Pratite nas

U potrazi za Istinom

Gdje su dokazi?

Objavljeno

na

Na današnji dan prije 26 godina snage HVO-a iz Viteza izvršile su legalan, legitiman, preventivni, neočekujući napad u sklopu aktivne obrane na 4 lokacije na području Viteza: Stari Vitez, Donju Večerisku, Gaćice i Ahmiće.

Slučaj Ahmića posebno je zanimljiv. Naime, danas postoji opće prihvaćeno mišljenje da se tamo dogodio zločin iako za to ne postoji niti jedan jedini materijalni dokaz, uključujući i ovaj propagandni video britanske televizijske kuće Sky-news.

Ovaj video je napravljen u sklopu tadašnje britanske političke propagande, jer je općepoznata stvar da su tadašnje britanske kao i francuske vlasti čvrsto podržavale Srbe u ratu najprije protiv Hrvata a zatim i protiv bosanskih Muslimana.

Prije toga Srbi su 1991. u Hrvatskoj napravili čitav niz zločina među kojima je u međunarodnoj javnosti najviše odjeknuo zločin u Vukovaru kao i kulturocidno bombardiranje Dubrovnika. Nakon toga, 1992. Srbi su nad Muslimanima i Hrvatima u BiH izveli genocidne masakre, od kojih je najpoznatiji onaj na području Prijedora gdje se nalazi Tomašica, najveća masovna grobnica u Europi nakon drugog svjetskog rata. Zbo svega toga britanska i francuska politika koje su podržavale Srbe došle su na udar kritika međunarodno javnosti, i zato su Britanci odlučili smontirati nešto Hrvatima kako bi mogli gurati priču “svi su oni isti, to su divlja balkanska plemena”.

Na ovom videu dva detalja su problematična. Rušenje džamije samo po sebi je zločin osim u slučaju ako je ista korištena u vojne svrhe. Međutim, sudsko vijeće u predmetu Kordić-Čerkez u paragrafu 630 izrijekom tvrdi kako je tajni svjedok AT precizno opisao događaje u Ahmićima toga dana.

Opis svjedoka AT nalazi se u paragrafu 626. iste presude gdje jasno piše kako je na HVO pucano s džamije, i kako “vatra s džamije nije prestajala sve dok nije pogođena nekim teškim oružjem” ta da su “poginula 4 pripadnika HVO-a”.

Dakle, jasno je da je džamija korištena u vojne svrhe. Napad i razaranje objekta koji se koristi u vojne svrhe nije zločin (na primjer, žalbeno vijeće u predmetu “Prlić i ostali” zaključilo je da rušenje starog mosta u Mostaru nije zločin jer je most korišten u vojne svrhe od strane muslimanske vojske).

Drugi sporan događaj je prikaz karboniziranih tijela žena i djece u podrumu jedne kuće u Ahmićima. Zapovjednik Chershire regimente (pokovnije) u sastavu britanskog bataljuna UNPROFOR-a Bob Stewart u samom videu govori kako izgleda da su “otac i sin pokušali obraniti majku i kći” odnosno, odlučili su iz te kuće pucati na HVO dok je žena s djecom bila skrivena u podrumu kuće. Time su tu kuću pretvorili u legitimnu metu vojnog napada. HVO je uzvratio, kuća se zapalila i došlo je do tragedije.

Naravno da nijednom normalnom ljudskom biće nije drago vidjeti izgorenu djecu, ubijenu djecu. To je samo po sebi monstruozno. Ali, Amerikanci za ovakve slučajeve koriste termin “colateral damage” odnosno kolateralna šteta, a to je slučaj kad nedužni civili stradaju uslijed legalnog i legitimnog napada na neki vojni cilj. Puno je teže kad se kao kao u Uzdolu ili Grabovici djecu ubija namjerno, puščanom vatrom iz neposredne blizine. Ili kao u Sri Lanki, namjerno putem bombaša-samoubojica. I to nije isto kao kad muslimanska propaganda tvrdi da je “HVO u Ahmićima pekao djecu u rernama”. Za takve propagandističke teze ne postoji niti jedan jedini dokaz. Pukovnik Stewart sigurno je kao vojnik kvalificiran govoriti o tome kako su otac i sin pokušali obraniti kuću, ali on nije vatrogasni inspektor koji može kategorički tvrditi da je požar namjerno podmetnut nakon što je prijetnja neutralizirana, kao što govori u ovom videu.

Ostalih dokaza osim jedne usmrćene ovce i jednog psa u ovom videu nema. Sve drugo je patetika, a detalj u kojem Stewart na nekog vozača viče da mu “ne treba dozvola prokletog HVO-a” je sugestivniji nego isforsirane suze sladoledara iz videa.

A sad nešto o datumu. Na kameri se jasno vidi da je datum ovog događaja 23. 4. 1993. Pa kako je onda moguće da je danas opće prihvaćena teza da se ovaj događaj zbio 16. 4. 1993.?

Najsmješnije objašnjenje je da je “kamera bilo krivo baždarena” odnosno da je baždarena tjedan dana unaprijed. Tu nešto ne štima. Teza da “Englezi krivo baždare kameru” odnosno datum na kameri je apsurdna, jer je općepoznata stvar da su Englezi, uz Švicarce i Japance najveći svjetski fanatici što se tiče točnog vremena.

Stvar je u tome da se legalni legitmni, preventivni, neočekujući napad u sklopu aktivne obrane na 4 navedene lokacije zaista dogodio 16. travnja, pa se postavlja pitanje svih pitanja: Zašto je Chersire regimenti UNPROFOR-a trebalo punih 7 dana da otkrije ovaj incident? Za usporedbu, istog dana dogodio se muslimanski zločin u selu Trusina u općini Konjic za kojeg se znalo istog dana, i za tu tvrdnju postoje materijalni dokazi poput primjerice snimljenog razgovora kolovođe počinitelja tog gnjusnog zločina Zulfikara Ališpage i njemu pretpostavljenog Sefera Halilovića

Na samom početku videa sky-newsa pukovnik Stewart pita muslimanske vojnike zašto su prekršili primirje. Oni mu odgovaraju da je to u znak odmazde da događaj u jednom muslimanskom selu. Tad Stewart pita “Koje selo?”. Dakle, činjenica je da pukovnik Stewart 23. travnja 1993. ne zna za Ahmiće, odnosno taj dan tek saznaje.
Činjenica je i da je Chersire regiumenta bila smještena u Staroj Biloj. Kad pogledate na Google earth mapu, vidjet ćete da je Bila udaljena od Viteza otprilike jednako kao i Ahmići:

Dakle, na ovoj mapi Bila se nalazi u gornjem lijevom a Ahmići u donjem desnom kutu. Dakle, ta udaljenost je otprilke oko 20-ak kilometara. Osim toga, oba sela nalaze se na prometnici Travnik-Sarajevo, s tim da se Ahmići na tu prometnicu pružaju poprečno. Kako je onda moguće da je Chersire regimenti trebalo 7 dana da otkrije taj incident? I da li bi taj incident uopće bio otkriven da muslimanska vojska nije prekršila primirje?

Puno je tu pitanja a premalo odgovora.

Nu, povijest nas uči da kad netko Hrvate označi kao zločince, svako postavljanje argumentiranih pitanja poput ovih koje sam ja ovdje postavio u drugom valu napada od strane oni koji pošto-poto žele Hrvate prikazati kao narod kojem je zločin u genima, biva označavano kao “revizionizam” i kao “relativiziranje zločina koji su se nepobitno dogodili”.

A ja, kao i ostali koji se bore s Hrvata skinuti rasistički i šovinistički uteg zločinačke stigme, bilo da se radi o “700 000 u Jasenovcu” bilo da se radi o “667 u Oluji” bilo da se radi o “116 u Ahmićima” u stvari samo pitam:

A gdje su dokazi?

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

U potrazi za Istinom

Otkuda zastava BiH na dženazi generalu Qassemu Soleimaniju?

Objavljeno

na

Objavio

Zanimljivo je kako se tijekom dženaze Qassemu Soleimaniju na ulicama Teherana mogla vidjeti i zastava Bosne i Hercegovine.

Fotografiju je objavljena na Facebook stranici web portala radio televizije Islamske republike Iran (Sahar Balkan).

Autentičnost fotografije za Radiosarajevo.ba je potvrdio Meisam Mirhadi, iranski novinar.

“Zastava BiH se vijorila na ispraćaju šehida Qassema Soleimanija u Teheranu”, naveo je Mirhadi, koji se javio iz Teherana.

On je kazao da je zastavu BiH nosio čovjek čija majka je Bosanka, a  žive u Iranu.

Ubijeni iranski general ratovao u BiH: ‘Gdje god muslimanima treba pomoć, ja sam tu’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Ubijeni iranski general ratovao u BiH: ‘Gdje god muslimanima treba pomoć, ja sam tu’

Objavljeno

na

Objavio

Hasan Haidar Diab (56) je poznati novinar i ratni izvjestitelj koji od 1998. godine piše za Večernji list. Međutim, njegova povezanost s Balkanom seže u osamdesete godine prošlog stoljeća , kada je iz rodnog Bejruta došao na studij u tadašnju SFR Jugoslaviju i to ponajviše zahvaljujući liku i djelu Josipa Broza Tita, odnosno njegovoj ulozi u Pokretu nesvrstanih.

Tijekom godina rata, prvenstveno zbog poznavanja arapskog jezika, proputovao je ratom zahvaćena područja, gdje je uradio veliki broj intervjua i reportaža s političarima i izbjeglicama. S pojavom izbjegličke krize u Europi, uslijed započetog građanskog rata u Siriji 2011. godine, postao je jedan od nasjtručnijih sugovornika u emisijama emitiranim na javnim servisima Hrvatske, Slovenije, BiH, Srbije, te i Evrope.

Jedan od njegovih sugovornika bio je i Iranski general Kasem Sulejmani, s kojim je pričao u dva navrata, 2016. i 2017. godine, o čemu je pisao u autorskom tekstu za Večernji list.

Tom prilikom, Sulejmani mu je potvrdio svoj boravak na Balkanu tijekom ratnih sukoba devedesetih godina prošlog vijeka.

– S generalom Sulejmanijem osobno sam se susreo dva puta u Iranu, jednom u Teheranu na konferenciji 2016, a drugi put u gradu Mešadu godinu dana kasnije. Djelovao je jako skromno, vidjelo se da je vagao svaku izgovorenu riječ. Iako nismo dugo razgovarali, kada je saznao da dolazim iz Hrvatske, samo je dobacio pitanje: “Kakva je situacija u BiH?” Na moje pitanje je li bio u BiH, Kasem mi je odgovorio: “Naravno da sam bio, ali davno, 1993. i 1994. Gdje god muslimanima treba pomoć, ja sam tu”. Na rastanku sam mu rekao neka se čuva, a njegov je odgovor bio: ”Molite se za mene da poginem kao mučenik, to mi je najveća želja” – naveo je Diab u tekstu, čime je samo potvrdio pisanje Blica o njegovom prisustvu na tlu BiH tijekom rata.

U nastavku teksta Diab se osvrnuo ni kult osobnostiubijenog iranskog generala, odnosno na njegove impozantne taktičke i borbene strategije:

Kasem Sulejmani bio je najžešći borac protiv kalifata Islamske države, a zbog tajanstvenih misija koje je obavljao zvali su ga “James Bondom Bliskog istoka”. General Sulejmani bio je prisutan u Iraku od američke invazije 2003, u Libaonnu i na području palestinske samouprave od ranih 90-ih godina, 2011. dobio je novi zadatak: zaustaviti pohod džihadista na Irak i Siriju. Od tada su u Damasku i Bagdadu prisutni zapovjednici snaga Kuds. Poznato je da je često i osobno vodio vojne akcije, kao onu kada je zaustavio ofanzivu islamista prema Damasku i onu prema Bagdadu. Osim što je obranio Damask i Bagdad, pod njegovim zapovjedništvom je oslobođeno čitavo područje Al Kusara i veliki dijelovi provincije Homs u Siriji, Alep, a na koncu i Istočna Guta.

Zahvaljujući strategiji Kasema Sulejmanija, sirijski predsjednik Bašar al-Asad opstao je na vlasti. Nakon što je ISIS zauzeo Mosul, Tikrit i niz drugih gradova, Sulejmani je odmah preuzeo zapovjedništvo i najbolje ljude Kudsa doveo u Bagdad, čime je ujedno pomogao i da se obrani irački Kurdistan i sam Bagdad. Vojni uspjeh protiv boraca ISIS postignut je zahvaljujući tome što su Sulejmani njegovi savetnici promijenili strategiju ratovanja i u Iraku i u Siriji, na temelju iskustva u borbama protiv sovjetskih trupa u Afganistanu.

Prema obavještajnim podacima, Sulejmani je likvidiran na povratku iz Sirije, gdje je zapovjedao ofanzivom na provinciju Idlib, zadnje uporište džihadističkih grupa, piše Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari