Pratite nas

Kolumne

Glasanje i glasačko pregovaranje

Objavljeno

na

Hrvatska se osamostalila i napustila bankrotiranu diktaturu pod čijom je čizmom trpila skoro cijelo jedno stoljeće. Iz Jugoslavije se izvukla krvavih gaća.

Sada je suočena s vlastitim problemima koje može samostalno riješiti kad god nauči i odluči da je vlast tu da služi narodu a ne obratno.

Da bi mogla služiti narodu, vlast prije svega mora biti izbrana od naroda, ne izbrana od izabranoga dijela naroda, nego izabrana od velike većine ili cjeloga naroda, jer ako nije tako izbrana, onda je to manjinska vlast, ali ne u smislu da vladajuća garnitura ne posjeduje saborsku većinu nego se krpa s pojedincima, napr. s prebjezima iz opozicionih stranaka, kao što je to slučaj s Plenkovićevom vladom, nego manjinska u smislu da ju je na vlast izabrala manjina naroda kojega na taj način nelegitimno predstavlja, piše  Dinko Dedić/ Projekt Velebit

Uspoređujući Hrvatsku sa zemljama u kojima je snazi zakon o obaveznom glasanju, Projekt Velebit je u svoj Prijedlog programskih načela uveo princip obaveznog glasanja za Hrvatsku.

Dvadeset i dvije države u svijetu imaju takav zakon. Među njima nalaze su Argentina, Australija, Brazil, Meksiko, Belgija, Grčka, Egipat, Peru, Tajland i još jedan broj južnoameričkih, afričkih i azijskih država. Centralni razlog za takav izborni sustav u većini tih država je nepostojanje demokratskih tradicija u narodu ili u velikom dijelu naroda.

https://www.pbs.org/newshour/politics/22-countries-voting-mandatory

Mnoge od tih država su bivše diktature, koje su tek pred par desetljeća prihvatile demokratski sustav a čije općinstvo nije još razvilo svijest o svom suverenitetu i o svojim demokratskim pravima i obavezama.

Zašto je onda Australija uvela obavezno glasanje, kada je to zemlja zapadne demokracije otkada ta kao takva postoji?

Baš radi Hrvata (između ostalih).

Zato što je Australija useljenička zemlja u kojoj značajan broj stanovništva sačinjavaju dosljenici poput Hrvata, a koji nemaju demokratske tradicije jer su doselili iz diktature gdje su proveli čitav život do useljenja.

Dakle, da bi Hrvate stavila u ravnopravnu poziciju s onima koji su po svom nasljeđu, odgoju i tradiciji svjesni svoje političke moći, svi punoljetni građani moraju izaći na sve izbore, od onih za lokanu vlast, do onih za federalnu, pod prijetnjom kazne.

Tako izlazak na glasanje nije samo građansko pravo nego i građanska obaveza, koju nitko ne bi trebao smatrati teškom, jer ako je teško izlaziti na lokalne, parlamentarne ili predsjedničke izbore koji se usput rečeno, ne održavaju svake godne, nego svake četvrte ili pete, koliko onda teška mora biti građanska obaveza ići u rat i ginuti za svoju domovinu.

Uzmimo za primjer Škotsku, koja posjeduje demokratsku tradiciju, gdje je radi toga na posljednje izbore izašlo 85% Škota. Usporedimo to s Hrvatskom, gdje od glasačkog tijela odmah otpada skoro milijun glasača izvan domovine, od kojih vrlo rijetki uopće imaju mogućnost glasati.

Dodamo li tome da od onih koji žive u Hrvatskoj manje od 60% glasača izlazi na izbore, od kojih opet tek oko 30% glasa za stranku koja će biti nosilac vlasti, kroz takav izborni sustav, hrvatskom sudbinom odlučuje nekoliko manjina, uključujući i hrvatsku manjinu.

Ako je Australija uvela obavezno glasanje sa sve svoje stanovništvo kako bi hrvatski doseljenici bez usađenih demokratskih tradicija mogli biti ravnopravni s ostalima, zašto to Hrvatska ne može učiniti za svoje matično stanovništvo u kojemu nitko nema razvijene demokratske tradicije?

Zašto Hrvatska ne bi uvela takav zakon za vlastiti narod, pa da joj vlast bude stvarno legitimna, a ne da ljudi koji su dobili 3 puta manje glasova nego što ja imam facebook frendova, odlučuju sudbinom višemilijunskoga naroda.

Povrh toga, Hrvatska je, za razliki od većine zapadnih demokratskih država, svoje državljane izvan Hrvatske pretvorila u otpadnike, nepoželjne ljude sa statusom koji su imali u Jugoslaviji kao neprijateljska emigracija.

Doduše, hrvatska ih vlast više ne zove neprijateljskom emigacijom ali ih tretira baš kao da jesu, ne po posjetama hrvatske Predsjednice među iseljenike, nego po izbornom zakonu i načinu na koji se taj provodi.

Svi državljani zapadnih zemalja koji se nalaze izvan matične domovine imaju sve uvjete za glasanje, prilagođene njihovim prilikama. Australija, Velika Britanija, Sjedinjene Države i Kanada, napr., tu sekciju glasačkog tijela nazivaju expatriates*, a u te su uključeni vojnici na služenju raznih vojnih misija po svijetu, diplomati, turisti i svi drugi državljani koji na dulje ili kraće borave izvan svoje domovine.

Za njih je omogućeno glasanje poštanskim putem u naprijed i do dva tjedna prije održavanja izbora u domovini, tako da im glasovi mogu biti prebrojani sa svima ostalima. Fracuski državljani izvan Francuske imaju neograničena glasačka prava, jednaka kako i svi Francuzi koji žive u Francuskoj.

Hrvatska koja je tolike godine proživjela pod stranom i neprijateljskom okupacijom, baš radi te strane vlasti ima velike brojeve iseljenika i izbjeglica, skoro polovinu svoga življa, mnogi od kojih su baš radi lojalnosti svojoj etničkoj domovini morali napustiti Hrvatsku, kako bi se spasili od progona pa i smrti.

Zato bi Hrvatska prema Hrvatima izvan Hrvatske morala graditi posebno obziran odnos, obzirniji nego li druge države. Još povrh toga, svjedoci smo daljenjeg sve većeg odlaska Hrvata uz Hrvatske pa ne može biti svejedno ima li nas 4 milijuna ili 8 milijuna, bez obzira na mjesto boravka.

Radi svega toga Hrvatskoj je potrebna temeljita reforma izbornog zakona, temeljitija od one predložene referendumskim pitanjima, a pitanje je hoće li najveća interesna skupina u Hrvatskoj, koju se može nazvati vlastodržačkom, čak i taj referendum koji se ne dotiče uskraćenih prava Hrvata izvan Hrvatske, uopće odobriti, kako bi zaštitila svoje interese radi čega nitko u državi nema većeg konflikta interesa od njih, koji u zaštitu vlastitih interesa i reizbornosti obuzdavaju i priječe volju naroda, za što nema većeg primjera od onoga sadržanog u prijetećem odgovoru premijera Plenkovića Bruni Esih u Saboru, kada je na pitanje o prebrojavanju referendumskih glasova rekao: “Što se tiče ministra Kuščevića, vlada je donijela zaključak, ministarstvo provodi posao, povjerenstvo od 7 ljudi postoji, izbrojati će se i provjeriti svaki potpis, A VRIJEDITI ĆE I OD ONIH KOJI MOŽDA NE BUDU ŽIVI A POTPISALI SU”.

S tim u vidu, Projekt Velebit pod točkom 23. svoga nacrta Programskih načela “posebno drži kako valja izmijeniti Hrvatski izborni zakon, koji je glavnim uzrokom i sredstvom, manipulacije demokratskim procesima u Hrvatskoj:

a. uvesti obvezno glasovanje za sve punoljetne državljane Republike Hrvatske;

b. uvesti mogućnost prijevremenog poštanskog/elektronskog glasovanja za stare i nemoćne, za one koji se nalaze izvan domovine i za sve one kojima je iz bilo kojeg razloga nemoguće putovati do glasačkog mjesta;

c. ukinuti ograničavajući broj izbornih mjesta u dijaspori;

d. ukinuti pravilo po kojemu se Hrvati u BiH smatraju ‘dijasporom’;

e. ukinuti XI i XII izbornu jedninicu u smislu već navedenih članaka.


* Expatriate (fon. ekspatriot) “Osoba koja živi izvan zemlje svoga porijekla” (Oxford)
Osoba koja živi u stranoj zemlji” (Webster’s)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dujmović: Škoro ne može sam, SDP ne može sam, u Hrvatskoj nema vlasti bez HDZ-a!

Objavljeno

na

Objavio

Na povijesne promjene u hrvatskom političkom životu koje su već de facto nastupile, prvi žig će, pobijedi li izgledni favorit Andrej Plenković, po svoj prilici sjevnuti na unutarstranačkim izborima u HDZ-u. Drugi, ključni štambilj, dobit će te promjene na jesen, na parlamentarnim izborima i to će u odnosu na dosadašnjih 30 godina hrvatske samostalnosti uistinu biti dramatični iskorak. Do sada neviđen. Taj iskorak u prvom redu unosi svojevrsni red na hrvatsku parlamentarnu scenu, jer se HDZ iz pokreta pretvara u stranku i to stranku centra. Definitivno! Piše Tihomir Dujmović u kolumni za portal Direktno.hr.

Ona će dakako imati svoje neimenovano lijevo i desno krilo, ali to više neće biti Tuđmanova stranka nastala na zasadama starčevičanstva, radićevštine i pozitivnih tekovina hrvatske ljevice. Plenkovićevom pobjedom to će sutra postati stranka centra, sa stanovitim nježnim simpatijama spram desnog centra, no, to će biti stranka koja će svoj krajnji desni dio dragovoljno izručiti u ruke Miroslava Škore. To je samo srce promjena koje se već naziru. Što god tko mislio o Škori, njegovim mrljama iz prošlosti, te neizravnoj, ali neupitnoj pomoći Zoranu Milanoviću, Škoro postaje lider desnice i kako povijest pokazuje, to bi mogao biti jedini čovjek koji uistinu može ujediniti rakovu djece hrvatske političke desnice. Uspije li u tome, zauzet će dragocjeno mjesto na policama hrvatske političke povijesti! Jer, to u ovih 30 godina nikad nikome nije uspjelo. No, krenimo redom.

Da je bilo važno i nužno, promidžbeno gotovo neizostavno, dati jasnu i glasnu potporu aktualnom lideru HDZ-a i to baš u Dalmaciji i njenom naglašeno nacionalnom županijskom zaleđu, tom srcu stranke koja nije ni ovaj put izdala, to se može razumijeti. Potpora koju su dakle iskazali čelnici županijskog HDZ-a kandidaturi Andreja Plenkovića, iz više je razloga razumljiva. Ali, da sad svaka županijska organizacija kao da je prozvana, ovako, upravo infantilno, daje potporu “voljenom vođi” neukusno je Anno domino 2020! Nepotrebno! Pretjerano! Možda propagandistički snažno, ali brate, 2020. godine  u prvom redu nepotrebno. Pa onda te boljševičke teze da se “Plenkovića očito želi srušiti”. Čekajte, pa to su demokratski izbori u kojima jednom čovjeku istječe mandat! Kako se moguća promjena nakon isteka mandata može zvati “rušenje”? Kakvo rušenje? O čemu govorite? Dakle, 40 godina nakon Titove smrti mi ovdje u jeku legitimnih, normalnih, kalendarski uvjetovanih izbora, u trenutku dakle demokratskih izbora u jednoj stranci, baratamo pojmovima “rušenja” onoga kome je mandat istekao! Jezivo! A onda abecednim redom županijska vodstva javno izriču odanost svom lideru! Čemu to? Kome to treba? Zar se u ovoj praksi ne osjeća zadah komunizma?

Nitko ne zna kakve se sve bitke spremaju u kuhinjama “najhrvatskije od svih hrvatskih stranaka”, uostalom, Milijan Brkić kao svojevrsna ikona stranačke desnice, još se nije očitovao, no sve što se do danas može vidjeti sugerira da Plenkovićeva oporba nema snage. Ni snage ni lidera ni, ako hoćete, petlje. U ovom trenutku, molim! Imamo ispred sebe još dosta vremena, ali ništa ne ukazuje na promjenu. Bude li tome tako kako sad stvari stoje, HDZ uistinu postaje stranka centra, sa stanovitim ustupcima svojoj, sad već mahom  folklornoj desnici i to vam je kao žrtva figure u šahu. Na početku gubiš, da bi kasnije dobio! Na prvu loptu silno se gubi tom promjenom, ali na kraju bitke se broje mrtvi i ranjeni. I uistinu, tako gledajući, a pogotovo gledajući iz perspektive Škorinog rezultata, HDZ se, tu govorimo o desnici, povlači na “rezervne položaje”. Po prvi put! I to je šok! No, Plenković neće moći u cijelosti odustati od desne dimenzije, jer bi to bilo čisto političko samoubojstvo. Osim toga, ovo što sada Plenković radi uz stanovite dodatne deformacije, nije nešto što već nismo vidjeli u HDZ-u. Od kada je Tuđman umro, a Pašalić nije uspio ne samo pobijediti, negoli niti uskrisiti svoj “Blok” kao veliku desnicu, a ne zaboravimo u svakom selu je imao “svog” čovjeka, HDZ je pokazao što se zapravo krije u utrobi stranke s 220.000 glasova.

Pobjedom Ive Sanadera i porazom Ivića Pašalića, HDZ-ov brod se već tada nezaustavljivo nagnuo lijevo. Mi smo u ideološkom smislu sa Sanaderom doživjeli more iznenađenja, od toga da smo iz državne pričuve pomagali “Feral Tribuneu”, do toga da je Stanimirović došao na vlast! I sve se to otrpjelo i opet se za Sanadera glasovalo! Jer se više cijenio put i ulazak prema Uniji, negoli ovakvi ideološki ispadi. Uostalom, Titov brod u riječkoj luci je nota bene legalizirao Sanaderov ministar kulture proglasivši ga kulturnim dobrom! To da su ustaške insignije protuzakonite, ali ne i komunističke, nije izmislio Plenković, nego je u zakon uvrstio Ivo Sanader, odnosno njegova vlast! I kad danas Plenković sa čuđenjem pita, a gdje sam ja to skrenuo ulijevo, kako god to pitanje zvučalo neiskreno, gledajući iz perspektive dva Sanaderova mandata i svega što se ideološki tamo događalo, njegovo je pitanje razumljivo. Nije li uostalom i Tuđman u svim svojim Vladama imao 70-75 posto tehnomenadžera kako smo tepali ljevici i maksimalno 25 posto desničara?

Nisu li samo Šušak i Hebrang u prvoj Vladi bili ljudi koji jednog jedinog dana nisu bili u partiji? Je li ikad bilo punog ideološkog ravnovjesja u Tuđmanovim HDZ-ovim vladama? On je tome davao ton, to je jasno, ali strukture je zapunjavao kadrovski odabir u omjeru cca 75:25 posto u korist ljevice zar ne? Nisu li, da ne idem dalje, gotovo svi suci Ustavnog i Vrhovnog suda u Tuđmanovo doba bili bivši članovi partije? Pa nije Mirka Galića, Pupovac doveo na HTV, nego Tuđman! Onda dolazi Račan i čisti zadnje džepove otpora. I evo nas kod Ive Sanadera. Koji koalira sa SDSS-om, 15 godina prije Plenkovića, dakle kad su rane bile još krvavije. Pa je Sanader izabran i u drugom mandatu zar ne? Pa ide taj drugi mandat, a tu je i mandat Jadranke Kosor. Koja je izabrana aklamacijom! Kao Josip Broz 1946. godine! U njenom vaktu, u njenom mandatu, smo sagradili spomenik u Srbu i dopustili da jedan časni hrvatski general umre u zatvoru, premda se znalo da s obzirom na zdravstveno stanje ne može izdržati u ćeliji bez klime na 40 stupnjeva Celzijusa. Pa nije tad na vlasti bio Milan Martić!

Što je kadrovski novo u Plenkovićevoj politici? Pogledajte Karamarkove ministre i pogledajte Plenkovićeve ministre. Gotovo su sva imena ista, osim imena Zlatka Hasanbegovića i još par ljudi ako se ne varam, zar ne? Istanbulska? Odite na internet, pa ćete vidjeti kako pet godina ranije HDZ na čelu s gospođom Mađerić, ali i gospodinom Mirom Kovačem afirmativno, da ne velim vatreno, govori o uvođenju Istanbulske deklaracije. Žurim reći kako nema sumnje da je Plenković taj brod nakrenuo na lijevo, ali nipošto onako dramatično kako to izgleda iz medijskih analiza. Tim analizama nedostaje –analiza! Taj brod je naime odavno, u prvom redu od Tuđmanove smrti, ozbiljno nakrivljen na lijevo. Plenković je tu još dodatno stisnuo gas, ali on sad zapravo legalizira 20 godina prošlosti, stvari zove pravim imenom i jer je zadnjih 20 godina ovako izgledalo, a članstvo je redovito stajalo uz elitu i Sanaderovu i Kosoričinu, po meni je Plenkovićeva pobjeda na unutarstranačkim izborima nezaustavljiva. Jer, HDZ, u zadnjih 20 godina suštinski nije drugačiji negoli danas. Ponavljam: ako Ivić Pašalić nije uspio, onda je uistinu nerealno očekivati da će promjene bilo kada, bilo tko drugi uspješno inicirati u tom smjeru. Jer, nitko nije imao onu snagu koju je na terenu imao Pašalić i nije uspio!

Desni su digli ruku i za Sanadera i za Kosor, a dobar dio i za Mesića

Plenkovićeva sadašnja žrtva figure čitat će se kao izdaja krajnjeg desnog krila stranke, ali težina te krajnje desnice na terenu i u stranci je marginalna i odatle ta lakoća Plenkovićevog strateškog poteza. Ono gdje on eventualno može doživjeti neugodna iznenađenja jest teren, jer HDZ-ovo biračko tijelo, obični birači na terenu, u pravilu jesu desno orijentirati. No sve tako desno orijentirati, digli su ruku i za Sanadera i za Jadranku Kosor! Dobar dio njih i za Mesića kao predsjednika, jer kako bi Mesić pobijedio Budišu, ako ne glasovima HDZ-a?! Tko bi mu inače donio onaj broj glasova? Gledajući HDZ zadnjih 20 godina, analizirajući temeljito Tuđmanov, a pogotovo post Tuđmanov HDZ,  Plenković je zacijelo uvidio da je Tuđman ljevici u stranci radio bitno veće ustupke negoli desnici. O Tuđmanovim nasljednicima da ne govorimo! I sve je to prolazilo.

Nema osobitog razloga da ne prođe još jednom, jer je evidentno da uz sav desni folklor, HDZ-ovi birači cijene čitav niz drugih relacija. Stabilnost države i vlasti, gospodarske relacije, ali i vanjskopolitičke dosege. To je primjerice Sanaderu donijelo drugi mandat. Unatoč svim mogućim ideološkim krivudanjima! Pozicionirajući stranku na samom centru, Plenković misli da je došao na sanjani položaj: bez nas u zemlji nema vlasti, ali baš nikakve! I to je točno! Pitanje je jedino, koliko će izgubiti time da je vojsku povukao s krajnje desnice, gdje je Škoro ušao bez ispaljenog metka. Plenkovićeva matematika očito govori da Škorin maksimum ne može biti više od 20 zastupnika, realno vjerojatno očekuje i manje, a koliko god dobio on i ne može drugo negoli koalirati s HDZ-om. Još kad je Škoro rekao da sa SDP-om i HSS-om koalicija ne dolazi u obzir, bilo je jasno da dragovoljno ide u dvore “najhrvatskije od svih hrvatskih stranaka”. To bi značilo da je pred nama koalicija centra i desnice, nota bene, na dobrobit svih domoljuba i stoga i ovaj moj početnički optimizam, jer tu koaliciju unaprijed pozdravljam kao najbolje rješenje za zemlju. Naime, ako smo sada povijesno po prvi put odredili da je HDZ centar, a da je desnica-desnica, onda smo definirali i buduće koalicije barem sljedeća dva mandata. Pogotovo ako se sjetimo da su Škoro i Kolinda zajedno dobili 52 posto glasova! Jer, Plenkovićeva  izborna baza, ne samo da očekuje koaliciju sa Škorom, nego je za HDZ u toj koaliciji, izgledan i bitno veći dio kolača s desnicom, čiji limit zacijelo ne prelazi 20-tak zastupnika.

U riječ, ako smo sada dobili novi HDZ na centru i jasno definiranu desnicu, mi smo zapravo dobili potpuno novu konstrukciju hrvatske političke zgrade! Koja  iz ukupne domoljubne hrvatske perspektive uopće ne mora biti loša. U prijevodu, više nema foliranja! Kako će se ta vlast konstituirati, kako složiti zajednički program, kako pomiriti nepomirljivo, tih odgovora sada nema, al će te važne odgovore ubrzati adrenalin vlasti. S druge strane, ova nova arhitektura parlamentarne scene, stavlja u  zavisan položaj i ljevicu. Ako se HDZ prostre po centru, u Hrvatskoj je gotovo nemoguća samostalna vlast ljevice! I tu se krije najveća moguća dobitna formula Plenkovićevih promjena!U tom smislu Plenkovićeva matematika kako god ideološki izgledala suspektnom, Hrvatskoj,  a i HDZ-u donosi zapravo benefite. Škoro ne može sam, SDP ne može sam, u Hrvatskoj dakle, nema vlasti bez HDZ-a! S tom matematikom na ustima HDZ-ovi birači će ostati disciplinirani i na jesen i Plenković to savršeno razumije.

Pred pravim izazovima se zapravo nalazi Miroslav Škoro. U mudrom intervjuu Večernjem listu, on govoreći o meritumu aktualnih problema, lukavo govori tobože o “nomotehničkim stvarima”. A govorimo zapravo o formiranju listi što je trajno srce problema na desnici. Kako složiti listu desnih lidera, kako podijeliti buduće funkcije i nezanemarivu količinu novca koja dolazi s vlašću? Naime, za svaki mandat, za svakog zastupnika, Sabor isplaćuje strankama oko 30 tisuća kuna mjesečno. Dakle, 50 tisuća eura godišnje. Imate li 20 zastupnika dobijete godišnje milijun eura! Za četiri  godine cca 30 milijuna kuna! Ako svi idu na listu Miroslava Škore kako je najavljeno, dobiti će onoliko koliko im on udjeli, bazično sve ide njemu, ali, ako stranke idu sa svojim imenom na njegovu listu, novac ide u dobroj mjeri, primarno, njima. To vam je tzv. nomotehničko pitanje!

To se sad dakle tretira kao “nomotehnički problem”, no to je sve samo ne nomotehnički problem. To je jedan od problema, drugi problem je taština i smjer u kojem će Škorina lista ići. Hoće li prevagu dobiti Most ili Zekanović i Hasanbegović? U svakom slučaju pred Škorom je veliki posao , tim prije što će se taj posao po važnosti i političkoj dramaturgiji protegnuti i na iduću godinu kad su lokalni izbori. Ta dinamika izbornih ciklusa otvara pitanje tko će primjerice biti Škorin kandidat za gradonačelnika Zagreba? Hasanbegović kako se nagađa ili ipak netko drugi? Sve u svemu, kako sam rekao na početku, pred nama je posve nova arhitektura hrvatske političke scene, arhitektura koja sad dobiva  nove konture i bude li elementarne pameti, domoljubna opcija može mirno spavati. Prevladaju li politički hormoni, iracionalizam i bolesna taština, politička budućnost u Hrvatskoj se smiješi SDP-u. Ima li bar sad svijesti, pameti i odgovornosti na centru i desnici? Za sada jasnog odgovora nema.

Tihomir Dujmović/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Osvrt na epski rukometni sraz s Njemačkom i pogled malo prema naprijed

Objavljeno

na

Objavio

AA Ilustracija

Sklonost Nijemaca temeljitoj pripremi, organizaciji i disciplini, njihova upečatljiva sposobnost planiranja do u tančine i pronalaženja suparnikovih boljki, te opsjednutost učinkovitošću i pedantnošću u mnogih izazivaju divljenje. Dok sve ide onako kako su zamislili, melju kao mlin, gaze sve pred sobom, i nema tog plijena kojeg nisu kadri smazati za doručak. No, čim se suoče s nepredviđenim momentom, u čudu zastanu, ukoče se, katkad i posve trokiraju. Vidjevši ih bespomoćnima, na trenutke i smiješnima, neoprezni ih tada neopravdano podcijene, odveć lako gubeći iz vida njihovu mitsku sposobnost vraćanja iz mrtvih i upravo fascinantnu ustrajnost u borbi sve do samoga kraja.

Kad „panzeri“ gaze…

Na njemačkoj se rukometnoj nacionalnoj momčadi, za razliku od nogometne, još ne vide posljedice globalnog zatopljenja. Ti se, što divovi, što brzanci, doista doimlju izvorno njemačkima. Fizionomije su im upravo onakve kakve su se beziznimno držale njemačkima još do prije koja dva-tri desetljeća. Štoviše, za uslugama nekih, poglavito onih trokrilnih štemera u obrani čiji već i sâm pogled boli, bi u neka druga vremena zacijelo čeznula i tajna državna policija. A valja im priznati i da onako dobro kao u prvom poluvremenu utakmice protiv Hrvatske nisu stajali na nekom terenu još tamo negdje od početka četrdesetih. Kako i ne bi, kad su svojstven im, jednostavan i učinkovit taktički plan gotovo u cijelosti sproveli u djelo.

Na valu neuobičajeno oštre igre obilježene izrazito grubim prekršajima, nekima i u domeni rada civilnih sudova, Nijemci su nezaustavljivo gazili baš kao „panzeri“ nekoć. Osim grča i nespokoja koji redove suparnika izloženog takvu tretmanu obično zahvaćaju – pa mu tako ni igrač više ne bude neka prednost, a izvođenju sedmeraca ne pristupa kao velikoj prilici nego kao odsluženju kazne – u rukometu pogibeljna igra može donijeti i druge, ne odmah vidljive psihološke prednosti. One se ponajprije očituju u suptilnom pritisku na sudce. Naime, nakon što dosude veći broj isključenja jednoj ekipi, koliko god ona opravdana bila, labilniji sudci, pa čak i oni manje labilni, podsvjesno jedva čekaju priliku kako bi ravnoteže radi i drugoj ekipi isključili ponekog igrača, pa to onda učine i kad u normalnim okolnostima ne bi. Podsvjesna težnja za kompenzacijom još se više odražava u neujednačenom kriteriju procjene detalja koji se brzo zaboravljaju, a često prelome utakmicu.

Nijemci su, taktički se opredijelivši za brutalnu tučnjavu, računali na sve navedeno. I baš sve želje su im ispunjene – Hrvati su se uslijed dobivenih batina stisnuli i zgrčili, da bi pred kraj poluvremena, čim su se malo pribrali i rezultatski približili, dobili odmah nekoliko isključenja u nizu. A i u dvojbenim, rubnim situacijama sudci bi češće presudili u njemačku korist. U tom smislu znakovito je njihovo viđenje jedne akcije pri neriješenom rezultatu kad se utakmica lomila. Sjurivši se u izglednu kontru prema njemačkom golu, David Mandić je ometen, doduše, ne tako da ne bi uputio udarac prema golu (jer mu je ruka bila slobodna). Ipak, pritom ga je njemački igrač bočnim kontaktom izbacio iz balansa taman toliko da udarac ne bude savršeno izveden pa ga je vratar bez veće muke obranio. A sudci su ostali nijemi.

Ovaj detalj koji se mogao pokazati odlučujućim, a i njih još nekoliko, zapazilo je oštro oko vrsnog stručnog sukomentatora televizije s nacionalnom koncesijom, Nikše Kaleba. Lucidno je, uz dozu ironije, dobacio kako sudci očito nisu imali predavanja iz biomehanike da bi znali kako takve sile utječu na igračevo tijelo pri toj brzini. A on to, i bez da je primao lekcije iz teorije, jako dobro zna iz vlastita iskustva. Ta bio je vrhunsko krilo, k tome i svjetski prvak i olimpijski pobjednik.

Pobjeda velika kao „Maslenica“

Ovako je slađe, reći će netko, i ne će biti posve u krivu. Jer dvaput se vratiti iz ponora, zloslutno neugodnog zaostatka od 5 golova razlike, pokazatelj je moćnog karaktera momčadi. I doista, što je vrijeme više odmicalo, Nijemci bi sve rjeđe računalnom preciznošću pogađali rašlje, što je dovodilo u očaj hrvatske vratare i obranu, a sve bi češće naizgled ničim izazvani gubili loptu u napadu. S vremenom se bečkom sportskom dvoranom sve tiše razlijegalo „Deutschland, Deutschland…“, a sve se glasnije orilo – Auf Wiedersehen! Ipak, i nakon što su inercija i psihološka prednost već debelo prešle na hrvatsku stranu, nikako te uporne Nijemce prelomiti, ni spomenutom Mandićevom kontrom, ni Šipićevim zicerom s crte… Na kraju ih je slomilo tek čudo neviđeno, čudo nad čudima – nešto lijevo, a da Hrvatskoj bude na korist – lijeva ruka Marina Šege! Dobro, ajde, našla se tu u prijelomnim trenutcima i pouzdana ljevica Luke Stepančića, momka iz Labina, kraja gdje se prečesto podiže samo prva, a ne sve tri boje hrvatskog barjaka. No, kad igra Hrvatska, čak i ozbiljne nesuglasice valja ostaviti postrani, jer se crven-bijeli-plavi na najvišem jarbolu može viti samo kad su glave Hrvata iz obje države jedne hrvatske domovine skupa. U rukometu se to možda bolje vidi, ali ni drugdje nije drukčije.

Naposljetku, umjesto suhoparne statistike, evo i metaforičkog rezimea čitave utakmice: Prvo poluvrijeme – njima k’o ’41, nama k’o ’45! Drugo poluvrijeme – njima k’o ’45, nama k’o ’95! Ili možda bolje – k’o ’93! Jer napetošću je utakmica više podsjetila na legendarnu Operaciju Maslenica u praskozorje čije obljetnice je odigrana, tu jedinu bitku iz Domovinskog rata u kojoj su obje strane nastupile u najjačim sastavima.

Teško je slomiti duh hrvatskog čovjeka

Ova nesumnjivo epska utakmica doziva iz sjećanja jednu drugu, još dramatičniju, vjerojatno najveću koju je Hrvatska dosad odigrala. No, kako vrijeme čini svoje, ona je već pomalo zaboravljena. U polufinalu Svjetskog prvenstva 2003. u Portugalu Hrvati su morali igrati dva produžetka protiv današnjeg protivnika Španjolske kako bi, unatoč zaostatku u jednome trenutku i od 5 pogodaka razlike, na kraju ipak pobijedili. Pritom se pokazalo kako imperijalni mentalitet nacije s Pirineja, čiji je imperij dosegao zenit stoljećima prije njemačkog, još prožima srca španjolskih igrača, posve opravdavajući nadimak njihovih nacionalnih vrsta – Furia. No, namjerili su se na neprobavljiv zalogaj. Ili, kako netom poslije utakmice trener pobjednika Lino Červar reče – Gazili su nas čitavu utakmicu, ali nisu mogli zgaziti duh hrvatskog čovjeka! U ono doba oživljavanja voštanih figura iz Maršalova muzeja, kad je svaka Tuđmanova sintagma, pa tako i „hrvatski čovjek“, dočekivana ili s podsmijehom ili na nož, netko se usudio to izreći, jednostavno ne mogavši prešutjeti ono što mu je srce u trenutku velikog postignuća osjećalo. Našao se netko, eto baš iz te, nacionalno ravnodušne, odnarođene Istre, da blagotvornom solju oživi tada već ispiranjem mozgova i srdaca poprilično obljutavljelo hrvatstvo. Moguće je taj Červarov dirljiv iskaz nepatvorenog domoljublja mnogim Hrvatima promakao, ali zato sigurno nije onima koji Hrvate vole raditi bedakima, skoro onoliko koliko to oni sami od sebe vole činiti.

I badava Lini Červaru sve te silne titule i medalje, sve one pobjede nad većima i bogatijima, uzalud mu i očuvanje neprekinutog niza vrhunskih rezultata uz provedenu smjenu generacije, što je najteža stvar u momčadskom sportu. Lino Červar je u očima tvoraca mišljenja javnosti svemu tome unatoč ostao tek puki rukometni analfabet, diletant, Lino Čokolino, maskota koja samo nervozno skakuće oko klupe nepotrebno dekoncentrirajući igrače koji bi bez njega sigurno bili puno bolji… U toj virtualnoj, mnogima i jedinoj stvarnosti njegov je uspjeh slučajan, jednostavno taj čovječuljak ima sreće, a najvećim hrvatskim rukometnim stručnjakom nazivali su trenera koji je bio zadnji s reprezentacijom na Europskom prvenstvu samo godinu prije nego što će Červar s istim igračima osvojiti svjetsko zlato. Apsurdno? Možda! Ali nipošto ne i slučajno u zemlji u kojoj su mediji, pravosuđe, sindikati i štošta drugo sve samo ne slučajno takvi kakvi jesu. A jesu neprijateljski raspoloženi prema svemu što je dobro za Hrvatsku i svakome tko se za nju žrtvuje i čini ju boljom.

Pogođen sustavnim medijskim neprijateljstvom čovjek s kontinuitetom vrhunskih rezultata bio je prinuđen u naponu snage otići put pečalbe, u zemlju koja u svemu, pa tako i u rukometu, Hrvatskoj gleda u leđa. Našao je mir tamo gdje zlatno sunce sja, kad se već ono hrvatsko za njega pokazalo zubatim. Podigavši makedonski rukomet za nekoliko kopalja, usput je odigrao veliku ulogu u razvoju karijere dva danas ključna reprezentativca – Cindrića i Karačića – što mu se danas vraća s kamatama.

Inače, odstrjel Line Červara odradio je profesionalni TV kiler, neka vrsta medijskog Sindičića, doajen sportskog novinarstva, a u duši tek komunistički aparatčik starog kova, kandidat SKH-SDP-a na prvim višestranačkim izborima, Božo Sušec. U središnjem je Dnevniku nacionalne televizije besramno izdvojio samo izgubljene utakmice rukometne reprezentacije, pritom posve ignoriravši one prethodno dobivene kako bi do tih izgubljenih uopće i došlo, i turnuo ih širem gledateljstvu pod nos, zabrinuto zaključivši kako nam trebaju promjene dok još nije kasno. Jer ovako više ne može! A bedaki ne bi bili bedaki da kod njih ista finta, žvaka o promjenama, uvijek ne pali. Bio u pitanju sport, politika ili nešto treće.

Zbijanje redova ili razbijanje redova?

Červarov najveći grijeh, kako onda, tako i danas, je to što je HDZ-ovac. Da stvar bude gora, on nije neki obični HDZ-ovac, nego HDZ-ovac koji je uspio ostvariti povijesni rezultat na parlamentarnim izborima u Istri i Rijeci, zamjetno nadmašivši poslovično blijedo izdanje stranke na tom području, gdje bi obično nastupila pod geslom – Važno je sudjelovati! A to se ne prašta. Da je kojim slučajem političkog profila Ratka Rudića, već bi mu izgradili mauzolej na vrhu Učke.

Ovako im ni sad nije promakla aktivna Červarova predizborna potpora Kolindi Grabar Kitarović. Njegova se uloga, naime, omalovažava po navlas istom receptu kao što se to čitavih 5 godina činilo i Predsjednici – za medije njih dvoje nisu uspješni ljudi na ponos Hrvatske, nego tek Čokolino i Čokolinda! Stoga i ne čudi što se Červara i neposredno nakon velike pobjede protiv Njemačke ismijavalo. Eto su ga opet igrači spasili tako što su mu se usprotivili (jer ne može on koji pojma nema biti zaslužan, a s druge strane, ne može pojma imati kad je HDZ-ovac).

Uočivši boljku u izvođenju sedmeraca, rovare i nutkajući Červaru Štrleka, koji je odbio igrati za reprezentaciju pa se sad navodno premišlja. Čine to kako bi izbornika u slučaju neuspjeha mogli optužiti što ih nije poslušao, ali i zato što znaju kako bi Štrlekovo uključivanje moglo narušiti ozračje u ekipi slično kako je Kalinićevo nezadovoljstvo djelovalo na nogometnu repku na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, što je izbornik Dalić razriješio na jedan jedini mogući način. A mogao bi i Dalić, kao još jedan osvjedočeni Kolindin podržavatelj, uskoro na galge, jer kad su već suho zlato bacili u blato, što ne bi i srebro?

No, nisu svi u predizborno vrijeme postupili poput časnih i uspješnih izbornika najpopularnijih nacionalnih vrsta, Červara i Dalića. Neki koji se u javnosti predstavljaju katolicima i domoljubima nisu podržali Kolindu Grabar Kitarović budući joj nikako nisu mogli oprostiti koketiranje s jogom i numerologijom. Njezinu su vjeru jednodušno ocijenili neiskrenom, prijetvornom i politikantskom, a redovite odlaske na svetu misu i nošenje križića oko vrata prozreli kao providnu varku. Stoga ti vrli eshatolozi nisu imali druge nego spas na ovome svijetu potražiti agitirajući za tipa koji je tijekom kampanje veselo poručivao da se mani Očenaša, da bi potom još u maniri svojstvenijoj novokomponiranim nego autentičnim katolicima radosno proslavio pogansku svetkovinu „Martinja“.

Farizejski se skanjujući izbora manjeg zla, dvaput su izabrali ono veće (u prvom krugu djelom; u drugome što djelom, što propustom; a sve vrijeme mišlju i riječju). I sad se ti i takvi – koji su, obilato se koristeći i tehnikom Bože Sušeca, sablažnjavali malene slagavši čim bi zinuli, a zinuli bi često – pozivaju na svoje mišljenje podvaljeno u usta malenima. Pa se pobjedonosno rugaju zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Bozaniću, kako ga, eto, narod ne sluša, time prešutno hvaleći sebe jer, eto, njih sluša. U silnoj oholosti ni ne zamjećuju, u gorem slučaju – ipak zamjećuju, kako je jedini opipljivi učinak njihova djelovanja tek razbijanje vlastitih redova. Štoviše, to nastavljaju činiti likujući kako u narodu (a radi se tek o dijelu naroda kojeg su anestezirali) više ne pali poziv na zbijanje redova pred crvenom napašću.

No, i ovdje, kao i u rukometu, vlada nepisano pravilo – ako ne zbiješ vlastite redove, suparnik će svoje zbiti, i na kraju pobijediti. Ovogodišnje prvo izborno poluvrijeme je izgubljeno, baš kao i ono rukometno s Njemačkom. No, sve se još može popraviti, jer pred Hrvatima je najesen i drugo poluvrijeme. Hoće li zbiti redove kao što je to uspjelo rukometašima ili će nastaviti razbijati ih? Prije nego se odluče, neka se prisjete kako se u ovom „sportu“ prilika za popravak ne pruža svake godine kao u rukometu, nego u ciklusima od nekih 4-5 godina.

A Lino Červar, ako doista želi primjereno uzvratiti ovima koji ga i sad besprizorno vrijeđaju, šireći razdor među Hrvatima i kad se pobjeđuje, nema druge nego odgovoriti im tako što će najesen opet zauzeti mjesto na HDZ-ovoj listi za 8. izbornu jedinicu. I neka u taj pohod krene s one pozicije na listi koja će odgovarati mjestu osvojenom na ovome prvenstvu.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari