Pratite nas

Analiza

Geoffrey Nice: Zahvaljujući Tribunalovoj politici optužnica, Srbija se spasila!

Objavljeno

na

Sir Geoffrey Nice, britanski tužitelj i sveučilišni profesor koji je na Haaškom sudu vodio najveći postupak, onaj protiv Slobodana Miloševića, i prije bio poznat kao kritičar nekih postupaka Haaškog suda, pogotovo kompromisa koje su tužitelji i suci sklapali s nekim državama. U prošlosti je u tom smislu kritizirao i rad bivše glavne tužiteljice Carle Del Ponte. Sada kad je Haaški sud praktički završio s radom i kad zadnji glavni tužitelj Serge Brammertz iznosi svoje viđenje rada suda, i Geoffrey Nice iznosi svoje kritike politike, prenosi Jutarnji.hr, koja je dovela do toga da se stječe dojam kako se Srbija izvukla od odgovornosti za zločine na području susjednih država. Nice ovom svojom analizom reagira i na neke stavove koje je Brammertz iznio u nekoliko intervjua za medije u regiji, kao i na brojne komentare nakon dviju presuda kojima je obilježen završetak rada suda, onih protiv Ratka Mladića i hrvatske šestorke. Geoffrey Nice je bez sumnje bio visoko rangiran tužitelj na Haaškom sudu, zbog čega njegove kritike sudu imaju veću težinu od komentara koje iznose drugi: 

S iznenađenjem sam pročitao opservacije Sergea Brammertza, glavnog tužitelja ICTY-ja, o vezama definiranim na Tribunalu između zločina počinjenih u Bosni i Hrvatskoj i države Srbije. On ne citira niti jednu sudsku odluku. Zahvaljujući Tribunalovoj politici optužnica, Srbija se spasila.

Nije bilo ozbiljnog pokušaja u slučajevima Karadžića i Mladića da se dokažu veze te su presude u oba slučaja omogućile Srbiji da tvrdi kako ona nije strana u sukobu te da su bosanski Srbi bili jedva nešto gori od drugih počinitelja. Teško je objasniti kako je došlo do toga, premda nitko od tužitelja, osim mene, nije pokušao temeljito potvrditi te veze, a slučaj u kojem sam bio tužitelj – Milošević – završio je njegovom smrću: kako se čini prirodnom, što je bilo tako prikladno za sve srpske i međunarodne interese. Od trenutka kad je Zapad naredio Holbrookeu da žrtvuje teritorij i stanovništvo Srebrenice, Žepe i Goražda povlačeći zračnu potporu Nizozemcima, Srbija je uživala posebne povlastice Zapada.

Odluke Zapada su nešto o čemu su Srbi bili, bez ikakve dvojbe, izviješteni kako bi zemljovid mogao biti “sređen”, i to “razmjenom” teritorija. Povlastice su uključivale: a) odluku Međunarodnog suda pravde (ICJ) koja oslobađa Srbiju optužbe za genocid; b) neuspjeh da se optuže drugi lideri države Srbije, Lilić ili Bulatović, za navode o genocidu istovjetne onima protiv Miloševića i da se tako, pojedinačno ili kolektivno, pokaže da je Srbija – država – krivac u čijem su interesu svi krvavi ratovi vođeni; c) neuspjeh da se Srbi poput Perišića optuže za genocid; d) obrazac presuda i žalbi koje su sve bile u službi srpskih interesa kao nedavno formiranje “Posebnog suda” koji će donijeti zadovoljštinu Srbima postupcima samo protiv kosovskih Albanaca za moguće zločine koji su uvijek mogli biti izneseni pred ICTY. (To je kao da se Zapad, koji je nametnuo ovaj sudski proces Kosovu, ne sjeća kako je termin “pravda pobjednika” izveden iz postupaka samo jednoj strani u sukobu umrljao reputaciju suđenja u Nürnbergu.)

Louise Arbour optužila je Miloševića za zločine na Kosovu. U to se nije trebalo uplitati. A onda, iznenađujuće, kad je Milošević predan ICTY-ju, postalo je neizbježno da se pripremaju optužnice za zločine u Hrvatskoj i Bosni. Miloševićevo sudsko vijeće bilo je nepodmitljivo te je išlo tako daleko da otkrije da Milošević – pa tako i država kojoj je bio na čelu, unatoč tome što nismo smjeli reći takve stvari – mora odgovarati za genocid u Bosni. Milošević bi svakako bio odgovarao za te tvrdnje koje bi se reflektirale na državu koju je vodio, ali umro je.

U nekom trenutku se svi moramo trgnuti i pogledati u oči realnosti međunarodne pravde kako je razotkriva ICTY. Da, postoje vrlo značajne koristi na koje sam se dovoljno često referirao drugdje da bih ih ovdje ponavljao. No, kad je međunarodni osjećaj krivnje zbog neuspjeha u sprečavanju masakra u Jugoslaviji i Ruandi doveo do stvaranja ICTY-ja i ICTR-a (za Ruandu), međunarodna se zajednica vjerojatno nadala da će služiti kao zavoj na ranama neuspjeha Zapada – formiran je sud za koji su građani svijeta očekivali da bude i ponaša se kao odgovoran sud.

Ni gomila nepouzdanih sudaca, koji su dovedeni s ambasadorskih položaja ili ljudi kojima su vlade dugovale uslugu, nije mogao spasiti ICTY od toga da se na nj gleda kao na sud. Svi koji su vodili sud trebali su – kao što sam pokušao u slučaju Milošević – učiniti da djeluje kao odgovoran sud: a) dobiti odmah dokaze te ne dopustiti Srbiji, SAD-u i drugima da blokiraju sve za što im je odgovaralo da ostane u sjeni. To svijet nije želio; b) pokušati presude donijeti brzo, modernim procesima koji nisu žrtve vlastitog osjećaja pretjerane važnosti, nego odgovornosti prema interesima žrtava. Buduće generacije mogu teško osuditi ICTY za neuspjehe tako da bi njegov stvarni i supstancijalni uspjeh mogao ostati u trajnoj tmini.

Nemilostivi

Buduće generacije bit će apsolutno nemilostive kad je riječ o sudu koji je trajao 24 godine kako bi donio presude koje su veće međunarodne novine mogle artikulirati vrlo precizno u nekoliko mjeseci nakon što su se dogodile, poput masakra u Srebrenici. Svijet, jednostavno, nije više tako zainteresiran za procedure koje ugošćuju (i plaćaju) odvjetnike i suce, kreirane prije više od stoljeća kad su nacionalni pravosudni sustavi željeli sačuvati svoje građane od uistinu barbarske nacionalne pravne prakse. Nadali smo se da smo napravili korak naprijed. Građanin svijeta će, više od svega, biti nemilostiv prema praksi koja je omogućila Srbiji da nikad ne preda dokumente iz svojih arhiva koji su pokazali što je Srbija činila, općenito, a posebno u doba Srebrenice.

UN je trebao unaprijed shvatiti da on – UN, a ne nužno bezubi ICTY – mora natjerati nacionalne sudove da odmah dostave dokumente koji su relevantni za istragu ili za slučaj u postupku. UN to nije učinio i nema sumnje da to nikad nije želio. Da je došlo do presedana u takvom procesu pribavljanja dokumenata, vodeće zapadne sile ne bi imale izgovora da odgovore na sličan zahtjev za dokumente vezane uz upitne intervencije ili sukobe (uzmimo, primjerice, u obzir SAD ili Veliku Britaniju u slučaju Iraka). I to nikad neće učiniti. Što me dovodi do najgoreg neuspjeha Tribunala. SAD, Velika Britanija i druge zemlje imaju arhivirane podatke o tome što se stvarno dogodilo, posebno u Srebrenici, i što su te sile učinile da je do masakra moglo doći.

Zbog uobičajenih pseudorazloga dokumenti su zadržani kao tajni. Tribunal nije učinio baš ništa kako bi prisilio Zapad da otvori svoje trezore. Upravo obrnuto. Kad sam pokušao dobiti dokaze od onih koji su presreli razgovor o tome što su Milošević i Mladić razgovarali u trenutku Srebrenice ili Žepe, ICTY se pognuo na prvi pritisak zapadnog entiteta i povukao zahtjev za dostavu materijala. Bi li takvu intervenciju učinili za lokalni zločin počinjen u nacionalnoj državi? Jasno da ne; ali sve je bilo OK kad su trenutačni geopolitički interesi mogli biti dovedeni u pitanje, što je ostavilo vonjajući trag korupcije koji bi mogli slijediti povjesničari sljedećih stoljeća ako bi željeli baciti u smeće cjelokupan materijal inače vrijednog Tribunala.

Prijevara

Vrlo su me sporo uvjerili – vjerojatno i sporije nego druge – da postoji bilo kakva veza između različitih mehanizama kojima su Srbija i Zapad bili zaštićeni od neugodnih istina koje bi izazvale buru u nekim državama, ali bi bile od velike koristi žrtvama. Ali točno u ovo doba prošle godine Nenu Tromp i mene Izetbegović je uvukao u očitu prijevaru svog naroda kad je tražio moj potpis na dokumentu – bilo kakvom dokumentu – kako bi izbjegao vlastitu odgovornost jer nije čak niti tražio ispravku nezadovoljavajuće presude Međunarodnog suda pravde (ICJ).

On će eventualno trebati objasniti svom narodu zašto je zahtjev za reviziju, koji je njegov tim pod vodstvom američkog profesora i bivšeg američkog posebnog izaslanika za ratne zločine podnio ICJ, bio svjesno od početka kreiran da propadne. Ali čak ni Izetbegović nije središnje pitanje. Pitanje je tko ga je prisilio da postupi kako niti jedan odgovoran lider ne bi postupio prema svom narodu? Što je zaustavilo sina oca koji je pokrenuo slučaj pred ICJ da učini što je trebalo učiniti? To bi mogao biti vlastiti podmitljivi interes, ali kad se stavi na kup zajedno s ostalim podudarnim događajima – ne ponajmanje Posebni sud koji će suditi samo kosovskim Albancima – nužno je pogledati na sve strane i zapitati se kako glavnu zemlju agresora u tri rata – Hrvatska, Bosna, Kosovo – očito štite nevidljive sile. I zašto?

Geoffrey Nice/Jutarnji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Jan Ivanjek: Srbija sije sjeme novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Danas se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici, koji su prije 24 godine izvršile srpske snage masakriravši više od 8,300 Bošnjaka.

Taj golemi zločin Srbija ne priznaje kao genocid, unatoč međunarodnim presudama. Bio je i jedan od faktora u pokretanju veličanstvene oslobodilačke operacije Oluja, kojom nije samo oslobođena većina Hrvatske od srpske okupacije, već je i spašen Bihać kojeg su srpske snage držale u okruženju i gdje bi se nesumnjivo odvio još jedan genocidni zločin, ali s daleko više ubijenih Bošnjaka.

24 godine poslije, situacija na Balkanu sve je gora, remećena prvenstveno velikosrpskim režimom Aleksandra Vučića, koji vještim manipuliranjem javnosti, medija i diplomacije provodi vrlo uspješnu kampanju pretvaranja Srba i Srbije u isključivu žrtvu, te demonizacije susjednih naroda.

Srbija nije sposobna učiti iz svoje povijesti, i umjesto da se s njom pokuša pomiriti, režim sve očitije priprema „ravnanje računa“, kad god se za to pruži prilika.

I dalje se prijeti ujedinjenjem s Republikom Srpskom i razbijanjem BiH, što bi izazvalo novi sukob. Svim sredstvima se napada i prijeti Crnoj Gori, u kojoj je pokušaj puča prije 3 godine gotovo sigurno orkestriran iz Beograda, a režimski tabloidi sve češće napadaju i Makedoniju.

Posebno kada je u pitanju nacionalistička Srpska pravoslavna crkva, čiji utjecaj te zemlje pokušavaju ograničiti. O neprekidnoj kampanji mržnje i dehumanizacije režimskih medija protiv Albanaca i Hrvata, koje velikosrpska ideologija vidi kao glavne neprijatelje, ne treba ni govoriti. Ne odustaje se ni od snova o izlasku na Jadran.

Ukratko, Srbija sije sjeme novih ratova u kojima će se osvetit za sve nepravde koje smatra da su joj počinjene.

No umjesto suradnje protiv ove zajedničke prijetnje, u BiH je na djelu marginalizacija Hrvata, koji se politički obespravljuju, ekonomski napadaju, te se u njihove sredine nameću islamski migranti, a umjesto suradnje s državom čija je vojska spriječila još veći genocid Bošnjaka od srebreničkog, bošnjačko se vodstvo odlučuje za islamizaciju i podilaženje neoosmanskim ambicijama turskog diktatora Erdogana, te potkopavanje Hrvatske svakom prilikom.

Kako bi se spriječili budući ratovi,Hrvatska treba jačati suradnju s državama koje su posebno izložene napadima iz Srbije: Crnom Gorom, Makedonijom i Kosovom.

Uz zaključivanje otvorenih pitanja, Hrvatska im može prenijeti vrijedna znanja i iskustva, ponuditi proizvode vojne industrije, te zajedničkim snagama raditi na suzbijanju malignog utjecaja Srbije te osigurati trajnu stabilnost na Balkanu, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek na facebooku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Što se do sada našlo u ponudi predsjedničkih kandidata?

Objavljeno

na

Objavio

Iako će predsjednički izbori biti službeno raspisani tek na jesen, a održat će se tek u prosincu ove godine, nekoliko je kandidata već istaknulo svoju kandidaturu, pa da vidimo što se do sada našlo u predsjedničkoj ponudi.

Goran Jurišić, profesor povijesti i neovisni kandidat desnice, čiju su kandidaturu mediji prešutjeli, istaknuo je svoju kandidaturu još u siječnju, a kroz četri točke svog programa poziva na duhovnu, gospodarsku, demografsku i obnovu hrvatskog suvereniteta.

Svojoj publici obraća se video porukama preko YouTube kanala “Jurišića za predsjednika”. Duhovnu obnovu smatra najvažnijom točkom svog programa, pa tako planira zabraniti gay parade i kriminalizirati psovanje Boga čime bi se Hrvatska oslobodila Sodome i Gomore. Ističe kako se demografska obnova može provesti isključivo zakonskom zaštitom života od začeća do smrti, te kako se “pobačaj ne može promatrati kao pravo žene, već kao pravo nerođenih da budu rođeni”.

Za obnovu hrvatskog gospodarstva predlaže Hrvatsku narodnu banku koja nije u službi Europske centralne banke, a zalaže se i za Croexit kako bi se Hrvatska spasila od “udbo-mafije, komunista i srpskih pobunjenika koji njome trenutno vladaju u službi globalnih elita”.

Hrvatskim braniteljima vratio bi dignitet koji su im kako tvrdi oduzele političke elite proglašavajući ih ratnim zločincima, a branitelje predlaže i kao brojače izbornih glasova, obzirom da sumnja u istinitost izbornih rezultata koje objavljuje Državno izborno povjerenstvo. Smatra kako hrvatski Srbi, kao braća Hrvata po Kristu zaslužuju Hrvatsku pravoslavnu crkvu, pa bi Srpsku pravoslavnu crkvu izbacio iz Hrvatske.

Snažno se protivi migracijama za koje ističe da ih provode globalisti s ciljem destabilizacije kršćanske Europe, pa planira raspisati i referendum o poništenju marakeškog sporazuma i globlanog pakta UN-a o migracijama. Papu također smatra dijelom globalne urotničke klike, a britanskom parlamentu planira poslati zahtjev za plaćanje ratne odštete za žrtve Bleiburga i križnog puta.

Nacionalizam shvaća kao božansku ideologiju, a globalizm kao novu vrstu totalitarizma koji ljudima nudi razne slobode čime ih suptilno uvodi u mentalno ropstvo i grijeh. Sebe vidi kao predsjednika domoljuba, a politička korektnost ga kako kaže ne zanima.

Namjeru da se kandidira najavio je još prošle godine i Antun Babić, kandidat platforme Spasimo Hrvatsku, a kandidaturu je istaknuo u veljači pred TV kamerama ispred Banskih dvora. Babić je iskusan diplomat i bliski suradnik predsjednika Tuđmana 90-tih kada se vratio u Hrvatsku iz Australije.

Na kandidaturu ga je potaklo „razočaravajuće i opasno stanje koje je zavladalo Hrvatskom nakon Tuđmana, obilježeno nedomoljubljem, nesposobnosti i služenju stranim interesima“. Njegovu su kandidaturu mediji također uglavnom prešutjeli, iako je za razliku od Jurišića dobio nešto veću, ali zanemarivu medijsku vidljivost u usporedbi s drugim kandidatima.

Tvrdi kako je došlo vrijeme za predsjednika koji bi bio „potomak domobrana ili ustaša, dakle istinski domoljub i vjernik“, obzirom da tvrdi kako su svi dosadašnji predsjednici i predsjednica nakon Tuđmana “sinovi i kćeri partizana, komunista i udbaša koji su djelovali ili djeluju u službi stranih, masonskih i protuhrvatskih interesa“. Iako će svoj program tek objaviti, njegova vizija budućnosti Hrvatske temelji se na odmaku od globalizma, borbi protiv migracija, demografskoj obnovi, lustraciji i novom odnosu Hrvatske prema iseljeništvu.

Babić smatra kako bi umjesto migranata, Hrvatsku trebalo napućiti hrvatskim iseljenicima što bi ujedno dovelo i do najveće demografske, ekonomske, političke i duhovne reforme u hrvatskoj povijesti.

Uspješne hrvatske iseljenike vidi kao  „veleposlanike dobre volje“, te s njima kao predsjednik planira ostvariti snažnu suradnju na svim poljima s ciljem oporavka Hrvatske. To je naime potrebno kako bi se konačno spriječila „demontaža hrvatske države od strane komunista, liberala i ‘lijevih seljaka’“ koji su na vlast u Hrvatskoj došli 2000. godine.

Andreja Plenkovića poznaje još iz vremena kada je djelovao u vanjskoj politici, te opaža kako se razvio u odličnog diplomata, međutim ga vidi i kao dosad „najopasnijeg premijera za nacionalne interese hrvatskog naroda i opstanak samostalne hrvatske države“.

Naglašava i kako bi Plenković, da nije „opsjednut Europskom unijom“, odnosno da je domoljub i suverenist bio najbolji hrvatski premijer. Usporedio ga je sa Stipom Šuvarom, kao zagovaratelja “bratstva i jedinstva do kraja“, doduše ne na jugoslavenskom nego na europskom nivou, a predviđa mu i političku sudbinu sličnu Šuvarovoj.

Plenkovićev HDZ vidi kao „stranku opasnih namjera koja bi mogla dovesti do uništenja hrvatske države“, a Miroslava Škoru kao lažnog domoljuba, obzirom da je 90-tih pobjegao u Ameriku, za razliku od njega koji se tada vratio.

Za Škorine pjesme tvrdi kako nisu domoljubne, već prilika za dobru zaradu, dok za aktualnu predsjednicu tvrdi da je „fake, masonka, te također lažna domoljupka“.

Predsjedničku kandidaturu istaknula je i Katarina Peović, kandidatkinja Radničke fronte, inače sveučilišna profesorica na riječkom Filozofskom fakultetu, te zastupnica u Gradskoj skupštini Grada Zagreba.

Za razliku od Jurišića, Peović smatra kako je upravo komunizam koji doduše nudi pod modernijim nazivom “demokratski socijalizam” sustav koji će “izbaviti obespravljen narod iz ropstva u koje su ga uveli globalisti”, pa tako poziva sve antifašiste i antifašistkinje na radničku revoluciju s ciljem stvaranja besklasnog društva u kojem bi se prakticirale ekološki prihvatljive tehnologije, poništila razlika između rada i kapitala, te uklonila bilo kakva diskriminacija i društvena podređenost.

Zagovara izravnu participaciju građana, što bi političke stranake i elite učinilo suvišnim. Na ekonomskom planu zagovara zajedničko vlasništvo zaposlenih, koje bi poništilo kapitalizm, kojeg smatra novim oblikom fašizma, i suradnju odnosno demokratsko planiranje koje bi poništilo slijepo tržišno natjecanje i konukurenciju.

Kao što Jurišić za HDZ, ali i Suvereniste tvrdi da su lažna desnica, Peović SDP vidi kao lažnu ljevicu koja desetljećima podržava kapitalističke zakone koji gaze radnička prava. Ipak, radničku revoluciju s Pantovčaka planira provoditi samo protokolarno, odnosno simbolički kritiziranjem raznih društvenih anomalija, pa tako ispada kako s Peović građani ne bi dobili “antifašističku revolucionarku u borbi obespravljenog naroda protiv globalističkih elita”, već ipak samo “predsjednicu kritičarku”.

Za svog protukandidata Miroslava Škoru smatra da je dosadan, te tvrdi kako je kandidat elita, unatoč tomu što se predstavlja kao kandidat naroda, obzirom da je svoj poduzetnički i glazbeni uspjeh postigao sa stranačkom iskaznicom HDZ-a.

Za Kolindu Grabar-Kitarović smatra da je u službi kapitalističkih elita, interesa Zapada i svojih prijatelja tajkuna, a predbacuje joj što je “pomilovala kapitaliste odgovorne za gospodarski kriminal”. Za Zorana Milanovića tvrdi kako je idealan predsjednički kandidat, ali centra, te mu zamjera kako je Hrvatska u njegovom mandatu postala vodeća zemlja po broju ugovora na određeno, ali je pohvalila njegovu ulogu u slučaju švicarskog franka i politici prema migrantima.

Kao kandidat SDP-a predsjedničku kandidaturu istaknuo je i bivši premijer Zoran Milanović, koji želi biti predsjednik “moderne, progresivne i znatiželjne Hrvatske”. Tvrdi kako je karakter sudbinska stvar čovjeka koji izvire iz misli, a formira se preko riječi, djela i navika, pa je tako ponudio sebe kao “predsjednika s karakterom”.

Svjestan je trenutnih prilično limitiranih političkih ovlasti predsjednika, ali obzirom da netko mora obavljati i tu funkciju, prijavio se eto i on koji za sebe tvrdi kako nije “ni pošten čovjek, ni pošten političar”. Milanović, koji je po nekim ekonomskim istraživanjima bio najneuspješniji hrvatski premijer, zagovara “EU kao način življenja, a Hrvatsku kao zemlju bez bodljikave žice”.

Kada je premijer Plenković krajem lipnja boravio na maratonskim sjednicama u Briselu kao glavni pregovarač za funkcije europskih institucija, Milanović je naglasio kako je i on 2014. godine mogao otići na neku europsku funkciju, ali je odlučio ostati jer je “nepokolebljivo neovisan i uvijek ide težim putem”.

Kandidaturu je kao neovisni kandidat istaknuo i Miroslav Škoro, doktor ekonomskih znanosti, poduzetnik i pjevač narodne glazbe. Poput Jahve koji je preko Abrahama sklopio savez sa svojim izabranim narodom, Miroslav Škoro ponudio je savez hrvatskom narodu s kojim želi vladati preko referenduma.

Smatra kako vlast treba vratiti narodu, obzirom da u Ustavu tako piše, pa će stoga “račune polagati samo narodu” i borit će se protiv političkih elita koje se na “vlasti izmjenjuju sa svojim trgovačkim partnerima, a u Sabor ulaze zastupnici po volji stranačkih šefova”.

Za razliku od Milanovića koji bi na Pantovčaku vrlo rado samo fikusirao, Škoro poziva na osnaženje ustavnog poretka koji bi mu dozvolio raspisivanje zakonodavnog referenduma mimo volje premijera o temama poput uvođenja eura, gospodarskog pojasa, ovlasti predsjednika, izbornog sustava i porijeklu imovine.

Predlaže i novi model izbora ustavnih sudaca koje bi predlagao predsjednik iz redova ustavnih stručnjaka, a Sabor bi onda vršio odabir između predloženih kandidata. Po toj bi logici i ustavni stručnjaci poput Sanje Barić ili Branka Smerdela, koji su inače kritizirali njegove prijedloge trebali postati ustavni suci.

Od Srbije bi tražio odštetu za žrtve domovinskog rata, obzirom da se dobrosusjedski odnosi mogu graditi isključivo na politici “čistih računa”. O političarima i protukandidatima govori pristojno i s odmakom. Kada ih komentira zapravo govori o sebi, pa tako ističe kako “za razliku od njih ne ovisi o politici, te mu nitko ne može prigovoriti kako je s nekim slavio rođendan i da on umjesto da pije kavu, pušta plaću svojim zaposlenicima”.

Svoju kandidaturu istaknuo je i Tomislav Panenić kao neovisni kandidat koji je posljedično izbačen iz saborskog kluba Mosta, obzirom da nije dobio njihovu podršku. Iako svoj program za sada nije istaknuo, kratko je rekao kako mu je funkcija predsjednika s ovlastima fikusa sasvim primamljiva.

Mislav Kolakušić javio se iz Brisela gdje je prisustvovao konstituirajućoj sjednici Europskog parlamenta, odakle je poručio kako će kandidaturu objaviti početkom listopada, a ove uranjene objave okarakterizirao je smješnim i nepotrebnim.

Valja također spomenuti i kako kandidati koji ne prikupe minimalno 10,000 potpisa neće moći sudjelovati u službenom dijelu utakmice za Pantovčak, a čini se kako je pred nama jedna od najzanimljivijih predsjedničkih utrka u hrvatskoj modernoj povijesti.

Bojana Kocijan/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari