Pratite nas

Kolumne

‘Gladni’ Hrvati ove godine stukli desetke milijuna kuna na pirotehniku

Objavljeno

na

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

“Narod je u Hrvatskoj gladan”. “Ljudi kopaju po kontejnerima”. “Nikad nije bilo gore”. “Nemamo za kruh”.

Koliko smo samo puta čuli ovakve katastrofične izjave sa saborskih govornica, iz usta sindikalista, novinara, aktivista civilnog društva, oporbenih političkih prvaka, na uličnim okupljanjima?

Razni analitičari koji se bave socijalnom problematikom, izračunali su kako barem četvrtina stanovnika Republike Hrvatske (ukupno negdje oko milijun ljudi ili čak više od toga) živi na rubu siromaštva.

(Vidi: http://www.poslovni.hr/hrvatska/u-hrvatskoj-28-posto-stanovnistva-zivi-na-rubu-siromastva-346028)
To se navodi i kao glavni razlog iseljavanja u Irsku i druge zapadnoeuropske ili prekooceanske zemlje. Ide se “trbuhom za kruhom” – vele mnogi. Stječe se dojam da smo na pragu velike kolektivne gladi i da su siromaštvo i neimaština masovna pojava.

I onda, u vrijeme blagdana, pogotovu Uskrsa, Božića i Nove Godine, u sezonama skijanja i ljetovanja, rušimo sve dosadašnje rekorde u potrošnji.

Ni prosinac 2018. godine nije bio izuzetak. Predviđa se čak rekordna potrošnja, a prave ćemo podatke znati za koji dan.
Nije li to dvolično? Na jednoj strani kukati o masovnom siromaštvu, a na drugoj se masovno bahatiti? Tko je u toj priči lud, kakve su to katastrofičarske prognoze, čemu služe i s kojim se ciljem guraju u javnost i medije?

Pokušajmo barem ugrubo izračunati koliko smo novca bacili na ono što nam doista nije potrebno: prekomjerna kupnja hrane, pića, razno-raznih ukrasa, skupih darova, pa i pirotehnike.

Uz pijančevanje i prežderavanje, “pucačina”, kao vid najgluplje i najprimitivnije zabave što ju ljudski rod prakticira, u nas Hrvata, vrlo je omiljen sport.

Na tone pirotehnike raznih vrsta – od sitnih dječjih petardi do “topovskih udara”, razno-raznih raketa i kompleta za vatromete, svakoga se prosinca utroši na uznemiravanje bližnjih i remećenje mira, a za zanemariti nisu ni ozljede šaka i drugih dijelova tijela, što je popratna posljedica svega toga.

S “pucačinom” se uglavnom započinje već oko polovice mjeseca (prosinca) – ponegdje i ranije – a kako se približava vrijeme Božića i Nove Godine, ona postaje sve učestalija i žešća, da bi svoju kulminaciju dostigla za Badnjak i na Staru godinu (Silvestrovo).

Na stranu što to prelazi svaku mjeru i uznemirava one kojima do takve vrste “zabave” nije, ali upitajmo se:
Koliko sve to skupa košta i imamo li se pravo tako bahatiti, a na drugoj strani kukati zbog “gladi” i “neimaštine”?

Nije li to cinizam i dvoličnost prvog reda i na kraju krajeva drskost i bezobrazluk? Ne pokazujemo li time neosjetljivost prema onima koji doista nemaju što staviti na blagdanski stol ili priuštiti djeci i najskromniji dar?

Zar naši “pucači” nisu mogli barem polovicu onoga što su stukli u pirotehniku dati u humanitarne svrhe, odnijeti prilog u Karitas, Crveni križ, u neku od pučkih kuhinja, umjesto što pune kase trgovcima i usput danima svakoga prosinca teroriziraju nas, svoje sugrađane i kućne ljubimce (pogotovu pse)?

Je li što od tih desetaka milijuna kuna koje su bacili u vjetar moglo završiti u nekom fondu za plaće radnika brodogradilišta “3. MAJ”, socijalnim programima, programima za pomoć invalidima, djeci s poteškoćama u razvoju ili biti darovano onima koji nemaju novca za prijeko potrebne lijekove ili liječenje?

Moramo li svoj primitivizam (kad ga već nismo u stanju potisnuti) pokazivati tako javno, bahato i nametljivo i iza sebe ostavljati zelene površine, parkove i ulice prekrivene smećem nakon svojih “pucačina” koje ne rijetko prelaze u višesatna divljanja pri čemu se ne rijetko oštećuju prometni znakovi, ulične kante za smeće, javna rasvjeta, cvjetnjaci?

Ima li pametnijeg, korisnijeg i svrhovitijeg načina za potrošnju novca od ulaganja u “pucačinu”?
Obraćam se Vama, dragi moji Hrvati, Vama koji se dičite svojim “moralom”, “kršćanskom vjerom” i “domoljubljem” i to pitam prije svega Vas!

Bahatimo se, prežderavamo, ločemo, rasipamo, natječemo tko će kupiti bolji i skuplji dar (kao da je u tomu smisao Božića i Novog ljeta), mijenjamo garderobu i mobitele, međusobno se nadmećemo tko će voziti bolji auto, a u isto vrijeme lijemo krokodilske suze nad siromaštvom svojih bližnjih!

Koliko se nas sjetilo odnijeti ručak ili kakav skromni dar onima koji nemaju? Jesmo li na bilo koji način pokazali svoju solidarnost i u život pretvorili ono u što se zaklinjemo odlazeći u crkve i na hodočašća? Jesmo li? Ne sumnjam da su mnogi učinili i takve geste, ali sam jednako uvjeren da velika većina nije.

Nemam ništa protiv slavlja. Ni protiv toga da se prigodno obilježe blagdan Božića i Nove Godine. Radi se to svugdje u svijetu. Ali, možemo li biti malo umjereniji, okupiti se na ulicama i trgovima (pa i uz neki skromni vatromet – koji ionako gotovo svaki naš grad upriliči u ponoć, na isteku Stare godine), ali bez divljanja i bahatosti? Ako ni zbog čega drugoga, a ono iz osjećaja solidariziranja s onima koji nemaju i u potrebi su.

Možemo li, braćo Hrvati, “katolici” i “domoljubi”?
Je li došlo vrijeme da se odreknemo svoje farizejštine i ponešto od onoga što slušamo u crkvama na Svetim Misama i zagovaramo pretočimo u život svagdanji?

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

 

Svijet vatrometima i proslavama na otvorenom dočekao 2019.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Josipovićeve optužbe Katoličke Crkve

Objavljeno

na

Objavio

U političkom magazinu »Obzor«, koji kao prilog objavljuje Večernji list, u subotu 16. ožujka objavljen je opširan intervju bivšega predsjednika Republike Hrvatske i novopečenoga povratnika u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske u kojem je, uz ostalo, teško optužena Katolička Crkva u Hrvatskoj.

Govoreći da je kao predsjednik Republike otišao na Bleiburg »pokazavši tako svoju odgovornost prema našoj povijesti i budućnosti«, dodao je: »Smatrao sam, i o tome sam razgovarao i s vrhom Katoličke Crkve, da Drugi svjetski rat konačno moramo završiti i skinuti ga s dnevnog reda žaleći za svim žrtvama i osuđujući svaki zločin, ali s vrlo jasnom porukom. Svako neka stavi cvijet na grob svojih stradalih, neovisno kojoj su strani pripadali. Ali, konačno i nedvojbeno prihvatimo da je bilo ispravno suprotstaviti se Hitleru i Mussoliniju, a ne služiti im. Narodnooslobodilačka borba je bila ispravan odabir, a ustaški kolaboracionizam pogrešan. Izgledalo mi je da bi Crkva mogla podržati takav pristup, međutim, očito sam se prevario. Crkva se, zajedno s desnicom odlučila za ustašofiliju i revizionizam. Porazno je da imamo mise za ustaške zločince. Nisam čuo da je ikada održana misa za neke od poginulih partizana, čak ni za svećenike koji su sudjelovali u NOB.« Te riječi vrlo jasno održavaju veliku pristranost i nespremnost na prihvaćanje istine o hrvatskoj prošlosti. Kao političar bivši predsjednik na takvo mišljenje i na njegovo javno iznošenje ima apsolutno pravo, no to ne znači da nije i on, kao i svaki čovjek, dužan tražiti i, kad je spozna, prihvatiti istinu.

Ivo J.: ‘Porazno je da imamo mise za ustaške zločince’, a za partizane nikad nisu služene

Iz citiranih riječi vidljivo je da je ideja nacionalnoga pomirenja, koju je zastupao prvi hrvatski predsjednik, apsolutno ignorirana, mrtva, te da bi jedini pravi odnos prema prošlosti bio onaj da »žaleći za svim žrtvama i osuđujući svaki zločin« svatko »stavi cvijet na grob svojih stradalih«. Apsolutno je nužno da se pijetet iskazuje svakoj žrtvi bez obzira na nacionalnu, vjersku, političku, vojnu, ideološku ili neku drugu pripadnost, ali to bi trebalo činiti bez ikakve zadrške i na način da svatko može staviti cvijet na grob svakoj žrtvi, a ne samo uvjetno rečeno »svojoj«. Izrečena rezerva da svatko »stavi cvijet na grob svojih stradalih« pokazuje veliku i neprimjerenu skučenost, moglo bi se reći svojevrsno sektaštvo kojega se mnogi pripadnici ljevice ne mogu odreći jer za njih sve žrtve ipak nisu jednake i ne zaslužuju jednak pijetet.

Apsolutno je nužno da se osudi svaki zločin bez obzira na to tko ga je počinio, kada, u kakvim okolnostima i s kakvim motivima, no stajalište da »svatko svojima stavlja na grob cvijet« znači da ipak svi zločini ne trebaju biti jednako osuđeni jer velik dio pripadnika ljevice ni 30 godina nakon povijesnoga pada komunizma još ne može principijelno priznati i stvarno osuditi komunističke zločine.

Velik je minus takva mišljenja i činjenica da ono sadrži zaborav, tradicionalni, odnjegovani ili smišljeni, da oni koji po tom mišljenju nisu na strani antifašista, vrlo često, zapravo prečesto, uopće nemaju groba na koji bi se mogao položiti cvijet i da se upravo zbog utjecaja ljevice baš ništa ne čini da bi te žrtve dobile makar zajednički grob. Koliki su posmrtni ostatci hrvatskih žrtava, pobijenih bez ikakva suđenja, pronađeni i otkopani u susjednoj Sloveniji, no hrvatske vlasti ni prstom nisu maknule, a nema naznaka da se išta u tom spremaju mijenjati, da bi te žrtve dobile makar zajednički grob na tlu svoje domovine? Dok je god takav odnos prema tim hrvatskim žrtvama, ne može se govoriti ni o principijelnom iskazivanju pijeteta ni o principijelnoj, tj. jednakoj osudi baš svakoga zločina.

Katolička Crkva po svem svijetu jednako iskazuje pijetet molitvom svakomu čovjeku bez obzira na sve njegove moguće posebnosti i jednako principijelno osuđuje baš svaki zločin ma tko ga god počinio. Stoga nema niti je ikada bilo misa za »ustaške zločince« ili za »partizane«, nego postoje i slave se mise za pokojne osobe, bez obzira koliko grješne bile i bez obzira na sve njihove pripadnosti. Slavljenje mise za pokojnike molitva je da im Bog oprosti sve grijehe, a ne njihovo proglašavanje svetima.

Zabrinjavajuće je neznanje koje je u tom intervjuu očitovano glede misa za »ustaške zločince« jer opća kultura nalaže barem minimalno poznavanje smisla i cilja molitve za pokojne u Katoličkoj Crkvi. No iz takva manjka znanja iz opće kulture lako je politički optuživati Crkvu u Hrvatskoj za tobožnju »ustašofiliju«. Političari imaju, doduše, stanovito pravo na pretjerivanja, zaoštravanja i oštre kvalifikacije, no nemaju pravo na gaženje istine i na diskvalifikacije i lažne optužbe. Nemaju ni mediji, pa tako ni uredništvo »Obzora«, pravo iz pukoga neznanja, nepoznavanja, nekulture isticati naslov: »Porazno je da imamo mise za ustaške zločince, a za partizane nikad nisu služene«, jer to nema baš nikakve veze sa stvarnošću ni s istinom.«

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Izborno ludilo: Kreće ribolov, jer za političare narod je riba, riba koja pamti 5 sekundi

Objavljeno

na

Objavio

Godine Gospodnje 2019., dana 26, mjeseca ožujka, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, mahnut će startnom zastavicom za još jednu izbornu utrku u 4 etape.

Krenut će izborni ciklus, koji će se smjenjivati svakih šest mjeseci, a ponekim će upasti i unutarstranački izbori pa će to biti utrka u pet etapa. Kreće borba, uhljeba i karijerista za narod u kojoj će borbu voditi PR i spin majstori vodeći se pravilom zlatne ribice. Kreće ribolov, jer za političare narod je riba, riba koja pamti 5 sekundi i koji bi eto trebali funkcionirati po načelu – Obećanje, ludom radovanje.

Piše: Ante Rašić

U izbornoj kampanji narodu će se pričati kako su ovi, pa opet ovi i tako u nedogled, izbori ključni za njihov život i egzistenciju. Tako će oni koje oni trebaju poslati u birokratski raj na plaću kakvu narod ni na lutriji ne može osvojiti ili im za to treba čitav radni vijek, boriti se za njihovo dobro.

Borit će se da oni ništa ne brinu, da će im djeci i unucima biti bolje u Irskoj, Njemačkoj ili Bože sačuvaj Orbanovoj Mađarskoj.
Stati će priče o sposobnima ili nesposobnim političarima, o smrti djece u ambulantama, o sposobnim ravnateljima s nekoliko stranačkih iskaznica, o milijardama za sanaciju brodogradilišta i socijalizma da se narod ne bi pobunio i ne daj Bože izišao na ulicu da ugrozi političku stabilnost.

Prestat će priče o Mercedesima, opustošenoj Lici pogotovo Slavoniji za koju nema spasa bez obzira na teške milijarde koje država „dobrodušno” ukrcava u nju. Nestat će i Pupovac i kurikularna reforma, te teme neće biti na dnevnom redu, jer nećemo sad izazivati i sami sebi praviti štetu, a nestat će i Ogulinsko zelje, bratstvo i jedinstvo, stanovi i apartmani, svi će postati spasitelji Hrvatske čistih ruku i svijetla obraza.

Iskakat će tako političari i kandidati za financijski jackpot s naslovnica novina, TV ekrana i portala. Užarit će se društvene mreže, možda neka političarka osvane na Instagramu u sexi izdanju, jer izbori nemaju cijenu. Krcat će se šleperi novaca medijima koji, eto moraju biti good guys jer no no, ne smije se pisati loše, pogotovo ne o našim, a tko su to narodu naši ili njihovi.

Kreće borba klauzurama i stranačkim skupovima. Popunjavat će se sportske dvorane kvotama. Ratovat će oni lijevi međusobno, malobrojna desnica je i onako davno podijeljena, a oni narandžasti, vrebat će svoju priliku ili nepriliku iz prikrajka. Plavi su davno postali bezbojni, oni više niti smrde niti mirišu, postali su bez boje i mirisa ili će sad na izborima postati tamno plavi s nijansama crne.

Zvonit će telefoni, slati sms poruke, pozivati na pečene volove, čobance ili roštilj. Pivo će curiti potocima, narod će piti i jesti, a netko će im šaptati na uhu-ne zaboravi 26. svibnja glasamo za „naše” bolje sutra.

Naš Lovro će opet postati „sveti” Lovro, Bero spasitelj demokracije, a Božo svjetionik poštenja. Anka će loviti po Zagrebu, Krešo po Samboru, a Miletić po Uljaniku.

Plenki će biti kalif umjesto kalifa, a kreditni rejting putokaz da za Hrvate postoji svjetlo na kraju tunela, a tunel dugačak do Hamburga. Nitko se više neće sjećati grupe Borg, Uljanikovih milijardi, Mercedesa, Baraka, migranata, Ovčare, Vukovara, Škabrnje, još samo da nema tog nesretnog Bleiburga jer Jasenovac i dvije kolone nisu problem.

Imamo nove vrijednosti i nove moralne vertikale, vertikale poput Jelene Veljače ili novog doktora znanosti, najveći oslonac vlade u izglasavanju milijuna za roštilj, pivo ili podobne medije. Hrvati će zahvaljujući tim novcima napuniti prazan želudac i ugasiti žeđ, mediji napuniti blagajne.

Hodat će tako Hrvati od fešte do fešte, ma nije važno tko ju organizira jer sit bolje razmišlja, umirovljenici pljeskati povećanju mirovina jer umjesto 27 vekni kruha, sada će zahvaljujući vladi imati za cijeli mjesec. Ma tko ne bi volio takvu vladu.

Hodat će tako mlade nade u Armanijevim i Bossovim odijelima, pa iako bilo i 40 C, PR stručnjaci će skakati od njih, a lokalne stranačke vođe ponizno pljeskati i skandirati, ne njima već velikom vođi jer vođa zna.

Narod, oni koji trebaju izaći na izbore i zaokružiti listu ili omiljenog kandidata, e njih nitko ništa ne pita jer oni nisu tu da pitaju već glasaju, glasaju za „njihovo” dobro.

Narod je zaboravio na referendumske inicijative, zaboravili su na Istanbulsku konvenciju, na izmjene izbornog zakona, na „svetog Lovru” i APIS. Zaboravili su na milijune, stotine milijuna, ma milijarde, ma narod je riba, riba koja pamti pet sekundi i reagira na mrvice. Reagira na porciju graha, čobanca, tri ćevapa s roštilja i čašu piva, no jeli baš tako, e pa reći će nam rejting ispitivanja, a onda će narod opet nešto popiti 28 svibnja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari