Pratite nas

Razgovor

General Zlatan Mijo Jelić: Hrvatski narod mora nastaviti svoju borbu u traženju istine i pravde uz Božju pomoć

Objavljeno

na

Iz dana u dan sve je manje Hrvata u Bosni i Hercegovini, na što utječe niz čimbenika, počevši od ekonomskoga stanja, političke nestabilnosti, obespravljenosti i diskriminacije od međunarodnih institucija.

Dodatnu nestabilnost i zabrinutost među Hrvatima Bosne i Hercegovine izazvala je nedavna haaška presuda hrvatskoj šestorici među kojima je general Slobodan Praljak, ne prihvaćajući lažnu optužbu, počinio suicid.

Stanje u Bosni i Hercegovini te probleme vezane uz optužnice hrvatskih branitelja komentira za Glas Koncila najmlađi hrvatski ratni general Zlatan Mijo Jelić.

Odrastao je na Trnu u Širokom Brijegu u hrvatskoj i katoličkoj obitelji. Srpskom agresijom na hrvatski i tada muslimanski (bošnjački) narod dragovoljno se javio u obranu, a s 22 godine zapovijedao je obranom Mostara, dakle bio je na čelu desetak tisuća branitelja. Slovi kao rođeni vođa, strpljiv i osjetljiv na nepravdu, koji uvažava druga mišljenja i ne krije da je uvijek slušao mišljenja starijih, iskusnijih, stručnijih te na temelju toga donosio odluke.

Ovih je dana postalo razvidno da proganjani hrvatski generali i drugi hrvatski branitelji nisu zaštićeni kako bi trebalo, nitko ih od hrvatskih vlasti nije pozvao, s njima razgovarao, razmotrio njihove optužnice i obrane. Prepušteni su na milost i nemilost, a među njima je general Jelić.

»Danas je zanimljiva slika u društvu gdje su mnogi ratni dezerteri postali ugledni političari, mnogi ratni profiteri ugledni su gospodarstvenici, a hrvatski branitelji i ratni heroji su sirotinja i ratni zločinci«, rekao je general Jelić.

»Nastaviti borbu u traženju istine«

»Sve je na neki način izokrenuto i sve je falsificirano, što će reći da puno toga nema veze s realnim životom koji se događao za vrijeme Domovinskoga rata. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini preživio je 450 godina pod Turcima, zatim je preživio okove komunizma, a i sada je na iskušenju. No, gledajući prošlost, hrvatski narod bio je uz Boga, vjerovao Bogu, te stoga treba dignuti glavu, ne smije se klonuti duhom. Jednostavno, hrvatski narod mora nastaviti svoju borbu u traženju istine i pravde uz Božju pomoć. Imali smo u povijesti i težih vremena koja smo preživjeli i opstali. Uzdali smo se u Boga, s Bogom smo preživjeli i to se mora nastaviti. Treba se nadati da će Republika Hrvatska i njezini predstavnici s riječi prijeći na djela te da će ozbiljnije provoditi svoje ustavnopravne obveze prema hrvatskomu narodu u Bosni i Hercegovini.«

General Jelić ističe da to nije miješanje u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine, nego obveza koju je preuzela Republika Hrvatska kao supotpisnik Daytonskoga i Washingtonskoga sporazuma za mir na tim područjima.

»U Bosni i Hercegovini mora se omogućiti hrvatskomu narodu da sam bira svoje predstavnike u Domu naroda, jer već se uočava velika nepravda. To je ono temeljno demokratsko pravo, a ne da drugi nameću pravila izbora hrvatskomu narodu u Bosni i Hercegovini.«

Osvrćući se na prošlost, rekao je: »Kad bi trebalo, isto bih postupio, tisuću puta bih isto postupio, jer nema ništa časnije nego stati u obranu slobode, istine, pravde i svoje domovine. Nažalost, stanje je takvo da političke elite štite svoje osobne interese, svoje privilegije. Oni su prolazni. Narod i domovina nešto je što ostaje vječno. Sve to vide i osjećaju hrvatski branitelji koji su dali svoje živote za slobodu, ostavili dijelove tijela, oni koji su preživjeli dali su svoju mladost, dali su zdravlje. Sada nas proganjaju, žele nam uzeti slobodu. Često ponavljam: sve nam mogu uzeti, i život i zdravlje i slobodu, ali ne mogu naš ponos i ljubav prema hrvatskomu narodu i domovini.«

Ni žrtve nisu bile ravnopravne pred sudom

General Jelić bio je u Haagu kao svjedok obrane, o čemu kaže: »Ti koji su osuđeni bili su moji zapovjednici, pa sam bio svjedok, no Haaški je sud svojim odlukama pokazao da mu nije stalo do mira, do pomirenja, a najmanje do istine.

Primjerice, optuženici nisu bili u ravnopravnom položaju, nije im dopušteno iznijeti kvalitetnu obranu, a obrane nisu imale vremena da ispitaju svjedoke. Time je sud pokazao da ni žrtve nisu bile ravnopravne pred tim sudom. Nitko nije ili se veoma malo odgovaralo za monstruozne zločine počinjene za vrijeme rata.

U Haagu je učinjeno falsificiranje povijesti, žrtva se proglašava agresorom. Ni jedan zločin ne pravdam. Osuđujem svaki zločin i svatko mora odgovarati za zločin. Individualno svatko mora odgovarati za zločine, a isto tako ako je netko zapovjedio zločin, mora odgovarati za nj. Kao svjedok toga vremena mogu reći da ni jedan naš zapovjednik od ove šestorice nije zapovjedio zločin, nije počinio zločin niti je planirao zločin.

Haaški sud nije imao ni jedan dokument o tome da je netko planirao, izvršio i zapovjedio zločin. Teorija udruženoga zločina nije nigdje dokazana. Udruženi zločinački pothvat nije nigdje dokazan jer nije postojao. To je kolektivno suđenje vojnomu i političkomu vrhu, i znanima i neznanima. Neznani su oni koji su bili u Hrvatskom vijeću obrane. Zapravo, kolektivno se sudi jednomu narodu kroz legalno i legitimno izabranu vlast.«

Presuda je politička bez dokaza

Nadalje, general Jelić ističe da u optužnici stoji da je netko morao predvidjeti zločin. Dakle, oni su osuđeni jer su nešto morali predvidjeti. Po toj logici, usporedio je, predsjednik Haaškoga suda tobože treba odgovarati za nesreću koja se dogodila generalu Praljku jer on je »morao predvidjeti i spriječiti zločin«.

General Jelić navodi primjer suđenja Ratku Mladiću koji je opravdano osuđen na doživotnu robiju, ali nije mu suđeno za brojne zločine počinjene u Hrvatskoj, nad Hrvatima. Jednostavno se izbjeglo, a u tome je kriva hrvatska politika.

General Jelić sa skupinom je stručnjaka osnovao udrugu »Hrvatska zvona« koja je već prikupila podatke o svim zločinima nad hrvatskim narodom, i to s imenom i prezimenom. Tu je zatim točno vrijeme stradanja, mjesto, postrojba koja je počinila zločin, tko je izvršio, a tko zapovjedio zločin, je li netko odgovarao i po kojem zakonu? General Jelić navodi da su pripadnici Armije BiH ubili 1051 civila, od toga 121 dijete. Službena vlast na čelu s Alijom Izetbegovićem otvorila je 331 logor u Bosni i Hercegovini.

Kroz te su logore prošla 14 444 Hrvata. Nitko nije za te zločine odgovarao. Svi znaju za Ahmiće i Stupni Dol i to nitko ne pravda, premda su bila borbena djelovanja. Ivica Rajić odgovarao je za zločin u Stupnom Dolu, dakle priznao je i osuđen je, pa se postavlja pitanje kako se to stavlja na teret Praljku ako je netko već za to odgovarao?

Za zločine počinjene nad Hrvatima zapovjednici Armije BiH su nagrađivani, promicani u više službe, o čemu postoji dokumentacija, a među njima je i Šerif Patković. I na što se onda naslanja Haaški sud? Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine i sudovi koji progone Hrvate imaju dvostruka mjerila, po jednom se zakonu sudi Hrvatima, a po drugom Bošnjacima, i to u istoj državi. »To nema nigdje u svijetu«, navodi general Jelić.

I sam je general Jelić optužen te očekuje od institucija Republike Hrvatske da razmotri optužnicu, dostavi dokaze. Kaže da se ne boji suđenja, nego je žalosno da ga nitko nije pozvao, suočio s optužnicom. Dužnost je i obveza Republike Hrvatske štititi svoje državljane, hrvatske branitelje, hrvatske generale, a ne da se njima poigravaju vlasti u susjedstvu kako im i kada padne na pamet.

Mijo Jelić: U BiH se Hrvatima sudi po jednom, a Muslimanima po drugom zakonu

 

BUJICA 06.12.2017. MIJO JELIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Hrvoje Hitrec: Vrageci bi ekspresno izmislili cjepivo i sve bi bilo gotovo do svibnja

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s Hrvojem Hitrecom u “Hrvatskom slovu”

I Vi ste u temeljima tjednika za kulturu Hrvatsko slovo, od početka, od prvoga broja, u tom miljeu, intelektualnom krugu, pri tom mislimo na Društvo hrvatskih književnika u devedesetima, u čijim su se prostorijama dogodile povijesne promjene, osnivala se stranka, koja je imala presudnu ulogu u stvaranju hrvatske države, a u tom je krugu bio i želio biti s hrvatskim piscima i intelektualcima dr. Franjo Tuđman. Jesu li to vrijeme ipak donosilo buđenje, osvješćivanje, neovisnost… konačnu realizaciju hrvatske težnje za samostalnošću pa onda i zanos, hrabrost, snagu? Kako sada gledate na ta zbivanja, želite li povući stanovitu paralelu?

Prije svega, čestitke i čast svima koji su u ovih dvadeset i pet godina održavali na životu Hrvatsko slovo, posebno onim suradnicima koji su to činili pro bono u zadnjem duljem razdoblju kada je Slovo bilo (i ostalo) na financijskom respiratoru. A glede Knjige Postanka sve je poznato onima kojima je poznato: znamenita tribina Društva književnika u veljači 1989. imala je na dnevnom redu dvije točke: pobudu pokreta za oslobađanje Hrvatske iz komunističke kaljuže i umjetne tvorevine Jugoslavije, te pokretanje lista za kulturu. Prva je točka iznenađujuće brzo realizirana, druga nešto sporije. Bolje tako nego obratno.

U svakom slučaju, mnogi od oni hkoji su prekinuli hrvatsku šutnju bili su poslije i utemeljitelji Hrvatskoga slova. Hrvatske vlasti stale su iza tjednika, nakon prvih napornih mjeseci Slovo je dobilo dostojnu težinu, vrlo dobre suradnike i odličnog glavnog urednika u liku pokojnoga Dubravka Horvatića, mojega prijatelja koji nije pristajao na kompromise ili diletantizam, čak je i meni jednom zaprijetio da će me baciti kroz prozor, a bili smo vrlo visoko na zadnjem katu zgrade u kojoj je i Društvo hrvatskih književnika.

U to vrijeme već su se nazirale pukotine u hrvatskom književnom svijetu kao i općenito u kulturi, oni koji su u vrijeme rata držali fige u džepu pomalo su izlazili iz mišjih rupa. Jedinstvo umjetnika svršetkom osamdesetih i početkom devedesetih (Satnija hrvatskih umjetnika!) više se nije ponovilo, klasične hrvatske podjele brzo su oživjele.

A usporedbe s vremenom zanosa, danas? Opet smo na stanovit način u sličnoj situaciji i moramo se pokrenuti ili nas ne će biti. Postupni gubitak suvereniteta Republike Hrvatske na svim područjima vidljiv je i u kulturi. Nagrizanje države počelo je, nastavilo se, i danas uspješno egzistira upravo preuzimanjem nadzora nad kulturnim životom, što i ne treba elaborirati jer je vidljivo i vrapcima na krovu. U svemu tomu polako su rezana krila i Hrvatskom slovu.

Slobodno Vas možemo zvati klasikom hrvatske književnosti, jedan ste od najplodnijih i najznačajnijih naših pisaca. No, zbog Vašega društvenog intelektualnog angažmana, Vašeg slobodnog duha, koji se ne savija i nije prestrašen i slijedom toga podoban, niste dostatno nazočni npr. na televiziji, iako ste istinski „televizijski“ čovjek… Sve to predugo traje i ne utječe na Vaše pisanje, Vaš rad, no to je gubitak za hrvatsku kulturu, za mlade naraštaje… preporučuju se za čitanje i gledanje svjetski bestseleri, manje smo osviješteni o hrvatskim izvrsnim piscima. Kako Vi to objašnjavate i postoji li valjana valorizacija u hrvatskoj kulturi? Na čemu je naglasak, koja su glavna obilježja hrvatske kulture u posljednjih 25 godina?

Hvala na komplimentima, ali ja sam uvijek govorio da je samo mrtav klasik dobar klasik. U mojem slučaju je svakako tako, jer će me klatež prešućivati dok sam živ, kao i sve one koji ne pripadaju ljevičarskom, orjunaškom ili infantilno trendovskom krdu koje se uvuklo u ustanove i medije. Na valorizaciju književnosti naših dana trebat će pričekati neki novi, daleki naraštaj, koji će biti zgranut i tražiti reviziju.

Meni je potpuno jasno da me opisani nitkovi mrze iz dna duše jer sam vrlo aktivno sudjelovao u političkom životu u vrijeme kada su izgubili svoju pravu domovinu, ali im u prilog ide da suvremene vladajuće strukture, plave ili crvene svejedno, njima sada svesrdno pomažu a meni odmažu. Zabrinuti su pomalo što u posljednje vrijeme često objavljujem nove knjige, povijesne romane, što sam još tu. Još više kada se pokušavam pojaviti u filmskim, kazališnim i sličnim poslima, pa i televizijskim.

Tu me je lakše dočekati, očito postoje nenapisane ali svima znane liste po kojima se projekti odbijaju. Slučaj s televizijskom serijom „Kolarovi“ koja bi mogla biti naš Berlin Alexanderplatz krajnje je simptomatičan, a traje već deset godina. Vrhovi HTV-a izbjegavaju me kao da imam korona virus.

Poštovani gospodine Hitrec, Vi ste se već prije dosta godina povukli, fizički, iz zagrebačke vreve, recimo tako. No, niste se povukli iz praćenja dnevnopolitičkih i kulturnih događanja. Dakako da kao čitatelji profitiramo od te djelomične izolacije, jer osim tjednih Vaših kolumni koje se objavljuju na portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća i u našem tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo, i sada sigurno pišete i romane, drame, scenarije… hoćete li nam otkriti na čemu sada radite i kako na Vas utječe ovo vrijeme?

Bavim se politikom i sada, na svoj način (Blažen onaj koji daleko od politike svojim volovima obrađuje djedovske njive, reče Horacije), a ostao sam i u novinarstvu stalnom rubrikom, Hrvatskim kronikama. Dio tih napisa je ukoričen i rasprodan, a kada sam htio objaviti i drugu knjigu pod istim naslovom, s kolumnama napisanim u zadnjih pet godina „sredstva mi nisu dodijeljena“. Upozoreni su da je riječ o subverzivnom štivu. A što inače radim?

Kopam, kosim travu, pišem svakoga dana po tri minute do tri sata. Proizvodim. Knjige i povrće. Kada sam obećao samom sebi da ću napisati po jedan roman iz svakoga stoljeća hrvatske povijesti, sumnjao sam da ću uspjeti, ali do sada je već šest knjiga objavljeno i na dobrom sam putu. Nedavno se pojavio „Vladar Bosne“, predstavljanje još nije bilo da se ljudi ne zaraze hrvatskom baštinom.

Dok čekam, bavim se 9. stoljećem i vremenom kneza Branimira. Roman ima radni naslov „Dux Chroatorum“, vjerojatno i konačni naslov. Događa mi se kao i sa svim povijesnim razdobljima u koje sam do sada ušao: mislim da nešto znam, a ne znam gotovo ništa. Ni tko je bio Branimir. No baš to otvara beskrajne mogućnosti romanopiscu. Za ilustraciju: poznata su pisma pape Ivana VIII. ali ne i kneževa pisma papi. Kada dovršim roman, i ta će biti poznata.

Kako Vi doživljavate našu sadašnju manje-više prisilnu izolaciju, kod većine ljudi zbog odgovornosti prema zdravlju i sigurnosti drugih, ali i vlastitih obitelji, što se od nas sada zahtijeva. Što mislite kako će takvo stanje, ako još potraje, djelovati na psihu ljudi?

Književnici su odavno navikli na samoizolaciju, i kada nema pošasti. Čini se da sva ova Ostani doma situacija polako ide nabolje, među prvima otvaraju se knjižare, ali zašto ne i knjižnice? Bilo je i dobrih strana: Hrvati su opet pokazali da imaju smisla za humor koji spašava od depresije, toliku provalu duhovitosti odavno nisam vidio. Duh naroda je neslomljiv. I još nešto: svima je više-manje postalo jasno da se Hrvatska ne samo u nevoljama može osloniti samo na sebe, da se mora vratiti sebi, doći k sebi nakon dugoga razdoblja rasprodaja i ropskog podilaženja svemu i svakom, da treba korak po korak vratiti sve dimenzije svoga suvereniteta, pa i prehrambenog pogotovo, izvući se iz ralja stranih banaka, osoviti se još jednom u povijesti s barjakom svoga originalnog nacionalnog i kulturnog identiteta, a ne klipsati za nametnutim uvoznim „uzorima“ koji ga rastaču.

Preživjeli smo rat, velikosrpsku agresiju, ne tako davno, što je zastrašujuće i teško. Ratovi se ponavljaju u povijesti, ljudi žele oteti teritorij drugima i nemilice ih ubijaju. Jesmo li sada u ratu s neživim bićima? Jer mikroorganizmi pa i virusi su svugdje, u svemu i koliko znamo, ne mogu se izolirati iz biosfere, koje su sastavnim dijelom. Slijedom toga, ovo stanje sada značilo bi da smo u ozbiljnom biološkom poremećaju. Može li čovjek preuzeti vodeću ulogu i poboljšati biosferu? Ili će netko ovladati čovjekom s objašnjenjem da želi pobijediti viruse?

S virusima i bakterijama imamo vrlo solidan suživot, osim kada s vremena ne vrijeme polude i postanu agresivni. Kada bismo tako skladno živjeli s biljkama i životinjama, gdje bi nam bio kraj. Planet smo žrtvovali „razvoju“ i sada nam preko nevidljivih glasnika poručuje da se tornjamo na neki drugi dok se on od nas oporavi. Teškoće su i počele kada je čovjek ovladao planetom. Prije njega Zemlja je doista bila raj zemaljski. A glede opasnosti da tko iskoristi pandemiju za trajnu represiju i zabrane, ukidanje sloboda i prava, ta je prijetnja realna. Stari totalitarci ovih dana uživaju, ispunili im se snovi, a u njima prazne crkve, između ostalog.

Možemo li sada ustvrditi da se u povijesti čovječanstva nikada ništa ne mijenja… odnosno katastrofe se ponavljaju, ljudi umiru… Ponovno čitamo „Kugu“ Alberta Camusa… vjerojatno ne bismo vjerovali da se slično može dogoditi u naše vrijeme, da se mrtva tijela mogu slagati na hrpe i odvoziti u kamionima, kao što je to ovih mjeseci bilo u Italiji…čovječanstvo je opet bilo zatečeno, kao i prije, kao i uvijek… je li ljudskoj prirodi uopće svojstveno da bude tako oprezna i u strahu od ugroza da ih može predvidjeti i da se na njih može pripremiti?

Nema sigurnosti. Jedino je sigurno da ćemo svi umrijeti i bez covida, a kada nema zaraza, onda ljudi smišljaju ratove da malo prorijede naraslo pučanstvo. Ili se dogodi potres, kao nedavno u Zagrebu, pa najednom postanemo svjesni da hodamo po tankom ledu, odnosno kori. A kada nema prirodnih katastrofa, onda smo nesretni pa umjetno izazivamo kataklizme, recimo u obliku klimatskih promjena koje su koronom malo zaustavljene, ne zadugo.

I stanovnici Orana (A. Camus: Kuga) nakon nekoliko mjeseci bolesti, kuge, shvaćaju da ne pate samo oni, da se to odnosi na sve ljude. Jedan od likova iz knjige, Rieux, naglašava kako najsnažniju malodušnost izaziva navikavanje na očaj, koje je zapravo gore od očaja samog. Možemo li se na sve naviknuti i jesmo li se u ovim prilikama već navikli na ovakav način života, te koliko mislite da ljudi mogu izdržati u takvim uvjetima? Je li dostatno sačuvati budnu pozornost, paziti na higijenu i držati distancu od drugih ljudi? Kako trebamo čuvati svoju svijest, svoj duh?

Ne treba biti tako prestravljen i očajavati kao da smo svi stjerani u gulage na dvadeset godina. Mjesec, dva ili tri najveća je izrečena kazna, polovicom svibnja idemo doma, hoću reći idemo van. Bit će i nešto turizma, samo će češki ronioci morati imati maske. Laktovima će se pozdravljati samo oni kojima je laktarenje i inače u naravi. Našim epidemiolozima, liječnicima i sestrama podijelit ćemo državna odličja i preporučiti im da se ne počnu baviti politikom jer je zarazna, a popularnost kratko traje. A kada pitate kako se čuva duh, mislim da nema općenitoga recepta. Duh je sastavni, udarni dio riječi kao što su duhovnost i duhovitost, u mojem slučaju duhan. I ne treba zaboraviti da smo mi Hrvati narod nade, štono reče Ivan Pavao II., pa se uvijek nečemu nadamo i to nas održava.

Jesmo l i spremni za promjenu svijesti? Da ne možemo ići na posao, da ne možemo prehranjivati obitelj, da ne smijemo odnijeti šunkicu i jaja starim roditeljima na Uskrs, da ne smijemo sjediti i razgovarati s prijateljima, da ne možemo provesti koji sat u omiljenom kafiću, da su mladi ljudi zaustavljeni u viđanju djevojaka koje im se sviđaju, da su razdvojeni i neki koji su u vezi… ne smijemo na misu, bojimo se proći pokraj ljudi … sve nas to straši i ugrožava našu svakodnevicu, oduzima nam male navike, male životne radosti… smijeh s lica… Dobro, što Vi mislite kako će se to završiti? Hoćemo li se od sada morati stalno tako ponašati?

Kažem, sve će biti dobro. Čeka nas sedam mršavih krava, ali njih ćemo pojesti (parafraziram, zna se koga) i preživjeti. Neko ćemo vrijeme osjećati nelagodu u autobusnim i tramvajskim gužvama, paziti s kim se družimo. Da smo prije pazili, u bližoj povijesti, ne bi se našli u Jugoslaviji, recimo. Nadonosno je da su se mnogi Hrvati vratili u domovinu i sada ih treba zaposliti s pristojnim plaćama, samo da opet ne odu. Podatak da se u poljoprivredi može zaposliti četrdeset tisuća, točan je podatak, kao i otkriće koje nas je osupnulo – da se možemo sami prehraniti ako baš hoćemo. Najstrašnije bi bilo da dobijemo kolektivni imunitet na razne zabrane i pristajanje na metode Velikoga brata, što je gore od velike Srbije.

Jesmo li kao civilizacija bili isuviše nemarni prema majci prirodi pa nam se to sada osvećuje, dolazi do raznih poremećaja… Vas smatraju i ekološki osviještenim piscem, te se navode Vaše knjige za mladež: Eko Eko (1978.), Smogovci i strašni Bongo (1987.) i Zbogom Smogovci (1989.)… Jesu li navedene knjige kao takve korištene u obrazovanju, nije li to sjajan način da mladi razvijaju ekološku svijest?

Jest, nedavno preminuli povjesničar književnosti, akademik Dubravko Jelčić napisao je, otprilike, da sam najekološkiji hrvatski pisac. Barem u nečemu sam naj. Sve navedene moje knjige za djecu i mladež napisane su na vrijeme i ja sam se iskreno nadao da će utjecati na tadanji mladi naraštaj. Onda je taj naraštaj sazrio, pa i pomalo ostario, a stvari su se samo pogoršale. Nisu me ozbiljno shvatili, valjda zato što su te knjige pretežito humoristične, pa su mislili da se šalim. Sada te romančiće izbacuju iz lektire, baš kada su najpotrebniji.

Osim odnosa prema prirodi, važan je i odnos prema vlastitomu hrvatskom jeziku, kako to lijepo razmatra Antun Gustav Matoš: „Hrvatski jezik je proizvod odnošaja Hrvata prema Hrvatskoj, prama prirodi, prama polju, gori, šumi i zraku, prama našim cvjetićima i našim planetima što „kolo vode“ kod Preradovića, i zato naš jezik ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osebine naše zemlje; buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetala grana ružmarina, tužan kao kraška pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora. Samo lijepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših riječi krasnih kao naši otoci, „lijepi vrti morem plivajući“. S hrvatskim ste jezikom svakodnevno u doticaju, aktivno i profesionalno… je li se naša skrb o jeziku, naša osviještenost koju smo pojačali i naglasili osamostaljivanjem, sada ponovno smanjila, popustila, i u institucijama i na svim razinama, ili ste zadovoljni životom i razvojem hrvatskoga jezika?

Hrvatski je jezik jedinstven i veličanstven, njegovu posebnost nitko više ne dovodi u pitanje osim šačice ništarija koje su za to plaćene. Vidjeli ste kako se provela ona priglupa deklaracija o nepostojećem „zajedničkom jeziku“. Premda nisam jezikoslovac, jezikom se bavim i zato što mi je on, takoreći, sredstvo za rad, kao slikaru kist i boje. Riječi jezik i narod u staro hrvatsko doba značile su jedno te isto, ne slučajno. A da su jezik i domovina također istoznačnice, govore citati koje ste naveli. Znaju to hrvatski iseljenici, a zna i klatež vukovska koja i dalje parazitira, pokušavajući i s katedra filozofskih fakulteta vratiti kotač unatrag. Poseban je slučaj Inistitut za jezik i jezikoslovlje koji se samoproglasio arbitrom nakon podlog „umorstva“ Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika.

Hrvatska povijest, velikani hrvatske povijesti, Vaša su inspiracija i likovi Vaših romana… kada biste sastavljali vremeplov hrvatske povijesti u najkraćim crtama, kako bi izgledao? Imamo li specifičnosti koje se ponavljaju i jesu li Hrvati dobri vojnici, ratnici?

O tome nema spora, i nema toga razdoblja u europskoj povijesti u kojemu hrvatski ratnički genij nije potvrđen. Od Ljudevita i Domagoja do Jelačića pa do Domovinskoga rata. Na takvom smo, lijepom (i opasnom) mjestu da su nas svi susjedi i komšije pokušavali porobiti i svi su na kraju dobili po gubici, od ranoga srednjeg vijeka do danas. Četrnaest stoljeća opstajemo pod svojim imenom, s kojim smo i došli na ove prostore, a toliki su narodi u međuvremenu nestali iz povijesti. I to je ta konstanta dostojna divljenja, kao što je i stalnost da su se u svakom nevremenu pojavljivali ljudi sa svojstvima vođa i vojskovođa. Nisam njima fasciniran, držim ih prirodnim pogodama u povijesnim nepogodama, brončane kipove pretvaram u ljude od krvi i mesa, a više no o njima govorim o suvremenicima koji su im podmetali klipove, to jest o jalu, ne samo hrvatskom.

Jeste li se trudili shvatiti koje su to kulturne vrijednosti koje se promiču u Europskoj uniji, kakvi se programi nude i na koji se način osmišljavaju projekti? Jedan od najsvježijih primjera i način na koji se ta kultura može promovirati i što se u nju može umotati je i nedavno postavljanje petokrake na neboder u Rijeci; klasičnim konzumentima kulture svi ti događaji izgledaju kao zbrka, pomalo kaotično… uglavnom se pozornost posvećuje nekim manjim skupinama u društvu i pazi se na njihova prava, na različitost.. imate li osjećaj da je to važnije od kvalitete djela koja se stvaraju, izvode, nastaju?

Upravo tako. Kao što Unija propisuje veličinu krastavaca, tako se ponaša i kada je kultura u pitanju. Značajnu prednost imaju projekti tematski upravljeni prema tzv. ranjivim skupinama koje odavno nisu ranjive nego nametljive i drske. Njeguje se licemjerna politička korektnost itd., a umjetnički domet nikoga ne zanima. Glavno je da u projektima nema nacionalnog nagnuća, jer je tu onda riječ valjda o populistima u umjetnosti, zaostalim divljacima iz vremena nacionalne romantike. Umijeće pisanja je nevažno – ako je tema „promašena“, projekt ne dolazi u obzir. Takve upute slijede i hrvatske kulturne vlasti. Ilustracija: kada sam nedavno poslao na natječaj za dramski tekst komediju o kazališnom redatelju koji „iz Europe“ dolazi u Zagreb postaviti na daske „Zlatarovo zlato“, pa se sve pretvori u bljutavo smeće, djelo je odbijeno slijedom baš unijatskih uputa jer je postdramsko prenemaganje u trendu, a ja ga, eto, ismijavam…O Rijeci prijestolnici kulture ne želim trošiti riječi, budući da je postala žrtvom korone. Šteta, bilo bi tu za mene materijala.

Kako bi se Vaš barun Trenk u romanu Špilberk, vojnik, kockar i junak, najpopularniji ratnik Europe u 18. stoljeću, tu snašao, s obzirom na to da je u svoje vrijeme preživio 102 dvoboja i 14 ranjavanja?

Dobar primjer. Barun Trenk, koji ima ulicu u središtu Zagreba, nije bio samo šarmantni razbojnik i kondotjer Marije Terezije, nije bio tek ratnik legendarne hrabrosti, nego i učen čovjek, salonski lav, veleposjednik, Prus podrijetlom, Hrvat, dotično Slavonac po osjećaju, muž koji je ostao bez žene i četvero djece u vrijeme epidemije kuge u Požegi. Za njega bi covid bio mačji kašalj. A to što je završio u tamnici Špilberk iznad Brna, zaslužni su uvelike – mediji. To jest novine kojih je tada u Beču već bilo u velikom broju, a Trenkovi su protivnici nahuškali novinare protiv baruna.

Kako bi se sada snašli Vragecovi i moram priznati da smo nostalgični na neki način, jer bi oni uvijek rješavali sve krize pa bi možda i sada izlazak iz gospodarske krize bio sveden na Bucine svinje u dvorištu ili Bongovu naftu u Jadranu?

Vrageci bi ekspresno izmislili cjepivo i sve bi bilo gotovo do svibnja. A svršetkom godine došla bi i Nobelova nagrada. Bucine svinje bi se razmnožile toliko da bi ih preostalo za izvoz.

Poznat je Vaš humor, kojim osvajate mlade i stare, a Igor Duda je u svom radu objavljenom u Historijskom zborniku, naslovljenom „S Bucom i Bongom protiv krize. Hitrecovi Smogovci, djetinjstvo i svakodnevica kasnog socijalizma“ napisao: „Hitrec pomoću humora ostvaruje važna obilježja dječje književnosti kao što su „spontanost, ležernost i nonsens“, ali humorom nudi i „dublju spoznaju svijeta“. Ispod sveta tako ipak „tinjaju ozbiljna životna pitanja“, što je potvrda stanovite „angažiranosti“ autora…“ Slažemo se da je Vaš humor ponekad ležeran, a ponekad i crn… odiše zagrebački, fakinski i zapravo nam jako nedostaje. Mislim da bi nam sad u vrijeme izolacije dobro došle tri serije Smogovaca na dan. Hoćete li nešto poduzeti u tom smislu?

Na žalost, Smogovci su završena priča, premda me glumci stalno nagovaraju da napišem nastavak. U kojemu bi oni igrali. Kako neki već imaju godina, rekao sam da ću napisati pet epoizoda pod naslovom „Smogovci u staračkom domu“. No, kada su vidjeli što se u domovima događa, prestali su inzistirati. Inače, repriza „Smogovaca“ u ovo doba kada su djeca zatvorena u kuće i stanove, vjerojatno bi dobro došla. Zadnja repriza bila je u doba svjetskog nogometnog prvenstva. Kada su se igrali produžetci, a stalno je bilo tako, Smogovci su skidani s programa, pa je repriziranje uglavnom prošlo nezapaženo.

Naravno, izvrstan ste poznavatelj i književnosti pisaca hrvatskoga podrijetla u iseljeništvu. Pisali ste o Josephu Georgu Hitrecu, piscu i prevoditelju (Zagreb, 1912. – Buffalo, New York, 1972.) i njegovu pustolovnom životu. Živio je u Indiji i Americi. U SAD-u je bio profesor književnosti i kreativnog pisanja na Kingsborough Collegeu u New Yorku te na Buffalo State Collegeu. U Hrvatskoj malo ljudi zna nešto o njemu, iako su prevedene njegove izabrane novele pod naslovom: „Terorist“. Joseph Georg Hitrec je na engleski preveo Andrićevu „Travničku kroniku“ i „Gospođicu“. Pisao je u tadašnjim vodećim američkim časopisima… iznimno zanimljiva biografija. Voljeli bismo više znati o njemu. Mogu li se nabaviti njegove knjige na engleskom jeziku? Recite nam više o njemu, te jeste li ga upoznali i jeste li u srodstvu?

Moj stric, Josip Juraj Hitrec alias Joseph George Hitrec i danas je nepoznanica za mnoge. Književnim radom počeo se bio baviti u Hrvatskoj, s Vladimirom Jurčićem i Ivanom (Goranom) Kovačićem objavio je prvu zbirku pjesama, a 1933. zauvijek napušta domovinu i do svršetka Drugoga svjetskog rata živi u Indiji. Tada odlazi u New York, piše romane o indijskom društvu, na engleskom jeziku, postaje američkim književnikom, nagrađen je Harperovom nagradom ( kuću Harper Bonifačić uspoređuje s predratnim Kuglijem u hrvatskim relacijama).

Toga pustolova i pisca upoznao sam šezdesetih godina kada je došao u Zagreb na nekoliko tjedana, a u Beogradu dogovarao prijevode Andrićevih djela. O njemu je u Hrvatskoj opširnije pisao samo Branimir Donat u knjizi „Središte na rubu“, pa sam i ja tek tada saznao mnogo više nego što sam znao o ranim zagrebačkim godinama. Zanimljivo je kako Donat objašnjava nezainteresiranost za J.G. Hitreca tih šezdesetih godina kada je posjetio Zagreb: „Bio je to trenutak kada nije vladalo zanimanje za egzotiku, a Trećeg svijeta bilo nam je pun kufer iz dnevne titoističke politike. Stoga ni autor koji je pisao o Indiji na razmeđi kolonijalizma i nacionalne emancipacije, nije mogao postati hit.“ Visok, snažan i elegantan samo je jednom došao u prostorije Društva književnika i poslije mi rekao da je bio iznenađen „ležernom“ atmosferom za šankom, posebno stilom odijevanja.

Dok ne bude izumljen učinkovit lijek protiv koronavirusa, možete li nas obradovati nekom utješnom rečenicom za kraj razgovora, možda da će Hrvatsko slovo preživjeti i ove nevolje, koje su ipak puno opasnije i veće od naše besparice, od ignoriranja nacionalnih projekata, od neshvaćanja izvrsnosti organizacije Svjetskog festivala hrvatske književnosti, koji je prošle godine priređen po prvi puta i na kojemu se pokazalo kako književnici hrvatskoga podrijetla iz različitih država Europe i svijeta, trebaju komunikaciju s matičnom domovinom, trebaju taj osjećaj da pripadaju i hrvatskome jeziku i književnosti… pa ako Vam povjerujemo i uvjerite nas da ima nade za te projekte, značit će to da smo još uvijek idealisti, entuzijasti i da nismo postali skroz dešperatni…

Hrvatsko slovo je fenomen, već i poradi tolikoga trajanja. Radio sam u životu u mnogim novinama, pa i tjednicima, znam kako je krvav taj posao, posebno ako nema dobro zaleđe i potporu, a nekmoli kada mu rade o glavi, kao sada Slovu koje ima pridjev hrvatski, što je skandalozno. I još se Hrvatsko slovo drznulo organizirati Svjetski festival hrvatske književnosti, što mnogi uopće nisu razumjeli, to jest da je riječ o okupljanju pisaca koji ne žive u Hrvatskoj, a pišu hrvatskim jezikom.

Dubravka Vidak
Hrvatsko slovo

Hitrec: Hrvatska ima budućnost, pitanje je samo kakvu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Noć užasa, 4. na 5. Lipnja 1945., kad su serijski ubijani svećenici

Objavljeno

na

Veliki razgovor Mladena Pavkovića s Damirom Borovčakom, povodom 75. obljetnice tzv. “antifašizma” u Maceljskoj šumi, najvećoj klaonici Hrvata

 Noć užasa, 4. Na 5. Lipnja 1945., kad su serijski ubijani svećenici

Damir BOROVČAK, publicist, povijesni istraživač, dopredsjednik, idejni začetnik, poticatelj i jedan od osnivača Udruge Macelj 1945. govori o promicanju istine i činjenicama o prešućivanju i prikrivanju partizansko-komunističkih zločina u Maceljskoj šumi nad hrvatskim svećenstvom, razvojačenim zarobljenicima i civilima, poslije završetka Drugog svjetskog rata. Naime, ova šuma najveća je klaonica Hrvata, a zasad je još uvijek nepoznat točan broj ubijenih, od kojih su mnogi i živi zakopani. Dosad je tek iz malog broja tamošnjih masovnih grobnica ekshumirano 1.163 žrtava, a još treba istražiti najmanje 130 takvih i sličnih grobnih mjesta. Ovih dana, nakon dužeg vremena, Ministarstvo hrvatskih branitelja samo iz jedne masovne grobnice ekshumiralo je više od 80 žrtava, a pretpostavlja se da ih na ovom području ima još najmanje 13 tisuća, a neki kažu čak i 15.000.

U nedjelju, 7. lipnja u Maceljskoj šumi, u poslijepodnevnim satima, ponovno će se okupiti iznimno veliki broj ljudi, jer će se obilježavati 75. obljetnica od partizansko-komunističkih pokolja, bez suda i suđenja, za koje nažalost još nitko nije odgovarao.

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

Gospodine Borovčak, dokle će se šutjeti o žrtvama partizanskog zločina u Maceljskoj šumi? Naime, ove godine je već 75-ta tužna i nesnošljiva obljetnica…

Čini se da smo predodređeni na šutnju, ali ne i zaborav… Šutjeti će se dok doista vlast ne bude istinski hrvatska, bez zadrške i kalkulacija. Da bi se mentalitet vlasti promijenio potrebna je i promjena mentaliteta nas pojedinaca, kao naroda… Naime, sve polazi od istine, od nas samih, želimo li se s istinom suočiti ili ne… Nije ona biblijska “istina će vas osloboditi”, neka isprazna doskočica.  Od istine zapravo treba krenuti. Ne postoje dvije istine, uvijek je samo jedna.

A kakva je ta istina u slučaju 75. obljetnice maceljskih zločina?

Ona je tragična, prestrašna, karijerističkim političarima nebitna, medijski zapuštena, još uvijek društveno nedovoljno istaknuta, po svima nama…, po lokalnim mještanima, hodočasnicima, po političarima, medijima, lokalnim vlastima, posebice državnim vlastima, ali i djelovima svećenstva. Svi smo mi mogli i trebali učiniti više u posljednjih 30-tak godina da se maceljska istina društveno rasvijetli, istakne, proširi i proslavi. Svatko bi se iz ovih nabrojenih struktura trebao duboko zamisliti i upitati što je i kako je trebao djelovati, učiniti više, da se maceljske žrtve shvate i ukaže na njih kao nedužne mučeničke žrtve, kao posljedice jedne krvavove apokalipse boljševističko-komunističkog režima nad hrvatskim narodom. Zapravo nitko od nabrojenih struktura, ne bi nakon 30-tak godina od kad je maceljska istina provirila na svijetlo dana, trebao imati mirnu i spokojnu savjest. Radi se jednostavno o dugogodišnjem grijehu struktura, i višeslojnom grijehu propusta, dok god žrtve nisu dobile zasluženu društvenu i moralnu satisfakciju, verifikaciju i trajno sjećanje u hrvatskoj javnosti. Ako se sjećamo holokausta, logora Jasenovac, kako to da se ne sjećamo Macelja, najvećeg komunističkog stratišta na tlu današnje Hrvatske, skupnog brutalnog ubojstva svećenstva, njih 21-nog, u jednoj noći u jednoj jami. Konačno i maceljskih okolnosti onoga što se tamo događalo tjednima u svibnju i lipnju 1945. nad zarobljenim, dakle nemoćnim ljudima poslije završetka Drugog svjetskog rata.

Kakvi dokazi postoje…

U kronici Franjevačkog samostana u Krapini, ostao je nepobitan dokaz iz tog  vremena apokalipse u maceljskim šumama. Tadašnji je gvardijan fra Ostijan Ostrognaj, uz rizik vlastitog života, o tom krvavom vremenu svojeručno posvjedočio istinu za poubijano svećenstvo, popisao imena i prezimena, godine i mjesta rođenja i crkvenu pripadnost, kao i okolnosti odvođenja u smrt, te jasno istaknuo: “XXI. veri martyres pro fide et patria”, odnosno 21 pravih mučenika za vjeru i domovinu. Noć 4. na 5. lipnja 1945. je maceljska noć strave kad su serijski ubijeni svećenici. Kako to, gospodine  Pavkoviću, možemo zaboraviti?

Trebali bi se  zapitati, kako to da je kardinal Franjo Kuharić, već 7. lipnja 1991., prije ikakvih iskapanja odlučio služiti svetu misu zadušnicu na lokaciji Lepa Bukva, kako to da nije promašio mjesto gdje su kasnije iskopani zemni ostaci 21 svećenika, redovnika i bogoslova. Dakle imao je vrlo pouzdane podatke o lokaciji ubojstva svećenstva. Kao zagrebački nadbiskup i kardinal rimokatoličke crkve, nedvojbeno je i bez zadrške svjedočio istinu, iako bez čvrstih materijalnih dokaza. Zašto je podario vjeru svjedoku događanja Franu Živičnjaku koji je često u to doba početkom 1991. dolazio na Kaptol i u Hrvatski državni sabor, kako bi pokrenuo odgovorne vlasti? Očito je iz dva čvrsta izvora istina bila nepobitna. Godinu dana kasnije u ljeto 1992. iskapanja su pokazala i dokazala da je Fran Živičnjak bio u pravu i imao vjerodostojne podatke. Danas mi imamo čvrste materijalne dokaze, a 30 godina poslije mise kardinala Kuharića nismo se pomaknuli s mrtve točke. Zašto?

U vremenu poslije otkrivanja zemnih ostataka, zašto Crkva u tih posljednjih 30-tak godina nije pokrenula postupak mučeništva? Zašto naš krik boli “XXI. veri martyres…” katoličkih vjernika i laika nije Hrvatskom pa i svijetom odjeknuo najglasnije što je moguće, a to bi po nama katoličkim laicima iz Udruge Macelj 1945. bilo osnivanje Postulature Maceljskih mučenika? Kakav dokaz tražimo pored onog značajnog, zapisanog iz ruke svjedoka fra Ostijana iz tih krvavih vremena: “XXI. veri martyres pro fide et patria”.

Kakva je situacija bila kasnije, poslije tih egzekucija…

Lokacija Lepa Bukva i Freudenreichova kuća prozvana je Titovim lovištem. Gotovo je nepoznato da je Tito u Macelj dolazio najmanje tri puta u lov. Dakle, u lov na mjesto zločina, na mjesto egzekucija… Zašto? Pa logično je, zbog provjere stanja, jeli sve pod partijskom kontrolom. Poznata je ona da se zločinci vraćaju na mjesto zločina, upravo zbog toga kako bi provjerili, jesu li još uvijek tragovi zameteni, jesu li zločini još uvijek neotkriveni… Fotografije su zabilježile da je u lov dolazio i Stevo Krajačić, šef OZNE i nadređeni krapinskom zapovjedniku OZNE i organizatoru likvidacija Stjepanu Hršaku. Dakle partijska kontrola je bila višerazinska i stalna.

A pristup tim lokacijama u Maceljskoj šumi bio je strogo kontroliran i pod stalnim nadzorom. Freudenreichova šumarska kuća je u vremenu egzekucija služila kao logističko mjesto. U vremenu vladavine partije služila je kao utočište u vrijeme lova, bila je solidno opremljena. Imala je i stalnu stražu. Na zidu kraj ulaza postavljena je i spomen-ploča. Za sada ostaje nepoznat sadržaj teksta na njoj, ali je posve logično veličala herojsku borbu protiv fašizma, inače ne bi ni postojala.

Zašto se ubijalo svećenstvo? Jesu li bili nešto krivi? Jeli im se sudilo kao Stepincu?

Nedavno je na internet portalima objavljen dokument zapovijedi Službe sigurnosti u Sloveniji iz 1943., koji daje partijske upute da se bespogovorno moraju likvidirati skupine ljudi, koje su bile boljševističkoj partiji nepoželjne, odnosno u svom sastavu imaju makar jednoga izrazitog antikomunista. U tom dokumentu stoji zapovijed likvidacije pod točkom 2.): Svi svećenici, članovi raznih katoličkih redova kao i njihovi najbliži suradnici.

Činjenice zapisane u Kronici Franjevačkog samostana ukazuju da su svećenici u Krapini, u svibnju i lipnju 1945. bili više dana u kućnom pritvoru. Može se pretpostaviti da se čekalo naređenje što s njima učiniti, s neke više razine. Nije bilo nikakvog suđenja, nije pronađen nikakav dokument o pogubljenju, poput naknadnog proglasa ubojstva svećenika na Daksi u listopadu 1944. ili poput namještenog suđenja Stepincu. Za maceljska ubojstva ne postoji partizanski dokument o ikakvom suđenju, pa ni montirana presuda! Jednostavno su žrtve odvedene u Maceljsku šumu, u noći 4. na 5. lipnja i bez milosti poubijane. Pojedinačno, klekni… i metak u glavu. To je zločin vapijući do neba, zločin poput onog na Kalvariji, zločin kojeg nije moguće ničim opravdati. To nikakvi današnji kvazi “antifašisti” ne mogu opravdati ili ikog moralnog uvjeriti u ispravnost takve osvete i sadističke mržnje, poput serijskog ubojstava svećenstva.

U vrijeme komunizma na ovu se lokaciju nije smjelo ni dolaziti, a kamoli nešto istraživati…

Naravno poslije Drugog svjetskog rata, kretnje lokalnog stanovništva bilo nadzirano, a kamoli nepoznatih došljaka. Bila su to vremena straha, kad je noć lako progutala svakog tko bi šušnuo ili pisnuo… Toliko je straha bilo posijano, da su neki svjedoci i poslije 90′-tih o tim strašnim događanjima, čak i u praznoj šumi, okrećući se i šaptom govorili. Tako je dugo strah ostao u kostima domaćih ljudi. Dakle, o nikakvim istraživanjima nije moglo biti ni riječi do 1990. Tek s uspostavom samostalne Hrvatske, preživjeli svjedok događaja 1945. u Macelju, Fran Živičnjak započinje svoja privatna istraživanja. O tome je 1998. objavio knjigu ‘U vječni spomen…’, drugi vjerodostojni dokaz i dokument vremena. To je knjižica autentične istine s puno podataka i imena, zapravo drugi krucijalni dokaz o zločinima u maceljskim šumama, uz već spomenutu Kroniku Franjevačkog samostana u Krapini.

Udruga Macelj 1945., čiji sam idejni začetnik i jedan od utemeljitelja, njegovo je izdanje dopunila, s kasnijim događajima ekshumacija, pokopa žrtava i izgradnje crkve Muke Isusove te tako dopunjeno još tri puta izdanje ponovila.  Naime, zahvaljujući Franu Živičnjaku otkriveno je mjesto smaknuća 21 svećenika, redovnika i bogoslova. Tako je i kardinal Franjo Kuharić 7. lipnja 1991.g. održao prvu svetu misu zadušnicu na Lepoj Bukvi, neposredno uz mjesto gdje su godinu dana kasnije, 1992.g. i posmrtni ostaci svećenstva pronađeni i ekshumirani.

A kako je danas? Je li se sada istražuje?

Dakle, najprije bi kratko spomenuo da je u lipnju 1992. saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava započela ekshumacije u Macelju, potaknuta podnescima Frana Živičnjaka. Otvorene su ukupno 23 jame i iskopano je 1.163 posmrtnih ostataka žrtava. Krajem 1992. Komisija je naprasno prekinula svoj rad i istraživanja na Macelju, nikada nisu više ponovno nastavljena, niti je obrazloženo zašto se to dogodilo. Posmrtni ostaci ostavljeni su u crnim vrećama na tavanu i podrumu Patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu na Šalati i tamo su zapuštene, prekrivene golubljim izmetom ostale punih 12 godina. Bio je to zločin, poslije zločina. Godine 2004. bivši domobranski časnik HOS-a, Stjepan Brajdić, kasnije prvi predsjednik udruge Macelj 1945., započinje inicijativu da se ostaci žrtava vrate i dostojno pokopaju na Macelju. Uz tadašnjeg župnika fra Dragu Brgleza i uz pomoć drugih članova Udruge Macelj 1945. to je i ostvareno 22. listopada 2005. Tada se dogodio najveći skupni pokop u Hrvata, ikada zabilježen u povijesti. Pokapane su 1.163 maceljske žrtve, u zajedničku grobnicu. Pokop je predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić uz prvog varaždinskog biskupa Marka Culeja. Poslije toga slijedi izgradnja crkve Muke Isusove, uređenje postaja Križnog puta i druge aktivnosti.

Od tada, Udruga Macelj 1945. je pokretala inicijative daljnjih istraživanja i pozivala na nova iskapanja na Macelju. Međutim, to se sve do ovih dana nije ostvarilo. Tek su razgovori sa dužnosnicima Ministarstva hrvatskih branitelja u ovom sazivu vlade, u tom smislu nešto pomaknuli. Tako su terenska istraživanja na području Općine Đurmanec započela u ponedjeljak 18. svibnja ove godine. Ministarstvo hrvatskih branitelja, uz sudjelovanje drugih nadležnih institucija, započelo je s probnim iskapanjima na području općine Đurmanec, neposredno iza bivšeg logora u Đurmancu i lokalnog groblja. Navodno će istraživanje uključivati i složenu obradu više lokacija na širem području Općine, odnosno Maceljske gore te se prema toj obavijesti aktivnosti planiraju kroz duže razdoblje. Već na početku pojavili  su se i prvi rezultati, pronađeni su prvi nalazi. Ministarstvo hrvatskih branitelja je na svojim stranicama u petak 29. svibnja objavilo da je pronašlo najmanje 82 zemna ostatka žrtava. Nažalost nema preciznijih podataka o žrtvama, kako su ubijene, starosna dob, jesu li to ostaci razvojačenih zarobljenika ili su to civili… S obzirom da je u Đurmancu postojao sabirni logor i da su svjedoci koji su pomrli govorili o većem broju egzekucija u području iza logora, posve je jasno da takvih jama ima još u tom području Križanovog jareka. No, Ministarstvo najavljuje preseljenje na drugu lokaciju.

Sve se to događa na kraju mandata sadašnje vlade, pa zabrinuto strahujemo da i ovo istraživanje, iz razloga prestanka rada vlade i izbornih promjena, ne će biti uskoro ponovno prekinuto.

Koliko je nevinih žrtava završilo u jamama u ovoj šumi, odnosno na ovoj lokaciji?

Prije svega treba reći da je lokacija likvidacija na većem području Macelja i okolice i seže sve do Mirkovca pored mjesta Sv. Križ Začretje.

Prema iskazu svjedoka pretpostavlja se da je na tom području, kolokvijalno zvanom Maceljska šuma, sveukupno stradalo oko 13 tisuća žrtava. Partizanski stražar, pokajnik Mladen Šafranko, naveo je tu brojku na izravan upit o broju stradalih Franu Živičnjaku 1994. Preživjeli Živičnjak je trebao također biti ubijen u Macelju, no iz kolone smrti ga je potajice pustio upravo partizanski stražar Šafranko. Početkom 90-tih Živičnjak je potražio svog spasitelja i zajedno su krenuli ponovno u Macelj. Tada je u dva navrata bivši partizanski stražar Šafranko preživjelom Živičnjaku ispričao detalje i pokazao više mjesta likvidacija. Cijelo svjedočanstvo Živičnjak je objavio u knjižici “U vječni spomen”, izdane u vlastitoj nakladi 1998. Sve što je Živičnjak doznao i objavio, doista se i potvrdilo, pa se okvirno  može pretpostaviti i ta brojka žrtava. No gotovo je nemoguće da će sva stratišta ikada biti otkrivena, jer protok vremena i biološki gubitak svjedoka čini svoje.

Znaju li se krivci? Naime, ratni zločin ne zastarijeva…

Mladen Šafranko je detaljno opisao događaj ubojstva te imenovao Stjepana Hršaka, oficira OZN-e za Krapinu, kao partizanskog kolovođu i ubojicu svećenika, te naveo i neke druge ubojice. Neka imena su navedena u toj Živičnjakovoj knjižici svjedočanstava, a nekima se zbog protoka vremena pokajnik Šafranko nije mogao sjetiti imena.

Stjepan Hršak poslije ubojstava u Macelju seli u Zagreb, za nagradu dobiva nečiju iseljenu vilu na Tuškancu 61. U Jutarnjem listu, 9. veljače 2008., povodom pokrenute istrage protiv bivšeg partizanskog komandanta, tada 89-godišnjeg Stjepana Hršaka, odlučno je negirao da je 1945. likvidirao 25 svećenika i bogoslova na Macelju. Kako to da partizanski komandant “Zagorskog odreda” govori o 25 svećenika, kad ih je na Macelju bilo ukupno svega 21? Međutim u cijelom Hrvatskom zagorju sveukupno je doista pobijeno 25 svećenika. Izrečena brojka je dakle točna, a kako je to Hršak znao, zaključak je jasan sam po sebi. No, u srpnju 2009., poslije pokrenute istrage protiv Hršaka, tadašnji predsjednik Stjepan Mesić osobno ga je posjetio, zaštitio i svojim izjavama zaustavio svaku daljnju istragu o ubojstvima na Macelju.

Nekoliko puta odlikovani partizan i kapetan prve klase Hršak, nakon rata radio je u MUP-u  u Sekretarijatu za unutrašnje poslove Socijalističke Republike Hrvatske, gdje je bio pomoćnik načelnika za opću upravu. Umro je 2013. u 94. godini života u Zagrebu. Jeli Hršak baš slučajno dobio preotetu vilu na adresi u Tuškancu? U rujnu 2018. utvrdilo se ono što se je dugo znalo. Svega nekoliko desetaka metara od Hršakove adrese, na Tuškancu u elitnom kvartu Zagreba, ekshumiranjem je nepobitno potvrđeno stratište zvano “Rasadnik Pepeljarka”. Tu se ubijalo poslije tzv. “oslobođenja” Zagreba. Nije li Hršak poslije preseljenja u Zagreb, kao prokušani partijski kadar i OZN-aš, imao među inim i zadatak ‘post mortem’ nadziranja stratišta na Tuškancu?

Ivica Fizir, bio je civilni istražitelj OZN-e u Krapini 1945. U “Nacionalu” od 24. svibnja 1996. tvrdi da nije imao pojma o pogubljenju svećenika i franjevaca te da je o tome naknadno saznao od ljudi u Macelju. Fran Živičnjak u svojim zapisima navodi cijeli niz podataka o Fiziru i njegovom mnogobrojnom preslušavanju zarobljenika 1945. u Krapini, te ukazuje na njegove laži. Najveću drskost i cinizam pokazao je Ivica Fizir kada je 1993., na sveopću sramotu, biran za gradonačelnika grada Krapine, piše Fran Živičnjak te nastavlja kako je vrlo indikativno “da on kao bivši gradonačelnik Krapine nije niti jedanput prisustvovao sv. misi koja se od 1991. svake godine održava u Lepoj Bukvi u spomen na pogubljenje svećenika i franjevaca”…

Fran Živičnjak u svojim zapisima popisao je cijeli niz imena i funkcije onih koji su sudjelovali u zločinima na Macelju: Leopold “Leo” Horvat, zapovjednik civilne OZN-e u Krapini, Branko Löw i Valent Katalenić, istražitelji civilne OZN-a u Krapini, Petar Bezjak “Perica”, komesar koncentracijskog logora u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja, kasnije istražitelj UDB-e u Zagrebu, Milan Kunštek, prvi zapovjednik koncentracijskih logora kod Krapine, Branko V(i)dović, komandant komunističkog koncentracijskog logora u Oroslavju, Josip Frankol i Ivan Đurkin, isljednici vojne OZN-e u Krapini, zatim Mladen Šafranko “Marijan”, partizanski podoficir, svjedok-pokajnik, Dragutin Rafaj, partizanski oficir, partizan Živko Vujčić… i još  Ivan Valjavec, doušnik UDB-e, Rudolf Krivak, Josip Koret, Dragutin Koret, Stjepan Vinceljak, Šimek Leljak “Šinter”, Florijan Šerek, funkcioner UDB-e nakon rata, Ivan Strmečki “Stanko”, Slavko Kovačec “Štefunjak”, Dragutin Draganić “Radobojec”, Josip Kovačec, Alojz Brodar, Zvon Smrečki, Miško Grobotek, August Herceg… i još 45 drugih partizana-ubojica u Maceljskoj šumi, čijih se svih imena svjedok-pokajnik Mladen Šafranko nije mogao sjetiti, pa ih Živičnjak nije ni mogao zapisati.

Nitko od njih nije procesuiran, danas su najvjerojatnije svi već završili na sudu Božjem, u kojeg nisu vjerovali. Ovaj popis ostaje kako bi se shvatilo da ubojice nisu izmišljeni ili neki imaginarni likovi, već su doista postojali…, kako bi se prestalo komunističke zločine Titovog režima negirati, banalizirati i marginalizirati. Inače, mi članovi Udruge Macelj 1945. služimo se s poukom Historia est magistra vitae – Povijest je učiteljica života, a zalažemo se za ostvarenje hrvatskog pomirenja po načelu: mržnja NE, osveta NE – želimo samo ISTINU dostupnu javnosti!

Tko su bili svi ti stradali ljudi? Na koji su način ubijeni. Jel bilo staraca, žene, djece…?

Nažalost, imena tisuća žrtava ostati će nepoznata, 1992. ekshumirani su posmrtni ostaci 1.163 žrtava. Osim popisanih svećenika i zrakoplovnog časnika HOS-a Leopolda Hegera koji je identificiran poslije ekshumacije 1992. po vjenčanom prstenu, za ostale su imena i podaci nepoznati. Žrtve su naime, prije egzekucija bile u većini lišene svojih privatnih stvari. Ostale su tako samo bezimene lubanje s rupama od metaka, većinom razbijene šumarskim sjekirama, i kosti vezane žicom… kao trag odvratnih zločina. No, nešto ipak doznajemo, ponovno iz svjedočanstava Frana Živičnjaka, o tim jadnim ljudima, koji su svi imali svoje ime i prezime, datum i mjesto rođenja, svoje roditelje, neki supruge i djecu, braću i sestre… one koji su ih očekivali da se vrate svojoj kući. Nažalost, nisu to nikada dočekali, pa ni doznali gdje su im njihovi dragi završili.

Jadnici koji su preživjeli Hudu Jamu i Tezno, kretali su se prema Macelju ili su dovoženi vlakovima u Đurmanec. Zbog velikog mnoštva nadolazećih zarobljenika, osim u Đurmancu i Krapini, formirana su tri sabirna logora u Mirkovcu pored Sv. Križa Začretja, kao i veliki logor u Oroslavju. Dva logora u Mirkovcu bila su smještena ispred samog dvorca Mirkovec, a dijelila ih je prilazna cesta. S lijeve strane ceste bili su smješteni domobrani i civili, a s desne strane ustaške postrojbe i njemački vojnici. U lijevom logoru gdje su bili domobrani i civili, dopušteno je zarobljenicima primati hranu i vodu koju su donosili okolni seljaci. U lijevom logoru bilo i žena i djece. Po Živičnjakovom dolasku u taj logor, 22. svibnja 1945. poslije podne, jedna se trudna žena porađala uz pomoć zatočenica u baraci bez pružene stručne pomoći i vode. Umrla je zajedno s djetetom i bačena je u jamu pokraj jezera.

Šafranko je ispričao, a Živičnjak zapisao, kako su u Maceljskoj šumi pobijeni slavonski radnici, njih oko 650, zajedno s djecom. Oni su se nakon rata vraćali s rada u Francuskoj, gdje su bili od 1941. do kraja rata 1945. godine. Došli su iz pravca Maribora i zadržani u Krapini, gdje su im opljačkali sve što su nosili sa sobom.  Prije nego su ih zatvorili, oduzeli su im putovnice i opljačkali cipele, posteljinu, posteljno platno, kožu za cipele, ušteđeni novac, prstenje, satove, lančiće, toaletne sapune, ručnike i sve ostalo što je imalo bilo kakvu vrijednost.

Kod iskopa jama u Maceljskoj šumi u mjesecu kolovozu 1992. godine pronađeni su osim kostura i muški šeširi što se tumačilo da su pripadali ljudima koje su partizani pohvatali po poljima. To ne odgovara istini, piše Živičnjak, jer su to bili šeširi spomenutih pobijenih slavonskih radnika, povratnika iz Francuske. U jednoj iskopanoj jami pronađena su i dva dječja kostura od 7 i 15 godina koja su bila vezana žicom. To je dokaz da su te nevine ljude bez ikakve krivnje i suđenja, kao i malu nedužnu djecu hametice pobili, kako bi se pljački i zločinu pokušao zametnuti svaki trag.

Što je sa svjedocima, konkretno iz Maceljske šume. Ima li ih?

S prisilnom šutnjom, prijetnjama i represijom nad onima koji su previše govorili partija se rješavala nekih svjedoka. U današnja vremena, zbog 30-tak godina učmalosti u nazovimo ‘slobodnoj’ Hrvatskoj, dolazi do zaborava, odnosno svjedoci su, kao što već rekoh, zbog starosti poumirali.

No, nešto smo kao Udruga Macelj 1945. ipak uspjeli prikupiti ranijih godina, još za života svjedoka. To smo i objavili u filmu Gora zločina. U živom prikazu svjedok Stjepan Brajdić opisao svoje stradanje od Zagreba do Bleiburga i natrag, kako bi predočio vrijeme i okolnosti stradanja. A maceljske pokolje opisali su i Vid Guntner, Štefanija Lamot i Leopoldina Pavić. Svi su dali vjerodostojne iskaze, odnosno opisali svoja viđenja i sjećanja. Kasnije smo to u tiskanom obliku prenijeli u monografiji MACELJ 1945. koja je izašla povodom 70. obljetnice komunističkih zločina u Macelju. Vid Guntner posvjedočio dolaske zarobljenika vlakom u Đurmanec, njihovo vezanje žicom i tjeranje u koloni prema stratištima. Štefanija Lamot je opisala susret s kolonom zarobljenika koja je išla na smaknuće, kasnije je čula rafale strojnica, te je opisala i ubijanje nekih domaćih ljudi. Leopoldina Pavić je kao djevojčica doživjela ubijanja na Ilovcu, skidanje i strijeljanje ženske osobe, ubačene u jamu, već popunjenu s 25 leševa.

O zločinima u Maceljskoj šumi objavili ste i monografiju svjedočanstava. Jeste li zadovoljni na koji je način knjiga primljena, jeli je otkupilo i Ministarstvo kulture za knjižnice?

Ne, Ministarstvo kulture nije otkupilo ni jedan primjerak te knjige. No ima vremena, možda otkupi poslije objave ovog intervjua… (smijeh)… Imamo još uvijek dovoljno primjeraka za gospođu ministricu, i njezine marne suradnike… (smijeh).  Davno sam odustao nuditi svoja izdanja Ministarstvu kulture… Uzaludan je to posao, dok je takva struktura onih, koji s velikim poteškoćama (ne)prihvaćaju EU-rezolucije o totalitarnim režimima od kojih je bio najpogubniji, u svijetu i u Hrvatskoj, boljševičko-komunistički režim.

No zato je Udruga Macelj 1945. gratis poslala po primjerak svim relevantnim osobama u hrvatskoj politici, tek toliko da znaju, da ih nismo zaboravili…(smijeh). Tako su obavezno dobili primjerak predsjednik Vlade, predsjednik Hrvatskog sabora i bivša predsjednica RH. Dobili su monografiju i svi nad/biskupi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Poslali smo i svim hrvatskim EU-parlamentarcima.

Nedavno smo slali englesko izdanje koje je izdano povodom 75. obljetnice. Dobili su ga relevantni strani veleposlanici u RH. Poslali smo prošle godine i svim biskupima u Austriji, svim najvažnijim političarima u Austriji, gradonačelniku Bleiburga i onom uvaženom biskupijskom tajniku u Klagenfurt dr. Engelbertu Guggenbergeru, koji se založio za zabranu služenja svete mise na Bleiburgu. Sve su monografije imale uljudno prateće pismo na njemačkom jeziku. Zanimljivo je da je austrijski veleposlanik u Zagrebu dva puta monografiju vratio nazad na adresu Udruge, odbio ju je primiti, dok to austrijski dužnosnici nisu učinili, već smo dobili i neka pisma zahvale. Posebno nas je obradovalo vrlo poticajno pismo Željezanskog biskupa dr. Egidija Živkovića.

Upravo smo u pripremi da pošaljemo nekoliko primjeraka na engleskom jeziku i u Vatikan, papi Franji i nekim kardinalima, kako bi se barem malo upoznali sa strahotama komunističkog pokolja svećenstva u Hrvatskoj. Dakle izdanja monografije Macelj 1945., hrvatsko izdanje 2015. i englesko izdanje krajem 2018., nisu bila uzaludna. Englesko izdanje je razaslano u svijet, na dosta važnih političkih adresa, hrvatsko je u institucijama vlasti u RH. Toliko da ne mogu reći, nismo znali… Ako nisu pogledali, pročitali, a dobili su, to je njihov veliki politički propust i pogreška. No, nikada više ne mogu reči, nismo znali… Mogli su znati, da su htjeli…

Učinili smo ono što su trebale ustvari činiti institucije Republike Hrvatske, kako bi se ukazalo na prestrašne Titove komunističke zločine i osporavanu hrvatsku istinu.

Mnogi vjerujte ne znaju ništa o ovom zločinu, kao i o nizu drugih partizanskih zločina… Nu, još je strašnije što se stječe dojam da većinu to i ne zanima…

Naravno… A tko bi ih informirao ili podučio. Živio sam u vremenu komunizma i znam kakvo je to vrijeme bilo… odmah poslije rata…, prije, za vrijeme i poslije Hrvatskog proljeća. Teško je danas prihvatiti, takve morbidne represije kao istinite događaje… No zato bi to trebalo učiti u školama. No tko će to učiti, kad su i profesorima isprani mozgovi… od “onih koji su iz šume došli”, kako su međusobno šaptom govorili malobrojni preživjeli Zagrepčani. Struktura stanovništva u Zagrebu se poslije prevrata (izr. purgerski) dramatično promijenila. U otete gradske stanove u centru Zagreba, doslovno su uletjeli naoružani partizani iz šume. Zatečeni vlasnici najčešće su dobili metak. Partija je raspoređivala tuđu imovinu, zaslužni borci su prisvajali stanove, u njima tuđe  krevete i posteljinu, ormare i posuđe, odjeću i umjetnine…,  U kadama su čuvali koze i kokoši, a WC-školjke su im dugo bile enigma, čemu to služi. Takvi su promijenili gradsku strukturu stanovništva Zagreba, a danas nam njihova djeca tumače što je to “antifašizam”.

Također, ne shvaćam da stasaju mladi svećenici, a da nisu u bogosloviji učili o stradanju naroda i svećenika u komunizmu. Jeli im itko progovara o maceljskim svećeničkim žrtvama? Ne moramo valjda i tu zatajiti? Svećenici bi trebali biti potencijal za empatiju društva, za poticaj i moralnu poduku novim naraštajima, u spoznaji istine i moralnoj osudi svakog zločina. Oni bi trebali pronalaziti sebe u preispitivanju, upravo nad grobnicom u Macelju, gdje počivaju njihova subraća u Kristu. I dovoditi svoje župljane na suočavanje s maceljskom Kalvarijom.

Još je 2007. godine, don Anto Baković objavio svoje životno djelo “Hrvatski martirologij XX. stoljeća”, u kojem navodi 664 žrtve katoličkog klera iz doba komunizma. Od toga je 430 katoličkih svećenika poubijano tijekom i poslije Drugog svjetskog rata, kao posljedica boljševičkog komunizma. Danas, 30 godina u samostalnoj Hrvatskoj, od 430 katoličkih svećenika, imenom, prezimenom, datumom rođenja i službom, u Bakovićevom Martirologiju uredno popisanih svećeničkih žrtava Titove partije, imamo samo dvoje uzdignutih na čast oltara – blaženog Alojzija Stepinca i blaženog Miroslava Bulešića. Pazite, od 430 samo dvoje(!) mučenika…?! Ma, jeli to moguće? Tko je zakazao? S kojim se pravom onda čuditi, da narod ne zna ili premalo zna, o nizu gnjusnih poslijeratnih partizansko-komunističkih zločina.

Zbog čega se i danas malo ili ništa ne objavljuje o ovakvim i sličnim temama, zašto o tome nema tv serije ili igranog filma?

To je pitanje za sadašnju ministricu kulture i njezine marne suradnike… (opet smijeh). No, ne bi bili pošteni ako to pitanje ne bi proširili na sve one ministre kulture koji su imali mandat dulji od godine dana, dakle od Vuića, Biškupića, Zlatar Violić, do aktualne Obuljen Koržinek. Dakle, posve jasno da je posljednja ministrica imala gotovo 4 godine da svoj mandat obilježi nekim izuzetnim domoljubnim filmskim projektom. Čak i više njih. Međutim, nije…, zapravo ona na domoljubnom polju hrvatske istine, nije ostavila nikakv trag, osim ispražnjenih platnih vrećica.

A da se nešto ipak može, jest dokumentarni film “Macelj – Titovo stratište” ostvaren u kooperaciji Laudato Tv i Udruge Macelj 1945. Film je na premijeri napunio Cinestar dvoranu, dvije godine za redom 2018. i 2019. prikazan je u udarnim terminima na HTV 1.programu, pa još i dodatno repriziran… Dakle, i na tom polju Udruga Macelj 1945. je opravdala svoje postojanje. Film sadrži jednu igranu scenu, kako bi se gledateljstvu na najblaži način dočaralo pogubljenje svećenstva. No svakako sama tema istrebljenja politički nepodobnih, zaslužuje snažan istinit scenarij, kvalitetnu režiju i kvalitetne glumce…, bila bi to izvrsna povijesna antikomunistička priča, koja bi najbolje dočarala svu dramatiku tih apokaliptičnih vremena.

Trenutačni predsjednik države bi bacio spomen ploču na ubijene HOS-ovce, hrvatske branitelje iz Domovinskog rata, jer ga „to“ podsjeća na NDH. A na čega vas podsjeća zločin u Maceljskoj šumi?

Trenutačni predsjednik države je izdanak onih koji slijepo, fanatično, vjeruju da su “oni koji su iz šume došli” bili ispravniji od onih koji su se borili za Hrvatsku državu. Neka takvima za razmišljanje posluži direktiva iz slovenskog partizanskog dokumenta, koga sve treba likvidirati: …”poznate vođe antikomunističkog pokreta, sve svećenike i članove raznih katoličkih redova, inteligenciju koja nije 100% vezana za KPS (op.a. KPJ), sve pripadnike buržoazije, trgovce, krupnije zanatlije, sitne poduzetnike, sve rentijere, bogataše i industrijalce, sve predstavnike vladajuće klase, npr. oficire, dočasnike, vojnike, policajce, činovnike financija, poubijati sve bogate zemljoposjednike, tzv. kulake i njihove obitelji…” U tom dokumentu zaključno stoji i ovo: “Što se tiče onih bogataša, trgovaca i industrijalaca koji su novčano podržavali OF (oslobodilačka fronta) prema njima provesti isto načelo gore navedeno. Oni su time htjeli samo spasiti svoju kožu … “ Dakle, čak i simpatizere je trebalo poubijati, samo kako bi se osigurala morbidna vlast komunističke partije. I takvi partizanski indoktrinirani gojenci bi danas tumačili demokraciju, što je ispravno a što nije… Čista politička perverzija.

Teško je da će on i njemu slični, poput bivšeg predsjednika Josipovića, koji posvuda vidi ustaške zmije, a slijep je na partijske i komunističke udave, ikada išta drugo htjeti pojmiti, jer su mu partizanski odgoj i Titova garda mozak zatrovali i savjest preparirali.

Dakle pitanje je bilo, “na što podsjeća zločin u Maceljskoj šumi”? Odgovor je jednostavan: Ono što za Poljsku i svijet predstavlja Katynska šuma, to za Hrvatsku predstavlja Maceljska šuma. Velika je sličnost. Poljacima su to učinili sovjeti, a Hrvatima Titova boljševička partija. U Katynskoj šumi su stradali poljski časnici, u Maceljskoj šumi stradali su svećenici, hrvatski časnici i narod.

Je li vam poznato, na koji su se način pozdravljali zločinci iz ove šume?

Naravno… Pozdravljali su s pozdravom “Smrt fašizmu, sloboda narodu”.  Po primjeru iz Maceljske šume taj bi pozdrav trebao glasiti ” Smrt narodu, sloboda fašizmu”. Jer to što se događalo u Macelju bio je najgori oblik crvenog fašizma (komunizma), koji je nadmašio u svojoj zloći svaki oblik stradavanja zbog ideologije i bešćutne odmazde nad nemoćnim zarobljenicima. To je pored toga bio zločin i nad vlastitim narodom. U Macelju su Hrvati ubijali Hrvate. Naime, tu se vidi sva ideološka zaslijepljenost i ludilo, primitivizam i partijski sadizam. Upravo bi zato Macelj trebao postati sveto mjesto gdje bi Hrvati trebali učiti svoju povijest, da se tako nešto više nikada ne smije ponoviti.

Isto tako bi u Zagrebu već nekoliko puta preimenovan Trg žrtava fašizma, trebao ponovno preimenovati u Trg žrtava komunizma. To bi mu bio jedini ispravni naziv. Naime, na tom su trgu partizani po “oslobođenju” Zagreba, 29. lipnja 1945. objesili zagrebačkog muftiju Ismeta ef. Muftića ispred tadašnje džamije, a prethodno mu odrezali jezik. Džamija u kojoj su “antifašisti” počinili taj “herojski čin” iz mržnje, stajala je na mjestu današnjeg Trga žrtava fašizma. I to je jedna od perverzija partije i partizana koji su “oslobodili” Zagreb. Njihova djeca se danas na tom trgu ponovno kite crvenim zvijezdama petokrakama i  prodaju svoju maglu, poput Zorana Pusića, Vesne Teršelić, Rade Borić i njima sličnih. Oni se u stvari sadistički rugaju, na tom trgu počinjenja partizanskih zločina. Umjesto redovite spektakularne medijske pozornosti nedoučenih izvjestitelja, zaslužuju najveći moralni i društveni prezir i osudu.

Dolaze li i političari u obilazak na Macelj i Lepu Bukvu?

Dakle mijenjali su se predsjednici države, predsjednici Hrvatskog sabora, predsjednici Hrvatske vlade i svi su oni u svim mandatima redovito dobivali pozive na sve značajne događaje, posebice na godišnje spomen mise u Macelju. Međutim, do sada se u Macelju na godišnjoj spomen-misi nikada nije pojavio ni jedan predsjednik RH, ni jedan predsjednik Vlade RH, ni jedan predsjednik Hrvatskog sabora. Cijeli niz godina sve se događalo na razini izaslanika, koji pak nemaju onu političku i medijsku težinu, koju imaju prvi ljudi na vlasti u RH. Tako se ta forma ponavljala iz godine u godinu.

Prije godinu dana marno smo započeli pripreme za 75. obljetnicu komunističkih zločina u Macelju. U tom smislu zaključili smo da bi bilo savjesno od strane naše Udruge Macelj 1945. zatražiti pokroviteljstvo Hrvatskog sabora. To smo učinili službenim dopisom Predsjedništvu Hrvatskog sabora prošle godine sredinom prosinca. Kako nije bilo odgovora u očekivanom vremenu od nekoliko tjedana, ponovili smo isti elektroničkom poštom. Nažalost, do danas nismo primili ni pozitivan ni negativan odgovor.

No, u petak 15. svibnja nenadano su na Macelj stigli predsjednik Vlade i predsjednik Hrvatskog sabora u pratnji Ministra hrvatskih branitelja i još nekih predstavnika vlasti. Nisu smatrali potrebnim pozvali i sastati se s predstavnicima Udruge Macelj 1945.!? Naime, ne radi se ovdje o nekakvom povrijeđenom ponosu, već o onome što jedino članovi Udruge mogu relevantno tumačiti i pokazati na samom stratištu Lepa Bukva ili udaljenijem Ilovcu. Potrebno je bilo pokazati sadašnji izgled i stanje samog stratišta, logističkog mjesta zločina u Lepoj Bukvi koje je prozvano “Titovo lovište”, rastumačiti i pokazati važne detalje na samom terenu. Utoliko bi taj posjet bio kvalitetniji i svrsishodniji.

Ovakav pristup podsjetio nas je na dolaske bivše predsjednice RH Grabar Kitarović koja je dva puta posjetila Macelj, ali oba puta potpuno inkognito i koliko nam je znano bez odlaska u Lepu Bukvu. A doista je neobično kad čelni ljudi države dolaze ispuniti neku formu, a nemaju zanimanje pogledati primjerice jamu IV.D iz kojih su izvađeni posmrtni ostaci svećenstva na lokalitetu Lepa Bukva ili stanje Freudenreichove kuće. To doista rastužuje i postavlja se pitanje kad će jednom hrvatska vlast osjećati bilo svog napaćenog i pogaženog naroda.

Postoji li mogućnost da se osnuje i muzej s radnim nazivom “Maceljska šuma“?

Kad se izgradila crkva Muke Isusove na Macelju, sa tadašnjim župnikom fra Dragom Brglezom dogovoreno je da se u jednom manjem bočnom dijelu uredi spomen-soba u kojem bi se prikazala muka jadnika koji su završili svoj život na Macelju. To je i učinjeno, kao privremeno riješenje. Članovi Udruge Macelj 1945. svjesni su da bi se ta soba u doglednom budućem vremenu trebala upotpuniti s eksponatima i premjestiti u puno veći i prikladniji prostor. Međutim za sada to ostaje tako kako je…

Međutim Udruga Macelj 1945. predložila je ovoj Vladi donošenje Zakona o spomen-području Macelj, koji bi regulirao više toga, pa i znatniji prostor sa sadržajem koji bi se mogao nazvati spomen-muzejom. Iako je prijedlog Zakona na vrijeme i marno pripremljen te je još na polovici mandata poslan predsjedniku Vlade na postupak usvajanja, nažalost, taj Zakon u ovom mandatu Vlade i Sabora nije ugledao svijetlo dana. Okolnosti i procedura su potrošili  vrijeme… Šteta, pitanje je sada idućih izbora i novog sastava vlade, idućih prilika  ukoliko će ih uopće biti…

Znamo da uvijek nešto radite, pripremate…

Za ovu 75. obljetnicu maceljskih zločina, pripremili smo englesko izdanje svjedočanstava, Fran Živičnjak “In eternal remembrance”. Smatrali smo to potrebnim, jer se hrvatska istina treba čitati u svijetu, a engleski je univerzalni jezik. Da su okolnosti normalne, bez straha od zaraze, ovih bi dana imali i javno predstavljanje tog izdanja. Nažalost ovako će to ostati za neku bolju priliku, ali ćemo u međuvremenu započeti slanje tog izdanja na već rečene adrese, u Europi i svijetu. Samo tako možemo raskrinkati taj (na)opaki “antifašizam”.

Vjerujem da ćemo na jesen na prijedlog naše Udruge Macelj 1945., ostvariti i Stručno-znanstveni skup na temu 75. obljetnice maceljskih žrtava, a u suradnji sa povjesničarima koji bi trebali po prvi puta znanstveno progovoriti o događajima u svibnju i lipnju 1945. na Macelju.

Zaključno…?

…zaključno, zahvaljujem Vam gospodine Pavkoviću, neumorni publicistički stvaratelju, što ste mi dali priliku ovako se opsežno osvrnuti na prebolnu temu maceljskih stradanja i žrtava… Naime, neraščišćena povijest stradanja iz Drugog svjetskog rata ima izravnu poveznicu sa hrvatskim obrambenim Domovinskim ratom, kada su naši branitelji također ginuli od agresije onih pod znakom petokrake. Naime, u oba ta rata Hrvatska je kao samosvojna država bila nepoželjna ideologiji Titovog boljševizma, kasnije komunizma i njegovim današnjim gojencima tzv. “antifašistima”.

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari