Connect with us

Reagiranja

Gojko Šušak, ministar kojega Udba nikad nije voljela

Objavljeno

on

Sintagme „neugodna istina“, „senzacionalno otkriće“, „pisani dokaz“, pa onda „prvi trag do pune istine nakon 30 godina“, „putovnica – Yu. RP od 15. 6. 1990.“, i sve biser do bisera u članku Darka Petričića, objavljenom u 7Dnevno 11. lipnja 2021. godine, na stranicama 8., 9. i 10. Napisano je toliko nebuloza, mržnje i laži s predumišljajem o pok. Gojku Šušku, najprije ministru iseljeništva u Republici Hrvatskoj (1990. – 1991.), a zatim ministru obrane Republike Hrvatske do smrti 3. svibnja 1998. godine u 53. godini.

Svatko tko je bar jednom u životu susreo tog čovjeka, osjeća se povrijeđenim takvih tekstom, posebice s obzirom na činjenicu da je Gojko Šušak umro prije 23 godine i da ne može odgovoriti na takve klevete, piše Ante Beljo.

Pokojni Gojko imao je i još ima velik broj živih prijatelja, suradnika i poznanika iz tog vremena i sve je njih uvrijedilo takvo pisanje, a čitatelji lista u kojem je članak objavljen osjetili su to kao udar na svoj vlastiti dignitet i nečiji pokušaj povratka u neka stara olovna vremena!

Sličnim metodama služili su se samo najcrnji totalitarizmi XX. stoljeća!

Gojko Šušak bio je najbičevaniji Hrvat druge polovice XX. stoljeća

Načini i metode djelovanja bivših jugoslavenskih obavještajnih službi UDBE, KOS-a, SDB… bili su posebno usmjereni prema razbijanju bilo kakvoga hrvatskog zajedništva, pogotovo onoga između hrvatskog naroda u domovini i iseljeništvu. Te njihove metode najbolje su opisane u „materijalnima sa stručnog savjetovanja radnika SDB (Služba državne bezbjednosti), strogo čuvana „državna tajna“, izdanima u dvoknjižju na 642 stranice u samo 70 primjeraka u travnju 1987. godine u Sarajevu.

Suprotstavljanje

Za iseljeništvo su najzanimljiviji sadržaji od str. 78. do 370.

Suprotstavljanje

Za primjer donosimo presliku jedne od stranica u sadržaju, a cijeli dokument može se naći na internetskim stranicama

Već poslije zloglasnoga velikosrpskog Memoranduma SANU iz 1986. godine uslijedila je bijesna antihrvatska kampanja navedenih službi u bivšoj Jugoslaviji i po svijetu te otvorena velikosrpska i pridružena oružana agresija na Sloveniju, Hrvatsku i BiH. Uslijedila je tzv. balvan revolucija 17. kolovoza 1990. god., a kako je ona tekla i u čijoj organizaciji, već je danas poprilično znano (o tome sam i pisao u Hrvatskom tjedniku u više nastavaka).

Imenovanjem Gojka Šuška ministrom obrane RH od 18. rujna 1991. do 3. svibnja 1998. uslijedila je nemilosrdna i otrovna kampanja prema njemu osobno, a preko njega i prema predsjedniku Tuđmanu iz svih jugokomunističkih i velikosrpskih Miloševićevih i pročetničkih zagovarača Velike Srbije, a ta ideja, kako vidimo, još uvijek živi.

A sada konkretno o spominjanim putovnicama, ponajprije onoj jugoslavenskoj izdanoj u Beogradu 15. lipnja 1990.

Obitelj pok. Gojka Šuška ustupila mi je preslike dviju kanadskih putovnica kojima se služio kao kanadski državljanin u vrijeme povratka u Hrvatsku pa do vremena kada je dobio hrvatsko državljanstvo i hrvatsku putovnicu 1992. godine, kojom se od tog vremena do konca života služio.

Donosim preslike putovnica prema redoslijedu:

putovnica3

Kanadska putovnica od 9. veljače 1990., vrijedila je do 9. veljače 1995.

putovnica4

Jugoslavenska ulazna viza u kanadskoj putovnici izdana 28. ožujka 1990. i vrijedila je do 28. lipnja 1990.

putovnica5

I druga ulazna jugoslavenska viza u kanadskoj putovnici izdana 24. svibnja 1990. i vrijedila je do 24. kolovoza 1990.

Vize je izdala ambasada SFRJ u Ottawi.

putovnica6

Diplomatska putovnica Republike Hrvatske izdana od Ministarstva inozemnih poslova RH, datum izdavanja je 6. kolovoza 1992. i vrijedila je do 6. kolovoza 1997.
Na stranicama u putovnici nalaze se preslike viza za pojedine države od kolovoza 1992. do 20. listopada 1996. 

novi dokumenti

 Iz knjige Kronologija rata, str. 106.

Sam naglasak na str. 9. u kontroverznom članku 7Dnevno da je „njegova putovnica (op. a. A. B. jugoslavenska) izdana 15. lipnja 1990. godine, a treba podsjetiti da su se prvi demokratski i slobodni izbori u prvom krugu održali 22. travnja 1990.“ besmislena je i zlonamjerna.

Činjenica je da sve međunarodno priznate države svijeta kao ključne odrednice svojega suvereniteta i subjektiviteta imaju, uz ostala obilježja i znakovlje, vlastite putovnice koje su isključivo u nadležnosti ‘centralne’ države, a to je bila u ovom slučaju, sve do međunarodnog priznanja RH 15. siječnja 1992., bivša SFRJ.

To vrijeme od prvih slobodnih i demokratskih izbora iz travnja 1990. preko konstituiranja prvog višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. i formiranja hrvatske Vlade, zatim referendum o neovisnosti od 19. svibnja 1991., pa 25. lipnja 1991. godine Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, poslije čega je uslijedilo ponovno ‘zamrzavanje’ priznanja sve do 15. siječnja 1992. godine, zapravo je davalo produženu mogućnost agresorima za daljnje očuvanje Jugoslavije, pa makar to na kraju ostala i samo Velika Srbija.

Zagovornici (iz svijeta) takvih neljudskih, nedemokratskih i neprimjerenih odnosa prema žrtvama zapravo su cijelo to vrijeme davali lažnu nadu žrtvama i uporno ohrabrivali agresora. I na kraju su mnogi od njih nevoljko priznali Hrvatsku kao samostalnu državu, a i danas čine sve da joj zagorčaju život.

Sporna YU putovnica

Prema jugoslavenskom Ustavu i 1974. godine oko Republičkoga udjela u odlučivanju o predstavnicima udjela u sastavu diplomatske službe SFRJ određeni je ključ uspostavljen i o sudjelovanju republičkih Vlada u diplomatskim službama diljem svijeta. Poslije održanih izbora u republikama bivše države, pa tako i Hrvatske, taj je ključ bio primijenjen tako da su na izboru izabrane osobe na čelu Sabora i Vlade dobile i određene putovnice Savezne vlade SFRJ u Beogradu koje su im po dužnostima pripadale.

7Dnevno

Spominjanjem crvene YU putovnice iz toga vremena i njezine uporabe od strane ministra Gojka Šuška u članku 7Dnevno ništa nije rečeno, a zanimljivo je da o takvoj putovnici jedino znaju oni kojima je ta putovnica dostupna, a od obitelji o tome ne znaju ništa.

Međutim, činjenica je da se pok. Gojko Šušak služio kanadskom putovnicom sve dok nije dobio hrvatsku putovnicu.

Službeni put delegacije Hrvatskog sabora i Vlade u SAD i Kanadu

Poslije izbora iz travnja 1990., konstituiranja Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. i formiranja nove Vlade Republike Hrvatske prvo službeno putovanje u inozemstvo delegacije najviših državnih tijela Republike Hrvatske bilo je u SAD i Kanadu. Put su sponzorirali hrvatski iseljenici u SAD-u i Kanadi, a trajao je od 21. rujna 1990. do 1. listopada 1990. po sljedećem rasporedu:

Petak, 21. rujna 1990. – Let Zagreb – Toronto
Subota, 22. rujna 1990. – Skup u Norvalu kod Toronta s više od 10 000 posjetitelja i banket u Ontario Placeu
Nedjelja, 23. rujna 1990. – Skup i banket u Clevelandu, SAD
Ponedjeljak, 24. rujna 1990. – Let u Washington i sastanci u Washingtonu
Utorak, 25. rujna 1990. – Nastavak sastanaka u Washingtonu i svečani banket
Srijeda, 26. rujna 1990. – Ottawa – glavni grad Kanade – sastanci i svečani banket
Četvrtak, 27. rujna 1990. – Let u Toronto – Ontario – sastanci
Petak, 28. rujna 1990. Minneapolis – SAD – glavni grad države Minnesote, važni sastanci, let u Los Angeles, svečani banket u državi Kaliforniji
Subota, 29. rujna 1990. – Skup u L. A.-u i svečani banket u San Franciscu
Nedjelja, 30. rujna 1990. – Skup u Vancouveru
Ponedjeljak, 1. listopada 1990. – povratak delegacije u Hrvatsku – let Vancouver – Toronto, jedan dio delegacije ostao je u posjetu hrvatskim zajednicama od 1. listopada do 6. listopada 1990.

(Napomena: U skraćenom tekstu koji je objavljen u Hrvatskom tjedniku zabunom su upisani mjeseci svibanj i lipanj umjesto rujna i listopada 1990.)

Novi dokumenti2

Iz Kronologije rata, str. 30.

Članove delegacije poimenično je naveo akademik Davorin Rudolf u svojem članku objavljenom u Vijencu br. 537 (Feljton: Zapisi O vremenu stvaranja države Hrvatske (I. dio) od 2. listopada 2014., pod naslovom Tuđman u Americi).

U članku je napisano:

„U povodu 15. godišnjice smrti prvog hrvatskog predsjednika, koja se obilježava u prosincu, Vijenac objavljuje feljton akademika Davorina Rudolfa o stvaranju hrvatske države napisan na temelju sačuvanih bilješki i sjećanja na razgovore s predsjednikom Republike Franjom Tuđmanom.

Prve duge, iscrpne razgovore o međunarodnim odnosima i vanjskoj politici Hrvatske imao sam s državnim glavarom, predsjednikom Franjom Tuđmanom, tijekom jedanaestodnevne turneje po Sjedinjenim Državama i Kanadi potkraj rujna i početkom listopada 1990. Bio je to prvi važan izlazak u inozemstvo izaslanstva najviših državnih tijela Republike Hrvatske nakon izbora u travnju i svibnju 1990. Hrvatska je još bila članica jugoslavenske federacije, ali sve je bilo drukčije: iz Ustava su izostavljene ideološke označnice, tako iz naziva republike (riječ „socijalistička” primjerice), državnih tijela i najviših državnih dužnosnika. Promijenjeni su zastava i grb. Federacija (Predsjedništvo SFRJ), Savezno izvršno vijeće, tj. savezna vlada) o putovanju hrvatskoga izaslanstva u SAD i Kanadu nisu bili konzultirani.

U njujoršku zračnu luku John Kennedy sletjeli smo 20. rujna 1990. poslijepodne. Navečer je u jednome od čuvenih njujorških hotela bila priređena svečana večera u čast predsjednika Tuđmana, na kojoj je bilo nekoliko stotina hrvatskih iseljenika i odličnika iz političkoga, javnog i kulturnog života New Yorka. Gojko Šušak foto privZa nas je bio postavljen stol na uzvišenome mjestu ispod golemih zastava, hrvatske i američke. U sredini za stolom sjedili su predsjednik Tuđman i njegova supruga Ankica, lijevo od njih predsjednik Sabora Žarko Domljan, potom ja (op.a. A. B. Davorin Rudolf, ministar pomorstva), do mene ministar znanosti i obrazovanja Vlatko Pavletić i Zdravka Bušić, osobna predsjednikova tajnica. Zdesna gospođi Tuđman sjedili su ministar iseljeništva Gojko Šušak, osobni predsjednikov savjetnik Slaven Letica, sveučilišni profesor Hrvoje Kačić i šef predsjednikova ureda Hrvoje Šarinić. Večera je počela kratkom molitvom, ‘blagoslovom jela’, na hrvatskome…“

Većina članova navedene delegacije u to je vrijeme bila s jugoslavenskim putovnicama, jedino je bez te putovnice mogao biti Gojko Šušak s kanadskom, Zdravka Bušić s američkom i Hrvoje Šarinić s francuskom.

Autor spornoga članka u 7Dnevno mogao je uz navedenu YU putovnicu Gojka Šuška iz toga vremena donijeti i preslike drugih putovnica iz tog razdoblja, ali čini se da ga taj dio nije previše zanimao, kao što ni pokojnog Gojka Šuška nije previše zanimala takva crvena YU putovnica. Ali ni u kojem slučaju nije se moglo raditi o suradnji ministra Šuška nikada, nigdje i ni po koju cijenu s Udbom.

Činjenica je da su se i u prijašnjim napadima na Gojka Šuška pojavljivale manipulacije o njegovim posjetima bivšoj državi u vrijeme boravka u Kanadi od konca 60-ih pa do veljače 1990., a zapravo se radilo o udbaškim manipulacijama s imenima dvojice susjeda – Gojka Šuška i Gojka Šuška Stanina, nazivanog prema imenu svoje majke – koji su obojica iz susjedstva na Širokom Brijegu, obojica rođeni iste godine, obojica bili u istoj školi i zapravo u istim razredima, obojica završili fiziku i matematiku i živjeli jedan u Oakvilleu kod Toronta, a ministar Šušak u Ottawi. Gojko Stanin bio je politički angažiran i nije mogao dolaziti u posjete u bivšu državu, a drugi Gojko Šušak bio je aktivan u hrvatskoj zajednici kao učitelj hrvatskog jezika u subotnjoj hrvatskoj školi i nije imao razloga ne posjećivati rodbinu u bivšoj državi, što je uglavnom činila i velika većina iseljenika iz Kanade u tom razdoblju.

Uglavnom, u navedenom tekstu na pitanja autora Darka Petričića bivšemu posljednjem ministru vanjskih poslova SFRJ Budimiru Lončaru i autoru embarga na uvoz oružja i gospodinu Franji Krniću, šefa Kabineta Budimira Lončara, vezano uz Gojka Šuška, odgovori su bili dovoljno diplomatski korektni, ali ne tendenciozni i zlonamjerni.

Najcrnje klevete o pok. Gojku Šušku davao je Stjepan Mesić u izjavama o torbama novca donošenim iz Australije 1992. godine i mnogočemu drugome u svojim lažnim svjedočenjima u Haagu i u svim drugim prigodama i mjestima do kojih je stizao. O tome su već određeni dokumenti i objavljeni.

Beljo-tekst

Gojko Šušak izdao je Mesiću potvrdu za predani novac

Potvrda

Današnje pojave u Hrvatskoj i njihovi nositelji iz razdoblja od 80-ih godina prošlog stoljeća i ratnih godina do oslobodilačkih akcija „Bljeska“ i „Oluje“ iz 1995. godine ne će uspjeti ponovno nas vratiti u vrijeme udbaške i kosovske istine!

U oproštajnoj riječi na pogrebu Gojka Šuška na zagrebačkom Mirogoju ministar obrane SAD-a William Perry na kraju svojeg oproštajnog govora, parafrazirajući Shakespearea, o pokojnom je Gojku Šušku rekao: “Otišao je čovjek, takva više ne ćemo vidjeti”, a o tome tko je bio Gojko Šušak govori i preslika sućuti Bernarda M. Luketicha, predsjednika Hrvatske bratske zajednice, upućena predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu.

izraz sucuti

Na tekst napisan u 7Dnevno o pokojnom ministru obrane i članu Vlade RH u više saziva još uvijek nitko nije reagirao u ime Vlade RH, Ministarstva obrane, Ministarstva hrvatskih branitelja, a ni HDZ-a čiji je Gojko Šušak bio jedan od utemeljitelja i dugogodišnji potpredsjednik.

Nadam se da ovo ne će postati dijelom još jedne statistike „novog normalnog“?!

Ante Beljo/HKV
predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva,
jedan od utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice
i dugogodišnji prijatelj Gojka Šuška od srednjoškolskih dana

(Članak je u skraćenom izdanju objavljen u Hrvatskom tjedniku)

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari