Pratite nas

Povijesnice

Godišnjica je atentata na Johna F. Kennedyja

Objavljeno

na

Na današnji dan u 12 sati i 30 minuta po lokalnom vremenu upucan je američki predsjednik John Fitzgerald Kennedy u gradu Dallasu u Texasu. Prvi metak ga je pogodio odostraga u vrat, lagano mu oštetio vratnu kralježnicu i izašao van na sredini grla, ispod grkljana, oštetivši lijevu stranu čvora od kravate. Sljedeći je metak pogodio Kennedyja u stražnju stranu glave i izbio van na desnoj strani lubanje, raznijevši po automobilu komade mozga, kosti i krvi. Poprskan je stražnji poklopac auta, prednje staklo, sjenila, susjedno vozilo Tajne službe pa čak i policajci motociklisti koji su se vozili sa strane.

Jacqueline Kennedy je povikala “Ubili su mi supruga!” i “Imam njegovog mozga u rukama”. U istom otvorenom automobilu s Kennedyjevima su se vozili teksaški guverner John Connally i njegova supruga. Guvernera je također ranio jedan metak i teško je ozlijeđen, no preživio je. Službena istraga je smatrala da je počinitelj ubojstva bio Lee Harvey Oswald i da je on djelovao sam, no prema anketama više od 80% Amerikanaca vjeruje da je u pozadini postojala neka urota i zataškivanje. Oswalda je svega dva dana nakon atentata na Kennedyja ubio Jack Ruby.

Još jedna neobična zanimljivost: istog dana kad je ubijen Kennedy – kobnog 22. studenog 1963. godine – umrla su dva svjetski slavna književnika: C. S. Lewis i Aldous Huxley.

JFK: zašto je ubijen i zašto je to važno?

ako su se u zadnjih šest godina pojavile informacije „zlata vrijedne,” još uvijek jako puno ljudi dvoji o tome tko je ubio predsjednika Johna Fitzgerald Kennedyja i zašto je to pitanje još uvijek neodgovoreno. Postoje i oni drugi kojima paše objašnjenje dano od strane Warrenove komisije o „usamljenom luđaku“ Lee Harvey Oswaldu.

Pa ipak, obje grupe se slažu o tome da istina nije otkrivena, da ništa novo nije otkriveno, već da je cijela stvar stvar prošlosti, povijest, stvar teorije zavjere ljudi koji su bili opsjednuti i koji nisu imali bolje stvari na pameti. Većina javnog mijenja drži da se ubojstvo dogodilo prije gotovo pola stoljeća, pa bi bilo u redu da se krene dalje.

„Ništa nije dalje od istine“, naveo je James Douglass u svojoj nevjerojatnoj knjizi, JFK i Nešto o čemu se ne smije govoriti: Zašto je Umro i Zašto je to Važno (Orbis Books, 2008.). Do sada je to najbolja ikad napisana knjiga o Kennedyjevom ubojstvu i zaslužuje brojno čitateljstvo. Ovom knjigom je autor samozadovoljno zamutio vode u kojima je potopljena istina o najznačajnijem događaju u modernoj američkoj povijesti.

jfk1

Ne događa se često da dijelovi moderne povijesti pruže tako zapanjujuću i zastrašujuću lekciju kao što to radi promišljanje o ubojstvu JFK-a na dan 22. studenog 1963. godine koja je dijametralno suprotna situaciji s kojim je danas suočen predsjednik Obama. Do sada, Obamino ponašanje kopira Johnsona, a ne Kennedyja, jer je eskalirao rat u Afganistanu s dodatnih 34,000 vojnika. Ne mogu se oteti dojmu da je razmišljao o JFK-jevoj sudbini dok je razmišljao o svom slijedećem potezu u Afganistanu.

Douglass prezentira vrlo neodoljiv argument o tome da je Kennedy bio ubijen od strane „Neizrecivih“ (Termin koji označava redovnika Trapistu – po definiciji Thomasa Mertona) snaga unutar SAD-a i snaga Nacionalne Sigurnosti,  jer se preobrazio od hladnoratovskog vojnika u mirotvorca. On iznosi novootkrivene činjenice o tome da je JFK postao velika prijetnja rastućem vojno-industrijskom kompleksu i da je zbog toga morao biti eliminiran i to kroz konspiraciju koju je planirala CIA.

CIA je zagrizla u kriminal i to vodi sve do mafije, ne do ludih pojedinaca, mafije koja je bila kamuflirana kao anti Castrovski Kubanci, a neki od njih su možda korišteni u samoj izvedbi urote.

Zašto i Tko?

Ovo su ključna pitanja. Ako bi se moglo dokazati da se Kennedy, u stvari, sućutno odmaknuo od ratne solucije političkog konflikta; u stvari je, umjesto da je uradio ono na što su urgirali vojni i savjetnici tajnih službi, da koristi silu. On je odbacio takvu opciju i odlučio se za mirno riješenje. Čak štoviše, može se jasno vidjeti da je Oswald bio nasamaren u smrtonosnoj igri i da su snage vojno obavještajnog aparata bile povezane s njim od početka do kraja. Tada je slučaj riješen, ali ne zato što će se prstom upirati u individuu kojoj se izdala naredba da ubije ili povuče obarač, već da se pokaže da je koordinacija atentata uključivala tajnu službe, poglavito CIA.

Douglass je sve potvrdio, pružajući vrlo detaljne i zamršeno povezane dokaze bazirane na vlastitim istraživanjima za koje je imao mnoštvo najboljih stipendija.

JFK i generali koji se nisu nimalo slagali s njegovim mirovnjačkim namjerama. Fotografija vlasništvo Corbisa.

Mi smo suočeni sa suvremenom relevantnošću jer znamo da je svaki predsjednik, osim JFK-a, odbio konfrontirati rast državne nacionalne sigurnosti i njene pozive na nasilje; tada se može logično pretpostaviti da je poruka predana i primljena. U tom pogledu, nije slučajno, da bivši analitičar  CIA-e Raymond McGovern koji je proučavao CIA-u 27 godina, upozorio u svojoj skorašnjoj izjavi: o „dvije CIA-e“ – jedna je analitički ogranak koja dobavlja informacije ravno predsjedniku, drugi dio CIA-e je ogranak koji operira po vlastitim pravilima. McGovern je izjavio: „ Ostavit ću vas sa sljedećom mišlju, a ta je da se sadašnji CIA direktor Panetta, i Obama do određenog stupnja, u stvari jako boje – ne mogu vjerovati da sam to rekao – mislim da se boje same CIA-e.“ I nakon toga je preporučio Douglassovu knjigu za čitanje slijedećim riječima: „Obavio je dobro istraživanje i njegovi zaključci su nadasve alarmantni.“

Pregledajmo povijesno ozračje koje je uticalo na Douglassa da bi potvrdili njegove teze.

Kao prvo, Kennedy  je preuzeo ured predsjednika u siječnju 1961. sa gotovom aurom hladnoratovskog vojnika. Ubrzo mu je bilo namješteno od strane CIA-e da preuzme krivicu za propalu invaziju na Kubu, Zaljev Svinja, u travnju iste godine. CIA i generali htjeli su svrgnuti Castra, i da bi to uspjeli, trenirali su kubanske imigrante za predstojeću invaziju Kube. Kennedy se s njima nije složio i invazija je propala. CIA, vojska i kubanski imigranti su zbog toga ogorčeno okrivljavali Kennedyja. Ali to je sve, u stvari, bilo namješteno i lažirano.

JFK američki predsjednik i mirotvorac, danas su to nespojive stvari.

Iako Douglass ne spomije, a malo Amerikanaca u stvari zna o klasificiranim dokumentima koji su obznanjeni 2000. godine i u kojima je otkriveno da je CIA znala da sovjeti znaju za američki plan napada na Kubu, i to da su tjedan dana prije same akcije obavijestili Castra. To je važan podatak koji bi ljudima trebao nakostriješiti kosu na glavi jer CIA to nikad nije rekla predsjedniku.

CIA je znala da je invazija na Kubu bila osuđena na propast prije negoli su krenuli prema Kubi, ali su ipak krenuli sa svim time.

Pitanje je: Zašto?

A odgovor bi bio: Da krenu i ne uspiju i da naposljetku za neuspjeh okrive JFK-ja

Ova izdaja je u biti pripremila scenu za sve koji su se pojavili iza ovog događaja. Zbog toga je Kennedy otpustio direktora CIA-e Allena Dullesa, iako nije znao sve detalje i kompletnu smicalicu (najtužnije od svega, Allen Dulles je kasnije imenovan za člana Warrenove komisije koja je trebala otkriti tko je i zašto ubio JFK-ja), a njegov glavni zamjenik general Charles Cabell (čiji je brat Earle Cabell, kao u lošem vicu, bio gradonačelnik Dallasa na dan kad je Kennedy ubijen) je rekao da je želio „ podijeliti CIA-u u tisuću djelića i baciti je u vjetar.“ To nisu sentimenti koji bi se svidjeli tajnoj vladi unutar same vlade čija vlast nekontrolirano raste.

Pozornica je bila uređena za sve događaje koji su pratili JFK-ja u odnosu na gotovo sve njegove savjetnike koji su konstantno osporavani da koriste silu u američkoj vanjskoj politici.

1961. godine, unatoč zahtjevu stožernih generala da se pošalju trupe u Laos, Kennedy se iskreno zalagao za ne slanje, kao što je zapovjedio Averellu Harrimanu, predstavniku pri Ženevskoj Konferenciji. „Jesi li  razumio? Želim da nagodbu u Laosu dobijemo pregovorima. Ne želim tamo slati trupe.“

Također, 1961. godine, on je odbio zahtjeve na koje su insistirali njegovi generali, da im da dozvolu da koriste nuklearna sredstva stacionirana u Berlinu i bace ih na jugoistočnu Aziju. Nakon što se sreo sa svojim najvažnijim vojnim savjetnicima, Kennedy je izbacio ruke u zrak i rekao: „Ovi ljudi su potpuno ludi.“

On je odbio bombardiranje i invaziju Kube, što je željela vojska za vrijeme Kubanske krize 1962. Nakon toga on se povjerio svom prijatelju Johnu Kennethu: “Nikad nisam imao ni najmanju namjeru da to uradim.“

Tada je u lipnju 1963. održao nevjerojatan govor na Američkom Univerzitetu na kojeg je pozvan na konferenciju za aboliciju nuklearnih oružja: „Kraj Hladnog Rata i Pax Americana na koje se sili svijet uz pomoć američkih oružja za rat“ će se završiti i pomaći nabolje uz pomoć „općeg i kompletnog razoružanja.“

Nekoliko mjeseci kasnije on je potpisao Djelomičnu obustavu nuklearnih testova sa Nikitom Khrushchevim.

U listopadu 1963. on je potpisao Memorandum za nacionalnu sigurnost broj 263, koji je pozvao na povlačenje 1000 američkih vojnika iz Vijetnama do kraja iste godine i potpuno povlačenje do kraja 1965.

Sastanak JFK-ja i Khrushcheva u veleposlanstvu SAD-a u Beču.

Sve to je uradio dok je u tajnosti pregovarao sa Khrushchevim (preko KGB-a), Normanom Cousinsom i papom Ivanom XXIII, te sa Castrom uz pomoć različitih posrednika. Jedan od nih je bio francuski novinar Jean Daniel. U intervjuu sa Danielom, 24. studenog 1963. godine, Kennedy je rekao: “Podržavam proklamaciju koju je Fidel Castro napravio u Sierra Maestra, kad je s pravom pozvao na pravdu s naglaskom na oslobađanje Kube od korupcije. Čak štoviše, u određenom smislu, Batista je bio inkarnacija mnogih grijehova koji su došli od strane SAD-a. Mi ćemo sada trebati platiti za te grijehe. Ja se slažem sa kubanskim revolucionarima kad je riječ o režimu Batiste.”

To je sasvim jasno: takvi osjećaji su bili posebno opasni, čak i izdajnički za CIA-u i vrhovne generale.

Totalno odbijanje ratne opcije, njegova aktivnost za korištenje pozadinskih kanala za komunikaciju s neprijateljima iz hladnog rata, odredile su da se Kennedy obilježi kao neprijatelj nacionalne sigurnosti i države. Sraz je bio neupitan. Kao što su Douglass i drugi pokazali, svaki korak kojeg je Kennedy napravio je bio usmjeren protiv rata.

Douglass tvrdi da se to dogodilo zbog toga jer je JFK, ratni heroj, bio duboko potresen užasima rata i činjenicom koliko je svijet bio blizu razaranja za vrijeme Kubanske krize. Kroz cijeli njegov život dolazio je u doticaj sa smrću. Na takav način počeo je cijeniti krhkost života. Kad je postao predsjednik, Kennedy je prošao duboku spiritualnu transformaciju, od hladnoratovskog zagovornika do pobornika mira. Generale, koji su ga savjetovali i zagovarali na rat, pokušao je privoliti da taj isti rat zaobiđu zajedno sa svim tragičnim posljedicama tog istog rata. Bio je svjestan rastućeg nezadovoljstva i činjenice da će se morati sukobiti sa generalima i CIA-om. Mnogo puta je govorio o mogućnosti vojnog prevrata protiv njega.

Noć prije njegova putovanja u Dallas, rekao je svojoj ženi: „Ali Jackie, ako me netko zaista želi ustrijeliti s puškom iz prozora neke zgrade, onda to nitko ne može spriječiti. Zašto bih onda brinuo oko toga?“ A mi znamo da to nitko nije pokušao spriječiti jer su oni to planirali.

Ali tko ga je ubio?

Douglass je predstavio zadovoljavajuću količinu dokaza (neke stare i neke nove) koji su upereni protiv CIA-e i prikrivenih akcija ove agencije unutar nacionalne sigurnosti. On je to napravio na vrlo logičan i ubjedljiv način da će se svaki čitatelj otvorenog uma naći zatečen i zamišljen. On ove dokaze povezuje direktno sa JFK-jevim akcijama usmjerenima prema miru.

Douglass također zna, da bi nas zaista uvjerio, on mora prekinuti „konspiraciju tišine, koja će natjerati našu vladu, naše medije, naše akademske institucije, virtualno cijelo društvo, od 22. studenog 1963. do današnjih dana“ da prekine sa „Šutnjom“, ovim hipnotičkim „kolektivnim odbijanjem očiglednog“  koje se održava konstantnim ponavljanjem masovnih medija i porukom da je istina o tako značajnim događajima iznad naše mogućnosti shvaćanja i da je sve to mutna voda, zauvijek. Za one koji cijeli slučaj ne vide kao mutnu vodu, dobiju status luđaka koji jure za urotama.

Strah i nesigurnost blokiraju pravu vrijednost ubojstva – te također pomisao da to i onako već dugo nije važno.

U stvari je važno. Koliko mi znamo, niti jedan predsjednik (od vremena JFK-a) se nije usudio stati na put vojno-obavještajnom kompleksu. Mi znamo da je Pax Americana proširio svoje krakove preko čitave planete sa SAD vojskom stacioniranom u preko 130 zemalja u 750 baza. Mi znamo da je količina krvi i novca potrošena na ratove i ratne pripreme dobila astronomske srazmjere.

Znamo puno toga, i još više toga što ne želimo znati, ili o čemu malo istražujemo.

Lee Harvey Oswald, zvanično osamljeni ubojica JFK-ja.

Ako je Lee Harvey Oswald bio povezan sa obavještajnom zajednicom (FBI, CIA-om) tada je sasvim logično zaključiti da nije bio usamljeni luđak – ubojica. Douglass iznosi cijelo bogatstvo dokaza koji pokazuju da je Oswald od početka bio premještan po cijeloj planeti kao nekakav pijun u igri i, kad se igra završila, pijun se eliminirao u Policijskoj upravi u Dallasu.

Douglass se zapitao jednu stvar, čim je počeo pratiti Oswaldova premještanja: „Zašto je Lee Harvey Oswald bio toleriran i podržavan od strane vlade koju je izdao?“

Nakon što je služio kao marinac u U-2 špijunskoj bazi u Japanu, sa pristupom znanog kao Crypto pristup (višeg nego top secret, taj isti nivo su imali ljudi u Warrenovoj komisiji), Oswald je napustio marince i prebjegao u SSSR. Nakon što je napustio SAD, radio je u Sovjetskoj tvornici u Minsku i oženio se ženom Ruskinjom. Za to vrijeme špijunski U-2 zrakoplov je oboren nad SSSR-om. Oswald se vratio u SAD sa zajmom veleposlanstva SAD-a u Moskvi, da bi se na dokovima u Kobokenu u New Jerseyu sastao sa Spas T. Raikinom, antikomunistom sa dobrim špijunskim vezama, kojeg mu je preporučilo Ministarstvo vanjskih poslova.

George de Mohenschildt, Oswaldova veza u tajnom svijetu CIA-e.

Prošao je imigraciju bez ikakvih problema, nije bio pravno gonjen. Odselio se u Fort Worth u Teksasu gdje je, na sugestiju šefa CIA-inog odjeljka za interne kontakte u Dallasu, imao sastanak sa Georgeom de Mohenschildtom, antikomunistom Rusom, koji je radio za CIA-u. De Mohenschildt mu je sredio da dobije posao samo par dana kasnije u grafičkoj kompaniji koja je pravila zemljovide za vojsku SAD-a, a  koji su imali veze sa U-2 špijunskom misijom nad Kubom.

De Mohenschildt je brižno vodio Oswalda po području Dallasa, te je 1977. iznio u javnost da je on komunicirao između CIA-e i Oswalda, koji se trebao sastati sa Specijalnim komitetom za ubojstva zbog navodnog samoubojstva Gaetona Fonzija.

Oswald se premjestio u New Orelans u travnju 1963, gdje je dobio posao u Reilly Coffe Kompaniji koju je posjedovao CIA-in suradnik William Reilly. Reilly Coffe Kompanija je bila na adresi koja je bila u samoj blizini FBI, CIA, Tajne službe, Mornaričke obavještajne službe i nedaleko od ureda Guy Banistera, bivšeg agenta FBI-ja, koji je radio kao prikriveni akcijski koordinator za Obavještajnu službu i koji je obučavao i snabdjevao anticastrovsku paravojsku koja je trebala smjestiti Kennedyju. Tada je Oswald počeo raditi sa Bannisterom i CIA paravojskom.

Ubojstvom Lee Harveya Oswalda spriječilo se eventualno curenje neželjenih informacija.

Za sve to vrijeme do ubojstva, Oswald je bio na platnoj listi FBI-ja. Dobivao je $200 na mjesec. Ova važna činjenica je bila zataškana od strane Warrenove komisije iako je to izjavio glavni savjetnik te iste komisije, J. Lee Rankin, na zatvorenom sastanku 27. siječnja 1964. Ovaj sastanak je dobio oznaku „top secret“ i njegov se sadržaj otkrio tek 10 godina nakon dugačke pravne borbe od strane istražitelja Harolda Weisberga. Douglass tvrdi da je Oswald „izgleda radio i za CIA-u i FBI“, prvo kao provokator a poslije kao informant. Jim i Elsie Wilcott, koji su radili za CIA-u, odjeljak Tokio od 1960-64 su izjavili u intervjuu 1978. za San Francisco Chronicle: „Svima u našem odjeljku je bilo poznato da Oswald radi za CIA-u.“

CIA-ina špijunka Ruth Paine imala je ogromnu ulogu u organiziranju skrivanja informacija o ubojstvu JFK-ja.

Kad se Oswald preselio u New Orlans u travnju 1963. godine, de Moherenschildt je dodao ulje na vatru tako što je zatražio od CIA-e $285 000 za izvršenje geološkog istraživanja za haićanskog diktatora „Papa Doca“ Duvailera, što se nikad nije izvršilo, ali za što je CIA platila. Ruth i Michael Paine su tada ušli u igru. Douglass sa sigurnošću prati njihove špijunske tragove. Ruth je kasnije bila glavni svjedok Warrenove komisije. Nju je Mohrenschildt upoznao sa Oswaldom.

U rujnu 1963. Ruth Paine se odvezla iz kuće njezine sestre u Virginiji prema New Orleansu da bi ukrcala Marinu Oswald i dovezla je u njezinu kuću u Dallasu da bi skupa stanovale.  Trideset godina nakon ubojstva, deklasificiran je dokument koji pokazuje da je Ruthina sestra  također radila za CIA-u. Njezin otac je putovao Latinskom Amerikom u ime Agencije za internacionalni razvoj te njenim (ozloglašene po direktnom radu s CIA-om) ugovorima i izvješćima koji su išli direktno CIA-i. Očuh njena muža Michaela, Arthur Young, je bio tvorac Bell helikoptera, a Michaelov posao pri istom projektu mu je donio pristup tajnim spisima. Njena majka je bila u rodu sa obitelji Forbes iz Bostona, a njena dugogodišnja prijateljica Mary Bancroft je radila kao špijun za vrijeme drugog svjetskog rata zajedno sa Allenom Dullesom i bila je njegova ljubavnica. Poslije je Dulles ispitivao Paines pred Warrenovom komisijom, majstorski izbjegavajući i postavljajući pitanja. Nazad u Dallasu, Ruth Paine je osigurala Oswaldu posao u teksaškoj pohrani knjiga, za koju je on počeo raditi 16. listopada 1963.

Od kasnog rujna do 22. studenog, različiti Oswaldi su prijavljeni da su ih simultano viđali od Dallasa do Mexico Cityja. Dva su Oswalda uhićena u Teksaškom kazalištu; pravi je uhvaćen na glavnim vratima, a dvojnik na sporednim. Douglas komentira: „Postojalo je više Oswalda koji su pridonosili dokazima protiv Lee Harvey Oswalda, koje Warrenova komisija čak ni ne može objasniti.“ Čak je i J. Edgar Hoover znao da su se koristili Oswaldovi dvojnici, kao što je on rekao LBJ-u dotičući navodnu Oswaldovu posjetu veleposlanstvu SSSR-a u Mexico Citiyu. On je kasnije nazvao CIA-in zahvat kao „lažnu priču da je Oswald putovao u Meksiko… i da je to bila njihova (CIA-na) dupla igra.“ Nešto što on nije mogao zaboraviti. Bilo je jasno da se igrala vrlo intrigantna i opasna igra i to sa samog vrha i iz sjenke.

Različiti Lee Harvey Oswaldi su se pojavljivali tijekom godina i nakon smrti JFK-ja.

Poznato nam je da su Oswalda optužili za ubojstvo predsjednika Kennedyja. Ali, ako imalo pratite tragove ovog kriminalnog djela, tada nam postaje potpuno jasno da su u svemu tome bile upletene vladine snage. Douglas otkriva sloj po sloj dokaza koji pokazuju kako se stvar odvijala. Oswald, mafija i anticastrovski nastrojeni kubanci, nisu mogli povući većinu osiguranja tog dana. Šerif Bill Decker je povukao većinu policijske zaštite. Tajna služba je opozvala policijsku pratnju na motorima koji su trebali voziti usporedno s predsjednikovim automobilom; opozvali su agente koji su uglavno pratili auto odpozadi i koji su trebali ometati slobodno ciljanje na predsjednika iz tog pravca. Dopustili su sumnjivo i opasno zaustavljanje predsjedničkog automobila (18. studenog), kada se taj isti automobil gotovo zaustavio , i to je bio čist prekršaj sigurnosnih protokola. Komitet izabranih ljudi iz Bijele kuće je sve ovo zaključio, a ne neki luđak željan teorija zavjere.

Abraham Bolden, prvi afro-amerikanac tajnoj službi SAD-a.

Tko li je mogao frizirati izjave svih doktora i medicinskog tima koji su tvrdili da je predsjednik upucan sprijeda i to u vrat i glavu? To su izvješća koja su bila oprečna s zvaničnom pričom. Tko li je mogao optužiti i osuditi Abraham Boldena, prvog Afroamerikanca u Tajnoj službi SAD-a, koji je Bijeloj kući dojavio detalje koji su se ticali JFK-a, tj. bojazni da bi se na predsjednika mogao izvršiti atentat? (Douglass je intervjuirao Boldena sedam puta. Tada je razotkrio dokaze o tome da je postojala zavjera da se JFK ubije u Chikagu 2. studenog – ta priča je malo poznata ali je od velike važnosti). Lista ljudi koji su umrli, dokazi s kojima se manipuliralo, frizirana istraga, distorzije, laži u mnogim događajima koje su uslijedili u zataškavanjima – jasno upućuju na snage unutar same vlade, a ne na neke odmetnike koji nisu imali institucionalnu potporu.

Dokazi organizirane zavjere u najvišim vrhovima obavještajnog aparata su zastrašujući. James Douglass ih prezentira sa puno detalja, logičnim slijedom da samo oni koji se protive istini neće biti duboko taknuti i afektirani njegovom knjigom.

On to najbolje kaže: „Količina i način na koji je naša državna sigurnost bila sistematično upravljana za ubojstvo predsjednika Jhon F. Kennedyja ostaje izvan mogućnosti našeg poimanja jer mi živimo u ovakvom sustavu i apsorbiramo sustav, mislimo unutar sustava. Nama fali neovisnost da bismo mogli suditi o sustavu oko nas. Pa ipak, dokazi koje smo vidjeli ukazuju na državnu sigurnost, sustavni balon u kojemu mi svi živimo, a koji je bio izvor Kennedyjevog ubojstva i neposrednog zataškavanja.“

JFK na obdukciji, vidi se rana prvog metka na vratu.

Samo nekoliko trenutaka nakon prvog pucnja odjeknuo je drugi s kojim je JFK-ju raznesen veći dio mozga. Usamljen strijelac to ne bi mogao uraditi.

Mrtvozornici u Dallasu su pokazali da je JFK ubijen s dva pucnja koji su došli sprijeda. Nakon toga su mrtvozornici FBI-ja i američke Ratne mornarice okrenuli ulazne rane za 180 stupnjeva i počeli tvrditi da su meci u predsjednikovo tijelo ušli odpozadi.

JFK je rekao svojim prijateljima Daveu Powersu i Kenu O’Donellu o tome tko je planirao napad na Zaljev svinja na Kubi: „Oni su mislili da će novi predsjednik, to jest ja, početi paničariti i da ću sve učiniti da spasim svoj obraz. E pa, prevarili su se.“

Možemo se samo nadati još jednom takvom predsjedniku, i to takvome koji neće doživjeti ovakav kraj.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

12. prosinca 1519. Papa Leon X. – ‘Antemurale Christianitatis – Hrvatska je predziđe kršćanstva’

Objavljeno

na

Objavio

Bilo je to doba snažnog pritiska Turaka na Dalmaciju, kad se činilo da bi cijela ta hrvatska pokrajina mogla pasti pod tursku vlast, kao što se to ranije dogodilo s Bosnom

Sintagma „Predziđe kršćanstva“ ili „latinski „Antemurale christinaitis“ prati Hrvate još od 1519., i ako se neslužbeno koristila i 30-ak godina ranije u raznim neformalnim i formalnim prepiskama.

Taj naslov je papa Leon X. dao na današnji dan našoj Hrvatskoj u pismu hrvatskom banu i junaku u borbama protiv Turaka nepobjedivom banu Petru Berislaviću. To nije bio jedini takav naslov koji je dobila neka zemlja i narod, istu titulu dobili su Mađari i Poljaci.

Naime, bilo je to doba snažnog pritiska Turaka na Dalmaciju, kad se činilo da bi cijela ta hrvatska pokrajina mogla pasti pod tursku vlast, kao što se to ranije dogodilo s Bosnom.

Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. i 17. stoljeću koja su nazvana “duo plorantes saecula Croatiae” (“dva plačuća stoljeća Hrvatske”).

Većinu obrane financirali su austrijski unutarnji staleži (otprilike iznad 95%), a u obrani granice nije sudjelovao isključivo hrvatski etnički element, već i njemački, mađarski, te etnicitet kojeg se obično u povijesnim dokumentima naziva “vlaški”, a čiji su pripadnici uglavnom (ne isključivo) bili pravoslavne vjeroispovijesti.

U skoro 400 godina dugom ratovanju protiv osmanlijskih osvajača proslavili su se mnogi imenima znani i neznani hrvatski ratnici i junaci.

Najpoznatiji među njima bili su: branitelj Zemuna Marko Skoblić kojeg su Turci svezanog bacili pod bijesnog slona jer se nije htio odreći Krista i poturčiti, ban Petar Berislavić (1475.-1520.) koji je zbog sjajne pobjede kod Dubice na Uni god. 1513. dobio na dar blagoslovljeni mač i klobuk od pape Leona X., senjski kapetan Petar Kružić (1491.-1537.) koji je punih 15 godina branio okruženi Klis, vrhovni kapetan Nikola Jurišić ( 1490.-1545.) koji je god. 1532. sa samo 700 Hrvata zaustavio 140.000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč te obranio tvrdi grad Kiseg, ban Nikola Šubić Zrinski (1508.-1566.) koji je god. 1542. s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti.

Godine 1566. Sulejmana II. koji je krenuo s preko 100.000 vojnika osvojiti Beč i potom čitavu Europu, zaustavio je pod Sigetom Nikola Šubić Zrinski s 2 500 uglavnom hrvatskih junaka, pri čemu je stradalo preko 30.000 Turaka, a sami branitelji su zbog hrabrosti i junačke smrti “ušli u legendu” svjetske ratne i vojne povijesti.

Da ne spominjemo iz prebogate herojske hrvatske povijesti pobjednika kod Siska Tomu Erdödya, bana Ivana III. Draškovića („defensor Croatie“), bana Nikolu Zrinskog, bana Petra Zrinskog, Krstu Frankopana, bana Petra Keglevića, generala Ivana Lenkovića i mnoge druge junake Hrvate koji su zaustavili Turke na prodoru u Europu.

Svi oni su svojom hrabrošću i vjerom zaslužili spomen kod hrvatskog čovjeka danas i uvijek. Svojim djelovanjem potpuno su opravdali časni naziv Hrvatske i Hrvata „predziđe kršćanstva“.

Tako su branitelji Europe, od kojih su najveći teret iznijeli Mađari i Hrvati, ušli u povijest kao oni koji su „stari kontinent“ obranili od imperijalnih Turaka i omogućili da Europi ostane u kršćanska i u krilu kršćanske kulture i okružja doživi svoj procvat.

(narod.hr)

 

VIKTOR ORBAN: Mađarska, uz Hrvatsku i Poljsku, nosi častan naziv „predziđe kršćanstva“

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

‘Bijeli put’ – Paradigma hrvatskoga jedinstva

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Iz knjige 'Bijeli put za Novi Bilu i Bosnu Srebrnu'

Hrvati srednje Bosne, a posebice Nove Bile, koncem 1993. trpjeli su pravu humanitarnu katastrofu: cijeli kraj bio je mjesecima u potpunom okruženju postrojbi Armije BiH, a tamošnja bolnica, koja se nalazila u franjevačkoj  crkvi, bila je pretrpana ranjenicima koji su počeli umirati zbog nedostatka osnovnih lijekova i medicinske opreme. Nova Bila bila je na izdisaju, a cijeloj Lašvanskoj dolini prijetila je glad, piše Večernji List

Zahvaljujući ljudima velika srca, vijesti o pogibelji koja se nadvila nad tamošnje civilno stanovništvo probile su medijsku blokadu i stigle do Zagreba. I onda je, tog 10. prosinca 1993. godine, na Dan ljudskih prava, na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru točno u podne izdana zapovijed: “Neka konvoj krene!”

I krenuli su, na dug, neizvjestan put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, poznat i kao Bijeli put.

Točno 25 godina kasnije, ova inspirativna, istinita priča živi u kolektivnom sjećanju, ali i u sjećanju sudionika ovog humanitarnog pothvata koji će se okupiti danas u isto vrijeme na istome mjestu.

Humanitarni konvoj “Bijeli put” s desecima šlepera krcatih lijekovima, odjećom i hranom, u pratnji medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja krenuo je na dug i neizvjestan put, pod vodstvom dr. Slobodana Langa i zapovjedništvom Hermana Vukušića kako bi pružio novu nadu bespomoćnim civilima u ratom zahvaćenoj središnjoj Bosni.

Konvoj se i danas, nakon 25 godina, pamti kao jedinstven herojski čin nekolicine hrabrih ljudi koji su preko prvih linija bojišnice, uz vlastite žrtve, krenuli dostavili nužnu medicinsku pomoć u Novu Bilu u kojoj je zbog ratne blokade bilo onemogućeno liječenje ranjenih i bolesnih.

– Na taj put nade, ali i velike tjeskobe i strepnje krenuli smo zbog velike ljudske potrebe i želje da pomognemo našoj braći, Hrvatima u Lašvanskoj dolini. Na put smo krenuli jer više nismo mogli  mirno promatrati njihovu ratnu i ljudsku dramu, veliku ljudsku bol i patnju – prisjeća se danas negdašnji zapovjednik konvoja Herman Vukušić stariji, otac poznatog psihijatra istoga imena, koji je također sudionik konvoja.

Naime, bolnica u Novoj Bili “pokrivala” je potrebe čak 70 tisuća žitelja u nemogućim ratnim uvjetima. Teški ranjenici smještani su po crkvenim klupama, kirurška ekipa bila je neprekidno u pogonu, na rubu snaga.

Kako će kasnije svjedočiti dr. Tihomir Perić, medicinski ravnatelj bolnice, liječnici su često bili prisiljeni raditi operacije čak i bez anestezije, a bolnica je ostala bez antibiotika, infuzijskih otopina pa i hrane. Djeca su se rađala po hodnicima, a za 50-ak novih ranjenika svakoga dana skrbilo se u uvjetima bez grijanja i struje, pa su strah i nevjerica pacijenata i liječnika prerasli u očaj. Za cijelo to vrijeme, međunarodna zajednica slijepo je i nijemo promatrala patnju Hrvata iz Srednje Bosne. No, ne i Hrvati iz Hrvatske i iseljeništva.

Kako su se u tako kratkom vremenu od osnutka udruženja “Akcija Bijeli put” pa do pokreta sa Zapadnog kolodvora, za svega 35 dana uspjeli prepuniti svi ti teretnjaci, krcati sa svim vrstama pomoći?

>> Pogledajte kako je hrabra hrvatska vojska zaustavila agresora nakon pada Vukovara

– Ključnu ulogu u upoznavanju javnosti odradila je Jadranka Kosor, tada novinarka Hrvatskog radija, za koji je svakodnevno pratila rad Akcije Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu – kaže Vukušić, pa se prisjeća fantastičnog odaziva “malih” ljudi i velikih poduzeća uoči kretanja konvoja.

– Kada je, na današnji dan prije 25 godina krenula, rijeka Bijelog puta od Zagreba postajala je sve veća. Iz Rijeke, iz Splita, iz Tomislavgrada rasla je, bujala ova rijeka ljubavi – prisjeća se bivši zapovjednik golemom odazivu Hrvata.

– Konvoj je zajedničko djelo desetak tisuća ljudi dobre volje iz svih slojeva hrvatskog društva, a poseban doprinos dala je humanitarno-karitativna  organizacija bosanskih franjevaca “Kruh sv. Ante” iz Zagreba i Splita – ističe naš sugovornik.

Nakon dva tjedna i 900 prijeđenih kilometara naposljetku, osim nužne pomoći, na Badnju večer donio i tračak svjetlosti u Lašvansku dolinu u kojoj se živjelo, borilo, rađalo, umiralo od gladi i žeđi i nedostatka lijekova.

Osim troje ranjenih, Bijeli put, na žalost, uzeo je i jednu ljudsku žrtvu. Jedan od vozača, 59-godišnji Ante Vlaić, poginuo je 22. prosinca kada su Bošnjaci napali konvoj pri povratku u Zagreb.

– Poginuo je čovjek u želji da pomogne. Nakon 20 godina još uvijek se pitam zašto je dragi Bog odabrao baš njega, o kojemu sve najbolje govore susjedi u Podsusedu, suputnika na Bijelom putu koji je na pitanje što ako pogine odgovorio da želi pomoći svom narodu i da bolje da pogine on, a ne netko mlađi. Metak je odabrao baš njega upravo zbog njegove plemenitosti, da bude simbol Bijelog puta – kaže Herman Vukušić.

I nije Ante zaboravljen: u spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu Vlaića. Jedna ulica u Novoj Bili, ona koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime.

Simbol hrvatskog jedinstva

U konvoju spasa sudjelovalo 99 šlepera sa 143 članova medicinskog osoblja koja su potrebitima dostavili 1000 tona pomoći: hrane, lijekova, medicinskih aparata, odjeće,obuće, ogrjeva.

– Međutim, svi ti brojevi i statistički podaci ne mogu ispričati cjelovitu priču o Bijelom putu, jer svatko od nas u svojemu srcu i duši ima svoju intimnu priču, svoja sjećanja i svoje osjećaje, pa iako su naše priče  o Bijelom putu u detaljima možda drukčije, ono što ih povezuje jest uvjerenje kako smo poslije Bijelog puta svi mi bili drukčiji i bolji. Konvoj je okrijepio naše duše, osnažio ih vjerom i nadom da je dobro uvijek snažnije od zla, istina od laži, nada od malodušja, ljubav od mržnje – kaže Vukušić, dodajući kako je o ovom događaju napisano mnogo knjiga, no čitateljima bi svakako preporučio “Bijeli put i sivi Haag” Borislava Arapovića s autentičnim dokumentima i svjedočanstvima.

– Bijeli put u Lašvanskoj dolini doživljen je kao paradigma hrvatskog jedinstva. Značio je više, mnogo više od običnog konvoja s hranom i lijekovima. Kazivao je da Hrvati Lašvanske doline nisu zaboravljeni, ostavljeni na milost i nemilost ratnim zbivanjima, da ima netko tko misli na njih – sumira Herman Vukušić značaj Bijelog puta.

– Prema mišljenju mnogih ljudi i institucija, civilnih, političkih i vojnih, konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, usto što je imao presudan značaj za opstojnost Hrvata u Srednjoj Bosni, također je širom otvorio vrata pomirenju hrvatskog i bošnjačkog naroda – zaključio je naš sugovornik Herman Vukušić.

Možda i najveća važnost ovog događaja, o kojem su snimani i filmovi, leži u tome što su utabanim stazama konvoja “Bijeli put” kasnije otvoreni humanitarni koridori za pomoć svim civilima u BiH bez obzira na vjeru i naciju, a u tamošnjoj bolnici koja je obnovljena 1999. novcem RH  danas se liječe i Bošnjaci i Srbi i Hrvati.

Renata Rašović /Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari