Pratite nas

Magazin

GORDAN STOJIĆ: Sram vas bilo lažljivi političari, može li biti gore!?

Objavljeno

na

Često sam pisao, ali ću ponoviti jer mislim da treba. U jednom trenutku ostao sam bez posla i pao na grbaču supruzi. Moj pokušaj da ga nađem bio je začudno neuspješan. Nitko nije trebao novinara koji je svojedobno dobio nagradu HND-a za reportera godine i radio gotovo sve najgledanije emisije u protekla dva desetljeća na svim televizijama s nacionalnom koncesijom.

Radio sam i na crno i na bijelo, honorarno, pisao djeci lektire. Jest, nije zakonski raditi na crno, ali meni je bilo samo važno da netko plati. Jer bilo je i onih drugih. Borio sam se za život. Iskorištavala me metroseksualna gamad, napuhane korporacije iz inozemstva, kršili su zakone ove zemlje i nitko ih nije kontrolirao. Pa ako njih nije stid, zašto bi mene bilo?

Uskoro je i supruga ostala bez posla. Osim što je na burzi, pokušavala se javljati za poslove preko portala “Moj posao”. Napisala je na desetke molbi na koje joj nikada nitko nije odgovorio. Prestali smo plaćati račune jer smo morali birati jesti ili platiti. Nisam hlače ili bilo koji odjevni predmet kupio godinama, isto tako cipele. Rijetko idem na šišanje. Piće drugima isto nisam platio godinama. Pretvorio sam se u malog Sanadera. Hranimo se u trgovinskim centrima, mahom zaleđenu hranu koja se prodaje na veliko. Jedemo najjeftiniju ribu, pileće iznutrice, tijesto sa akcija, tunjevinu za mačke.

Nekoliko sjajnih prijatelja dalo mi je svoj novac odbivši ga primiti natrag. Dirljivo, premda ću im ga vratiti čim se izvučem. Ima i onih kojima sam jamčio za kredite, spašavao ih od dugova i pokrivao im kockarske avanture, a nisu mi se htjeli javiti na mobitel. No, ne žalim se. Osim što sam ih izbrisao iz svakog sjećanja, ovo je doba čistilišta. Sada se vidi tko je bio uvijek to što je bio, ali čovjek je često naivan i vidi ono čega nema. Samozavarava se. Vidi u nekima dobrotu koju uopće nemaju.

Tko će preuzeti odgovornost?

No ima jedan problem u cijeloj priči. Naime, ovakav život umara. Teško je boriti se iz dana u dan. To je kao kad umoran plivaš po nemirnom moru, a kopno je daleko. Jer punih šest godina ništa ne ide na bolje. Lažu nam o investicijama, europskim fondovima, reformama, ali ništa od toga. Moguće da i ti ljudi samozavaravaju sebe kao što sam i ja radio. Ali oni su političari, sjajno plaćeni da bi znali što treba napraviti. Mi smo, iako predivna zemlja sa morem i hranom, zapravo jadni. Jer nitko nema šestogodišnju recesiju. Svi su se krenuli izvlačiti, čak se i Grčku smatra u ovom trenutku uspješnijom od Hrvatske.

I na sve to pojavi se MMF i kaže da će biti gore. Jučer je pisalo u svim medijima. Zar može biti gore? Pa ja sam poput lošeg boksača. Namlatili su me, ležim na podu, još su me nogom kresnuli u rebra. I sada mi kažu da neće biti bolje. Što da ja i stotine ovakvih kao ja napravimo? Jer oni nam obećavaju, kule bjelokosne, podzemne tunele, čuda. I to i ovi na vlasti i ovi u opoziciji. Ali ja sam već na rubu svih rubova. Prijete mi ovrhama, dižu poreze, iscrtavaju linije za parkiranje, pojačavaju kontrole u tramvajima, ali ljudi, ja stvano nemam za kartu. Ja stvarno nemam za platiti račune. Netko mora preuzeti odgovornost ili naprosto otići i priznati svoju nesposobnost. Toi nam neće pomoći, ali može kao u sportu kada smijene neuspješnog trenera, pobuditi euforiju ili barem skromnu nadu. Ali i pored toga treba reći: Sram vas bilo političari. Sve vas koji ste u bilo kom trenutku obnašali neku vlast. Dobro vam je, plaćeni ste i privilegirani. Ali ničim nam niste uzvratili. Jer vi nikada ne završavate na burzi. Generacije i generacije iz ovoga će izaći oštećene, frustrirane i uvijek ustrašene mogućnošću da se sve jednom ponovi. Zato još jednom sram vas bilo!

Gordan Stojić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Magazin

NU2: Predrag Mišić Stankoviću: Ovdje nije bio nikakav građanski rat!

Objavljeno

na

Objavio

Uz obljetnicu vukovarske tragedije u emisiji Nedjeljom u dva gostuje Predrag Mišić – Peđa.

Srbin koji je branio Vukovar prisjeća se ratnih dana, komentira aktualne događaje i status branitelja u društvu.

Brat mu je na početku rata prešao na drugu stranu – kod srpskog agresora. Brata nije vidio i čuo 26 godina. Vjerojatno će tako ostati zauvijek. Kratko se čuo s njim 1996. i nikad više niti, kaže, nema potrebe. Nije htio da ga ekipa emisije Nedjeljom u dva potraži i spoji s njime.

Rođen sam u Vinkovcima, a došao sam u Vukovar kao beba. U vrijeme mladosti Vukovar je bio u procvatu. Imao je 45.000 stanovnika, 29.000 zaposlenih, jako bogat grad, s puno firmi i jakim gospodarstvom. U ono vrijeme vjerojatno jedan od najbogatijih gradova, prisjetio se Predrag Mišić – Peđa.

U Borovom selu je vidio na stotine četnika i tada je shvatio da neće biti dobro. Bio je zaposlen u privatnoj firmi, supruga je radila u Borovu, pričajući o 1989. godini.

S nekim odmakom mira nikad nije bilo mira u Borovom selu. Tamo su Ozrenci, deklarirani četnici, i oni nikad neće prihvatiti ovu državu. Dugo si nisam htio priznati da će doći do rata, mislio sam, odrastali smo zajedno, odvojit će se svatko na svoju stranu i otići. Kako sam ja čovjek koji voli čuti i vidjeti, otišao sam u Borovo selo i vidio sam na stotine četnika i tada shvatio da neće biti dobro, rekao je. Bio je zaposlen u privatnoj firmi, supruga je radila u Borovu, pričajući o 1989. godini. Odgojeni smo u kršćanskom duhu, nikada nije razmišljao o ljudima u koju je crkvu tko išao. S time nisam imao ni tada ni sada problema, rekao je. Kao obitelj su se podijelili na samom početku ratu. Supruga i dijete također su mu bili u Vukovaru. Moja mati je s mojim polubratom (majka se ponovno udala)  bila do 18.11. s Hrvatima u podrumu, a ja sam bio na položaju na Mitnici. Razmišljao sam da je brat s druge strane, ali jednostavno na to nemam odgovor, rekao je.

Dan 18.11.1991., dan pada Vukovara, pamtim kao dan kad sam umro, nešto je u meni umrlo. Naime, nakon toga čovjek više ne može biti isti, objasnio je. Odveli su nas na Ovčaru. Tu se umiješala Božja ruka jer smo čuli kako bageri kopaju rupe za mrtve. Nizozemac ili norvežanin iz Crvenog križa je nas 182 popisao na komadiću papira od cigareta i vjerojatno nas je to spasilo da nas nisu ubili na Ovčari. Tamo samo prenoćili i sutradan su nas prevezli u logor u Mitrovicu, izjavio je Mišić.

Bio je 271 dan u Mitrovici. O tim danima ne voli govoriti. Tamo su samo bili neljudi, ljudi nije bilo. Josip Boldić, 5-6 godina stariji od mene, zdrav, dobio je dijete, saznao za dijete, i onda su ga za tri dana ubili batinama. Na stotine je takvih bilo u Mitrovici, svatko je imao svoju golgotu. Prebili su koga god su stigli.  Kad su me 14.8.1992. vozili na razmjenu za Nemetin, skoro nije došlo do razmjene. Tada sam počeo razmišljati o samoubojstvu, što bih i učinio da nije došlo do razmjene. Na sreću, ipak je do razmjene došlo. Dugi period je trebalo da se vratim u normalu -trajalo je 5-6 mjeseci kad sam se isčupao, no neki nisu, objasnio je.

facebook komentari

Nastavi čitati

Magazin

Što je trulo u državi Hrvatskoj? A što nije?

Objavljeno

na

Objavio

Pogledajte emisiju ZOOM Zagreb emitiranu na Z1 televiziji u kojoj se otvoreno progovara o pravim temama u Hrvatskoj.

Gostovali su politički komentator Marko Ljubić i glavni urednik Hrvatske danas Neven Pavelić.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari