Pratite nas

Kolumne

‘Giganti’ režimskog novinarstva

Objavljeno

na

U društvenom smislu postoji više poluga, ali ključna je – novinarstvo u Hrvatskoj i mediji u Hrvatskoj

Stipe alfierGledati centralni Dnevnik HTV-a jako je stresno. Stipe Alfier je potpuno utjelovio Batu Živojinovića, grešan čovjek, a takva je većina Hrvata, nije siguran sjediti i gledati ili skočiti na noge i predati se kao nesretne Švabe u filmovima. Radmanovo državno novinarstvo time je zakoračilo u fazu čiste partizanske propagande, samo Stipi fali mitraljez ispred kamere.

Na kojim to temeljnim pretpostavkama počiva ovako nakaradan politički poredak? Koja to društvena struktura pored ostaloga omogućuje ovakvoj Vladi miran san?

U društvenom smislu postoji više poluga, ali ključna je – novinarstvo u Hrvatskoj i mediji u Hrvatskoj.

Današnje novinarstvo u Hrvatskoj nastalo je na naslijeđu novinarstva u komunističkom razdoblju. Rijetke su društvene djelatnosti koje nose toliko snažan biljeg tog režima, jer je i tada novinarstvo, bolje rečeno propaganda, imalo veliki značaj za očuvanje poretka. Stvaranjem samostalne države i emancipacijom nacionalnih potencijala naglo se otvorila mogućnost slobodnog pa i nekontroliranog razvoja medija. Novinari su dobili slobodu, ali nisu mogli živjeti od nje, kao ni stotine tisuća drugih ljudi, suočeni s društvenom promjenom. A navike se na žalost ne mogu promijeniti dekretom.

Kako su god novinari nosili taj biljeg naslijeđa, njihovi politički i ekonomski gospodari su bili njime obilježeni daleko više. Ako je recimo odlukom aktualnoga predsjednika države, odlikovani Drago Hedl, stasao i afirmirao se kao specijalist za «klerofašizam» i «raskrinkavanje» Stepinca do 1990. godine, je li bilo realno od njega očekivati da nakon toga postane slobodni novinar na tržištu – ili da potraži novoga gospodara koji će ga plaćati i štititi? Ili ekipa Ferala na primjer? A jedini gospodari su mogli biti oni koji su imali novac i vlast. Njihovi bivši gospodari. Može li netko zamisliti na tržištu Butkovića, Jelenu Lovrić, Danka Plevnika?

Hedl dakle nije izuzetak, on je – pravilo. Kao što nije neočekivano da je upravo njega Josipović odlikovao u ime nacije kojoj je godinama servirao takve «istine». To je ponajbolji pokazatelj sinergije aktualne politike i novinarstva, vrednota jednog posve destruktivnog poretka i jasan odgovor na pitanje – zašto nam zemlja pod ovakvom vlašću propada.

To je ponajbolji odgovor na pitanja – zašto takva vlast relativno mirno spava usprkos svojim pogubnim rezultatima i političkim ciljevima. Ne treba imati iluzije da je sramno prorežimsko novinarstvo samo plod neznanja, koliko je god neznanje vidljivije od stvarnih razloga. Upirati prstom u neznanje vlade i državnoga vrha, zatim prorežimskih novinara, duboko je pogrešno, jer se umjesto neznanja iza toga kriju puno opasnjie stvari.

Današnje kontrolirano novinarstvo počiva na falisikatu četiri pojma slobodnoga svijeta, za retuširanje klasičnoga komunističkoga novinarstva u «demokratsko»: profesionalizam, objektivnost, nezavisnost, sloboda mišljenja.

Režimski propagandisti ili kako su ih zvali «društveno politički radnici» preko noći su postali – «profesionalci» i jedini dostupni mentori generacijama mladih novinara. Ni jedan novinar koji je probijao granice slobode tada, nakon promjene sustava nije dobio važniju ulogu u razvoju hrvatskog novinarstva. Slučajnost? Bila bi da to nije tipično svim segmentima društva.

Kako se god nije moglo od Ivice Račana očekivati doprinos razvoju Hrvatske, nije se smjelo od Mirka Galića, ponajvažnijega mentora i novinarskoga seniora zbog njegove uloge na HTV-u, očekivati doprinos razvoju slobodnog i profesionalnog televizijskog novinarstva, jer on jednostavno sve što je bio i postigao – duguje režimu u kojemu je nastao. Podvala kojom se takve ljude, naročito pod snažnim pritiskom stranih ambasada, preko noći preimenovalo u «profesionalce» bila je inače okvir pod kojim su se dojučerašnji komunistički upravnici, direktori, urednici, dopisnici, visoki partijski dužnosnici, obavještajci pa čak i sveučilišni profesori prilično glatko uvukli kao neophodan kadar u stvaranju i razvoju nove države i društvenih vrijednosti. Kod tih ljudi profesionalizam se svodio na revnosno izvršavanje naloga tuzemnih ili inozemnih gospodara.

Uz rame toj famoznoj «profesionalnosti» stoji i – «objektivnost» kakvu nam nude današnji mediji.

Tipičan primjer takve mehaničke objektivnosti je Večernji list, koji bježeći od etikete «desničarstva» angažira anacionalne propagandiste radi nametnutoga nakaradnoga standarda objektivnosti. Jednak je motiv nakladnika, kao što je otprilike, angažiranje Šerbedžije na filmu nakon hrvatskoga proljeća bila apriorna garancija – ideološke čistoće redatelja. Taj standard i taj model nisu potrebni Jutarnjem listu ili Novom listu, jer pozicija njhovoga «antifašizma» je društveno nedodirljiva i neupitna. Upravo ono što je u stvarnosti – najdvojbenije.

pofuk11-620x350Večernji list uz autore konzervativne provenijencije kakvi su Ivanković, Despot ili Raspudić angažira autore kao što su Toma ili Pofuk. Oni su najzorniji primjer dokazivanja trendovske pravovijernosti. Razlika je što Ivanković, Despot ili Raspudić svaki svoj tekst snažno argumentiraju na visokim intelektualnim i novinarskim standardima, dok Pofuk, da i ne spominjem Tomu, to ni ne pokušava. Njih će etiketirati svaki polupismeni aktvist «antifašističke» fronte civilnih udruga i uz takvo pisanje, dok Pofuk polazi od svoje nedodirljivosti za koju je dovoljno pozvati se na – Goldsteina. Pišući panagirik srbijanskome ministru kulture i premijeru Vučiću posredno, o snažnom povećanju izdvajanja za kulturu, Pofuk neće postaviti pitanje, zašto nije tako u Hrvatskoj i potruditi se naći argumente za to. Ili, dok hrvatska ministrica kulture Andreja Zlatar Violić protežira i financira izrazito antihrvatske autore i događaje, što financira srbijanski ministar kulture?

Može li se dogoditi u Srbiji da njihovo ministarstvo financira kazališni komad hrvatskoga scenarista o atentatu na Stjepana Radića onako kako Violić financira Šerbedžijinoga Gavrila Principa? To Pofuka ne interesira iako bi interesiralo publiku Večernjega lista. Međutim, njegov posao nije pisati za publiku, već promovirati aktualnu politiku i biti – dokaz pravovjernosti nakladnika pred režimom.

Na takvim principima počiva objektivnost u novinarstvu kojemu svjedočimo. To s novinarskom objektivnošću nema ništa zajedničko, jer objektivnost isključivo počiva na – argumentima. Samo na njima. Autori u novinarstvu upravo zbog toga što su autori, otvaraju pitanja koja čitateljima omogućuju cjelovite zaključke. Ili su obični propagandisti.

Svi uspjesi suvremenoga razvijenoga svijeta počivaju na stimuliranju konkurencije i primjeni načela natjecanja po fair pravilima. Jednakim šansama za sve zainteresirane ljude. To je temeljno ljudsko pravo.

Je li netko pamti ili može posvjedočti da je recimo HTV, koji po svom položaju svakako uveliko određuje standarde novinarstva u Hrvatskoj, za bilo koji vrhunski termin ili emisiju, natječajem između više slobodnih natjecatelja – izabrao najboljega autora emisije i program koji će plasirati gledateljstvu?

Kako se i na kojim kvalifikacijama pojavila u elitnoj emisiji Mima Simić?

Na temelju kojih to dokazanih kompetencija urednik Dnevnika Stipe Alfier smije kao voditelj komentirati emitirani prilog riječima kako smo od Londona udaljeni dva sata leta, a civilizacijski svjetlosnu godinu? Je li mu palo na pamet da bi on u tome Londonu, bar kad je novinarstvo u pitanju recimo na BBC-u uz puno sreće mogao konkurirati samo za portira?

Hrvatska danas ne zaostaje ni malo za Londonom ili Berlinom u tehnološkoj osnovi novinarstva. Zašto to nije dovoljno?

Kako god najsuvremenija tehnologija za proizvodnju zrakoplova ne jamči sigurnost putniku, ako uz tu tehnologiju rade recimo mesari umjesto vrhunski educiranih inženjera, tehničara, ili ako u kokpitu sjedi umjesto uvježbanog i školovanog pilota – tokar, makar vrhunski majstor svoga zanata, tako Stipe Alfier ili Mima Simić daju primjer potpuno poremećenih kriterija i simboliziraju strmoglavi pad, jednako poguban kao i upravljanje avionom, samo sa odogođenim posljedicama koje se teže vide i imaju razorniji efekat.

Čudo jedno je demokracija. Demokratski poredak na hrvatski način omogući preko noći pod pojmovima «profesionalac» ili «sloboda mišljenja» daleko ubojitije oružje i instrumente, nego sav represivni aparat komunističkoga režima.

Ako Tomić u svojoj kolumni misli da je Hrvatska vojska na jesen 1991. godine mogla ući u Banja Luku te da je to propustila učiniti zbog dogovora Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine, a na temelju riječi tadašnjega generala JNA – pojam ljudskoga mišljenja se mora posramiti.

To je jednako pojmu i sadržaju mišljenja kao i zgradu proglasiti – teletom.

Što reći o kompetenciji urednika na televiziji koji u sred udarne informativno političke emisije kaže kako je «Sirija razorena država», kao Šprajc na HTV, prikazujući istovremeno razorene zgrade diljem te zemlje. Posve je jasno samo iz te izjave da taj čovjek ne razumije razliku pojmova država i zemlja, da bi pao na gimnazijskome ispitu iz sociologije. Sirija bi bila razorena država da je islamistička raketa pogodila Asada i njegovu vladu, ministra obrane i policije, a ne zgradu. Nisu Srbi gađali zgradu na Markovu trgu 1991. godine nego – državnoga poglavara Tuđmana, kako bi razorili – državu.

Može li, a navodim samo najzornije primjere, HTV slati dopisnika na izbore u Mađarsku, koji se iz Budimpešte javlja i uz sve ostale nebuloze, kaže kako je «Orban dokinuo Ustav», i istovremeno očekivati pretplatu za relevantnu informaciju?

bago šprajcIli, kakva je to profesionalna i objektivna televizija koja u svojoj centralnoj informativno političkoj emisiji danima doktoricu sa američkoga sveučilišta naziva – pseudozanstvenicom? Nije li to novinarstvo na RTL-u nepovratno učinilo – pseudonovinarstvom? Drugo je pitanje zašto strani vlasnici medija u Hrvatskoj potstiču i toleriraju neprofesionalizam, a u svojim zemljama ne smiju ni pomisliti na to?

Zastrašujući bi podatci bili o prosječnoj kvalifkacijskoj strukturi današnjega novinara u Hrvatskoj ( samo dio tih podataka mogli smo vidjeti na našim stranicama ovih dana o HTV-u). Pri tome mislim na najutjecajnije medije – nacionalne dnevnike, tjednike te nacionalne televizijske programe i radio postaje.

Kako je to moguće kada je većina tih medija u privatnom vlasništvu i na tržištu?

Upravo čitamo podatke o stanju konkurentnosti Hrvatske, što je najvažniji element vrednovanja svakoga proizvoda, pa i novinarstva. Ako konkurentnost nije ključni element, očito je da neke druge vrijednosti utječu na položaj svakoga rada i profesije u Hrvatskoj, time i na egzistenciju, te modele njenoga ostvarivanja. Zašto bi deklarativno nezavisni dnevnici ili tjednici, novinar ili njegov nakladnik vodio računa o stvarnim potrebama i interesima čitatelja i običnoj istini, kada je lakše zadovoljiti propagandne zahtjeve nekoga na čelu grada, županije ili države te godišnje pod različitim nazivima isisavati od njih stotine tisuća kuna ili neplatiti porez u visini pola milijarde kuna kao EPH, i sasvim pristojno živjeti od – iznajmljivanja svojih pozicija i osobne profesionalne prostitucije?

Najvažniji razlog dakle, što imamo ovakvu državnu vlast, što nam je ključni kriterij u izboru za predsjednika države kao simbola državnoga poretka i njegovih vrednota, nazad pet godina bio to da kandidat ne bude obični kavanski prostak kao prethodnik, utemeljen je u propagandističkom iznajmljivačkom novinarstvu, novinarstvu koje personificira današnji Radmanov HTV i njegov «Bata Živojinović», samo bez mitraljeza. Iako…

Marko Ljubić/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari