Pratite nas

Kolumne

Gojko Šušak – persona non grata u Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Između riječi upućenih supruzi – “Đurđa, ovog čovjeka bih mogao slijediti.” – i prijavka tom čovjeku – “Gospodine Predsjedniče, zadatak je izvršen!” – stisnule su se najsvjetlije stranice moderne hrvatske povijesti. Na njima stoji zapisano kako je država Hrvatska proglašena, obranjena, od Svijeta priznata i oslobođena u međunarodno priznatim granicama. Suautor tih povijesnih stranica, ujedno i autor navedenih rečenica o čovjeku broj 1 u tom podvigu, prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, je Gojko Šušak, tada hrvatski čovjek broj 2. Bivši partizan i sin žrtve partizana pomirili su se, ne na istini o prošlosti, nego odlučni u svom vremenu provesti djelo za budućnost. Upravo u tome leži ona dodana vrijednost koja je projekt stvaranja moderne hrvatske države učinila uspjelim.

Čast, slava i hvala svima onima koji su išli glavom tamo gdje bi malotko nogom, navlastito onima koji su glavu ili zdravlje izgubili da bi Hrvatskoj život podarili. No, niti je Ante Gotovina bio veći vojskovođa od Jure Francetića niti je u Blage Zadre hrvatsko srce jače kucalo nego u Petra Rajkovačića, zapovjednika obrane Odžaka, “oslobođenog” tri tjedna poslije Berlina. Niti su brojni manje znani onda manje željeli Hrvatsku od Hrvata početkom devedesetih. Da nije bilo vodstva kakvog samo Božja Providnost i ljudska razboritost mogu dati, teško da bi Hrvati izbjegli još jednom “narodnom oslobođenju” kako mu, uostalom, kao gorki podsjetnik, nisu umakli ni brojni branitelji Vukovara ’91. A ima ih i koji to “narodno oslobođenje” i danas zazivaju, poput onog sina Sinišinog, znakovitih inicijala (BG), koji za očevo “oslobođenje” od života okrivljuje svojeglavi metak. Sve neki inteligentni metci, inteligentne jame koje gutaju same, ciljano samo one koje treba… kako si je Bojan narisao u svojoj, sladunjavim Miloradovim milodarima, pretrpanoj glavici.

Poput nesretnog Bojana danas, ni u Šuškovo vrijeme nisu svi prihvaćali pomirbu, čak ni za zajedničko dobro, a kamoli na istini o prošlosti. Od samog se početka na “kanadskog ustašu”, k tome još sa Širokog Brijega, gledalo zazorno ispod oka ili prijezirno s visoka. Jer svojstvena mu se škrtost na riječima tumačila oskudnošću intelekta. U tome su prednjačili oni koji su se našli silno uvrijeđenima antologijskom dosjetkom lucidnog Ivana Milasa da bi se u konačnici pokazalo kako ih je taj mudar čovjek bogata životnog iskustva stečenog na Zapadu ipak precijenio. Naime, letvica koju je postavio prilično konzervativno – “u Austriji kilo telećeg mozga stoji dvije marke, a koliko vrijedi naš tek ćemo vidjeti…” – pokazala se za mnoge brbljavce previsokom. A mozak tržišno bezvrjedniji od telećeg, barem kad je stvaranje nečeg trajnog i vrijednog u pitanju, u prirodnom savezu sa zlobom u srcu oduvijek je služio kao razorno sredstvo iznutra. Tijekom prilično uspjele operacije širenja razdora i zle krvi među Hrvatima (jer ni tad, kao ni danas, nije manjkalo onih lako prijemčivih na podvale, onih proste duše i pakosna srca “oplemenjenog” telećim predispozicijama između ušiju) prikazivali su Šuška egzemplarom brižljivo građenog stereotipa o Hercegovcu, ali i kao promotora i zaštitnika tog divljeg kamenjarskog mentaliteta. Najviše ih je nerviralo korištenje suvremenog kako bi se očuvalo ono tradicionalno. Stoga su s posebnim žarom, koristeći motiv Hercegovca kao vlasnika prvih mobitela, izrugivali tehnološku osviještenost radi održavanja obiteljske (i šire) povezanosti. Kako bi izazvali što više gnjeva, nisu to tumačili izborom životnih vrijednosti i prioriteta, nego kao razmetanje i aluziju na bogaćenje Hercegovaca na ratnim i egzistencijalnim mukama drugih. A Šušak, posvećen cilju za kojeg je živio, imao je previše posla da bi gubio vrijeme baveći se slikom o sebi i svojima. Jednostavno, sva ta prijetvornost bila mu je odveć mrska. Uz to, preko vrata mu je bilo već i bosti se s rogatima izvana.

Dodatno je demoniziran kao, uz čovjeka broj 1, vodeći djelitelj Bosne, gad žedan krvi i željan rata, koji je na Predsjednika imao presudan utjecaj navodeći ga na taj neoprostivi grijeh, pandan istočnome grijehu u jugo-komunističkoj inačici Biblije. E, sad što je netko trebao privoljeti Hrvate u BiH da ponesu križ življenja u zajedničkoj političkoj tvorevini s bosanskim muslimanima – i to nakon što su se najvećim dijelom obranili u krvavom ratu kojeg, osim samim postojanjem na svome, nisu izazvali – samo kako bi se stvorili nužni preduvjeti za oslobađanje i reintegraciju Hrvatske, koga za to više briga. A nema ni hvala, makar, iako se ne čini fer, vrijedi primijetiti – a tko je drugi morao ponijeti taj najteži križ, nego onaj koji je to zaista mogao! I još ga nosi!

Dok su teškaši na riječima analizirali, mudrovali, među sobom se nadmetali, jedan drugome podmetali, defetizam i beznađe širili, Šušak je u tišini stjecao povjerenje američkog ministra obrane, zbliživši se s njim toliko da bi čak znali zaigrati tenis. Privilegiranim partnerom američkog kolege nije mogao postati drukčije nego držeći se dogovorenog, bivajući tako živim utjelovljenjem lustracije. Dakle, čista civilizacijska suprotnost prijetvornom Balkancu okuženom još komunističkim stanjem duha, naviklom da jedno misli, drugo govori, a treće radi… Kruna toga je epohalno djelo u tandemu s čovjekom kojeg je mogao slijediti – ratna pobjeda i mir!

No, ubrzo opet dolaze na štih pripadnici pasmine dresirane da služi tuđincu, a ti mu takvo djelo nikako nisu mogli oprostiti. Nesmiljeno blaćenje Pobjednikova lika i djela u opskurnim tiskovinama i “TV latinicama” ćiriličnog scenarija s vremenom je zamijenio medijski muk. U školskom kurikulumu drugi najvažniji protagonist moderne hrvatske povijesti ima mjesto kakvo su “jokićevci” namijenili ocu hrvatske književnosti – Marku Maruliću. Pa i ne čudi što djeca i mladi o njegovoj ulozi u stvaranju moderne hrvatske države i filmskoj životnoj priči ne znaju ništa. Da, našlo bi se tu posla i za HAVC, kad bi tamo bilo… onog čega nema… a ne, nije novac u pitanju. I dok se predsjednika Tuđmana postupno rehabilitira, čovjek broj 2 i dalje ostaje u sjeni, onako sa strane, kako je za života najviše volio. Po strani, podalje središta glavnog hrvatskog grada, nalazi se i ulica koja nosi njegovo ime, pomalo preuzetno nazvana avenijom. No, nekima je i to bilo preteško progutati. Pred koju se godinu, naime, vučji čopor himbenih miroljubaca digao na stražnje noge i pokušao i taj skromni znak sjećanja na istinskog mirotvorca izbrisati.

Ipak, sveopći nehaj i nabacivanje blatom ne mogu tek tako ugušiti dobro sjeme padne li na plodno tlo. Jer nema veće pohvale, većeg priznanja nečijem djelu, nego kad ono doživi svoj prirodni nastavak. U stvarnosti, ne na ekranu! Kako reče Gojko Šušak – Hrvatska ima devet gardijskih brigada ali samo jedna je udarna – Četvrta gardijska brigada! I eto, sad njegovo mjesto zauzima zapovjednik upravo te brigade iz najslavnijih joj dana nastavljajući gdje je on stao.

U doba raširenog mesijanskog sindroma, naglašene samodopadnosti i samodostatnosti, u vrijeme carevanja besplodnog kritizerstva zaklonjenog krinkom kritičkog razmišljanja, i Šušak i Krstičević postaju mnogima teško razumljivi. Oni se, naime, nisu sramili priznati da trebaju ljude koje će biti spremni slijediti kako bi svoje ideje mogli provesti u djelo. U danim im okolnostima imali su sreću naići na takve. Kao Šušak uz Tuđmana i Damir Krstičević se među prvima svrstao uz Andreja Plenkovića uvidjevši da je došao njegov čas. Je li Krstičević to učinio jednako zdušno kao Šušak, ili je bio više vođen pragmatičnim razlozima, manje je bitno. Ipak, uvijek se nađe netko tko će ustrajno dodijavati zapitkujući što on radi u ovakvoj Vladi, ne primjećujući pritom kako mu odgovor svako malo preleti pred nosom. Što radi? Pa upravo to – radi! I to sigurno ne mimo volje predsjednika Vlade. Dakle, materijalno i tehnički osnažuje hrvatsku vojsku, pomaže razvoj vojne industrije, uvodi aktivnu pričuvu, vraća hrvatsku vojsku u pogranična područja, sklapa strateški sporazum s Izraelom uz zadržavanje borbene sastavnice ratnog zrakoplovstva, ali i dogovara suradnju u osjetljivom području upravljanja informacijama. Konačno, vrativši dodjelu “crvene beretke” u postrojbu slijednicu slavne “Četvrte” simbolički se obračunava sa štetočinskim nasljeđem Stipe Mesića, koji se trudio dokinuti sve što ga je podsjećalo na prethodnika umirovivši tako “crvenu beretku”, ali i zapovjednika joj iz slavnih dana.

Dovoljni su to razlozi da Damir Krstičević bude persona non grata onima izvan Hrvatske čiji se pogled na suvremenu hrvatsku povijest skoro navlas poklapa s viđenjem onih koji Gojka Šuška već više od dva i po’ desetljeća čine nepoželjnim u samoj Hrvatskoj. Štovatelji “narodnog oslobođenja” s obje strane Dunava na istoj su valnoj duljini ne samo kad se radi o povijesti odigranoj pred tri četvrt vijeka, kad im je “oslobođenje” uspjelo, nego i u viđenju raspleta pola stoljeća kasnije kad su u nevjerici morali prihvatiti da “oslobođenja” nema. Pa su svoju oslobodilačku strast stali upražnjavati oslobađanjem naroda od istine o Gojku Šušku, Franji Tuđmanu i stvaranju Hrvatske. U tim su pregnućima, vrijedi im priznati, bili prilično temeljiti i učinkoviti. Stoga se istina o Gojku Šušku nameće razumnim, štoviše nužnim korakom u oslobađanju od tog oslobađanja. Iskru te istine mogao bi zapaliti dokumentarac posvećen samozatajnom arhitektu i neimaru hrvatske Pobjede koji će danas, večer uoči 20 godina od njegova odlaska, ugledati svjetlo dana na javnoj televiziji.

Grgur S./Kamenjar.com

HTV prikazuje dokumentarac o Gojku Šušku povodom 20. obljetnice njegove smrti

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Totalitarni mozgovi iskorištavaju migrante za uvođenje cenzure

Objavljeno

na

Objavio

Migrantska kriza jedna je od onih polarizirajućih tema. Koplja bi se manje lomila da se tu radi samo o prihvatu određenog broja ljudi koji sreću traže u Europi. No stvar je puno složenija od toga.

Budući da su integracijski procesi na Zapadu pokazali prilično ograničeni učinak, rasprava o migracijama pretvorila se u raspravu o tome kakvu Hrvatsku želimo u budućnosti.

Progresivci žele multikulti zemlju koja bi zauvijek izgubila svoj katolički duh pa im imigranti dođu kao saveznici, dok druga strana želi sačuvati hrvatsku i kršćansku tradiciju pa od pridošlica traži prihvaćanje domaćih kulturnih normi i obrazaca ponašanja.

Prihvat migranata iz humanitarnog i sigurnosnog pretvorio se u pravo identitetsko pitanje.

Rasprava je s političke spuštena na osobnu razinu, piše Mate Mijić / Večernji list

Ne treba onda čuditi to što teških riječi i optužbi ne nedostaje. Rasista, fašista, ksenofoba i katolibana s jedne te soroševaca i mrzitelja svega hrvatskog s druge strane ima i za izvoz. Da se ovakve rasprave vode kao nekad po birtijama, veselicama ili društvenim domovima, još bismo se iz ove globalne gabule izvukli kao relativno zdravo društvo s minimalno narušenom kohezijom.

No napredak informacijske tehnologije učinio je svakoga od nas izvorom vijesti i dao nam alate za njihovo viralno širenje.

Nažalost, neki se iz različitih motiva odlučuju na širenje lažnih vijesti, a migrantska kriza došla je kao gorivo na plamen koji se i prije nje počeo širiti javnim prostorom.

Odgovor na manipulacije i jednostrano izvještavanje liberalnih medija koji su često daleko u drugi plan gurali ljudima iznimno važno pitanje sigurnosti stigao je u obliku jednako pogubnih manipulacija na internetu koje potpiruju strahove. Dominantna percepcija migranata u javnosti od početka je oblikovana manipulacijama.

Prvi su svoje karte odigrali liberalni mediji pa se sve migrante nazivalo sirijskim izbjeglicama i prikazivalo uglavnom kao sirote žene i djecu koji bježe od rata.

Kad je postalo jasno da ih veći broj dolazi iz država koje nisu zahvaćene ratnim sukobima i da se mahom radi o odraslim radno sposobnim muškarcima, internet je uzvratio udarac. Slike onemoćalih i očajnih žena s djecom kojoj je rat uništio djetinjstvo potisnule su snimke nasilja po europskim gradovima i izvještaji iz crne kronike. Jadne izbjeglice pretvorile su se u hordu osvajača koja dolazi samo s jednim ciljem – da nas pokori.

Površnost, licemjerje i manipulativnost u izvještavanju o migrantskoj krizi izazvali su kontraučinak pa sad ljudi više vjeruju pojedincima koji po društvenim mrežama šire neprovjerene, a često i lažne, informacije.

Jedna laž zamijenjena je drugom. Obje su jednako pogubne, samo što je prva uglavnom dobro promišljena i planski plasirana, a druga je proizvod straha. To, naravno, ne znači da na tom strahu neki ne pokušavaju politički profitirati.

Da bi to onemogućili i vratili kontrolu nad situacijom u svoje ruke, totalitarni mozgovi dosjetili su se jednostavnog rješenja – cenzure. “Zaustavite internet”, temeljna je poruka onih koji bi željeli sankcionirati širenje vijesti koje smatraju lažnima ili štetnima za svoju agendu.

Kontroverzni UN-ov Globalni kompakt o migracijama koji bi trebao biti usvojen u prosincu u Marakešu preporučuje uskraćivanje javnih sredstava i materijalne podrške medijima koji „promiču netoleranciju, ksenofobiju, rasizam i ostale oblike diskriminacije prema migrantima“. A tko bi o tome trebao odlučivati i na temelju čega? Političari i birokrati prema svojoj slobodnoj procjeni. Sigurno neće čekati pravomoćnu presudu hrvatskih sudova.

Isto vrijedi za Facebook i ostale društvene mreže koje sadržaj brišu, a korisnike blokiraju, bez sudske odluke. Digitalne platforme sankcioniraju uglavnom po prijavi korisnika, neistomišljenika onih prijavljenih, i prema vlastitoj interpretaciji korporativnih pravila korištenja.

Dodatni problem s društvenim mrežama je to što je njihov filter robotski i vrlo neselektivan pa će nakon sve jačih političkih pritisaka gušenje slobode govora na internetu biti još izraženije.

Sve je očitije da će migrantska kriza ostaviti veliki trag na slobodu govora u Hrvatskoj i Europi. Ono što je zakonom kažnjivo mora se sankcionirati, a sve ostalo, ma koliko se s time ne slagali, moramo zaštititi. Odgovor na laži koje se pojavljuju s obje strane u raspravi nije cenzura, nego istina.

Uz nepristrano izvještavanje mainstream medija i pravilan angažman svih društvenih institucija, lažne vijesti i njihovi izvori bit će pobijeđeni.

Pristanemo li na cenzuru, vrlo je moguće da će u budućnosti laži biti jedine vijesti koje će do nas dopirati, piše Mate Mijić / Večernji list

 

Višnja Starešina: Problem s migrantima pred eskalacijom, a Hrvatska okreće glavu

 

 

Odlazak ‘migrant’ Merkel

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Opet ujedinitelji i osloboditelji

Objavljeno

na

Objavio

Miroslav Krleža, neopravdano prisvajan od jugoslavenske ljevice i isto tako neopravdano odbacivan od hrvatskih nacionalista, u svojim “Zapisima sa Tržića” 1977. piše kao su svi oni (hrvatski intelektualci – op.a.) bili 1914. pristaše jugoslavenskog integralizma, ali je on, kako sam kaže, brzo prozreo podvalu ideologije narodnog jedinstva s Pobjednicima, Soluncima, Kajmakčalancima, Ujediniteljima i Osloboditeljima, koja će “našem narodu donijeti patnje i poniženja”.

Jugomasonska, jugoslavenstvujušća, karijeristička, koalicionistička omladina (Tresić, Anđelinović, Vojnović, Meštrović, Bartulović, Andrić, Korolija…) zaigrala je dinarsko kolo rojalističkog unitarizma. “Mlada Jugoslavija” pojavila se kao udarno, borbeno, ekstremno, šestojanuarsko udruženje i kao idejni nasljednik akrivističke Orjune s radikalnim programom kraljevske diktature.

Zašto ovdje Krleža? Pa zato što iste te mlade Jugoslavene (zamijenite im samo imena) s istim tim idejama i istim nasljedstvom na zaprepašćujući način, svemu usprkos, susrećemo i dandanas na stranicama naših novina, na malim ekranima i na katedrama. U likovima koje najuvjerljivije simbolizira Milorad Pupovac prepoznajemo te davne ujediniteljske, solunaške, pobjedničke ideje i poruke, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija 

Upravo je ovih dana u sklopu obilježavanja stote obljetnice završetka Prvog svjetskog rata, koji je započeo puno slavljenim okrutnim ubojstvom prijestolonasljednika Ferdinanda, njegove žene i nerođenog djeteta, u čestitci Aleksandru Vučiću Pupovac egzaltirano napisao:

“Povodom 100. godišnjice od završetka Prvog svjetskog rata, u kojemu je srpska vojska… uz ogromne žrtve izvojevala jednu od najvećih pobjeda toga rata, čestitam vam tu veliku pobjedu… Pobjeda je stvorila pretpostavke za slobodu kako srpskom narodu tako i važne pretpostavke za slobodu svih naroda s kojima su Srbi živjeli i žive… S osjećajem ponosa pridružujem se njezinom obilježavanju i vjerujemo da je prilika da se sjetimo svega onoga što je ta pobjeda donijela, što je nakon nje stvoreno i što nam može značiti u budućnosti.”

Umjesto zgražanja nad bezumljem i kaosom u kojemu se nije znalo tko protiv koga ratuje, u kojemu je stradalo dvadeset milijuna ljudi, u kojemu je srpska “pobjednička” vojska stjerana u Solun, Pupovac čestita pobjedu Vučiću kao da je bila jučer i kao da je Vučić bio general vojske.

Ali tu se zapravo i ne kriju recentne poruke. Ta srpska pobjeda, prema Pupovcu, nije donijela, kao što kaže Krleža i kao što svjedoči povijest, patnju i poniženje, dodajmo i izlazak iz zapadnoeuropskog kulturnog kruga, nego slobodu ne samo Srbima, nego i drugim narodima s kojima Srbi žive (naravno i Hrvatima).

Donijela je, fakat, Jugoslaviju, i to unitarnu ili proširenu Srbiju, što će, nada se Milorad, imati značaj i u budućnosti. Nije valjda! Ne bi Pupovac bio važan ni zanimljiv kad ne bio bio koalicijski partner vladajuće pučke stranke.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija 

 

U spomen na pale hrvatske vojnike u Prvom svjetskom ratu

 

 

Pupovac čestitao Vučiću na ‘Pobedi u prvom svetskom ratu’!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari