Pratite nas

Razgovor

GLASNOVIĆ: Dosta je bilo Mesića, Komšića i Platformi! Izlazim neovisno i izlazim za Herceg Bosnu i dijasporu!

Objavljeno

na

Željko Glasnović rođen je u Zagrebu u janjevačkoj obitelji. Njegova obitelj emigrirala je u Kanadu, gdje je Glasnović bio pripadnik kanadske vojske pet godina. Potom je godinu i pol proveo u francuskoj Legiji stranaca. U Hrvatsku se vratio po izbijanju Domovinskog rata 1991. Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma u ožujku 1994., kojim je okončan taj sukob, Glasnović je preuzeo zapovjedništvo nad 1. gardijskom brigadom HVO-a. General Glasnović bio je zastupnik HDZ-a u prošlom sazivu, a sada je nositelj neovisne liste za Hrvatski sabor. Intervju koji je dao za poskok.info prenosimo u cijelosti:

Ovaj put na izbore ne izlazite na listi HDZ-a već s neovisnom listom. Zašto?

Hrvatice i Hrvati u Domovini i izvan nje zaslužuju da ih zastupaju oni koji čvrsto i jasno postupaju u teškim situacijama. Nažalost,  HDZ je pokazao mnoge manjkavosti u proteklom vremenu. Odlučio sam se za nezavisnu listu jer sam siguran kako će birači prepoznati moj rad u Saboru i jer ne želim podlijegati ničijim interesnim sferama. Došlo je vrijeme za novu, beskompromisnu politiku protiv onih koji rade nauštrb hrvatskih interesa. I nju sam spreman provoditi. U HDZ-u me frustrirao manjak profesionalizma i koordinacije. Stvari idu presporo i moraju ići puno brže ako želimo napredak. Prioriteti su im krivo posloženi, što se najbolje vidi po tome što je HDZ uradio za Hrvate u BiH, odnosno što nije uradio, a trebao je.

Je li hrvatska dijaspora obespravljena u Saboru – ima pravo na samo tri mandata, dok manjine imaju osam zastupnika?

To je užasna sramota za Hrvatsku! Hrvati izvan Domovine su ključni ekonomski, geostrateški, financijski, gospodarski i vanjskopolitički interes Republike Hrvatske. Svesti milijune Hrvata na 3 mandata je sramotno, a sve se to odigralo pod palicom SDP-a i HDZ-a koji je u više navrata na to pristajao. Najveća žalost je to što su upravo oni koji se bore za tobožnji interes Hrvata izvan Hrvatske uradili najviše štete. Ali kao general znam da izgubljena bitka nije izgubljeni rat. Idemo mijenjati stvari!

Podržale su vas i neke stranke koje ne uživaju najbolji ugled kod Hrvata u BiH. O čemu se radi?

Moja lista je, kao što joj i ime kaže, neovisna. Ne mogu zabraniti bilo kome da me podrži, no jedina stranka s kojom sada izlazim na izbore je hrvatski narod, poglavito onaj u Bosni i Hercegovini koji je i previše puta osjetio izdaju na svojoj koži. Da je Krist rođen u BiH ne bi dočekao posljednju večeru već bi se obilježavao posljednji doručak. Do doručka bi ga već netko otkucao. Sjetimo se samo Komšića, nelegitimne i nelegalne vlade Platforme i brojnih drugih izdaja s kojima su se suočili Hrvati u Herceg Bosni i cijeloj Bosni i Hercegovini. Dosta je bilo takvih, i previše. Izlazim neovisno i izlazim za Herceg Bosnu! Oni koji su radili protiv volje hrvatskog naroda bez legitimiteta mi ne trebaju kucati na vrata. Jasno je kako me mnogi žele iskoristiti no to zbog hrvatskog naroda neću nikome dopustiti.

Što vidite kao temeljne probleme Hrvata u Bosni i Hercegovini?

Tri su ključna problema. Izborni zakon koji omogućava preglasavanje, nepostojanje javnog RTV kanala na hrvatskom jeziku i Zakon i raspodjeli javnih prihoda zbog kojeg hrvatski krajevi ostaju bez svog novca. Jasno ću progovarati o tome u Saboru jer su to problemi zbog kojih je uzročno – posljedičnom vezom broj Hrvata prepolovljen u 20 godina. Ne postoji prepolovljeni narod u 20 godina u Europi osim Hrvata iz BiH! To hrvatska javnost mora znati, ali ne samo znati nego i djelovati, na čemu ću kao saborski zastupnik raditi.

Često ističete kako bez Hrvata ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine?

To je činjenica. Niti bi postojala Federacija BiH ni Bosna i Hercegovina da nije bilo hrabre hrvatske vojske i politike u to vrijeme. Hrvati su oslobodili polovicu Bosne i Hercegovine, a sjetimo se i Oluje kojom je spriječena egzekucija tisuća Bošnjaka u Bihaću. Bosna i Hercegovina kao država Hrvatima duguje svoj temelj, pa još više boli kada vidimo gdje su Hrvati u BiH danas stjerani. Nekada imam osjećaj kao da u BiH i dalje djeluje El Mudžahid, samo ovaj put onaj politički koji zna biti i kobniji.

Mnogi ratni zločini nad Hrvatima u BiH nisu procesuirani. Također, branitelji HVO-a nemaju ista prava kao branitelji iz Hrvatske. Kako to popraviti?

Važno je lobiranje kroz institucije Europske unije koja s međunarodnom zajednicom i danas ima ogroman utjecaj u BiH. Naravno, ne na način da se ulizujemo visokim predstavnicima koji nam godinama u BiH nanose štetu već da inzistiramo na procesuiranju zločina. Branitelji HVO-a su postavljeni u podređen položaj i siguran sam kako postoji kritična masa i volja da se to promijeni. Važno je izabrati one koji su dokazali kako ne prave razlike među hrvatskim sinovima. Hrvati su protjerani i za to treba naći krivce i suditi im. Ne samo iz Republike Spske

Bandić je na listu za dijasporu stavio legendarnog nogometnog trenera Miroslava Blaževića – smatrate li da će vam oteti glasove? Kako komentirate njegov odlazak u politiku?

Miroslav Blažević mi ne može oteti glasove. On može dobiti orkestrirane glasove ljudi koji ne poštuju hrvatski nacionalni interes i kojima on nije važan. Svi znaju što je za Domovinu dao Željko Glasnović, a što Ćiro Blažević. Navodno se radi i kampanja prikupljanja nehrvatskih glasova Blaževiću. Ako se ispostavi da je tako to bi bio živi primjer gdje smo danas. Ipak vjerujem da će ovi izbori pokazati kako Hrvati realno promišljaju o svijetu oko sebe i da će se takve stvari onemogućiti.

Kakav je vaš stav o politici Sarajeva i građanskih grupacija?

Političko Sarajevo gazi sve ono za što su Hrvati u BiH ginuli i što zaslužuju. Očito je kako mnogi ne mogu prihvatiti činjenicu da su Hrvati u BiH konstitutivan narod i da trebaju biti jednakopravni i punopravni s ostalima. Hrvatska je dužna kroz svoje institucije, pa i Sabor, urgirati. Ne možemo dopuštati da nam je pola milijuna sunarodnjaka u BiH prepušteno na milost i nemilost unitarne politike, a da mi šutimo. Sarajevo pokazuje otpor federalizaciji BiH što vidim kao jedini način da Hrvati uistinu dobiju svoja prava.

Za sto ćete se zalagati ako prođete u Sabor?

Zalagat ću se za istinu i pravdu. Prije svega za hrvatske državljane u dijaspori i Bosni i Hercegovini i za naše branitelje. Govoriti ću kao što sam govorio i u prošlom sazivu, bez dlake na jeziku i hrabro. Jedino nas takav pristup može osloboditi totalitarne tiranije kojoj smo izloženi.

I za kraj, vodili ste HVO i puno ste vremena proveli na teritoriju Herceg Bosne za vrijeme rata. U kakvom su vam sjećanju ostali Hrvati iz BiH ako gledamo ratno vrijeme?

Životni put mi je bio takav da sam ratovao u mnogim ratovima. Od Zaljevskog rata pa do našeg Domovinskog. Upravo zbog iskustva mogu reći kako su Hrvati iz Hercegovine i Bosne posebno srčani i hrabri ljudi. Činjenica je da bez njih ne bi imali samostalnu i demokratsku Republiku Hrvatsku i to dovoljno govori o njima. Moja baka je iz Posavine. Nisam tu rođen niti odrastao, no uvijek se osjećam kao kod kuće. Malo je mjesta na svijetu gdje su ljudi još toliko pobožni i svjesni pravih vrijednosti. Upravo zbog toga im želim biti na usluzi, a i zbog svih života i suza koje su nam Hrvati iz BiH poklonili. (poskok.info)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Krstičević: Dolazak ministra Mattisa potvrda je strateškog partnerstva između SAD i RH

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MORH / T. Brandt

U Hrvatskoj je boravio jedan od najmoćnijih Trumpovih ljudi – američki ministar obrane James Mattis.

Sastao s hrvatskim kolegom Damirom Krstičevićem, a susret je još važniji ako se uzme u obzir da je ovo prvi posjet jednog američkog dužnosnika takve razine u posljednjih 14 godina.  Gost Teme dana bio je ministar obrane Damir Krstičević.

Ministar Mattis pohvalio je Hrvatsku. Poručio je: Bolje imati malu vojsku s borcima koji znaju za što se bore nego veliku vojsku bez cilja.

To je istina. To smo mi dokazali u Domovinskom ratu. Za mene je čast da je američki ministar obrane Mattis posjetio Hrvatsku.

Prošle godine, 12. srpnja bio sam u Pentagonu. Ministar Mattis tada je rekao za našu Oluju da je to operacija koja se izučava u američkim školama, da je operaciju Oluja izvela vojska koja je bila i vrhunski opremljena i vrhunski uvježbana i ono što je najvažnije da je imala odlične političke smjernice i na kraju ono što je jako bitno rekao je da je Hrvatska mala zemlja koja se znatno bori iznad svoje kategorije. Te riječi ponovio je i danas, rekao je ministar Krstičević.

Na pitanje koliko je SAD svjestan doprinosa Hrvatske NATO-u, Krstičević je rekao je da su svjesne. Hrvatska od početka ulaska u NATO doprinosi međunarodnoj sigurnosti, a dolazak ministra Mattisa potvrda je tog strateškog partnerstva između SAD i RH.

Hrvatska izdvaja 1,33 posto BDP-a za obranu, što je ispod NATO-ovih standarda.
Ministar Krstičević rekao je da su se sve države NATO-a obvezale na summitu u Wellsu da će doći do proračuna od 2 posto.

Vlada je nedavno na sjednici Vlade donijela zaključak da mi to želimo napraviti. Radimo na tome, ali moramo voditi računa o mogućnostima države, ali i o drugim resorima u Hrvatskoj. Međutim, svjesni smo da je ulaganje u obranu ulaganje u sigurnost.

 

Krstičević najavio još američkih helikoptera za hrvatsku vojsku

 

 

Mattis: Bolje mala vojska s borcima koji znaju za što se bore nego velika vojska s vojnicima bez cilja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Razgovor s prof. dr. sc. Kristijanom Krkačem: Nogomet kao svjetska igra A. D. 2018., prije završnice…

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s prof. dr. sc. Kristijanom Krkačem, velikim fanom nogometa kao igre i nogometne igre na terenu, profesorom filozofije i autorom knjige o nogometu

Hrvatska je u završnici Svjetskog prvenstva u Rusiji. Zemlju potresa slatka i uzbudljiva dvojba u očekivanju – sigurno srebro ili osvojiti zlato, koje je na dohvat nogu naše momčadi. Sve uz, ipak, malo zbog toga prigušenu euforiju. Prije nego nas ta euforija dovede do nogometnog i nacionalnog transa i klimaksa vodimo brzopotezni, ali ne i kratki razgovor s prof. dr. Kristijanom Krkačem, strastvenim ljubiteljem nogometa kao igre, autorom knjige o filozofiji nogometa, inače sveučilišnim profesorom filozofije i poslovne etike, o sadašnjem trenutku, ali i vremenu nogometa pokazanog na Svjetskom nogometnom prvenstvu.

Prije završnice, dr. Krkač, ocijenite naš doseg, ali i domet, na Svjetskom prvenstvu?

Rezultat Hrvatske reprezentacije povijesni je u najmanju ruku na način da više nije moguće opisati svjetski nogomet bez da se spomenu hrvatske momčadi i hrvatski igrači. Sjećam se 17. listopada 1990. godine. Bio sam na tribini Sjever stadiona Maksimir i gledao meni prvi nastup reprezentacije Hrvatske protiv SAD-a. Kroz glavu su mi prolazila imena Poput Hitreca, Kacijana, Lamze, Gucmirtla i drugih s kojima su me šopali ko klinca. Sjećam se kako je neki stariji gospodin komentirao prije početka – „Sad bu svet videl kak se kod nas špana nogač.“ 28 godina kasnije možemo reći kako je tome zaista tako. Hrvatska ipak ima jedan od izvrsnijih veznih redova i vjerojatno najboljeg veznog igrača današnjice. Kao ljubitelju o jogo bonito uvijek su mi vezni igrači bili najvažniji, jer oni kreiraju ljepotu poteza, akcije, igre i nogometa u cjelini. Imao sam sreće doživjeti uspjehe reprezentacije 1998. i 2018. Veličinu uspjeha 1998. shvatili smo puno kasnije, pa će tako vrijeme za procjenu i ovog uspjeha 2018. tek doći. U nasljeđe nogometu još jednom smo ostavili zamisao o tome da bez izvrsnih veznih igrača nogomet nema previše smisla, a ljepote uopće nema.

Vaše mišljenje o svjetskom nogometu sada, prikazanom na aktualnoj svjetskoj nogometnoj smotri?

Ovo svjetsko prvenstvo moglo bi biti zapamćeno po nekoliko pojava koje ga čine osebujnim. Krenimo od igre jer je Filozofija nogometigra srž tog događaja, a toliko blentavi nismo da bismo miješali nogomet i fenomene koji ga okružuju ili još gore kako bismo ga reducirali na te fenomene. Igra nije bila haklerska. Nije bilo puno uigranih akcija, a još manje lijepih, čak niti u susretima koji nisu o puno toga odlučivali. Uzroke možda trebamo tražiti u manjku veznih igrača, nepostojanju stvarnih i uigranih veznih redova i starosti veznjaka koji su igrali podosta usamljeno ili u najboljem slučaju u nekim polu-tandemima. Ponekad trebaju godine kako bi se svladala ne pravila igre (npr. samo je jedna lopta, „the ball“, nego prije pravilnosti igranja npr. „lopta je brža od igrača“).

Rezultatski govoreći, ovo je bilo izjednačeno prvenstvo tvrdih utakmica. Polufinalni i finalni susreti nalikovali su više na polufinale Lige prvaka, nego svjetskog prvenstva. Analizom igara i rezultata može se pretpostaviti kako je u nedostatku snage prije svega sjeverno i južnoameričkog i afričkog nogometa (koji je ipak bio posredno zastupljen u polufinalu) europski zagospodario prvenstvom, a u toj situaciji azijski je pokazao mjerljiv napredak (4 boda Irana u skupini i igre Japana, napose protiv Belgije). Ne plasiranje velikih škola (Italija, Nizozemska) i ispadanje snažnih reprezentacija (Njemačka, Španjolska, Portugal, Argentina, Brazil) vlastitim propustima srozali su igru. Činjenica kako su do polufinala dogurale dvije reprezentacije čije države uzete zajedno imaju stanovnika koliko i Tokyo značajna je sama po sebi. Na koncu spomenimo i sustav VAR koji je pridonio točnosti suđenja i nadajmo se kako će ga se unaprijediti barem do razine obostrane intervencije.

Nogomet postaje u prvom redu cirkus

Uz sve što se na njega ugradilo, sagradilo i nadogradilo u 150-tak godina otkako kao ovakav postoji, je li nogomet ostao igra ili se pretvorio, odnosno razvio u nešto drugo, moguće nogomet s elementima ratovanja?

Nogomet se nastavlja razvijati u smjeru postkomercijalizacije i spomenuti fenomeni nogometa koji okružuju igru pomalo ju guše i nameću joj svoja pravila. Igra postaje sve više cirkus pojedinačnih navodnih heroja, a sve manje čin cijele momčadi. Pojedinca je marketinški lakše brendirati nego momčad ili nogometnu školu. O tome kako nogomet postaje rat doslovno je pogrešno razmišljati jer postaje u prvom redu cirkus i prestaje biti igra momčadi, a postaje igra hrpe pojedinaca. Ako i postoji neki rat, onda je to gospodarski, jer porast azijskog nogometa vjerojatno korelira gospodarskom uzletu azijskih gospodarstava.

Kako vidite nogomet kao igru, točnije nogometnu igru danas?

Igre na ovom prvenstvu su bile vrlo loše. Prije svega u fazi obrane. Kad su obrane loše teško je ocijeniti koliko su napadači suparnika zaista dobri. Vrsne i izvrsne vezne igrače, da tandeme i cijele vezne redove niti ne spominjemo, moglo se nabrojati na prste jedne ruke dečka iz pilane. To pak, u fazi obrane, ali i u fazi napada, vodi nepostojanju igre i uglavnom preskakanju veznog reda prije svega u igri na svojoj polovici gdje momčad treba biti gospodar. Svjetska prvenstva su smotre nacionalnih nogometnih škola (kojima nerijetko dominiraju škole pojedinih klubova), a ovdje od toga nismo vidjeli skoro ništa.

Je li nogomet prikazan na SP gledljiv, sve gledljiviji, ili sve ne gledljiviji?

Gledljivost suvremenog nogometa ne treba procjenjivati prema gledanosti svjetskih prvenstava. Pogledajte samo koliko se dobrih nogometnih nacija nije plasiralo na prvenstvo, koliko je velikih igrača tamo, pa na koncu i koliko je velikih igrača ispalo s osrednjim momčadima. Pogledajte gledanost nogometa u 2. i 3. ligama Europe, Južne Amerike i Afrike. Pogledajte s druge strane hrvatske stadione. Nekome kome su jedino „napetost“ u igri (bez stvarnih prilika) i zgoditci važni vjerojatno će suvremeni nogomet biti gledljiv. Nekome pak tko voli uigrane akcije (i napadačke i obrambene kao odgovor) i unutar njih genijalne poteze pojedinaca u cjelinama akcija, bit će negledljiv. Onome pak tko voli bilo uigrane nogometne učinkovite strojeve (njemački) ili veselu i zaigranu o jogo bonito (brazilski) suvremeni će nogomet biti oduran. Svakome njegovo.

Nogomet ne napreduje, niti mu je to cilj

Nogometne taktike i strategije, što ostaje i traje, a što se mijenja. Na bolje, ali i posljedice?

Strategija, taktika i prilagodbi suparniku na ovom prvenstvu nismo vidjeli. Vidjeli smo vrlo dobru igru nekolicine reprezentacija ali ne u nizu od nekoliko susreta. Nogometne strategije se mijenjaju kao odgovor nove na staru. Paradigme se smjenjuju kao na traci, ali uvijek su ostvarene u odnosu na ono što dostupni pojedini igrači mogu izvesti tehnički i taktički, a cijele momčadi strateški. Povijest taktika ima krivulju Garrichinog driblinga, ponekad napreduje, zatim se vrati u punom krugu na staro, pa se malo promijeni na jednu stran, pa malo na drugu itd. Kako su teren, vrijeme igre, 22 igrača i 1 lopta zadani, opće pravilnosti igre nikad se ne mijenjaju, jer uvijek se sve svodi na pokrivanje u fazi obrane i oduzimanje lopte i otkrivanje u fazi napada i dodavanje lopte i bez toga nema „lažnjaka“ kojeg izvodi cijela momčad varajući suparnika. Usporedite vrste driblinga s npr. vrstama napada. Napad je preslikan dribling, a obrana je preslikana blokada driblinga.

Je li veličina i zanimljivost nogometne igre u samoj ljepoti igre. Skloniji smo mišljenju da je rezultat najvažniji?

Rezultat igre je svakako važan, ali nije presudan. Belgija i Japan odigrali su jednu od ljepših utakmica. Belgija je podcijenila Japan i primila 2 zgoditka, zatim je promijenila taktiku i putem jednog sretnog zgoditka preokrenula rezultat (tko se kladio na takav razvoj situacije?). Belgija je na koncu pobijedila. Onome tko voli lijepu igru neće igra Japana biti ružnija jer je izgubio, niti će mu igra Belgije biti ljepša jer je pobijedila. Cilj nogometa je ostvariti rezultat igrom i to po mogućnosti uigranim akcijama koje sadrže barem jedan lijep potez (zato možemo žaliti što Francuska iz jedine lijepe akcije u polufinalu nije postigla zgoditak i biti veseli jer je Urugvaj iz predivne akcije postigao pogodak), ali ne i rezultat pod svaku cijenu, npr. kršenjem pravilnosti igranja, pa čak i pravila igre (glumljenje, prekršaji, odugovlačenje itd.). Ako je rezultat jedini cilj, zašto se nogomet ne igra samo izvođenjem jedanaesteraca? Napeto je, ima zgoditaka, ima obrana, brzo se dobije pobjednik i pobjeda je uglavnom pravedna. Zašto? Zato jer između prvog zvižduka i zvižduka koji označava kraj 120 minuta igre postoji nešto što se zove utakmica tijekom koje se odvija igra.

Cilj nogometa je ostvariti rezultat igrom

Igra i rezultat, ali i zanimljivost igre u svjetlu promjena u suđenju i uvođenju elektronike za prosudbu događanja?

Suđenja su na ovom prvenstvu bila podjednaka prethodnima, a sustav VAR je pridonio poboljšanjima. Treba se nadati daljnjim poboljšanjima suđenja. Dvosmjernost VAR-a, tj. situacije kad sudac za ekranom vidi nešto i upozori glavnog suca je možda budućnost. Također, takve bi stvari mogla uskoro odlučivati i umjetna inteligencija.

Ljudske pogreške su neminovnost i u životu, pa i u svakoj igri, napose i nogometu. Imaju li ispravci i otklanjanje utjecaj na pad zanimljivosti?

Pogreške sudaca nisu isto što i pogreške igrača. Igraču je djelatnost igra, a sucu suđenje igre. U početcima nogometa sudac se ne bi miješao ako bi igrači prešutnim odobravanjem prihvatili situaciju, npr. aut ili prekršaj, nego bi ih ostavio da sami odlučuju i igraju, a intervenirao bi samo kad bi bilo prijepora oko situacije. Možda bi se u budućnosti trebalo ozbiljnije kažnjavati očito glumljenje pretrpljenog prekršaja, primjerice izravnim crvenim kartonom, jer je to izravno kršenje fair playa i protivno pravilu očuvanja igre. Zamislimo da igrač odglumi kako je pretrpio težak prekršaj bez imalo kontakta sa suparnikom i bez mogućnosti samoozljede i to u zoni slobodnog udarca koja mu odgovara. Što bi bilo loše u tome da se za to kazni direktnim crvenim kartonom?

Nogomet je europska igra koja se u 150-tak godina proširila svijetom do masovnosti. Igra se na svim kontinentima. U završetku aktualnog SP su bile četiri europske momčadi. Kako ocjenjujete tu činjenicu?

Nogomet su prema postojećim pravilima izmislili Englezi (prema drugima igrao se i prije u Italiji, a možda i u predkolumbovskoj Americi i na drugim mjestima diljem svijeta), neko je vrijeme sazrijevao, ali je napustio dom konačno 1958. godine i postao ono što je danas zahvaljujući Brazilu. Zasad se samo jednom vratio kući, ali tamo mu se nije previše svidjelo pa se ponovno otisnuo u bijeli svijet, dakako, najčešće ponovno u Brazil. Već sam spomenuo kako su južnoameričke momčadi podbacile i to je uz ne plasiranje velikih nogometnih škola glavni suuzrok plasiranju reprezentacija koje su se našle u polufinalu. S druge strane, hrvatski kaotični način igre pokazao se kao vrlo osebujna škola nogometa posljednjih 28 godina.

Ne radi se o sreći, nego o nepredvidljivosti igre

Navijačko, fanovsko, ali i filozofsko mišljenje o sreći i utjecaju ljudskog ponašanja na rezultat?

Ne bih govorio o sreći u nogometu. Imati sreće pri udarcu ili postići zgoditak promašajem (npr. prvi zgoditak Belgije protiv Japana) zanimljivo je koliko i primiti zgoditak pogreškom ili propustom (ne postavljanje igrača Belgije na putanju lopte ispred igrača Francuske u polufinalu), ukratko, ne previše. Ono što je puno zanimljivije je kad se tehnički, taktički i strateški suprotstave dvije zrele momčadi koje žele prikriti svoje slabosti, iskoristiti slabosti suparnika, blokirati prednosti suparnika i iskoristiti vlastite, npr. kad momčad izvrsnom akcijom postigne zgoditak usprkos izvrsno postavljenoj obrani ili obrnuto, kad se momčad obrani. Ovdje se ne radi o sreći, nego o nepredvidljivosti igre, razvoja susreta i konačnog rezultata. Najveća je nepredvidljivost tamo gdje su momčadi podjednake. No ne treba se zavaravati, jer momčadi mogu biti podjednako slabe i podjednako jake pri čemu su susreti u oba slučaja često izjednačeni igrom i rezultatom (to bi se moglo pokazati tijekom nastupa hrvatskih klubova ovog ljeta u Europi, tj. činjenica da iz toga što je prvenstvo bilo igrački i rezultatski izjednačeno ne slijedi i da je bilo kvalitetnije od prethodnih; štoviše bilo je manje kvalitetno, ali to je za neku drugu temu). Pod vidikom lijepe igre ovo će prvenstvo biti zaboravljeno otprilike onoliko brzo koliko i igre Grčke kad je postala prvak Europe, a ostat će zapamćeno samo onima koji su navijali za svoje reprezentacije tim više ako su ostvarile kakav hvale vrijedan rezultat.

Nazire li se, odnosno, zapažate li naznake o prekretnici u odnosu na dosadašnje stanje? Može li se očekivati da će današnja svjetski glomazna kvantiteta s mamutskom infrastrukturom prerasti u neku novu kvalitetu?

Sumnjam. VAR je jedina novost u nogometu 21. stoljeća koja ide prema očuvanju igre. Mnogi golovi u povijesti ne bi bili priznati da je postojao VAR. Sve ostalo što se zbiva u suvremenom nogometu nema puno veze s nogometnom igrom. Istima, fenomeni koji okružuju nogomet pokušavaju zagospodariti njime, npr. učiniti ga atraktivnijom igrom. Naime, podosta je čudno kako je u današnje vrijeme 15-to minutne slave na društvenim mrežama i atraktivnih sportova koji su takvi po naravi (npr. borilački) ili su takvima učinjeni putem medija, ljudima još uvijek zanimljivo gledati nogometnu utakmicu koja traje 120 minuta i završi rezultatom 2:1. Nova kvaliteta u nogometu uvijek se tiče same nogometne igre, a za nju je potrebno vrijeme za odgoj igrača, momčadi, načina igre, pa na koncu i desetljeća potrebna za odgoj trenera. Nema tu nikakvog preskakanja. Potrebno je vrijeme i pravilan rad, a svaka i najmanja pogreška prije ili kasnije dođe po svoje.

Hvala, dr. Krkač, na razgovoru, koji smo vodili u trenutku što će svakako za Hrvatsku značiti početak novog nogometnog vremena za hrvatski nogomet. Hoće li biti srebrno ili zlatno, pričekajmo tih nekoliko dana. A moguće, u budućnosti, i vašu novu nogometnu knjigu…

Antun Drndelić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori