Pratite nas

Komentar

Glumci skinuli maske. Serijama i filmovima nastavili nezavršeni rat

Objavljeno

na

Prebirući po kanalima slučajno naletim na tursku dramsku seriju “Alija”, koja donosi priču o životu prvog predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, koja se nakon emitiranja na turskoj nacionalnoj televiziji ovih dana ponovno emitira u BiH. Odgledao sam tu epizodu u kojoj se opisuje kako Srbi zarobljavaju Izetbegovića u sarajevskoj zračnoj luci.

Filmske scene uspoređivao sam sa sjećanjima kada sam preko TV-a Sarajevo uživo toga 2. svibnja 1992. gledao kako se u Bosni i Hercegovini rasplamsava rat. Pretpostavljam da je rijetko tko u BiH i Turskoj seriju promatrao kao filmsko ostvarenje. Bošnjaci su seriju pratili kao dokumentarac koji glorificira njihova predsjednika i na autentičan način prikazuje stvarne događaje, Srbi kao tursku propagandu o istim tim povijesnim danima, piše Jozo Pavković/VečernjiList

Bez obzira na povijesnu vjerodostojnost i upitnost umjetničke vrijednosti ovoga dijela, serija se doima neprirodno baš zato što je turska. I ne zato što su glumci i jezik turski već zato što je to njihova produkcija. Njezinu vrijednost umanjuje i činjenica što je nastala u režiji Erdoğanove televizije. Jednako kao što bi ekranizacija svakoga srpskog političkog i vojnog lidera bila upitna u ruskoj produkciji. Neprirodno bi bilo i da, primjerice, Vatikanska televizija u svojoj produkciji radi filmove o hrvatskim predsjednicima ili generalima.

Bilo je još barem desetak filmova, koje su o ratu u BiH radile svjetske kuće. Većina njih ostali su nezapaženi. Možda i zato što su scenaristi zarobljeni svojim stereotipima, umjesto umjetničkih djela, snimali propagandne dokumentarce. Svi ti filmovi nimalo nisu doprinijeli boljoj slici BiH. Naprotiv. Bez obzira na to što su to umjetnička djela (s navodnicima ili bez njih), ona su ipak pojačala “istinu” o državi u kojoj žive zaraćena plemena. Takvu sliku još više je naglasila domaća produkcija. Postalo je natjecanje kako snimiti film, ne kako bi privukao zaljubljenike te umjetnosti već kako bi politički diskreditirali ratnog neprijatelja. U BiH je od rata snimljeno 15 filmova, od čega je čak 14 bošnjačkih. Ratne žrtve pretvorile su se u filmske osvetnike. Zbog toga postoje popisi filmova, koji se ne mogu distribuirati na pojedinim područjima. Pa čak i strani. Tako, primjerice, film hollywoodske glumice Angeline Jolie “U zemlji krvi i meda” nije dobrodošao u Republici Srpskoj. Sličan status imaju Kusturičini filmovi u dijelu Federacije.

Filmovi s ratnom tematikom koriste se i u današnjim političkim obračunima u BiH pa čak i unutar istog naroda. Sarajevska županijska televizija, koja ima ulogu javnog servisa, našla se proteklih dana u središtu borbe vladajućih i oporbenih stranaka jer je na dan obilježavanja genocida u Srebrenici emitirala dokumentarni film “Tužitelj, branitelj, otac i sin” za koji tvrde da vrijeđa bošnjačke žrtve. Svojedobno je polemiku u srbijanskoj javnosti izazvao dokumentarno-igrani film “Radovan – Povik iza zidova tamnice” koji donosi osobnu ispovijest Radovana Karadžića iz Haaga u trenucima izricanja presude na 40 godina zatvora.

Rat u BiH bio je izazov redateljima i nakon Drugoga svjetskog rata. Sjetimo se “Kozare”, “Sutjeske”, “Neretve”, “Valtera”… Tada su filmovi služili za veličanje samo partizana i Tita. Danas veličaju tri vojske: Armiju, HVO i VRS, odnosno Izetbegovića, Bobana i Karadžića. Rat bez pobjednika s trima političkim istinama pisci i redatelj nastavili su oružjem i u odorama koje danas nose glumci. I ne samo dok su pred kamerama. Neki od njih, koristeći svoju popularnost i svoje filmove, skinuli su maske i prednjače u širenju međunacionalne mržnje.

Turska serija o Aliji Izetbegoviću možda bi pak i uspjela da je u svojoj ideji imala samo namjeru ekranizirati povijesni lik bez povijesnih predrasuda. Ovako će završiti kao “sapunica” koju će gledati samo “predsjednikovi ljudi”. Svi drugi stvorili su o njoj svoj sud još dok se snimala. Njima je za ocjenu šest epizoda dovoljna samo jedna rečenica koju je glavni lik (Alija Izetbegović) dan prije smrti rekao predsjedniku Turske: “Tayyip, vi ste potomci sultana Fatiha, ovaj prostor vama je u amanet, zato ga čuvajte”. Zato “Alija” u stranoj (turskoj) produkciji nikada neće dobiti Oscar od ratoborne domaće publike.

Jozo Pavković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

‘Trajbanje’ demokracije

Objavljeno

na

Objavio

Pitanje je koliko je oportuno očekivani izlazak Velike Britanije iz EU nazivati rastavom. Jer, ne radi se o dva partnera nego o izlazu jednog partnera iz partnerske zajednice u kojoj su sve članice, zasad njih 28 (ili 27) ravnopravne, koje su po svojim pravilima izabrale svoje organa. Organi su zajednički svim članicama. Možda bi bila usporedba s rastavom od poligamne zajednice, iz koje izlazi samo jedna članica, a ostaju ostale. U svakom slučaju, jedna manje. Uz zajedničke eurounijske propise, koje bi potpisnici i članice trebali poštovati, tu je i faktor demokracije, jer se radi o državama članicama ustrojenima prema demokratskim i deklaracijama i uzusima. Demokratskim državama. I realnom deklarirano.

Današnje stanje (nedjelja) u tijeku postupka rastave u, moglo bi se reći, poligamijskoj zajednici je – suspendiran na određeno vrijeme britanski parlament , što znači i suspenziju najvišeg britanskog demokratskog tijela i djelovanje britanske vlade pred izlazak uz suspendirani parlament. Ali i, to treba naglasiti, uz očekivanje odluke britanskog Vrhovnog suda, koja bi trebala razjasniti pitanje zakonitosti Johnsove inicijative o suspenziji parlamenta. Odlika se očekuje sljedeći tjedan. Odluka Vrhovnog suda imat će, uz ostalo, i utjecaj na percepciju britanske demokracije.

Zanimljivo je da je, prema Večernjem listu, britanska vlada označila „non-paper“ dokumente koje je poslala u Bruxelles „vlasništvom vlade Njezina Veličanstva“ ,izrazivši time da ne želi njihovu podijelju ostalim članicama. Dokumenti bi u pisanom obliku trebali obrazložiti prijedlog alternativnog rješenja glede inzistiranja da mu je, Premijeru Johnsonu, ranije postignut zaštitni mehanizam za Sjevernu Irsku potpuno neprihvatljiv.

Pitanje je tiče li se to sve i ostalih članica EU, a u ovoj prigodi im je informacija nedostupna. Radi se o jednoj stvari, ali cijeli postupak i njegov dovršetak ili završetak, sadržavat će i ostalo, jer u tijeku pregovora ništa nije nemoguće, pa i odlazak bez dogovora. A sve će se odnositi na sve članice, jer su se ulaskom u EU odrekle dijela svojeg suvereniteta, a radi s o suverenim državama. Hoće li, ili već „pati“ demokracija u ovoj fazi gdje jedna članica pregovara s EU, ne želeći da o sadržaju pregovora znaju i ostale, prema normama, jednakopravne članice. Zločesto pitanje je ima li u toj „musaki“ moguće i drugih „demokratskih“ dodataka i začina?

Pada na um reminiscencija kada se radi o rastavi u poligamskoj zajednici, da bi se slobodnije moglo reći, da se radi o izlasku iz „harema“ , jer su, i Europska unija, i ostale članice po imenima ženskog roda. No, šalu nastranu, svaka rastava, bilo koje vrste, košta. Zato se uređuje u ljudskom smislu zakonima, a u zajednicama zajedničkim propisima i dokumentima, kako bi se izbjegli pitanja i problemi prigodom izlaska. Do sudovanja na bilo kojoj razini. Da problema, i to ne lakih, ima pokazuje dosadašnji tijek, pa i igranje s demokracijom, koje nije završeno i tek slijedi. Kako će se odraziti na cijeli konglomerat odnosa koji ga prate i na kojega će utjecati, vidjet će se uskoro. Pitanje je jesu li sve stvari predviđene, jer prigodom rastava bilo koje vrste javljaju se problemi koje nitko nije očekivao. Pogotovo što se tiče financijske strane.

Imamo sa jedne strane Veliku Britaniju, sa suspendiranim parlamentom, i suspendiranom demokraciju, a djeluje vlada i njezin predsjednik, a s druge, EU birokraciju i demokraciju u kojoj članice ne mogu saznati o čemu točno raspravljaju čelništvo sa jednom članicom.

Daljnje „trajbanje“ demokracije slijedi, ostalim članicama na znanje i ravnanje…

Antun Drndelić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Važno je zvati se Mate, ali za boks i pjesmu – ne za komunikacijske znanosti

Objavljeno

na

Objavio

Kada javno imenovani komunikacijski stručnjak pretendenta na Pantovčak odrađuje „prljavi“ dio kampanje i na svom Facebook profilu objavljuje kako „medijima ne treba vjerovati“ postaje jasno da u stožeru Miroslava Škore nisu posložene sve kockice. Mate Mijić, čini se, gubi kompas. Javno proziva HDZ za otkazivanje Škorinih koncerata, pa čak i za onaj u Donjem Miholjcu gdje je na vlasti nezavisni gradonačelnik.

S obzirom na Mijićevo dosadašnje političko iskustvo trebao bi znati odakle pušu vjetrovi u Miholjcu, pa otkazivanje koncerta ostaviti adresirano na samom gradonačelniku jer opcija kojoj je gradonačelnik sklon ne podržava udruživanje Mosta i Suverenista sa Škorom. Da je zbog HDZ-a želio otkazati koncert, učinio bi to ranije.

Piše: Ante Rašić

S druge strane, s obzirom na Mijićevo komunikacijsko iskustvo trebao bi znati da mu upravo novinari mogu biti najveći saveznici pa nije baš najpametniji potez – prozivati ih na društvenim mrežama.

Iako je Škoro oko sebe okupio ekipu s bogatim iskustvom, čini se da mu upravo najvažniji suradnici Radeljić i Mijić postaju sve veći teret.

Radeljićev pokušaj prokazivanja predsjednice Grabar-Kitarović mailovima o kojima tobože ne želi govoriti, a pritom puštajući u javni prostor upravo one teze kojima se približava biračkom tijelu Suverenista nisu baš pale na plodno tlo. Mijićev verbalno agresivni pristup prema svima koji na glas ne skandiraju Škoro Predsjednik u objavama i komentarima na vlastitom profilu na društvenim mrežama podsjeća na Mostov komunikacijski profil.

Čini se da Škorin stožer ima dvije tračnice koji ne djeluju baš previše koordinirano, pa će teško njegov vlak tako stići do cilja.

Poznati američki komunikolog Richard L. Lanigan kao osnovnu postavku političke komunikacije zasniva na psihosocijološkoj studiji ciljane skupine kojoj se obraćate.

Izgleda da PR ekipa potencijalnog predsjedničkog kandidata Miroslava Škore uopće ne zna kome se obraćaju, koje je to biračko tijelo.

Njihovo uho, očito ne čuje što to biračko tijelo želi čuti od njih, odnosno njihove poruke nisu dovoljno jasne i artikulirane. Nepostojanje dosljednosti u izjavama njihovog klijenta posljedica je nepoznavanja razmišljanja i poimanja politike biračkog korpusa, te dovodi do lutanja u odabiru ciljane skupine. Tako su sretno naciljali velike podupiratelje Stipu Mesića, Ivu Josipovića i Antu Nobila.

Sve ovo doima se kao odabir sjedanja na jednu od tri stolice koja nije dovoljno čvrsta da se ne bi urušio čitav projekt. Sjedio na tri stolice nije nitko, pa neće ni Miro Škoro, bez obzira koliko mu bilo koji Mate pomogao.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari