Pratite nas

Analiza

Geoffrey Nice: Zahvaljujući Tribunalovoj politici optužnica, Srbija se spasila!

Objavljeno

na

Sir Geoffrey Nice, britanski tužitelj i sveučilišni profesor koji je na Haaškom sudu vodio najveći postupak, onaj protiv Slobodana Miloševića, i prije bio poznat kao kritičar nekih postupaka Haaškog suda, pogotovo kompromisa koje su tužitelji i suci sklapali s nekim državama. U prošlosti je u tom smislu kritizirao i rad bivše glavne tužiteljice Carle Del Ponte. Sada kad je Haaški sud praktički završio s radom i kad zadnji glavni tužitelj Serge Brammertz iznosi svoje viđenje rada suda, i Geoffrey Nice iznosi svoje kritike politike, prenosi Jutarnji.hr, koja je dovela do toga da se stječe dojam kako se Srbija izvukla od odgovornosti za zločine na području susjednih država. Nice ovom svojom analizom reagira i na neke stavove koje je Brammertz iznio u nekoliko intervjua za medije u regiji, kao i na brojne komentare nakon dviju presuda kojima je obilježen završetak rada suda, onih protiv Ratka Mladića i hrvatske šestorke. Geoffrey Nice je bez sumnje bio visoko rangiran tužitelj na Haaškom sudu, zbog čega njegove kritike sudu imaju veću težinu od komentara koje iznose drugi: 

S iznenađenjem sam pročitao opservacije Sergea Brammertza, glavnog tužitelja ICTY-ja, o vezama definiranim na Tribunalu između zločina počinjenih u Bosni i Hrvatskoj i države Srbije. On ne citira niti jednu sudsku odluku. Zahvaljujući Tribunalovoj politici optužnica, Srbija se spasila.

Nije bilo ozbiljnog pokušaja u slučajevima Karadžića i Mladića da se dokažu veze te su presude u oba slučaja omogućile Srbiji da tvrdi kako ona nije strana u sukobu te da su bosanski Srbi bili jedva nešto gori od drugih počinitelja. Teško je objasniti kako je došlo do toga, premda nitko od tužitelja, osim mene, nije pokušao temeljito potvrditi te veze, a slučaj u kojem sam bio tužitelj – Milošević – završio je njegovom smrću: kako se čini prirodnom, što je bilo tako prikladno za sve srpske i međunarodne interese. Od trenutka kad je Zapad naredio Holbrookeu da žrtvuje teritorij i stanovništvo Srebrenice, Žepe i Goražda povlačeći zračnu potporu Nizozemcima, Srbija je uživala posebne povlastice Zapada.

Odluke Zapada su nešto o čemu su Srbi bili, bez ikakve dvojbe, izviješteni kako bi zemljovid mogao biti “sređen”, i to “razmjenom” teritorija. Povlastice su uključivale: a) odluku Međunarodnog suda pravde (ICJ) koja oslobađa Srbiju optužbe za genocid; b) neuspjeh da se optuže drugi lideri države Srbije, Lilić ili Bulatović, za navode o genocidu istovjetne onima protiv Miloševića i da se tako, pojedinačno ili kolektivno, pokaže da je Srbija – država – krivac u čijem su interesu svi krvavi ratovi vođeni; c) neuspjeh da se Srbi poput Perišića optuže za genocid; d) obrazac presuda i žalbi koje su sve bile u službi srpskih interesa kao nedavno formiranje “Posebnog suda” koji će donijeti zadovoljštinu Srbima postupcima samo protiv kosovskih Albanaca za moguće zločine koji su uvijek mogli biti izneseni pred ICTY. (To je kao da se Zapad, koji je nametnuo ovaj sudski proces Kosovu, ne sjeća kako je termin “pravda pobjednika” izveden iz postupaka samo jednoj strani u sukobu umrljao reputaciju suđenja u Nürnbergu.)

Louise Arbour optužila je Miloševića za zločine na Kosovu. U to se nije trebalo uplitati. A onda, iznenađujuće, kad je Milošević predan ICTY-ju, postalo je neizbježno da se pripremaju optužnice za zločine u Hrvatskoj i Bosni. Miloševićevo sudsko vijeće bilo je nepodmitljivo te je išlo tako daleko da otkrije da Milošević – pa tako i država kojoj je bio na čelu, unatoč tome što nismo smjeli reći takve stvari – mora odgovarati za genocid u Bosni. Milošević bi svakako bio odgovarao za te tvrdnje koje bi se reflektirale na državu koju je vodio, ali umro je.

U nekom trenutku se svi moramo trgnuti i pogledati u oči realnosti međunarodne pravde kako je razotkriva ICTY. Da, postoje vrlo značajne koristi na koje sam se dovoljno često referirao drugdje da bih ih ovdje ponavljao. No, kad je međunarodni osjećaj krivnje zbog neuspjeha u sprečavanju masakra u Jugoslaviji i Ruandi doveo do stvaranja ICTY-ja i ICTR-a (za Ruandu), međunarodna se zajednica vjerojatno nadala da će služiti kao zavoj na ranama neuspjeha Zapada – formiran je sud za koji su građani svijeta očekivali da bude i ponaša se kao odgovoran sud.

Ni gomila nepouzdanih sudaca, koji su dovedeni s ambasadorskih položaja ili ljudi kojima su vlade dugovale uslugu, nije mogao spasiti ICTY od toga da se na nj gleda kao na sud. Svi koji su vodili sud trebali su – kao što sam pokušao u slučaju Milošević – učiniti da djeluje kao odgovoran sud: a) dobiti odmah dokaze te ne dopustiti Srbiji, SAD-u i drugima da blokiraju sve za što im je odgovaralo da ostane u sjeni. To svijet nije želio; b) pokušati presude donijeti brzo, modernim procesima koji nisu žrtve vlastitog osjećaja pretjerane važnosti, nego odgovornosti prema interesima žrtava. Buduće generacije mogu teško osuditi ICTY za neuspjehe tako da bi njegov stvarni i supstancijalni uspjeh mogao ostati u trajnoj tmini.

Nemilostivi

Buduće generacije bit će apsolutno nemilostive kad je riječ o sudu koji je trajao 24 godine kako bi donio presude koje su veće međunarodne novine mogle artikulirati vrlo precizno u nekoliko mjeseci nakon što su se dogodile, poput masakra u Srebrenici. Svijet, jednostavno, nije više tako zainteresiran za procedure koje ugošćuju (i plaćaju) odvjetnike i suce, kreirane prije više od stoljeća kad su nacionalni pravosudni sustavi željeli sačuvati svoje građane od uistinu barbarske nacionalne pravne prakse. Nadali smo se da smo napravili korak naprijed. Građanin svijeta će, više od svega, biti nemilostiv prema praksi koja je omogućila Srbiji da nikad ne preda dokumente iz svojih arhiva koji su pokazali što je Srbija činila, općenito, a posebno u doba Srebrenice.

UN je trebao unaprijed shvatiti da on – UN, a ne nužno bezubi ICTY – mora natjerati nacionalne sudove da odmah dostave dokumente koji su relevantni za istragu ili za slučaj u postupku. UN to nije učinio i nema sumnje da to nikad nije želio. Da je došlo do presedana u takvom procesu pribavljanja dokumenata, vodeće zapadne sile ne bi imale izgovora da odgovore na sličan zahtjev za dokumente vezane uz upitne intervencije ili sukobe (uzmimo, primjerice, u obzir SAD ili Veliku Britaniju u slučaju Iraka). I to nikad neće učiniti. Što me dovodi do najgoreg neuspjeha Tribunala. SAD, Velika Britanija i druge zemlje imaju arhivirane podatke o tome što se stvarno dogodilo, posebno u Srebrenici, i što su te sile učinile da je do masakra moglo doći.

Zbog uobičajenih pseudorazloga dokumenti su zadržani kao tajni. Tribunal nije učinio baš ništa kako bi prisilio Zapad da otvori svoje trezore. Upravo obrnuto. Kad sam pokušao dobiti dokaze od onih koji su presreli razgovor o tome što su Milošević i Mladić razgovarali u trenutku Srebrenice ili Žepe, ICTY se pognuo na prvi pritisak zapadnog entiteta i povukao zahtjev za dostavu materijala. Bi li takvu intervenciju učinili za lokalni zločin počinjen u nacionalnoj državi? Jasno da ne; ali sve je bilo OK kad su trenutačni geopolitički interesi mogli biti dovedeni u pitanje, što je ostavilo vonjajući trag korupcije koji bi mogli slijediti povjesničari sljedećih stoljeća ako bi željeli baciti u smeće cjelokupan materijal inače vrijednog Tribunala.

Prijevara

Vrlo su me sporo uvjerili – vjerojatno i sporije nego druge – da postoji bilo kakva veza između različitih mehanizama kojima su Srbija i Zapad bili zaštićeni od neugodnih istina koje bi izazvale buru u nekim državama, ali bi bile od velike koristi žrtvama. Ali točno u ovo doba prošle godine Nenu Tromp i mene Izetbegović je uvukao u očitu prijevaru svog naroda kad je tražio moj potpis na dokumentu – bilo kakvom dokumentu – kako bi izbjegao vlastitu odgovornost jer nije čak niti tražio ispravku nezadovoljavajuće presude Međunarodnog suda pravde (ICJ).

On će eventualno trebati objasniti svom narodu zašto je zahtjev za reviziju, koji je njegov tim pod vodstvom američkog profesora i bivšeg američkog posebnog izaslanika za ratne zločine podnio ICJ, bio svjesno od početka kreiran da propadne. Ali čak ni Izetbegović nije središnje pitanje. Pitanje je tko ga je prisilio da postupi kako niti jedan odgovoran lider ne bi postupio prema svom narodu? Što je zaustavilo sina oca koji je pokrenuo slučaj pred ICJ da učini što je trebalo učiniti? To bi mogao biti vlastiti podmitljivi interes, ali kad se stavi na kup zajedno s ostalim podudarnim događajima – ne ponajmanje Posebni sud koji će suditi samo kosovskim Albancima – nužno je pogledati na sve strane i zapitati se kako glavnu zemlju agresora u tri rata – Hrvatska, Bosna, Kosovo – očito štite nevidljive sile. I zašto?

Geoffrey Nice/Jutarnji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što je Kolinda uradila za svoju zemlju i što Čoviću nisu dali da uradi za nas?

Objavljeno

na

Objavio

Postoje stvari koje su na prvu ruku nematerijalne, no s vremenom se kapitaliziraju. Uloga hrvatske predsjednice u Rusiji, Hrvatskoj, kako vrijeme bude teklo, donijet će milijune. Znaju to oni koji ju vole no i svi oni koji ju ne vole, piše u redakcijskom osvrtu za Poskok.info Ivan Šušnjar., prenosi Hrvatski medijski Servis.

Znaju to oni koji ju vole no i svi oni koji ju ne vole.

Uz hrvatsku reprezentaciju, koja je nevjerojatno digla popularnost Hrvata u svijetu, kao i Republike Hrvatske, splet okolnosti od Kolinde Grabar Kitarović napravio je svjetski hit.

Postoji riječ na francuskom “sérendipité“. Nema prijevoda na hrvatski. U suštini znači slučajan razvoj događaja na sretan, ili koristan način. Pratila je Kolindu cijelo vrijeme u Rusiji. Ali i Francuze u finalu. Vatrene nije. Sve što su dobili, dobili su isključivo svojim znojem.

Elem posljedica cijele te priče je danas da je Hrvatska apsolutni hit u svijestu. Porast interesa za Hrvatskom Google objavljuje kao nešto nesvakidašnje. I oni su u šoku. Radi se o takvom skoku, da je ime Hrvatske, Hrvata, hrvatske predsjednice, hrvatske povijesti, hrvatskih glazbenika, sportaša, guglano više puta nego sveukupno do sada u povijesti, i to iz krajeva svijeta koji nikada nisu čuli za Hrvate. Samo jedan video na kojem se vrti kolaž njenih fotografija u tri dana pogledalo je preko 2.7 milijuna ljudi.

Pozitivni efekti koji su se dogodili zahvaljujući podršci Predsjednice Kolinde Grabar Kitarović

Imidž Hrvatske u svijetu potpuno je promijenjen. To je snaga nogometa.

No ne baš tako davno, točnije pri prvom odlasku hrvatske predsjednice u Rusiju, NGO uhljebi u Hrvatskoj propitivali su o čijem trošku Grabar Kitarović putuje u RH. Ta kasta danas šuti. Kriju se kao miševi.

Nadaju se da ćemo to zaboraviti. Da bi već sutra nastavili po istome.

Ali ako ćemo iti malo samurajskog duha Vatrenih primiti na sebe, nemamo pravo to zaboraviti.

Već sutra, financijske službe u RH morale bi provjeriti tko stoji tko financira te pokrete i za čiji interes rade. Zašto? Jer mi držimo do svoje zemlje. I ne želimo da nam jazavci oblikuju stvarnost.

Na žalost, i na sramotu postkolonijalne Hrvatske , hrvatska predsjednica, u Rusiju nije putovala o državnom trošku.

Zbog činjenice da smo se navikli, da nam samoimenovani čuvari morala određuju što je moralno a što ne, pristali smo vjerovati kako je normalno da predsjednica države, na utakmice svjetskog prvenstva putuje privatno.

Što je sramota, a ne nešto čime bismo se trebali ponositi.

Ona je naša službenica. Unajmili smo je da odradi određen posao za nas. Između ostalog, i posao dizanja imidža zemlje. Ona tamo ide i radi nas.

Naprosto nije normalno da nekakav NGO šalje dopise u Ured Predsjednice, s upitom, “jel to dama Skitarović , kako su je nazvale Novossti, odlučila ići tamo o državnom trošku”. Da o čijem drugom, pobogu? Jesu li to pitanje postavljati dragim im Vođama u ranijim “daleko slobodnijim” režimima?

I tko bi trebao ići o državnom trošku u Rusiju na finale nacionalne reprezentacije ako ne formalni lider nacije?

U Francuskoj bi bilo nezamislivo da je neki medij postavio pitanje o čijem trošku Macron putuje u Rusiju. To bi bio skandal. Zašto? Jer je Francuska država koja drži do sebe. Macron nije Skitulja. On je francuski predsjednik.

Nije li vrijeme da Hrvatska promijeni odnos prema samoj sebi? Sukladno onoj energiji i onoj silovitosti kakvu je Hrvatskoj pokazao Dalić? Da se malo više poštujemo?

BIH, druga hrvatska država, država koja redovno puni polovinu hrvatske reprezentacije, reprezentacije koja nije državna, nego nacionalna, baš onako kako je Engleska reprezentacija nacionalna reprezentacija Engleza, a škotska Škota, s druge strane, da se ne lažemo, ima užasan imidž u svijetu.

Ekonomske institucije i zavodi za statistiku nikada nam nisu priložili podatke koliko nas, građane BIH košta negativan imidž BIH. I trebalo bi to tražiti od njih.

Koliko nas konkretno milijuna maraka košta vijest da su dva ISIL-ovca vraćenja iz Njemačke u BIH nakon što se otkrilo da šuruju s teroristima, da se stotine vraćaju iz Sirije, koliko nas koštaju četnički skupovi, koliko ustaški?

Sve fino na papir. Pa da vimo što je to što najviše košta danas BIH. I koliko je to milijuna manje noćenja i milijardi manje investicija u BIH. Koliko je to naše zaustavljene bolje budućnosti. Brine li to ikog ovdje ili smo mi zadnje naivčine u BIH prostoru koji vjeruju u budućnost?

Upravo ta i takva BIH, država sa katastrofalnim imidžom, koja se svijetu i danas promovira sirijskim dragovoljcima, zločinama, presudama, jamama i ratom 9o-ih, na svjetskom prvenstvu imala je izbornika iz BIH u finalu, te petoricu igrača što rođenih što porijeklom iz BIH. Što je to ako nije jedna sjajna priča iz BIH?

I ništa od tog ta ista BIH, naša BIH, nije iskoristila za podizanje svog imidža.

Isto bi ovo pisali da je Turska bila u finalu, ili Srbija, i da su u tim timovima dominirali ljudi iz BIH a Bakir ili Ivanić odbili otići na finale i raditi na promociji BIH.

Što je to što je zasmetalo imperijalnim NGO medijima u BIH da zaustave pokušaj da se i BIH promovira u Rusiji? Kao zemlja koja je dala osovinu svjetskog finaliste?

Strah od porasta imidža Dragana Čovića? Što točno?

Čović bi u Rusiji, pred svjetskim kamerama bio samo lider iz BIH. I ništa više. Ljudi bi se pitali što BIH ima s ovim. Pa bi guglali. Pa bi došli do informacije da BIH nije samo zemlja problema. Nego i rodna zemlja finalista svjetskih prvaka.

Čović je opet, pristajući na sarajevski šovinizam, pristajući da se ušuti, praktički pristao na njihovu želju da BIH ostane samo bošnjačka.

Jer oni žele reći – Mi plaćamo Dragana Čovića, mi smo država i Dragan Čović će odgovarati nama. To je taj sistem kuhanja žabe.

Ne, gospodo, vi ne plaćate Dragana Čovića. Mi plaćamo Dragana Čovića. Samo jedan vaš kanton, narodu Dragana Čovića godišnje uzme preko 40 milijuna maraka čiste novostvorene vrijednosti. Živite na lihvarenju a pozivate na odgovornost.

Dragan Čović odgovara nama, ne vama. Vi nemate ništa s njegovim novčanikom. Jedini koji to pravo imaju, da ga pitaju gdje troši, i kako troši naše pare, smo mi. Mi koji ga biramo. I koji ga plaćamo. Jer, prihvaćali vi to ili ne, no BiH nije samo bošnjačka država.

Pristajući u Rusiju ići o privatnom trošku, i pojavljujući se tek na pokojoj fotografiji, kako ne bi naljutio šovenski dio naše države, Čović je nesvjesno naštetio i interesima svog naroda ali i imidžu BIH. Pristao je priznati Sarajevo kao vlastiti autoritet. Ono Sarajevo koje ne priznaje njega.

Zašto je to uradio? To nije hrvatski odgovor. To je hrvatsko bespogovorno pristajanje na imperativ koji dirigira NGO sektor i političko Sarajevo.

On, kao hrvatski član predsjedništva, točno onako kao Kolinda, morao je imati susrete s dijelom reprezentacije, pred svjetskim kamerama. Na terenu, u svlačionici, svejedno.

Poslati drugačiju poruku iz BIH. Pojasniti svijetu da je BIH domovina Dalića, protjeranog Lovrena, Ćorluke, Rakitića, Kovačića, Jedvaja. Domovina svjetskih finalista.

Bila je to njegova predsjednička dužnost. Nikakav hir. Gesta koja bi strašno pomogla i BIH.

Sarajevo ne shvaća da je to bilo i u sarajevskom interesu. No to nije problem ostatka BIH. BIH ne može ovisiti od toga hoće li, ili neće, Sarajevo nešto shvatiti.

Mi nemamo vremena čekati da Sarajevo shvati. Jer to nas sve jako puno košta. Njihova autarkija, šovinizam, zaljubljenost u mitsku bošnjačku sliku Bosne, koja nikako da se dogodi, do sada nas je koštala milijune.

Sve nas koji želimo da BIH prestane biti slučaj u svijetu.

Već danas NGO mediji, i NGO intelektualci, ponavljaju priču, “otkud Čovića s Putinom, i što je radio u VIP loži”. Ludi zbog činjenice da se Čović sastao s Putinom.

Pitaju s čijim parama je otišao.

Odvratno. Baš dno.

Radi se o istim onim medijima koji nikada nisu postavili pitanje o čijem je trošku Bakir Izetbegović putovao na susret s Muslimanskim bratstvom. Organizacijom koju je CIA stavila na spisak terorističkih organizacija. Nikada niti jedan od tih Bakirovih medija nije objasnio bošnjačkoj javnosti koliko će ih konkretno novaca po džepu dugoročno koštati takav imidž države kakav nam Bakir gradi. Koliko će perspektive njihovoj djeci oduzeti svaki njegov potpuno sulud susret s takvim svijetom?

I koliko tek nama? Koji nismo taj svijet.

Oni, saraj NGO uhljebi u BIH, dok kriju tko ih plaća, dok odbijaju kategorički potvrditi sve one laži koje pišu, manifestiraju očitu intelektualnu skučenost. I radeći za sebe, čine loše cijelom ovom društvu. Nominalno rade na pomirbi, u praksi čine sve da do nje nikad ne dođe.

Jer nastupanjem pomirbe, počinje njihov kraj.

Utješno je da obični sarajevski građani shvaćaju više od njih. Tisuće onih ljudi koji su iz Sarajeva pokušali poslati sliku zajedništva i oduševljenja pobjedom. Koja je na žalost medijski blokirana. Što mislite od koga?

Ogromnu priliku za BIH ubili su, napadom na Čovića i zaustavljenjem dotičnog da tamo u Rusiji, uzme barem 10 posto pažnje svjetske javnosti koliko je uzela Kolinda. I tih 10 posto za BIH bi značilo jako puno. Superponirajući se nad njegovim budžetom ponavljajući “mi smo država” nastavili su ubijati ovu državu.

Koliko je loš imidž BIH u svijetu evo jedan frišak primjer. Nakon splitske Ultre, jedan dio stranaca, upoznavši neke mlade iz Hercegovine, preko noći je završio u Mostaru a potom na Kravici. Sutradan su se, potpuno ošamućeni pitali gdje su. Kada im je pojašnjeno da je to BIH, uhvatila ih je panika “Bosnia, Baznia, fak*n š*t. Bježimo odavde.”. I to je nešto o čemu nam ne govore tu. Da je sinonim za Bosnu u Europi nešto jako loše. Nešto što sije strah. Ne govore nam da nas mnoštvo zaobilazi. Da ovo nije samo zemlja masovnog odlaska, nego i masovnog nedolaska. Ne samo ljudi. Nego i konkretnih investicija. Tko će ulagati u zemlju koje se ljudi boje?

Zamislimo samo kakva bi slika prošla svijetom da je Čović budžetom svog ureda na svjetsko prvenstvo odveo 20 najboljih mališana iz NK Vitez, NK Livno, NK Kraljeve Sutjeske, FK Zenice, i FK Dervente? I da su oduševili tribine. I da su se oni takvi, pojavili pred svim svjetskim kamerama? U dresovima svojih klubova? Sa svojim predsjednikom. O trošku države. A sve za imidž države.

Pristajući na njihov šovinizam, Čović je koji put po redu u ove četiri godine ispoštovao taj šovinizam? I hoće li ga poštovati i ovih par mjeseci do kraja mandata? Planira li ga poštovati i u idućem mandatu da znamo?

Kolinda je taj pritisak odbila. I Hrvatskoj je donijela novi imidž i nove milijune.

Konačan zaključak je da Kolinda ima dobre P.R. stručnjake. I da bi Čović svoje morao mijenjati. Ako ih uopće ima. Ako mu uopće daju da ih ima.

Ivan Šušnjar/Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Slaven Letica: Odgovorno tvrdim: Večeras će Hrvatska postati prvak, Modrić najbolji na svijetu!

Objavljeno

na

Objavio

Ovo je posljednji od triju osvrta, da ne kažem trilogije, na eliminacijski ili smrtonosni dio natjecanja na Svjetskom kupu koji sam dogovorio s uredništvom Večernjeg lista.

Prva dva objavljena su uz redakcijske naslove koji su sažimali temeljnu poruku: “Odgovorno tvrdim: ako pobijedimo Ruse, bit ćemo prvaci svijeta!” (7. srpnja 2018. na dan utakmice s Rusijom) i “Ohole ćemo Engleze spustiti na zeleni travnjak i pobijediti!” (11. srpnja 2018., na dan obračuna s Englezima).

Odgovornost za naslov ovog “finalnog” osvrta nije na urednicima Večernjeg lista, nego na meni. Rizični su to naslovi za vjerodostojnost svakog pisca, posebice profesionalnog znanstvenika, što sam donedavno bio, a ni danas se tog poziva ne sramim.

Svi vjeruju u Hrvatsku

Poziv i poslanje znanosti i znanstvenika nije predviđanje budućnosti, premda je ona udaljena manje od 24 sata, kao što je slučaj s vremenom pisanja ovog članka i događaja na koji se on odnosi: finala Svjetskog kupa između favorizirane Francuske i “malešne” Hrvatske u koju bezgranično vjeruju izbornik Zlatko Dalić, njegovi igrači i njihov kapetan Luka Modrić te većinski dio navijača, ne samo Hrvata, koji se usuđuju vjerovati i sanjati da Lijepa Naša može biti 13. zemlja koja će se popeti na nogometni Olimp.

Prva iz dijela svijeta koji ne pripada tradicionalnom, bogatom i moćnom Zapadu. Da su proročke sposobnosti znanosti i znanstvenika kad je riječ o klupskom i svjetskom nogometu u doista malene, osvjedočio se prije četiri godine jedan od najvećih znanstvenika XX. stoljeća, engleski teorijski fizičar, matematičar, svemiroslov (kozmolog), ekspert za kvantnu gravitaciju i crne svemirske rupe Stephen William Hawking (1942. – 2018.).

Ponesen zanosom znanstvene znatiželje, on je uoči Svjetskog prvenstva u Brazilu prihvatio prijedlog da izradi dvije formule nogometnog uspjeha: formulu uspjeha Engleske na svjetskim prvenstvima i formulu savršeno izvedenog penala.

Da su njegove formule bile potpuni promašaj, ne moram posebno pojašnjavati, jer nema te formule koja bi mogla objasniti čarobne, mistične i misteriozne nepoznanice koje su prije tri dana još jedanput protjerale ohole i pohlepne Engleze iz predvorja moskovskog nogometnog raja: božansko nadahnuće, samurajski skok i omiško-biokovsku silinu kojom je Ivan Perišić zabio izjednačujući gol, njegov nebeski skok nakon kojeg je spustio loptu pred Super Marija da bi taj prekaljeni ratnik dao pobjednički gol ljevicom te neutaživu glad za igrom, natjecanjem i pobjedom cijele momčadi Zlatka Dalića.

Nema te statistike, divovskih podataka (Big Data), teorijske matematike i fizike kojom bi se mogla osmisliti formula nogometnog uspjeha.

Zato se i genijalni Hawking našao pred nerješivom zagonetkom “crne rupe” koja stoji na putu svakoga nogometnog i sportskog proroštva: neizvjesnost, sreća/nesreća, fatalna sudska pogreška, sekunda ili dvije genijalnog igračkog nadahnuća, pacerski promašaj inače pouzdanog igrača, neslomljivi pobjednički duh ili gubitnička malodušnost neke momčadi.

Sve te varijable jednostavno nisu mjerljive i nisu predvidljive! Ne samo da nisu predvidljive nego su te crne spoznajne rupe teško i opisive.

Ruska nogometna trilogija

Sada kad sam javno pokopao proročki potencijal znanosti i znanstvenika, postavit ćete logično pitanje: na čemu počiva moj u naslovu sažeti optimizam, tvrdnja da ćemo večeras pobijediti nogometno moćne Francuze koje 1998. u polufinalu nisu uspjeli pobijediti vatreni ‘98 Miroslava Ćire Blaževića i Zvone Bobana, koji su u svojim redovima imali Zlatnu kopačku tog prvenstva Davora Šukera?

Analitički pristup kojim sam se koristio u pripremi “ruske nogometne trilogije” osmislio je ruski matematički geofizičar i seizmolog Vladimir Keilis-Borok (1921.–2013.). Nastojeći osmisliti metodu prognoziranja potresa, on je zaključio da znanost potrese ne može predvidjeti, ali može definirati neke geofizičke znakove koji bi mogli upućivati na pojavu potresa.

Svoju je metodu nazvao prepoznavanjem obrasca (pattern recognition). U suradnji s američkim kvantitativnim historiografom Allanom Lichtmanom, metodologiju prepoznavanja obrasca uspješno je poslije primijenio na, primjerice, prognoziranje ishoda američkih parlamentarnih i predsjedničkih izbora.

Služeći se tom idejom, a polazeći od manje-više neosporne spoznaje da uspjeh i neuspjeh u nogometu ovise o nizu čimbenika ili varijabli – pojedinačnoj kvaliteti igrača, kvaliteti nogometne momčadi, pobjedničkom ili gubitničkom momčadskom duhu i motivaciji, kvaliteti i vodstvenim sposobnostima izbornika/trenera, moralnom i socijalnom kapitalu kapetana momčadi, potpori i energiji koju momčadi daju navijači, korištenju suvremenih znanstvenih spoznaja u nogometu, sportskoj sreći i nesreći, sudačkim kvalitetama i propustima – pokušao sam procijeniti “bruto nogometnu snagu” naših protivnika i hrvatske reprezentacije.

Kako nisam nogometni stručnjak, za komparativne procjene kvalitete naših i “neprijateljskih” igrača zamolio sam trenera svih trenera Miroslava Ćiru Blaževića. Ćiro mi je svoje procjene s radošću poklonio. Na temelju tih procjena i moje socio-psihološke analize ostalih čimbenika, zaključio sam da ćemo pobijediti Ruse i Engleze.

Svaku dvojbu da ćemo pobijediti Engleze napustio sam nakon prave poplave oholih, bahatih i podcjenjivačkih ocjena engleskih novinara i bivših igrača o vatrenima 2.0. Da su Englezi napravili veliku pogrešku podcjenjujući vatrene 2.0, jasno im je stavio na znanje Šime Vrsaljko nakon utakmice: “Kad podcijeniš nekoga, to ti se najčešće vrati, a to se dogodilo i danas.

Nismo se obazirali na to što Englezi pišu i najavljuju. Ja uvijek kažem: ‘Izađi na teren pa onda pričaj’. Mi smo u finalu, a oni mogu na sunčanje ako žele. Pričalo se da ovo nije Engleska koja nabija lopte i preskače igru, ali kad smo mi krenuli u pritisak koji smo uvježbavali cijeli tjedan, onda se pokazalo da je to ipak stara Engleska.

Fizički smo bili spremniji, imali smo volju i htijenje. Nakon što smo primili gol, bili smo bolji i bilo je pitanje vremena kad ćemo zabiti. Ova reprezentacija ima karakter. Mi živimo jedan za drugoga i željeli smo dati 300 posto u ovoj utakmici pa da si ništa ne možemo zamjerati. Kad imaš takav pristup i svu podršku iza sebe, onda pokažeš zube.”

Na temelju analize temeljene na metodologiji prepoznavanja obrazaca, uvjeren sam da ćemo – ako nas ne pogodi neka silna nesreća i/ili ako nas suci ne opljačkaju – pobijediti Francuze i postati svjetski prvaci.

Onima koji misle kako će vatreni 2.0 teško zaustaviti glavne francuske jurišnike-driblere (Kylian Mbappé i Antoine Griezmann) i navodnog neukrotivog gospodara kaznenog prostora (Olivier Giroud), za razmišljanje nudim poučak koji mi je ponudio Ćiro: “Mbappé i Griezmann ne mogu se probiti kroz prostor kojim caruju Modrić, Rakitić i Brozović, a Girouda će Lovren ukrotiti bez većih problema i u zraku i na zemlji.”

Konačno, ako i kad pobijedimo, pitanje dobitnika Zlatne lopte bit će riješeno. Bit će to Luka Modrić. Tu je “francusku” loptu zaslužio i prije finala. Već nakon dramatične, ali i epske pobjede vatrenih 2.0 nad Rusijom, a posebice nakon veličanstvene pobjede nad Gordim/Perfidnim Albionom, vodeći nogometni znalci diljem svijeta počeli su se natjecati u traženju imenica, pridjeva i superlativa kojima su u nogometna nebesa uzdizali niskog i krhkog hrvatskog i Realova veznjaka Luku Modrića.

Divili su mu se i tepali mu: tihi genij, nečujni genij, izvanzemaljac, maestro, virtuoz, čarobnjak, mađioničar, orkestraš, nogometni pjesnik, briljantni dirigent, zadarski Mozart, hrvatski Beethoven, posljednji nogometni romantik, najbolji svjetski igrač, tvorac nogometnog ritma itd.

Jedan od razloga zbog kojeg se globalno selo zaljubilo u Luku bio je taj što su najveće zvijezde svjetskog nogometa napustile Rusiju pošto su njihove reprezentacije ispale u prvom ili drugom dijelu natjecanja: Lionel Messi, Cristiano Ronaldo, Neymar, Mohamed Salah, Luis Suarez, Manuel Neuer, Andres Iniesta, Robert Lewandowski, Marcelo i dr. Ostali su oni čije vrijeme sigurno i brzo dolazi, ali ne u Moskvi u nedjelju: Antoine Griezmann i Kylian Mbappé.

Zaključit ću ovako. Dvije najbolje svjetske momčadi igraju danas finale Svjetskog kupa koje će gledati cijeli svijet!

Razlika u kvaliteti, nogometnom umijeću i snazi skriva se u nijansama, ali je većina tih nijansi na hrvatskoj strani: imamo za nijansu boljeg izbornika, bolji su nam navijači, kapetan nam je malčice bolji i kao vođa i kao igrač, snažniji nam je i momčadski, pobjednički duh, pa i izbornička, igračka i navijačka vjera u pobjedu.

Slaven Letica / Večernji list

 

Povijesni dan hrvatskog sporta

 

 

Pastir na Velebitu: Pogledajte snimku malenog Luke Modrića koji štapom tjera koze po kamenjaru

 

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori