Pratite nas

Intervju

Goran Aleksić: ‘Klijentizam je grobar našega društva’

Objavljeno

na

Foto:Cropix/Damjan Tadić

Intervju Goran Aleksić, saborski zastupnik i predsjednik stranke SNAGA govori za www.kamenjar.com  o najnovijoj odluci Visokog trgovačkog suda u Zagrebu te o trenutnoj političkoj situaciji u Hrvatskoj:

Na Visokom trgovačkom sudu u ponovljenom postupku potvrđena je drugostupanjska presuda suca Radovana Dobronića kojom je presuđeno da je osam banaka ugovaralo nepoštene i zbog toga ništetne ugovorne odredbe valutne klauzule CHF i o promjeni kamatne stope unutar banke za sve dužnike koji su ugovarali valutne klauzule u CHF. Time oštećeni ljudi mogu privatnim tužbama dobiti kompletnu razliku između povećane i početne kamatne stope kao i pripadajuću zateznu kamatu.

– Taj bi proces trebao trajati narednih pet godina te se  osobnom nadam kako će dužnici u velikom broju krenuti prema sudovima te uz pomoć Udruge Franak, a koja će pokušati sve to što kvalitetnije  i brže realizirati kroz odvjetničku mrežu i upute, doći do svojega novca. Procjenjujem kako se   radi  o iznosu vrijednom između 10 i 15 milijardi kuna koje banke moraju vratiti oštećenima.

Cijelo ste vrijeme uz oštećene ljude. Radili ste i tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva, ali ste nalazili vremena pratiti i utakmice naše reprezentacije. Hoće li ovaj nogometni uspjeh donijeti sveopće dobro u našu zemlju?

 -Glavna stvar se neće dogoditi nakon ovog velikog uspjeha naših nogometaša, a to je promjena svijesti hrvatskog čovjeka, prije svega, hrvatskog političara.  Do promjene svijesti hrvatskog političara neće doći jer uspjeh naših nogometaša je došao na drugi način, a on je suprotan onom na koji se radi u našoj Domovini. U slučaju nogometne reprezentacije pobijedila je meritokracija, a u Hrvatskoj vlada klijentizam. Meritokracija je stanje u kojem se  priznaju kvalitete ljudi prema nekim mjerljivim kriterijima, a ne prema tomu tko je komu simpatičan, tko je član koje stranke ili tko je čiji klijent… Da bismo kao društvo uspjeli moramo klijentizam iskorijeniti iz našeg društva. A to je u ovom trenutku nemoguće, zato što su političke elite umrežene kroz trgovačka društva, kroz privatne interese, kroz jednu društvenu pojavu, koja se jednom riječju zove klijentizam i koja je grobar našeg društva. A to se neće promijeniti niti u narednih 20 godina.

Često znate reći da hrvatski čovjek najprije treba promijeniti sebe. Na što mislite kad tako govorite?

– Važno je da se čovjek ne prodaje ni za kakav novac. Osobno se ne bih prodao niti za milijardu dolara samo zato jer nekomu smetam. Ne bih to mogao učiniti zbog silnih ljudi koji su mi omogućili da budem tu gdje jesam. Meni je ulazak u Hrvatski sabor omogućila udruga Franak. Ali, i ja sam kroz svoj rad u sedam godina i zaslužio da budem tu gdje jesam, a ne bih tu bio da me nisu podržali suradnici iz Udruge. Kad bih ja sad napravio nešto suprotno onomu što smo se dogovorili, suprotno onomu kako svi zajednički razmišljamo, a to je kako promijeniti ovo društvo, ja bih izdao te ljude. U tom smislu treba pobijediti sebe da bi se čovjek odupreo tim nekakvim mogućnostima da za sebe ishodi nekakvu korist. Tome se moraju oduprijeti političari i tek onda mogu razmišljati o boljem društvu.

Ima li nade za “malog” čovjeka u Hrvatskoj, koji želi dostojanstveno živjeti od svojega rada?

– Ima nade samo ako se oni udruže. Mali ljudi ne postoje. To je samo jedan pežorativni izraz. Ima nade samo ako se udruže na način kako smo se udružili mi u udruzi Franak.  Dakle, ljudi koji imaju određeni interes (poljoprivrednici, stočari…) i taj interes moraju zajednički prikazati onima koji su na vlasti i tu zahtijevati da se njihov interes koji je zajednički, ostvari.  Ništa ne pada samo s grane, i ljudi ako misle da će im bilo koja vlast ostvariti neki njihov interes bez njihova učešća u tome,  sudjelovanja u tome, jako se varaju. To se neće dogoditi.

A. Pranjkić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Kovač: Treba nam Ministarstvo iseljeništva kao kruh nasušni

Objavljeno

na

Objavio

– Ove institucije koje ste nabrojili su hvale vrijedne. U datim okolnostima i u ovom vremenu daju maksimum, ali to je sitnica u odnosu na potrebu iseljene Hrvatske koja nam je neophodna u ovim trenucima i u nadolazećem vremenu. U tim uvjetima Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Hrvatska matica iseljenika daju maksimum, ali to su uistinu sitnice. Treba uspostaviti ministarstvo i donijeti Zakon gdje samo jedan članak toga zakona može nadmašiti pomoć koju pružaju ove institucije.

To je da oslobodimo naše ljudje svih davanja, ulaganja, kao što to rade i druge države koje imaju veliko iseljeništvo. Samo jednim člankom se može nadomjestiti rad i financijska pomoć ovih institucija. Da nije bilo isljene Hrvatske Republika Hrvatska sigurno ne bi uspjela napraviti ono što smo napravili u Domovinskom ratu: od financijske pomoći, od lobiranja kod svjetskih moćnika, dolaskom mladića u Hrvatsku na obranu domovine. Prema tome, temeljem toga stvoren je osjećaj da nismo sami, osjećaj zajedništva i taj se duh pronosio kroz rovove na prvim crtama do institucija i samog predsjednika Tuđmana. Ta je sinergija bila tolika snažna da smo mogli brda premještati.

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ

Gospodin Milan Kovač, jedan od ljudi koji su stvarali Republiku Hrvatsku i aktivni je sudjelovatelj donošenja brojnih odluka, koje su izuzetno značajne za Republiku Hrvatsku. Svoje znanje i iskustvo rado dijeli s mladim ljudima, a starije podsjeća.

U razgovoru kojega nam je dao dva dana nakon Dana neovisnosti sasvim neopterećno nam je govorio o tome kako vidi Hrvatsku te prisjetio događaja koji su hrvatskoj udahnuli duh postojanja i priznanja. Kao predsjednik UO Hrvatske matice iseljenika sjajno barata hrvatskom izvandomovinskom tematikom pogotovo kada je u pitanju učvršćivanje veza između Hrvata koji žive u Hrvatskoj i onih koji žive izvan nje.

Nakon protekloga tjedna, u kojem su se događali razni događaji vezani za hrvatsko iseljeništvo bit će značajno čuti njegovo razmišljanje o stanju u Republici Hrvatskoj i odnosu prema iseljeništvu

Gospodine Kovač, nedavno smo proslavili Dan neovisnosti. Što se to dogodilo na taj dan prije 30 godina?

– Ugodno sam iznenađen da se našao netko da pita one koji su taj dan bili na licu mjesta i dizali ruku za odluku o samostalnosti hrvatske države. Mišljenja i emocije se miješaju. Da se vratim u kontekst vremena prije 30 godina: sjećam se da je bilo pomalo i strah od rezultata naših odluka ali entuzijazam i želja za hrvatskom državom je nadjačala sve i nismo uopće dvojili da li je ispravno da toga dana donesemo tu odluku.

Naročito nakon raketiranja Banskih dvora i nas dan prije koji smo tada bili u Saboru. Sretan sam što smo ostvarili taj cilj iako su nam okolnosti na terenu, posebno međunarodne okolnosti davale šanse ne više od jedan posto. Vidimo da je Hrvatska danas postala parlamentarna država, demokratska, što smo napravili taj državni okvir gdje nam nitko više ne može nametati svoju volju.

Taj okvir treba čuvati, ali i ne zaboraviti hrvatski narod koji živi van tih granica, izvan tog državnog okvira posebno naš narod u BiH, i hrvatske manjine a posebno iseljena Hrvatska, jer danas više Hrvata živi izvan domovine izvan okvira kojega smo stvorili 1991. godine. Zato sam po malo nesretan što je to tako i što je veza između iseljene i domovinske hrvatske oslabila, a bila je presudna u tim danima kada je Hrvatska visila o niti, da li će se uspjeti obraniti od srbo-četničke agresije ili ne.

Do danas nisu se pomakli puno u pravcu unaprijeđenja tih odnosa. Ja sam se stalno zalagao i danas to tvrdim da oporavka Hrvatske nema bez iseljene Hrvatske i ovim putem apeliram na predsjednika HDZ RH i predsjednicu države da pod hitno donesu odluku o formiranju Ministarstva za pitanja iseljeništva. To je jedini način da ta institucija zajedno s drugim institucijama u Hrvatskoj počne zaustavljati iseljavanja naroda a nakon toga omogući i povratak u domovinu. Sve strateške točke i z prvog programa su ostvarene osim ove. I na tome svi trebamo raditi i bez straha donijeti tu odluku. Ne obazirati se što će reći ova politička stranka ili pojedinac. To treba i strateški hrvatski narod riješiti.

Godine 1989., ali i prije tih povijesnih dana Hrvati iz iseljeništa su pomagali onim na terenu. Među onima na terenu bili ste i Vi. Dakle, postojala je sinergija, a mnogi su mišljenja da se niti oružani sukob koji se tada dogodio ne bi mogao biti riješen bez pomoći naših ljudi iz iseljeništva. Predsjednik ste UO Hrvatske matice iseljenika. Kako vidite rad svih tih naših institucija koje rade s našim ljudima u iseljeništvu. Postoji li neki temelji na kojim se može graditi bolje sutra kada su u pitanju odnosi iseljene i domovinske Hrvatske?

– Ove institucije koje ste nabrojili su hvale vrijedne. U datim okolnostima i u ovom vremenu daju maksimum, ali to je sitnica u odnosu na potrebu iseljene Hrvatske koja nam je neophodna u ovim trenucima i u nadolazećem vremenu. U tim uvjetima Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Hrvatska matica iseljenika daju maksimum, ali to su uistinu sitnice.

Treba uspostaviti ministarstvo i donijeti Zakon gdje samo jedan članak toga zakona može nadmašiti pomoć koju pružaju ove institucije. To je da oslobodimo naše ljudje svih davanja, ulaganja, kao što to rade i druge države koje imaju veliko iseljeništvo. Samo jednim člankom se može nadomjestiti rad i financijska pomoć ovih institucija.

Da nije bilo isljene Hrvatske Republika Hrvatska sigurno ne bi uspjela napraviti ono što smo napravili u Domovinskom ratu: od financijske pomoći, od lobiranja kod svjetskih moćnika, dolaskom mladića u Hrvatsku na obranu domovine. Prema tome, temeljem toga stvoren je osjećaj da nismo sami, osjećaj zajedništva i taj se duh pronosio kroz rovove na prvim crtama do institucija i samog predsjednika Tuđmana. Ta je sinergija bila tolika snažna da smo mogli brda premještati. Danas, nažalost, to je jedinstvo splahnulo i oni koji nam ne žele dobro rade koordinirano i smišljeno da nas posvađaju da naprave kaos u zemlji, da bi nas opet priveli nekoj neprirodnoj zajednici.

Naši ljudi iz iseljeništva učinili su mnogo. Kako bismo ih čvršće vezali za Domovinu svakako se moraju mijenjati i određeni zakoni. Nedavno je promijenjen Zakon o državljanstvu RH.

– Prije nekoliko dana sam prvi puta upoznao svoju rodicu, sestričnu iz Argentine. Rođena je u Argentini. Moj stric je 1929. godine pobjegao u Argentinu. Ona, njegova unuka zatražala je državljasntvo. Tamo u Konzulatu su joj rekli da se javi 01. srpnja iduće godine. Što je mene zgrozilo i morat ću se obratiti Ministarstvu vanjskih poslova i pitati: tko radi u veleposlanstvu? Da li su to ostali oni koji su tamo radili i oni koji su radili i prije 1990 ili su došli novi koji ne znaju što je nacionalni i državni interes RH. Umjesto da su sretni da ima Hrvata koji žele hrvatsko državljanstvo oni se tako ponašaju. U ovo vrijeme barem osjetiti bilo hrvatstva a kasnije i vratiti se. Sve se čini, ne znam iz kojih razloga da se to spriječi. I to stvara veliki amonizitet našeg naroda u iseljeništvu. I to je žalosno.

Gospodine Kovač, kada povučemo paralelu na ona teška vremena kada smo svi bili zajedno i kada iz razgovora s ljudima nismo mogli prepoznati bilo kakav tihi tamni ton, sada primjećujemo, evo i iz Vaših riječi, da ipak postoji jedna rezignacija. Što je razlog tomu?

– 2000. godine kada je u Hrvatskoj počela stvarna detuđmanizacija, što znači rashrvaćivanje hrvatskog naroda, počelo se sa bacanjem kosti razdora, sumnje u hrvatski narod oko nekih vrlo bitnih događaja u RH tijekom devedesetih godina, a jedna do njih je počela od Stjepana Mesića i govori kako je Tuđman dijelio BiH sa Miloševićem što je notorna laž i ludost. I malo dijete zna da u tim vremenima kada je Hrvatska visila o niti, gdje su JNA i srpska politika bili uvjereni u sto posto u pobjedu, da bi Tuđman u srcu te velike pobjede dijelio nešto s nekim.

Pobjednik s upitnikom ništa ne dijeli, a Srbi su mislili da su sto posto pobjednici. To je jedna do laži. Nastavljene su drugim lažima koje su u hrvatskom narodu stvorile negodovanje, bezizlaznost, bezperspektivnost. Iz dana u dan preko medija su se forsirale takve vijesti, optuživalo se ljude koji su najzaslužniji za stvaranje hrvatske države. I naš je narod, mogu slobodno reći, podložan tim negativnim vijestima, koje su svakodnevno plivale po medijima.

Narod je sklon vjerovanju da ono što je vidio na televiziji ili pročitao u novinama je istina i na takav se način, evo, već 20 godina pljuje po svetinjama Domovinskog rata. Ne procesuiraju se ratni zločinci, a hrvatske se domoljube hapsi po hitnom postupku, osuđuje, drži po zatvorima, to kod naroda stvara nelagodu i normalno da je rezultat takvog djelovanja u ovih 20 godina, stvara jedno beznađe, ljutnu, rezignaciju i zato mnogi ljudi odlaze.

Preko 3000 hrvatskih branitelja je izvršilo suicid i to je jedan od rezultata. Jer nisu mogli podnositi nepravdu. Sad je vrijeme da se skupe glave i da se vidi što je strateški interes hrvatske države i da se od toga ne odustaje po cijenu bilo čega. A jedna od tih mjera je raditi više na iseljenoj Hrvatskoj i animirati ljude za povratak.

Ima li budućnosti za Hrvate u Hrvatskoj?

– Ima. Rekao sam na početku. Mi smo stvorili okvir. Unutra će se događati stvari kao i u drugim demokratskim državama: izbori, mijenjat će se parlamentarne stranke na vlasti. Ovisi o hrvatskom narodu koji na izborima mora gledati kome dati glas i kome dati pravo da upravlja hrvatskom državom.

Izlaz iz ove situacije,koja nije dobra, ponovno je sjedanje za stol svih institucija hrvatske države: premijera, predsjednice države, rektora sveučilišta, biskupske konferencije. Treba sve zatvoriti u jednu sobu i tri dana ne davati niti kruha niti vode, dok ne izađu sa zajedničkim stavom kako sačuvati hrvatsku državu, kako sačuvati hrvatski narod u BiH i kako zaštiti prava hrvatskom narodu kao manjini u Srbiji i Crnoj Gori. Prema tome, treba zauzeti jedinstveni stav koji će biti obvezujući za sve one koji žive u hrvatskoj državi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Petar Penava: O političkim mrtvacima samo najbolje!

Objavljeno

na

Objavio

Intervju s Petrom Penavom, bivšim političkim emigrantom iz SR Njemačke

Gospodine Penava, kako Vi kao bivši politički emigrant gledate na predsjedničku kandidaturu Zorana Milanovića?

O političkim mrtvacima samo najbolje!

Znači da tzv. “ljevica“ nije imala boljeg izbora?

Sama činjenica da su njega poslali u utrku za predsjednika države je jasna poruka udbaških struktura da su oni u velikom rasulu. Udbaški produkti mogu samo funkcionirati ako imaju jako udbaško zaleđe. Međutim, oni su se sa “lex Perkovićem“ sami pokopali i samo je pitanje vremena kada ćemo ih politički dotući.

U medijima se govori da je Milanović ucjenjen i da je zbog toga morao pristati na ovu kandidaturu. Što se ipak od njega može očekivati kao i od struktura koje ga podržavaju?

Mi nismo zaboravili da je Milanovićeva grupa odgovorna za “lex Perković“, za registar hrvatskih branitelja, za dvije kolone u Vukovaru, za nasilno uvođenje ćirilice u Vukovaru, za ubojstvo hrvatskog branitelja Darka Pajičića, za udbaški zakon o prebivalištu, o marginalizaciji i sprječavanju glasanja dijaspore, o postavljanju udbaških kadrova u hrvatsku diplomaciju, o gospodarstvenom krahu, korupciji, o oprostu milijunskih dugova udbaškim medijima itd.

Vi očekujete da će Milanović i njegova grupa doživjeti još jedan politički debakl?

Apolutno! Hrvatski narod je pokazao nakon “lex Perkovića“ da želi jednu lustriranu i demokratsku Hrvatsku. Ali umjesto nje dobili smo sramotnu i štetnu koaliciju Plenkovića i HNS-a, jednim od kreatora “lex Perkovića“. Svaka politika koja radi protiv interesa svoga naroda i svoje države osuđena je na propast.

Kako hrvatska dijaspora ocjenjuje rad današnje koalicije?

Ono što velikosrpskim fašistima nije uspjelo to će ova koalicija sa Plenkovićem na čelu odraditi bez ijednog ispaljenog metka: Hrvatsku od Hrvata etnički očistiti.

Uskoro se bliži obljetnica žrtve grada heroja Vukovara.

Vukovar i njegova žrtva se ne smiju bagatelizirati. To se naše neprocjenjivo blago ne smije bacati pred svinje.

U Domovinskom ratu je bilo dosta časnih srba koji su se borili za samostalnu i demokratsku RH kao svoju domovinu. Njih ne smijemo zaboraviti i njima moramo biti jako zahvalni. Ovi ljudi moraju imati svoj glas u RH a ne oni koji su ratovali za veliku srbiju i koji imaju krvave ruke.

Problem na prostoru bivše YU je velikosrpski fašizam koji je poražen u Slo, Hr, BiH i na Kosovu. Pa NATO je njih dva puta bombardirao. Pa čak se je i Crna Gora od njih odvojila. Dakle, problem je tu i njega treba jasno i glasno označiti i riješiti.

Genocidnost velikosrpskog fašizma se ne smije zaboraviti i zanemariti. Njemu se treba svim sredstvima suprotstaviti.

Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara, kritizira hrvatske institucije što ne istražuju i procesuiraju ratne zločine koji su se dogodili u Vukovaru. Mnogi počinitelji ovih zločina još uvijek slobodno žive u Vukovaru…

Ivan Penava ima našu bezrezervnu podršku. Znamo da mu nije lako ali kada zna da ima čitav narod iza sebe onda će mu to dati dadatnu energiju u borbi za istinu i pravdu. Hvala dragom Bogu, da imamo čovjeka i političara kao što je on.

Hrvatsko Državno Odvjetništvo bi prema Ustavu RH trebalo biti „samostalno i neovisno pravosudno tijelo“ koje zajedničkim naporima i timskim radom stvara uvjete „za puno funkcioniranje pravne države, zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda i zaštitu temeljnih interesa RH“.

Vidjeli smo u slučaju Perković i Mustač kako se je DORH grčevito borio protiv njihova izručenja Njemačkoj iako je DORH pravno trebao zastupati interese SR Njemačke, zemlje koja je izručenje tražila. Tadašnji glavni državni ovjetnik bio je notorni Mladen Bajić koji je i dan danas zamjenik GDO.

Na predstavljanju Nobilove knjige, kojom se glorificira lik i djelo pravomoćno osuđenog udbaškog ubojice Josipa Perkovića, jedan od počasnih gostiju bio je i Dinko Cvitan, bivši glavni državni odvjetnik i sadašnji zamjenik glavnog državnog odvjetnika. Uz to valja napomenuti, da je autor knjige komunistički tužitelj, koji je široj javnosti poznat po obiteljskom nasilju i premlaćivanju petnaestogodišnjeg mladića.

Ova dva primjera jasno govore kakvo je naše pravosuđe i koliko je ono neovisno. Da Bajić i Cvitan imaju imalo ljudskosti u sebi oni bi najkasnije nakon pravomoćne presude udbašima u Njemačkoj sami trebali podnijeti ostavke. Mi se nadamo da će ipak doći pravi ljudi koji će razne bajiće i cvitane smijeniti i njihove štetne radnje istražiti i procesuirati.

Kod nas se u RH sve politizira i to je naš veliki problem. Sve se odvija u kontekstu političkih pitanja. I tu za pravdu i istinu nema mjesta. To se odnosi na neprocesuiranje velikosrpskih fašističkih zločina kao i udbaških likvidacija hrvatskih političkih emigranata.

U zadnje se vrijeme vuku paralele između hrvatske emigracije i hrvatskih branitelja. Što Vi kao bivši politički emigranta mislite o tome?

 Ako se hrvatski branitelji na sve moguće načine kriminaliziraju i ponižavaju kako onda možemo očekivati da se ubijeni hrvatski politički emigranti drugačije tretiraju? Dovoljno vam je samo spomenuti registar hrvatskih branitelja i sve će vam biti jasno.

RH od svoje samostalnosti do danas nije ništa učinila da rasvijetli ubojstva nad hrvatskim emigrantima. RH nije ništa učinila da se organizatori i počinitelji ovih ubojstava procesuiraju iako većina njih još uvijek u RH slobodno žive. Iz ovih činjenica je jasan stav hrvatske politike da oni još uvijek hrvatsku emigraciju tretiraju kao “neprijateljsku, ustašku, fašističku, ekstremnu, terorističku itd.“.

Prema tome, u ovu kategoriju spadaju i hrvatski branitelji koji su se kao “ustaše, fašisti, neprijatelji i ekstremni-teroristi“ suprotstavili jugoslavenskim i velikosrpskim koljačima i koji su porazili njihove kokarde i crvene zvijezde petokrake. Zato i ne čudi što je napravljen i objavljen registar branitelja isto kao što je i prije Udba vodila popis “neprijateljske emigracije“.

Dakle, ubijeni hrvatski emigranti su bili i hrvatski branitelji?

Jedna totalitarna diktatura ne dopušta i ne tolerira opoziciju. Zato oni svojim političkim protivnicima prišivaju raznorazne etikete sa ciljem da ih što više difamiraju i kriminaliziraju. To su radili sa Hrvatima u inozemstvu a isto tako i u domovini.

Hrvatski branitelji su svi oni koji su se od prvog svjetskog rata pa sve do Oluje borili protiv velikosrpskog fašizma i za samostalnu hrvatsku državu. Bez njihove borbe i njihove žrtve mi danas ne bi imali svoju državu.

Razgovarao Dragan Cotic

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari