Pratite nas

Politički rentgen

GENEZA ZLOČINA

Objavljeno

na

Hrvatice i Hrvati, kojima se Predsjednica obraća, žele vidjeti svoju Predsjednicu na Bleiburgu, a ne na ekranu netransformirane HRT-e. Ta državnička slika s Bleiburga govorila bi više od tisuću riječi i poslanica! Treba biti legalista, poštivati odluke Predsjednice, no možda još nije kasno za jednu lijepu sliku, za jedan lijepi „selfi“ sa svojim narodom?

Potaknut Predsjedničinim „dramatičnom“ poslanicom, kao politički komentator koji je uložio ogromnu energiju kako bi Predsjednica bila tamo gdje joj je i mjesto, osjećam legitimnu potrebu analizirati izrečeno. Isto tako, potaknut brojnim komentarima anonimnih i znanih autora,potaknut komentarima koje treba s pažnjom respektirati, osjećam potrebu sve staviti u jedan dobronamjeran  osvrt, tragajući za najkorisnijim rješenjenjima, isključivo radi dobrobiti Domovine, bez ikakvog politikantskog kritizerstva.

[ad id=”93788″]

Potpuno je bjelodano kako je Hrvatska nacija duboko ideološki podijeljena  i   kristalno je jasno kako su te podjele svojevrsna kočnica i barijera svekolikom napretku, kako duhovnom tako i ekonomskom. Ta precizna Predsjedničina dijagnoza traži i državničke odgovore, traži jasno locirati izvore podjela, traži otkriti razloge takvih podjela i traži preispitati kuda te podjele  Hrvatsku vode? Traži alate kako te podjele neutralizirati?

U jednom dramatičnom, iznuđenom, a usudio bih se reči i afektivnom stanju, u kratkoći vremena, teško je odvagnuti svaku riječ, a još je teže zadovoljiti ukuse 4 milijuna hrvatskih arbitara koji misle kako je upravo njihova politička receptura spasonosna za budućnost Domovine. „Govornik“, svjestan situacije u kojoj se nalazi, upotrebljava prokušanu taktiku izjednačavanja „krivnje“, taktiku političkog centra, koja neodoljivo podsjeća na zauzimanje pozicije u klasičnoj političkoj kampanji za novi reizbor. Poznato je kako kampanja za novi mandat počinje danom dobivenih izbora i traje cijelo vrijeme do novih izbora, a izgleda, došlo je vrijeme za pozicioniranje i stvaranje odnosa sa ciljanim  biračkim skupinama. Ne radi to samo Predsjednica, to radi i Tim Orešković.

Ako je cilj Predsjedničinih savjetnika bio pozicioniranje u političkom centru gdje je najviše glasača, koji u odnosu na ultralijeve i ultradesne čine značajnu večinu glasačkog tijela, možda su i pogodili? Možda su pogodili i zbog činjenice da je Ona Predsjednica svih državljana Republike Hrvatske!?

Ali gdje je u toj igri podijeljena Hrvatska i naša zajednička  budućnost?

Deklarativnom osudom režima NDH i i Titovog režima, stavljanje u istu ravan jednih i drugih zločina, zatvaranje tih stranica povijesne knjige i okretanje budučnosti na temelju zaborava, čini mi se, nije taktika koja će makar malo podići svijest o nekom novom zajedništvu.

Geneza zločina režima NDH i geneza zločina diktatora Tita mogu se staviti u jedan jedini pravni okvir i kontekst, u kontekst  vremena u kojemu su se zločini dogodili. Usuđujem se tvrditi, da su Titovi zločini od 1941-1945 godine bili podjednako teški i usporedivi sa zločinima režima NDH. Već u NOB-u, Tito je likvidirao sve koji su makar i spomenuli Hrvatsku državu. U toj mitološkoj NOB, Tito je prema pragmatici zadane situaciji koketirao s Pavelićem, Hitlerom, Mussolinijem i Dražom Mihailovićem bez ikakvog ustezanja. U tom komplotu i zajedništvu planirao je osujetiti savezničko iskrcavanje na Jadranu, znajući da bi takva ratna operacija zauvijek uništila njegove snove o stvaranju svoje, vlastite Jugoslavije.

Problem je što su Titovi zločini u tom ratnom razdoblju skriveni i potpuno zataškani, a zločini režima NDH otkriveni, tisuću puta uvećani i desetljećima kao sramotna sjena lebde nad poštenim hrvatskim narodom. Paralelno su stvorena dva mita! Mit o heroju, maršalu Titu i mit o genocidnom hrvatskom narodu. Istina o Titu srušit će sve mitove!

Dakle, referentna točka za raspravu o zločinim dva režima, njihova usporedba, osuda tih zločina može se staviti jedino u okvire vremenskog trajanja Drugog svjetskog rata.

Sve što se događalo nakon završetka tog krvavog rata nije usporedivo, jer se nema s čim usporediti na teritoriju Hrvatske.Titovi zločini, zločini njegovog diktatorskog, komunističkog režima bili su i ostali jednosmjerna ulica sve do 1991 godine, do pada Vukovara, do priznanja samostalne Republike Hrvatske.

Nije isto, a u pravnim i sudbenim okvirima nikada ne će ni biti isto tretirati zločin u ratu nad proiciranim, stvarnim ili izmišljenim  neprijateljem, ili učiniti masovne zločine u miru, jer te netko označio kao metu, kao narodnog neprijatelja bez ikakvih kriterija.Sudovi u mirnodopskim uvjetima, na zločine iz osvete, na zločine iz koristoljublja, na zločine radi nacionalne ili ideološke mržnje u miru, gledaju sasvim drugim naočalama u odnosu na zločine učinjene u vihoru ratova. Zaprijećene kazne  i izrečene  presude,  drastično su drugačije što proizlazi iz dokazane sudske prakse.

NDH je suđena, ali nikada nije  osuđena zbog zločina učinjenih u ratu. Naprotiv! Američki suci u Nurnbergu gotovo su do kraja ekskulpirali režim NDH tvrdeći kako NDH nije bila samostalna država, tvrdeći da su zločini u NDH učinjeni pod direktnom zapovjednom odgovornošću Adolfa Hitlera. Rasni i antisemitski zakoni donešeni su po strogoj direktivi Gestapoa, a zabrana djelovanja svih parlamentarnih stranaka u NDH proizvod je i volja nacista koji su bili jedina prava i dominantna  politička snaga u NDH. NDH nije bila slobodna parlamentarna država, onakva kako je to sanjao hrvatski narod.

Pavelić, za razliku od Tuđmana, nikada nije tražio plebiscit hrvatskog narod na referendumu niti na parlamentarnim izborima koji su jedini meritorni pokazatelj volje hrvatskog i svakog naroda. Nema opravdanja ratnim stanjem, jer i Tuđman je u krvavom ratu uspješno održavao demokratski parlamentarni politički ustroj.

Zločini režima NDH su učinjeni, treba ih krščanski priznati po stoti put, treba doživjeti katarzu, ali ni jedan nacionalno osvješten Hrvat nikada ne će staviti svoj bianco potpis na rukopis Titovo-Rankovićevske  propagande, na rukopise mitova o Jasenovcu. Tu žrtvu od nas  ne bi trebao nitko tražiti, pa čak  ni Predsjednica države, jer ti mitovi zapravo skrivaju Titovu zločinačku narav u vrijeme mitskog NOB-a,  a osobito zločinačku činidbu nakon završetka rata.

Zaključak je jednostavan! Potrebno je raditi usporedbe i izjednačavati samo u kontekstu vremena u kojemu su se zločini dogodili, bez obzira na veličinu i dokaze zločina jedne ili druge strane. To su osnove kriminalističke i forenzičke znanosti!

Istinu o masovnim zločinim Titovog režima u mirnodopskim uvjetima može se uz malo dobre volje utvrditi brzo  bez ikakve sumnje. Još lakše je dokazati kako Titovi zločini u miru nemaju ama baš nikakve sveze sa ratnim zločinima režima NDH. Motivi tih Titovih zločina leže isključivo u likvidaciji potencijalnih ideoloških neprijatelja, leže u pljački, ubojstima iz koristoljublja, ubojstvima s najnižim porivima. Zbog toga je geneza jednih i drugih zločina sasvim različita, neusporediva i zbog toga je pogrešno  zločine u ratu izjednačavati sa zločinima u miru tražeći da se nad njima zatvori knjiga radi nekog neutemeljenog kvazipomirenja.

Pomirba djece ustaša i partizana,  nije se nikada dogodila i ne će se nikada dogoditi bez otkrivanja geneze svih zločina i bez zakonske osude veličanja svih totalitarnih režima, bez obzira s koje strane dolazili. Pomirbe nikada nije bilo, pa ni u Domovinskom ratu. Od 100 vodećih lijevih intelektualaca koji danas kreiraju mentalnokomunističku politiku, 95-ero njih  nikada nisu ni bili u Domovinskom ratu. Oni su imali svoj san, svoj rat! Ona manjina mentalnih komunista koja je i sudjelovala u Domovinskom ratu imala je svoju viziju neke nove, demokratske Jugoslavije, demokratske po njihovoj mjeri i pod njihovom šapom. Ma potpuno je jasno da ni Račan ni Mesić ni sva ta silna ultra komunistička  bulumenta nikada nisu željeli slobodnu Hrvatsku. Znajući da će se komunistička Jugoslavija neminovno raspasti tražili su nove modele opstojnosti te iste tvorevine u kojoj bi oni  i nadalje bili gospodari života i smrti, dajući nam demokraciju na kapaljku po vlastitim prosudbama.

Nema podjela na djecu partizana i ustaša, a ako nema te podjele nije potrebna ni moguća  pomirba na toj osnovi.

Ima stvarnih, bjelodanih podjela na one koji nikada nisu željeli Hrvatsku državu, nikada je ne će željeti i na one koji su uvijek, i 10.travnja i 1991, sanjali nezavisnu, slobodnu i prosperitetnu Domovinu, slobodnu od svih režima, slobodnu i od ustaškog režima, slobodnu i demokratsku od bilo kakve čizme nacizma, komunizma ili neoliberalizma.

Mentalni komunisti ne smiju čak ni u snu poželjeti ni jednu, nikakvu  Hrvatsku, taman kad bi i htjeli, jer su pupčanom vrpcom vezani za beogradske arhive u kojima stoji istina o zločinačkoj ideologiji na kojoj počiva njihova politička misao i platforma. Ucjenjeni su, jer su neraskidivi  dio zločina svog ideologa i idola Tita, jer su dio tog represivnog diktatorskog, Titovog  režima. Ucjenjeni su i moraju igrati po velikosrpskim pravilima. Oni su kreatori, ideolozi, zapovjednici i izvrštelji i supočinitelji zločina nad Hrvatima i to stoji debelo podcrtano u podrumima arhiva JNA, SKJ-u, KOS-a i UDBE! Oni sanjaju povijesni zaborav u nekoj novoj Jugi, oni sanjaju zatvaranje te nedorečene povijesne knjige u nekom novom regionu i spremni su radi svoje zločinačke budućnosti žrtvovati i ubiti  svaki trag nacionalne svijesti i pripadnosti hrvatskom narodu.

Kada ovako radikalno zaoštrimo to pitanje hrvatskih podjela, na svjetlo dana izlazi Milanovićeva, ne slućajna izjava o „slućajnoj državi sa slućajnim narodom“. I gle vraga! Opet su ga ponovo izabrali njegovi gospodari za sekretara Partije čak i nakon svih gluposti koje je napravio!? Izabrali su ga jer razara, jer dijeli, jer je njhov udarni malj!

Ma ljudi moji, ne radi se tu o  samo jednoj u nizu Milanovićevih našmrkano-lucidnih, neotesanih i bahatih izjava. On je konstantan trbuhozborac svojih velikosrpskih i mentalnokomunističkih gospodara, to je stav koji bi svaki ozbiljan obavještajni sustav u normalnoj državi okarakterizirao veleizdajničkim.

Milanovićevi  stavovi o Predsjednici eklatantan je primjer sramoćenja i rušenja hrvatskih institucija. Milanović, partizanski sin, koji partizane nije vidio, „niti jeo niti mirisao“, tipičan je primjer te indoktrinirane mržnje prema Hrvatskoj i hrvatskim „ognjištarima“.Bez promjene tog genetski usađenog stava nema pomirenja,  to se ne može učiniti relativizacijom, izjednačavanjem, već jedino neumoljivom povijesnom istinom.

Pomiriti se ne možeš s nekim tko ima nenarodne, rušiteljske i paklenske namjere prema Domovini  bez imalo uzmicanja nakon toliko  eklatantnih primjera mržnje prema vlastitom narodu. Gdje je tu empatija prema Špičkovini, Bukovini, Slavoniji, Baranji, Vukovaru, empatija prema braniteljima, poštovanje prema prvom Predsjedniku? Poštovanje prema Predsjednici?

Milanović  je indoktrinirana anacionalna nakupina genetski modificiranih stanica, „začet“ na masonskoj ideji beznacionalne Države ili Svijeta s jednom nacijom, na judeomasonskoj ideji koja je rodila komunizam.

Jedina moguća pomirba u Hrvatskoj je ona pomirba koja može i mora iznutra, dubinski  izmiriti demokršćanski korpus hrvatskog naroda na temeljima zaštite nacionalnih interesa i domovinske sigurnosti. Glavna strateška odrednica neojugoslavenstva, (čitaj velikosrpstva), jest razbiti moguće zajedništvo većinskog demokršćanskog korpusa u Hrvatskoj, a glavno oružje za provedbu te strategije su mitovi o Titu i Jasenovcu za koje se sada traži status quo zbog navodnog okretanja nepredvidljivoj, imaginarnoj budućnosti.

Moguće je da bi otkrivanje svih istina, kroz jedan duži vremenski tijek dovela i mentalnokomunističku ljevicu do katarze stvarajući pretpostavke za socijaldemokraciju sa hrvatskim predznakom, sa strategijom poštivanja nacionalnih interesa zajedničke nam  Domovine. Istina je da trenutno ne postoje nikakvi znakovi dobre volje u tom pravcu. Naprotiv, podjele jačaju, podjele se nameću i to ljevica javno proklamira sa sintagmom „MI ILI ONI“, javno proklamira podjelama i proizvodnjom navodnog „ustaštva“.

Čemu onda gubiti energiju na unaprijed osuđene strategije? Kako onda protumačiti pragmatične, centrističke poruke Predsjednice? Mogu li se guranjem pod tepih i nedijalektičkim  izjednačavanjem krivnje za sve zločine svih režima stvoriti pretpostavke za pomirbu ili će to eskalirati u još veče podjele? Jesu li Njeni savjetnici svjesni političkih i povijesnih  činjenica ili se brinu samo za svoje ili tuđe sebične interese?

Pomirba se ne može odglumiti, povijesna knjiga se ne može i ne smije zatvoriti! Naprotiv, treba  širom otvoriti stranice povijesne knjige poraća, od Bleiburga do Vukovara, na temelju čega bi se kad tad moglo ostvariti zajedništvo u različitosti, na temeljima istine, na korist zajedničke Domovine.

[ad id=”93788″]

Hrvatice i Hrvati, kojima se Predsjednica obraća, žele vidjeti svoju Predsjednicu na Bleiburgu, a ne na ekranu netransformirane HRT-e. Ta državnička slika s Bleiburga govorila bi više od tisuću riječi i poslanica! Treba biti legalista, poštivati odluke Predsjednice, no možda još nije kasno za jednu lijepu sliku, za jedan lijepi „selfi“ sa svojim narodom?

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gluposti

Bernardić: U Vukovaru je nužno postaviti dvojezične ploče

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik SDP-a Davor Bernardić izjavio je u utorak kako smatra da je u Vukovaru nužno postaviti dvojezične ploče jer, kako je istaknuo, ustavna pitanja koja reguliraju zaštitu nacionalnih manjina za SDP ne smiju biti sporna, niti upitna.

“Hrvatski Ustav se mora poštivati. Ustavna pitanja koja reguliraju zaštitu nacionalnih manjina za nas u SDP-u ne smiju biti sporna niti upitna. Smatram da je u Vukovaru nužno postaviti dvojezične ploče”, izjavio je Bernardić za RTL Danas upitan kako bi riješio situaciju u tom gradu s obzirom na to da je Ustavni sud zaključio da se prava srpske nacionalne manjine u Vukovaru moraju unaprijediti, a saborski Odbor za nacionalne manjine pozvao Vladu da postavi dvojezične ploče.

Upitan očekuje li da će se održati izvanredna sjednica Sabora vezano uz Mostov zahtjev za opozivom ministra zdravstva Milana Kujundžića, Bernardić je ocijenio kako je ustavna obveza održati izvanrednu sjednicu Sabora i raspraviti o tom zahtjevu te je poručio da će i dalje na tome inzistirati. Istaknuo je i da su zastupnici SDP-a koji sjede u saborskom Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav poslali upit o tome Ustavnom sudu.

“Ako se on ne očituje, onda ćemo morati pozvati predsjednicu Republike koja po članku 79. Ustava ima ovlasti da sazove izvanrednu sjednicu Sabora da se to raspravi”, kazao je Bernardić, ne želeći prejudicirati hoće li ona to napraviti ako joj se obrate.

Na novinarsku opasku da ga je premijer Andrej Plenković ipak poslušao smijenivši neke ministre za koje je SDP tražio da odu iz Vlade te pitanje je li to na neki način početak velike koalicije između HDZ-a i SDP-a, Bernardić je oštro odbacio takvu mogućnost.

“Nema koalicije s HDZ-om, sa strankom koja je u ovom trenutku najkorumpiranija stranka u Hrvatskoj. Ova Plenkovićeva vlada je bila prisiljena napraviti rekonstrukciju. Javnosti je jasno zašto su ministri morali otići, jedino kome to nije jasno je DORH koji ne radi ništa”, ocijenio je.

Dodao je i da od novih ministara ne očekuju ništa.

Upitan bi li bilo dobro da HNS kao HDZ-ov koalicijski partner podrži SDP-ovog kandidata Zorana Milanovića, Bernardić je rekao da ne se može spriječiti nikoga osobno da ga podrži, pa čak niti neku stranku da to učini javno.

“No, moj stav je poznat – nema suradnje sa strankom koja je izdala svoje birače i na neki način prevarila svoje birače utrčavši u ovu trgovačku koaliciju koja egzistira na političkoj korupciji”, rekao je.

Kritizirao je aktualnu predsjednicu Republike Kolindu Grabar- Kitarović ocijenivši da nije ispunila svoja dva najzvučnija predizborna obećanja, ali da je u međuvremenu postala dobra navijačica.

Komentirao je i današnje tvrdnje Zdravka Mamića o korumpiranosti predsjednika Vrhovnog suda Đure Sesse, istaknuvši da se radi o teškim optužbama koje udaraju na sam temelj demokratskog i pravosudnog poretka u Hrvatskoj.

“Jedino što mogu izraziti je zabrinutost i pozvati institucije da reagiraju i ispitaju navode”, rekao je predsjednik SDP-a Bernardić.

(Hina)

 

Tihomir Dujmović: Trasiran je put prema velikoj koaliciji – Iduća lovina su Vukovar i Penava

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Drugi dio: ‘Atentat’ na Tomislava Karamarka?

Objavljeno

na

Iz prvog dijela „rekonstrukcije“ sudskog postupka u kojemu je Tomislav Karamarko tužio Josipa Manolića za klevetu, povrjedu ugleda i časti i nanošenje boli možemo izvući samo jedan kristalno jasan zaključak:„Tomislav Karamarko nije bio doušnik UDBE, bilo je pokušaja vrbovanja od strane SDS-a, ali to vrbovanje nije uspjelo“!

Upravo tako, u sudskom postupku svjedočio je jedan od visokih dužnosnika SDS-a i načelnik jednog od značajnih odjela koje se bavilo tom problematikom. Ali da otklonimo svaku i najmanju sumnju u istinitost takvog svjedočenja u korist Tomislava Karamarka donosim modus operandi o postupanju SDS-a u takvim i sličnim slučajevima, a dokaze sam istraživačkim radom dobio od neimenovanih visoko pozicioniranih djelatnika SDS-a.

Zasnivanje suradničkog odnosa u SDS-u!

Osim načelnika odjela koji je imao evidenciju cjelokupne aktivne suradničke mreže l odjela, a samim time znao je identitete i kodna imena svih suradnika i operativnih veza, to je u Centru znala još samo jedna osoba kojoj je Ante Barišić kao svjedok protiv Tomislava Karamarka „slučajno“ zaboravio ime i prezime. Ta osoba, uz evidenciju cjelokupne suradničke mreže, vodila je i arhivu suradničke mreže na sva četiri operativna odjela u Centru. Jedino je ta osoba, osobno s operativcem pisala prijedlog za angažiranje potencijalnog suradnika uz obrazloženje o čemu će angažirana osoba informirati SDS. Operativac je određivao kodno ime suradnika, jer će svi izvještaji koje bude davao suradnik biti pisani bez njegovog pravog identiteta samo sa pseudonimom ili kodnim imenom. Da bi operativac uopće mogao pristupiti s odabranom osobom pisanju prijedloga o suradnji, prethodno bi morao dobiti suglasnost šefa svoga odjela koji bi to dogovorio s načelnikom odjela. Takva čvrsta procedura propisana je u svim operativnim odjelima. Nakon što bi se napisao prijedlog za angažiranje suradnika, načelnik odjela bi to dobio na uvid radi moguće korekcije, stavio svoj paraf, te na potpisivanje i odobrenje poslao načelniku cijelog Centra. Ta osoba, kojoj je Ante Barišić „zaboravio“ ime i prezime, zadužena za administrativno vođenje evidencije suradničke mreže,  dosjea suradnika i operativnih veza „čuvala je to u trezoru, a ne u nekakvom limenom ormaru.“ Načelnici odjela znali su samo za mrežu svog odjela. Načelnik Centra bio je jedina osoba u Centru koja je svojim potpisom uz paraf načelnika odjela davala odobrenje za angažiranje suradnika i tek od tada se angažirana osoba vodila kao izvor informacija SDS-a.

„Ovo je čvrsta procedura i zato  je jako smiješno i djetinjasto kada Josip Manolić, 02.06.2015. u intervjuu „Nacionalu“ pod naslovom „Tomislav Karamarko je bio doušnik Udbe“,  istovremeno tvrdi da o Tomislavu Karamarku nema dokumenata da je bio suradnik Službe, jer se o tome nije vodila evidencija. Manolić nadalje tvrdi da postoj ljudi koji mogu potvrditi tezu o Karamarku „udbašu“. Nadalje Manolić tvrdi da je Karamarko bio ucijenjen zbog bavljenja sitnim  kriminalom. Ovakve navode Josipa Manolića može potvrditi jedino Ante Barišić i nitko drugi iz SDS. Zato uz ove lažne navode Josipa Manolića treba istaknuti sljedeće:

SDS je isključivi radila na temelju „Pravila o radu SDS“ koja su bila temelj svih postupanja u SDS

Propisi su uvijek i obvezno provodili u skladu s propisanom procedurom o vrbovanju suradnika

Uvijek je pisan izvještaj nakon sastanka sa suradnikom

Nigdje nema dokumentacije da se Tomislav Karamarko bavio bilo kakvim kriminalom. To je izmišljotina Ante Barišića

Manolić upotrebljava uopćenu frazu o tzv. doušniku Tomislavu Karamarku, a nigdje ne navodi njegovo kodno ime, operativca koji ga je eventualno vrbovao, a osobito ne spominje o čemu je to Tomislav Karamarko informirao SDS

Treba navesti da je UDBA po zakonu postojala do 1966. a nakon toga je zakonski ustrojena SDS

Josip Manolić se pravi nevješt te za „Nacional“ iznosi da je Tomislav Karamarko radio za nekakvu UDBU čak krajem 1980-tih godina. Postavlja se pitanje što bi to Tomislav Karamarko informira SDS krajem 1980-tih godina kada je Grupna operacija „Trs“ uz koju vezuju Tomislava Karamarka završena 1986. i formalno obustavljena 1987., kao i sve pojedinačne obrade u svezi s operacijom „Trs“. Ante Barišić 16.06.2015. u svom intervjuu „Nacionalu“  iznosi tvrdnje da je Tomislav Karamarko bio suradnik SDS-a. Ali kada je došao svjedočiti na sudsku raspravu, Ante Barišić ne donosi ni jedan materijalni dokaz, vrluda i navodi sud da se njegovi navodi „iščitaju“ iz dokumentacije „Hrvatsko državnog arhiva“. Čak je razvio urotničku tezu da je Tomislavu Karamarku oduzeta putovnica da bi ga se tom kombinatorikom prikrilo kao suradnika SDS kako bi, navodno, Karamarko dobio povjerenje svog miljea. U istom intervjuu Ante Barišić navodi da su informativne razgovore sa Tomislavom Karamarkom vodili M.Š. i D.S. Naravno, Barišić te navodne svjedoke nije pozvao na sud!? Čemu strah ako je to istina? Ante Barišić nadalje proizvoljno lupeta kako se Karamarko nije opirao suradnji, no na sudu ne iznosi nikakve dokaze i sve ostaje u sivoj zoni pretpostavki.

Ante Barišić je u svom intervjuu 22.09.2015. ponovio fantomsku priču o ucjenjivanju Karamarka zbog sitnog kriminala od operativaca I odjela M.Š. i D.S. U ovom intervjuu Barišić je pokazao drsku bezobraštinu i ordinarnu laž kada tvrdi: „ Operativne veze su osobe koje tek namjeravaju vrbovati i s njima nije bio zasnovan nikakav formalni odnos“! Kada se pročitaju pravila o radu SDS-a vidi se da je to totalna neistina koja je teško naštetila samom Centru.

Bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović je 04.02.2015. dao izjavu novinarima da je vidio dokument „Rekonstrukcija suradničke mreže SDS-a“ koju je sačinila SOA, ali da u toj rekonstrukciji nema imena Tomislava Karamarka

Bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić 09.06.2015. izjavio je novinaru da on osobno ne zna da je Tomislav Karamarko bio suradnik SDS-a, ali da je to čuo od Josipa Manolića.

U kontaktu sa pojedinim vlasnicima novina i portala, u kontaktu sa V. Margetićem i Z. Kotnikom, Ante Barišić ih je uvjeravao u svoju iskusnu informiranost. U sprezi sa Markom Lukićem i Damirom Petrečićem uvjeravali su utjecajne medijske magnate da što prije u javnom prostoru objave priču o špijunu Karamarku. Rezultat tih dogovora da je autor M.V. u medijima objavio tekst „Tomislav Karamarko-biografija“ koji vrvi od neistina, konstrukcija i izmišljotina. U tekstu su podatci koje je Antun Barišić pisao na chatu još 2001. s dodatkom nekih novih detalja. Već 19.05.2009. Domagoj Margetić je objavio tekst „Analiza obavještajnog dosjea Tomislava Karamarka“. Informatori su mu navodno bili operativci POA-e  Z.Kotnik i I.Smolčić koji su prikupljali informacije o Tomisalavu Karamarku po nalogu šefa POA-e Franje Tureka koji je tada po nalogu Stjepana Mesića bio u žestokom sukobu s Tomislavom Karamarkom.

Nakon toga izlazi knjižica tzv. Alfreda Morgana (to je pseudonim Z.Kotnika) pod naslovom „Vrana oko istine“. Recenziju za taj uradak potpisuje J.Manolić na zamolbu Ante Barišića. U toj knjižici su informacije o Tomislavu Karamarku koje je „prikupio“ Ante Barišić 2001. U znak „zahvalnosti“ zbog pozitivne Manolićeve  recenzije, Kotnik je Manolića pred monsinjorom Jurajem Bateljom optužio za trovanje blaženog Alojzija Stepinca. Dakle, u gebelsovskoj maniri stalnog ponavljanja laži o Tomislavu Karamarku, Ante Barišić ide na političko kompromitiranje sve do kraja!“

Ova kronologija autentično je svjedočenje neimenovanog bivšeg visokopozicioniranog šefa u SDS-u i nema nikakve sumnje da bi on iskazivao  neistine. Osim toga, moj izvor nije branio samo Tomislava Karamarka od konstruiranih lažnih optužbi nego je branio ugled i čast ukupne obavještajne zajednice u Hrvatskoj. Paradoksalno je da osvjedočeni suradnici ili članovi bivše UDBE nemaju ni jedan materijalni dokaz koji bi teretio Tomislava Karamarka kao suradnika Udbe i sve se svodi na priču „rekla-kazala“, „ja sam čuo od Manolića“, „Manolić je čuo od Barišića“, „Barišić je čuo od operativaca“, a mainstream mediji su sve čuli od Ante Barišića i od toga su napravili neviđenu hajku i progon Tomislava Karamarka u stilu najnižih plaćeničkih strasti. U stvari, novinama i njihovim vlasnicima nije za zamjeriti, jer oni su konstantno u senzacionalnom lovu na tuđe glave i bombastične vijesti. U tu svrhu Ante Barišić je vješto bombardirao i manipulirao medije navodnim povjerljivim spoznajama i time je sam sebe prokazao kao ključnog isturenog čovjeka u vješto osmišljenom urotničkom planu rušenja Tomislava Karamarka i njegovih politika Domoljubne koalicije. U tom urotničkom komplotu zatvorio se monstruozni krug između ljevice i ultra desnice. Ljevica je rušila Karamarka zbog njegovih politika lustracije i borbe protiv uvoznog lobija, a ultra desnica je nasjela  na priče o Karamarku, „Mutavom“ i „Garavom“ što su izmišljeni pseudonimi, pa se  zbog navodne suradnje Karamarka s Udbom posljedično pojavila  cijela brigada rušitelja Karamarka na tzv. desnim portalima. Nakon afere „Soboli“ koja nikada nije dokazana afera, nakon izmišljenog lova na generala Gotovinu i uloge Karamarka u njegovom lociranju, pojavila se izmišljena afera „Konzultantica“ o izmišljenom sukobu interesa nakon čega je Tomislav Karamarko bio prisiljen odstupiti sa svih političkih pozicija pod pritiskom tzv. „prijatelja“ iz samog vrha HDZ-a.

Iz ove utemeljene analize može se izvući nekoliko znakovitih prosudbi te odgovoriti na pitanja o karakteru odnosa Tomislava Karamarka sa Stjepanom Mesićem i Josipom Manolićem. Paraobavještajni sustav u sprezi sa mainstream medijima  silno se potrudio taj odnos prikazati idiličnim s ciljem da se razbije desni birački korpus i potencijalno ugrozi svaka mogućnost Karamarkove političke afirmacije i pobjede. Činjenica je da su Mesić i Manolić na desnom spektru bili i ostali omražene političke osobe. Iz analize je vidljivo da su se prvi ozbiljniji napadi na Tomislava Karamarka dogodili još 2001. godine u vrijeme kada je Karamarko bio prvi čovjek UNS-a. Diskvalifikacije Tomislava Karamarka u to vrijeme rezultirale su sukobom sa predsjednikom Mesićem i smjenom Karamarka s mjesta prvog čovjeka UNS-a. Postavlja se logično pitanje!? Zašto je Mesić razriješio Tomislava Karamarka s mjesta ravnatelja UNS-a ako su bili tako bliski u svjetonazorskim i političkim stajalištima? Nakon toga slijedi izmišljena i nikada dokazana afera „Soboli“ u kojoj se Karamarko navodno silno obogatio u poslovanju sa državnim tvrtkama. Imenovanje Tomislava Karamarka za ravnatelja POA-e još je jedan kamen spoticanja oko čega su se vodile žestoke rasprave na tzv. desnim portalima. To imenovanje je realizirano u jeku „najplodnije“ suradnje Hrvatske sa Haškim sudom, u jeku najžešćih progona hrvatskih generala. Mesiću i Sanaderu bio je potreban netko na koga će svaliti političku odgovornost za lov na Gotovinu i upravo se to i dogodilo. Tomislav Karamarko optužen je za lociranje generala Gotovine, a išlo se čak tako daleko da je po nečijem nalogu falsificiran dokument u kojemu stoji da su Karamarko i Buljević primili nagradu od 5 milijuna kuna za lociranje generala Gotovine. Naravno te besmislice i izmišljotine mogle bi se lako demantirati kada bi progovorili akteri i ključni svjedoci uhićenja generala Gotovine i svih okolnosti oko njegovog lociranja, identificiranja, uhićenja i transferiranja.

Novi val napada i pravog medijski linč Tomislav Karamarko je doživio nakon uhićenja Josipa Boljkovca i sve zvijeri i vučji čopori izašli su iz svojih jazbina, jer su osjetili miris lustracije. Nevjerojatno! Kako se Karamarko usudio uhititi i optužiti za poratne zločine bliskog Mesićevog i Manolićevog ideološkog  prijatelja? Ne govori li to dovoljno o karakteru odnosa Karamarka spram Mesića i Manolića i nije li to zapravo pravi pokazatelj svih dubokih svjetonazorskih neslaganja u tom odnosu? Nakon što je Ivo Sanader svojim navodnim krimogenim potezima srušio rejting HDZ-a na povijesni minimum bilo je potrebno izabrati novog lidera HDZ-a. Izbor je pao na Tomislava Karamarko koji je pokazao hrabrost i drskost obračunati se sa mentalno komunističkim i neojugoslavenskim snagama u hrvatskom društvu, na tragu Tuđmanove poruke iz njegovog zadnjeg govora na aerodromu Pleso o „jugo komunističkim ostatcima koji žele preuzeti Hrvatsku…..“ Usljedili su  brutalni medijski napadi na Tomislava Karamarka, ljevica sa Milanovićem na čelu udarila je svom silinom na sve institucije hrvatske države uz sintagmu o „slučajnom narodu u slučajnoj državi“, a Karamarko je proglašen državnim neprijateljem broj 1. Unatoč tome HDZ i Domoljubna koalicija nižu izborne pobjede i na zaprepaštenje mentalnih komunista osvajaju Pantovčak s Kolindom Grabar Kitarović. Tito neslavno odlazi s Pantovčaka, HNES osuđuje Tita za genocid nad hrvatskim narodom, HNES na javnim sjednicama osuđuje sljedbenike Tita i jugo komunističke ostatke za nacionalnu veleizdaju, nižu se prosvjedi, šator na Trgu Nevenke Topalušić, vukovarske kolone, zvižduci Milanoviću na obljetnicama Oluje i stvaraju se preduvjeti za lustracijsko pročišćenje Hrvatske. Još je samo nedostajalo da Karamarko uvjerljivo osvoji Banske dvore što bi dovelo do sklada suverenističkih politika na dva  hrvatska brda, Pantovčaku i Banskim dvorima. U dobro osmišljenoj uroti događa se morbidna krađa izbora Tomislavu Karamarku, krade mu se najmanje 6 mandata, a tih šest mandata poklanja se Zoranu Milanoviću za što postoje materijalni dokazi koje ćemo uskoro prezentirati hrvatskoj javnosti. Kada urotnici nisu uspjeli srušiti Tomislava Karamarka izvana posegnuli su sa prokušanom metodom rušenja iznutra, iz samog srca HDZ-a uz pomoć opskurnih članova Mosta. Tu prljavu rabotu odradili su ljudi iz Karamarkove neposredne blizine. Urota protiv Karamarka dobila je međunarodnu dimenzije i zapravo je eskalirala u samoj EU i Europskom parlamentu od onih koje je Karamarko poslao u Europski parlament štititi hrvatske nacionalne interese. Iz EU u Hrvatsku šalju svog „povjerenika“ u liku Andreja Plenkovića i instaliraju ga prvo kao predsjednika HDZ-a a zatim i na mjesto predsjednika Vlade RH. Plenković uvjerljivo pobjeđuje Milanovića i potpuno devastiranu ljevicu iako je dobio 80 000 glasova manje od izbora na kojima je relativni pobjednik bio Tomislav Karamarko. Plenković nije doživio izbornu krađu, jer je po svom svjetonazorskom habitusu idealno odgovarao i ljevici i tzv. desnici, a osobito Bruxellesu. Na važne političke funkcije Plenković onemogućava dolazak tzv. ultra desničara poput Hasanbegovića, Esih, Glasnovića i gotovo svih Karamarkovih ministara koji su mu svojim preferencijskim glasovima donijeli izbornu pobjedu na „fidbeku“ Karamarkovih politika. Nakon izbacivanja Mosta iz koalicije, Plenković sklapa još čvršći savez sa Pupovcem, HNS-om, zaustavlja svaki oblik lustracije, kriminalizira simbole Domovinskog rata, titoističku crvenu zvijezdu kao simbol zločinačke JNA ostavlja netaknutom, poklanja HNS-u nadzor nad obrazovanjem u Hrvatskoj i nadzor nad čitavim energetskim sustavom. Jednom riječju nasilno, diktatorski, preko koljena lomi pobjedničke politike HDZ-a i domoljubne koalicije i programirano srlja u veliku koaliciju. Rezultat te i takve politike Andreja Plenkovića je ratifikacija „Istambulske konvencije“ koja mu je poslužila za obračun sa desnom frakcijom u HDZ-u, stvara još veće podjele u hrvatskom društvu,  na ekonomskom planu duboko smo na samom začelju EU, a rejting Tuđmanovog HDZ-a kojega je Karamarko podigao iz pepela u strmoglavom je slobodnom padu.

Viktor Orban nastavio je u Mađarskoj svoj dvotrećinski, kršćansko-demokratski pobjednički niz. Mađarska ima dugoročno stabilan rast BDP-a od cca. 4%, nezaposlenost im je na povijesni niskoj razini od 3,8%, nema iseljavanja, nema demografskog sloma, nema izraženih podjela u društvu. Postavlja se retoričko pitanje zašto J.C.Juncker  Orbana naziva diktatorom, upućuje mu oštre kritike i političke poruke? Zašto jaku Mađarsku proglašavaju smetnjom za stabilnost EU-e, a istovremeno Andreja Plenkovića, premijera najlošije države u EU dočekuje s neskrivenim simpatijama i ljubavlju? Na ovo retoričko pitanje dužnost nam je dati odgovor u jednoj razumnoj kritičkoj analizi? Dužnost nam je duboko i odgovorno razmisliti nije li došlo vrijeme za promjene u Hrvatskoj, promjene politika za koje se hrvatski narod u ogromnom postotku od 77% izjašnjava da nas vode u pogrješnom smjeru?

Kazimir Mikašek-Kazo

Kazimir Mikašek: ‘Atentat’ na Tomislava Karamarka!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari