Pratite nas

Intervju

Generalni direktor Aluminija Dražen Pandža – ‘Aluminij nema više vremena’

Objavljeno

na

Vrijeme u Aluminiju ne mjeri se na uobičajen način. U mostarskoj kompaniji već odavno kazaljka stoji na 12:05 i svatko normalan zna što to znači. Pogotovo jer se vrijeme ne može vratiti unazad.

Generalni direktor Dražen Pandža je već nekoliko puta ponovio ‘Aluminij nema više vremena’, uz to što nema ni novca za struju, ni sirovina, ni rezervnih dijelova… Aluminij proživljava kliničku smrt. Dugovi su preopteretili nekadašnji ponos, ne samo Hercegovine, već i BiH, i pitanje je postoji li uopće rješenje. Tračak nade nude potencijalni kupci, Glencore i tvrtka iz Dubaija WAQT Trade LLC, s kojim pregovara Vlada FBiH.

Upravo danas je na rasporedu nova runda razgovora s Glencoreom… Može se reći da je danas ‘Dan D’ za Aluminij, jer u slučaju da se barem ne približe stavovi dvije pregovaračke strane o Aluminiju će se pričati kao o ‘nekadašnjoj tvornici’. Nešto više od 900 radnika će na ‘ulicu’. Ne treba napominjati kakav je to gospodarski ali i demografski udar prije svega na Mostar, a potom i šire, preko kooperanata.

Generalni direktor Dražen Pandža u intervjuu za Dnevni list nije izrazio previše optimizma po pitanju današnjeg sastanka u Vladi FBiH. Pandža ne želi davati lažnu nadu, ali napominje da će se kompanija boriti dok postoji i minimum šanse za preživljavanje…

Za početak, hoće li Aluminij preživjeti idućih 48 sati? Već nekoliko puta u posljednjih godinu dana tvornica je bila pred gašenjem, ali se uvijek nekako izvlačila i preživljavala. Hoće li tako biti i ovaj put?

-Procijeniti hoće li će tvornica i dalje radit nakon utorka teško je. Ona je, po svemu što se do sada događalo, trebala biti zatvorena još u subotu. Radi održavanja još jednog kruga razgovora s investitorima, taj termin je pomaknut za utorak. Što će dalje biti ovisi o razgovoru u ponedjeljak (danas, nap.a). S obzirom na stajališta Vlade i pozicija investitora okupljenih oko Glencorea, nažalost nisam optimist. Stavovi su i više nego udaljeni te je nemoguće očekivati njihovo približavanje za sat do dva razgovora. Ipak, sve dok se priča, postoji i neka nada za dogovor i kompromis, premda u ovom slučaju ne vidim prostora za postizanje toga. Realno, bojim se da su šanse male ili minimalne i ne bih podržavao bilo kakav lažni optimizam.

U eteru se trenutačno vrti puno različitih informacija vezano za situaciju u Aluminiju. Možete li vi malo razjasniti što se točno događa? Je li situacija doista tako dramatična?

-Situacija je više nego dramatična i stanje se komplicira iz sata u sat. Sva zbivanja utječu na naše kupce i dobavljače o kojima nitko i ne piše. Kako očekivati produženje bilo kakvih ugovora s kupcima kada ne znaju hoćemo li uopće nastaviti s radom? Kakav stav očekivati od dobavljača nego da se mora plaćati avansno radi nesigurnosti u kojoj se nalaze. Nikom od njih ne zamjeramo, naprotiv zahvaljujemo im na povjerenju i strpljenju te činjenici da su nas godinama nosili i trpjeli naše dugove prema njima. Naš upit je što ako propadnu pregovori sa investitorima?! Stav i nalaz revizora jasan je – privatizacija ili stečaj! Mi sredstava za daljnji rad više nemamo, javno smo obznanili da nam je ova četiri dana života, do utorka u ponoć, kupio nas partner osiguravši nam i struju i sirovine. Ako u ponedjeljak opet bude fijasko, nama nema dalje! Sada je sve do Vlade Federacije BiH koja treba pokazati odlučnost ako želi sačuvati ovu kompaniju od čijeg opstanka ovisi u dobrome dijelu i sudbina cijele regije.

Kako radnici podnose trenutačnu krizu?

– Našim radnicima mogu samo zahvaliti na predanom radu i trudu koji pokazuju u ovim trenucima. Moram spomenuti da se stalno potenciraju plaće uposlenika. Ima li nekih preplaćenih mjesta i viška rukovodećih mjesta, ima. Stav Uprave je bio da se uštede rade na tim stvarima. Ljudima koji rade u proizvodnji plaće se ne smije dirati. To su djelatnici koji rade i danju i noću, i petkom i svecem, što kažu naši stari. I Božić i Novu godinu. Zimi, kada je hladno, i po ljetnim vrućinama. Svima koji tvrde da je plaća velika, preporučio bih da obuku ćelijaško odijelo i na mostarskih +45 odu u halu gdje su temperature veće još za 30 stupnjeva i rade u vatrostalnim odijelima osam sati. Ili da idu na visoke peći, ili da lijevaju tekući metal. Nakon toga, neka ocjene njihove plaće, jesu li previsoke ili ne. Administracija i smanjivanje plaća, racionalizacija radnih mjesta – da, umanjenje proizvodnim radnicima – ne. Uostalom, proizvodi li netko drugi nešto i donosi li novac u ovu državu? I stavite se njihovo mjesto, raditi tako predano u tolikoj nesigurnosti, a izvršavati sve svoje radne zadaće s manjkom opreme i rezervnih dijelova. To su heroji! Radi naših radnika, inženjera i održavatelja, ovo Društvo i radi dalje. Jamčim Vam da bi se u ovakvim uvjetima, s ovakvom oskudicom rezervnih materijala, svaki drugi aluminijski proizvođač davno ugasio. Jedinu snagu za daljnji rad mi kao Uprava crpimo iz njihova rada i strpljive šutnje. Hvala im jer na kraju, kakav god bio, svojoj djeci mogu pričati da sam radio s herojima i da ne trebaju gledati nigdje drugo. Naši radnici su moji uzori.

Što se događa u pregovorima s potencijalnim kupcima? Objavljuju se različite informacije… Nejasno je šta tko nudi i planira činiti s Aluminijem?

-Kao što sam već spomenuo, kakva je alternativa ako investitori odustanu, stečaj ili zatvaranje. Ovdje moram naglasiti da je svaki investitor koji će zadržati proizvodnju i radna mjesta dobrodošao i da mi ne biramo ni njegovo podrijetlo ni kako se zove. Kapital je kapital i on kao takav ima univerzalnu i prihvatljivu vrijednost. Uostalom, engleski klubovi su to davno prepoznali. Uprava je do sada jedini službeni kontakt imala s predstavnicima Glencoreova konzorcija te o tom dijelu možemo nešto i pričati. Službeno smo, i usmeno i dopisom, tražili da budemo sudionici sastanka Vlade i potencijalnih investitora iz arapskoga svijeta, ili ako se još bilo tko pojavio, jednako kao što smo sudjelovali i na sastancima s Glencoreom.

Danas je novi krug razgovora s Glencoreom. Kakva su vaša očekivanja? U javnost je procurilo da je najveći spor cijena električne energije. Kako to riješiti?

– Stavovi konzorcija poprilično su poznati i javnosti, te nema potrebe dalje ih obrazlagati. Tiču se cijene električne energije, za što Vlada tvrdi da nema mehanizama da regulira bilo kakvom odlukom te da mora biti tržišna. Kratkoročno ni dugoročno, cijene koje su na Hudex-u, Aluminiju ne daju nikakvu šansu za preživljavanje. To znači i kada bi se pronašla bilo kakva kratkoročna premosnica, bez daljnjega angažmana na pitanju cijene struje, rad Aluminija nema nikakvog smisla niti ekonomske opravdanosti, kako za sam Aluminij tako i za rad potencijalnih investitora. Ukoliko i govorimo o razvijanju potencijala za daljnju obradu i preradu metala, i tu pričamo o projektima za čiju realizaciju bi se tražilo možda i par godina. Može li netko nositi Aluminij par godina dok se to ne bi realiziralo, ne znam. To je ipak pitanje za ulagače.

Kako uopće riješiti problem električne energije? Imate li vi neki kratkoročni ili dugoročni plan ili model?

– Društvo je dalo par prijedloga za rješavanje pitanja opskrbe električnom energijom. Prvo je pitanje otvaranja energetske bilance i pozicioniranje Aluminija unutar nje. Drugo je diferencijacija cijena, jer se moramo složiti svi –  ne može biti da i najmanji i najveći potrošači imaju ista pravila nabave. Pogotovu kada imamo takav nerazmjer u potrošnji. Pa mi smo najveći potrošač struje u jugoistočnoj Europi a struju nabavljamo kao i obična piljara, molim da se nitko ne ljuti na usporedbu. Ako Vlada kaže da se mora dobavljač (mi teritorijalno pripadamo EP HZ HB i moramo biti u njihovoj bilanci, premda oni nemaju proizvodni kapacitet da nas opskrbljuju) vezivati na burzu radi pravila EU-a, mi predlažemo definiranje struje po europskoj burzi. Ako idemo u Europu, zašto onda za nas nije referentna europska burza? Zašto mađarska burza koja je najskuplja u Europi? Zašto se prvo ne zadovolji domaća potreba, a onda struja prodaje vani? Znate koja je najporaznija činjenica kojom se mi uvijek hvalimo? Da je Aluminij najveći izvoznik. Umjesto da se mi, kao Federacija i država, izgrađujemo na način da višak struje ostane u FBiH, da mi naš metal ne izvozimo nego prodajemo desetinama prerađivačkih kompanija koje bi radile od Save do Neretve, mi izvozimo struju i izvozimo aluminij?! I pitamo se zašto propadamo! Konkretno što predlažemo je ukidanje naknada koje su najveće u Europi i iznose skoro 8 Eura, diferencijacija potrošača na način da oni koji troše preko 1 TWh imaju mogućnost da se struja nabavlja po europskoj burzi. Na ovaj način bi riješili kratkoročne a nadamo se i dugoročne probleme oko opskrbe.

Navodno, Vlada FBiH želi mijenjati Upravu Aluminija. Kako to komentirate? Bježi li 44-postotni vlasnik od odgovornosti? Vlada je neki dan objavila priopćenje u kojem je navela sve sto je učinila za Aluminij… Komentar?

– Već izvjesno vrijeme iz određenih se lobija plasira priča oko smjene Uprave i nama nije nepoznanica tko to priča i otkud priča ide. Put i procedura za smjenu se zna i nije je problem niti provesti niti ćemo se mi protiviti ako se pokrene. Vlasnik ima isključivo pravo da određuje tko će voditi nešto što je u njegovom vlasništvu i to je sasvim normalno da bude tako. Mi ćemo raditi svoj posao najbolje što znamo i dati sve naše kapacitete za spas Društva. Hoće li to dovoljno, ne znam, ali mi dajemo naš maksimum. Ono što odgovorno mogu reći jest da kriza u kojoj se nalazimo nadmašuje kapacitet bilo kojeg pojedinca pa taman da se zove i Bill Gates ili Waren Buffet ili Jack Welch. U rješavanje problema mora biti uključen puno širi krug s maksimalnom vanjskom pomoći i potporom sviju. Mislim, baš sviju! Vlada je, istina, nabrojala sve što je dosad napravila. Mi imamo dobru komunikaciju s Vladom, resornim ministrom, dopremijerkom i premijerom. Ne sumnjam ni u njihovu dobru volju, znanje i kompetencije da se problem riješi. Uostalom imamo nekih pozitivnih primjera konkretne pomoći ove i prethodnih vlade u rješavanju problema Energoinvesta, Krivaje, rudnika te se iskreno nadamo da će se i za nas naći rješenje.

Čini li vam se da će politička pozadina borbe oko Aluminija u vas uprijeti prstom ukoliko kompanija ne preživi?

– Ja se zaista nadam da se vrijeme koje nam curi neće iskoristiti za upiranje prstom i traženje krivca nego da će se utrošiti u pokušaje pronalaska rješenja. Kriza u Aluminiju ne traje godinu dana već puno duže. Svaka je uprava imala sve teži zadatak i sve manje resursa za rješavanje problema. Ja se nadam da mi nismo zadnja uprava nego da će biti još njih dosta poslije nas. Bez obzira na to tko će biti vlasnik ili direktor Aluminija.

Kako je Aluminij došao u ovakvo teško stanje?  

– Zadnjih deset godina problemi se samo gomilaju. Rješenja su kratkoročne prirode i nije se našlo ono pravo i dugoročno. To je ono o čemu sada pričamo, kapacitet Federacije ili države da nađe rješenje opskrbe električnom energijom. Jučer sam dobio članak u kojem stoji kako jedna Kanada subvencionira proizvođača aluminija s 830 uposlenih. U ovoj državi su stotine milijuna otišle na subvencije poljoprivredi i neka su. Država to treba raditi, to je valjda i neki njen smisao od vremena kada su se prvi neandertalci počeli skupljati u pećinama i okupljati s mišlju da je zajednički rad spas za sve. Dugovi su stalno rasli i došli smo do trenutka kada neke stvari treba presjeći jer je očigledno da ovako više ne može dalje. Zadnjih deset godina, Aluminij niti jednom nije završilo godinu s pozitivnim rezultatima. Promijenilo se osam uprava, a dugovi samo rasli. Očigledno je da srž problema leži negdje dublje i dalje od današnjega vremena.

Kakve posljedice bi proizvelo gašenje kompanije?

– Zadnjih sam dana pogledao komentare i izvještaje pojedinih medija. Ono što me boli kao čovjeka i građanina jest tolika količina mržnje prema Aluminiju i ljudima koji u njemu rade. Nevjerojatna količina medijskih informacija i komentara koji odišu s toliko nesnošljivosti da se ponekad zapitam je li Thomas Hobbs bio u pravu kada je rekao da je čovjek čovjeku vuk, ili hijena u našem slučaju. Tko u ovoj državi može profitirati gašenjem Aluminija, ja ne znam. Ali znam da ono što izgubimo ne možemo nadoknaditi financijski, 56 milijuna davanja za mrežarine, obnovljive izvore energije, NOS, carine, poreze, doprinose… Znam  da će nestankom nas nestati i duša Hercegovine i srce Mostara. Kakav će to biti rezultat za ljude i koliko će životnih drama tu nastati i nestati, strah me je i pomisliti. Užasavam se od pomisli. Ne želim u utorak izići pred radnike i reći – Laka ti noć i zbogom, dragi naš Aluminij!/HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Kovač: Treba nam Ministarstvo iseljeništva kao kruh nasušni

Objavljeno

na

Objavio

– Ove institucije koje ste nabrojili su hvale vrijedne. U datim okolnostima i u ovom vremenu daju maksimum, ali to je sitnica u odnosu na potrebu iseljene Hrvatske koja nam je neophodna u ovim trenucima i u nadolazećem vremenu. U tim uvjetima Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Hrvatska matica iseljenika daju maksimum, ali to su uistinu sitnice. Treba uspostaviti ministarstvo i donijeti Zakon gdje samo jedan članak toga zakona može nadmašiti pomoć koju pružaju ove institucije.

To je da oslobodimo naše ljudje svih davanja, ulaganja, kao što to rade i druge države koje imaju veliko iseljeništvo. Samo jednim člankom se može nadomjestiti rad i financijska pomoć ovih institucija. Da nije bilo isljene Hrvatske Republika Hrvatska sigurno ne bi uspjela napraviti ono što smo napravili u Domovinskom ratu: od financijske pomoći, od lobiranja kod svjetskih moćnika, dolaskom mladića u Hrvatsku na obranu domovine. Prema tome, temeljem toga stvoren je osjećaj da nismo sami, osjećaj zajedništva i taj se duh pronosio kroz rovove na prvim crtama do institucija i samog predsjednika Tuđmana. Ta je sinergija bila tolika snažna da smo mogli brda premještati.

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ

Gospodin Milan Kovač, jedan od ljudi koji su stvarali Republiku Hrvatsku i aktivni je sudjelovatelj donošenja brojnih odluka, koje su izuzetno značajne za Republiku Hrvatsku. Svoje znanje i iskustvo rado dijeli s mladim ljudima, a starije podsjeća.

U razgovoru kojega nam je dao dva dana nakon Dana neovisnosti sasvim neopterećno nam je govorio o tome kako vidi Hrvatsku te prisjetio događaja koji su hrvatskoj udahnuli duh postojanja i priznanja. Kao predsjednik UO Hrvatske matice iseljenika sjajno barata hrvatskom izvandomovinskom tematikom pogotovo kada je u pitanju učvršćivanje veza između Hrvata koji žive u Hrvatskoj i onih koji žive izvan nje.

Nakon protekloga tjedna, u kojem su se događali razni događaji vezani za hrvatsko iseljeništvo bit će značajno čuti njegovo razmišljanje o stanju u Republici Hrvatskoj i odnosu prema iseljeništvu

Gospodine Kovač, nedavno smo proslavili Dan neovisnosti. Što se to dogodilo na taj dan prije 30 godina?

– Ugodno sam iznenađen da se našao netko da pita one koji su taj dan bili na licu mjesta i dizali ruku za odluku o samostalnosti hrvatske države. Mišljenja i emocije se miješaju. Da se vratim u kontekst vremena prije 30 godina: sjećam se da je bilo pomalo i strah od rezultata naših odluka ali entuzijazam i želja za hrvatskom državom je nadjačala sve i nismo uopće dvojili da li je ispravno da toga dana donesemo tu odluku.

Naročito nakon raketiranja Banskih dvora i nas dan prije koji smo tada bili u Saboru. Sretan sam što smo ostvarili taj cilj iako su nam okolnosti na terenu, posebno međunarodne okolnosti davale šanse ne više od jedan posto. Vidimo da je Hrvatska danas postala parlamentarna država, demokratska, što smo napravili taj državni okvir gdje nam nitko više ne može nametati svoju volju.

Taj okvir treba čuvati, ali i ne zaboraviti hrvatski narod koji živi van tih granica, izvan tog državnog okvira posebno naš narod u BiH, i hrvatske manjine a posebno iseljena Hrvatska, jer danas više Hrvata živi izvan domovine izvan okvira kojega smo stvorili 1991. godine. Zato sam po malo nesretan što je to tako i što je veza između iseljene i domovinske hrvatske oslabila, a bila je presudna u tim danima kada je Hrvatska visila o niti, da li će se uspjeti obraniti od srbo-četničke agresije ili ne.

Do danas nisu se pomakli puno u pravcu unaprijeđenja tih odnosa. Ja sam se stalno zalagao i danas to tvrdim da oporavka Hrvatske nema bez iseljene Hrvatske i ovim putem apeliram na predsjednika HDZ RH i predsjednicu države da pod hitno donesu odluku o formiranju Ministarstva za pitanja iseljeništva. To je jedini način da ta institucija zajedno s drugim institucijama u Hrvatskoj počne zaustavljati iseljavanja naroda a nakon toga omogući i povratak u domovinu. Sve strateške točke i z prvog programa su ostvarene osim ove. I na tome svi trebamo raditi i bez straha donijeti tu odluku. Ne obazirati se što će reći ova politička stranka ili pojedinac. To treba i strateški hrvatski narod riješiti.

Godine 1989., ali i prije tih povijesnih dana Hrvati iz iseljeništa su pomagali onim na terenu. Među onima na terenu bili ste i Vi. Dakle, postojala je sinergija, a mnogi su mišljenja da se niti oružani sukob koji se tada dogodio ne bi mogao biti riješen bez pomoći naših ljudi iz iseljeništva. Predsjednik ste UO Hrvatske matice iseljenika. Kako vidite rad svih tih naših institucija koje rade s našim ljudima u iseljeništvu. Postoji li neki temelji na kojim se može graditi bolje sutra kada su u pitanju odnosi iseljene i domovinske Hrvatske?

– Ove institucije koje ste nabrojili su hvale vrijedne. U datim okolnostima i u ovom vremenu daju maksimum, ali to je sitnica u odnosu na potrebu iseljene Hrvatske koja nam je neophodna u ovim trenucima i u nadolazećem vremenu. U tim uvjetima Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Hrvatska matica iseljenika daju maksimum, ali to su uistinu sitnice.

Treba uspostaviti ministarstvo i donijeti Zakon gdje samo jedan članak toga zakona može nadmašiti pomoć koju pružaju ove institucije. To je da oslobodimo naše ljudje svih davanja, ulaganja, kao što to rade i druge države koje imaju veliko iseljeništvo. Samo jednim člankom se može nadomjestiti rad i financijska pomoć ovih institucija.

Da nije bilo isljene Hrvatske Republika Hrvatska sigurno ne bi uspjela napraviti ono što smo napravili u Domovinskom ratu: od financijske pomoći, od lobiranja kod svjetskih moćnika, dolaskom mladića u Hrvatsku na obranu domovine. Prema tome, temeljem toga stvoren je osjećaj da nismo sami, osjećaj zajedništva i taj se duh pronosio kroz rovove na prvim crtama do institucija i samog predsjednika Tuđmana. Ta je sinergija bila tolika snažna da smo mogli brda premještati. Danas, nažalost, to je jedinstvo splahnulo i oni koji nam ne žele dobro rade koordinirano i smišljeno da nas posvađaju da naprave kaos u zemlji, da bi nas opet priveli nekoj neprirodnoj zajednici.

Naši ljudi iz iseljeništva učinili su mnogo. Kako bismo ih čvršće vezali za Domovinu svakako se moraju mijenjati i određeni zakoni. Nedavno je promijenjen Zakon o državljanstvu RH.

– Prije nekoliko dana sam prvi puta upoznao svoju rodicu, sestričnu iz Argentine. Rođena je u Argentini. Moj stric je 1929. godine pobjegao u Argentinu. Ona, njegova unuka zatražala je državljasntvo. Tamo u Konzulatu su joj rekli da se javi 01. srpnja iduće godine. Što je mene zgrozilo i morat ću se obratiti Ministarstvu vanjskih poslova i pitati: tko radi u veleposlanstvu? Da li su to ostali oni koji su tamo radili i oni koji su radili i prije 1990 ili su došli novi koji ne znaju što je nacionalni i državni interes RH. Umjesto da su sretni da ima Hrvata koji žele hrvatsko državljanstvo oni se tako ponašaju. U ovo vrijeme barem osjetiti bilo hrvatstva a kasnije i vratiti se. Sve se čini, ne znam iz kojih razloga da se to spriječi. I to stvara veliki amonizitet našeg naroda u iseljeništvu. I to je žalosno.

Gospodine Kovač, kada povučemo paralelu na ona teška vremena kada smo svi bili zajedno i kada iz razgovora s ljudima nismo mogli prepoznati bilo kakav tihi tamni ton, sada primjećujemo, evo i iz Vaših riječi, da ipak postoji jedna rezignacija. Što je razlog tomu?

– 2000. godine kada je u Hrvatskoj počela stvarna detuđmanizacija, što znači rashrvaćivanje hrvatskog naroda, počelo se sa bacanjem kosti razdora, sumnje u hrvatski narod oko nekih vrlo bitnih događaja u RH tijekom devedesetih godina, a jedna do njih je počela od Stjepana Mesića i govori kako je Tuđman dijelio BiH sa Miloševićem što je notorna laž i ludost. I malo dijete zna da u tim vremenima kada je Hrvatska visila o niti, gdje su JNA i srpska politika bili uvjereni u sto posto u pobjedu, da bi Tuđman u srcu te velike pobjede dijelio nešto s nekim.

Pobjednik s upitnikom ništa ne dijeli, a Srbi su mislili da su sto posto pobjednici. To je jedna do laži. Nastavljene su drugim lažima koje su u hrvatskom narodu stvorile negodovanje, bezizlaznost, bezperspektivnost. Iz dana u dan preko medija su se forsirale takve vijesti, optuživalo se ljude koji su najzaslužniji za stvaranje hrvatske države. I naš je narod, mogu slobodno reći, podložan tim negativnim vijestima, koje su svakodnevno plivale po medijima.

Narod je sklon vjerovanju da ono što je vidio na televiziji ili pročitao u novinama je istina i na takav se način, evo, već 20 godina pljuje po svetinjama Domovinskog rata. Ne procesuiraju se ratni zločinci, a hrvatske se domoljube hapsi po hitnom postupku, osuđuje, drži po zatvorima, to kod naroda stvara nelagodu i normalno da je rezultat takvog djelovanja u ovih 20 godina, stvara jedno beznađe, ljutnu, rezignaciju i zato mnogi ljudi odlaze.

Preko 3000 hrvatskih branitelja je izvršilo suicid i to je jedan od rezultata. Jer nisu mogli podnositi nepravdu. Sad je vrijeme da se skupe glave i da se vidi što je strateški interes hrvatske države i da se od toga ne odustaje po cijenu bilo čega. A jedna od tih mjera je raditi više na iseljenoj Hrvatskoj i animirati ljude za povratak.

Ima li budućnosti za Hrvate u Hrvatskoj?

– Ima. Rekao sam na početku. Mi smo stvorili okvir. Unutra će se događati stvari kao i u drugim demokratskim državama: izbori, mijenjat će se parlamentarne stranke na vlasti. Ovisi o hrvatskom narodu koji na izborima mora gledati kome dati glas i kome dati pravo da upravlja hrvatskom državom.

Izlaz iz ove situacije,koja nije dobra, ponovno je sjedanje za stol svih institucija hrvatske države: premijera, predsjednice države, rektora sveučilišta, biskupske konferencije. Treba sve zatvoriti u jednu sobu i tri dana ne davati niti kruha niti vode, dok ne izađu sa zajedničkim stavom kako sačuvati hrvatsku državu, kako sačuvati hrvatski narod u BiH i kako zaštiti prava hrvatskom narodu kao manjini u Srbiji i Crnoj Gori. Prema tome, treba zauzeti jedinstveni stav koji će biti obvezujući za sve one koji žive u hrvatskoj državi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Petar Penava: O političkim mrtvacima samo najbolje!

Objavljeno

na

Objavio

Intervju s Petrom Penavom, bivšim političkim emigrantom iz SR Njemačke

Gospodine Penava, kako Vi kao bivši politički emigrant gledate na predsjedničku kandidaturu Zorana Milanovića?

O političkim mrtvacima samo najbolje!

Znači da tzv. “ljevica“ nije imala boljeg izbora?

Sama činjenica da su njega poslali u utrku za predsjednika države je jasna poruka udbaških struktura da su oni u velikom rasulu. Udbaški produkti mogu samo funkcionirati ako imaju jako udbaško zaleđe. Međutim, oni su se sa “lex Perkovićem“ sami pokopali i samo je pitanje vremena kada ćemo ih politički dotući.

U medijima se govori da je Milanović ucjenjen i da je zbog toga morao pristati na ovu kandidaturu. Što se ipak od njega može očekivati kao i od struktura koje ga podržavaju?

Mi nismo zaboravili da je Milanovićeva grupa odgovorna za “lex Perković“, za registar hrvatskih branitelja, za dvije kolone u Vukovaru, za nasilno uvođenje ćirilice u Vukovaru, za ubojstvo hrvatskog branitelja Darka Pajičića, za udbaški zakon o prebivalištu, o marginalizaciji i sprječavanju glasanja dijaspore, o postavljanju udbaških kadrova u hrvatsku diplomaciju, o gospodarstvenom krahu, korupciji, o oprostu milijunskih dugova udbaškim medijima itd.

Vi očekujete da će Milanović i njegova grupa doživjeti još jedan politički debakl?

Apolutno! Hrvatski narod je pokazao nakon “lex Perkovića“ da želi jednu lustriranu i demokratsku Hrvatsku. Ali umjesto nje dobili smo sramotnu i štetnu koaliciju Plenkovića i HNS-a, jednim od kreatora “lex Perkovića“. Svaka politika koja radi protiv interesa svoga naroda i svoje države osuđena je na propast.

Kako hrvatska dijaspora ocjenjuje rad današnje koalicije?

Ono što velikosrpskim fašistima nije uspjelo to će ova koalicija sa Plenkovićem na čelu odraditi bez ijednog ispaljenog metka: Hrvatsku od Hrvata etnički očistiti.

Uskoro se bliži obljetnica žrtve grada heroja Vukovara.

Vukovar i njegova žrtva se ne smiju bagatelizirati. To se naše neprocjenjivo blago ne smije bacati pred svinje.

U Domovinskom ratu je bilo dosta časnih srba koji su se borili za samostalnu i demokratsku RH kao svoju domovinu. Njih ne smijemo zaboraviti i njima moramo biti jako zahvalni. Ovi ljudi moraju imati svoj glas u RH a ne oni koji su ratovali za veliku srbiju i koji imaju krvave ruke.

Problem na prostoru bivše YU je velikosrpski fašizam koji je poražen u Slo, Hr, BiH i na Kosovu. Pa NATO je njih dva puta bombardirao. Pa čak se je i Crna Gora od njih odvojila. Dakle, problem je tu i njega treba jasno i glasno označiti i riješiti.

Genocidnost velikosrpskog fašizma se ne smije zaboraviti i zanemariti. Njemu se treba svim sredstvima suprotstaviti.

Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara, kritizira hrvatske institucije što ne istražuju i procesuiraju ratne zločine koji su se dogodili u Vukovaru. Mnogi počinitelji ovih zločina još uvijek slobodno žive u Vukovaru…

Ivan Penava ima našu bezrezervnu podršku. Znamo da mu nije lako ali kada zna da ima čitav narod iza sebe onda će mu to dati dadatnu energiju u borbi za istinu i pravdu. Hvala dragom Bogu, da imamo čovjeka i političara kao što je on.

Hrvatsko Državno Odvjetništvo bi prema Ustavu RH trebalo biti „samostalno i neovisno pravosudno tijelo“ koje zajedničkim naporima i timskim radom stvara uvjete „za puno funkcioniranje pravne države, zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda i zaštitu temeljnih interesa RH“.

Vidjeli smo u slučaju Perković i Mustač kako se je DORH grčevito borio protiv njihova izručenja Njemačkoj iako je DORH pravno trebao zastupati interese SR Njemačke, zemlje koja je izručenje tražila. Tadašnji glavni državni ovjetnik bio je notorni Mladen Bajić koji je i dan danas zamjenik GDO.

Na predstavljanju Nobilove knjige, kojom se glorificira lik i djelo pravomoćno osuđenog udbaškog ubojice Josipa Perkovića, jedan od počasnih gostiju bio je i Dinko Cvitan, bivši glavni državni odvjetnik i sadašnji zamjenik glavnog državnog odvjetnika. Uz to valja napomenuti, da je autor knjige komunistički tužitelj, koji je široj javnosti poznat po obiteljskom nasilju i premlaćivanju petnaestogodišnjeg mladića.

Ova dva primjera jasno govore kakvo je naše pravosuđe i koliko je ono neovisno. Da Bajić i Cvitan imaju imalo ljudskosti u sebi oni bi najkasnije nakon pravomoćne presude udbašima u Njemačkoj sami trebali podnijeti ostavke. Mi se nadamo da će ipak doći pravi ljudi koji će razne bajiće i cvitane smijeniti i njihove štetne radnje istražiti i procesuirati.

Kod nas se u RH sve politizira i to je naš veliki problem. Sve se odvija u kontekstu političkih pitanja. I tu za pravdu i istinu nema mjesta. To se odnosi na neprocesuiranje velikosrpskih fašističkih zločina kao i udbaških likvidacija hrvatskih političkih emigranata.

U zadnje se vrijeme vuku paralele između hrvatske emigracije i hrvatskih branitelja. Što Vi kao bivši politički emigranta mislite o tome?

 Ako se hrvatski branitelji na sve moguće načine kriminaliziraju i ponižavaju kako onda možemo očekivati da se ubijeni hrvatski politički emigranti drugačije tretiraju? Dovoljno vam je samo spomenuti registar hrvatskih branitelja i sve će vam biti jasno.

RH od svoje samostalnosti do danas nije ništa učinila da rasvijetli ubojstva nad hrvatskim emigrantima. RH nije ništa učinila da se organizatori i počinitelji ovih ubojstava procesuiraju iako većina njih još uvijek u RH slobodno žive. Iz ovih činjenica je jasan stav hrvatske politike da oni još uvijek hrvatsku emigraciju tretiraju kao “neprijateljsku, ustašku, fašističku, ekstremnu, terorističku itd.“.

Prema tome, u ovu kategoriju spadaju i hrvatski branitelji koji su se kao “ustaše, fašisti, neprijatelji i ekstremni-teroristi“ suprotstavili jugoslavenskim i velikosrpskim koljačima i koji su porazili njihove kokarde i crvene zvijezde petokrake. Zato i ne čudi što je napravljen i objavljen registar branitelja isto kao što je i prije Udba vodila popis “neprijateljske emigracije“.

Dakle, ubijeni hrvatski emigranti su bili i hrvatski branitelji?

Jedna totalitarna diktatura ne dopušta i ne tolerira opoziciju. Zato oni svojim političkim protivnicima prišivaju raznorazne etikete sa ciljem da ih što više difamiraju i kriminaliziraju. To su radili sa Hrvatima u inozemstvu a isto tako i u domovini.

Hrvatski branitelji su svi oni koji su se od prvog svjetskog rata pa sve do Oluje borili protiv velikosrpskog fašizma i za samostalnu hrvatsku državu. Bez njihove borbe i njihove žrtve mi danas ne bi imali svoju državu.

Razgovarao Dragan Cotic

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari