Pratite nas

Kolumne

‘Giganti’ režimskog novinarstva

Objavljeno

na

U društvenom smislu postoji više poluga, ali ključna je – novinarstvo u Hrvatskoj i mediji u Hrvatskoj

Stipe alfierGledati centralni Dnevnik HTV-a jako je stresno. Stipe Alfier je potpuno utjelovio Batu Živojinovića, grešan čovjek, a takva je većina Hrvata, nije siguran sjediti i gledati ili skočiti na noge i predati se kao nesretne Švabe u filmovima. Radmanovo državno novinarstvo time je zakoračilo u fazu čiste partizanske propagande, samo Stipi fali mitraljez ispred kamere.

Na kojim to temeljnim pretpostavkama počiva ovako nakaradan politički poredak? Koja to društvena struktura pored ostaloga omogućuje ovakvoj Vladi miran san?

U društvenom smislu postoji više poluga, ali ključna je – novinarstvo u Hrvatskoj i mediji u Hrvatskoj.

Današnje novinarstvo u Hrvatskoj nastalo je na naslijeđu novinarstva u komunističkom razdoblju. Rijetke su društvene djelatnosti koje nose toliko snažan biljeg tog režima, jer je i tada novinarstvo, bolje rečeno propaganda, imalo veliki značaj za očuvanje poretka. Stvaranjem samostalne države i emancipacijom nacionalnih potencijala naglo se otvorila mogućnost slobodnog pa i nekontroliranog razvoja medija. Novinari su dobili slobodu, ali nisu mogli živjeti od nje, kao ni stotine tisuća drugih ljudi, suočeni s društvenom promjenom. A navike se na žalost ne mogu promijeniti dekretom.

Kako su god novinari nosili taj biljeg naslijeđa, njihovi politički i ekonomski gospodari su bili njime obilježeni daleko više. Ako je recimo odlukom aktualnoga predsjednika države, odlikovani Drago Hedl, stasao i afirmirao se kao specijalist za «klerofašizam» i «raskrinkavanje» Stepinca do 1990. godine, je li bilo realno od njega očekivati da nakon toga postane slobodni novinar na tržištu – ili da potraži novoga gospodara koji će ga plaćati i štititi? Ili ekipa Ferala na primjer? A jedini gospodari su mogli biti oni koji su imali novac i vlast. Njihovi bivši gospodari. Može li netko zamisliti na tržištu Butkovića, Jelenu Lovrić, Danka Plevnika?

Hedl dakle nije izuzetak, on je – pravilo. Kao što nije neočekivano da je upravo njega Josipović odlikovao u ime nacije kojoj je godinama servirao takve «istine». To je ponajbolji pokazatelj sinergije aktualne politike i novinarstva, vrednota jednog posve destruktivnog poretka i jasan odgovor na pitanje – zašto nam zemlja pod ovakvom vlašću propada.

To je ponajbolji odgovor na pitanja – zašto takva vlast relativno mirno spava usprkos svojim pogubnim rezultatima i političkim ciljevima. Ne treba imati iluzije da je sramno prorežimsko novinarstvo samo plod neznanja, koliko je god neznanje vidljivije od stvarnih razloga. Upirati prstom u neznanje vlade i državnoga vrha, zatim prorežimskih novinara, duboko je pogrešno, jer se umjesto neznanja iza toga kriju puno opasnjie stvari.

Današnje kontrolirano novinarstvo počiva na falisikatu četiri pojma slobodnoga svijeta, za retuširanje klasičnoga komunističkoga novinarstva u «demokratsko»: profesionalizam, objektivnost, nezavisnost, sloboda mišljenja.

Režimski propagandisti ili kako su ih zvali «društveno politički radnici» preko noći su postali – «profesionalci» i jedini dostupni mentori generacijama mladih novinara. Ni jedan novinar koji je probijao granice slobode tada, nakon promjene sustava nije dobio važniju ulogu u razvoju hrvatskog novinarstva. Slučajnost? Bila bi da to nije tipično svim segmentima društva.

Kako se god nije moglo od Ivice Račana očekivati doprinos razvoju Hrvatske, nije se smjelo od Mirka Galića, ponajvažnijega mentora i novinarskoga seniora zbog njegove uloge na HTV-u, očekivati doprinos razvoju slobodnog i profesionalnog televizijskog novinarstva, jer on jednostavno sve što je bio i postigao – duguje režimu u kojemu je nastao. Podvala kojom se takve ljude, naročito pod snažnim pritiskom stranih ambasada, preko noći preimenovalo u «profesionalce» bila je inače okvir pod kojim su se dojučerašnji komunistički upravnici, direktori, urednici, dopisnici, visoki partijski dužnosnici, obavještajci pa čak i sveučilišni profesori prilično glatko uvukli kao neophodan kadar u stvaranju i razvoju nove države i društvenih vrijednosti. Kod tih ljudi profesionalizam se svodio na revnosno izvršavanje naloga tuzemnih ili inozemnih gospodara.

Uz rame toj famoznoj «profesionalnosti» stoji i – «objektivnost» kakvu nam nude današnji mediji.

Tipičan primjer takve mehaničke objektivnosti je Večernji list, koji bježeći od etikete «desničarstva» angažira anacionalne propagandiste radi nametnutoga nakaradnoga standarda objektivnosti. Jednak je motiv nakladnika, kao što je otprilike, angažiranje Šerbedžije na filmu nakon hrvatskoga proljeća bila apriorna garancija – ideološke čistoće redatelja. Taj standard i taj model nisu potrebni Jutarnjem listu ili Novom listu, jer pozicija njhovoga «antifašizma» je društveno nedodirljiva i neupitna. Upravo ono što je u stvarnosti – najdvojbenije.

pofuk11-620x350Večernji list uz autore konzervativne provenijencije kakvi su Ivanković, Despot ili Raspudić angažira autore kao što su Toma ili Pofuk. Oni su najzorniji primjer dokazivanja trendovske pravovijernosti. Razlika je što Ivanković, Despot ili Raspudić svaki svoj tekst snažno argumentiraju na visokim intelektualnim i novinarskim standardima, dok Pofuk, da i ne spominjem Tomu, to ni ne pokušava. Njih će etiketirati svaki polupismeni aktvist «antifašističke» fronte civilnih udruga i uz takvo pisanje, dok Pofuk polazi od svoje nedodirljivosti za koju je dovoljno pozvati se na – Goldsteina. Pišući panagirik srbijanskome ministru kulture i premijeru Vučiću posredno, o snažnom povećanju izdvajanja za kulturu, Pofuk neće postaviti pitanje, zašto nije tako u Hrvatskoj i potruditi se naći argumente za to. Ili, dok hrvatska ministrica kulture Andreja Zlatar Violić protežira i financira izrazito antihrvatske autore i događaje, što financira srbijanski ministar kulture?

Može li se dogoditi u Srbiji da njihovo ministarstvo financira kazališni komad hrvatskoga scenarista o atentatu na Stjepana Radića onako kako Violić financira Šerbedžijinoga Gavrila Principa? To Pofuka ne interesira iako bi interesiralo publiku Večernjega lista. Međutim, njegov posao nije pisati za publiku, već promovirati aktualnu politiku i biti – dokaz pravovjernosti nakladnika pred režimom.

Na takvim principima počiva objektivnost u novinarstvu kojemu svjedočimo. To s novinarskom objektivnošću nema ništa zajedničko, jer objektivnost isključivo počiva na – argumentima. Samo na njima. Autori u novinarstvu upravo zbog toga što su autori, otvaraju pitanja koja čitateljima omogućuju cjelovite zaključke. Ili su obični propagandisti.

Svi uspjesi suvremenoga razvijenoga svijeta počivaju na stimuliranju konkurencije i primjeni načela natjecanja po fair pravilima. Jednakim šansama za sve zainteresirane ljude. To je temeljno ljudsko pravo.

Je li netko pamti ili može posvjedočti da je recimo HTV, koji po svom položaju svakako uveliko određuje standarde novinarstva u Hrvatskoj, za bilo koji vrhunski termin ili emisiju, natječajem između više slobodnih natjecatelja – izabrao najboljega autora emisije i program koji će plasirati gledateljstvu?

Kako se i na kojim kvalifikacijama pojavila u elitnoj emisiji Mima Simić?

Na temelju kojih to dokazanih kompetencija urednik Dnevnika Stipe Alfier smije kao voditelj komentirati emitirani prilog riječima kako smo od Londona udaljeni dva sata leta, a civilizacijski svjetlosnu godinu? Je li mu palo na pamet da bi on u tome Londonu, bar kad je novinarstvo u pitanju recimo na BBC-u uz puno sreće mogao konkurirati samo za portira?

Hrvatska danas ne zaostaje ni malo za Londonom ili Berlinom u tehnološkoj osnovi novinarstva. Zašto to nije dovoljno?

Kako god najsuvremenija tehnologija za proizvodnju zrakoplova ne jamči sigurnost putniku, ako uz tu tehnologiju rade recimo mesari umjesto vrhunski educiranih inženjera, tehničara, ili ako u kokpitu sjedi umjesto uvježbanog i školovanog pilota – tokar, makar vrhunski majstor svoga zanata, tako Stipe Alfier ili Mima Simić daju primjer potpuno poremećenih kriterija i simboliziraju strmoglavi pad, jednako poguban kao i upravljanje avionom, samo sa odogođenim posljedicama koje se teže vide i imaju razorniji efekat.

Čudo jedno je demokracija. Demokratski poredak na hrvatski način omogući preko noći pod pojmovima «profesionalac» ili «sloboda mišljenja» daleko ubojitije oružje i instrumente, nego sav represivni aparat komunističkoga režima.

Ako Tomić u svojoj kolumni misli da je Hrvatska vojska na jesen 1991. godine mogla ući u Banja Luku te da je to propustila učiniti zbog dogovora Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine, a na temelju riječi tadašnjega generala JNA – pojam ljudskoga mišljenja se mora posramiti.

To je jednako pojmu i sadržaju mišljenja kao i zgradu proglasiti – teletom.

Što reći o kompetenciji urednika na televiziji koji u sred udarne informativno političke emisije kaže kako je «Sirija razorena država», kao Šprajc na HTV, prikazujući istovremeno razorene zgrade diljem te zemlje. Posve je jasno samo iz te izjave da taj čovjek ne razumije razliku pojmova država i zemlja, da bi pao na gimnazijskome ispitu iz sociologije. Sirija bi bila razorena država da je islamistička raketa pogodila Asada i njegovu vladu, ministra obrane i policije, a ne zgradu. Nisu Srbi gađali zgradu na Markovu trgu 1991. godine nego – državnoga poglavara Tuđmana, kako bi razorili – državu.

Može li, a navodim samo najzornije primjere, HTV slati dopisnika na izbore u Mađarsku, koji se iz Budimpešte javlja i uz sve ostale nebuloze, kaže kako je «Orban dokinuo Ustav», i istovremeno očekivati pretplatu za relevantnu informaciju?

bago šprajcIli, kakva je to profesionalna i objektivna televizija koja u svojoj centralnoj informativno političkoj emisiji danima doktoricu sa američkoga sveučilišta naziva – pseudozanstvenicom? Nije li to novinarstvo na RTL-u nepovratno učinilo – pseudonovinarstvom? Drugo je pitanje zašto strani vlasnici medija u Hrvatskoj potstiču i toleriraju neprofesionalizam, a u svojim zemljama ne smiju ni pomisliti na to?

Zastrašujući bi podatci bili o prosječnoj kvalifkacijskoj strukturi današnjega novinara u Hrvatskoj ( samo dio tih podataka mogli smo vidjeti na našim stranicama ovih dana o HTV-u). Pri tome mislim na najutjecajnije medije – nacionalne dnevnike, tjednike te nacionalne televizijske programe i radio postaje.

Kako je to moguće kada je većina tih medija u privatnom vlasništvu i na tržištu?

Upravo čitamo podatke o stanju konkurentnosti Hrvatske, što je najvažniji element vrednovanja svakoga proizvoda, pa i novinarstva. Ako konkurentnost nije ključni element, očito je da neke druge vrijednosti utječu na položaj svakoga rada i profesije u Hrvatskoj, time i na egzistenciju, te modele njenoga ostvarivanja. Zašto bi deklarativno nezavisni dnevnici ili tjednici, novinar ili njegov nakladnik vodio računa o stvarnim potrebama i interesima čitatelja i običnoj istini, kada je lakše zadovoljiti propagandne zahtjeve nekoga na čelu grada, županije ili države te godišnje pod različitim nazivima isisavati od njih stotine tisuća kuna ili neplatiti porez u visini pola milijarde kuna kao EPH, i sasvim pristojno živjeti od – iznajmljivanja svojih pozicija i osobne profesionalne prostitucije?

Najvažniji razlog dakle, što imamo ovakvu državnu vlast, što nam je ključni kriterij u izboru za predsjednika države kao simbola državnoga poretka i njegovih vrednota, nazad pet godina bio to da kandidat ne bude obični kavanski prostak kao prethodnik, utemeljen je u propagandističkom iznajmljivačkom novinarstvu, novinarstvu koje personificira današnji Radmanov HTV i njegov «Bata Živojinović», samo bez mitraljeza. Iako…

Marko Ljubić/dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Fra Mario Knezović: Skončavamo u Njemačkoj i kanalizaciji

Objavljeno

na

Objavio

Izumiremo. Na čudan način nestajemo. Dok jedni iseljavaju, drugi u pobačajima ubijaju. Zato fra Mario Knezović zaključuje da narod skončava u Njemačkoj i kanalizaciji. Javna televizija u emisiji Aleksandra Stankovića propagira iseljavanje. U novoj kolumni čitajte i o tome kako se mogu povezati pravosuđe i pečena janjetina. Mediji se hrane jalovim izjavama odvjetnika, a drugi „janjetinom“ plaćaju jamčevinu, piše fra Mario.

Skončavamo u Njemačkoj i kanalizaciji

Čija su djeca njihovi će biti i orasi. Tako kaže narodna mudrost. Na prostoru Bosne i Hercegovine i Hrvatske vođeni su česti ratovi za orahe. Borba za teritorij je sudba koja prati ove prostore. No, podatci govore, da će u budućnosti orahe brati nečija tuđa djeca koja će bez ispaljena metka osvojiti našu djedovinu. Podatci iseljavanja i izumiranja su apokaliptičkih razmjera. Prema podatcima statističkoga zavoda ove godine je u škole u Bosni i Hercegovini 7.153 učenika upisano manje nego prošle godine. Ali iz toga brojčanoga podatka čupamo i drugi važan podatak da je u srednje škole, od te brojke, upisano manje 6.263 učenika, a u osnovne škole 890 učenika manje. Logičan je zaključak da mnogi odlaze i tijekom osnovne škole ili nakon nje napuštaju BiH. Na Sveučilište u Mostaru, jedino na hrvatskome jeziku u BiH, upisalo se oko 450 studenata manje nego prošle godine. To su podatci koji vape da se svi alarmi uključe. U Hrvatskoj je stanje slično. Prošle godine je rođeno 36.372 djece, a umrle su 52.043 osobe. Uz to, što je prijavljeno, odselilo je 16.789 osoba. Te brojke su i poraznije jer neki ne prijavljuju odlazak.

I, onda, kad to sve vidimo, čudi što i javna televizija neposredno propagira odlazak, iseljavanje i širenje beznađa. Tako na Hrvatskoj televiziji (dalekostidnici) Aleksandar Stanković ugosti osobe koje pričaju o odlasku i šire tu propagandu. Možemo li zamisliti da Aleksandar Stanković u jednoj emisiji ugosti nekoga od TV urednika koji su u svojoj zemlji i na javnoj televiziji propagirali beznađe, bijeg iz zemlje, govor da u vlastitoj državi nema budućnosti, da mladi moraju otići itd. Takvoga novinara na javnom medijskome servisu u normalnim državama nema. I umjesto da konačno Stanković ode barem s HTV-a on nam u emisiju dovodi osobe koje propagiraju napuštanje Hrvatske. Propagirati bilo koji oblik seljenja je nehumano i može se svesti pod neku vrstu etničkoga čišćenja. Pitam se za koga to Stanković, i slični njemu, i po čije nalogu, rade i pripremaju Hrvatsku? Za koga to pripremaju Slavoniju? Potpuno sam uvjeren da oni koji će se u budućnosti tamo doseliti već postoje. Za nekoga se u geostrateškim planovima priprema hrvatska žitnica.

Ključno je pitanje kako ćemo stvoriti uvjete za dobar život u vlastitoj zemlji dok ima toliko onih koji je istinski ne vole i javno preziru. On novcu pretplatnika i o javnome novcu propagira se kako je unosan i ponosan posao u tuđoj zemlji prati stražnjice, dok se želi ogaditi mogućnost da se u vlastitoj zemlji pokuša dostojanstvenim radom uspjeti. Čast emisije, samo u manjoj mjeri, spasio je mladić koji ostaje u Domovini i pokazuje da se može uspjeti tko hoće raditi. Osobno ne želim da Aleksandar Stanković napusti Hrvatsku. Želim da napusti propagandni rad protiv Hrvatske. Vrijeme je da to učini dok nas ne protjeraju on i slični njemu! I da ne bih svalio svu krivicu na medije valja reći da je za demografsku katastrofu još mnogo drugih faktora krivo. Sustav na vlasti, osobito u nekim županijama u BiH, ne isplaćuje redovite dječje doplatke, skupa je školarina na fakultetima jer ih država i županije ne sufinanciraju, ignoriraju se majke kao odgojiteljice, težak je dolazak do zaposlenja itd. Demografskoj slici negativni biljeg daju i oni koji olako odlaze i bez pravoga razloga napuštaju svoje pradjedovske prostore. Ispada da mnogi postupaju po izreci: „Vidjela žaba da konja potkivaju pa i ona digla nogu.“ Uz sve to, demografskoj katastrofi doprinose brojni pobačaji – čedomorstva. Tako možemo, s knedlom u grlu, zaključiti da, što je gnjusno, najviše završavamo u Njemačkoj i kanalizaciji.

 

Sudska jamčevina i pečena janjetina

Osoba je uplatila jamčevinu i puštena da se brani sa slobode. To je čest slučaj kad su u pitanju imućni okrivljenici. Što je jamčevina? Naravno da neću tumačiti općepoznate činjenice da je to novčani ili imovinski polog kao jamstvo da će se osoba odazvati sudu i da neće pobjeći pravnome postupku. Međutim, u moru pojmova izgubila se bistrina koja nam plastično objašnjava što je jamčevina. Moje objašnjenje je slijedeće. Nekom zgodom u parku se skupilo divno društvo i prigodno su stavili janje na ražanj. Dok su u veselom društvu samo za tren zanemarili janje na ražnju kradljivac je došao i ukrao ga. Ubrzo su okrivili čovjeka koji je ukrao janje, podigli optužnicu i stavili ga u pritvor. Onda dolazi osoba u ime suda i pušta čovjeka na slobodu pod uvjetom da dva kilograma pečene janjetine ostavi na sudu kao jamstvo. Eto to je jamčevina u kontekstu modernih sudskih postupaka. Polog su mrvice od ukradenoga ili zloporabom položaja stečenoga.

Ova priča uopće nije banalna, premda se takvom čini. Da. Upravo se po ovom modelu događaju stvari. Čovjek se nepošteno i krađom obogati, a onda od toga ukradenoga plaća sitnu jamčevinu da se brani sa slobode. Pitanja je mnogo u toj izopačenoj logici i moralnoj nakazi od postupanja. Osnovno je pitanje je li moralno i pravno dopustivo primiti jamčevinu od osobe koju se privodi upravo zbog toga što je istu jamčevinu nepošteno ili krađom stekla? Drugo važno pitanje je kakvu jamčevinu može ostaviti osoba koja nema ništa, koja je uhvaćena u maloj krađi i nema niotkud namiriti niti ponuditi jamčevinu? Pisati o tome da su jamčevine model po kojem „bogatuni“ mogu uživati slobodu nije ni potrebno. Gledano s moga kuta stvari trebaju biti potpuno drugačije i upravo ne bi, s moralnoga gledišta, bilo dopustivo da jamčevinu uplaćuju oni koji su u mutnom poslovanju došli do kapitala. To je plaćanje od svojevrsne krvarine.

Uz ove pravne procedure i zavrzlame oko jamčevine, čudi još jedna stvar. Čovjek sam medija i ako je išta apsurdno i pristrano to su medijske izjave odvjetnika okrivljenih. Ako želimo zemlju prava i pravičnosti odvjetnici i sudionici u sudskim procesima ne smiju biti dionici javnih rasprava i televizijskih emisija na temu koja se tiče određenoga sudskoga predmeta. Što branitelji imaju reći osim toga da iznose teze u korist okrivljenika i da pritom za svoga klijenta kažu da je nevin. Mediji se hrane jalovim izjavama odvjetnika. Također u medijima ne bi trebali sudjelovati ni članovi tužiteljstva jer se tako izriče javna presuda, a postupak je u tijeku. Ako je osoba nevina dok joj se ne dokaže krivnja, onda svaki javni istup koji sliči na parnicu je krivično djelo i utjecaj na pravičnost postupka. Sudcima i odvjetnicima je mjesto u sudnici, a kriminalcima u pritvoru. Do takvoga smo apsurda došli da bi trebali u Hrvata pjevati srpsku himnu “Bože pravde”!

Fra Mario Knezović/Naša ognjišta/fratar.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Hrvatska stenje od tereta veleizdajnika i sitnije medijske izdajničke klateži

Objavljeno

na

Objavio

Oče naš i očenaš

Vrijeme prosinačko, svršetkom prošloga tjedna palo nešto snijega i u ravnicama, a dosta napadalo u neravnim dijelovima ostataka Hrvatskoga kraljevstva koje danas nazivamo Republikom Hrvatskom, čiji me oblik uvijek podsjeća na vodenog konjića. Valjda se zato u nas sve brzo razvodnjava, no o tome ću poslije.

U ovim i inače turobnim danima, jedva prikrivenim adventskom rasvjetom, kuhanim vinom i kobasicama, stigla je iz Vatikana i druga ofenziva na – ni više ni manje – prastaru našu molitvu poznatu pod imenom Očenaš. Prva je primjedba bila usmjerena protiv zla, to jest da se ne bi trebalo moliti „očuvaj nas od zla“, nego „od Zloga“, personificiranoga zla u obliku palog anđela. To jest individualiziranoga zla. U drugoj ofenzivi protiv Očenaša našao je papa Argentinac, onaj koji je rasrdio hrvatski narod, s porukom da nije dobro ni ispravno moliti se Bogu „ne uvedi nas u napast“, jer kakav je to dobri Bog, razmišlja Franjo iz zemlje srebrenice, koji nas uvodi u napast.

Želeći svjesno biti papskiji od pape, kažem ovo: nema ništa pogrješno u riječima „ne uvedi nas u napast“. Bog je dao ljudima ono najviše i najstrašnije, slobodnu volju. S tim darom čovjek može raditi što želi, okrenuti se dobru ili zlu. Istodobno, Bog je u svim vremenima – pa će tako i do kraja povijesti – iskušavao ljude, a ta su iskušenja, osobna ili opća, mnogokad bila toliko nepodnošljiva i neizdrživa da su ljudi u očaju dolazili u napast da i samoga Boga svojega negiraju ili su, i nadalje vjerujući u njegovo postojanje, držali da je pretjerao u iskušenjima toliko da, dovodeći ih u naoko bezizlazno stanje, vodi prema koracima i postupcima koje vjera i Njegove zapovijedi zabranjuju. I zato „ne uvedi nas u napast“ ima svoju dramatičnu logiku , jer sažima molbu koja bi opširnije glasila: „Ne iskušavaj nas toliko bezmjerno teško i stalno, jer smo samo ljudi pa u nevoljama i nesrećama koje nam smute um možemo pasti u mrežu svakovrsnih napasti. Zato Te molimo da nas ne uvodiš (uvedeš )u napast.“

Elem, ja ću moliti Očenaš kao i do sada, bez obzira kako se stvari budu razvijale, a vidim da neki već padaju pod Franjin utjecaj premda ne razmišlja točno. U trećoj rundi revizije Očenaša može se lako dogoditi da ono malo vjernika koji pristaju uz rodnu ideologiju, dovedu u pitanje i prve riječi, znači Oče naš, jer zašto bi Svemogući morao biti otac, znači po ljudskom poimanju muškarac, a ne žena. Zaključak može biti kompromisan, da je riječ o transrodnoj transcendentalnoj osobi, čime bi svi napokon bili zadovoljni, a prve riječi Očenaša bile bi preskočene poradi političke korektnosti. Nepotrebno je također spominjati „koji (koja) jesi na nebesima“, jer gdje bi Bog bio nego na nebesima, nije valjda u čistilištu ili nedajbože niže. Posebno u balkaniziranoj sadašnjoj jezičnoj praksi u Hrvatskoj, upitno je i „sveti se ime Tvoje“, jer neuki novinari umjesto glagola „osvetiti se“ pišu „svetiti se“, pa može doći do neugodnih interpretacija da se tu netko nekomu osvećuje. Idemo dalje: „dođi kraljevstvo Tvoje“? Zašto kraljevstvo, zašto ne „dođi republika Tvoja“? A „budi volja Tvoja kako na nebu tako i na Zemlji (zemlji?)“, nije posve precizna jer je Bog, kao što rekoh, dao ljudima slobodnu volju pa se na ovom svijetu i ona pita. Također nešto ne štima ni s onim riječima „kao što mi opraštamo dužnicima svojim“, jer će skočiti na noge bankari, lihvari, poreznici I tako dalje. Još nekoliko papa Franja i od nama dragog, starog Očenaša ne će ostati ništa. Osim riječi Amen.

Poslije smrti

Poslije smrti ponosnoga čovjeka Slobodana Praljka za kojega slobodna Hrvatska za čiju se slobodu borio nije maknula ni prstom, stvari su se počele razvodnjavati, kao što sam u prošloj rubrici i nagovijestio, znajući u dušu geste i grimase hrvatskih političara novoga kova. U prvi mah neprihvatljiva presuda postala je u drugom mahu prihvaćenom, s manjim ogradama glede umiješanosti RH. Tako smo mi iz devedesetih mogli pustiti da vojni sud JNA sudi i presudi tzv. „virovitičkoj skupini“, presudu gunđajući prihvatiti i – ode sve dođavola. Nema Hrvatske. A nismo to dopustili, razbili smo ne samo ploču u Gajevoj nego i uverenje armije i njezinih pravih pokrovitelja da njihova agresivnost i nabusitost ne će proći, da njihov sud ne priznajemo. Pa su se povukli, poslije se povukli i iz kasarna. Tako isto je trebalo, jasno i bespogovorno, reći da mi presudu Praljku i ostalima ne priznajemo i nikada ju ne ćemo priznati ne samo zato što je politička, ne samo što je nepravedna i besmislena, ne samo zato što je haaški sud unazadio međunarodno kazneno pravo i uveo pojmove i postupke koji sa suvremenom pravnom teorijom i praksom nemaju nikakve veze, nego što su izmišljotine izvan svake sumnje nastale da se osude Hrvati, hrvatska država i svaki pokušaj stvaranja hrvatske republike unutar granica fiktivne BiH. Nije ta moja tvrdnja ni pretjerana ni neistinita: na svršetku „rada“ haaškoga sudišta upravo je to što rekoh generalno presuđeno: jedino je Hrvatska bila agresor, Srbija nije imala pojma što se događa u Bosni, a unutar BiH samo su Hrvati (i nešto malo bosanski Srbi) bili loši momci. Muslimani su skupa s mudžahedinima jeli burek i čekali rasplet, Hrvate nisu ni pipnuli. Ako su kojemu odrubili glavu, omaklo im se.

Proradila je u međuvremenu i nečista krv, što bi rekao Stanković (ne Aca nego Bora) u samoj Hrvatskoj. Ona stenje od tereta veleizdajnika i sitnije medijske izdajničke klateži koja je napokon došla na svoje, pa se razvaganila – ne još posve otvoreno likujući jer su emocije hrvatskoga naroda za sada presnažne, ali nudeći svaki dan publici fotografske i pisane prikaze o hrvatskim nedjelima u BiH, plašeći narod odštetama što će ih od RH tražiti muslimani koji su u vrijeme rata kao izbjeglice potrošili četvrtinu tadašnjeg ionako tankog hrvatskog budžeta, u svakom slučaju podmuklo podržavajući i slaveći presudu Hrvatima, Hrvatskoj i Herceg Bosni kao apoteozu i međunarodno priznanje njihovih vlastitih laži i podmetanja.

Hrvatska je predsjednica jedina u vrlo dobrom govoru pred Vijećem sigurnosti, sjedeći uz glavnoga haaškog tužitelja koji ne zna razlikovati Hrvatsku od Srbije, suzdržanim doduše i diplomatskim riječima odlučno izrazila nezadovoljstvo presudama hrvatskim zapovjednicima u Herceg Bosni. Vijeće sigurnosti – to jest velike sile koje su haaško sudište i instalirale pa i njime gospodarile – isto je tako suzdržano primilo na znanje što Hrvatska ima reći, i na tomu je ostalo. Hrvatska je platila danak sveopćoj nezainteresiranosti njezinih političara za haaški proces u zadnjih trinaest godina i njima je, između ostaloga, bio upućen Praljkov prijezir. Sada se govori o „evaluaciji“, o reviziji, pa i tu ima svakojakih razmišljanja, od uvjeravanja pravnika da reviziju mora pokrenuti netko od odvjetnika osuđenih, do ideje da „UN treba inicirati reviziju Haaga“. Ovo zadnje je, čast svima, ali… Ujedinjeni narodi bit će vjerojatno ujedinjeni u odbijanju zamisli da budu poticatelji revizije, mnogi ondje i ne znaju o čemu se radi niti ih zanima, osim toga ondje sjede i europske zemlje koje su vrlo iznenađene hrvatskim reakcijama i podižu prst prema toj južnoj koloniji što se uzjogunila, barem njezin narod, a tako je iz njihove perspektive neznatna i na dnu zamućenoga mora da se ne smije ni usuditi ići protiv „međunarodne pravde“. Nije samo Europa koja je sto posto kriva za nesprječavanje srpske agresije na Hrvatsku i BIH – agresije koja je odgovorna za sve što se u Bosni potom događalo- nije samo Europa, velim, konsternirana uzbuđenjem Hrvata i njihovom potporom „zločincima“ nego se umiješala i zuckerbergerovska klatež gušeći sve na „fejsu“ koji su u pozitivnom smislu pisali o generalu Praljku. Velik brat trijumfira, pjeva svoju verziju pjesme „Ima samo jedna istina“. Svijet se skonča, rekli bi naši prastari.

HTV i Slobodan Praljak

Ono što u općoj nervozi i gnjevu nije pravično komentirano, sada nadoknađujem: ona ista HTV koja je više od desetljeća pod pritiskom indiferentnih političara bagatelizirala suđenje šestorici iz Herceg Bosne, te je hrvatska javnost na žličice saznavala što se u Haagu događa – uoči i nakon tragedije pokazala se u boljem svjetlu. Branimir Farkaš uživo je vrlo pribrano izvještavao o onome što se događa, koliko je mogao smješten ispred zgrade, u sljedećim informativnim emisijama govorilo se u generalu Praljku i sudrugovima s poštovanjem, u sjedećim emisijama puštani da govore oni koji su Praljka poznavali i oni koji iz prve ruke znaju kontekst ratnih zbivanja, povijesnu istinu. Prikazan je i igrani film redatelja Praljka „Povratak Katarine Kožul“, premda debitantski ipak vrlo dojmljiv, snimljen 1989., aktualan upravo sada opet kada Hrvati odlaze u Njemačku, kao i u filmu koji završava tragično. Praljak je bio nadaren kazališni i filmski redatelj, pa je i svoju smrt veličanstveno režirao.

Kažem, na trenutak je Hrvatska radiotelevizija bila doista hrvatska i u dosluhu sa svojom publikom, kao što bi uvijek trebala biti, a nije. No stvari se popravljaju, pa je ravnateljstvo reagiralo na Acin građanski rat. Programsko je vijeće reagiralo na istup ravnateljstva, to jest partijska ćelija unutar vijeća pokazala je da ima većinu, a u manjini se našao i predsjednik Vijeća. I tu je potrebna „evaluacija“. I revizija… I jedno pitanje: kako se Farkaš opet našao na ulici (na katalonskim i haaškim ulicama)? Dodajem informacije za one koji nisu pratili: udruga Hrvatski novinari i publicisti dala je vrlo dobro i snažno priopćenje o neprihvatljivoj presudi, za razliku od tzv. Hrvatskog novinarskog društva čije članove vuče za nos jugofilna bratija. Čvrsto priopćenje došlo je i iz udruge hrvatskih umjetnika dragovoljaca Domovinskoga rata, u kojemu se tekstu zahtijevaju kazneni postupci protiv lažnih svjedoka, zna se kojih. Lažovi šute ili ispod glasa govore o besmislicama, čekaju da se duhovi smire. Znaju oni Hrvatsku. Dilanje transkripata se osim toga i sada nastavlja, izvučen je Tuđmanov sastanak svršetkom 1991. s političarima iz Herceg Bosne, valjda kao novi krunski dokaz o zamisli velike Hrvatske, uključujući Posavinu s bosanske strane.

A što je Tuđman odmah zatim, u veljači 1992. sugerirao Hrvatima u BiH da na referendumu glasuju za nezavisnost BiH u tadanjim njezinim granicama (i sadanjim), jednostavno se zaboravlja. Tako mala braća Velikoga brata u Hrvatskoj kopaju rupe zemlji u kojoj se nalaze, to jest u podzemlju, slijepi kao krtice, poznavajući samo avnojske granice, bez povijesnog pamćenja o doista velikoj Hrvatskoj koja se u srednjem vijeku u nekoliko navrata prostirala od rijeke Morave do mora, kako slikovito piše Vjekoslav Klaić. Pa ako je Tuđman i imao pričuvnu ideju o povratku hrvatskih teritorija unutar tzv. BiH u granice hrvatske države i da je ta zamisao nekom srećom ostvarena, ne bi to ni tada bila velika pa ni srednja Hrvatska.

Slobodan Praljak se nije bavio politikom, nije ga bilo ni na kojoj razini politike. On se bavio Hrvatskom i obranom hrvatskoga naroda, na najbolji mogući način, racionalno i časno, načinom nadarenoga vojskovođe. Lijepe su riječi o njemu izgovorene na komemoraciji u Lisinskom, bio sam ondje (naravno). Sve vrlo dostojanstveno i decentno čak, Ave Marija i hrvatska himna, general Miljavac i Miro Tuđman govorili što je i narod osjećao, posebno Praljkov prijatelj Tuđman, čvrst i potresen. Sjajni naši glumci Dragan Despot i Zlatko Vitez snažnim su glasovima dozvali Gundulića i Matoša. „Mora“ A. G. Matoša sadrži baš sve što se može reći o današnjem stanju, s riječima kao što su klatež, izdajnici i glupost. Takozvana visoka politika se otklatarila u drugim pravcima da njezina nazočnost na komemoraciji ne bi bila krivo protumačena na dvorovima sadanjih gospodara Hrvatske (čast iznimkama).

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari