Pratite nas

Komentar

Glasnović: Iza Marksizma i Ekofašizma sjedi isti vrag koji ima svoju devastirajuću doktrinu, samo u različitim bojama

Objavljeno

na

U rujnu 2019, u doba dok u Hrvatskoj nitko niti ne spominju dolazeće ekonomske devijacije, opomenuo sam Hrvatske funkcionere na buduće negativno ekonomske promjene. Kako se Hrvatska vlast do sada pripremila na financijski tsunami i koje mehanizme će koristiti da zaštiti Hrvatske interese?

Današnja Njemačka kao najveći financijer EU i briselskih komesara ovih dana doživljava renesansu i kasnu pobjedu socijalističko marksističke države DDR u kojoj su Njemci istoka nakon 2 SR živjeli u državnom pritvoru okruženi žicom, minskim poljima i pokriveni mrežom sustava samostalnih mitraljeza koji su okidali na pokret i druge parametre koje označuju ljudsko biće.

Paradoks i pomalo smiješno je bila tajna himna građana DDR-a, pjesma Londonskog benda iz 80-tih “Living in a box” a sama pjesma se zvala također “Living in a box”. Odrasli ljudi koji su živjeli u DDR tvrde da im je trenutno stanje u Njemačkoj, vezano uz selektivnu cenzuru govora pod izrazom “govor mržnje”, poznato iz nekih prošlih mračnih vremena. Samo što se krvavo crvena socijalističko komunistička udarna boja promijenila u ekofašističku zelenu boju koju predvodi curica s kikicama financirana od strane svjetskih moćnika i globalnih igrača financijskog sektora.

“Govor Mržnje” je razlog zbog čega se u Njemačkoj ne smije mainstream medije nazvati “Lügenpresse = lažno novinarstvo” pa ga sada narod zove “Lückenpresse = novinarstvo s rupama”. To novinarstvo širi poluistine ili kompletne laži kao u najvećem skandalu novinarstva njemačke zadnjih 25 godina, slučaj Claas Relotius kojemu je za novinarstvo krovna udruga njemačkih novinara dodijelila čak naj traženije odličje među novinarima “Der Deutsche Reporterpreis”. Nakon što je skandal o potpuno izmišljenim člancima vezanim uz migrante i ekologiju izašao na vidjelo oduzeli su Claas Relotius odličje ali šteta laži je ostala.

Vratimo se na neka prošla mračna vremena. Već samo ime DDR (Deutsche Demokratische Republik) je bilo lažno predstavljanje u klasičnoj maniri svjetskih socijalista i marksista koji su samo u 20-tom stoljeću pobili preko 110 milijuna svojega stanovništva.

Moglo bi se reći da su takve totalitarne države imale i svoje “vrline”, a najveća vrlina takvih totalitarnih socijalističkih državnih zatvora poput DDR bila je da si eventualno uspio iz nje pobjeći. Naravno, stavljajući na panj osoban života i državni teror nad ostatkom obitelji koja ostaje u DDR-u. Bježalo se iz raznih socijalističkih i komunističkih država kao što su Kuba ili cijelog bloka Varšavskog pakta. Ne zaboravimo bježi se dan danas iz takvih država laži kao što je, naprimjer, Sjeverna Koreja.

Pitam se, kada sljedbenici Marksa, Tita, Staljina, Mao Tse Tunga i sličnih, eventualno uspostave svoj svjetonazor u obliku svjetskog socijalizma, gdje će onda narod bježati. Na Mars? Što se tiče ekološkog pitanja – svaki domoljub voli i njeguje svoj dom i s time svoju okolinu. Ne zaboravimo da su upravo Marksisti zagovarali masovnu plansku ekonomiju u kojoj prirodni resursi neograničeno moraju biti na raspolaganju za neki njihov veći cilj.

Nikada nisu mogli konkretno definirati taj njihov veći cilj, samo su o njemu laprdali. Tako laprdaju i sada u obliku ekofašizma o klimi, a njihovi rezultati konkretno su da Ford ukida 21000 radnih mjesta, BMW ukida 6000 radnih mjesta, Continental 7000 radnih mjesta, Michelin 850 radnih mjesta, Bosch 800 radnih mjesta i tako dalje. Jeste li svjesni koliko se osoba hrani od ovih radnih mjesta!?

Iza Marksizma i Ekofašizma sjedi isti vrag koji ima svoju devastirajuću doktrinu, samo u različitim bojama. Prvo je ta vražja doktrina masovno tjerala narod u tvornice kroz plansku ekonomiju i sisanje ekoloških resursa, a sada ga želi kazniti jer je, navodno, kroz sisanje resursa uništio ekologiju.

Uz to dovodi narod u stanje nemoći i ovisnosti, jer većina ljudi više ne zna posaditi krumpir i ostalu hrana da bi mogao preživjeti kad ostane bez posla. Cilj ovakve jedne vražje doktrine može biti samo: Rat protiv svakog, u svakom trenutku, nakon što stvori stanje kaosa. Hrvatski narode ne daj se zavaravati… uz Isusa Krista protiv komunista i vraga koji čuči iza njega, komentirao je Željko Glasnović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Orban je uvijek najveći krivac jer štiti zemlju od međunarodnih pljačkaša

Objavljeno

na

Objavio

Diktatura je svuda, ali krivci su probrani

Mađarska je u diktaturi, Srbija na rubu, ni Hrvatska nije daleko… Koja zabrinutost za demokraciju! Deseci tisuća mrtvih i stotine tisuća oboljelih u svijetu, bezbroj prekršitelja propisa koje je nametnula epidemija, ali demokracija je važnija i od katastrofe i od zaražavajuće nediscipline.

I premda su gotovo u cijelom svijetu uvedene mjere koje se protive ustavu (sloboda kretanja, itd.) na meti su uglavnom iste zemlje i isti državnici koji su “ukinuli demokraciju” već u normalnom stanju, kao što je mađarski premijer Viktor Orbán.

Zamislite koji je grijeh napravio – njegov je Fidesz donio zakon bez vremenskog ograničenja o izvanrednim ovlastima vlasti u izvanrednim okolnostima, po kojem se može i kažnjavati širenje lažnih vijesti o koroni i mjerama Vlade.

U desecima zemalja donesene su takve odredbe, ali Orbán je uvijek najveći krivac jer štiti zemlju od međunarodnih pljačkaša. U nas se, pak, priprema praćenje mobitela građana koji su u izolaciji kako bi se znalo drže li se propisa, ali oporba je ustala na noge unatoč tisućama prekršitelja.

Ostao je i posljednji čin – govor zabrinutih na groblju u kojem će pokopanima zbog korone reći da su sve učinili kako bi umrli u demokraciji.

Milan Ivkošić/Večernji list

Viktor Orban najavio najveći ekonomski paket u povijesti zemlje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marko Ljubić: Tko ne proslavi Muku, ne dočeka Uskrsnuće

Objavljeno

na

Objavio

Cvjetnica je. Isus ulazi u Jeruzalem. Gotovo dvije tisuće godina poslije Isusova ulaska u Jeruzalem, iz godine u godinu mijenjalo se puno toga, mijenjao se i Jeruzalem, a Isus je uvijek imao kamo i kome doći.

Uvijek bi dolazio ovjenčan slavom i nadom, nekada židovske mase od oko pola milijuna ljudi okupljenih radi proslave izlaska židovskog naroda s Mojsijem iz egipatskog ropstva, kasnije, kroz stoljeća, s nadom i klicanjem milijarde ljudi, naroda koji su u Njemu tražili svijetlo. Danas je Jeruzalem svatko od nas koji vjerujemo.

U tom našem Jeruzalemu, u meni, tebi, stanuju i Isusa čekaju i Kajfa, i Pilat, i mase ljudi čije ime i uspomene baštinimo, čak i kada ih ne vidimo u daljini, u našem Jeruzalemu je i palmina grančica, i ljubičica koju smo stavljali u lavore pri jutarnjem umivanju, i snažan glas Ive Pancirova što pjeva Muku Isusovu, u našem Jeruzalemu je stalna žestoka borba između odanosti i izdaje, vjere i defetizma.

Nazad trideset godina hrvatskom je narodu Zagreb bio mitski Jeruzalem, neotkud je Isus poslao i hrvatskog Mojsija, a nakon proslave Muke Kristove, nahrlile su stotine tisuća ljudi na ulice Zagreba i stali pred Kajfe i Pilate.

Poruka stotina tisuća ljudi gdje kliču svojoj hrvatskoj slobodi ohrabrila je milijune, kukavice i slabašni postali su vukovi i lavovi, proljeće je zapjevalo pobjedničku himnu ususret smrti, koja je stolovala i u Zagrebu i u cijeloj Hrvatskoj, smrti koja se nadvijala nad narodom. Te stotine tisuća sa svojim darovanim Mojsijem prognale su smrt.

Prognale su je spremnošću davanja života. Zvonila su pobjednička zvona pjesmu slave nakon pjevanja Muke. I došao je Veliki tjedan, došla je i Posljednja večera, došla je i izdaja, došlo je i nijekanje, došla je i smrt. A došlo je i Uskrsnuće. Ljudi su, ti ljudi u nama, izašli i otrgnuli se našim unutarnjim Kajfama i Pilatima.

Nazad trideset godina izišli smo van, izišli smo iz sebe, iz straha svojih okova, iz svoga kukavičluka. I putovali smo, što stazama slave, što kao svjedoci bespuća posrnuća, što kao ponizni sudionici posrtanja. Danas smo opet u našem Jeruzalemu.

No, naš Jeruzalem se promijenio. Uzdrmalo ga je puno toga tijekom ovih trideset godina, svakakve nevolje smjenjivale su se sa slavom i uzdizanjem, godinama su uspomene Cvjetnice 1990., postajale udaljenije. Ne vidimo više Mojsija iako ga svi prizivamo. Ne možemo ga ni vidjeti jer je puno ljudi sa štapom na brdima iznad Zagreba i na stazama prema nama, s bradama i svi viču da oni dolaze i svjedoče. Nisu. Nisu zato što strahom i sljepoćom koju nam je strah darovao ne razaznajemo jesu li to štapovi oslonci koju rastvaraju mora ili su to ispružene zmije u rukama samozvanaca.

Nisu zato što mi odavno ne izlazimo, odustali smo i povukli se vraćajući prognane Kajfe i Pilate u svoj um i život, nisu zato što se Mojsija može vidjeti, čuti i prigrliti Onoga tko ga je poslao samo u golemoj masi. Vani, ne unutra. Srce i um su slobodni kada izlaze, a ne kada se zatvaraju. To bi bilo svjedočanstvo, a bez svjedočanstva nema Mojsija, nema slobode.

Danas, trideset godina kasnije, hrvatski narod Cvjetnicu slavi i prisjeća se slave i muke, uspona i padova u svojim domovima, s obiteljima. Samozatvoreni smo i kličemo takvom zajedništvu. Još samo zvona zvone. Slijedi li nam Veliki Tjedan, bez kojega nema Uskrsa?

Vrijedi danas na Cvjetnicu razmisliti o tome i prepoznati put i Mojsija. Samo je jedan put, znamo svi duboko u srcu i umu koji je to, samo je pitanje imamo li ga hrabrosti zavrijediti, odbaciti laž i prihvatiti istinu razumom, mudrošću i znanjem. Zato su nam darivani, to je Isus u nama, nasuprot Kajfe i Pilata.

Marko Ljubić / facebook

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari