Connect with us

Politički rentgen

GENEZA ZLOČINA

Objavljeno

on

Hrvatice i Hrvati, kojima se Predsjednica obraća, žele vidjeti svoju Predsjednicu na Bleiburgu, a ne na ekranu netransformirane HRT-e. Ta državnička slika s Bleiburga govorila bi više od tisuću riječi i poslanica! Treba biti legalista, poštivati odluke Predsjednice, no možda još nije kasno za jednu lijepu sliku, za jedan lijepi „selfi“ sa svojim narodom?

Potaknut Predsjedničinim „dramatičnom“ poslanicom, kao politički komentator koji je uložio ogromnu energiju kako bi Predsjednica bila tamo gdje joj je i mjesto, osjećam legitimnu potrebu analizirati izrečeno. Isto tako, potaknut brojnim komentarima anonimnih i znanih autora,potaknut komentarima koje treba s pažnjom respektirati, osjećam potrebu sve staviti u jedan dobronamjeran  osvrt, tragajući za najkorisnijim rješenjenjima, isključivo radi dobrobiti Domovine, bez ikakvog politikantskog kritizerstva.

[ad id=”93788″]

Potpuno je bjelodano kako je Hrvatska nacija duboko ideološki podijeljena  i   kristalno je jasno kako su te podjele svojevrsna kočnica i barijera svekolikom napretku, kako duhovnom tako i ekonomskom. Ta precizna Predsjedničina dijagnoza traži i državničke odgovore, traži jasno locirati izvore podjela, traži otkriti razloge takvih podjela i traži preispitati kuda te podjele  Hrvatsku vode? Traži alate kako te podjele neutralizirati?

U jednom dramatičnom, iznuđenom, a usudio bih se reči i afektivnom stanju, u kratkoći vremena, teško je odvagnuti svaku riječ, a još je teže zadovoljiti ukuse 4 milijuna hrvatskih arbitara koji misle kako je upravo njihova politička receptura spasonosna za budućnost Domovine. „Govornik“, svjestan situacije u kojoj se nalazi, upotrebljava prokušanu taktiku izjednačavanja „krivnje“, taktiku političkog centra, koja neodoljivo podsjeća na zauzimanje pozicije u klasičnoj političkoj kampanji za novi reizbor. Poznato je kako kampanja za novi mandat počinje danom dobivenih izbora i traje cijelo vrijeme do novih izbora, a izgleda, došlo je vrijeme za pozicioniranje i stvaranje odnosa sa ciljanim  biračkim skupinama. Ne radi to samo Predsjednica, to radi i Tim Orešković.

Ako je cilj Predsjedničinih savjetnika bio pozicioniranje u političkom centru gdje je najviše glasača, koji u odnosu na ultralijeve i ultradesne čine značajnu večinu glasačkog tijela, možda su i pogodili? Možda su pogodili i zbog činjenice da je Ona Predsjednica svih državljana Republike Hrvatske!?

Ali gdje je u toj igri podijeljena Hrvatska i naša zajednička  budućnost?

Deklarativnom osudom režima NDH i i Titovog režima, stavljanje u istu ravan jednih i drugih zločina, zatvaranje tih stranica povijesne knjige i okretanje budučnosti na temelju zaborava, čini mi se, nije taktika koja će makar malo podići svijest o nekom novom zajedništvu.

Geneza zločina režima NDH i geneza zločina diktatora Tita mogu se staviti u jedan jedini pravni okvir i kontekst, u kontekst  vremena u kojemu su se zločini dogodili. Usuđujem se tvrditi, da su Titovi zločini od 1941-1945 godine bili podjednako teški i usporedivi sa zločinima režima NDH. Već u NOB-u, Tito je likvidirao sve koji su makar i spomenuli Hrvatsku državu. U toj mitološkoj NOB, Tito je prema pragmatici zadane situaciji koketirao s Pavelićem, Hitlerom, Mussolinijem i Dražom Mihailovićem bez ikakvog ustezanja. U tom komplotu i zajedništvu planirao je osujetiti savezničko iskrcavanje na Jadranu, znajući da bi takva ratna operacija zauvijek uništila njegove snove o stvaranju svoje, vlastite Jugoslavije.

Problem je što su Titovi zločini u tom ratnom razdoblju skriveni i potpuno zataškani, a zločini režima NDH otkriveni, tisuću puta uvećani i desetljećima kao sramotna sjena lebde nad poštenim hrvatskim narodom. Paralelno su stvorena dva mita! Mit o heroju, maršalu Titu i mit o genocidnom hrvatskom narodu. Istina o Titu srušit će sve mitove!

Dakle, referentna točka za raspravu o zločinim dva režima, njihova usporedba, osuda tih zločina može se staviti jedino u okvire vremenskog trajanja Drugog svjetskog rata.

Sve što se događalo nakon završetka tog krvavog rata nije usporedivo, jer se nema s čim usporediti na teritoriju Hrvatske.Titovi zločini, zločini njegovog diktatorskog, komunističkog režima bili su i ostali jednosmjerna ulica sve do 1991 godine, do pada Vukovara, do priznanja samostalne Republike Hrvatske.

Nije isto, a u pravnim i sudbenim okvirima nikada ne će ni biti isto tretirati zločin u ratu nad proiciranim, stvarnim ili izmišljenim  neprijateljem, ili učiniti masovne zločine u miru, jer te netko označio kao metu, kao narodnog neprijatelja bez ikakvih kriterija.Sudovi u mirnodopskim uvjetima, na zločine iz osvete, na zločine iz koristoljublja, na zločine radi nacionalne ili ideološke mržnje u miru, gledaju sasvim drugim naočalama u odnosu na zločine učinjene u vihoru ratova. Zaprijećene kazne  i izrečene  presude,  drastično su drugačije što proizlazi iz dokazane sudske prakse.

NDH je suđena, ali nikada nije  osuđena zbog zločina učinjenih u ratu. Naprotiv! Američki suci u Nurnbergu gotovo su do kraja ekskulpirali režim NDH tvrdeći kako NDH nije bila samostalna država, tvrdeći da su zločini u NDH učinjeni pod direktnom zapovjednom odgovornošću Adolfa Hitlera. Rasni i antisemitski zakoni donešeni su po strogoj direktivi Gestapoa, a zabrana djelovanja svih parlamentarnih stranaka u NDH proizvod je i volja nacista koji su bili jedina prava i dominantna  politička snaga u NDH. NDH nije bila slobodna parlamentarna država, onakva kako je to sanjao hrvatski narod.

Pavelić, za razliku od Tuđmana, nikada nije tražio plebiscit hrvatskog narod na referendumu niti na parlamentarnim izborima koji su jedini meritorni pokazatelj volje hrvatskog i svakog naroda. Nema opravdanja ratnim stanjem, jer i Tuđman je u krvavom ratu uspješno održavao demokratski parlamentarni politički ustroj.

Zločini režima NDH su učinjeni, treba ih krščanski priznati po stoti put, treba doživjeti katarzu, ali ni jedan nacionalno osvješten Hrvat nikada ne će staviti svoj bianco potpis na rukopis Titovo-Rankovićevske  propagande, na rukopise mitova o Jasenovcu. Tu žrtvu od nas  ne bi trebao nitko tražiti, pa čak  ni Predsjednica države, jer ti mitovi zapravo skrivaju Titovu zločinačku narav u vrijeme mitskog NOB-a,  a osobito zločinačku činidbu nakon završetka rata.

Zaključak je jednostavan! Potrebno je raditi usporedbe i izjednačavati samo u kontekstu vremena u kojemu su se zločini dogodili, bez obzira na veličinu i dokaze zločina jedne ili druge strane. To su osnove kriminalističke i forenzičke znanosti!

Istinu o masovnim zločinim Titovog režima u mirnodopskim uvjetima može se uz malo dobre volje utvrditi brzo  bez ikakve sumnje. Još lakše je dokazati kako Titovi zločini u miru nemaju ama baš nikakve sveze sa ratnim zločinima režima NDH. Motivi tih Titovih zločina leže isključivo u likvidaciji potencijalnih ideoloških neprijatelja, leže u pljački, ubojstima iz koristoljublja, ubojstvima s najnižim porivima. Zbog toga je geneza jednih i drugih zločina sasvim različita, neusporediva i zbog toga je pogrešno  zločine u ratu izjednačavati sa zločinima u miru tražeći da se nad njima zatvori knjiga radi nekog neutemeljenog kvazipomirenja.

Pomirba djece ustaša i partizana,  nije se nikada dogodila i ne će se nikada dogoditi bez otkrivanja geneze svih zločina i bez zakonske osude veličanja svih totalitarnih režima, bez obzira s koje strane dolazili. Pomirbe nikada nije bilo, pa ni u Domovinskom ratu. Od 100 vodećih lijevih intelektualaca koji danas kreiraju mentalnokomunističku politiku, 95-ero njih  nikada nisu ni bili u Domovinskom ratu. Oni su imali svoj san, svoj rat! Ona manjina mentalnih komunista koja je i sudjelovala u Domovinskom ratu imala je svoju viziju neke nove, demokratske Jugoslavije, demokratske po njihovoj mjeri i pod njihovom šapom. Ma potpuno je jasno da ni Račan ni Mesić ni sva ta silna ultra komunistička  bulumenta nikada nisu željeli slobodnu Hrvatsku. Znajući da će se komunistička Jugoslavija neminovno raspasti tražili su nove modele opstojnosti te iste tvorevine u kojoj bi oni  i nadalje bili gospodari života i smrti, dajući nam demokraciju na kapaljku po vlastitim prosudbama.

Nema podjela na djecu partizana i ustaša, a ako nema te podjele nije potrebna ni moguća  pomirba na toj osnovi.

Ima stvarnih, bjelodanih podjela na one koji nikada nisu željeli Hrvatsku državu, nikada je ne će željeti i na one koji su uvijek, i 10.travnja i 1991, sanjali nezavisnu, slobodnu i prosperitetnu Domovinu, slobodnu od svih režima, slobodnu i od ustaškog režima, slobodnu i demokratsku od bilo kakve čizme nacizma, komunizma ili neoliberalizma.

Mentalni komunisti ne smiju čak ni u snu poželjeti ni jednu, nikakvu  Hrvatsku, taman kad bi i htjeli, jer su pupčanom vrpcom vezani za beogradske arhive u kojima stoji istina o zločinačkoj ideologiji na kojoj počiva njihova politička misao i platforma. Ucjenjeni su, jer su neraskidivi  dio zločina svog ideologa i idola Tita, jer su dio tog represivnog diktatorskog, Titovog  režima. Ucjenjeni su i moraju igrati po velikosrpskim pravilima. Oni su kreatori, ideolozi, zapovjednici i izvrštelji i supočinitelji zločina nad Hrvatima i to stoji debelo podcrtano u podrumima arhiva JNA, SKJ-u, KOS-a i UDBE! Oni sanjaju povijesni zaborav u nekoj novoj Jugi, oni sanjaju zatvaranje te nedorečene povijesne knjige u nekom novom regionu i spremni su radi svoje zločinačke budućnosti žrtvovati i ubiti  svaki trag nacionalne svijesti i pripadnosti hrvatskom narodu.

Kada ovako radikalno zaoštrimo to pitanje hrvatskih podjela, na svjetlo dana izlazi Milanovićeva, ne slućajna izjava o „slućajnoj državi sa slućajnim narodom“. I gle vraga! Opet su ga ponovo izabrali njegovi gospodari za sekretara Partije čak i nakon svih gluposti koje je napravio!? Izabrali su ga jer razara, jer dijeli, jer je njhov udarni malj!

Ma ljudi moji, ne radi se tu o  samo jednoj u nizu Milanovićevih našmrkano-lucidnih, neotesanih i bahatih izjava. On je konstantan trbuhozborac svojih velikosrpskih i mentalnokomunističkih gospodara, to je stav koji bi svaki ozbiljan obavještajni sustav u normalnoj državi okarakterizirao veleizdajničkim.

Milanovićevi  stavovi o Predsjednici eklatantan je primjer sramoćenja i rušenja hrvatskih institucija. Milanović, partizanski sin, koji partizane nije vidio, „niti jeo niti mirisao“, tipičan je primjer te indoktrinirane mržnje prema Hrvatskoj i hrvatskim „ognjištarima“.Bez promjene tog genetski usađenog stava nema pomirenja,  to se ne može učiniti relativizacijom, izjednačavanjem, već jedino neumoljivom povijesnom istinom.

Pomiriti se ne možeš s nekim tko ima nenarodne, rušiteljske i paklenske namjere prema Domovini  bez imalo uzmicanja nakon toliko  eklatantnih primjera mržnje prema vlastitom narodu. Gdje je tu empatija prema Špičkovini, Bukovini, Slavoniji, Baranji, Vukovaru, empatija prema braniteljima, poštovanje prema prvom Predsjedniku? Poštovanje prema Predsjednici?

Milanović  je indoktrinirana anacionalna nakupina genetski modificiranih stanica, „začet“ na masonskoj ideji beznacionalne Države ili Svijeta s jednom nacijom, na judeomasonskoj ideji koja je rodila komunizam.

Jedina moguća pomirba u Hrvatskoj je ona pomirba koja može i mora iznutra, dubinski  izmiriti demokršćanski korpus hrvatskog naroda na temeljima zaštite nacionalnih interesa i domovinske sigurnosti. Glavna strateška odrednica neojugoslavenstva, (čitaj velikosrpstva), jest razbiti moguće zajedništvo većinskog demokršćanskog korpusa u Hrvatskoj, a glavno oružje za provedbu te strategije su mitovi o Titu i Jasenovcu za koje se sada traži status quo zbog navodnog okretanja nepredvidljivoj, imaginarnoj budućnosti.

Moguće je da bi otkrivanje svih istina, kroz jedan duži vremenski tijek dovela i mentalnokomunističku ljevicu do katarze stvarajući pretpostavke za socijaldemokraciju sa hrvatskim predznakom, sa strategijom poštivanja nacionalnih interesa zajedničke nam  Domovine. Istina je da trenutno ne postoje nikakvi znakovi dobre volje u tom pravcu. Naprotiv, podjele jačaju, podjele se nameću i to ljevica javno proklamira sa sintagmom „MI ILI ONI“, javno proklamira podjelama i proizvodnjom navodnog „ustaštva“.

Čemu onda gubiti energiju na unaprijed osuđene strategije? Kako onda protumačiti pragmatične, centrističke poruke Predsjednice? Mogu li se guranjem pod tepih i nedijalektičkim  izjednačavanjem krivnje za sve zločine svih režima stvoriti pretpostavke za pomirbu ili će to eskalirati u još veče podjele? Jesu li Njeni savjetnici svjesni političkih i povijesnih  činjenica ili se brinu samo za svoje ili tuđe sebične interese?

Pomirba se ne može odglumiti, povijesna knjiga se ne može i ne smije zatvoriti! Naprotiv, treba  širom otvoriti stranice povijesne knjige poraća, od Bleiburga do Vukovara, na temelju čega bi se kad tad moglo ostvariti zajedništvo u različitosti, na temeljima istine, na korist zajedničke Domovine.

[ad id=”93788″]

Hrvatice i Hrvati, kojima se Predsjednica obraća, žele vidjeti svoju Predsjednicu na Bleiburgu, a ne na ekranu netransformirane HRT-e. Ta državnička slika s Bleiburga govorila bi više od tisuću riječi i poslanica! Treba biti legalista, poštivati odluke Predsjednice, no možda još nije kasno za jednu lijepu sliku, za jedan lijepi „selfi“ sa svojim narodom?

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari