Pratite nas

Komentar

Gle tko to tamo govori: Nekvalificirani Tomić i nekvalificirana Željka Markić, a kad će stručnjaci?

Objavljeno

na

Prvo neki državljanin RH Tomić uporabi izraz „gnjila trupla“ za posmrtne neekshumirane ostatke ubijenih u Hudoj jami što je prije svega netočan izraz, a zatim nekima zasigurno uvredljiv, ali najviše neprimjeren, jer nije ni do kakvog Tomića kvalificirati posmrtne ostatke ubijenih u poraću Drugog svjetskog rata od strane partizana i komunističkog režima, već preuzeti legitimnu i stručnu terminologiju nadležnih profesija, piše Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Zatim se neka državljanka RH Markić nađe povrijeđenom uporabom tog izraza, pa joj navedeni Tomić odgovori protupitanjem „Zašto su Željku rasrdila gnjila trupla u mom tekstu…?“ Nije jasno u kojem se svojstvu ona našla pogođenom?

Kao liječnica potresena nepreciznim izražavanjem pisca čini se nije. Kao odgovorna osoba na bilo koji način profesionalno povezana s navedenim posmrtnim ostacima čini se isto tako nije. A čini se da nije niti na način bliske obiteljske sveze s ljudima čiji su posmrtni ostatci pronađeni i ekshumirani iz rudarskog okna Hude jame (ako jest, ispričavam se, ali to nije spomenula u svojoj uvrijeđenosti što bi jedino i imalo smisla).

Što je točno zasmetalo spomenutog Tomića u samoj povrijeđenosti navedene također nije jasno.

Umjesto da se ispriča na uporabi uvredljivog izraza ili pojasni zašto je rabio izraz „gnjila trupla“, a ne „otkrivena i neekshumirana tijela“ ili „neekshumirani posmrtni ostatci“, on ustraje na etimologiji, iako je kristalno jasno kao noć da jezična raščlamba nikad nije riješila niti jednu nejezičnu poteškoću. Osim što se počesto rabi za izgovor, sredstvo za skretanje s teme i za nesposobnost priznavanja vlastite pogreške. Kako ne-post-moderno! Kako antički!

Na koncu se navedena Markić nalazi drugi put uvrijeđenom jer je navedeni Tomić postavio to pitanje o njezinoj prvotnoj uvrijeđenosti.

U tom pismu Slobodnoj Dalmaciji ona donosi povijesne prosudbe za koje ni na koji način nije kvalificirana, zatim donosi sudove o kakvoći glazbe jednog glazbenika za što koliko je poznato također nije kvalificirana i na koncu se osvrće na Tomićevu biografsku natuknicu koja kaže da je bio polaznik Škole JNA, pri čemu o utjecaju školovanja na takvoj totalitarnoj instituciji na kasniji razvoj demokratske svijesti čovjeka također nije previše kvalificirana govoriti, osim ako ne govori pod vidikom psihijatrije, psihologije, psihoanalize i povezanih područja za koja nije poznato je li u njima stručna.

Ne bi nas trebali smetati niti Tomić ni Markić. Demokratska sloboda nema cijenu, a sve sam skloniji vjerovanju da je u njezinom očuvanju ponekad razborito žrtvovati i djelić sigurnosti.

Ne bi nas trebali smetati niti Tomić kao novinar koji će prestati biti isplaćivan za rad kad troškovi nadvise profit na navodno slobodnom medijskom tržištu u Hrvata, a niti Markić kao predsjednica udruge, stranke i vlasnica portala koji je glasilo prethodnih organizacija i u kojima se pojavljuju iste osobe što je demokratski i politički pomalo dvojbeno, a medijski tržišno nekorektno.

No moglo bi nas smetati kad kolumnist rabi izraz koji može biti uvredljivi živim potomcima pobijenih i pobacanih u Hudu jamu i kad se u ime nacije predsjednica neke udruge / stranke / vlasnica medija (za koji postoje indicije o tome da čak niti plaće nije isplaćivao zaposlenicima) itd. postavlja kao nositeljica nacionalne istine što nije, jer, između ostalog, nije uspjela prijeći čak niti izborni prag na parlamentarnim izborima 2016. godine i kao glasnogovornica potomaka žrtava komunističkih zločina što, koliko je poznato, također nije. Ipak i on i ona govore na sve strane i istovremeno bez ikakvog legitimiteta i to bi nas moglo smetati.

A žrtve. Nebrojene nedužne žrtve (žene i djeca). Žrtve šute. Kosti šute. Počinitelji i nalogodavci zločina također šute ili su i sami već preminuli. Šute na koncu i potomci žrtava, jer su u 45 godina naučeni šutjeti. Povjesničari i mnogi stručnjaci za stvar u pitanju govore potmulo, nemušto i razjedinjeno.

Kad oni progovore, prije svega stručnjaci, a zatim i potomci pobijenih, onda će to biti legitiman glas, glas koji treba slušati i čuti. A dotad bilo bi najbolje kojekakvim Tomićima i Markićkama da ne govore ako baš ne moraju, jer doslovno nije do njih govoriti o tome, a nije jer nemaju skoro nikakvog legitimiteta niti prava, osim dakako vlastite sebe-promocije što je, ako je to slučaj, ujedno dodatno uvredljivo.

NEDOSTATAK ELEMENTARNE PRISTOJNOSTI

Medijska prepirka između punoljetnog državljanina RH A. T. i punoljetne državljanke RH Ž. M. bez daljnjeg je promašena, ali prije toga bi mogla biti uvredljiva i to mnogima koji se mogu naći uvrijeđenima barem u situaciji kad po neodgovornim medijima čitaju njihovo djetinje prepucavanje dok istovremeno, u nedostatku groba, pokušavaju zapaliti svijeću precima podno raspela. Mogla bi biti uvredljivom, jer navedeni niti riječju nisu spomenuli barem predložak koji sad s ovim ili onim osobnim pričama mnogi i dan danas dijele i progoni ne samo njih, nego i cijele obitelji i generacije.

Ne treba zahtijevati da se o tome raspišu naveliko, tim više ako ne pripadaju takvim obiteljima, jer to bi bilo dvostruko licemjerno, ali navesti to u riječ-dvije kao presudan kontekst čini se ako ništa drugo barem elementarno pristojnim. Taj predložak trenutno se odnosi na nedužne žrtve komunističkog režima, ali može se odnositi i na žrtve ustaškog režima ili bilo kojeg drugog totalitarnog režima bilo kada i bilo gdje, jer tako to čine totalitaristi gdje god bili i tkogod bili. Taj predložak o kojem navedeni nisu niti riječi rekli glasi otprilike ovako.

Mnogi imaju tajne priče o stradalim precima tijekom i nakon 1945. godine. Te su priče saznali nerijetko kroz razgovore u prisnosti i tajnosti svojih obitelji. Priče su, s dugim razdobljima šutnje, trajale desetljećima, ali imaju prijelomnu točku. S jedne strane prijeloma je posljednji kontakt s bližnjima. Ponekad se radilo o razgovoru, o pismu iz zatvora, o posljednjim riječima prije odvođenja. S druge strane prijeloma su „priče“ ili neprovjerene informacije o mučenjima, strijeljanjima, masakrima i masovnim grobnicama. O gubitku svakog traga. Ni o čemu.

Ovdje staju priče i počinje privatna stvarnost nakon 1990. godine. Stvarnost pretraživanja arhiva kako bi se utvrdilo gdje su i kako su završili preci, pri čemu bi čovjek ponekad nešto i saznao, a češće ništa provjereno. Tu i tamo se pojavi koji polu-trag nakon 45 godina šutnje i nedovršenih priča. Čest je slučaj da su mnogi ljudi i cijele obitelji masakrirane samo pod pretpostavkom da posjeduju puno imovine koja bi im, tj. njihovim nasljednicima, bila uskraćena i nacionalizirana nakon masakra, a zastrašujuća je tragedija u tome da se pokazalo kako već ubijeni zaista nisu posjedovali nikakvo značajno bogatstvo. Povrat te oduzete imovine je užas sam za sebe. Većina nije vraćena, a nadoknade su uvredljivo niske. Kao i obično, namirili su se utjecajniji, a i pitanje čime su to uspjeli postići?

Na koncu se privatna stvarnost pretapa u današnju javnu, onu 2016. godine, jer se otkrivaju nove i nove masovne grobnice sa stotinama pobijenih, među kojima je zastrašujući udio nedužnih po definiciji, poput djece, mladih, žena i staraca. Slijede novi užasi. Ekshumacija posmrtnih ostataka. Nada u identifikaciju i dostojan pokop bližnjih. Muka ili traje do unedogled ili se zaista potiskuje i šutnja se nastavlja. I sve to skupa još se mora gledati na televiziji. I još se o tome mora čitati javno prepucavanje. Tad se svi elementi počinju približavati kao u nekoj slagalici. Vječno se približavaju, ali se nikad ne spoje.

Zašto se ne spajaju nije toliko važno koliko je to da se nikad niti neće spojiti. Ipak, propustiti učiniti što je moguće da se približe velika je pogreška, ali neusporedivo manja od govora o toj temi na način na koji čine prije spomenuti državljani RH čija imena zbog toga nisu niti vrijedna spomena. Takve kategoriziramo kao elementarno neodgojene pa je najbolje ponašati se kao da nikad nisu niti postojali.

Prof. dr. sc. Kristijan Krkač/Hrvatska Danas

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

Objavljeno

na

Objavio

Harrisonovo cvijeće na HRT-u. Film je snimljen 2002. Zar nije žalosno da niti jedan ministar kulture, niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji poput ovog koji je snimio Francuz Eli Chouraqui?

O Vinkovicima, Osijeku, Slavonskom Brodu, Vukovaru, Iloku, Dubrovniku, Karlovcu, Slanom, Hrvatskoj Kostajnici… Toliko ljubavnih, obiteljskih priča, toliko junačkih djela, toliko hrabrih, dobrih ljudi.

Nije li sramotno da mi, nakon što su stotine milijuna kuna našeg novca dodjeljivane po političkom ključu raznim “kulturnim” projektima – sjedimo 2017. sretni i zahvalni što u pozadini priče, koja opisuje veliku ljubav i hrabrost Amerikanaca, možemo vidjeti i opis strave i užasa kojem su u Vukovaru bili izloženi Hrvati?, komentirala je Željka Markić.

Podsjetimo Harrisonovo cvijeće (engleski Harrison’s Flowers) je francuska ratna drama iz 2000. koju je režirao Elie Chouraqui prema romanu “Diable a l’avantage” Isabel Ellsen. Radnja se odvija tijekom bitke za Vukovar, usred koje jedna Amerikanka (Andie MacDowell) traži svojeg nestalog supruga, novinara Harrisona, koji je nestao tijekom opsade grada. Film je sniman u SAD-u i Češkoj.

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Tomislav Karamarko: Hvala vam, dragi Vukovarci i Škabrnjani, za sve što ste dali i dajete Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Došao je 18. studenoga, datum jakog pečata stradalništva, žrtve, ali i otpora i želje za životom jednoga grada i jedne zemlje.

U porušenom Vukovaru, gradu patnje i boli, niknula je taj dan klica života hrvatske domovine.

Još danas bole i razaraju srce prizori ostataka grada, prepunog leševa, i tužne ispaćene kolone naših sunarodnjaka koji napuštaju ognjišta. Bože dragi, zar opet kolone i križni putevi?

Hvala vam, dragi Vukovarci i Škabrnjani, za sve što ste dali i dajete Hrvatskoj. Hoće li vam ikada ovakva Hrvatska bar djelomično vratiti izgubljeno? Bar molitvu, ljubav i poštovanje, ali i brigu za neku novu djecu Vukovara i Škabrnje…

Zbog vas, ali i svih poginulih branitelja, moramo pobijediti sve one koji dovode u pitanje hrvatsku opstojnost i neovisnost, pa i vlastitu letargiju, bezvoljnost i obeshrabrenost.

“Hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našemu Isusu Kristu.”
(1 Kor 15, 57)

18. 11. 1991. – Pad Vukovara i Škabrnje (VIDEO)

Predsjednica objasnila zašto je u Kolonu sjećanja došla u žutim ‘zengama’

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari