Pratite nas

Razno

General Markač je bio i ostao veliki – Čovjek

Objavljeno

na

Jedan od simbola hrvatskog obrambenog Domovinskog rata general Mladen Markač rođen je 8. svibnja 1955. u Đurđevcu.

Stoga, dragi generale –sretan Vam rođendan!

Ovo je  prigoda da se podsjetimo i na njegova iznimno velikog i značajnog doprinosa tijekom rata, ali i njegove patnje.

Markač se s generalom Ivanom Čermakom dragovoljno predao u Haag u travnju 2004. Dopušteno im je da suđenje čekaju na slobodi, no nekoliko godina kasnije, tj. 2007. dogodio se „incident“. Pojedini hrvatski (?) novinari (gdje su oni i što rade danas?) na sva zvona objavili su da je ozbiljno prekršio kućni pritvor, i to u društvu tadašnjeg ministra  policije Ivice Kirina i aktualnog šefa HVIDR-e  i saborskog zastupnika Josipa Đakića. Oni su otišli u lov na veprove. Markača su nakon toga odmah uhitili i zatvorili u zatvor u Haagu. Obzirom da je bio i teško bolestan tamo je poslije toga umalo i- umro, jedva su ga spasili, jer ga je kao „grom iz vedra neba“ pogodio i infarkt.

Optužnicu protiv njega, ali i ostalih, podigla je kontraverzna i notorna tužiteljica Carla Del Ponte, koju su tada u hrvatskom državnom vrhu dočekivali sa svim počastima, kao nekog državnika.

Badava su hrvatski generali govorili i branili se da je prema njima  napravljena nepravda . Oni su se bez obzira na sve  pred sobom i Bogom smatrali čistim, čvrsto vjerujući da su optužnice  apsurdne, što se na kraju i pokazalo kao takvo.

Markač je jedan od najzaslužnijih ljudi za stvaranje hrvatske policije. Sudjelovao je u gotovo svim borbenim zadaćama. Njegov doprinos stvaranju hrvatske države je nemjerljiv. Omiljen je među hrvatskim braniteljima i stradalnicima, a osobito među svojim suborcima.

Danas je počasni građanin i brojnih gradova i mjesta.

Ali…kad je bio u Haagu, još k tome i teško bolestan, nisu svi govorili i pisali tako kako to rade po njegovu, Gotovininom i Čermakovu povratku iz Haaga.

Na inicijativu moje malenkosti Markača i Gotovinu braniteljske udruge proglasile su Junacima Domovinskog rata, još kad se uopće nije znala njihova sudbina. Mislite li da su to svi odobravali?  Nisu, prije svega velika većina onih koji su ih oduševljeno dočekali i tapšali po ramenima kad su bili nepravomoćno osuđeni na teške robije.

Sjećam se da sam u organizaciji braniteljske udruge na čijem sam čelu tada bio (UBIUDR Podravke) mjesec dana prije njihova konačnog puštanja na slobodu(12.10.2012.) u zagrebačkom parku Zrinjevac organizirao veliki skup potpore Gotovini i Markaču- da se ne zaborave. Jedan dio braniteljskih udruga Grada Zagreba (a o političarima lijevim i desnim da i ne govorim) svim je silama nastojalo „minirati“ ovo okupljanje pod izgovorom da im u organizaciji smeta Josip Đakić, koji je došao i nije ni govorio!?  Okupilo se ukupno oko 25o ljudi te brojne tv ekipe i novinari, od kojih na kraju nitko ništa o tome nije ni objavio, iako smo toga dana slavili i rođendan Ante Gotovine! (Nije bilo „ekscesa“ kojeg su očekivali!) Oko Zrinjevca tada se okupio iznimno veliki broj građana, ali koji nam se nisu ni usudili pridružiti! Takvo je bilo vrijeme. Nu, mjesec dana nakon toga, (16.11.2012.), kao što sam naglasio, na njihovu dočeku na Trgu bana Jelačića već je bilo desetine tisuća ljudi, od kojih je većina tvrdila da su ih „uvijek“ podržavali.

O generalima Markaču i Gotovini objavio sam i knjige, a organizirao i najmanje 200 tribina, gdje smo najveću potporu imali od istinskih branitelja poput Klemma, Sačića, Medveda, Culeja i drugih.

Ovo je dan kad trebamo slaviti rođenje hrvatskog domoljuba i ratnog viteza Mladena Markača, ali i ne zaboraviti što se sve oko njega događalo.

Bio je i ostao veliki Čovjek!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razno

Miroslav Škoro prodao udjele u dvije tvrtke svojim partnerima

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija/arhiva

Miroslav Škoro prodao je udjele u tvrtki koja je vodila parking u Zagrebu. Kupio ga je njegov dosadašnji partner Branko Žibrat, to je ionako bila njegova poslovna priča. Škoro je sad izašao iz toga potpuno, piše Jutarnji.list

Činjenica je da parkiranje u Zagrebu stoji toliko koliko stoji, ali radi percepcije u javnosti Škoro se povukao iz toga. Isto tako, prodao je i udjele u tvrtki Omega software kako njima ne bi bio teret. Riječ je o zaista kvalitetnoj tvrtki koja je razvila kompjutorski software za lokalne općine.

Škorin udjel u toj tvrtki iznosio je pet posto, a u javnosti je stvorena percepcija kao da je cijela tvrtka njegova – otkriva Mario Radić, politički tajnik Škorina Domovinskog pokreta.

U sudskom registru, naime, još nije vidljivo da je Miroslav Škoro prodao udjele u tvrtki MB Kvadrat, koja inače vodi parking pokraj zagrebačke bolnice Merkur, ali Radić kaže da je kupoprodajni ugovor potpisan i da je to tek pitanje procedure.

Da je Škoro prodao udjel u spomenutoj tvrtki potvrdio nam je i njegov dosadašnji poslovni partner Branko Žibrat koji kaže da je istina da je otkupio Škorine udjele u tvrtki, ali cijena je, dodaje, “poslovna tajna”.

– Moram reći da smo snizili cijenu parkiranja, to više nije najskuplje parkiralište u gradu. Cijena je sada 14 kuna za sat, a parking u Petrinjskoj ulici i dalje stoji 15 kuna – rekao je Žibrat i dodao u šali da sad Škoro može u politiku jer “nema ništa”, piše Jutarnji.list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razno

Krunica za žrtve Bleiburga

Objavljeno

na

Objavio

Putujući od Zagreba ka prvoj postaji hrvatskoga križnoga puta, u austrijski Bleiburg čovjek namjernik se mora zapitati što je to potaknulo ljude, koji su stvoreni na Božju sliku i priliku da druge, samo zato što drugačije misle, ispred sebe tjeraju kao životinje bez ljudskoga dostojanstva i bez osjećaja da su ljudi.

Više desetaka tisuća hrvatskih vojnika i civila povlačilo se ispred partizanske vojske i tražilo način da preživi. Malo je njih ostalo živima, a oni koji su živjeli ili žive i danas svojim primjerom svjedoče o žrtvama i tužnim događajima u Drugom svjetskom ratu. Mnogobrojni su položili živote u pripremi komemoracija žrtvama Bleiburga u povijesti, poput Nikice Martinovića, koji je sve do u osvit 30-te obljetnice, 1975. godine pripremao potrebno za dostojanstvene komemoracije u Bleiburgu. Ubijen je u svojoj trgovini u Klagenfurtu. No, komemoracija i obilježavanja nisu zaustavljena.

Masovna grobnica duga tri i pol kilometra

Počasni bleiburški vod uz pokroviteljstvo hrvatskoga državnoga Sabora organizira svake godine komemoraciju bleiburškim žrtvama. Ove godine tako neće biti. No, sjećanja naviru. Zvonimir Zorić, bio je tek 16-godišnjak prije 75 godina, kada je zajedno s ocem došao do engleskih tenkova. Priča kako dalje nisu mogli:

– Dalje nam nisu dali. Došli smo u subotu 12. svibnja i tu smo se zaustavili. Tu u obližnjem dvorcu odvijali su se pregovori s englezima. Dogovoreno je da u utorak do 16.00 sati izvjesimo bijele zastave. Tražio je to komesar 51. vojvođanske partizanske divizije Milan Barsa. Kazali su nam kako će se tenkovi raširiti i da mi možemo polako proći dalje u Austriju kad predamo oružje. Međutim, to je bila varka. Kad smo odložili oružje nakon samo 200 metara čekali su nas partizani i vratili natrag. Išli smo 17 km sve do Dravograda i do tada nas nisu dirali, a onda smo na mostu primijetili partizane, a na kraju mosta partizanke na konjima koje su tražile da trčimo. Taj smo dan trčali 60 km i navečer stigli u Maribor. Na nogometnom igralištu su razdvojili uniformirane od nas drugih. Uniformirane ljude odveli su protutenkovski rov dugačak tri i pol kilometra i dubok 4 metra a širok 2 metra. Tu su ubili preko 20.000 ljudi. Nas druge su strpali u vagone i ugurali nas kao sardine. Vlak je noću krenuo i stigao u Veliko Trgovišće. Tu su bili mahom 20-godišnjaci. Ja sam uspio iskočiti iz vagona i tako se spasiti, kaže gospodin Zvonimir, koji je poslije toga kao najmlađi politički zatvorenik ležao u Lepoglavi i Staroj Gradišci. Danas je član Počasnog bleiburškog voda.

Kad se sjetim priča svoga oca jeza me prođe

Slične priče sjeća se i Ante Ljevar iz Sanskog Mosta. Priču mu je ispričao otac Mirko, satnik, koji nije doživio još jednom otići na Bleiburg, ali je zato sinovima kazao da se moraju pokloniti bleiburškim žrtvama. Ante je ove godine na Bleiburgu trebao biti šesnaesti puta i predvoditi molitvu krunice. Kaže kako je molitva ono što moramo činiti za žrtve Bleiburga, ali i za neprijatelja, jer njima je molitva mnogo potrebnija.

– Događanja u Bleiburgu su zacijelo najveća tragedija hrvatskoga naroda. Moramo učiniti sve da se to ne zaboravi. Tamo je sve započelo. Ja ću uvijek dolaziti i moliti se za duše pokojnika. Nekada nismo ni smjeli govoriti o ovome. Jednostavno čovjeka dirne u srce sve ono što su naši roditelji proživjeli. Kad se sjetim priča pokojnoga oca jeza me prođe, ganutljivo kaže Ante i započinje novu krunicu za bleiburške žrtve.

Piše: Anto PRANJKIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari