Pratite nas

Kolumne

Glasanje i glasačko pregovaranje

Objavljeno

na

Hrvatska se osamostalila i napustila bankrotiranu diktaturu pod čijom je čizmom trpila skoro cijelo jedno stoljeće. Iz Jugoslavije se izvukla krvavih gaća.

Sada je suočena s vlastitim problemima koje može samostalno riješiti kad god nauči i odluči da je vlast tu da služi narodu a ne obratno.

Da bi mogla služiti narodu, vlast prije svega mora biti izbrana od naroda, ne izbrana od izabranoga dijela naroda, nego izabrana od velike većine ili cjeloga naroda, jer ako nije tako izbrana, onda je to manjinska vlast, ali ne u smislu da vladajuća garnitura ne posjeduje saborsku većinu nego se krpa s pojedincima, napr. s prebjezima iz opozicionih stranaka, kao što je to slučaj s Plenkovićevom vladom, nego manjinska u smislu da ju je na vlast izabrala manjina naroda kojega na taj način nelegitimno predstavlja, piše  Dinko Dedić/ Projekt Velebit

Uspoređujući Hrvatsku sa zemljama u kojima je snazi zakon o obaveznom glasanju, Projekt Velebit je u svoj Prijedlog programskih načela uveo princip obaveznog glasanja za Hrvatsku.

Dvadeset i dvije države u svijetu imaju takav zakon. Među njima nalaze su Argentina, Australija, Brazil, Meksiko, Belgija, Grčka, Egipat, Peru, Tajland i još jedan broj južnoameričkih, afričkih i azijskih država. Centralni razlog za takav izborni sustav u većini tih država je nepostojanje demokratskih tradicija u narodu ili u velikom dijelu naroda.

https://www.pbs.org/newshour/politics/22-countries-voting-mandatory

Mnoge od tih država su bivše diktature, koje su tek pred par desetljeća prihvatile demokratski sustav a čije općinstvo nije još razvilo svijest o svom suverenitetu i o svojim demokratskim pravima i obavezama.

Zašto je onda Australija uvela obavezno glasanje, kada je to zemlja zapadne demokracije otkada ta kao takva postoji?

Baš radi Hrvata (između ostalih).

Zato što je Australija useljenička zemlja u kojoj značajan broj stanovništva sačinjavaju dosljenici poput Hrvata, a koji nemaju demokratske tradicije jer su doselili iz diktature gdje su proveli čitav život do useljenja.

Dakle, da bi Hrvate stavila u ravnopravnu poziciju s onima koji su po svom nasljeđu, odgoju i tradiciji svjesni svoje političke moći, svi punoljetni građani moraju izaći na sve izbore, od onih za lokanu vlast, do onih za federalnu, pod prijetnjom kazne.

Tako izlazak na glasanje nije samo građansko pravo nego i građanska obaveza, koju nitko ne bi trebao smatrati teškom, jer ako je teško izlaziti na lokalne, parlamentarne ili predsjedničke izbore koji se usput rečeno, ne održavaju svake godne, nego svake četvrte ili pete, koliko onda teška mora biti građanska obaveza ići u rat i ginuti za svoju domovinu.

Uzmimo za primjer Škotsku, koja posjeduje demokratsku tradiciju, gdje je radi toga na posljednje izbore izašlo 85% Škota. Usporedimo to s Hrvatskom, gdje od glasačkog tijela odmah otpada skoro milijun glasača izvan domovine, od kojih vrlo rijetki uopće imaju mogućnost glasati.

Dodamo li tome da od onih koji žive u Hrvatskoj manje od 60% glasača izlazi na izbore, od kojih opet tek oko 30% glasa za stranku koja će biti nosilac vlasti, kroz takav izborni sustav, hrvatskom sudbinom odlučuje nekoliko manjina, uključujući i hrvatsku manjinu.

Ako je Australija uvela obavezno glasanje sa sve svoje stanovništvo kako bi hrvatski doseljenici bez usađenih demokratskih tradicija mogli biti ravnopravni s ostalima, zašto to Hrvatska ne može učiniti za svoje matično stanovništvo u kojemu nitko nema razvijene demokratske tradicije?

Zašto Hrvatska ne bi uvela takav zakon za vlastiti narod, pa da joj vlast bude stvarno legitimna, a ne da ljudi koji su dobili 3 puta manje glasova nego što ja imam facebook frendova, odlučuju sudbinom višemilijunskoga naroda.

Povrh toga, Hrvatska je, za razliki od većine zapadnih demokratskih država, svoje državljane izvan Hrvatske pretvorila u otpadnike, nepoželjne ljude sa statusom koji su imali u Jugoslaviji kao neprijateljska emigracija.

Doduše, hrvatska ih vlast više ne zove neprijateljskom emigacijom ali ih tretira baš kao da jesu, ne po posjetama hrvatske Predsjednice među iseljenike, nego po izbornom zakonu i načinu na koji se taj provodi.

Svi državljani zapadnih zemalja koji se nalaze izvan matične domovine imaju sve uvjete za glasanje, prilagođene njihovim prilikama. Australija, Velika Britanija, Sjedinjene Države i Kanada, napr., tu sekciju glasačkog tijela nazivaju expatriates*, a u te su uključeni vojnici na služenju raznih vojnih misija po svijetu, diplomati, turisti i svi drugi državljani koji na dulje ili kraće borave izvan svoje domovine.

Za njih je omogućeno glasanje poštanskim putem u naprijed i do dva tjedna prije održavanja izbora u domovini, tako da im glasovi mogu biti prebrojani sa svima ostalima. Fracuski državljani izvan Francuske imaju neograničena glasačka prava, jednaka kako i svi Francuzi koji žive u Francuskoj.

Hrvatska koja je tolike godine proživjela pod stranom i neprijateljskom okupacijom, baš radi te strane vlasti ima velike brojeve iseljenika i izbjeglica, skoro polovinu svoga življa, mnogi od kojih su baš radi lojalnosti svojoj etničkoj domovini morali napustiti Hrvatsku, kako bi se spasili od progona pa i smrti.

Zato bi Hrvatska prema Hrvatima izvan Hrvatske morala graditi posebno obziran odnos, obzirniji nego li druge države. Još povrh toga, svjedoci smo daljenjeg sve većeg odlaska Hrvata uz Hrvatske pa ne može biti svejedno ima li nas 4 milijuna ili 8 milijuna, bez obzira na mjesto boravka.

Radi svega toga Hrvatskoj je potrebna temeljita reforma izbornog zakona, temeljitija od one predložene referendumskim pitanjima, a pitanje je hoće li najveća interesna skupina u Hrvatskoj, koju se može nazvati vlastodržačkom, čak i taj referendum koji se ne dotiče uskraćenih prava Hrvata izvan Hrvatske, uopće odobriti, kako bi zaštitila svoje interese radi čega nitko u državi nema većeg konflikta interesa od njih, koji u zaštitu vlastitih interesa i reizbornosti obuzdavaju i priječe volju naroda, za što nema većeg primjera od onoga sadržanog u prijetećem odgovoru premijera Plenkovića Bruni Esih u Saboru, kada je na pitanje o prebrojavanju referendumskih glasova rekao: “Što se tiče ministra Kuščevića, vlada je donijela zaključak, ministarstvo provodi posao, povjerenstvo od 7 ljudi postoji, izbrojati će se i provjeriti svaki potpis, A VRIJEDITI ĆE I OD ONIH KOJI MOŽDA NE BUDU ŽIVI A POTPISALI SU”.

S tim u vidu, Projekt Velebit pod točkom 23. svoga nacrta Programskih načela “posebno drži kako valja izmijeniti Hrvatski izborni zakon, koji je glavnim uzrokom i sredstvom, manipulacije demokratskim procesima u Hrvatskoj:

a. uvesti obvezno glasovanje za sve punoljetne državljane Republike Hrvatske;

b. uvesti mogućnost prijevremenog poštanskog/elektronskog glasovanja za stare i nemoćne, za one koji se nalaze izvan domovine i za sve one kojima je iz bilo kojeg razloga nemoguće putovati do glasačkog mjesta;

c. ukinuti ograničavajući broj izbornih mjesta u dijaspori;

d. ukinuti pravilo po kojemu se Hrvati u BiH smatraju ‘dijasporom’;

e. ukinuti XI i XII izbornu jedninicu u smislu već navedenih članaka.


* Expatriate (fon. ekspatriot) “Osoba koja živi izvan zemlje svoga porijekla” (Oxford)
Osoba koja živi u stranoj zemlji” (Webster’s)

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Ključni sastojci Plenkovićeve pobjede i Škorina relativnog poraza

Objavljeno

na

Objavio

Ankete su kriminalno podbacile u procjeni odnosa dviju najjačih stranaka i tako presudno oblikovale javno mišljenje, nečiju odgovornost za to bi svakako trebalo tražiti, ali prije svega donijeti političku odluku da su ovo zadnji izbori na kojima je uopće zakonski postojala takva mogućnost

U pozadini svega duboki je strah. To je prvi i ključni faktor zašto je Hrvatska na ovim izborima odabrala HDZ, točnije, Andreja Plenkovića. A u činjenici da se Hrvatska danas očito znatno manje boji Njega i Njih nego neizvjesne budućnosti pod palicom bilo koga od nevježa iz oporbe koji tvrde da se nad Hrvatskom nadvio mrak, najveća je pobjeda Andreja Plenkovića.

Nametati kampanju usred epidemioloških mjera doista je dvojbeno legitimno, no oporba je morala pristati na igru iako objektivno nije mogla biti spremna. Plenković je stavio jedan kažiprst u napuklinu na brani, drugi u uho, te nastavio gurati bitku niskog intenziteta gangajući svoju gangu sve do zadnjeg gonga.

Pjevušio je i Miroslav Škoro, iako je jasno da nije imao vremena sastaviti najbolje liste te da su mnoge bile doslovce sklepane. Pokret je još daleko od pokreta! Za neuspjeh u ostvarenju cilja – biti kingmaker, nezaobilazni katalizator i ključni dionik nove vlasti – ipak ponajviše može zahvaliti katastrofalnim anketama. Ponovno! Tjednima su prognozirale uvjerljivu pobjedu Restarta i tako presudno oblikovale javno mišljenje. Za Škoru tragično! Jer mnogi na desnici još uvijek mu nisu oprostili drugi krug predsjedničkih izbora i torpediranje “desnog” kandidata, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pomisao da bi se taj scenarij mogao ponoviti te da bi mogli dovesti “lijevu” koaliciju u Banske dvore mnoge je natjerala da svoj glas ipak izravno ostave HDZ-u. Škorino uporno verglanje da je Plenkovićev odlazak uvjet za koaliciju, također nije nimalo pomoglo, osim možda da Plenković pokupi čak i poneki glas na lijevom centru.

Jer očito je da Hrvati u većini još uvijek nisu odlučno za Plenkovićev odlazak, barem ne dok se ne ponudi netko tko bi stvarno mogao popuniti njegovo mjesto. Da, tu je i još jedan bitan sastojak Plenkovićeve pobjede. On je 2016. s manje glasova nego Karamarko – osvojio više mandata. Ovaj put s još znatno glasova, a s posve istim skrivenim koalicijskim partnerima osigurao sebi i apsolutnu pobjedu. Plenković, za razliku od Karamarka, a danas Škore, ne mobilizira protivnike lijevo od centra. A oni koje mobilizira, očito daju glas novim ratobornijim zvijezdama “ljevice”.

Tomislav Tomašević ima građansko ozračje, no preko njegovih leđa u Sabor prvi put ulaze i crveni radikali i revizionisti, među njima i oni koji traže nacionaliziranje štednje preko 700 tisuća kuna. Predizborno vrijeme uvijek je vrijeme svetog Nikole, pa makar izbori bili u srpnju. A Plenković, Marić & Sinovi imali su savršeno opravdanje za bacanje novca prvo iz helikoptera, a zatim i malo preciznije i nešto efikasnije, kanaderski.

Pola milijuna zaposlenih Hrvata prima plaće iz proračuna, svjesni da bi inače veliki dio njih već primao naknadu za nezaposlene. Nema garancija da će je primati i nakon izbora, no, novi paket mjera je tu, a Hrvatska se “našla” među tri članice EU koje bi u sljedećem proračunskom razdoblju mogle dobiti najviše iznose.

Smiješne su tvrdnje iz SDP-a da bi nam te milijarde dodijelili bez obzira tko bio na vlasti. Iznos pripisan Hrvatskoj očit je i neotuđiv uspjeh Andreja Plenkovića, koji je uspio uvjeriti EPP-ovsku EK da Hrvatska kao najmlađa članica ipak mora dobiti neku kompenzaciju. Novac, naravno, daleko od toga da je u džepu, bitka još traje. I vjerojatno je svima jasno da Davor Bernardić nije taj kojem bi prepustili takvu bitku.

Na Plenkovića su se mediji obrušili zbog bahatosti u sučeljavanju, no zapravo je gotovo nemoguće ne ispasti bahat pred onolikom količinom neznanja koju je pokazao inače simpatični Bernardić.

Je li, dakle, na koncu ovo oda Plenkoviću? Ne baš, prije oda božici sreće koja ga je očito pomazila. Boris Johnson (po)kleknuo je pred koronom kao pred engleskom krunom, evo, i Jair Bolsonaro primio je poljubac bolesti koju je nijekao, Donald Trump potresen pandemijom i dodatno poljuljan građanskim prosvjedima, ako ne izvuče neko radikalno oružje iz rukava, mogao bi tresnuti jače od spomenika Kolumbu. Ali Plenković je među rijetkim sretnicima koje je baš smrtonosni koronavirus vratio s ivice ponora.

Plenković će u stvarnosti vladati gotovo pa sam. Kao što sam veli, u ovom trenu može što god hoće. No, Pupovac, Čačić i Štromar samo su alat, zasigurno nisu ti koji mogu poslužiti kao pokriće za teške odluke. Dapače, u tom smislu prije su teret. Mnogo lakše bi mu bilo kad bi s nekim mogao podijeliti odgovornost u teškom razdoblju koje slijedi, u kojem će od mnogih Hrvata zahtijevati nepopularne žrtve. Hrabro ili ludo? Ili drugog izbora ni nema? Grešaka će svakako morati biti, ali prava na greške – neće.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Tri slike, a može i četvrta

Objavljeno

na

Objavio

Svakodnevno se oko nas zbiva mnoštvo događaja. Ako želimo shvatiti gdje smo i što smo, onda iz te šume trebamo izvući one ključne i obogatiti se novom spoznajom. To dobro znaju odnarođeni mediji pa nas zasipaju mnoštvom vijesti da ne bismo prepoznali prava događanja i da bi nas pomoću ubačenih krivih spoznaja odveli na pogrješnu stranu. Ali pobijedili smo u Domovinskom ratu, pobijedit ćemo i sada. Krenimo sada nekim redom.

Slika Prva. Mons Milan Simčić doživio je 70 godina od svećeničkog ređenja. Puno je to i za jedan život, kamo li za svećeničko djelovanje. Proveo ih je uglavnom u inozemstvu, u Rimu. Krajem Drugog svjetskog rata unovačili su ga jugokomunisti pa je morao sudjelovati u završnim ratnim pothvatima. Nakon toga odlazi u Rim dovršiti teološke studije gdje i doktorira. Želio se vratiti kući u Istru, ali jugoslavensko veleposlanstvo, odnosno ambasada, ne da mu njihov »pasoš«. I žestoko su se prevarili. Simčić im postaje opasniji u inozemstvu, nego kod kuće. Stupa u vatikansku diplomatsku službu. Redaju se pothvati. Počinje i Drugi vatikanski Koncil. Sudjeluje na njemu. Rađa se tada i Ostpolitik, ili približavanje komunizmu, vatikanskog Državnog tajništva. Mnogi od onih koje je trao komunizam ustali su protiv toga pa tako i Hrvati. Ali živjeti se moralo i pronalaziti nove puteve za to. Inače, na Drugom vatikanskom saboru tražila se osuda komunizma i to je pokrenuo hrvatski isusovac Stjepan Tomislav Poglajen. Ubrzo su nastupili i pregovori između Svete stolice i Jugoslavije. Urodili su poznatim Protokolom iz 1966. Bilo je u njemu odredbi koje se nisu sviđale hrvatskim svećenicima u iseljeništvu. Zbog toga je njih 70 potpisalo prosvjedno pismo, među njima naravno i Simčić, kao prvi da ohrabri druge. Budući da je radio u Rimskoj kuriji, trebao je biti kažnjen ali se za njega zauzeo kardinal Ottaviani. Nije mirovao ni kada su velikosrbi početkom devedesetih napali Hrvatsku. Uvijek je znao tko je i što je, bez obzira na posljedice.

Slika druga. Jugokomunizam je strašno stiskao Hrvate. Slomljeno je i Hrvatsko proljeće, u čemu je pomagao i otac Ive Josipovića imenom Ante, u Drugom svjetskom ratu pripadnik zloglasne XI. dalmatinske brigade. Pobijeni su i članovi skupine Feniks koji su pokušali podići revoluciju. Nastupio je ili nastavio trajati mrak. No, neki su i dalje razmišljali svojom glavom. Među njima je bio don Živko Kustić. Uz zauzeti novinarski rad u Glasu Koncila osmislio je i Vjeronaučnu olimpijadu. Kao pučkoškolac sudjelovao sam u njoj, što su zabilježili tadašnji crkveni mediji, ne shvaćajući kamo sve to vodi. Ali Kustić je shvaćao. Tek mnogo godina kasnije razumio sam zbog čega je plakao nakon naših dječjih odgovora ili znanja, što mi se duboko usjeklo u pamet. Ubrzo, 1975., njegovim zalaganjem i uz svesrdnu pomoć nadbiskupa Franje Kuharića započinje Nacionalni euharistijski kongres s ciljem proslave 13. st. Crkve u Hrvata. Kako neki u posljednje vrijeme otkrivaju, u svemu je itekako pomogla i udbaška krtica na Kaptolu. Nedokučivi su zaista putevi Božji, rečeno potpuno bez patetike. I trajali su ti kongresi sve do 1984. kada se na završnom skupu u Mariji Bistrici okupilo oko pola milijuna Hrvata vjernika. Udba je shvatila da je Jugoslavija propala, da se toj sili više ne može oduprijeti. A u međuvremenu je pred Boga otišao i Josip Broz Tito. Nazirala se sloboda pa su se »drugovi« nakon svega počeli prestrojavati.

Slika treća. Ovih dana Hrvati su birali zastupnike za Hrvatski (do Račana i njegovih državni) sabor. Pobijedio je tko je pobijedio i kako je pobijedio. Ipak, u zraku je ostalo visjeti pitanje: Je li pobijedila i Hrvatska? Pobjednici su slavili mahanjem nekih sitnih zastavica, ne široko i domoljubno razigrano kao nekada. U pobjedničkom govoru Andrej Plenković reče da se zahvaljuje »svim građanima« i da nastupa »novi suverenizam«. A ja se sjetih Kate Šoljić čija je obljetnica smrti padala tih dana. I u onome i u ovome ratu gubila je i braću, i sinove (njih po četvoricu)… Život je nije mazio, ali je ipak ostala uspravno te opravdano zaradila naziv »majka hrabrost«. Sjetio sam se i zločina Armije BiH počinjenih u Fojnici. Nisu imali milosti. Ubijali su i žive spaljivali. Preživjeli smo i dočekali dan da možemo glasovati, kažu, na 45 biračkih mjesta u Herceg Bosni, BiH, a zapravo se radi samo o 6. Koja ti, naime, korist od toga ako možeš glasovati u susjednoj prostoriji, a do nje dolaziš kroz isti ulaz u zgradu, čekaš na istom hodniku… I na kraju biraš samo 3 zastupnika, zajedno s čitavom iseljenom braćom i sestrama po raznim kontinentima, što je puno teže za ostvariti nego da si neka manjina u Hrvatskoj. Njima je zajamčeno čak 8 mjesta, a moglo bi se dogoditi da dobiju i ministarsko mjesto, bez obzira što su mnogi od njih oružjem u rukama ustali protiv države u kojoj žive i što nečega sličnoga nema nigdje u svijetu. Zbog toga i dalje ostaje lebdjeti u zraku pitanje: Je li i Hrvatska pobijedila? Tako bi dobro bilo da jest!

Može još kratko i ova slika, četvrta. Čitam da su antibjelački rasistički pokret Black Lives Matter osnovale radikalne feministice Alicia Garza, Patrisse Cullors i Opal Tometi. Garza je navodno najutjecajnija među njima. Njezino je izvorno prezime Schwartz i sebe smatra Židovkom. Prezime Garza preuzela je od transrodnog »muškarca« (nekoć žena), za kojeg se udala 2008. Ujedno tvrdi da je nadahnjuje Assata Shakur, stvarnim imenom Joanne Deborah Byron, radikalna feministica, ekstremistička marksistica i antibjelačka rasistica koja je hladnokrvno ubila policajca Wernera Forestera na dužnosti (a bilo je toga još), kasnije pobjegla iz tamnice zbog čega je na popisu FBI-a kao najtraženiji bjegunac. Zna to Donald Trump, dok razvikani mediji u našem društvu nama o tomu ništa ne govore, pa javno kaže da će poraziti radikalnu ljevicu.

Kad malo ove slike poredamo u svojoj glavi, za upitati nam je se ima li tko povesti hrvatski puk ovih dana, i u redovima Crkve i u redovima društva? SDP jest naoko poražen, na izborima gdje je izišlo manje od polovice birača i zbog čega se neki odgovorni trebaju zamisliti, ali smo dobili radikalne ljevičare, bez dlake na jeziku. Dao Bog da tako i ostane, ali kad ih čovjek gleda samo se pita gdje im je još »kapa s tri roga što se bori protiv Boga«, »mašinka« u rukama te bomba kragujevka o pasu. Moram ovdje ponoviti neke prijašnje misli. Neka nam je Bog na pomoći! Ako je bio za vrijeme jugokomunizma, bit će i sada. Pitanje je samo, ima li tko s njim surađivati?

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari