Pratite nas

Politički rentgen

GENEZA ZLOČINA

Objavljeno

na

Hrvatice i Hrvati, kojima se Predsjednica obraća, žele vidjeti svoju Predsjednicu na Bleiburgu, a ne na ekranu netransformirane HRT-e. Ta državnička slika s Bleiburga govorila bi više od tisuću riječi i poslanica! Treba biti legalista, poštivati odluke Predsjednice, no možda još nije kasno za jednu lijepu sliku, za jedan lijepi „selfi“ sa svojim narodom?

Potaknut Predsjedničinim „dramatičnom“ poslanicom, kao politički komentator koji je uložio ogromnu energiju kako bi Predsjednica bila tamo gdje joj je i mjesto, osjećam legitimnu potrebu analizirati izrečeno. Isto tako, potaknut brojnim komentarima anonimnih i znanih autora,potaknut komentarima koje treba s pažnjom respektirati, osjećam potrebu sve staviti u jedan dobronamjeran  osvrt, tragajući za najkorisnijim rješenjenjima, isključivo radi dobrobiti Domovine, bez ikakvog politikantskog kritizerstva.

[ad id=”93788″]

Potpuno je bjelodano kako je Hrvatska nacija duboko ideološki podijeljena  i   kristalno je jasno kako su te podjele svojevrsna kočnica i barijera svekolikom napretku, kako duhovnom tako i ekonomskom. Ta precizna Predsjedničina dijagnoza traži i državničke odgovore, traži jasno locirati izvore podjela, traži otkriti razloge takvih podjela i traži preispitati kuda te podjele  Hrvatsku vode? Traži alate kako te podjele neutralizirati?

U jednom dramatičnom, iznuđenom, a usudio bih se reči i afektivnom stanju, u kratkoći vremena, teško je odvagnuti svaku riječ, a još je teže zadovoljiti ukuse 4 milijuna hrvatskih arbitara koji misle kako je upravo njihova politička receptura spasonosna za budućnost Domovine. „Govornik“, svjestan situacije u kojoj se nalazi, upotrebljava prokušanu taktiku izjednačavanja „krivnje“, taktiku političkog centra, koja neodoljivo podsjeća na zauzimanje pozicije u klasičnoj političkoj kampanji za novi reizbor. Poznato je kako kampanja za novi mandat počinje danom dobivenih izbora i traje cijelo vrijeme do novih izbora, a izgleda, došlo je vrijeme za pozicioniranje i stvaranje odnosa sa ciljanim  biračkim skupinama. Ne radi to samo Predsjednica, to radi i Tim Orešković.

Ako je cilj Predsjedničinih savjetnika bio pozicioniranje u političkom centru gdje je najviše glasača, koji u odnosu na ultralijeve i ultradesne čine značajnu večinu glasačkog tijela, možda su i pogodili? Možda su pogodili i zbog činjenice da je Ona Predsjednica svih državljana Republike Hrvatske!?

Ali gdje je u toj igri podijeljena Hrvatska i naša zajednička  budućnost?

Deklarativnom osudom režima NDH i i Titovog režima, stavljanje u istu ravan jednih i drugih zločina, zatvaranje tih stranica povijesne knjige i okretanje budučnosti na temelju zaborava, čini mi se, nije taktika koja će makar malo podići svijest o nekom novom zajedništvu.

Geneza zločina režima NDH i geneza zločina diktatora Tita mogu se staviti u jedan jedini pravni okvir i kontekst, u kontekst  vremena u kojemu su se zločini dogodili. Usuđujem se tvrditi, da su Titovi zločini od 1941-1945 godine bili podjednako teški i usporedivi sa zločinima režima NDH. Već u NOB-u, Tito je likvidirao sve koji su makar i spomenuli Hrvatsku državu. U toj mitološkoj NOB, Tito je prema pragmatici zadane situaciji koketirao s Pavelićem, Hitlerom, Mussolinijem i Dražom Mihailovićem bez ikakvog ustezanja. U tom komplotu i zajedništvu planirao je osujetiti savezničko iskrcavanje na Jadranu, znajući da bi takva ratna operacija zauvijek uništila njegove snove o stvaranju svoje, vlastite Jugoslavije.

Problem je što su Titovi zločini u tom ratnom razdoblju skriveni i potpuno zataškani, a zločini režima NDH otkriveni, tisuću puta uvećani i desetljećima kao sramotna sjena lebde nad poštenim hrvatskim narodom. Paralelno su stvorena dva mita! Mit o heroju, maršalu Titu i mit o genocidnom hrvatskom narodu. Istina o Titu srušit će sve mitove!

Dakle, referentna točka za raspravu o zločinim dva režima, njihova usporedba, osuda tih zločina može se staviti jedino u okvire vremenskog trajanja Drugog svjetskog rata.

Sve što se događalo nakon završetka tog krvavog rata nije usporedivo, jer se nema s čim usporediti na teritoriju Hrvatske.Titovi zločini, zločini njegovog diktatorskog, komunističkog režima bili su i ostali jednosmjerna ulica sve do 1991 godine, do pada Vukovara, do priznanja samostalne Republike Hrvatske.

Nije isto, a u pravnim i sudbenim okvirima nikada ne će ni biti isto tretirati zločin u ratu nad proiciranim, stvarnim ili izmišljenim  neprijateljem, ili učiniti masovne zločine u miru, jer te netko označio kao metu, kao narodnog neprijatelja bez ikakvih kriterija.Sudovi u mirnodopskim uvjetima, na zločine iz osvete, na zločine iz koristoljublja, na zločine radi nacionalne ili ideološke mržnje u miru, gledaju sasvim drugim naočalama u odnosu na zločine učinjene u vihoru ratova. Zaprijećene kazne  i izrečene  presude,  drastično su drugačije što proizlazi iz dokazane sudske prakse.

NDH je suđena, ali nikada nije  osuđena zbog zločina učinjenih u ratu. Naprotiv! Američki suci u Nurnbergu gotovo su do kraja ekskulpirali režim NDH tvrdeći kako NDH nije bila samostalna država, tvrdeći da su zločini u NDH učinjeni pod direktnom zapovjednom odgovornošću Adolfa Hitlera. Rasni i antisemitski zakoni donešeni su po strogoj direktivi Gestapoa, a zabrana djelovanja svih parlamentarnih stranaka u NDH proizvod je i volja nacista koji su bili jedina prava i dominantna  politička snaga u NDH. NDH nije bila slobodna parlamentarna država, onakva kako je to sanjao hrvatski narod.

Pavelić, za razliku od Tuđmana, nikada nije tražio plebiscit hrvatskog narod na referendumu niti na parlamentarnim izborima koji su jedini meritorni pokazatelj volje hrvatskog i svakog naroda. Nema opravdanja ratnim stanjem, jer i Tuđman je u krvavom ratu uspješno održavao demokratski parlamentarni politički ustroj.

Zločini režima NDH su učinjeni, treba ih krščanski priznati po stoti put, treba doživjeti katarzu, ali ni jedan nacionalno osvješten Hrvat nikada ne će staviti svoj bianco potpis na rukopis Titovo-Rankovićevske  propagande, na rukopise mitova o Jasenovcu. Tu žrtvu od nas  ne bi trebao nitko tražiti, pa čak  ni Predsjednica države, jer ti mitovi zapravo skrivaju Titovu zločinačku narav u vrijeme mitskog NOB-a,  a osobito zločinačku činidbu nakon završetka rata.

Zaključak je jednostavan! Potrebno je raditi usporedbe i izjednačavati samo u kontekstu vremena u kojemu su se zločini dogodili, bez obzira na veličinu i dokaze zločina jedne ili druge strane. To su osnove kriminalističke i forenzičke znanosti!

Istinu o masovnim zločinim Titovog režima u mirnodopskim uvjetima može se uz malo dobre volje utvrditi brzo  bez ikakve sumnje. Još lakše je dokazati kako Titovi zločini u miru nemaju ama baš nikakve sveze sa ratnim zločinima režima NDH. Motivi tih Titovih zločina leže isključivo u likvidaciji potencijalnih ideoloških neprijatelja, leže u pljački, ubojstima iz koristoljublja, ubojstvima s najnižim porivima. Zbog toga je geneza jednih i drugih zločina sasvim različita, neusporediva i zbog toga je pogrešno  zločine u ratu izjednačavati sa zločinima u miru tražeći da se nad njima zatvori knjiga radi nekog neutemeljenog kvazipomirenja.

Pomirba djece ustaša i partizana,  nije se nikada dogodila i ne će se nikada dogoditi bez otkrivanja geneze svih zločina i bez zakonske osude veličanja svih totalitarnih režima, bez obzira s koje strane dolazili. Pomirbe nikada nije bilo, pa ni u Domovinskom ratu. Od 100 vodećih lijevih intelektualaca koji danas kreiraju mentalnokomunističku politiku, 95-ero njih  nikada nisu ni bili u Domovinskom ratu. Oni su imali svoj san, svoj rat! Ona manjina mentalnih komunista koja je i sudjelovala u Domovinskom ratu imala je svoju viziju neke nove, demokratske Jugoslavije, demokratske po njihovoj mjeri i pod njihovom šapom. Ma potpuno je jasno da ni Račan ni Mesić ni sva ta silna ultra komunistička  bulumenta nikada nisu željeli slobodnu Hrvatsku. Znajući da će se komunistička Jugoslavija neminovno raspasti tražili su nove modele opstojnosti te iste tvorevine u kojoj bi oni  i nadalje bili gospodari života i smrti, dajući nam demokraciju na kapaljku po vlastitim prosudbama.

Nema podjela na djecu partizana i ustaša, a ako nema te podjele nije potrebna ni moguća  pomirba na toj osnovi.

Ima stvarnih, bjelodanih podjela na one koji nikada nisu željeli Hrvatsku državu, nikada je ne će željeti i na one koji su uvijek, i 10.travnja i 1991, sanjali nezavisnu, slobodnu i prosperitetnu Domovinu, slobodnu od svih režima, slobodnu i od ustaškog režima, slobodnu i demokratsku od bilo kakve čizme nacizma, komunizma ili neoliberalizma.

Mentalni komunisti ne smiju čak ni u snu poželjeti ni jednu, nikakvu  Hrvatsku, taman kad bi i htjeli, jer su pupčanom vrpcom vezani za beogradske arhive u kojima stoji istina o zločinačkoj ideologiji na kojoj počiva njihova politička misao i platforma. Ucjenjeni su, jer su neraskidivi  dio zločina svog ideologa i idola Tita, jer su dio tog represivnog diktatorskog, Titovog  režima. Ucjenjeni su i moraju igrati po velikosrpskim pravilima. Oni su kreatori, ideolozi, zapovjednici i izvrštelji i supočinitelji zločina nad Hrvatima i to stoji debelo podcrtano u podrumima arhiva JNA, SKJ-u, KOS-a i UDBE! Oni sanjaju povijesni zaborav u nekoj novoj Jugi, oni sanjaju zatvaranje te nedorečene povijesne knjige u nekom novom regionu i spremni su radi svoje zločinačke budućnosti žrtvovati i ubiti  svaki trag nacionalne svijesti i pripadnosti hrvatskom narodu.

Kada ovako radikalno zaoštrimo to pitanje hrvatskih podjela, na svjetlo dana izlazi Milanovićeva, ne slućajna izjava o „slućajnoj državi sa slućajnim narodom“. I gle vraga! Opet su ga ponovo izabrali njegovi gospodari za sekretara Partije čak i nakon svih gluposti koje je napravio!? Izabrali su ga jer razara, jer dijeli, jer je njhov udarni malj!

Ma ljudi moji, ne radi se tu o  samo jednoj u nizu Milanovićevih našmrkano-lucidnih, neotesanih i bahatih izjava. On je konstantan trbuhozborac svojih velikosrpskih i mentalnokomunističkih gospodara, to je stav koji bi svaki ozbiljan obavještajni sustav u normalnoj državi okarakterizirao veleizdajničkim.

Milanovićevi  stavovi o Predsjednici eklatantan je primjer sramoćenja i rušenja hrvatskih institucija. Milanović, partizanski sin, koji partizane nije vidio, „niti jeo niti mirisao“, tipičan je primjer te indoktrinirane mržnje prema Hrvatskoj i hrvatskim „ognjištarima“.Bez promjene tog genetski usađenog stava nema pomirenja,  to se ne može učiniti relativizacijom, izjednačavanjem, već jedino neumoljivom povijesnom istinom.

Pomiriti se ne možeš s nekim tko ima nenarodne, rušiteljske i paklenske namjere prema Domovini  bez imalo uzmicanja nakon toliko  eklatantnih primjera mržnje prema vlastitom narodu. Gdje je tu empatija prema Špičkovini, Bukovini, Slavoniji, Baranji, Vukovaru, empatija prema braniteljima, poštovanje prema prvom Predsjedniku? Poštovanje prema Predsjednici?

Milanović  je indoktrinirana anacionalna nakupina genetski modificiranih stanica, „začet“ na masonskoj ideji beznacionalne Države ili Svijeta s jednom nacijom, na judeomasonskoj ideji koja je rodila komunizam.

Jedina moguća pomirba u Hrvatskoj je ona pomirba koja može i mora iznutra, dubinski  izmiriti demokršćanski korpus hrvatskog naroda na temeljima zaštite nacionalnih interesa i domovinske sigurnosti. Glavna strateška odrednica neojugoslavenstva, (čitaj velikosrpstva), jest razbiti moguće zajedništvo većinskog demokršćanskog korpusa u Hrvatskoj, a glavno oružje za provedbu te strategije su mitovi o Titu i Jasenovcu za koje se sada traži status quo zbog navodnog okretanja nepredvidljivoj, imaginarnoj budućnosti.

Moguće je da bi otkrivanje svih istina, kroz jedan duži vremenski tijek dovela i mentalnokomunističku ljevicu do katarze stvarajući pretpostavke za socijaldemokraciju sa hrvatskim predznakom, sa strategijom poštivanja nacionalnih interesa zajedničke nam  Domovine. Istina je da trenutno ne postoje nikakvi znakovi dobre volje u tom pravcu. Naprotiv, podjele jačaju, podjele se nameću i to ljevica javno proklamira sa sintagmom „MI ILI ONI“, javno proklamira podjelama i proizvodnjom navodnog „ustaštva“.

Čemu onda gubiti energiju na unaprijed osuđene strategije? Kako onda protumačiti pragmatične, centrističke poruke Predsjednice? Mogu li se guranjem pod tepih i nedijalektičkim  izjednačavanjem krivnje za sve zločine svih režima stvoriti pretpostavke za pomirbu ili će to eskalirati u još veče podjele? Jesu li Njeni savjetnici svjesni političkih i povijesnih  činjenica ili se brinu samo za svoje ili tuđe sebične interese?

Pomirba se ne može odglumiti, povijesna knjiga se ne može i ne smije zatvoriti! Naprotiv, treba  širom otvoriti stranice povijesne knjige poraća, od Bleiburga do Vukovara, na temelju čega bi se kad tad moglo ostvariti zajedništvo u različitosti, na temeljima istine, na korist zajedničke Domovine.

[ad id=”93788″]

Hrvatice i Hrvati, kojima se Predsjednica obraća, žele vidjeti svoju Predsjednicu na Bleiburgu, a ne na ekranu netransformirane HRT-e. Ta državnička slika s Bleiburga govorila bi više od tisuću riječi i poslanica! Treba biti legalista, poštivati odluke Predsjednice, no možda još nije kasno za jednu lijepu sliku, za jedan lijepi „selfi“ sa svojim narodom?

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Politički rentgen

Tko je odgovoran što danas manjine odlučuju o većini?

Objavljeno

na

Hoćemo li nakon ovih izbora postati tolerantnije društvo?

Međusobno povjerenje i tolerancija u politici ključno je pitanje za svakog političkog pragmatika ovog trenutka , a Andrej Plenković je do sada više puta dokazao da on to jest u svakom pogledu. Bez političke pragmatike, širine, spremnosti na kompromise i s „crnim vragom“ bolje je ne baviti se politikom, jer sve drugo je čisti idealizam ili tvrdoglava isključivost.

Treba li Andrej Plenković nužno vjerovati osmorici manjinaca koji su po difoltu uvijek lojalni vladajućoj većinu bez obzira tko to bio, ili osmorici koji su već dokazano srušili HDZ-ovu Vladu i koji su tijekom protekle 4 godine činili sve da još jednom učine isto. Treba li vjerovati osmorici lojalnih manjinaca ili Miroslavu Škori koji ni nakon burne predizborne kampanje ne odustaje od svojih apriorističkih zahtjeva proglašavajući izbornog pobjednika Andreja Plenkovića nesposobnim, čime zapravo podcjenjuje i onu ogromnu većinu naroda koja je dala svoj glas HDZ-u?

U tom kontekstu nameće se pitanje po čemu su 24-tvorica „konzervativaca“ izvan HDZ-a veći Hrvati od 66-orice Hrvata sa HDZ-ovih lista i čime oni to garantiraju procvat nekog idealističkog i čistog domoljublja, bolje ili sigurnije Hrvatske ? Po čemu je Škoro bolji Hrvat od Plenkovića čiji odlazak ultimativno traži? Ima li čišće ruke, politički „back ground“, diplomatsko iskustvo, svjetonazorski habitus ili bilo što drugo što bi ga činilo sposobnijim ili boljim premijerom da mu se može bianco vjerovati? Ili je možda na djelu nastavak rušilačke politike kakvom je srušena Kolinda Grabar Kitarović, što nam je dovelo Zorana Milanovića na Pantovčak?

Domovinski pokret na čelu s „maestrom“ dirigentom Miroslavom Škorom, cijelu svoju predizbornu kampanju je izgleda pogrešno koncipirao na sotoniziranju HDZ-a i Andreja Plenkovića jasno komunicirajući da im je Plenković prva politička meta i neprijatelj broj jedan. Njihova „domoljubna“ logika bila je jednostavna. Rušenjem mrskog im premijera srušit će HDZ i na najlakši način ostvariti svoj politički rast penetracijom u HDZ-ovo biračko tijelo prikazujući se većim Hrvatima od bilo kojega hadezeovca na kugli zemaljskoj.

Miroslav Škoro je svoju kampanju temeljio na dva stupa. Prvi je brutalno omalovažavanje Andreja Plenkovića i ponižavanje cijelog HDZ-a, a drugi je njegova pjevačka popularnost gdje je ciljano išao na najdublje emocije svojih obožavatelja. Na kraju se i jedno i drugo pokazalo promašenim i kontraproduktivnim, jer rezultati izbora pokazuju trijumfalnu pobjedu HDZ-a, dok je Škoro od svojih 130 000 fanova na FB profilu dobio jedva 10% preferencijskih glasova.

Škoro je očekivao rekordnu berbu preferencijskih glasova i ukupno osvojenih mandata, a na kraju se to svelo na prosječnu priču i banalni vic iz „večernje škole“ što mu je definitivno otupilo oštricu ucjenjivačkih pozicija kojima je htio iz politike ukloniti Andreja Plenkovića. Rezultati parlamentarnih izbora koji su jedina pravovaljana anketa pokazali su da Domovinski pokret nije postao presudan faktor za sastavljanje vladajuće većine.

Premda svi ozbiljni analitičari ocjenjuju da je Domovinski pokret osvajanjem 16 mandata ostvario povijesni rezultat desnice u Hrvatskoj, u izbornom stožeru Domovinskog pokreta nakon objave izbornih rezultata vladala je prava konsternacija kao da su bili na karminama. To neopravdano razočarenje proizašlo je iz činjenice da se nisu ostvarile dvije ključne želje Domovinskog pokreta.

Prva je spoznaja da neće biti presudan faktor u sastavljanju parlamentarne većine, a druga im je želja pala u vodu kada su shvatili da nema ništa od velike koalicije kojom su plašili hrvatski narod, jer je HDZ svojom velikom izbornom pobjedom potpuno anulirao tu agendu koja je trebala biti Škorin ključni dokaz da su HDZ i SDP isti.

Kada jedna stranka ili pokret osvoji 16 mandata na parlamentarnim izborima nakon jedva 6 mjeseci postojanja doista je neobično da iz njihovog stožera umjesto slavlja vidimo totalno razočarenje. Što bi doajen hrvatskog pravaštva Anto Đapić dao da je 2003. godine umjesto 8 osvojio 16 mandata na parlamentarnim izborima?

Pa on bi bio kralj i iste sekunde još u izbornoj noći bi HDZ-u ponudio partnerstvo čime bi dokinuo svaku mogućnost pretjeranog utjecaja Milorada Pupovca na hrvatske politike i više nitko ne bi mogao pričati o jačanju političkog srpstva u Hrvatskoj. Postavlja se pitanje zbog čega se Miroslav Škoro nije sjetio ponuditi partnerstvo HDZ-u čime bi HDZ i DP u startu imali većinu od 82 manda, a toj većini bi se bez ikakve sumnje priklonilo još barem 4 zastupnika manjinaca čime bi se stvorila najstabilnija vlada u Republici Hrvatskoj do sada.

Ukoliko bi HDZ odbio koaliciju s DP-om, tada bi mogli otvoreno razgovarati o Plenkovićevoj vjerodostojnosti. Osobno sam apsolutno uvjeren da bi ogromna većina Škorinih i HDZ-ovih glasača snažno podržali koaliciju HDZ-a i DP-a!

Najava Andreja Plenkovića da će do 76 ruku doći u suradnji s predstavnicima nacionalnih manjina uz još neke pojedince, jer postizborna matematika ne nudi ništa drugo, otvorila je novi front napada na HDZ. Ponovo su HDZ-ovci i njihovi glasači prodane duše te izgleda da taj politikantski kontrapunkt pravovjernih domoljuba neće nikada prestati. A čini se, da su upravo oni glavni krivci što se i ovaj put vladajuća većina morala osloniti na predstavnike nacionalnih manjina, jer su Most i DP bezbroj puta komunicirali da neće s Plenkovićevim HDZ-om.

Današnjim izborom nacionalnih manjina kao lojalnih partnera s kojima je uspješno surađivao i u prethodnom mandatu Plenković je poništio mantru o bilo kakvoj velikoj koaliciji sa SDP-om koja je sugerirana iz Škorinog agitpropovskog šora. Svojom velikom pobjedom HDZ je gotovo uništio tu lažnu socijaldemokraciju u Hrvatskoj i konačno je došlo vrijeme da SDP osim Tita i antifašizma potraži neke nove, istinske socijaldemokratske temelje što će za njih biti mukotrpan hod po trnju u godinama što ih čekaju. HDZ se u proteklom mandatu pokazao kao istinski socijalno osjetljiva stranka kakva SDP nikada nije bila bez obzira što im je socijaldemokracija u naslovu.

Svi pokušaji izjednačavanja HDZ-a sa SDP-om pali su u vodu kao najobičnija propagandistička floskula, jer HDZ i unatoč tome što su im Most i DP zalupili vrata nije ni pomislio na bilo kakvu veliku koaliciju već se oslonio na tradicionalnu lojalnost predstavnika nacionalnih manjina. Danas, kada nema ni primisli o bilo kakvoj velikoj koaliciji, predstavnici nacionalnih manjina postali su kamen smutnje za pravovjerne domoljube, a kada ne bi bilo Milorada Pupovca kao glavne mete tih prijepora bez ikakve sumnje bio bi izmišljen neki novi neprijatelj broj jedan, jer desnica očito ne može rasti bez pravih ili izmišljenih političkih neprijatelja? U tom kontekstu Miloradu Pupovcu koji je pročitana knjiga daje se neobjektivno prevelika politička moć , osobito nakon što je velikosrpska politika doživjela povijesni slom u Domovinskom ratu.

Dok god manjine u Hrvatskoj budu ustavna kategorija, dok god budu imali najveća prava zagarantirana Ustavom Republike Hrvatske događat će se slične anomalije. Promjena Ustava može se dogoditi jedino dvotrećinskom većinom u Hrvatskom saboru, a ovi izbori su pokazali da je konzervativna Hrvatska zajednički osvojila više od 90 mandata što je vrlo blizu toj većini. Ta statistička činjenica ostat će zabilježena kao pirova pobjeda i mrtvo slovo na papiru, jer si je Domovinski pokret svojim ucjenjivačkim politikama onemogućio ulazak u vladajuću većinu, odbacujući zajedništvo sa HDZ-om na političkom spektru od centra prema desno, od čega je otvoreno strepila kompletna lijeva politička scena.

Postavlja se opravdano pitanje zašto se to dogodilo? Slučajno zbog političke potkapacitiranosti ili je to zajedništvo spriječeno pod dirigentskom palicom gremija duboke države s elementima međunarodnog utjecaja na izborne procese u Republici Hrvatskoj? Sprječavanje rasta konzervativnih snaga u Republici Hrvatskoj vidljivo je na svakom koraku u posljednjih 5 godina, a ishodište svega je dekapitacija Tomislava Karamarka i Kolinde Grabar Kitarović. Treba li svekoliku javnost podsjetiti da je Škoro demonstrativno napustio HDZ tek kada ga je preuzeo Tomislav Karamarko, a nedavno je aktivno sudjelovao u dekapitaciji Kolinde Grabar Kitarović?

Sav trud oko stvaranja zajedništva na desnom političkom spektru na čemu su marljivo radili brojni pošteni i dobronamjerni ljudi, s ciljem da se na desnici stvori snažan koalicijski partner HDZ-u , mogao bi rezultirati još većim rasulom na tom političkom spektru ako ne bude razuma.

Hrvatski suverenisti, koji su bili nukleus stvaranja zajedništva na desnom političkom spektru u ovoj izbornoj priči najlošije su prošli dobivši mrvice sa stola Domovinskog pokreta. Ostaje tajna zbog čega Most i Domovinski pokret nisu išli zajedno u ovu izbornu utrku čime bi bez ikakve sumnje ostvarili daleko veći sinergijski učinak?

Andrej Plenković je u svom zadnjem istupu pokazao da razumije predizbornu retoriku ma koliko ona gruba bila i da je spreman na postizborne kompromise sa svima onima kojima je sigurnost i stabilnost Hrvatske na prvom mjestu. Razumno je očekivati, da će većina domoljuba na desnom političkom spektru u dogledno vrijeme biti spremni na stvaranje zajedništva u različitosti, na podršku većini s punom sviješću da su na ovim izborima postigli povijesni rezultat koji bi trebao biti zalog za strpljivo građenje promjena kojima legitimno programski teže. Mijenjati Hrvatsku može se jedino iz pozicija vladajuće većine u novom ozračju tolerancije u hrvatskom društvu.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Kazimir Mikašek-Kazo: Trijumfalna pobjeda konzervativne Hrvatske!

Objavljeno

na

HDZ - Hrvatska demokratska zajednica/FB

Ono što sam predvidio u naslovu „Postoji li u Hrvatskoj političke mudrosti za stabilnu vladajuću većinu?“, dogodilo se pred našim očima, a tvrdio sam sljedeće;

„Na ovim izborima će se pokazati da će natpolovičnu većinu glasova dobiti demokršćanska, konzervativna, narodnjačka ili kolokvijalno kazano desna politička opcija koja u relevantnim statistikama ima bazen od oko 86% potencijalnih glasača“.

HDZ, Domovinski pokret i Most, stranke koje bez ikakve sumnje možemo smjestiti od centra prema desno, koje možemo nazvati kršćansko demokratskim, narodnjačkim, konzervativnim, a nikako ultradesnim, zajednički su osvojile 90 mandata u čemu HDZ trijumfalno predvodi sa osvojena 66 mandata, daleko više nego je u ovom predizbornom spin ratovanju bilo tko mogao predvidjeti. Na vidjelo su isplivale  agencije za ispitivanje javnog mnijenja i naši „vrli politički komentatori i analitičari“ koji su uz pomoć većinskog lijevog mainstreama baš bezobrazno gurali Republiku Hrvatsku u veliku koaliciju izjednačavajući HDZ sa SDP-om s ciljem da oslabe HDZ i daju vjetar u leđa Škorinom pokretu. Cilj im je bio oslabiti HDZ približiti ga SDP-u i primorati ih na ulazak u veliku koaliciju koja bi po njihovoj fantaziji trebala biti brana prodirućem fašizmu u Republiku Hrvatsku. Naravno, ti fašisti su navodno okupljeni oko Miroslava Škore, ima ih navodno i u HDZ-u! Projicirana velika koalicija je treba uništiti taj rastući konzervativni pokret i potpuno spriječiti moguću koaliciju HDZ-a i Domovinskog pokreta. Proizveden je brutalni rat između HDZ-a i DP-a, a izvorište tog rata bilo je u pretežito lijevom mainstreamu koji kontrolira duboka država. Proizveden je sofisticirani urotnički plan s ciljem da „antifašisti“ spase Republiku Hrvatsku od rastućeg crnog fašizma!

Pri tome su apologete te urote potpuno zanemarili racionalno analizirati svoje miljenike u SDP-u na čelu s rođenim luzerom  Davorom Bernardićem i jednostavno nisu htjeli primijetiti da je Andrej Plenković u svim elementima političkog znanja, elokvencije, govorništva i pristojnosti doslovno pregazio Davora Bernardića na predizbornom sučeljavanju, ali i na svim njihovim sučeljavanjima koji su se dogodili u Hrvatskom saboru u proteklom vremenu. Hoće li se bilo tko od tih velikih analitičkih umova makar zacrvenjeti nakon rezultata ovih izbora ili će Puhovski Macan i ostali pravednici i nadalje ekskluzivno dobivati ogromnu priliku utjecati na javno mnijenje zaglupljujući Hrvatski narod. Bilo je doista tužno gledati lijeve analitičare koji su nakon dva sučeljavanja praktički izjednačavali Plenkovića s Bernardićem, a bilo je i onih koji su se drznuli tvrditi da je Bero bio bolji i simpatičniji.

Ta dva sučeljavanja kao najgledaniji televizijski događaji  godine otvorili su hrvatskom narodu oči što se pretočilo u rezultate parlamentarnih izbora. Plenkovićev HDZ je potpuno zasluženo trijumfalno pobijedio Bernardićevu Restart koaliciju s 25 mandata razlike čime je san lijevog mainstreama o velikoj koaliciji srušen kemijskim olovkama razboritih birača koji se nisu dali izmanipulirati! Ti brutalni i neutemeljeni napadi na Plenković kojega se bez ikakve zadrške nazivalo najvećim lopovom, pljačkašem i koruptivnim monstrumom na čelu HDZ-a, kao bumerang su do kraja slomili hrvatsku kvazi socijaldemokraciju prokazavši ih kao  Titove propagandističke pionire koji su proizvodnjom ustaštva i fašizma cijelom svijetu poručivali da Hrvatsku treba spašavati iz crnog mraka ultradesnih dekadencija. Na kraju kada je Plenković uljudno zapitao Bernardića gdje su ti fašisti i tko su oni imenom i prezimenom Bernardić je ostao bez teksta pa mu čak ni šalabahteri nisu pomogli. Kao jedini Berin adut ostao mu je ogoljen Tito i antifašisti koji se bore sa svojim avetima prošlosti kako bi opravdali postojanje svog antifašizma u hrvatskom društvu u kojemu fašizam i ustaštvo apsolutno ne postoje ni u tragovima.

Konzervativna Hrvatska je trijumfalno pobijedila one koji su nas dijelili na MI i ONI, one koji su nam obećavali pakao, one koji braniteljske ploče bacaju na smeće, one koji slave čiste povijesne falsifikate i mitove, one koji miču hrvatske svetinje s Pantovčaka. Konzervativna Hrvatska je osvojila 90 mandat, a antifašistička ljevica tek 53 mandata ukupno!!! Konzervativna Hrvatska je porazila i one koji se zovu Možemo, Pametno s Imenom i prezimenom koji su nam već u izbornoj noći obećali još žešću borbu protiv crnila i mraka u Hrvatskoj ne poštujući ni minimum legaliteta i volje hrvatskog naroda koji je ogromnom većinom izabrao konzervativnu Hrvatsku sa svim onim tradicionalnim vrijednostima i baštinama kojima bi se trebao ponositi svaki domoljub. Ti koji misle da su toliko antifašistički potentni, koji se na čelu s Radom Borić kite partizanskom petokrakom, kojima je glavni adut smrt nerođene djece, već u ovoj izbornoj noći su zapravo postali sljedbenicima svojih poraženih seniora i učitelja što će se vrlo brzo pokazati na lokalnim izborima. Ma kakve šanse uopće ima ostrašćeni Tomašević ako mu s druge strane stane Vili Beroš koji je i na ovim izborima dobio najviše preferencijskih glasova? Tomaševiću ne može pomoći ni dragi Bog, a kamoli Mile Kekin, Sandra Benčić ili Urša Raukar!

Konzervativna Hrvatska, liberalni demokršćani, kršćanski demokrati i praktični vjernici svoje veliko povjerenje su dali HDZ-u, Domovinskom pokretu i Mostu i s pravom očekuju postizborno zajedništvo svoje pobjedničke strane. Dominantno najviše glasova je dobio HDZ, jer je narod u Andreju Plenkoviću prepoznao pragmatičnog liberalnog demokršćanina kojega odlikuju osobine koje bi svaki kršćanin trebao imati. To su vrline koje mogu opraštati, koje mogu pružiti ruku i svojim neistomišljenicima, a osobito one vrline koje u najvećim ugrozama traže bezuvjetno zajedništvo i lojalnost radi sigurnosti Hrvatske. Nacija je izabrala sigurnost nasuprot eksperimentima, izabrala je pristojnost nasuprot totalne nepristojnosti, izabrala je kompetencije nasuprot vidljivim nesposobnostima. Vox populi od pobjednika traži zajedništvo na političkom spektru od centra prema desno, a kada se malo ohlade predizborne usijane glave pokazat će se da ne postoji ni jedan ozbiljan razlog koji bi to zajedništvo spriječio. Na desnom političkom spektru ni približno ne postoje nepremostive razlike kakve postoje između SDP-a i HDZ-a. To zajedništvo, ta pomirba patriota koja je moguća i potrebna u ovim teškim trenutcima za Republiku Hrvatsku, bit će zalog za bolju budućnost i putokaz za potvrdu takvog zajedništva na nadolazećim lokalnim izborima.

Socijaldemokracija u Republici Hrvatskoj konačno na ovom porazu dobiva ogromnu priliku za istinski „restart“ i katarzu unutar sebe kako bi se zauvijek oslobodila utega Titoizma i neojugoslavenskog antifašizma koji nakon brutalnog poraza u Domovinskom ratu još uvijek politikantski živi u njihovim mentalno komunističkim glavama, kao jedino oružje u njihovoj borbi protiv HDZ-a i konzervativnih snaga u Hrvatskoj.

Na kraju, treba čestitati hrvatskom narodu koji je u ovim vrućim zdravstvenim i ekonomskim okolnostima znao izabrati one koji su za budućnost Hrvatske najbolje rješenje.

Kazimir Mikašek-Kazo 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari