Pratite nas

Povijesnice

Gojko Šušak – ministar koji je ustrojio Hrvatsku vojsku

Objavljeno

na

Na današnji dan rođen je Gojko Šušak (Široki Brijeg, 16. ožujka 1945. – Zagreb, 3. svibnja 1998.), hrvatski političar.

Ministar obrane Republike Hrvatske od 1991. do svoje smrti 1998. i jedan od najbližih suradnika predsjednika Franje Tuđmana.

Gojko Šušak postao je ministar obrane 18.9.1991., samo 2 mjeseca prije pada Vukovara, u okolnostima u kojima je Srbija već okupirala gotovo jednu trećinu hrvatskog teritorija. Šušak je preuzeo ministarstvo koje je bilo odgovorno za obranu i oslobađanje Hrvatske u tretnutku kad je Hrvatska vojska bila u procesu ustrojavanja, samo tjedan dana prije nego što je 25.9.1991., na zahtjev tadašnjeg ministra vanjskih poslova SFRJ Budimira Lončara i britanske diplomacije, Vijeće sigurnosti UN-a donijelo rezoluciju UN-a 713 o zabrani uvoza oružja i vojne opreme u zemlje tadašnje Jugoslavije. Budimir Lončar danas je predsjednik Savjeta za vanjsku politiku predsjednika Josipovića. Tri tjedna nakon što je postao ministar, Gojko Šušak je ustrojio Glavni stožer Oružanih snaga Republike Hrvatske.

U iznimno teškim političkim, vojnim, financijskim okolnostima ministar Šušak ustrojio je Hrvatsku vojsku, oslobodio sva okupirana područja Republike Hrvatske omogučujući povratak stotina tisuća hrvatskih prognanika te osigurao sve preduvjete za ulazak Hrvatske u NATO.

 

William Perry: Smrt Gojka Šuška veliki je gubitak za Hrvatsku

susak00U cijelosti donosimo govor Williama Perryja, ministra obrane SAD-a od 1994 do 1997. godine, za vrijeme predsjednika Clintona. Evo što je dipomant prestižnog Stanforda, čovjek koji je upravljao godišnjim proračunom (Ministarstva obrane) od oko 253 milijarde dolara, kao 19. ministar obrane SAD-a rekao o 5. ministru obrane Republike Hrvatske, Gojku Šušku na njegovu sprovodu, na današnji dan, 7.5.1998. godine:

”Ovo je doista za mene vrlo tužna prigoda. Došao sam ovdje ne samo kao predstavnik SAD-a, već i kao prijatelj Gojka Šuška. I moja supruga i ja izražavamo najdublju sućut i sućut naših sunarodnjaka Vama Đurđa i Vašoj djeci, Gojkovoj majci, bratu i sestri. Naše su misli i molitve danas s Vama.

Srmt Gojka Šuška nije samo velik gubitak za njegovu obitelj i prijatelje, već je to i velik gubitak za Hrvatsku. Ono što je Shakespeare rekao u jednoj svojoj drami o jednom velikom Rimljaninu kažem danas za jednog velikog Hrvata : otišao je čovjek kakva više nećemo vidjeti.

Ministar Šušak počeo je služiti svojoj zemlji u presudno vrijeme. Mislim da se može sa sigurnošću reći da bi dug i težak put Hrvatske do njezine neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti bez njega bio još dulji , još teži i trnovitiji. Kako sam ustanovio prilikom našeg prvog sastanka 1994. godine, Gojko Šušak je bio čovjek doista važnih kvaliteta: bio je tvrdoglav i samouvjeren, ali iznad svega bio je domoljub. Bio je vizionar u oružanim pitanjima i njegova je zasluga što će jednog dana hrvatska oružana sila postati značajan sudionik u zapadnim sigurnosnim organizacijama.

I što je možda najvažnije: iskovao je naš bliski odnos te je bio čovjek od osobnog integriteta i čovjek od riječi. Za Amerikance to su najviše vrijednosti.

GOJKO SUSAKPrvog tjedna poslije ostvarenja hrvatske neovisnosti, Gojko je napustio svoj udobni i prosperitetni posao u Kanadi kako bi se vratio u Hrvatsku i borio za slobodu svoje zemlje. Pritom je bio svjedokom ostvarenja svog životnog sna, doživio je slobodu, onako kako ju je izrazio veliki hrvatski pjesnik Ivan Gundulić :“ O draga o lijepa o slatka slobodo, taj dar što višnji Bog nam je do, sva srebra sva zlata svi ljudski životi ne mogu biti plata tvoj čistoj ljepoti.“ Za Hrvatsku je bio presudan za uspostavu slobode, za Amerikance je bio presudan za uspostavu mira i stabilnosti na ovom prostoru, svojom potporom Daytonskom sporazumu. Često sam mu se obraćao za pomoć na putu otklanjanja prepreka za ostvarenje Daytonskog sporazuma.

Ali, nadasve sam uvijek uživao raditi s Gojkom. Često smo se sastajali. U Zagrebu, Washingtonu, Daytonu, Garmischu u Njemačkoj. Uvijek mi je bilo drago biti u njegovu društvu i zaista će mi nedostajati.

Godine 1996., dok sam bio minisar obrane SAD-a, Gojko me posjetio u Washingtonu. Priredio sam večeru u njegovu čast. Zdravicu sam zaključio citatom jednog od velikih američkih predsjednika Teodora Roosvelta, koja, uvjeren sam, pogađa samu bit ministra Šuška : „Zaslužan je čovjek koji je doista na poprištu, čije je lice obilježeno prašinom i znojem i krvlju, koji srčano ustraje, koji poznaje zanose, koji poznaje odanost, koji sebe troši za vrijedan ideal. Njegovo mjesto nikad neće i ne može biti s onim plašljivim dušama koje ne poznaju ni pobjedu ni poraz.“

Čast mi je biti danas ovdje i odati počast ovom izuzetnom hrvatskom domoljubu i čovjeku. Bog te blagoslovio Gojko i zbogom.”

Kamenjar.com

 

Gojko Šušak – Ime koje Hrvati gotovo namjerno zaboravljaju

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja. Najveći grad koji je u ratu bio okupiran od strane agresora nakon Vukovara.

U okupiranoj Petrinji i okolnim selima pobunjeni Srbi, pripadnici srpskih paravojnih formacija i milicije, činili su brojne zločine nad hrvatskim civilima koji nisu željeli napustiti svoje domove, ali i dijelom srpskih civila, koji se nisu slagali s takvom politikom.

Najveći broj počinjenih ubojstava nad preostalim hrvatskim civilima na ovome području zabilježen je u periodu od rujna do prosinca 1991., pa čak sve do lipnja 1992. godine.

Najžešći napad odvio se 21. rujna koji je izvela JNA s teritorijalnom obranom i drugim paravojnim formacijama te s potporom zračnih snaga.

Tenkovi JNA s položaja iznad Češkog sela otvorili su vatru na braniteljske položaje u Mošćenici i Petrinji kada su poginuli pripadnici ZNG-a Ivica Kunert, Đuro Marković i Milan Klarić.

U predvečernjim satima vođene su žestoke borbe oko Kupskog mosta prema Brestu, a branitelji su bili prisiljeni prijeći most i organizirati obranu na lijevoj strani Kupe, čime je Petrinja okupirana.

Dana 26. rujna otvorena je topnička vatra na mjesto Grabovac, pri čemu su smrtno stradali Dubravka Špoljarić (18), Josip Špoljarić (17) i Ivana Špoljarić (dvomjesečna beba), a ranjeno je pet civila.

Na suđenju u odsustvu, zapovjedniku Petrinjskih združenih snaga JNA i teritorijalne obrane Slobodanu Tarbuku, 1992. okružni sud u Sisku osudio ga je na kaznu zatvora od 20 godina. Jedan od svjedoka na suđenju bio je i novinar HRT-a (tada HTV-a) Denis Latin, koji je svjedočio zlokobnoj najavi Tarabuka u radio razgovoru s general-pukovnikom Andrijom Rašetom iz pete vojne oblasti JNA kada je kazao: “Sravnit ću Petrinju sa zemljom, majku im ustašku”.

Prema podacima iznesenim u osuđujućoj presudi Tarbuku, mrtve je JNA skupljala 5 – 6 dana nakon pada Petrinje. Većina ubijenih bili su civili srednje dobi koji su ubijeni iz vatrenog oružja, no neki su ubijeni sjekirama ili nakon toga iznakaženi. Na sudu je utvrđeno kako je ubijeno preko stotinu građana Petrinje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Hrvoje Mandić: Povijest nastanka inicijative ‘Tri mora’

Objavljeno

na

Objavio

Vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler i dr. Ivo Pilar potaknuti složenim društvenim i političkim procesima u Monarhiji vrijeme sutona Velikog rata napisali su „Promemorija o rješenju južnoslavenskog pitanja” i dostavili je austrijskom caru i kralju Karlu I. (odnosno IV.).

Njihova politička misao sadržavala je jednu ključnu polazišnu točku, to je dualističko uređenje Monarhije u kojem bi se hrvatsko pitanje riješilo jačanjem hrvatske autonomije u Austrougarskoj monarhiji. Stadlerova i Pilarova Promemorija odbačena je 1918. godine od političkih utjecajnih krugova a da bi 1930-ih bila ponovno aktualizirana od hrvatskih intelektualaca koji su pripadali miljeu hrvatskog katoličkog odnosno nacionalnog pokreta protiv režima Kraljevine Jugoslavije.

Hrvatski katolicizam 1930-ih bio je prepoznatljiv po obrani posebnosti hrvatskog naroda i po tome da je katoličanstvo duhovna jezgra hrvatske nacije. Potonju tezu zagovarao je nadbiskup Stadler još puno prije okončanja Velikog rata. Osim navedene političke misli Josipa Stadlera, kod hrvatskih katoličkih intelektualaca okončanjem Drugog svjetskog rata pažnju je okupirala još jedna Stadlerova zamisao. Riječ je o obnovi konfederacije katoličkih država na vertikali Baltik – Jadran što ima za cilj ponovno ujediniti katoličkih država Srednje Europe.[1]

Nadbiskup Stadler smatrao je rješenjem najboljim za opstanak i samim time napredak hrvatskog naroda i Katoliče crkve čime bi se konačno riješilo hrvatsko pitanje. Navedena inicijativa „Baltik – Jadran“ temeljila se na sasvim logično postavljenim pretpostavkama a riječ je o ugrozi brzorastućeg jugoslavenskog nacionalizma čiji predstavnik je Kraljevina Srbija, zatim amnestija bosanskih muslimana preko ideologije Starčevićevog hrvatskog nacionalizma s unutarnje strane dok s vanjske strane najveću prijetnju za Katoliče države na vertikali Baltik – Jadran predstavljala je brzorastući imperij boljševizma u Rusiji s istoka i sa zapada anglosaksonski utjecaj protivan Katoličkoj crkvi.

Utemeljenjem nove državne tvorevine, NDH u travnju 1941. godine, prouzrokovalo je val oduševljenja kod katoličkih krugova po vertikali, od crkvene hijerarhije do članova hrvatskih katoličkih društava. Razlog je ponajviše bio državotvorni jer se očekivalo kako će nove vlasti poboljšati položaj Katoličke Crkve i samim time katolika. Ubrzo su se hrvatski katolički intelektualci razočarali u vlasti NDH i pojedini intelektualci prema kraju vodili su oporbu protiv režimske Pavelićeve politike. Hrvatska katolička inteligencija okupljala se oko tadašnjih tjednih novina Spremnost koje su postale intelektualno žarište anglofilske političke orijentacije u NDH.[2]

Fra Radoslav Glavaš i odnos prema Pavelićevu režimu

Među spomenutim intelektualcima nalazio se fra Rade Glavaš, ondašnji državni službenik u Ministarstvu pravosuđa, odjel za bogoštovlje. U navedenim tjednim novinama u jesen 1943. godine objavio je članak Talijanska bilanca i Hrvati. Držanje talijanskih vojnih svećenika u okupiranim našim krajevima“ u kojem ističe kako je talijanski iredentizam vrhunac dosegao u vrijeme vladavine fašizma na čelu sa Benitom Mussolinijem.[3]

Desetljećima komunistička historiografija i publicistika između ostalog optuživala je fra Radoslava Glavaša kako je bio pristaša Pavelićevog režima. Međutim, najnovija historiografska istraživanja ukazuju na dijametralno suprotnu društvenu stvarnost. Fra Radoslav Glavaš kao književni kritičar bio je jedan od intelektualaca koji je kritizirao novi pravac u hrvatskoj književnosti, kulturi i umjetnosti koji je nametao ustašku ideologiju. Nije podilazio ideologiji nego je zagovarao slobodu kulturnog stvaranja i lijepoga u književnosti i umjetnosti. Svoje književno-kritičke članke objavljivao je također u Hrvatskoj reviji.[4] Kao intelektualac pripadao je intelektualno žarište anglofilske političke orijentacije u NDH.

Inicijativa „Baltik – Jadran“ u sutonu Drugog svjetskog rata

Hrvatska katolička inteligencija u sutonu Drugog svjetskog rata zalagala se za staru Stadlerovu incijativu „Baltik – Jadran“ kako bi se privezali uz područje interesa zapadnih Saveznika po uspostavi mira u Europi i na taj način izbjegli ralje boljševičke ideologije predvođenom Rusijom i revolucionarnom Jugoslavijom na boljševički pogon. Njihova politička nastojana uzburkala su tadašnje komunističke vođe. Tako komunistički vođa Andrija Hebrang u rujnu 1944. godine na trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom označio je metom hrvatske katoličke intelektualce koji propovijedaju rimokatoličku državu u Srednjoj Europi u koju bi trebale ući Hrvatska, Italija, Mađarska, Njemačka, Poljska i još neke druge zemlje i pod plaštem katolicizma uskrsnuti novu Austriju Franje Josipa. Označio je takvu ideju „protuslavenskom reakcionarnom tvorevinom iza koje se kriju određeni katolički interesi“.[5]

Inicijativi „Baltik – Jadran“ ispriječila se ne samo komunistička Hrvatska kakvu je predstavljao Andrija Hebrang nego i pristaše Pavelićeva režima. Jedan od najgorljivijih protivnika „federalne katoličke države od Baltika do Jadrana“ bio je Stjepan Horvat, rektor zagrebačkog sveučilišta. Njegova politička misao uključivala je ideju potpune političke samostalnosti Hrvatske koja isključivo može pružiti slobodu hrvatskom narodu odnosno rješenje hrvatskog pitanja. Unatoč navedenim protivnicima nitko od njih nije imao političku snagu zabiti posljednji čavao u lijes „inicijative Baltik – Jadran“.

Upravo je na jaltskoj konferenciji od 4. do 11. veljače 1945. na otoku Krimu održan sastanak predstavnika SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije na kojem je sporazumom između predstavnika Velike Britanije i SSSR-a između ostalog dogovoreno da novu jugoslavensku vladu sastave vođa KPJ Josip Broz Tito i predstavnik jugoslavenske emigrantske vlade u Londonu Ivan Šubašić. Tim potezom okončana je sudbina „inicijative Baltik – Jadran“ i geopolitički prostor poznat kao „Tri mora“ prepušten je utjecaju komunističkog bloka, odnosno utjecaju boljševičke Rusije.

Hrvoje Mandić – Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH


[1] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija. Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.-1945.) (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2017), 76.
[2] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija, 313.
[3] Radoslav Glavaš „Talijanska bilanca i Hrvati. Držanje talijanskih vojnih svećenika u okupiranim našim krajevima“, u: Spremnost, misao i volja ustaške Hrvatske, 10. listopada 1943. br. 85: 3.
[4] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija, 57.
[5] Isto, 314.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari