bi godine bila svadba.

(Kamenjar.com)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Papa imenovao Filipinca, potencijalnog nasljednika, na visok položaj u Vatikanu

Objavljeno

na

Objavio

Papa Franjo u nedjelju je imenovao kardinala Luisa Antonija Taglea na istaknuti položaj u Vatikanu, što će vjerojatno povećati izglede tog Filipinca da jednog dana i sam postane papa.

Vatikan je objavio kako će se 62-godišnji nadbiskup Manile preseliti u Rim kako bi postao prefekt Kongregacije za evangelizaciju naroda koja nadzire rad Crkve u mnogim državama u razvoju.

Tagle, popularan na Filipinima i diljem katoličkog svijeta, ranije je spominjan kao potencijalni kandidat za idućeg papu, pa i prije izbora pape Franje 2013.

Preseljenjem u Vatikan Franjo je Tagleu dao priliku da stekne iskustvo u vatikanskoj administraciji, što će mu pomoći pri potencijalnoj kandidaturi za katoličkog poglavara.

Tagle je progresivni nadbiskup koji se s Franjom slaže po nizu pitanja poput siromaštva i imigracije. Bio je biskup filipinskog grada Imusa, a potom je postao nadbiskup filipinske prijestolnice.

Oko 80 posto stanovništva te otočne države su katolici, što je najveći postotak u Aziji.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari