Pratite nas

Analiza

Geoffrey Nice: Zahvaljujući Tribunalovoj politici optužnica, Srbija se spasila!

Objavljeno

na

Sir Geoffrey Nice, britanski tužitelj i sveučilišni profesor koji je na Haaškom sudu vodio najveći postupak, onaj protiv Slobodana Miloševića, i prije bio poznat kao kritičar nekih postupaka Haaškog suda, pogotovo kompromisa koje su tužitelji i suci sklapali s nekim državama. U prošlosti je u tom smislu kritizirao i rad bivše glavne tužiteljice Carle Del Ponte. Sada kad je Haaški sud praktički završio s radom i kad zadnji glavni tužitelj Serge Brammertz iznosi svoje viđenje rada suda, i Geoffrey Nice iznosi svoje kritike politike, prenosi Jutarnji.hr, koja je dovela do toga da se stječe dojam kako se Srbija izvukla od odgovornosti za zločine na području susjednih država. Nice ovom svojom analizom reagira i na neke stavove koje je Brammertz iznio u nekoliko intervjua za medije u regiji, kao i na brojne komentare nakon dviju presuda kojima je obilježen završetak rada suda, onih protiv Ratka Mladića i hrvatske šestorke. Geoffrey Nice je bez sumnje bio visoko rangiran tužitelj na Haaškom sudu, zbog čega njegove kritike sudu imaju veću težinu od komentara koje iznose drugi: 

S iznenađenjem sam pročitao opservacije Sergea Brammertza, glavnog tužitelja ICTY-ja, o vezama definiranim na Tribunalu između zločina počinjenih u Bosni i Hrvatskoj i države Srbije. On ne citira niti jednu sudsku odluku. Zahvaljujući Tribunalovoj politici optužnica, Srbija se spasila.

Nije bilo ozbiljnog pokušaja u slučajevima Karadžića i Mladića da se dokažu veze te su presude u oba slučaja omogućile Srbiji da tvrdi kako ona nije strana u sukobu te da su bosanski Srbi bili jedva nešto gori od drugih počinitelja. Teško je objasniti kako je došlo do toga, premda nitko od tužitelja, osim mene, nije pokušao temeljito potvrditi te veze, a slučaj u kojem sam bio tužitelj – Milošević – završio je njegovom smrću: kako se čini prirodnom, što je bilo tako prikladno za sve srpske i međunarodne interese. Od trenutka kad je Zapad naredio Holbrookeu da žrtvuje teritorij i stanovništvo Srebrenice, Žepe i Goražda povlačeći zračnu potporu Nizozemcima, Srbija je uživala posebne povlastice Zapada.

Odluke Zapada su nešto o čemu su Srbi bili, bez ikakve dvojbe, izviješteni kako bi zemljovid mogao biti “sređen”, i to “razmjenom” teritorija. Povlastice su uključivale: a) odluku Međunarodnog suda pravde (ICJ) koja oslobađa Srbiju optužbe za genocid; b) neuspjeh da se optuže drugi lideri države Srbije, Lilić ili Bulatović, za navode o genocidu istovjetne onima protiv Miloševića i da se tako, pojedinačno ili kolektivno, pokaže da je Srbija – država – krivac u čijem su interesu svi krvavi ratovi vođeni; c) neuspjeh da se Srbi poput Perišića optuže za genocid; d) obrazac presuda i žalbi koje su sve bile u službi srpskih interesa kao nedavno formiranje “Posebnog suda” koji će donijeti zadovoljštinu Srbima postupcima samo protiv kosovskih Albanaca za moguće zločine koji su uvijek mogli biti izneseni pred ICTY. (To je kao da se Zapad, koji je nametnuo ovaj sudski proces Kosovu, ne sjeća kako je termin “pravda pobjednika” izveden iz postupaka samo jednoj strani u sukobu umrljao reputaciju suđenja u Nürnbergu.)

Louise Arbour optužila je Miloševića za zločine na Kosovu. U to se nije trebalo uplitati. A onda, iznenađujuće, kad je Milošević predan ICTY-ju, postalo je neizbježno da se pripremaju optužnice za zločine u Hrvatskoj i Bosni. Miloševićevo sudsko vijeće bilo je nepodmitljivo te je išlo tako daleko da otkrije da Milošević – pa tako i država kojoj je bio na čelu, unatoč tome što nismo smjeli reći takve stvari – mora odgovarati za genocid u Bosni. Milošević bi svakako bio odgovarao za te tvrdnje koje bi se reflektirale na državu koju je vodio, ali umro je.

U nekom trenutku se svi moramo trgnuti i pogledati u oči realnosti međunarodne pravde kako je razotkriva ICTY. Da, postoje vrlo značajne koristi na koje sam se dovoljno često referirao drugdje da bih ih ovdje ponavljao. No, kad je međunarodni osjećaj krivnje zbog neuspjeha u sprečavanju masakra u Jugoslaviji i Ruandi doveo do stvaranja ICTY-ja i ICTR-a (za Ruandu), međunarodna se zajednica vjerojatno nadala da će služiti kao zavoj na ranama neuspjeha Zapada – formiran je sud za koji su građani svijeta očekivali da bude i ponaša se kao odgovoran sud.

Ni gomila nepouzdanih sudaca, koji su dovedeni s ambasadorskih položaja ili ljudi kojima su vlade dugovale uslugu, nije mogao spasiti ICTY od toga da se na nj gleda kao na sud. Svi koji su vodili sud trebali su – kao što sam pokušao u slučaju Milošević – učiniti da djeluje kao odgovoran sud: a) dobiti odmah dokaze te ne dopustiti Srbiji, SAD-u i drugima da blokiraju sve za što im je odgovaralo da ostane u sjeni. To svijet nije želio; b) pokušati presude donijeti brzo, modernim procesima koji nisu žrtve vlastitog osjećaja pretjerane važnosti, nego odgovornosti prema interesima žrtava. Buduće generacije mogu teško osuditi ICTY za neuspjehe tako da bi njegov stvarni i supstancijalni uspjeh mogao ostati u trajnoj tmini.

Nemilostivi

Buduće generacije bit će apsolutno nemilostive kad je riječ o sudu koji je trajao 24 godine kako bi donio presude koje su veće međunarodne novine mogle artikulirati vrlo precizno u nekoliko mjeseci nakon što su se dogodile, poput masakra u Srebrenici. Svijet, jednostavno, nije više tako zainteresiran za procedure koje ugošćuju (i plaćaju) odvjetnike i suce, kreirane prije više od stoljeća kad su nacionalni pravosudni sustavi željeli sačuvati svoje građane od uistinu barbarske nacionalne pravne prakse. Nadali smo se da smo napravili korak naprijed. Građanin svijeta će, više od svega, biti nemilostiv prema praksi koja je omogućila Srbiji da nikad ne preda dokumente iz svojih arhiva koji su pokazali što je Srbija činila, općenito, a posebno u doba Srebrenice.

UN je trebao unaprijed shvatiti da on – UN, a ne nužno bezubi ICTY – mora natjerati nacionalne sudove da odmah dostave dokumente koji su relevantni za istragu ili za slučaj u postupku. UN to nije učinio i nema sumnje da to nikad nije želio. Da je došlo do presedana u takvom procesu pribavljanja dokumenata, vodeće zapadne sile ne bi imale izgovora da odgovore na sličan zahtjev za dokumente vezane uz upitne intervencije ili sukobe (uzmimo, primjerice, u obzir SAD ili Veliku Britaniju u slučaju Iraka). I to nikad neće učiniti. Što me dovodi do najgoreg neuspjeha Tribunala. SAD, Velika Britanija i druge zemlje imaju arhivirane podatke o tome što se stvarno dogodilo, posebno u Srebrenici, i što su te sile učinile da je do masakra moglo doći.

Zbog uobičajenih pseudorazloga dokumenti su zadržani kao tajni. Tribunal nije učinio baš ništa kako bi prisilio Zapad da otvori svoje trezore. Upravo obrnuto. Kad sam pokušao dobiti dokaze od onih koji su presreli razgovor o tome što su Milošević i Mladić razgovarali u trenutku Srebrenice ili Žepe, ICTY se pognuo na prvi pritisak zapadnog entiteta i povukao zahtjev za dostavu materijala. Bi li takvu intervenciju učinili za lokalni zločin počinjen u nacionalnoj državi? Jasno da ne; ali sve je bilo OK kad su trenutačni geopolitički interesi mogli biti dovedeni u pitanje, što je ostavilo vonjajući trag korupcije koji bi mogli slijediti povjesničari sljedećih stoljeća ako bi željeli baciti u smeće cjelokupan materijal inače vrijednog Tribunala.

Prijevara

Vrlo su me sporo uvjerili – vjerojatno i sporije nego druge – da postoji bilo kakva veza između različitih mehanizama kojima su Srbija i Zapad bili zaštićeni od neugodnih istina koje bi izazvale buru u nekim državama, ali bi bile od velike koristi žrtvama. Ali točno u ovo doba prošle godine Nenu Tromp i mene Izetbegović je uvukao u očitu prijevaru svog naroda kad je tražio moj potpis na dokumentu – bilo kakvom dokumentu – kako bi izbjegao vlastitu odgovornost jer nije čak niti tražio ispravku nezadovoljavajuće presude Međunarodnog suda pravde (ICJ).

On će eventualno trebati objasniti svom narodu zašto je zahtjev za reviziju, koji je njegov tim pod vodstvom američkog profesora i bivšeg američkog posebnog izaslanika za ratne zločine podnio ICJ, bio svjesno od početka kreiran da propadne. Ali čak ni Izetbegović nije središnje pitanje. Pitanje je tko ga je prisilio da postupi kako niti jedan odgovoran lider ne bi postupio prema svom narodu? Što je zaustavilo sina oca koji je pokrenuo slučaj pred ICJ da učini što je trebalo učiniti? To bi mogao biti vlastiti podmitljivi interes, ali kad se stavi na kup zajedno s ostalim podudarnim događajima – ne ponajmanje Posebni sud koji će suditi samo kosovskim Albancima – nužno je pogledati na sve strane i zapitati se kako glavnu zemlju agresora u tri rata – Hrvatska, Bosna, Kosovo – očito štite nevidljive sile. I zašto?

Geoffrey Nice/Jutarnji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Dr. sc. Dubravko Ljubić: Što je to u stvari govor mržnje!?

Objavljeno

na

Objavio

U Republici Hrvatskoj recentno svjedočimo svakodnevnom predbacivanju za uporabu govora mržnje, pri čemu se pod promatrani pojam podvode raznorodni sadržaji koji sa njime uglavnom nemaju nikakve dodirne točke. Svaka kritika i drugačije mišljenje karakterizira se govorom mržnje, kao da mržnja jest sama po sebi uobičajeni izvor ljudske komunikacije, odnosno kao da za mržnju nije potrebno posebno afektivno stanje koje izaziva burne emocije dostatne za pobudu animalne strane ljudskosti koja završava u destrukciji. Istovremeno ispada da se u Republici Hrvatskoj društvene grupe međusobno uglavnom mrze i mržnjom uzvraćaju na sve pojavnosti koje su drugačije od stereotipa relevantnih pravila ponašanja koje za pojedinu društvenu grupaciju vrijede kao postulati.

Općenito gledano, mržnja je ljudski osjećaj intenzivne antipatije. Ona se temelji na množini snažnih negativnih osjećaja, i predstavlja najjači oblik odbojnosti, prijezira i nenaklonosti. Mržnja proizlazi iz osjećaja dubokog poniženja, ozljede ili bolne situacije, kojoj je mrzitelj bespomoćno izložen i koju vlastitim naporima nije u stanju promijeniti, a usmjerena je prema drugom čovjeku ili drugima ljudskim bićima određenih karakteristika neovisno o okolnosti jesu li oni stvarno uzrokovali socijalni položaj mrzitelja ili ne. Mržnja, kao kontrapunkt ljubavi, rađa prezir prema ljudskosti u drugom ljudskom biću želeći ga pri tome povrijediti, oštetiti ili uništiti.

Kao i svaki sociološki pojam, govor mržnje nije lako definirati. Ovaj pojam bi u svom generičkom smislu obuhvaćao sve oblike verbalne i neverbalne komunikacije korištene u svrhu napada na rasu, etnicitet, religiju, seksualnu orijentaciju ili naklonost, kao i svako pogrdno, uvredljivo, zastrašujuće, uznemiravajuće izražavanje koje potiče na nasilje uslijed intenzivnih negativnih emocija ili želje za diskriminacijom. U svom diskriminirajućem aspektu, da bi se neko djelanje smatralo govorom mržnje, ono mora sadržati jasnu ocjenu o rasnoj inferiornosti neke povijesno promatrane potlačene skupine uz pežorativnu konotaciju.

Dakle, kažnjivim govorom mržnje smatra se zagovaranje nasilja, odvajanja, difamiranja, dovođenja u zabludu ili iskazivanje neprijateljstva prema različitima na temelju neke od njihovih društveno relevantnih karakteristika. Govorom mržnje smatra se i promocija genocida ili poticanje na genocid kao i bilo koja druga činidba koja potiče na prijezir, ili koja na drugi način omalovažava, isključuje, dehumanizira, obezvrjeđuje, ismijava ili diskriminira neke skupine ili članove skupine koji se mogu identificirati na temelju rase, nacionalnog ili etničkog podrijetla, jezika, boje kože, vjere, spola, dobi, duševne ili fizičke hendikepiranosti, seksualne orijentacije, ili koje druge slične osobne značajke. Govor mržnje podrazumijeva i sve oblike izražavanja kojima se šire, raspiruju, potiču ili opravdavaju rasna netolerancija, ksenofobija, antisemitizam te drugi društveni odnosi utemeljeni na netrpeljivosti, izraženi u obliku agresivnog šovinizma i etnocentrizma.

Za pojavnost govora mržnje moraju se kumulativno ispuniti tri uvjeta. Mora se raditi o činidbi kojom se izražava uvredljiv sadržaj uz zagovaranje ili poticanje diskriminacije i nasilja, te kojom se izruguje, omalovažava, ponižava, dehumanizira ili obezvrjeđuje određeni pojedinac ili društvena skupina. Naznačena činidba mora biti usmjerena protiv određenih ciljanih društvenih skupina ili njihovih pripadnika koje se mogu identificirati po određenim društveno relevantnim zajedničkim objektivnim značajkama kao što su rasa, boja kože, podrijetlo, vjera, spol, seksualna orijentacija i slično. Osim pogađanja unutarnje sfere osoba prema kojima je mržnja usmjerena, govor mržnje mora imati i svoju eksternu manifestaciju u stvarnom svijetu, odnosno govor mržnje mora u najmanju ruku biti podoban za izazivanje reakcija prema adresatima koje imaju za cilj njihovu društvenu ili fizičku eliminaciju, ako već neposredno ne izaziva takve reakcije.

Nažalost, o značenju pojma govora mržnje u našoj javnosti postoje brojni nesporazumi i nerazumijevanja. Prečesto se ovdje brkaju, inače sadržajno raznorodni, pojmovi kao što su uvreda, kleveta ili prostački rječnik. S govorom mržnje  poistovjećuju se i svaki javni govor koji izražava žešću kritiku neke pojavnosti ili društvene zbilje. U tom širenju pojmovne pomutnje u pravilu prednjače politici bliske osobe koje praktičku svaku kritiku olako i sasvim neopravdano proglašavaju govorom mržnje. Različite javne osobe, pa čak i pojedini aktivisti udruga za promicanje ljudskih prava, nerijetko govorom mržnje ideološki etiketiraju političke ideje i mišljenja koja se ne uklapaju u njihove vlastite svjetonazorske i idejne paradigme, zahtijevajući njihovo sudsko procesuiranje i sankcioniranje. Ukratko, u našoj ideološki polariziranoj političkoj javnosti i egocentričnim, monološki orijentiranim javnim nastupima, često se gube svi kriteriji i osjećaj za objektivnost. Politički i svjetonazorski neistomišljenici se proglašavaju neprijateljima svih vrijednosti društva, a njihova se politička orijentacija utvrđuje kao govor mržnje kojeg svim sredstvima valja ušutkati, pa čak i zloporabom vlasti ili javnopravnih tijela.

U demokratskim društvima u govor mržnje ne spadaju kritike vlasti, javnih institucija ili postupaka i stajališta pojedinaca u vlasti, pa ma koliko te kritike bile žestoke, nepravedne, šokantne, uznemirujuće ili uvredljive. Sloboda izražavanja obuhvaća pravo građana izražavati negativne emocije, naročito u odnosu na vlast koju su demokratski izabrali, kao izraz frustracije i nezadovoljstva. Iako takva vrsta negativnim emocijama nabijenog javnog istupanja, pod određenim pretpostavkama, može biti ograničena i sankcionirana kao povreda nečijeg ugleda ili časti, odnosno kao realna prijetnja državnoj sigurnosti ili javnome redu i miru, ona se nikako ne smije zakonom zabraniti ili sudski sankcionirati kao govor mržnje. Nazivanje neke javne osobe zbog nekih njezinih stajališta ili postupaka “idiotom”, “fašistom”, “komunjarom”, ili “četnikom”, kao ustavno nerelevantnim društvenim karakteristikama, nije govor mržnje već to pod određenim pretpostavkama može biti sankcionirano kao povreda njezinog ugleda. Međutim, društvena eutanazija javne osobe zbog njezine rase, vjere, nacije, spola, ili seksualne orijentacije jeste govor mržnje pa makar on osobno prema tome bio i ravnodušan. Takav govor mora biti sankcioniran jer on ne vrijeđa samo tu osobu nego i sve druge ljude s istim značajkama.

Vlast ne smije koristiti legalna sredstva za ostvarivanje nelegitimnih ciljeva. Svaki pokušaj vlasti ekstenzivnim zakonskim definiranjem ili arbitrarnim tumačenjem pojma govora mržnje sankcionirati drugačije političke ideje i nepoćudna mišljenja, ograničiti žestinu političke utakmice ili spriječiti diskusije o negativnim pojavnostima u društvu protivan je temeljnim postavkama suvremene jurisprudencije na području slobode izražavanja. Svako nastojanje da se pod krinkom ograničavanja govora mržnje ujedno i zatvore usta idejnim i svjetonazorskim neistomišljenicima ili kritičarima, ma koliko njihove kritike bile žestoke ili neutemeljene te način njihovog iznošenja neuljudan ili neciviliziran, u demokratskome je društvu nedopustiv i krajnje opasan pa makar ono bilo provedeno lege artis na zakonodavnoj i praktičnoj razini. Stoga, ne mali broj pravnih teoretičara odlučno odriču državi pravo zakonom sankcionirati govor mržnje. To ne znači odobravanje ili podržavanje takvog djelanja. Oni naprosto smatraju da je sloboda izražavanja toliko značajna i važna vrednota za čovjeka i društvo da se u tu slobodu nitko ne smije miješati, osim u iznimnim i strogo limitiranim situacijama. Pri tome se često ističe kako vlast u praksi može lako zloupotrijebiti takva zakonska ovlaštenja da bi ograničila legitimne sadržaje javnog komuniciranja. Demokratska država ima legitimno pravo ograničiti i sankcionirati govor mržnje u javnoj komunikaciji, ali ona to nikako ne smije učiniti zbog puke uznemirenosti građana ili zbog narušavanja njihovih etičkih načela, već isključivo radi osiguranja i zaštite zakonom taksativno utvrđenih općih ili pojedinačnih interesa i ciljeva. Ograničavanje slobode govora opravdano je uslijed postojanja javnog interesa ili pojedinačnog interesa ljudi koji posjeduju svijest o svojem posebnom identitetu i koje drugi percipiraju kao takve, da im se zbog njihove rase, boje kože, vjere, nacionalnog ili etničkog podrijetla, spola, seksualne orijentacije ili drugih društveno relevantnih značajki ne vrijeđa ljudsko dostojanstvo i da ih se ne izlaže predrasudama, ponižavanju, mržnji, diskriminaciji ili nasilju. Legitimni javni interes očitava se u zaštititi državne sigurnosti, javnog reda i mira, te sprječavanja možebitnih nereda ili zločina. Dakako, svako ograničavanje slobode izražavanja općenito mora biti neophodno u demokratskome društvu radi zaštite navedenih ciljeva te razmjerno legitimnoj svrsi kojoj služi. Ono ne smije proizvoditi neopravdane učinke na legalne oblike i sadržaje javnoga govora.

Što u životnim okolnostima zapravo predstavlja govor mržnje pitanje je na koje je možda najbolje odgovor potražiti u teoriji i praksi razvijenoj u SAD-a glede protekcije sadržaja I. Amandmana na američki Ustav. Američka pravna teorija, kod uređenja odnosa između slobode govora i govora mržnje, daje primat slobodi govora uz zalaganje za ograničenje te slobode kao iznimke. Demokracija zahtijeva da svaka sposobna odrasla osoba ima pravo glasa pri odlučivanju što je to volja većine. Ona zahtijeva da svaki građanin izrazi svoje stavove, jer volja većine nije pravična ako svima nije data mogućnost izraziti svoja mišljenja, strahove, ukuse, predrasude ili ideale, ne samo u nadi da će tako utjecati na druge, iako je ta nada od krucijalne važnosti, već i da bi naprosto potvrdio svoj status odgovornog subjekta, a ne tek pasivne žrtve kolektivne akcije. Većina nema pravo nametnuti svoju volju nekome kome je zabranjeno prije nego što se odluka donese izraziti svoj protest, osporavanje ili protivljenje. To vrijedi bez obzira koliko nečija uvjerenja ili predrasude većina smatrala uvredljivim ili ma koliko to protivljenje većine bilo razborito.

Govor mržnje može svoj izvor imati u pojedincu ili u više ili manje povezanoj grupi. On se ogledava u izričaju protiv druge skupine ili pojedinih osoba, dok nasilje nad adresatima mržnje obično prolazi kroz određene stadije razvoja pri čemu se verbalno nasilje ubrzo pretvara u fizičko s ciljem društvenog ili fizičkog uništavanja drugačijih. Motivacija za mržnju proizlazi iz ljubavi prema određenom svjetonazoru te željom da se pozitivno doprinosi unutar društvene skupine koja dijeli iste “vrijednosti”, pri čemu je ljubav prema srodnicima po stavovima veća od mržnje prema drugima. Mržnja u svom pojavnom obliku obično prolazi svoj razvojni ciklus kroz koji se njezin intenzitet povećava. Potom dolazi do formiranja skupine istomišljenika koji se identificiraju preko simbola, rituala i mitologije da bi povećali svoju brojnost i društveni status pri čemu počinje grubo vrijeđanje i ponižavanje drugačijih. Da bi izbjegli samoispitivanje mrzitelji koriste sve žešću retoriku i nasilje da bi održali viši stupanj homogenizacije i uzrujanosti svoje skupine. Daljnje postupanje očitava se u ne oružanim napadima preko izričaja urbane subkulture, napadima preko društvenih mreža ili tradicionalnih medija. Potom se prelazi na napade sredstvima koja mogu izazvati tjelesne ozljede, što u završnoj fazi treba dovesti do uništavanja cilja mržnje, bilo da je to uništavanje društveno, fizičko, psihičko ili ekonomsko.

Vrhovni sud SAD-a za utvrđivanje opstojnosti govora mržnje u svojoj praksi provodi test očite i neposredne opasnosti. Govor koji uključuje čak i izravno pozivanje na nasilje, po tumačenju Vrhovnoga suda može biti zabranjen pod kumulativnim pretpostavkama. Prvo, cilj takvog govora mora biti poticanje na neposredno nasilje i nezakonito postupanje i drugo, mora postojati očita i neposredna opasnost, odnosno vjerojatnost da će taj govor trenutno potaknuti na nasilje ili nezakonito postupanje protiv ljudi ili imovine. Tako je u slučaju Branderburg v Ohio koji se odnosio na pravo Klu Klux Klana javno pozivati na protjerivanje Afro-amerikanaca i Židova iz SAD-a, i prikriveno sugeriranje poželjnosti nasilja prema tim skupinama, Vrhovni sud SAD-a utvrdio: “Ustavna jamstva slobode govora i tiska ne dopuštaju državi zabraniti ili proglasiti kaznenim djelom zagovaranje upotrebe nasilja ili nezakonitog postupanja, osim u slučajevima da je to zagovaranje usmjereno na poticanje ili izazivanje neposrednog nezakonitog postupanja i ako postoji vjerojatnost da će ono potaknuti i izazvati takvo postupanje.”

U svojoj praksi njemački Savezni ustavni sud, tražeći balans između pružanja različitim društveno štićenim dobrima, a na temelju klasičnog njemačkog učenja o državnome pravu i njegovoj pretežno liberalnoj osnovi, razvio je doktrinu “javne slobode mišljenja”. Polazište ovog tumačenja slobode misli nije pojedinac i njegov prirodni interes na “pravo otvaranja usta”, koje mu država treba i mora priznati. Demokratska država kao takva može postojati samo ako narod putem izbora i drugih vrsta izjašnjavanja može izražavati svoje samostalno i slobodno formirano mišljenje. Ta slobodna i samoodgovorna odluka može uslijediti samo na temelju javnog mišljenja koje nije regulirano od strane države. Javno se mišljenje formira u situacijama kada se na “koncertu nebrojenih glasova” svatko slobodno može izraziti i time samostalno utjecati na krajnji rezultat, odnosno upravo na javno mišljenje. Također, javna sloboda mišljenja se manifestira kroz činjenice da se svatko, kako bi stvorio vlastito mišljenje koje onda pridonosi općoj raspravi, ima pravo podrobno informirati kroz klasična sredstva poput tiska, filma i radija, informacijama koje se nesmetano prenose. Dakle, ovdje se ne radi o individualnom, već o institucionalnom pristupu pravu na slobodu mišljenja. Pritom se naglasak više stavlja na institucionalna jamstva slobode tiska te drugih sredstava masovne komunikacije. Bez slobode pojedinačne i masovne informacije i bez slobode izražavanja mišljenja pojedinca i s tim povezanog utjecaja na druge nema javnog mišljenja, ali ni demokracije. Sloboda mišljenja i tiska štiti slobodno duhovno djelovanje i formiranje javnog mnijenja u demokracijama. Institut slobode tiska mora biti zaštićen i od neprimjerenih napada ekonomske prirode koji mogu utjecati na slobodu tiska. Cilj slobode tiska je olakšati i jamčiti formiranje javnog mnijenja, pa stoga mora biti zaštićen od svih pritisaka koji za cilj imaju isključiti konkurenciju i pluralitet mišljenja.

Slijedom navedenog čini se oportunim ustvrditi kako kod svake kvalifikacije nekog izričaja govorom mržnje, treba imati na umu je li takav izričaj spada pod zaštitu prava na slobodno izražavanje misli. Sloboda komuniciranja, sloboda govora i pisanja, sloboda izražavanja misli i sloboda zauzimanja stajališta o bilo čemu i o bilo kome su neotuđiva prava svakog čovjeka. Spoznajom o mogućnosti i o neotuđivom pravu svakog na slobodu izražavanja svojih misli, pojedinac postaje svjestan jedinstvenosti svog vlastitog unutrašnjeg svijeta, ali i unutarnjeg svijeta svih ostalih subjekata društva u cjelini. Pravo na slobodu izražavanja vlastitog mišljenja ne može egzistirati bez recipročnog osiguranja poštivanja tog istog prava drugima. Ono što govorimo to je naš izbor na koji imamo pravo, odnosno svatko ima pravo na izbor kako i s kim će komunicirati. S neizgovorenom mišlju o nečemu ili nekome ništa ne mijenjamo u biti stvari, osim što skrivajući istinu pred ostalim članovima društva, snosimo odgovornost za moguće štetne posljedice svog propusta. Publicirana misao ne može uzrokovati veću krivnju od krivnje što ga čini uskrata prava na javno izgovorenu riječ. Stoga nitko, pa ma kako bio moćan, nema pravo bilo koga opstruirati u legalnom iznošenju njegovih misli. Uskrata prava na slobodu misli i iznošenja mišljenja jest društveno nepoželjno ponašanje koje svakako stoji kao prepreka na otvorenom putu civilizacijskog razvoja i spoznaji poželjnih apsolutnih vrijednosti nužnih za utemeljenje materijalne demokracije. Komunikacija je nužno sredstvo kooperacije i konflikta koji simultano i komplementarno obilježava sve društvene zajednice. Izmjena misli kao razlog komunikacije s okolinom imanentna je ljudskom biću, a ekspresivnost te mogućnost složenosti komuniciranja razlikuje ga od svih ostalih živih bića koja s njim dijele zajedničku postojbinu na ovoj planeti. Sloboda izražavanja mišljenja štiti ponajprije nekomformistički izričaj pojedinca učinjen na način koji većina ili neposredni adresati promišljanja smatraju neukusnim, provokativnim ili amoralnim. Činjenica jest da još nitko nije osporavao slobodu izražavanja mišljenja u slučaju kad netko hvali ili glorificira njegov postupak. Sloboda mišljenja ima za svoj objekt izražavanje kritike određene društvene zbilje. Ta kritika može biti izrečena ili simbolizirana i neumjesno grubo i humoristično ili sarkastično. No neovisno o njezinoj formi, mora biti dopuštena osobito kad upire na objektivno nepoželjne anomalije u društvu. Mišljenja se, bilo prava bilo kriva, ne smiju gušiti niti se ona smiju nametati drugima. Svaka razmjena mišljenja između ljudi mora biti slobodna, pri čemu se u raspravi moraju uvažavati argumenti logike, a ne sile. Mišljenje se ne smije institucionalno progoniti jer je ono temelj na kojem svaki pojedinac gradi svoju duhovnu veličinu za koju je sposoban. Gdje nema rasprave, nema ni slobode mišljenja, ali ni mogućnosti dosezanja duhovne veličine na pojedinačnoj razini. Zakon i vlast ne smiju priječiti slobodu svakog sudjelovati u publiciranju vlastitog ili sudjelovati u kreiranju javnog mišljenja. No javno raspravljanje mora voditi brigu o etičkim vrijednostima društva, pa stoga rasprava mora biti slobodna i može biti kritična, ali mora biti lišena uvreda, kleveta te bilo kakvog oblika netolerancije.

Svako ograničavanje slobode izražavanja može se izvršiti isključivo kada je to nužno u demokratskom društvu radi zaštite taksativno nabrojenih zaštićenih dobara; kao što su državna sigurnost i teritorijalna cjelovitost ili javni red i mir, zatim radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala te radi zaštite ugleda ili prava drugih, odnosno radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti. Zbog svog elementarnog značaja za svako demokratsko društvo, zaštita slobode izražavanja primjenjuje se ne samo na informacije i ideje neškodljivog i opće prihvatljivog sadržaja. Zaštita se ovdje proteže i na one čiji sadržaj može biti uvredljiv, odnosno koji može uznemiravati državu ili neki dio stanovništva. To nalažu pluralizam, tolerancija i širokogrudnost bez kojih nema demokracije. Objekt zaštite je mišljenje, ali ne i banalno vrijeđanje koje nema obilježje izražavanja svjetonazora. Sloboda izražavanja obuhvaća i ovlaštenje medijima na objavljivanje informacija i ideja te njihovo publiciranje javnosti. Ovo stoga što je jedan od temelja demokracije pravo javnosti biti informirana o događajima koji je okružuju. Obveza je medija izvještavati o svim događajima od javnog interesa, dok je pravo građana te informacije dobiti, neovisno o tome radi li se o prenošenju objektivnih informacija ili izražavanju vrijednosnih sudova čija se istinitost realno ne može dokazati ili provjeriti. Sloboda izražavanja se ne odnosi samo na informacije ili ideje koje se blagonaklono primaju ili se smatraju neuvredljivima ili nevažnima, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili ma koji dio populacije. To zahtijevaju pluralizam, snošljivost i otvorenost mišljenja bez kojih nema demokratskog društva. Kad je o mogućem ograničavanju govora mržnje riječ mora se osobito voditi računa o vitalnoj funkciji medija kao “javnih pasa čuvara” u demokratskome društvu i pravu novinara izvještavati o pojavama društvenih ugroza, rasizma, ksenofobije, antisemitizma i drugih oblika nesnošljivosti, te da pojedine takve slučajeve eksponiraju i kritički analiziraju. Iako mediji moraju voditi računa o tome da ne postanu sredstvo širenja govora mržnje, ipak treba jasno razlikovati odgovornost autora govora mržnje, od odgovornosti medija i novinara čija je zadaća posredovati javnosti sve informacije od javnog interesa, pa i one koje šokiraju, uznemiravaju ili vrijeđaju državu ili ma koji dio populacije, bez straha od mogućih kazni.

Na kraju želim napomenuti da su se nakon stoljeća jednoumlja, Hrvati u političkom smislu, odlučili velikom većinom za izgradnju samostalne i demokratske države. Puna demokracija, kao društveno uređenje je ideal, a svoju pojavnost na sadašnjem stupnju razvoja društva očituje u svom formalnom smislu. To je standard življenja koji se uči i razvija u procesu protkanom mnogim konfliktima i nerazumijevanjima. Suština demokracije jest vladavina većine prožeta tolerantnošću prema različitima. Ali ne tolerantnošću koja bi prisiljavala sve živjeti u idili uniformnosti, već onom koja prihvaća nužnost postojanja disonantnih mišljenja ma kako god se ona činila pogrešnim i neprihvatljivim. U demokratskim državama nužno je tolerirati i postojanje stavova koji zagovaraju rasizam, komunizam, fašizam, antisemitizam, ksenofobiju, šovinizam, antiglobalizam, euroskepticizam i druge ideje, tako dugo dok se niti jedna od njih ne nameće društvu nasilnim putem. Demokracija nije samo za krotke, ona tolerira i stavove koji za većinu populacije nisu prihvatljivi niti lako probavljivi.

U civiliziranim društvima retorički standardi trebali bi se prilagođavati množini izričaja koji se javljaju unutar društvene zajednice. Svaki izričaj koji ima društveni potencijal, odnosno koji upozorava na neku bitnu pojavnost, neovisno o njegovom stilu, zaštićen je pravom na slobodu iznošenja misli. Tako upozorenje na egzistenciju u našem društvu velikosrpskih ideja poraženih u Domovinskom ratu, ma kako god sam izričaj bio neprimjeren i vulgaran, ne može se okarakterizirati nedopuštenim govorom mržnje.

dr. sc. Dubravko LJubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Autogolovi ‘našeg Bošnjaka, zlatnog ljiljana’…

Objavljeno

na

Objavio

Komšić je simbol i sredstvo obespravljenosti Hrvata. Pobjedio je na govoru mržnje prema Hrvatima. Izabrali su ga Bošnjaci, tako da sad u Predsjedništvu imamo dva predstavnika Bošnjaka, jednog Srba i ni jednog Hrvata, argumenirao je u emitiranom prilogu suštinu problema s izborom Komšića, kolega Jurica Gudelj.

HRT-ova emisija “Nedjeljom u 2”, ovog 20. siječnja 2019. ostat će zapamćena po izvrsno pripremljenom uredniku i voditelju Aleksandru Stankoviću, te izjavi jedne stanovnice Bihaća, koja je u prilogu Maje Sever, emitiranom u NU2 za Stankovićeva gosta Željka Komšića rekla: “Volimo ga zato što je naš Bošnjak, Zlatni ljiljan…, dok ju je žena pored nje šapatom bezuspješno ispravljala; “…reci, Hrvat, Hrvat..”, piše: Milan Šutalo/HMS

No, korpulentna Bišćanka djelovala je samuvjereno i nije se dala smesti, sigurna da nije napravila lapsus kad je za Komšića rekla da je “naš Bošnjak”. Zna žena da Komšić ima hrvatsko ime, a da je po svemu ostalom Bošnjak. Pa i Zlatko (Lagumdžija) njegov politički otac ima hrvatsko ime, a nije Hrvat, već Bošnjak. Istina, Komšić je Stankoviću čak dva puta naglasio da je Hrvat i da smatra fašizmom to što mu “prebrojavaju krvna zrnca”, a da bi to potkrijepio na početku je emisije, vjerojatno prvi put u životu, pozdravio “sve gledateljke”, (a ne gledateljice, vjerujući da je to hrvatska riječ) a onda i gledaoce, što mu je, mora se priznati, bolje ležalo, kao i ‘bezbjednost uopšte’.

Prema tvrdnjama dobroupućenih na popisu stanovništva 2013. Komšić se izjasnio kao Bosanac. No, nitko to ne može dokazati, jer su podatci o tome kako se tko nacionalno popisao zakonom zaštićena tajna u BiH. Pa čak ni Središnje izborno povjerenstvo BiH nije imalo pravo tražiti od Agencije za statistiku da mu dostavi podatke što je Komšić upisao u “kućicu” ispod koje je pisalo “nacionalnost”.

U prijavi SIP-u kandidature za hrvatskog člana Predsjedništva, Komšić je to zatajio, napisao da je Hrvat, potom kod Senada Hadžifejzovića na Face televiziji “okrenuo mitraljez prema Mostaru”, optužio Čovića i HNS za fašizam i da žele s Dodikom “podjeliti Bosnu”, njegovi simpatizeri sa skupa iz Tuzle poručili su transparentom, koji je stajao tik do “Zlatnog Ljiljana”; “Glasom koji za Komšića damo, Glogov kolac Čoviću zabijamo i zato ga k’o bosanska raja i Kolindi zabijmo do jaja”. I, to je bilo njegova predizborna kampanja. Dovoljno da ga “prava bosanska raja” izaberu u Predsjedništvo, uz malu pomoć SDA logističara.

Komšića ne samo Hrvati, već, vjerojatno i Bošnjaci intimno doživljavaju upravo onako kako je to Bišćanka s početka teksta prva javno izrekla- kao Bošnjaka. I nije sporno što se on odrekao hrvatstva i prihvatio bošnjaštvo, već što je zlorabio hrvatsko ime da bi obespravio narod iz kojeg, kako on sam kaže, “potječe”. Poticao je mržnju prema Hrvatima, klevetao njihove predstavnike kako žele podjeliti BiH, demonizirao njihove političare, slao prostačke i vulgarne poruke sa svojih predizbornih skupova predsjednici Hrvatske,.. A onda ponudio sebe “Bošnjacima” da ga “zabiju Hrvatima”, da upotrijebimo riječnik njegovih simpatizera i birača. I uradio je to svjestan činjenice da se jedino tako može ponovo dočepati džabalebaroške stolice u Predsjedništvu, enormnih, za bh. uvijete, mjesečnih primanja, službenog vozila i još kojekakvih beneficija.

To što je zlorabio rupu u Izbornom zakonu, pa pogazio ustavna prava Hrvata, ponizio ih, što je BiH, u koju se lažno kune vratio u političku nestabilnost, Bošnjacima stvorio iluziju da su njegovim izborom u Predsjedništvo nešto dobili- zaboli “našeg Bošnjaka” za to đon-obraz.

Uz spomenutu Bišćanku, zahvalnost za razobličavanje Komšića treba iskazati i, za intervju, izvrsno pripremljenom Aleksandru Stankoviću i onima koji su mu u tome pomogli (imena im poznata redakciji).

Iako je većina Hrvata u BiH bila bjesna što se Komšiću uopće daje prostor na HRT-u, poslije emisije bili su, vjerujem, oduševljeni Komšićevim nastupom, zbog čega će, siguran sam, i fra Mario Knezović, koji je Hrvatima u BiH sugerirao da “ne isključe televizor, već isčupaju i šnjuru iz utičnice” kad Komić bude na hrvatskoj “dalekovidnici” poželjeti pogledati emisiju na Youtubeu. Ako je već nije pogledao.

Stanković se odlično pripremio, pa je u prvoj polovici emisije tako dobro “izvozao” Komšića, njemu dokazujući, a gledateljima pokazujućući odredbe Ustava BiH, iz kojih je jasno da u Predsjedništvu BiH nije predviđena nikava pozicija za “sve građane BiH”, za “Bosance i Hercegovce”, već za bošnjačkog, hrvatskog i srpskog člana Predsjedništva, koje bi trebali izabrati narodi koje ta trojica trebaju predstavljati, što s Komšićem nije slučaj. To je suština predstavničke demokracije, pojasnio je u prilogu Tihomir Vinković. U isto vrijeme dok je Komšić uvjeravao da se po Ustavu bira član Predsjedništva BiH “iz reda Hrvata”, realizator emisije gledateljima je pokazao telop s tekstom odredbe Ustava o načinu na koji “hrvatski član” Predsjedništva ulaže veto. I kako “hrvatskom članu” Predsjedništva taj veto potvrđuje Klub Hrvata u Domu naroda Parlamenta BiH, što je potvrda kako hrvatski član Predsjedništva treba biti izabran od naroda kojeg predstavlja. Suočen s dokazom “crno na bijelo” Komšiću nije ostalo drugo do slagati kako je Stanković “loše preveo Ustav”.

– Komšić je simbol i sredstvo obespravljenosti Hrvata. Pobjedio je na govoru mržnje prema Hrvatima. Izabrali su ga Bošnjaci, tako da sad u Predsjedništvu imamo dva predstavnika Bošnjaka, jednog Srba i ni jednog Hrvata, argumenirao je u emitiranom prilogu suštinu problema s izborom Komšića, kolega Jurica Gudelj.

Stanković je pokazao i apsurdnost Komšićevih motiva da se kandidira za hrvatskog člana Predsjedništva.- Ako je fašizam to što tvrdite da vam prebrojavaju krvna zrnca, onda je i Ustav BiH fašistički, ako u njemu piše da se bira Bošnjak, Hrvat i Srbin. Ako je to tako, što onda prihvaćate igrati po tim pravilima, što ste se onda kandidirali?, pitao je Stanković Komšića.

Ovaj mu je, pak, potvrdio kako se on zalaže za ukidanje konstitutivnosti naroda, pa time i hrvatskog, da bi koji minut poslije izrekao oprečnu tvrdnju kako se trebamo “tvrdo držati Ustava”, čiji je temelj upravo konstitutivnost naroda.

“Našeg je Bošnjaka”, to su gledatelji u Hrvatskoj i šire, jasno mogli vidjeti najviše iritiralo samo spominjanje Hrvata i njihovih prava. -Pa šta hoće, imaju jednu trećinu vlasti u BiH i polovicu u Federaciji, opet je slagao, povisujući ton, vidno uzrujani Komšić. -Sa 17 odnosno 12 izaslanika u Domu naroda, mogu sve blokirati, kazao je “naš Bošnjak”. Iako ni to nije točno on bi im i to ukinuo, ukidajućim im konstitutivnost.

No, nije da merhametli Željko ne bi za Hrvate baš ništa učinio. Otkrio je kako ga je jedan fratar iz Novog Sarajeva molio da mu nešto pomogne. -I pomoći ću mu, ne kao političar, već kao čovjek, pohvalio se Komšić svojim čojstvom, a pomoći će, kaže, i da “Hrvat bude predsjednik Republike Srpske”.

Komšićevo korištenje govora mržnje u predizbornoj kampanji Stanković je ilustrirao transperantom s Komšićevog skupa u Tuzli, koji se nalazio koji metar s njegove lijeve strane, pa ga “nije vidio”, jer je “gledao pravo”, kao što nije pročitao ni huškačke poruke njegova savjetnika za medije Nihada Hebibovića na društvenim mrežama, lažući da su te poruke objavljene prije nego ga je imenovao za savjetnika. Slagao je i kako dvije trećine Hrvata nije izašlo na izbore. Izašlo ih je, naime, jednako kao i druga dva naroda, pokazuju podatci SIP-a

I tako je Stanković Komšića i njegov koncept pred javnosti Hrvatske manje-više ogolio do kraja. Još da je pokazao snimak iz Komšićeva nastupa na Face televiziji gdje ovaj okreće svoj “mitraljez prema Mostaru”, “naš Bošnjak” bio bi i u Hrvatskoj politički pokopan do kraja. No i bez toga, to što mu je Stanković radio neodoljivo je podsjećalo na prizor s jedne nogometne utakmice u kojem napadač tako izdribla golmana da ovaj na kraju i ne primjeti da si zabija autogol.

Primjetno je bilo kako je Komšić u nastupu na HRT-u omekšao retoriku prema Hrvatskoj. Nije ju spominjao kao “agresora na BiH”, nije prijetio tužbom Hrvatskoj zbog Pelješkog mosta, kazao je i kao je hrvatska predsjednica uvijek dobra došla u Sarajevo. No, dojam je, djelovao je potišteno što ga ignorira službeni Zagreb. -Primi me, primi me, samo me primi,.. samo što nije, kao “Marinko” u čuvenoj sarajevskoj “Audiciji” “naš Bošnjak” poručio predsjednici, noj kojoj “bosanska raja… da ne ponavljamo prostački jezik s njegovih skupova. Prihvaćanje, a time i priznavanje lika poput sarajevskog geliptera, simbola i sredstva obespravljivanja Hrvata predsjednica Hrvatske, ili bilo koji drugi političar, vjerujem da su svjesni, ne samo da bi izdali svoje sunarodnjake  u BiH, već i sebe politički sahranili.

Milan Šutalo/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari