Pratite nas

Komentar

Godinu danas nakon eksplozije nacionalne euforije ponovno tamo gdje smo bili

Objavljeno

na

Godinu je dana prošlo od fantastičnoga rezultata hrvatskih nogometaša na svjetskom prvenstvu u Rusiji. Dalićeva trenerska filozofija „vjera, pozitiva, karakter“ u kombinaciji s nogometnom kvalitetom Hrvatsku je dovela gotovo na sam vrh svijeta. Tih dana cijela je država zračila pozitivom i zajedništvom, a uspjeh viceprvaka svijeta pokazao nam je na kakve su podvige Hrvati spremni kada imaju pravo vodstvo.

Na žalost, godinu dana iza nogometnog podviga, „stanje nacije“ vraćeno je na ono pred prvenstvo u Rusiji: apatija, rezigniranost, kriminal, korupcija, grabež, gubitak ideala, dezavuiranje svih vrijednosti, moralni relativizam… Iz Hrvatske se i dalje iseljava, i to ne više toliko zbog ekonomskih razloga koliko zbog nesređene države koja se pretvorila u hajdučiju i podjelu ratnog plijena. Hrvatska danas je država kojom vladaju partikularni interesi koji se ostvaruju kroz kriminalne i mafijaške načine djelovanja. Tko nije dio nekoga klana, ne piše mu se dobro i sustav ga sili da preživljava ili potraži sreću negdje drugdje.

Stanje takvo kakvo jest, posljedica je nesretnoga povijesnog naslijeđa, ali i nespremnosti svih nas da mijenjamo stare navike i mentalitete. Protivno fantazmagoričnim pripovijestima o (pre)svetome narodu i zlim političarima, u pluralističkim demokracijama svaki narod ima vlast kakvu i zaslužuje. Narod je taj koji bira političare, a Bog je ljudima dao slobodnu volju i zdrav razum da prosuđuju i na temelju prosudbi donose odluke. Slaba politička kultura i nedostatak iskustva državništva imaju značajnu ulogu u svemu, no razlog zašto birači biraju uvijek iste političke opcije koje uništavaju državu i društvo svih ovih godina krije se u nečemu drugome.

Naime, stotine tisuća ljudi (prema nekim procjenama gotovo 60 % ljudi s primanjima) direktno ili indirektno vezane su pupčanom vrpcom na proračun i interese velikih stranaka, tako da je bilo kakve promjene vrlo teško očekivati. S druge pak strane, protestna biračka baza ili odlazi u inozemstvo ili je vrluda od jednoga do drugoga protestnog kandidata (riječ je o biračkoj bazi koja se vrlo lako i brzo razočara). Problem je, dakle, Sustav koji je okrenut naopačke i stimulira izokrenute vrijednosti i moduse djelovanja. Sve ostalo je samo posljedica takvoga sustava.

Sve što se događa u državi, sva pljačka i grabež, ne bi bili mogući kada ne bi imali protekciju vlasti. I to ne samo izvršne vlasti, nego i treće, sudbene grane vlasti. Besprizorna korupcija i kriminal koji su premrežili sve pore društva ne bi bili mogući kad bi pravosuđe radilo svoj posao. No, pravosuđe je u Hrvatskoj samostalno i neovisno samo na papiru, a u praksi se svaki dan krše kaznenoprocesna načela i umjesto njih inaugurira načelo političkog kriterija. Povremeni procesi protiv političara uglavnom se odnose na međusobne obračune unutarstranačkih i međustranačkih klanova. U takvoj raboti ulogu igra i „četvrta sila“, a to su mediji kojima primarni cilj nije informiranje građana, nego doziranje informacija i čuvanje leđa kriminalnim strukturama. Otkrivanje afera, baš kao i slučaju pravosuđa, dio je spomenutih stranačkih obračuna.

U isto vrijeme ljudi bježe glavom bez obzira iz države, nerijetko i na dezerterski način, i uništavaju perspektive da se u budućnosti bilo što promjeni na bolje jer tamo gdje nema ljudi nema ni života i napretka.

Veliki Chesteron je u knjizi „Pravovjerje zapisao: „Moje prihvaćanje svijeta nije optimizam, ono je više nalik patriotizmu. To je stvar temeljne odanosti. Život nije zgrada za iznajmljivanje soba u Brightonu, koju ćemo napustiti zato što je jadna. To je tvrđava našeg roda, sa stijegom koji vijori na kuli, i što je jadnija, to je važnije da ju ne napustimo. Nije problem u tome što je ovaj svijet odviše žalostan da bi ga se voljelo ili odviše radostan da ga se ne bi voljelo. Problem je u tome da kada zaista nešto volite, onda je njegova radost razlog da ga volite, a njegova tuga razlog da ga volite još i više. Sva optimistična razmišljanja i sva pesimistična razmišljanja o Engleskoj jednako su valjani razlozi da se bude engleski patriot. Slično tome, optimizam i pesimizam su jednako valjani razlozi da se bude kozmički patriot“.

Koliko smo danas u Hrvatskoj blizu ovakvog načina razmišljanja?

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Komentar

Janez Janša: Masakr u Srebrenici se ne bi dogodio da je osuđena komunistička ideologija

Objavljeno

na

Objavio

Povodom obilježavanja 25. godišnjice u Srebrenici premijer Slovenije Janez Janša oglasio se na Twitter profilu.

“Ne bi se dogodila Srebrenica 1995. godine da su osudili komunistički genocid na isti način kao holokaust. Jer ovo je, unatoč većem broju ubijenih, doktrina da se neprijatelj mora fizički uništiti koja je oživjela pri raspadu Jugoslavije”, objavio je Janša na svom službenom profilu.

 

Plenković: Žrtve Srebrenice ne smiju nikad biti zaboravljene

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ante Rašić: Sva težina osjećaja beznačajnosti

Objavljeno

na

Objavio

Sva htijenja prema osjećaju važnosti postanu neizmjeran teret kad ti se dogodi osjećaj beznačajnosti. Upravo to se dogodilo Miroslavu Škori i njegovoj političkoj platformi pod nazivom Domovinski pokret Miroslava Škore.

Sve ono htijenje, preneseno još s predsjedničkih izbora u parlamentarne, postalo je nakon parlamentarnih teret oko vrata svim onim koji su bili uključeni u taj pokret, nadasve koalicijskim partnerima Domovinskog pokreta. Saznanje da si upravo postao nitko i ništa u političkom smislu i da zapravo tvoje ime i tvoj glas nema nikakvu važnost i nikakvu težinu, postaju problem, ne samo u Saboru, već i kod onih koji su ti dali glas i koji su od tebe nešto očekivali, piše Ante Rašić.

Osjećaj beznačajnosti i nemoći, frustriranosti i defetizma neće se manifestirati samo kod onih koji su ušli u Sabor već i kod onih koji su im to omogućili. Sve kalkulacije iz izborne kampanje, obećanja biračima svih onih želja koje su artikulirali postaju teret koji će se vremenom pretvoriti u bunt i optužbe.Za sve ovo isključivi krivci su Miroslav Škoro kao vođa i čovjek koji donosi odluke, ali i njegovi koalicijski partneri, pogotovo oni koji sebe nazivaju Suverenisti.

Kriva je kampanja i predkampanja, vođena potpuno pogrešno, pogrešnom retorikom i pogrešnim komunikacijskim kanalima. Potpuno je promašena kalkulacija o broju njima sklonim biračima i biračima tzv „desnog“ spektra. Koštalo ih je napuštanje retorike iz Škorine predsjedničke kampanje i odricanje birača tzv „centra“ i zanemarivanje znanstvenih ispitivanja o političkim preferencijama birača.

Ne tako davno institut Ivo Pilar napravio je to znanstveno ispitivanje gdje je dokazao da je hrvatsko biračko ili političko tijelo podijeljeno u omjeru : 27-27-27 %. To znači da po 27 % podrške imaju stranke lijevog centra, centra i desnog centra. Sve ono što ostaje dijele ljevica i desnica, a to su upravo birači dviju opcija, one DP i one platforme Možemo.

Potpuno pogrešnom kampanjom, ekipa okupljena oko Miroslava Škore izgubila je sve one glasove centra koje je Miroslav Škoro dobio na predsjedničkim izborima , jer da su radili drugačije danas ne bi bili beznačajni. i oni koje nitko ne treba i nitko ni ne želi. Da je se držalo bar malo načela i retorike iz predsjedničke kampanje DP Miroslava Škore bio bi u potpuno drugoj situaciji i sigurno s onolikim brojem mandata da može biti neko i nešto, da nije beznačajan. Ovako su sve te birače poslali HDZ-u iz samo jednog razloga, straha od njih samih.

Dakako da se to može i promijeniti, no u tom slučaju Domovinski pokret će se morati odlučiti na neke radikalne promjene u svom političkom smjeru, svojoj doktrini i retorici, ali i odricanju od nekih koalicijskih partnera koji su ima već postali teret. Ti koalicijski partneri ionako su ostvarili svoj primarni cilj, a to je udobna saborska fotelja i svi benefiti koji idu uz to.

Ante Rašić/Hrvatski Glasnik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari