Pratite nas

Kolumne

Glodavci na vlasti opstaju proizvodnjom straha

Objavljeno

na

Hrvatske kronike: Početkom studenoga 2014.

MartinjeTjedan između Svih svetih, Dušnoga dana i Martinja. Tako su naši stari i kalendari pametno rasporedili jesen da se mrtvih dostojno sjetimo a desetak dana poslije (ne svi, naravno) mrtvi pijani proslavimo život ovaj naš svagdašnji i tmurni , rasvijetljen krštenjem mošta i ostatcima lanjskoga vina uz klasične rituale, vinske pjesme i otrcane dosjetke ali i dnevnopolitičke ironične komentare – a sve obično završi matoševskim prolijevanjem suza nad stanjem domovine.

Usijanje

Upravo u rečenom tjednu došlo je u Hrvatskoj do usijanja. Aktualna vlast razvaganila se kao štakori na Tomislavom trgu jer nije na vrijeme deratizirana prijevremenim izborima. Nikakvih posebnih želja ta vlast nema osim da ostane na vlasti još godinu dana, da glođe hrvatsku državu i širi jugoslavensku kugu dok može. Svjesna da je zadnjim potezima – koji imaju zadah diktature sa svim čarima političke, policijske i možda pravosudne represije – više-manje otvoreno pokazala dugi nos demokraciji koja ionako u Hrvatskoj nikada nije posve zaživjela, ta vlast bjelodano ide prema svršetku koji će njezine perjanice dovesti na klupe istih onih sudova kojima sada servira svoje protivnike.

štakorRiječ je o nekom obliku državnog udara, a da se Vlasi ne dosjete odanim je medijskim komarcima rečeno da skrenu pozornost i što češće spominju Majdan i ukrajinski udar koji se na hrvatski način navodno provodi prosvjedom pred režimskim ministarstvom za branitelje. Govore i pišu to isti oni poslenici koji su državnim udarom smatrali dolazak hrvatske vlasti 1990. i od toga trena zazivali JNA, koji su državnim udarom (protiv države Jugoslavije) proglašavali formiranje Zbora narodne garde (a zatim prestali pisati), koji su radosno dočekali stvarni pokušaj puča Mesić-Manolić, koji su državnim udarom iliti pučem nazvali pismo hrvatskih generala nakon kojih su hrvatske oružane snage obezglavljene kao ruske u Staljinovo doba i nikada se više nisu oporavile (ruske jesu).

Glodavci na vlasti odlučili su opstati još neko vrijeme proizvodnjom straha. To je jedina proizvodnja za koju imaju talenta a većina je kvalificirana za taj posao odgojem u nježnom obiteljskom krilu komunističkih moćnika koji su vladali isključivo utjerivanjem straha u kosti svim mogućim i nemogućim protivnicima crvenoga terora. Tako djeca komunističkih terorista nakon bezuspješnog demokratskog kostimiranja posežu za jednim i jedinim načinom kako se doista uspješno može vladati nad Hrvatima. Kratkoročno.

komunizamNo, kako je svojedobno pisao jedan od komunistima bliskih a poslije odmetnutih, taj isti strah je na paradoksalan način bio nakon preokreta prisutan među crvenim pobjednicima, te su u noćnim morama prizivali golem strah od dana kada će biti kažnjeni. I trebali su biti početkom devedesetih, ali im opet u pomoć dođoše dotadanji partneri Srbi koji su oružjem napali Hrvatsku pa se čak i blaga lustracija u tom trenu pokazala nemogućom i kontraproduktivnom, a poslije rata su, začuđeni ali sretni, opet stali na noge – za razliku od stopostotnih invalida iz Domovinskoga rata koji na noge ne mogu stati. Da je s komunizmom gotovo, većina se pomirila, a sinove i kćeri uputila u nejasno područje socijaldemokracije prema kojoj ni sinovi nisu imali razumijevanja jer su stasali u slasti i masti, ali je barem zvučalo lijevo. A socijalno će nevoljni Hrvati možda popušiti. I jesu. Pod tim barjakom socijaldemokratskim nosili su i nose sinovi u pokrivenoj košari jugoslavensku zastavu i ljube ju u noćnim pijankama, a ne razvijaju je javno nego danomice nagrizaju i potpaljuju hrvatski barjak sve do žuđenoga časa kojemu se nadaju.

Vrlo poučan intervju

Nastavljam na temu straha. U ovih se dvadeset i pet godina ipak ponešto zbilo i promijenilo, pa i ostojićevsko utjerivanje straha ima granice preko kojih ne može, premda je na samu granicu stiglo s teškim policijskim vozilima. Da je tako svjedoči po protunarodnu vlast razorni intervju s Milijanom Brkićem koji ima informacije o mračnim tajnama vladajućih pa neke i otkriva a neke još vjerojatno čuva za finale, zna gdje je na mjestu plaženja pantovčačkih poskoka i režimskih pnuskoka ostala sluz nezakonitosti, pa vrlo hladnokrvno poručuje da ubrzo dolazi vrijeme kada će se o tome povesti računa.

Miljan BrkićVrlo učtivo, birokratsko priopćenje policije sastavljeno u ostojićevskom kabinetu, znak je da je poruka primljena i shvaćena. Na taj je način (barem) uspostavljena ravnoteža straha, pa možemo mirnije ići (barem) prema predsjedničkim izborima. I za njih se Milijan pripremio pa napokon javnosti objasnio ono o čemu se ili nije govorilo ili se tu i tamo spomenulo pa zašutjelo – o niskoj prljavoj mreži ispletenoj u pogrebnim poduzećima , komercijalnim bankama, glazbenoautorskom poduzetništvu i raznim kunama zlaticama u kojima je krhke pijanističke prste imao Ivo Josipović , autor nove pravednosti. Bivši predsjednik, kako točno reče Brkić.

I Milanović je poruku razumio, pa zašutio da se ne ukopa dublje demantijem koji će se poslije pokazati neistinitim (ipak je nešto naučio) te umjesto naznačene teme posegnuo za popunjavanjem mjesta u Ustavnom sudu, onom Ustavnom sudu koji mu jako ide na živce a samo ondje nema svoje ljude, ili barem približno svoje. Tako nudi Mladena Bajića i zove u pomoć HDZ da mu pomogne instalirati donedavnoga državnog odvjetnika sklonog odgođenoj represiji i oportunizmu. Na taj bi način, s još ponekom interpolacijom, Ustavni sud izgubio sadašnji karakter i postao još jednim mjestom sitnog političkog trgovanja, što onda znači definitivan sumrak i ove virtualne demokracije.

Hrvatski generali

generaliKolindino zazivanje generala kao budućih savjetnika (potpuno se slažem, premda bi oni koji to žele mogli postati savjetnicima već sada, u kampanji) podsjetilo je na njihov odlazak iz aktivne službe, to jest umirovljenje po zlotvorskoj direktivi obrazloženoj lažnom potvorom da su pripremali puč. Budući da je od te direktive prošlo dosta vremena i djeca koja su tada imala pet godina danas imaju blizu dvadeset, treba podsjetiti : radilo se o političkoj osveti hrvatskim, Tuđmanovim generalima koji su trijumfirali u ratu protiv srpske agresije i uživali ( i uživaju) velik ugled u narodu, za razliku od tipa koji ih je umirovio. Pismo koje je za generale bilo kobno, nije sadržavalo ama baš nikakve pučističke prijetnje. Ni generali koji su ga potpisali nisu bili hunta niti su mogli biti, nisu bili neka stara vojska koja kao turska (donedavno) drži ključeve vlasti i može srušiti koga želi u bilo koje vrijeme. Ne, oni su bili i ostali hrvatski branitelji, najsmjeliji dio naroda koji se našao u smrtnoj nevolji, oni su otkrili u sebi vojnike i bili otkriveni kao zapovjednici u najstrašnijim danima koje su proveli u bitkama i rovovima s ostalim braniteljima, dijelili ne samo njihove patnje nego i smisao borbe.

JugoslavijaPa kada je nakon preokreta početkom našega stoljeća narodnom zabunom nadošla vlast koja je bez krzmanja bacila pod noge sve vrijednosti za koje su se borili i stala kriminalizirati branitelje a Hrvatsku vraćati prema novoj Jugoslaviji – dužnost generala bila je da dignu glas, barem pismom. Da se zna kako se nisu odvojili od naroda jer imaju lijepe odore i nešto više novaca , da se zna kako više drže do svoga ugleda i savjesti nego do činova. Je li to politika? Jest, svaki čin koji nije privatan, koji se odnosi na javno djelovanje jest politika, u ovom slučaju politika u najplemenitijem smislu riječi, prisebni pokušaj spašavanja polisa od barbara, pa i od njega samoga. Koliko znam, hrvatski generali nisu se promijenili , ni oni koji su postali predmetom histeričnih ostojićevskih i karlapontovskih, vazda engleskih progona – eto Mladena Markača i opet među braniteljima u Savskoj, svaka mu čast. Pa zato Kolinda dobro misli kada ih zove za savjetnike, a oni ne bi trebali tražiti dlaku u jajetu. Došlo je vrijeme da se opet jednom ujedinimo u svojevrsnu frontu nacionalnog oslobođenja, koliko god to patetično zvučalo, ali što jest – jest, potrebno je jer nas je klatež dovela do ruba.

Jezik i Broz (ne onaj)

U katalonskom buntu i zahtjevu za državom, nakon riječi država svaki Katalonac spominje jezik. Jer im je španjolski nametan, jer se njihovom narodnom katalonskom jeziku rugalo. U majdanskim i predmajdanskim ukrajinskim danima nakon riječi Ukrajina najčešće se spominjao ukrajinski jezik koji je zabranjivan i proganjan. Tako i u Hrvatskoj u dvije Jugoslavije, te sada opet u prijetvornoj igri oko hrvatskoga jezika – ispod žita radi se na mnogo strana ono što se u dvije Jugoslavije radilo javno, iz Beograda i iz zagrebačkih (i riječkih) crvenih pustinja.

zidEto primjerice, taj nesretni i navodno hrvatski Institut za jezik i jezikoslovlje – čuven po Jovanovićevu pravopisu – objavljuje reprint Brozova pravopisa. Zašto? U načelu, uvijek je lijepo imati reprinte starih izdanja da čovjek ne kopa po arhivima i knjižnicama, ali zašto baš Brozov pravopis i zašto baš sada? Pa zato što je Broz bio vukovac, a njegov je pravopis nosio hrvatsko ime, što bi valjda trebalo poduprijeti ovodobno objavljivanje Institutove tek ponešto pripitomljene zvjerske vukovštine koja i nije drugo negoli promidžba nakaradnog jugoslavenstva. Drugim riječima: hajdmo malo pomaknuti katalonski prema španjolskom -ako se Katalonija i odvoji te postane samostalnom državom, bit će to ipak neka podloga za ponovno ujedinjenje u budućnosti.

(Usput: prebirem u zagrebačkoj knjižari stranice knjige nekoga jezikoslovnog mulca kojemu ne mogu zapamtiti ime: nalazim njegov umni zaključak da doduše ne bi bilo oportuno nazivati hrvatski jezik srpskohrvatskim, ali ni hrvatskim, pa predlaže da se umjesto naziva hrvatski rabi – štokavski. I Srbi bi mogli nasjesti jer još nisu osvijestili da im jezik nije štokavski…Ideja o štokavskom kao „jeziku” nije naravno nova, za knjige na „štokavskom” dijele se u „regiji” i književne nagrade , kao zamjena za „jugoslavensku književnost”. I eto, sudjeluju poneki hrvatski autori, natječu se. Lova je lova, za nju se može kupiti goveđi jezik s umakom.)

Berlinski zid

ŠešeljSpektakularno proslavljen pad berlinskoga zida, u Berlinu. U Zagrebu Teršeličkini i Mesićevi antifašisti otkrili da baš na taj dan pada Kristalna noć. Iz Berlina se za HTV javio predsjednik Hrvatskoga sabora Leko koji nam je objasnio da je pad berlinskoga zida imao zamašne posljedice, sve je po istočnoj Europi popadalo i raspadalo se – u miru Božjem. Samo mi nismo bili te sreće, reče, jer „smo imali agresiju”. Čiju smo to agresiju „mi imali”, ostalo je nepoznato, kao i u udžbenicima za đake. I papa Franjo se dotaknuo berlinskoga zida. Reče da treba graditi mostove a ne zidove. Slažem se. Za početak treba sagraditi Pelješki most.

Šešelj

Upravo je dirljivo gledati kako su Vučić ponaša otkako je čuo da dolazi njegov gazda Šešelj. Sav se nekako prometnuo u đačića, oznojen i ozaren, vidi se da „ne bi hteo ništa da kaže suprotiva a opet mu je mnogo neprijatno, kao i đačiću Nikoliću”. Ne znaju šta bi, jel da ga dočekaju kao što valja dočekati oberčetnika i zločinca, da mu padnu oko vrata ili što? Dolazi Osvetnik, a moglo bi se desiti i da mu se oni nađu na cipeli jer su šurovali s europskim mangupima.

A što je u stvari na stvari? Ma u stvari je na stvari da je u potpunosti ispunjen stari dogovor o spašavanju Srbije od bilo kakve krivnje . Povijest odnosno „istorija” zapisat će da nitko od srbijanskih zločinačkih vođa nije osuđen: Milošević umro, Šešelj navodno umire i svakako ne će živjeti još deset godina koliko bi potrajalo suđenje pa neka ide, ostalo što jest osuđeno sitnež je i nije važno, Kadijević je umro u Rusiji, Adžić odumro, protiv vodstva JNA u srbijanskoj službi nikada i nije podignuta optužnica, ni za kakvu agresiju ni na koga nije suđeno… Bože pravde…

JosipovićA i u dobro se vrijeme vraća osvetnik Šešelj – srbijanska i ruska vojska upravo imaju vježbe u blizini hrvatske granice, što naše ministarstvo obrane a ni ono vanjskih poslova nije našlo za shodno uočiti. A Vlada u cjelini valjda smatra da se vježbe posve slučajno održavaju blizu slučajne države Hrvatske, te ni slučajno nema razloga za (barem) oprez. Šešelj nema što izgubiti pa će napraviti štetu kao smrtno ranjeni vepar. A u Srbiji će sljedećih mjeseci biti zanimljivo. Ona ima što izgubiti.

Ne lažu svi Srbi

Nikada se nisam mogao posve sroditi s onim užasnim zaključkom četnika Dobrice Ćosića da svi Srbi lažu, i s njegovim podatcima kada i zašto lažu. To je jednostavno paradoksalna šovinistička predrasuda. No, nekima u Hrvatskoj dobro dođe kao obrana: Lazanski je negdje rekao ili napisao da je Jelena Lovrić negdje njemu rekla početkom devedesetih „kada će konačno doći ta tvoja armija”, a sada Jelena veli da to nije istina. Već i zato što Srbi lažu, kao što je tvrdio Ćosić. Zatim Aleksandar Vasiljević, šef KOS-a piše da mu je Mesić davao podatke, ali se to nije provjeravalo jer Srbi lažu. Onda je ambasador Cvetičanin nešto spominjao vinodolske sastanke s Josipovićem, ali se ni to ne provjerava, odnosno ne provjerava se je li tu bilo još nečega osim „hrestomatija” – ne čačka se jer Srbi ionako lažu. Vidite kako su predrasude opasne i kako šovinizam šire oni koji se navodno protiv njega zdušno bore.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Samo rasisti i islamisti poštuju Haaški sud

Objavljeno

na

Objavio

To sam rekao još 2005. nakon izjave Iustitiae et pax HBK koja ga je okvalificirala kao rasistički. Prije Praljka, prije Gotovine, prije svih drugih farsi.

Međunarodni haaški sud za bivšu Jugoslaviju utemeljilo je jedno političko (!) tijelo Ujedinjenih naroda u kojemu su glavnu riječ vodile velike sile koje su, kako svjedoči i desna ruka Del Ponte, Florance Hartmann, uz pomoć svojih špijuna u Tribunalu vodile ciničnu politiku optuživanja kojoj cilj nije bio pravo, pravda i žrtve, već njihovi geopolitički i ekonomski interesi u raspadnutoj Jugoslaviji, poglavito Velika Britanija.

Sud je stoga i završio s radom a da nitko od arhitekata zločina, i korijena svih zala ovdje, od Miloševića preko Ace Vasiljevića i KOS-a, te vojnog vrha JNA-a, nije presuđen. Taj sud time je posijao sjeme novog rata, produbio nemir, a ne mir, falsificirajući povijest. Politički sud s političkim tužbama i presudama.

Nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, ako me netko želi ‘teretiti’ za dvostruke kriterije ili ‘promjenu mišljenja’, napisao sam također da je, kao i prva, tako i oslobađajuća presuda Gotovini djelo političkih igara, a tekst imate na internetu pod ciničnom naslovom ‘Danke USA’.

Rasistički iz dva razloga

Gotovina, kao i Markač, da nije bilo, opet, politike, tamo nisu trebali ni završiti, ali je Sanader štitio ‘kolegu’ Jarnjaka. Da su naši političari politički lobirali kao za Gotovinu ‘tamo gdje treba’ (u sudu ne), i presuda BiH šestorci bi bila drugačija.

Haaški sud za bivšu Jugoslaviju je rasistički iz dva razloga. Prvi što su Sud (Tribunal) ustrojili i njegovim djelovanjem upravljali oni koji su sami trebali biti suđeni za teške ratne zločine, poglavito Velika Britanija i SAD, koji su samo u zadnjih dvadesetak godina u raznim osvajačkim ili ‘preventivnim’ ratovima počinili toliko zločina, masakara nad civilnim stanovništvom, da su srpska agresija i potonji ratovi dječji vrtić za ono što se događalo samo od Afganistana, preko Iraka do tzv. arapskog proljeća.

Očito da su zločine po njima sposobni činiti samo Balkanci, ili oni u Ruandi, dok ovi ‘izvoze demokraciju’, ‘ljudska prava’, a to što usput pobiju milijune civila, žena i djece nazvali su ‘kolateralnom štetom’. Čisti rasistički pristup (međunarodnom) pravu i pravdi. Oni su, uostalom, i blagoslovili Miloševića i dali mu mig da krene ‘disciplinirati’ ‘separatiste’, najprije Slovence, a onda i Hrvate, pri čemu za Vukovar nitko nije presuđen, a Ratko Mladićnije odgovarao za Škabrnju.

Danas pak Hrvatima kao primjer pomirbe daju Francuze i Nijemce, propuštajući reći da se znalo tko je tu zločinac, agresor (Njemačka), a tko žrtva, okupiran (Francuska). Naprotiv, ovdje su ravnotežom krivnje Srbija i Hrvatska stavljene na istu razinu, a u BiH presudom šestorci de facto jedini agresor bila je Hrvatska, dok se u presudi Mladiću takva umiješanost Beograda, i slijepcu jasna, negira. Bagra.

Na drugi razlog koji pokazuje rasističku narav ovog suda ukazala je Iustitia et pax u Lisabonu 2005. napisavši: ‘Sud je osnovan za ratne zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije. Nije osnovan za Hrvate, Slovence, Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce, Crnogorce. No, i pripadnici drugih nacija bili su uključeni u sukob i zločine na ovim prostorima.’

Naime, samo najdrastičniji primjer među mnogima, u zoni odgovornosti nizozemskih i engleskih vojnika i časnika (general Michael Rose) počinjen je genocid u Srebrenici, no pred sudom u Haagu nitko od njih niti je optužen niti presuđen, a trebali su stajati uz bok pred sudom zajedno sa satrapima, Karadžićem i Mladićem. No, budući da je Haaški sud (bio) rasistički, to se nije dogodilo, nije suđeno ni Nizozemcima ni Englezima koji su genocid mirno odgledali, čitaj sudjelovali.

Ne priznajem presudu

Stoga ne priznajem ni presudu šestorci, kao i de facto putem Tuđmana, Šuška i Bobetka Republici Hrvatskoj, jer je, za razliku od Nizozemaca i Britanaca, Republika Hrvatska spriječila Olujom novi genocid u Bihaću, po razmjerima vjerojatno puno stravičniji od Srebrenice. S druge strane, međunarodna zajednica nakon sudjelovanja u zločinu u Srebrenici podijelila je BiH legaliziravši genocid u Srebrenici nazvan Republika Srpska koji su omogućili nizozemski i britanski vojnici i časnici.

BiH nije dijelio Tuđman, već međunarodna zajednica legalizacijom genocida, ista ona koja je poticala Miloševića na agresiju. I nije mu presudila, ali Tuđmanu jest. Fuj!

Presuda šestorci pak daljnji je nastavak dijeljenja BiH od strane međunarodne zajednice, jer je put istrebljenju Hrvata od islamista Izetbegovića sada dobio snažan vjetar u leđa, Izetbegovića čiji je otac, koji je u Bosnu doveo bin Ladenove mudžahedine, danas ISIL – ovce, još osamdesetih u Islamskoj deklaraciji ‘proročki’ napisao: ‘Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija.’

Tko dakle poštuje ovaj sud i njegove presude, i sam je onda rasist, islamist i zagovornik genocida kao puta stvaranja država i entiteta.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

HODAK: Pravda je spora, ali nedostižna

 

Josip Jović: Snijeg je pao, zvijeri ostavljaju tragove

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Pravda je spora, ali nedostižna

Objavljeno

na

Objavio

Pravda je spora, ali nedostižna. DORH je hitno pokrenuo kazneni postupak protiv oficira JNA koji su raketirali 1991.g. Banske dvore. Večernjak, iz njemu nepoznatih razloga, piše da se radi o “bivšem generalu JNA Ljubomiru Bajiću“. Možda su Ljubi oduzeli čin generala k’o što je to svojedobno htio napraviti Stipe Mesić. Ali Bajić je i sada general JNA.

Hrvatska je premala za toliko izdajica misle ognjištari, desničari i hrvatski klerofašisti. S druge strane svjetonazorskih barikada biju se ozbiljnije bitke. Progresivce ne zanimaju izlizane, škripave desničarske ploče o izdajicama, Žikinoj dinastiji, Mesićevim čekovima… njihova paradigma je dijalektička, liberalna i sekularna. Ne zanima ih “tko je s kim i protiv koga“. Oni vode kozmopolitske bitke. Skidaju Trumpa na dnevnoj bazi. Šesta lička u Večernjaku i Jutarnjem rudarski sapuna dasku nestašnom Predsjedniku. Bernard Karakaš u subotu na drugoj strani Večernjaka pun nade kliče: “Zvijezde Hollywooda žrtvovane da bi se došlo do Trumpa. Seksualni predator i prikriveni rasist.

Šesnaest žena u zadnjih trideset godina optužuje Donalda za uznemiravanje. Koja memorija pamćenja. Rasist? Pa sam naziv “Bijela kuća“ je čisti rasizam. Zašto je bjelkinja Monica Lewinsky odabrana da “uznemirava“ Billa Clintona? Zašto za nju nije vrijedilo pravilo o zabrani pušenja? A “zvjezde Hollywooda“ se oduševile s đekom Billom, a sada kreću u boj protiv nemorala i pipkanja. Bože, kako je taj Hollywood po farizejštini sličan nama. Drogiranje, pederluk, Sodoma i Gomora, pedofilija… Ako je istina da Biblija laže, da Sodoma i Gomora nisu uništeni, onda njihovi potomci žive u Hollywoodu. Upravo oni se udružuju, po Večernjaku, kako bi se “nemoralnog“ Trumpa skratilo za glavu – obductio capitis. Dobro, bila bi mu olakšavajuća okolnost da ga je 16 “dečkića“ optužilo za pipkanje. Možda bi mu to liberalni Hollywood lakše oprostio. Svatko najlakše oprašta vlastite grijehe. Međutim, Marina Šerić, Bernard Karakaš, Antonija Handabaka, Željko Trkanjec, Ante Tomić, Jelena Lovrić…i hrvatska progresivna većina ne bi mu nikada oprostila ako izdrži dva mandata u Bijeloj kući.

Mark Twain je rekao: “Kad god se nađete na strani većine, vrijeme je da stanete i razmislite“.

Loading…
Marcel Holjevac je, čitajući presudu “šestorici“, pronašao glupost godine: “časni sud“ kaže da je HVO okupirao Ljubuški…” a Marcel se voli izražavati salonsko akademskim rječnikom pa na to kaže: “o jebemteživote…“ Ali zašto ići u Haag po pikantne debilnosti. Mile Kekin se javio iz Beograda: “Manje inteligentni ekstremi skreću Hrvatsku udesno, želim se vratiti u vrijeme Bate Živojinovića“. Miljenko Jergović se možda želi vratiti u vrijeme Draže Mihajlovića. Podoficir Ante Tomić možda u vrijeme đenerala Veljka Kadijevića. Jurica Pavičić se vjerojatno želi vratiti u vrijeme druga Tita.

Oliver Frljić se možda želi vratiti u vrijeme Grge Anđelinovića daljnjeg rođaka Vesne Pusić. To je bilo vrijeme umjetničkih sloboda. Kad se slobodno i nadahnuto moglo s krovova na Trgu bana Jelačića mitraljirati manje “inteligentne ekstreme“. Dražesni događaj iz slavne hrvatske povijesti dogodio se 5.prosinca 1918.g.“Manje inteligentni ekstremi “ tog su dana organizirali protujugoslavenske demonstracije nakon što je 1. prosinca 1918.g. bila stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U to idilično doba kad su se guske odgegale u, kako bi Krleža rekao, maglu. ”Manje inteligentni“ su tražili republiku, a Grga Budislav Anđelinović se užasnuo i naoružao bivše austrougarske mornare mitraljezima. Kad su se pojavili “manje inteligentni“ republikanci, na Grgin znak, zaštektali su mitraljezi i trinaest ljudi je ubijeno, a sedamnaest lakše ili teže ranjeno. Preživjeli su nešto kasnije dobili od jedne do deset godina robije. A veliko finale, kao da ga je režirao Oli Frljić, dogodilo se 1921.g. u Beogradskoj skupštini. U njoj se naš Grgo pojavio kao novovjeki Tezej. To je, naime, bio jedini antički junak koji se snagom i junaštvom mogao mjeriti s Heraklom. Bio je i jedini koji je imao dva oca, Egeja i Posejdona. Kod Tezeja se nije znalo na koga se taj junak uvrgnuo, u kralja ili boga. Grgo se, međutim, uvrgnuo u kralja, a boga je izdao. Izašao je pred čaršiju i pun sebe izjavio da se ponosi na svoje krvave ruke koje su u smrt poslale preteče naše nezavisnosti za koju su tada život dali: Slavko Šćukanec, Sent Martoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrse, Mato Gašparević, Mijo Staničar, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Varšec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelc, Andro Martinko i Antun Tašnar-Jurčić. I na kraju, ako je netko od čitatelja ove kolumne zamijetio da su o ovom tragičnom događaju iz naše novije povijesti išta ili nešto javili na HRT-u, na Hrvatskom radiju, u emisijama ”Kalendar” ili ”Dogodilo se na današnji dan” neka mi javi da se ispričam. Siguran sam da to nema baš nikakve veze s našom medijskom petom kolonom? Ili ne znaju za taj tragični dan ili nastoje to masovno ubojstvo provući ispod radara glancajući lik i djelo Grge i Danka Anđelinovića. Brat Danko je bio možda ponosan što je usko surađivao sa četničkim vojvodom Ilijom Trifunovićem-Birčaninom u Splitu od 1941. do 1943g. Javni mediji očigledno i dalje sustavno štite hrvatske kvislinge.

Moj prijatelj i teniski partner Jura misli da jedino što je istinito u hrvatskim tiskanim medijima su osmrtnice preminulih.

Tuže mi se moji malobrojni čitatelji preko g-maila da mi je u ”7dnevno” izašla ista kolumna u dva broja za redom. Ok! Događa se! Ali još više ih ljuti da im se kratica ZDS odmah briše na društvenim mrežama. Možda da probaju na engleskom. For the home ready. Možda bi se i antife primirile. Na engleskom zvuči pomalo infantilno i bezopasno pa možda prođe. Kad se to napiše na hrvatskom svi se tresu od antifašista, Rade, Rade i familije, Borisa Vlašića, Mile Kekina, Brane Pofuka, Šeste ličke u Jutarnjem i Večernjem, Gorana Grahovca, Dina Rađe… Kad sam već kod Dine, on je preko noći postao ozbiljan kandidat da zamjeni Kolindu. Dino iskreno i ponosno u Slobodnoj izjavljuje: “Što ste u čudu?! Nije prvi put da posjećujem grob maršala Tita“. To što netko posjećuje grob “Ljubičice bijele“ niti je čudo niti je vrijedno spomena. Tito je bio i ostao simbol kmetsko-poltronskog mentaliteta naših Hrvateka. Nije važno što se oženio s curicom od četrnaest godina, a skoro anegdotski djeluje i podatak da je od 1941. do 1945.g sustavno davao strijeljati homoseksualce. Bože moj, bila su takva vremena. Zar netko ozbiljno shvaća plasirane laži “inostranih agentura“ da je “Ljubičica bijela“ pobila nakon rata 517.000 tisuća ljudi, pa da se nalazi na 8. do 12. mjesta na nekakvoj njihovoj listi ratnih zločinaca. Nevažne su Huda jama, Goli otok, Križni put, udbina ubojstva “neprijateljske“ emigracije, zatvaranje i suđenje na dugogodišnju robiju zbog čl.133. Kaznenog zakona (u što je spadalo i pričanje viceva). Da i ne spominjem njegovo ismijavanje sudaca “koji se drže zakona k’o pijani plota“, pa sada već povijesne gluposti kao “da će Sava prije poteći uzvodno nego Hrvatska postati država” itd. itd. Sve to postaje marginalno, obavijeno nekom plavo, bijelo, crvenom maglom prema broju gostiju koji su se došli pokloniti jednonogom diktatoru u Kući cvijeća. Njihov ponos da je naš Joža bio na vrhu piramide “nesvrstanih“, da su ga primali i predsjednici i kraljevi, da se je slikao sa Sofijom Loren učinile su Broza (ako je zaista bio Broz) modernim Odisejom. Bio je to, naime, Homerov junak koji je na prijevaru užarenim kolcem oslijepio kiklopa Polifema. A taj kiklop ostao je trajno ozloglašen, mada se nikada nije reklo što je bio pravi razlog njegovom lošem glasu. Nas domaći Odisej nikada nije suđen za onih 500.000 tisuća i nešto ubijenih. Međutim, ni naš kiklop nikada nije bio suđen ni osuđen iako mu se znala adresa u Madridu. Ratni zločinci su samo u novo vrijeme oni za koje su to utvrdili “vrhunski“ pravnik iz Groningena i sudac Carmelo ili Carmela. Isti onaj koji se je dosjetio da je HVO okupirao Ljubuški. Oni iz Kuće cvijeća i u “grobu od zlata“ su suvremene metafore za dobro. Kad je na Facebooku izašla vijest o Rađinom “zakucavanju“ u Kući cvijeća mislim da se za komentar javilo barem dvjesto probuđenih i ponosnih “rodoljuba“. Dino majstore, Dinu za predsjednika, Dino u sridu, Dino odvoji Dalmaciju od žabara, od lopova, od ustaša, od klerofašista. Ni u NBA ligi Rađa nije efektnije zakucao. Još ako nam košarkaška repka ne ode na Svjetsko prvenstvo i Olimpijske igre onda će predsjednik Stručnog savjeta KSH u troskoku uletjeti na Pantovčak i razveseliti naše drage orijunaše i ostale ovisnike “Kućice u cvijeću“. U tom slučaju nestat će i “Katolička đamahirija“. A baš nas je krenulo. Evo čitam na Facebooku tipa koji se neumjesno hvali: “Imam vlastiti automobil, imam nekoliko dostavnih vozila, imam i kamion, imam svoj sportski avion, imam jahtu, imam putnički brod, imam čak i bager… Ova Kinder-jaja su fantastična, ništa bez njih ne bih imao”!

Pravda je spora, ali nedostižna. DORH je hitno pokrenuo kazneni postupak protiv oficira JNA koji su raketirali 1991.g. Banske dvore. Večernjak, iz njemu nepoznatih razloga, piše da se radi o “bivšem generalu JNA Ljubomiru Bajiću“. Možda su Ljubi oduzeli čin generala k’o što je to svojedobno htio napraviti Stipe Mesić. Bajić je i sada general JNA. Bivši je zapovjednik 5. zrakoplovnog korpusa JNA. Večernji još uvijek misli da je raketiranje i bombardiranje isto. DORH i njegovi mravi strpljivo su i jobovski odradili svoj nezahvalni posao. Sad nas samo trebaju uvjeriti da četvrt stoljeća nisu imali nikakvih dokaza ni protiv Bajića, Lukića, Jeremića… Da su samo zapitali Denisa Kuljiša koji o tome ima enciklopedijsko znanje, mogli su već 1992.g. dignuti optužnice. Ali hrvatsko pravosuđe nikada nije ovisilo o politici i medijima. Osim kad je politika to izričito htjela, a htjela je skoro uvijek. Sjetite se samo slučaja Sanader, Zagorac, procesa Lora u Splitu, slučaja Glavaš, Merčep, Norac, Perković, Mustač, Đuro Brodarac, Paraga, Đapić, Dedaković, Hrastov i Koranski most…i da ne nabrajam do sutra. Tko su te “zdrave“ snage koje su tako dugo spis držale u frižideru ne znam. Za 26 godina i predmet Agrokor postati će vjerojatno pravomoćan. Ili možda neće? Povijest će pokazat tko je u pravu.

Oscar Wilde je napisao: “Povjesničar je osoba koja daje točan opis događaja koji se nikada nije zbio“. Kao da je Wilde suvremenik Jakovine i Klasića…

Hrvatski europarlamentarac Ivan Jakovčić odlučio je presjeći gordijski čvor. Dosta je simbola fašizma i nacizma. ZDS ne može više proći ni na engleskom. Možemo se služiti samo progresivnim parolama kao što je to svima omiljena “Smrt fašizmu-sloboda narodu“ i isticati crvenu zvijezdu petokraku. U prijevodu sloboda onima koji pobiju sve fašiste. A tko su fašisti odlučit će naši antifašisti. Tko će tada pisati ovu kolumnu? Jakovčić izgleda nije čuo za zgodnu parolu “Proleteri svih zemalja, uozbiljite se“. Naš Iva pojma nema o rezoluciji Vijeća Europe o osudi zločina svih totalitarnih režima. Možda “ne ume da govori nemački“. Neki naivniji misle da je Ivan licemjer. Mislim da nije. Licemjerna je ova država. Dok god u Puli, Umagu i Istri nastupaju pjevači koji su se slikali u četničkoj ikonografiji za vrijeme rata, a tamo ni nos ne smije pomoliti Thompson koji se protiv četnika borio puškom i gitarom, dotle će Jakovčić, Miletić i drugovi moći prodavati muda pod bubrege. Tobožnji antifašisti su demaskirani i pročitani, ali bez poteza koje mora povući sam državni vrh, sve je to samo čista utopija. Sava je potekla uzvodno, ali čini mi se samo u Sloveniji. Bojim se da naš Ivo muti vodu u odnosima RH i Srbije. On se po uzoru na Josipovića energično zauzima za odstrjel ustaša i četnika. Mislim da će Toma Nikolić, Vučić i Vulin “da puknu od smeha“. Četništvo i Draža su ”rehabilitovani” i sad tamo neki Istrijan traži da se odreknu svojih heroja. Kako to samo naši u Istri ne reaguju, misli si Vulin. Onda još Ruža Tomašić pali vatru pa kaže “Fašisti, komunisti i nacisti imaju zadnja četiri slova – isti. I jesu isti za zapadni svijet i njihovu demokraciju. Ali homo balkanicus ima svoju glavu, svoju logiku i svoju računicu. Probaj progurati da se osuđuje samo fašizam, nacizam i ustašluk, pa ako ide, ide. Ako ne ide, uvijek neko ide. To je, naime, nekada bio vic o seksu u haustoru…

Na Jakovčića bi se mogla primijeniti jedna Horacijeva: “Laudator temporis acti“ iliti hvalitelj prošlih vremena. A i Ciceronova: “O tempora, o mores!” ili o vremena, o običaji..

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari