Pratite nas

Povijesnice

Godišnjica pogibije žrtve UDB-e Nikole Miličevića

Objavljeno

na

Na današnji dan 1980.g. udba je u Frankfurtu likvidirala Nikolu Milićevića. Baš kako mu epitaf na spomeniku slovi, njegova smrt za Hrvatsku nije bila uzaludna.

nikolamil

Uz današnju godišnjicu ubojstva Nikole Miličevića, oca petero djece

[testimonial image=”https://kamenjar.com/wp-content/uploads/2016/01/dinko-d.jpg” name=”Dinko Dedić” background=”#” color=”#” border=”#” img_border=”#” name_color=”#” title_color=”#”]Teško mi je vjerovati da udba uživa slobodu u Hrvatskoj. Ima jedna značajna karakteristika za udbu, koju bi morali poznavati svi Hrvati: ONI MOGU, ILI BITI NA VLASTI ILI U BIJEGU. Srednjeg puta za njih nema. Gdje će biti, odlučujemo mi. Oni samo uzimaju ono što im dozvolimo. Gdje god se razilazili u politici, Hrvati i njihova vlast se slažu u jednom – Nitko niti jednog udbaša neće ni prstom dotaknuti. Hipokritski mi izgleda, sa svim žarom navijati i pozivati Njemce da osude Perkovića i Mustača a ulicom mirno prolaziti pokraj drugih funkcionera i djelatnika udbe, kao da prolaziš pokraj nevećih pravednika. [/testimonial]

Ispovijest supruge Nikole Miličevića Bebana: Ja i petero djece i danas strahujemo od Udbinih ubojica

Njemački mediji za nju kažu: Ljubica je hrabra žena, koja i danas strahuje od Udbinih ubojica.

A ona ne zaboravlja, sjeća se svojih najtežih trenutaka u životu, prije 34 godine, kada su joj pod okriljem noći ubili voljenog supruga i oca petero njihove djece. Bila je to nedjelja, 13. siječnja 1980. godine, oko tri sata ujutro.

Na parkiralištu ispred jednog restorana u Frankfurtu, pri ulasku u automobil, pripadnik Udbe prišao je Nikoli

Miličeviću Bebanu sleđa te je u njega ispalio šest metaka kalibra 7,65 mm. Ubojica je netragom nestao, a Nikola je ostao na mjestu mrtav. Nikola Miličević Beban rođen je u Vionici kod Čitluka (BiH) 10. listopada 1937. godine, a bio je jedan od osnivača Ujedinjenih Hrvata Njemačke. Iza njega ostala je supruga Ljubica i petero male djece u dobi od 5 do 12 godina: Mladenka (12), Frane (11), Željko (10), Karmela (8) i Anton (5).

Sjene prošlosti

Ljubica neprestano obilazi grob svojega supruga, a tako je bilo i nedavno, kada je u pratnji starije kćerke Mladenke dala izjavu za njemačku televiziju ARD, koja je za emisiju “Europa magazin” snimila prilog pod nazivom “Kroatien: Schatten der Vergangenheit” (Hrvatska: sjene prošlosti). U emisiji je pokrenuto pitanje ubojstava hrvatskih političkih emigranata (od strane pripadnika Udbe), za koja još nitko nije odgovarao.

– Naša djeca godinama nisu shvaćala zašto više nema oca. Ni ja nikada nisam shvatila zašto su moga muža ubili agenti Udbe. Kao i većina Hrvata, bio je politički protivnik Jugoslavije. Aktivno je sudjelovao u demonstracijama protiv Jugoslavije i komunističkog režima, koje su u to vrijeme organizirale razne hrvatske organizacije u Njemačkoj i svijetu.

Moj muž i njegovi prijatelji, poput Brune Bušića, koji je često znao prespavati kod nas u Frankfurtu na putu za Pariz, Gojka Bošnjaka, Tomislava Naletilića, Branka Šetke i ostalih, nisu bili teroristi, nego samo politički protivnici jugoslavenskog režima. Uglavnom su prosvjedovali i dijelili letke protiv Jugoslavije, objavljivali tekstove u stranim medijima, nosili hrvatske zastave na automobilima i slično.

Je li to zločin zbog kojeg je ubijen moj suprug? – pita se Ljubica Miličević, koja je i sama bila na meti bivših Udbinih agenata, koji su budno motrili da istina o ubojstvu Nikole Miličevića nikada ne ugleda svjetlo dana i da pravda ne bude zadovoljena, jer bi se onda oni našli iza rešetaka.

– Ime ubojice se zna, kao i imena onih koji su to naredili. Da je Hrvatska to željela istražiti i procesuirati, to je već odavno mogla, i morala, učiniti. Žalosno je da država za koju se političkim putem borio moj muž štiti njegove ubojice – kaže Ljubica.

Ubojice su se te večeri skrili u Generalni konzulat SFRJ koji se nalazio nadomak glavnog Zoološkog vrta u Frankfurtu, a onda su diplomatskim kanalima prebačeni na sigurno u Jugoslaviju, gdje su bili zaštićeni kao lički medvjedi. I to je pravda – tvrde mnogi iseljenici, koji često posjećuju grob Nikole Miličevića Bebana, koji je u to vrijeme bio ne samo politički emigrant, nego i ugledan poslovni čovjek, vlasnik dobrostojeće tvrtke koja je zapošljavala naše ljude.

Sada Njemačka želi jednom staviti točku na “i” što se tiče ubojstava nedužnih hrvatskih domoljuba koja su se dogodila na njezinu teritoriju u razdoblju od 1970. do 1989. godine.

Osveta i obiteljima

Ljubica Miličević i njezina kćerka nedavno su za ARD-ovu emisiju “Hrvatska: sjene prošlosti” ispred TV kamera spomenuli Josipa Perkovića, tadašnjeg šefa hrvatske Udbe, zbog kojeg 30 godina živi u strahu jer, kako kaže, ubojice njezina supruga ostali su nekažnjeni, na slobodi i odgovornim dužnostima u Hrvatskoj, i nikad se ne zna kada se opet preko svojih “produženih ruku” mogu uhvatiti oružja i osvetiti obiteljima žrtava.

– Evo, prošle su pune 34 godine da je moj suprug ubijen, nadomak kućnog praga u Frankfurtu, pod okriljem noći, a da do danas nitko za to nije odgovarao. Često se pitam kako je to moguće. Zaista je žalosno da i danas ne postoji dobra volja da se otkriju počinitelji tog i drugih zločina Udbe u Njemačkoj, bez obzira što je Hrvatska postala i članica Europske unije.

Okrenula sam se Nijemcima

“Nakon ubojstva mojega supruga ostala sam samohrana majka s petero male djece. Možete zamisliti kako sam se tada osjećala i, vjerujte mi, svih ovih godina nitko nas s hrvatske strane nije pitao kako smo, kako živimo i kako se osjećamo, a suprug mi je položio život za Hrvatsku.

Otada ne idem među naše ljude ovdje u Frankfurtu, pa ni u Hrvatsku katoličku misiju. Jednostavno, nakon tog događaja okrenula sam se Nijemcima, jer tada mnogi s naše strane, nakon ubojstva mojega supruga, nisu htjeli imati posla s nama. Udba nas je bila proglasila teroristima, a mnogi koji su nas poznavali tu su njihovu podvalu prihvatili.”   (Zoran Paškov/SD)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. ožujka 1990. Benkovac – Atentat na dr. Franju Tuđmana (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Ovaj pokušaj atentata dogodio se uoči prvih parlamentarnih izbora kada je dr. Franjo Tuđman već prepoznat kao vođa hrvatskog naroda protiv pristalica komunističke Jugoslavije i velikosrpskog imperijalizma.

Nakon Stjepana Radića i dr. Andrije Hebranga Starijeg ne bi bilo prvi puta da Srbi ubijaju onoga koji je stao na čelo borbe hrvatskog naroda.

Na današnji dan 18. ožujka 1990. u Benkovcu je došlo do incidenta tijekom govora dr. Franje Tuđmana na osnivačkom skupu lokalnog ogranka HDZ-a.

Skup su ometali srpski nacionalisti upadicama, bacanjem kamenja i rafalima iz automatskog oružja. U jednom trenutku iskočio je iz gomile Srbin Boško Čubrilović s pištoljem u namjeri da puca na Tuđmana.

Srećom, Čubrilović je savladan od strane Željka Kučića, a pištolj mu je oduzet. Svi koji su imali priliku držati pištolj toga dana tvrdili su da je pravi, no komunistička milicija je kasnije tvrdila da je bila riječ o plinskom pištolju.

Prema tvrdnjama Željka Kučića pištolj je bio je pravi:“ Prvo sam instinktivno čučnuo na pod, no u času kad je taj stari prolazio kraj mene, podigao sam se i skočio na njega, oborio ga na pod i zabio mu koljeno u leđa.

Prilikom pada uhvatio sam ga za desnu ruku u kojoj je držao pištolj i to tako čvrsto da sam mu ga jedva uspio istrgnuti iz ruke…svi su gledali i jasno utvrdili da nije riječ o plinskom pištolju, nakon čega je Petar Šale izašao na pozornicu i pred okupljenima, visoko u ruci držeći pištolj uzviknuo:’Evo tog pištolja kojim je trebao biti ubijen dr. Franjo Tuđman’“.

Zanimljivo je da je pištolj kao dokazni materijal kasnije nestao iz policije. HDZ je u svibnju te godine pobijedio na izborima u Hrvatskoj što je značilo početak agresije na Hrvatsku.

 

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Objavljeno

na

Srbi su željeli ubiti dr. Franju Tuđmana još 1990. godine, ali srećom u tome nisu uspjeli.

Te godine, 18. ožujka, za vrijeme održavanja osnivačke skupštine Hrvatske demokratske zajednice, za koju je prije toga Ivica Račan javno govorio da je „stranka opasnih namjera“, pred hotelom „Asseria“ u Benkovcu jedan je Srbin za kojeg se kasnije utvrdilo da je umirovljenik Boško Ćubrilović, a koji je živio u tom kraju, (selu Ceranji), pokušao se s pištoljem u ruci probiti do tribine s namjerom da iz neposredne blizine puca u dr. Franju Tuđmana, ali je u tom spriječen.

Na tom skupu okupilo se oko 7.000 članova i simpatizera stranke i to dva sata prije njenog održavanja. Osim iz Benkovca, došli su ljudi gotovo iz cijele Hrvatske, a poglavito Zadra, Šibenika, Biograda i drugih gradova i mjesta.
Ali, nedaleko njih, okupio se i relativno veliki broj nezadovoljnih Srba, noseći fotografije balkanskog krvnika Slobodana Miloševića i srpske zastave.

Vikali su: „Nećete klati kao 1941.“, „Ustaše, ustaše“, „Ovo je Srbija“, „Dolje Tuđman i Artuković“, „Slobo, slobodo“,“Ustali ste da nas koljete“, „Ubit ćemo Tuđmana“, „Jača Srbija, jača Jugoslavija“, „Benkovac je Srbija“ te pjevali: „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala“, „Oj, vojvodo Sinđeliću“ i druge četničke pjesme.

Kad je krenuo prema bini, nazočni su atentatora savladali, uzeli mu pištolj, i predali ga dr. Tuđmanu. Utvrđeno je da je bio plinski.

Tamošnji Srbi su poludjeli kad je Tuđman govorio. Počeli su prema njemu i gostima bacati sve i sva, od upaljača, boca, jaja do kamenja.
– „Mi pričamo o suradnji i ljubavi među narodima i ljudima, a evo vidite što nam se događa. Mi u svom programu jamčimo punu ravnopravnost svim narodima, pa i Srbima u Hrvatskoj, jednako onakvu kakvu mi imamo, ali nećemo dopustiti da se od Hrvatske stvori velika Srbija“ te nastavio: „Hrvatski narod želi, a to je želja iz dalje prošlosti, da dobije svoju suverenu državu, u kojoj će ravnopravno živjeti s ostalim narodima, jamčeći im onolika prava koja ne idu na štetu hrvatskog naroda. Hrvatski se narod opredijelio za partizanski pokret, ne zato što je želio komunizam, nego zato što je kroz taj pokret nazirao obrise svoje slobode…“.

Kad su nakon tih riječi okupljeni Srbi ponovno počeli sa svim i svačim gađati Tuđmana, on im je odgovorio: „Ne bojte se braćo., ako hoće neka nas i ubiju. Tužan sam što se ovo događa. Mi Srbima jamčimo sva prava kao i sebi, ali nećemo dopustiti da nama vladaju.“
Na kraju ovog skupa, koji ga je mogao doći i glave, tadašnji predsjednik HDZ-a je istaknuo:

– „Još ranije su me upozoravali da ne idem u Benkovac, jer mi prijete smrću, prijetili su mi smrću i na Petrovoj gori“. Nisam poslušao savjet, jer je nenormalno da se u jednoj civiliziranoj i suverenoj zemlji čovjek mora sklanjati i ne ići tamo kamo ga zovu. Došao sam u Benkovac, odazvao se inicijatorima za osnivanje ogranka HDZ-a i izbjegao ono najgore.“
I kasnije je Tuđman Srbima upućivao riječi prijateljstva i ljubavi, kao primjerice da je u Hrvatsku „svatko dobro došao ako su mu namjere časne i ako domovinu Hrvatsku- njenu povijest, sadašnjost i demokratsku budućnost – osjeća kao svoju“.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari