Pratite nas

Povijesnice

Godišnjica je atentata na Johna F. Kennedyja

Objavljeno

na

Na današnji dan u 12 sati i 30 minuta po lokalnom vremenu upucan je američki predsjednik John Fitzgerald Kennedy u gradu Dallasu u Texasu. Prvi metak ga je pogodio odostraga u vrat, lagano mu oštetio vratnu kralježnicu i izašao van na sredini grla, ispod grkljana, oštetivši lijevu stranu čvora od kravate. Sljedeći je metak pogodio Kennedyja u stražnju stranu glave i izbio van na desnoj strani lubanje, raznijevši po automobilu komade mozga, kosti i krvi. Poprskan je stražnji poklopac auta, prednje staklo, sjenila, susjedno vozilo Tajne službe pa čak i policajci motociklisti koji su se vozili sa strane.

Jacqueline Kennedy je povikala “Ubili su mi supruga!” i “Imam njegovog mozga u rukama”. U istom otvorenom automobilu s Kennedyjevima su se vozili teksaški guverner John Connally i njegova supruga. Guvernera je također ranio jedan metak i teško je ozlijeđen, no preživio je. Službena istraga je smatrala da je počinitelj ubojstva bio Lee Harvey Oswald i da je on djelovao sam, no prema anketama više od 80% Amerikanaca vjeruje da je u pozadini postojala neka urota i zataškivanje. Oswalda je svega dva dana nakon atentata na Kennedyja ubio Jack Ruby.

Još jedna neobična zanimljivost: istog dana kad je ubijen Kennedy – kobnog 22. studenog 1963. godine – umrla su dva svjetski slavna književnika: C. S. Lewis i Aldous Huxley.

JFK: zašto je ubijen i zašto je to važno?

ako su se u zadnjih šest godina pojavile informacije „zlata vrijedne,” još uvijek jako puno ljudi dvoji o tome tko je ubio predsjednika Johna Fitzgerald Kennedyja i zašto je to pitanje još uvijek neodgovoreno. Postoje i oni drugi kojima paše objašnjenje dano od strane Warrenove komisije o „usamljenom luđaku“ Lee Harvey Oswaldu.

Pa ipak, obje grupe se slažu o tome da istina nije otkrivena, da ništa novo nije otkriveno, već da je cijela stvar stvar prošlosti, povijest, stvar teorije zavjere ljudi koji su bili opsjednuti i koji nisu imali bolje stvari na pameti. Većina javnog mijenja drži da se ubojstvo dogodilo prije gotovo pola stoljeća, pa bi bilo u redu da se krene dalje.

„Ništa nije dalje od istine“, naveo je James Douglass u svojoj nevjerojatnoj knjizi, JFK i Nešto o čemu se ne smije govoriti: Zašto je Umro i Zašto je to Važno (Orbis Books, 2008.). Do sada je to najbolja ikad napisana knjiga o Kennedyjevom ubojstvu i zaslužuje brojno čitateljstvo. Ovom knjigom je autor samozadovoljno zamutio vode u kojima je potopljena istina o najznačajnijem događaju u modernoj američkoj povijesti.

jfk1

Ne događa se često da dijelovi moderne povijesti pruže tako zapanjujuću i zastrašujuću lekciju kao što to radi promišljanje o ubojstvu JFK-a na dan 22. studenog 1963. godine koja je dijametralno suprotna situaciji s kojim je danas suočen predsjednik Obama. Do sada, Obamino ponašanje kopira Johnsona, a ne Kennedyja, jer je eskalirao rat u Afganistanu s dodatnih 34,000 vojnika. Ne mogu se oteti dojmu da je razmišljao o JFK-jevoj sudbini dok je razmišljao o svom slijedećem potezu u Afganistanu.

Douglass prezentira vrlo neodoljiv argument o tome da je Kennedy bio ubijen od strane „Neizrecivih“ (Termin koji označava redovnika Trapistu – po definiciji Thomasa Mertona) snaga unutar SAD-a i snaga Nacionalne Sigurnosti,  jer se preobrazio od hladnoratovskog vojnika u mirotvorca. On iznosi novootkrivene činjenice o tome da je JFK postao velika prijetnja rastućem vojno-industrijskom kompleksu i da je zbog toga morao biti eliminiran i to kroz konspiraciju koju je planirala CIA.

CIA je zagrizla u kriminal i to vodi sve do mafije, ne do ludih pojedinaca, mafije koja je bila kamuflirana kao anti Castrovski Kubanci, a neki od njih su možda korišteni u samoj izvedbi urote.

Zašto i Tko?

Ovo su ključna pitanja. Ako bi se moglo dokazati da se Kennedy, u stvari, sućutno odmaknuo od ratne solucije političkog konflikta; u stvari je, umjesto da je uradio ono na što su urgirali vojni i savjetnici tajnih službi, da koristi silu. On je odbacio takvu opciju i odlučio se za mirno riješenje. Čak štoviše, može se jasno vidjeti da je Oswald bio nasamaren u smrtonosnoj igri i da su snage vojno obavještajnog aparata bile povezane s njim od početka do kraja. Tada je slučaj riješen, ali ne zato što će se prstom upirati u individuu kojoj se izdala naredba da ubije ili povuče obarač, već da se pokaže da je koordinacija atentata uključivala tajnu službe, poglavito CIA.

Douglass je sve potvrdio, pružajući vrlo detaljne i zamršeno povezane dokaze bazirane na vlastitim istraživanjima za koje je imao mnoštvo najboljih stipendija.

JFK i generali koji se nisu nimalo slagali s njegovim mirovnjačkim namjerama. Fotografija vlasništvo Corbisa.

Mi smo suočeni sa suvremenom relevantnošću jer znamo da je svaki predsjednik, osim JFK-a, odbio konfrontirati rast državne nacionalne sigurnosti i njene pozive na nasilje; tada se može logično pretpostaviti da je poruka predana i primljena. U tom pogledu, nije slučajno, da bivši analitičar  CIA-e Raymond McGovern koji je proučavao CIA-u 27 godina, upozorio u svojoj skorašnjoj izjavi: o „dvije CIA-e“ – jedna je analitički ogranak koja dobavlja informacije ravno predsjedniku, drugi dio CIA-e je ogranak koji operira po vlastitim pravilima. McGovern je izjavio: „ Ostavit ću vas sa sljedećom mišlju, a ta je da se sadašnji CIA direktor Panetta, i Obama do određenog stupnja, u stvari jako boje – ne mogu vjerovati da sam to rekao – mislim da se boje same CIA-e.“ I nakon toga je preporučio Douglassovu knjigu za čitanje slijedećim riječima: „Obavio je dobro istraživanje i njegovi zaključci su nadasve alarmantni.“

Pregledajmo povijesno ozračje koje je uticalo na Douglassa da bi potvrdili njegove teze.

Kao prvo, Kennedy  je preuzeo ured predsjednika u siječnju 1961. sa gotovom aurom hladnoratovskog vojnika. Ubrzo mu je bilo namješteno od strane CIA-e da preuzme krivicu za propalu invaziju na Kubu, Zaljev Svinja, u travnju iste godine. CIA i generali htjeli su svrgnuti Castra, i da bi to uspjeli, trenirali su kubanske imigrante za predstojeću invaziju Kube. Kennedy se s njima nije složio i invazija je propala. CIA, vojska i kubanski imigranti su zbog toga ogorčeno okrivljavali Kennedyja. Ali to je sve, u stvari, bilo namješteno i lažirano.

JFK američki predsjednik i mirotvorac, danas su to nespojive stvari.

Iako Douglass ne spomije, a malo Amerikanaca u stvari zna o klasificiranim dokumentima koji su obznanjeni 2000. godine i u kojima je otkriveno da je CIA znala da sovjeti znaju za američki plan napada na Kubu, i to da su tjedan dana prije same akcije obavijestili Castra. To je važan podatak koji bi ljudima trebao nakostriješiti kosu na glavi jer CIA to nikad nije rekla predsjedniku.

CIA je znala da je invazija na Kubu bila osuđena na propast prije negoli su krenuli prema Kubi, ali su ipak krenuli sa svim time.

Pitanje je: Zašto?

A odgovor bi bio: Da krenu i ne uspiju i da naposljetku za neuspjeh okrive JFK-ja

Ova izdaja je u biti pripremila scenu za sve koji su se pojavili iza ovog događaja. Zbog toga je Kennedy otpustio direktora CIA-e Allena Dullesa, iako nije znao sve detalje i kompletnu smicalicu (najtužnije od svega, Allen Dulles je kasnije imenovan za člana Warrenove komisije koja je trebala otkriti tko je i zašto ubio JFK-ja), a njegov glavni zamjenik general Charles Cabell (čiji je brat Earle Cabell, kao u lošem vicu, bio gradonačelnik Dallasa na dan kad je Kennedy ubijen) je rekao da je želio „ podijeliti CIA-u u tisuću djelića i baciti je u vjetar.“ To nisu sentimenti koji bi se svidjeli tajnoj vladi unutar same vlade čija vlast nekontrolirano raste.

Pozornica je bila uređena za sve događaje koji su pratili JFK-ja u odnosu na gotovo sve njegove savjetnike koji su konstantno osporavani da koriste silu u američkoj vanjskoj politici.

1961. godine, unatoč zahtjevu stožernih generala da se pošalju trupe u Laos, Kennedy se iskreno zalagao za ne slanje, kao što je zapovjedio Averellu Harrimanu, predstavniku pri Ženevskoj Konferenciji. „Jesi li  razumio? Želim da nagodbu u Laosu dobijemo pregovorima. Ne želim tamo slati trupe.“

Također, 1961. godine, on je odbio zahtjeve na koje su insistirali njegovi generali, da im da dozvolu da koriste nuklearna sredstva stacionirana u Berlinu i bace ih na jugoistočnu Aziju. Nakon što se sreo sa svojim najvažnijim vojnim savjetnicima, Kennedy je izbacio ruke u zrak i rekao: „Ovi ljudi su potpuno ludi.“

On je odbio bombardiranje i invaziju Kube, što je željela vojska za vrijeme Kubanske krize 1962. Nakon toga on se povjerio svom prijatelju Johnu Kennethu: “Nikad nisam imao ni najmanju namjeru da to uradim.“

Tada je u lipnju 1963. održao nevjerojatan govor na Američkom Univerzitetu na kojeg je pozvan na konferenciju za aboliciju nuklearnih oružja: „Kraj Hladnog Rata i Pax Americana na koje se sili svijet uz pomoć američkih oružja za rat“ će se završiti i pomaći nabolje uz pomoć „općeg i kompletnog razoružanja.“

Nekoliko mjeseci kasnije on je potpisao Djelomičnu obustavu nuklearnih testova sa Nikitom Khrushchevim.

U listopadu 1963. on je potpisao Memorandum za nacionalnu sigurnost broj 263, koji je pozvao na povlačenje 1000 američkih vojnika iz Vijetnama do kraja iste godine i potpuno povlačenje do kraja 1965.

Sastanak JFK-ja i Khrushcheva u veleposlanstvu SAD-a u Beču.

Sve to je uradio dok je u tajnosti pregovarao sa Khrushchevim (preko KGB-a), Normanom Cousinsom i papom Ivanom XXIII, te sa Castrom uz pomoć različitih posrednika. Jedan od nih je bio francuski novinar Jean Daniel. U intervjuu sa Danielom, 24. studenog 1963. godine, Kennedy je rekao: “Podržavam proklamaciju koju je Fidel Castro napravio u Sierra Maestra, kad je s pravom pozvao na pravdu s naglaskom na oslobađanje Kube od korupcije. Čak štoviše, u određenom smislu, Batista je bio inkarnacija mnogih grijehova koji su došli od strane SAD-a. Mi ćemo sada trebati platiti za te grijehe. Ja se slažem sa kubanskim revolucionarima kad je riječ o režimu Batiste.”

To je sasvim jasno: takvi osjećaji su bili posebno opasni, čak i izdajnički za CIA-u i vrhovne generale.

Totalno odbijanje ratne opcije, njegova aktivnost za korištenje pozadinskih kanala za komunikaciju s neprijateljima iz hladnog rata, odredile su da se Kennedy obilježi kao neprijatelj nacionalne sigurnosti i države. Sraz je bio neupitan. Kao što su Douglass i drugi pokazali, svaki korak kojeg je Kennedy napravio je bio usmjeren protiv rata.

Douglass tvrdi da se to dogodilo zbog toga jer je JFK, ratni heroj, bio duboko potresen užasima rata i činjenicom koliko je svijet bio blizu razaranja za vrijeme Kubanske krize. Kroz cijeli njegov život dolazio je u doticaj sa smrću. Na takav način počeo je cijeniti krhkost života. Kad je postao predsjednik, Kennedy je prošao duboku spiritualnu transformaciju, od hladnoratovskog zagovornika do pobornika mira. Generale, koji su ga savjetovali i zagovarali na rat, pokušao je privoliti da taj isti rat zaobiđu zajedno sa svim tragičnim posljedicama tog istog rata. Bio je svjestan rastućeg nezadovoljstva i činjenice da će se morati sukobiti sa generalima i CIA-om. Mnogo puta je govorio o mogućnosti vojnog prevrata protiv njega.

Noć prije njegova putovanja u Dallas, rekao je svojoj ženi: „Ali Jackie, ako me netko zaista želi ustrijeliti s puškom iz prozora neke zgrade, onda to nitko ne može spriječiti. Zašto bih onda brinuo oko toga?“ A mi znamo da to nitko nije pokušao spriječiti jer su oni to planirali.

Ali tko ga je ubio?

Douglass je predstavio zadovoljavajuću količinu dokaza (neke stare i neke nove) koji su upereni protiv CIA-e i prikrivenih akcija ove agencije unutar nacionalne sigurnosti. On je to napravio na vrlo logičan i ubjedljiv način da će se svaki čitatelj otvorenog uma naći zatečen i zamišljen. On ove dokaze povezuje direktno sa JFK-jevim akcijama usmjerenima prema miru.

Douglass također zna, da bi nas zaista uvjerio, on mora prekinuti „konspiraciju tišine, koja će natjerati našu vladu, naše medije, naše akademske institucije, virtualno cijelo društvo, od 22. studenog 1963. do današnjih dana“ da prekine sa „Šutnjom“, ovim hipnotičkim „kolektivnim odbijanjem očiglednog“  koje se održava konstantnim ponavljanjem masovnih medija i porukom da je istina o tako značajnim događajima iznad naše mogućnosti shvaćanja i da je sve to mutna voda, zauvijek. Za one koji cijeli slučaj ne vide kao mutnu vodu, dobiju status luđaka koji jure za urotama.

Strah i nesigurnost blokiraju pravu vrijednost ubojstva – te također pomisao da to i onako već dugo nije važno.

U stvari je važno. Koliko mi znamo, niti jedan predsjednik (od vremena JFK-a) se nije usudio stati na put vojno-obavještajnom kompleksu. Mi znamo da je Pax Americana proširio svoje krakove preko čitave planete sa SAD vojskom stacioniranom u preko 130 zemalja u 750 baza. Mi znamo da je količina krvi i novca potrošena na ratove i ratne pripreme dobila astronomske srazmjere.

Znamo puno toga, i još više toga što ne želimo znati, ili o čemu malo istražujemo.

Lee Harvey Oswald, zvanično osamljeni ubojica JFK-ja.

Ako je Lee Harvey Oswald bio povezan sa obavještajnom zajednicom (FBI, CIA-om) tada je sasvim logično zaključiti da nije bio usamljeni luđak – ubojica. Douglass iznosi cijelo bogatstvo dokaza koji pokazuju da je Oswald od početka bio premještan po cijeloj planeti kao nekakav pijun u igri i, kad se igra završila, pijun se eliminirao u Policijskoj upravi u Dallasu.

Douglass se zapitao jednu stvar, čim je počeo pratiti Oswaldova premještanja: „Zašto je Lee Harvey Oswald bio toleriran i podržavan od strane vlade koju je izdao?“

Nakon što je služio kao marinac u U-2 špijunskoj bazi u Japanu, sa pristupom znanog kao Crypto pristup (višeg nego top secret, taj isti nivo su imali ljudi u Warrenovoj komisiji), Oswald je napustio marince i prebjegao u SSSR. Nakon što je napustio SAD, radio je u Sovjetskoj tvornici u Minsku i oženio se ženom Ruskinjom. Za to vrijeme špijunski U-2 zrakoplov je oboren nad SSSR-om. Oswald se vratio u SAD sa zajmom veleposlanstva SAD-a u Moskvi, da bi se na dokovima u Kobokenu u New Jerseyu sastao sa Spas T. Raikinom, antikomunistom sa dobrim špijunskim vezama, kojeg mu je preporučilo Ministarstvo vanjskih poslova.

George de Mohenschildt, Oswaldova veza u tajnom svijetu CIA-e.

Prošao je imigraciju bez ikakvih problema, nije bio pravno gonjen. Odselio se u Fort Worth u Teksasu gdje je, na sugestiju šefa CIA-inog odjeljka za interne kontakte u Dallasu, imao sastanak sa Georgeom de Mohenschildtom, antikomunistom Rusom, koji je radio za CIA-u. De Mohenschildt mu je sredio da dobije posao samo par dana kasnije u grafičkoj kompaniji koja je pravila zemljovide za vojsku SAD-a, a  koji su imali veze sa U-2 špijunskom misijom nad Kubom.

De Mohenschildt je brižno vodio Oswalda po području Dallasa, te je 1977. iznio u javnost da je on komunicirao između CIA-e i Oswalda, koji se trebao sastati sa Specijalnim komitetom za ubojstva zbog navodnog samoubojstva Gaetona Fonzija.

Oswald se premjestio u New Orelans u travnju 1963, gdje je dobio posao u Reilly Coffe Kompaniji koju je posjedovao CIA-in suradnik William Reilly. Reilly Coffe Kompanija je bila na adresi koja je bila u samoj blizini FBI, CIA, Tajne službe, Mornaričke obavještajne službe i nedaleko od ureda Guy Banistera, bivšeg agenta FBI-ja, koji je radio kao prikriveni akcijski koordinator za Obavještajnu službu i koji je obučavao i snabdjevao anticastrovsku paravojsku koja je trebala smjestiti Kennedyju. Tada je Oswald počeo raditi sa Bannisterom i CIA paravojskom.

Ubojstvom Lee Harveya Oswalda spriječilo se eventualno curenje neželjenih informacija.

Za sve to vrijeme do ubojstva, Oswald je bio na platnoj listi FBI-ja. Dobivao je $200 na mjesec. Ova važna činjenica je bila zataškana od strane Warrenove komisije iako je to izjavio glavni savjetnik te iste komisije, J. Lee Rankin, na zatvorenom sastanku 27. siječnja 1964. Ovaj sastanak je dobio oznaku „top secret“ i njegov se sadržaj otkrio tek 10 godina nakon dugačke pravne borbe od strane istražitelja Harolda Weisberga. Douglass tvrdi da je Oswald „izgleda radio i za CIA-u i FBI“, prvo kao provokator a poslije kao informant. Jim i Elsie Wilcott, koji su radili za CIA-u, odjeljak Tokio od 1960-64 su izjavili u intervjuu 1978. za San Francisco Chronicle: „Svima u našem odjeljku je bilo poznato da Oswald radi za CIA-u.“

CIA-ina špijunka Ruth Paine imala je ogromnu ulogu u organiziranju skrivanja informacija o ubojstvu JFK-ja.

Kad se Oswald preselio u New Orlans u travnju 1963. godine, de Moherenschildt je dodao ulje na vatru tako što je zatražio od CIA-e $285 000 za izvršenje geološkog istraživanja za haićanskog diktatora „Papa Doca“ Duvailera, što se nikad nije izvršilo, ali za što je CIA platila. Ruth i Michael Paine su tada ušli u igru. Douglass sa sigurnošću prati njihove špijunske tragove. Ruth je kasnije bila glavni svjedok Warrenove komisije. Nju je Mohrenschildt upoznao sa Oswaldom.

U rujnu 1963. Ruth Paine se odvezla iz kuće njezine sestre u Virginiji prema New Orleansu da bi ukrcala Marinu Oswald i dovezla je u njezinu kuću u Dallasu da bi skupa stanovale.  Trideset godina nakon ubojstva, deklasificiran je dokument koji pokazuje da je Ruthina sestra  također radila za CIA-u. Njezin otac je putovao Latinskom Amerikom u ime Agencije za internacionalni razvoj te njenim (ozloglašene po direktnom radu s CIA-om) ugovorima i izvješćima koji su išli direktno CIA-i. Očuh njena muža Michaela, Arthur Young, je bio tvorac Bell helikoptera, a Michaelov posao pri istom projektu mu je donio pristup tajnim spisima. Njena majka je bila u rodu sa obitelji Forbes iz Bostona, a njena dugogodišnja prijateljica Mary Bancroft je radila kao špijun za vrijeme drugog svjetskog rata zajedno sa Allenom Dullesom i bila je njegova ljubavnica. Poslije je Dulles ispitivao Paines pred Warrenovom komisijom, majstorski izbjegavajući i postavljajući pitanja. Nazad u Dallasu, Ruth Paine je osigurala Oswaldu posao u teksaškoj pohrani knjiga, za koju je on počeo raditi 16. listopada 1963.

Od kasnog rujna do 22. studenog, različiti Oswaldi su prijavljeni da su ih simultano viđali od Dallasa do Mexico Cityja. Dva su Oswalda uhićena u Teksaškom kazalištu; pravi je uhvaćen na glavnim vratima, a dvojnik na sporednim. Douglas komentira: „Postojalo je više Oswalda koji su pridonosili dokazima protiv Lee Harvey Oswalda, koje Warrenova komisija čak ni ne može objasniti.“ Čak je i J. Edgar Hoover znao da su se koristili Oswaldovi dvojnici, kao što je on rekao LBJ-u dotičući navodnu Oswaldovu posjetu veleposlanstvu SSSR-a u Mexico Citiyu. On je kasnije nazvao CIA-in zahvat kao „lažnu priču da je Oswald putovao u Meksiko… i da je to bila njihova (CIA-na) dupla igra.“ Nešto što on nije mogao zaboraviti. Bilo je jasno da se igrala vrlo intrigantna i opasna igra i to sa samog vrha i iz sjenke.

Različiti Lee Harvey Oswaldi su se pojavljivali tijekom godina i nakon smrti JFK-ja.

Poznato nam je da su Oswalda optužili za ubojstvo predsjednika Kennedyja. Ali, ako imalo pratite tragove ovog kriminalnog djela, tada nam postaje potpuno jasno da su u svemu tome bile upletene vladine snage. Douglas otkriva sloj po sloj dokaza koji pokazuju kako se stvar odvijala. Oswald, mafija i anticastrovski nastrojeni kubanci, nisu mogli povući većinu osiguranja tog dana. Šerif Bill Decker je povukao većinu policijske zaštite. Tajna služba je opozvala policijsku pratnju na motorima koji su trebali voziti usporedno s predsjednikovim automobilom; opozvali su agente koji su uglavno pratili auto odpozadi i koji su trebali ometati slobodno ciljanje na predsjednika iz tog pravca. Dopustili su sumnjivo i opasno zaustavljanje predsjedničkog automobila (18. studenog), kada se taj isti automobil gotovo zaustavio , i to je bio čist prekršaj sigurnosnih protokola. Komitet izabranih ljudi iz Bijele kuće je sve ovo zaključio, a ne neki luđak željan teorija zavjere.

Abraham Bolden, prvi afro-amerikanac tajnoj službi SAD-a.

Tko li je mogao frizirati izjave svih doktora i medicinskog tima koji su tvrdili da je predsjednik upucan sprijeda i to u vrat i glavu? To su izvješća koja su bila oprečna s zvaničnom pričom. Tko li je mogao optužiti i osuditi Abraham Boldena, prvog Afroamerikanca u Tajnoj službi SAD-a, koji je Bijeloj kući dojavio detalje koji su se ticali JFK-a, tj. bojazni da bi se na predsjednika mogao izvršiti atentat? (Douglass je intervjuirao Boldena sedam puta. Tada je razotkrio dokaze o tome da je postojala zavjera da se JFK ubije u Chikagu 2. studenog – ta priča je malo poznata ali je od velike važnosti). Lista ljudi koji su umrli, dokazi s kojima se manipuliralo, frizirana istraga, distorzije, laži u mnogim događajima koje su uslijedili u zataškavanjima – jasno upućuju na snage unutar same vlade, a ne na neke odmetnike koji nisu imali institucionalnu potporu.

Dokazi organizirane zavjere u najvišim vrhovima obavještajnog aparata su zastrašujući. James Douglass ih prezentira sa puno detalja, logičnim slijedom da samo oni koji se protive istini neće biti duboko taknuti i afektirani njegovom knjigom.

On to najbolje kaže: „Količina i način na koji je naša državna sigurnost bila sistematično upravljana za ubojstvo predsjednika Jhon F. Kennedyja ostaje izvan mogućnosti našeg poimanja jer mi živimo u ovakvom sustavu i apsorbiramo sustav, mislimo unutar sustava. Nama fali neovisnost da bismo mogli suditi o sustavu oko nas. Pa ipak, dokazi koje smo vidjeli ukazuju na državnu sigurnost, sustavni balon u kojemu mi svi živimo, a koji je bio izvor Kennedyjevog ubojstva i neposrednog zataškavanja.“

JFK na obdukciji, vidi se rana prvog metka na vratu.

Samo nekoliko trenutaka nakon prvog pucnja odjeknuo je drugi s kojim je JFK-ju raznesen veći dio mozga. Usamljen strijelac to ne bi mogao uraditi.

Mrtvozornici u Dallasu su pokazali da je JFK ubijen s dva pucnja koji su došli sprijeda. Nakon toga su mrtvozornici FBI-ja i američke Ratne mornarice okrenuli ulazne rane za 180 stupnjeva i počeli tvrditi da su meci u predsjednikovo tijelo ušli odpozadi.

JFK je rekao svojim prijateljima Daveu Powersu i Kenu O’Donellu o tome tko je planirao napad na Zaljev svinja na Kubi: „Oni su mislili da će novi predsjednik, to jest ja, početi paničariti i da ću sve učiniti da spasim svoj obraz. E pa, prevarili su se.“

Možemo se samo nadati još jednom takvom predsjedniku, i to takvome koji neće doživjeti ovakav kraj.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Fra Dane Čolak bio je nada svoje provincije, nestao je i iščeznuo u Bleiburškom pokolju

Objavljeno

na

Objavio

Fra Dane Čolak (1916.-1945.)

O pokojnom fra Dani Čolaku, kojega su jugokomunisti u 29. godini života ubili negdje u Sloveniji polovicom mjeseca svibnja 1945., nije sačuvano previše podataka. Rođen je 3. srpnja 1916. u Donjim Mamićima – Ledincu, župa Rasno- /Š.Brijeg/ (od 1930. župa Ledinac). Kršten je 6. srpnja 1916. u župi sv. Franje Asiškog u Rasnu. Na krštenju su ga nazvali Franjo. Roditelji su mu bili Ante i Šima, r. Galić.

Djetinjstvo i školovanje

Pučku školu završio je u Rasnu svakodnevno pješačeći četiri godine (do 1929.). Gimnaziju je pohađao kod franjevaca na Širokom Brijegu.

U prvi razred upisao se u šk. g. 1929./30. U drugom je razredu 1930./31. Razrednik mu je bio dr. fra Bono Jelavić. U razredu ih je bilo 32: 19-orica su prošla na kraju godine, 10-orica su poslana na popravni ispit, a trojica su trebala ponavljati razred. Franjo je bio u zlatnoj sredini.

U trećem razredu razrednik mu je opet dr. fra Bono Jelavić. Sada ih je u razredu samo 29-orica. Franjo je vrlo dobar učenik. Četvrti razred pohađao je u šk. g. 1932./33. Razrednik mu je sada dr. fra Radoslav Vukšić. U razredu su 27-orica. Franjo je dobar učenik. Sedmorica su poslana na popravni ispit – svi iz matematike. Jedan ponavlja razred, a dvojica su se ispisala.

U petom razredu (1933./34.) Franjo je opet vrlo dobar. Razrednik mu je dr. fra Živko Martić. U razredu su 26-orica. Vrlo dobar je i u 6. razredu. Razrednik mu je dr. fra Marijan Zubac. U razredu su 27-orica. Nakon 6. razreda sjemeništarci su redovito prekidali školovanje i odlazili u novicijat na Humcu.

Franjo Čolak ipak je ostao u školi: u šk. g. 1935./36. pohađa 7. razred. S njime su sada i klerici, inače stariji od njega godinu dana, koji su se nakon svršena novicijata opet vratili u gimnazijske klupe (među njima fra Vjeko Bambir, fra Blago Karačić, fra Miron Lasić, fra Celestin Raguž, fra Kvirin Vasilj). U razredu su 24-orica. Franjo je opet dobar. Razrednik mu je bio dr. fra Radoslav Vukšić.

Zato Franje nema u 8. razredu: od srpnja 1936. do srpnja 1937. u novicijatu je na Humcu. Osmi razred upisao je šk. g. 1937./38. na Širokom Brijegu. U razredu su bila 20-orica. Razrednik im je bio dr. fra Oton Knezović. S njim su opet »stare« kolege, među njima fra Vinko Dragićević, fra Bazilije Pandžić, fra Ivo Sivrić, fra Smiljan Zvonar i drugi.

Razred je Franjo (sada fra Dane) završio s vrlo dobrim uspjehom. Veliku maturu položila su sva 20-orica. Ispit je trajao od 9. do 15. lipnja 1938. Predsjednik ispitnoga odbora bio je Karlo Prijatelj, izaslanik ministra prosvjete, dopredsjednik dr. fra Dominik Mandić, ravnatelj Gimnazije, a članovi dr. fra Oton Knezović (hrvatski jezik), dr. fra Marijan Zubac (povijest), dr. fra Marko Dragićević (latinski jezik) i dr. fra Svetozar Petric (francuski). Fra Dane je ispit položio s vrlo dobrim uspjehom.

Odmah nakon svršetka gimnazije na Širokom Brijegu fra Dane s kolegama upisuje filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. U šk. g. 1938./39., i u I. i u II. semestru slušao je sljedeće predmete: fundamentalnu teologija, povijest Crkve, pastoralnu teologiju, filozofiju (logiku i kriteriologiju), ascetiku, hebrejski jezik i sociologiju (»o komunizmu« u I. semestru dok u II. semestru nije bilo toga predmeta). Ocjene su u najvećoj mjeri veoma dobre i odlične (eminens 9 i laudabilis 8, samo iz ascetike bonus 7 ½). Vladanje i marljivost najbolji: ocjena 1 (exemplaris i laudabilis).

U sljedećoj godini (1939./40.) slušao je i polagao sljedeće predmete: Sveto pismo (uvod u Novi zavjet), dogmatiku (soteriologiju, mariologiju, o milosti), moralnu teologiju (o sakramentima), kanonsko pravo (ženidbeno), povijest Crkve, pastoralnu teologiju (homiletiku i katehetiku), filozofiju (psihologiju i kozmologiju) i ascetiku (»o mrtvenju«).

Ocjene su opet veoma dobre, najviše 9 i više od 8; samo je iz uvoda u Novi zavjet dobio 7 (bonus). U god. 1940./41. imao je slične teološke predmete, osim fundamentalne i pastoralne teologije, a slične su bile i ocjene, sve 9 i više od 8. Vladanje je uzorno (1). Rektor teologije bio je dr. fra Ante Jelavić, a tajnik dr. fra Rufin Šilić.

U 4. godini studija (1941./42.) imao je predavanja iz Svetog pisma Staroga zavjeta (Psalmi), dogmatske teologije (o vjeri, o jednom Bogu, o trojstvenom Bogu), iz moralne teologije, kanonskoga prava (o osobama i o redovnicima) i pastoralne teologije (liturgike). Nema više predavanja iz fundamentalne teologije, povijesti Crkve, filozofije i ascetike. Ocjene kao i prethodnih godina: 9 i više, 8 i više. Samo je u I. semestru iz dogmatike imao 7 (bonus).

Konačno su mu u 5. godini studija (1942./43.) preostali u I. semestru predmeti: Sveto pismo (egzegeza Ivanova evanđelja), dogmatika (o utjelovljenoj Riječi), moralna teologija (o teološkim krjepostima), kanonsko pravo (o procesima) te u II. semestru još samo egzegeza Ivanova evanđelja. Sve su ocjene 9 ili 9 ½, a vladanje je uzorno (exemplaris).

Konačno, fra Dane je diplomski i jurisdikcijski ispit položio 23. lipnja 1943. s najboljom ocjenom (1). Sve su potpisali rektor Jelavić i tajnik Šilić. Nakon završetka studija polazi na »njivu Gospodnju«, u dušobrižništvo. Prva (i jedina) župa bili su mu Drinovci.

Redovništvo i svećeništvo

U franjevački red stupio je na Humcu 5. srpnja 1936. Obukao ga je provincijal fra Mate Čuturić. Jednostavne zavjete položio je u ruke istoga provincijala godinu dana poslije, 6. srpnja 1937. Svečane zavjete položio je u Mostaru u ruke provincijala fra Krešimira Pandžića 8. rujna 1940. Za đakona ga je zaredio biskup fra Alojzije Mišić u Mostaru 1941., a za svećenika isti biskup u Mostaru na Petrovdan, 29. lipnja 1941. Vojsku nije služio.

Njegov je naraštaj bio dosta brojan. U novicijatu ih je bilo deset: fra Drago Barbir, fra Zlatko Ćorić, fra Žarko Leventić, fra Jakov Lovrić, fra Mirko Magzan, fra Viktor Milas, fra Bruno Raspudić, fra Filip Sivrić, fra David Zubac i fra Dane Čolak.

Dvojica su napustila zajednicu (D. Barbir, V. Milas), dvojicu su ubili jugokomunisti 1945. (Ž. Leventić i D. Čolak), a šestorica su preživjela i završila život kao franjevci (Z. Ćorić, J. Lovrić, M. Magzan, B. Raspudić, F. Sivrić i D. Zubac). Trojica od njih suđena su na tamničke kazne u komunističkoj Jugoslaviji (J. Lovrić, M. Magzan i D. Zubac), a jedan je pobjegao u inozemstvo (B. Raspudić).

Tijekom 1941. provincijal fra Lujo Bubalo dva je puta tražio od Sv. Stolice dispenzu od studija i dobi kandidatima za svećeničko ređenje. Među desetoricom bio je i fra Dane Čolak. S njim su, međutim, zaređena još šestorica kolega – zanimljivo, nijedan od onih koji su s njim bili u novicijatu.

Provincijal im je 28. lipnja 1941., dan prije ređenja, izdao svjedodžbu o položenu ispitu uoči svećeničkog ređenja. S njim su, dakle, zaređeni: fra Ivan Boras, fra Božidar Benković, fra Vinko Dragićević, fra Bazilije Pandžić, fra Ivo Sivrić i fra Inocent Penavić.

Svi su, osim fra Dane, preživjeli ratna stradanja. Dvojica su život provela u Americi (B. Benković i I. Sivrić), jedan u Italiji (B. Pandžić), dvojica u Hercegovini (I. Boras i V. Dragićević), a jedan je poslije kao svećenik napustio svećenički poziv i franjevački red (I. Penavić, 1956.). Dvojica su još živa (V. Dragićević i B. Pandžić), a dvojica su čamila u komunističkim tamnicama (I. Boras i V. Dragićević).

Svećeničke službe

Poznato je da je fra Dane godinu dana službovao kao duhovni pomoćnik u Drinovcima, od završetka studija i polaganja jurisdikcijskog ispita 1943. do 1944. U to je vrijeme župnik fra Julijan Kožul (1941. – 1944.), kojega su jugokomunisti također usmrtili 1945., te kratko vrijeme fra Ratimir Kordić. U maticama fra Danino ime prvi put nalazimo u srpnju 1943. Od tada do kolovoza 1944. krstio je 61 dijete te vjenčao sedam parova.

Posljednje mjesece života fra Dane je proveo kao vojni dušobrižnik. Čini se da je sam tražio tu službu kako bi mogao pomoći umirućim vojnicima. Sačuvan je jedan njegov dopis provincijalu fra Leu Petroviću od 6. svibnja 1944. Piše iz Drinovaca i govori o fratarskim promjenama koje su uskoro trebale uslijediti.

Kaže kako su Drinovci župa na rubu Provincije, na uglu koji udara u Dalmaciju, izložena modernu poganstvu. Nada se stoga da će u Drinovce doći ljudi »koji su auktoritativni, disciplinirani i duboko religiozni. Iz ove župe ima mnogo fratara, popova i ex-fratara – svega tu ima i sviet to dobro vidi – pa on je izgleda upro oči da vidi imali još dobrih svećenika – pa baš zato bi trebalo da ovdje bude župnik i kapelan pravi svećenik-redovnik.«

Netko je crvenom olovkom na istome dopisu napisao: »Udovoljeno!« Provincijal je, naime, u Drinovce za župnika poslao fra Ratimira Kordića, koji je tu prije djelovao kao župni vikar (1937. – siječanj 1941.), a s njim je još oko tri mjeseca bio i fra Dane. Fra Danu je zamijenio fra Slobodan Lončar, vjerojatno u kolovozu 1944. Fra Slobodana su jugokomunisti poslije odveli iz Drinovaca, 9. veljače 1945., i 13. veljače strijeljali u Ljubuškom.

Fra Ratimir je zapisao kako je fra Dane Čolak postao vojni dušobrižnik pred kraj rata. Bilo je to u kolovozu 1944. Na njegov upit kamo će sada pred kraj rata u vojne dušobrižnike, fra Dane mu je odgovorio: »Ne mogu dopustiti da toliki ginu bez svećenika, da umiru bez svećenika, da pate bez svećenika.« Tako je i sam završio kao i desetine tisuća hrvatskih vojnika koji su zaglavili u hodnjama smrti na povratku iz Austrije kroz Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju…

Fra Dane je imenovan duhovnikom IX. ustaškog stajaćeg zdruga sa sjedištem u Mostaru. Tu je obavijest provincijal fra Leo Petrović Zdrugu javio 16. kolovoza 1944., a istoga dana o tome je službenu obavijest dobio i fra Dane, koji se do tada nalazio u Drinovcima. Provincijal je odmah zatražio od Biskupskog ordinarijata jurisdikciju za novu fra Daninu službu, a biskup dr. Petar Čule dao ju je za područje svoje biskupije nekoliko dana poslije, 22. kolovoza 1944.

Kako je došlo do toga da fra Dane postane vojni dušobrižnik, zapisao je fra Tugomir Soldo. Dušobrižnik IX. ustaškog zdruga bio je don Lovre Konjevod. Budući da je Zdrug bio razbacan po raznim dijelovima Hercegovine, a vojska postala razularena, i don Lovre i zapovjednik Krešo Kuraja tražili su još jednoga dušobrižnika, na što im je provincijal fra Leo Petrović ponudio upravo fra Danu. »Kako su svi vojni svećenici bili satnici, tako je bio i Čolak. Čolak je bio solidan misnik i dobar mladi propovjednik. Zapravo je on jedini do pada Hercegovine od hercegovačkih franjevaca postao vojni svećenik.«

Fra Dane se nakon pada Hercegovine pod jugokomunističku vlast s vojskom povlačio prema sjeveru, preko Sarajeva do Zagreba. O tome je vrijednu zabilješku ostavio M. T. koji se i sam povlačio istim putem prema sjeveru: »Godine 1945. u mjesecu travnju pri povlačenju iz Mostara vidio sam fra Danu Čolaka dva puta u Hadžićima.

Posljednji put dao mi je jedne opanke nove hercegovačke građe napravljene sa oputom. Prilikom povlačenja iz Hadžića ostavio sam ih kod nekog Sime koji je stanovao blizu stožera devetog ustaškog zdruga. Fra Dane je bio bojni kapelan i imao je časnički čin poručnik. Fra Dane nas je obilazio nekoliko puta i bio prema nama vrlo prijazan.«

Ubijen nakon 10. svibnja 1945.

Za fra Danu nije sigurno gdje je točno poginuo. Zapisano je samo toliko da je ubijen nakon 10. svibnja 1945. negdje u Sloveniji, možda u Mariboru. Valja pretpostaviti da se i on, kao i brojni drugi, s vojskom povlačio prema austrijskoj granici, da je bio vraćen u Jugoslaviju i usmrćen na nekoj od brojnih hodnji smrti.

Negdje na putu prema austrijskoj granici susreo ga je fra Lucijan Kordić, koji se uspio spasiti: »Kakva je sve bila opća zbrka, strka i komešanje u to vrijeme pred Dravogradom, neka bude samo to spomenuto. Tu sam se slučajno susreo s meni dobro poznatim fratrom još iz školskih dana, O. Danom Čolakom. On je bio vojnički kapelan i u sastavu svoje jedinice. Vidjevši ozbiljnost časa i položaja, odlučismo ići dalje zajedno. Nisam ni okom trepnuo, a on se je strjelomice pred mojim očima izgubio. Nismo se više vidjeli. Nestao i iščeznuo u Bleiburškom pokolju.«

O fra Daninim je posljednjim danima zabilježio fra Častimir Majić: »S vojskom je pregazio mnoge bogaze i doživio razne okršaje da bi napokon 1945. osvanuo u Zagrebu. Glavni hrvatski grad bio je početkom svibnja 1945. pun izbjeglica kao šipak zrnja. U njemu je vladala pometnja duhova bez jasnih smjernica za budućnost.

Napokon se nepregledno mnoštvo vojnih postrojbi i civila počelo kretati prema Zapadu tražeći razumijevanja i životnu zaštitu kod pobjedničkih saveznika. Došli su do Bleiburga u Austriji gdje su doživjeli englesku prijevaru i izdaju.

Na 15. svibnja pala je konačna i neopoziva odluka vojnog vrha “gordog Albiona” o povratku izbjeglica u zemlju. To je bila osveta pobjednika nad pobijeđenima. (…) Izbjegličko mnoštvo bilo je 15. svibnja izručeno jugopartizanima koji su izbjeglice na Križnom putu mučili i masovno ubijali. (…) U tim kolonama smrti nalazio se i fra Dane Čolak koji je s hrvatskim vojnicima dijelio životnu sudbinu. Nakon tri dana smrtonosna hoda, posve iscrpljen, izmrcvaren i duševno ojađen, negdje je oko 18. svibnja 1945. našao groznu i nasilnu smrt, najvjerojatnije u iskopanim rovovima kod Maribora u Sloveniji.«

Ilija Barbarić, pak, kratko bilježi da je fra Dane, pričuvni satnik Ustaške vojnice, »izručen od Engleza«, ali da je »ubijen kod Zagreba u koloni smrti u svibnju 1945.«, iako većina drugih pretpostavlja da je ubijen negdje u blizini Maribora. Vjerojatno se nikada ne će otkriti prava istina o tome. Kao, uostalom, i o tisućama, o desetcima tisuća drugih Hrvata koje su jugokomunisti pobili u proljeće 1945.

Tako je okrutno uništen život mladoga svećenika, gotovo mladomisnika, koji je bio među najboljim studentima i prema tome velika nada Hercegovačke franjevačke provincije. Možemo samo pretpostaviti da bi ga provincijal slao na daljnji studij i da bi nakon toga bio profesor u gimnaziji na Širokom Brijegu ili na teologiji u Mostaru. Ako ne to, onda bi svakako bio vrstan dušobrižnik. A život mu je prekinut odmah na početku svećeničkoga djelovanja i to samo iz jednoga razloga – iz mržnje na vjeru (in odium fidei).

Svakako nije na odmet spomenuti što o njemu pišu njegovi neprijatelji, oni koju su ga ubili bez mogućnosti obrane i bez ikakve formalne optužbe. Više je nego znakovito da mu ne znaju ni pravo prezime, pa ga Viktor Novak u svojoj monstruoznoj knjizi Magnum crimen, koja je nastala zapravo kao opravdanje jugokomunističkih zločina, redovito naziva Čelak, umjesto Čolak.

Kao fra Danin zločin navodi se da je bio »ustaški satnik u IX. ustaškom zdrugu«, iako je fra Dane bio vojni dušobrižnik s činom satnika, a i to samo nekoliko posljednjih mjeseci rata, kako je naprijed pokazano, a nipošto djelatni časnik u ustaškoj vojsci koji bi imao bilo kakva dodira s ratnim djelovanjima.

Stoga je najobičnija laž koju Novak iznosi na drugome mjestu: »Kao ustaški satnik (kapetan) bio je fra Dane Čelak, koji je učestvovao aktivno u borbama, ističući se kao vojnički rukovodilac protiv NOV-e.« Fra Dane je bio vojni dušobrižnik i nikada nije imao nikakve veze s borbenim djelatnostima, a ne postoji ni jedan jedini dokument o tome. Jer da postoji, zacijelo bi ga Novak ili druga jugokomunistička literatura radosno objavila.

PIŠE Dr. sc. Fra Robert Jolić / Misija / SD

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

18. ožujka 1990. Benkovac – Atentat na dr. Franju Tuđmana (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Ovaj pokušaj atentata dogodio se uoči prvih parlamentarnih izbora kada je dr. Franjo Tuđman već prepoznat kao vođa hrvatskog naroda protiv pristalica komunističke Jugoslavije i velikosrpskog imperijalizma.

Nakon Stjepana Radića i dr. Andrije Hebranga Starijeg ne bi bilo prvi puta da Srbi ubijaju onoga koji je stao na čelo borbe hrvatskog naroda.

Na današnji dan 18. ožujka 1990. u Benkovcu je došlo do incidenta tijekom govora dr. Franje Tuđmana na osnivačkom skupu lokalnog ogranka HDZ-a.

Skup su ometali srpski nacionalisti upadicama, bacanjem kamenja i rafalima iz automatskog oružja. U jednom trenutku iskočio je iz gomile Srbin Boško Čubrilović s pištoljem u namjeri da puca na Tuđmana.

Srećom, Čubrilović je savladan od strane Željka Kučića, a pištolj mu je oduzet. Svi koji su imali priliku držati pištolj toga dana tvrdili su da je pravi, no komunistička milicija je kasnije tvrdila da je bila riječ o plinskom pištolju.

Prema tvrdnjama Željka Kučića pištolj je bio je pravi:“ Prvo sam instinktivno čučnuo na pod, no u času kad je taj stari prolazio kraj mene, podigao sam se i skočio na njega, oborio ga na pod i zabio mu koljeno u leđa.

Prilikom pada uhvatio sam ga za desnu ruku u kojoj je držao pištolj i to tako čvrsto da sam mu ga jedva uspio istrgnuti iz ruke…svi su gledali i jasno utvrdili da nije riječ o plinskom pištolju, nakon čega je Petar Šale izašao na pozornicu i pred okupljenima, visoko u ruci držeći pištolj uzviknuo:’Evo tog pištolja kojim je trebao biti ubijen dr. Franjo Tuđman’“.

Zanimljivo je da je pištolj kao dokazni materijal kasnije nestao iz policije. HDZ je u svibnju te godine pobijedio na izborima u Hrvatskoj što je značilo početak agresije na Hrvatsku.

 

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari