Pratite nas

Kronika

Gorski kotar: ‘To je vojska’. Samo mladi, između 20 i 30 godina. Niti jedne žene, niti jednog starca

Objavljeno

na

Ajvar i Red Bull. Hrana koju migranti kupuju u dućanu u Liču. Za okrepu u Gorskom kotaru, na šumskim pravcima kojima dosad možda nikad nije prošao, oni traže spas s – teglicama i limenkama u ruci. Na putu su za bolju budućnost. No, ono što ostavljaju iza sebe, na tom putu, izgleda grozno. Još lako za potrgane tanjure, prevrnute kuće ili vatre koje pale ljudima usred sobe. Nelagoda i strah proteklih mjeseci postali su svakodnevica u Gorskom kotaru. Tu je problem, piše Večernji List.

Gorani, ni krivi ni dužni, žive pod novim okolnostima. Ogorčeni. Ne znaju što im je činiti. Njihov je kraj postao Divlji zapad. Mirni kraj je novo središte migrantske rute. Proveli smo dan s Goranima, u Mrkoplju, Begovom Razdolju, Delnicama, Crnom Lugu, Fužinama, Liču… Ispričali su nam iz prve ruke što se ondje zaista događa. Pa da vidimo. Penjemo se automobilom šljunčanom cestom u predjelu između Mrzle Vodice i Crnog Luga. Idila, priroda, pogled… Nema nikoga. Put bi trebao biti užitak. Izlet. No, vlada neizvjesnost.

– Tri puta su mi dosad provalili u vikendicu. U strahu sam što ćemo sad tamo zateći – kaže Večernjem vlasnik kuće. Nekoliko trenutaka poslije stojimo na proplanku. Ispred kuće. U okolici oko nas nema nikoga barem pet ili deset kilometara. Ili ima? Gleda li nas tko iz šume? Jesu li migranti tu?

– To je vojska. Samo mladi, između 20 i 30 godina. Niti jedne žene, niti jednog starca. Samo muškarci. Ima ih u grupama i 30-ak – ispričali su nam prije susjedi u Mrzloj Vodici. I to odzvanja u ušima, što ako se sad pojavi 30 ljudi iz šume? Izađe van. Ili što ako su sada u toj kući. Što činiti. Čekamo hoće li tko izaći iz kuće. – Moram kucati na vrata vlastite kuće… – kaže, pa lupne po vratima. Trubili smo i u automobilu. Najavili dolazak. – Vrata sam ostavio otključana jer mi je policija savjetovala da ne zaključavam. Da će mi ionako provaliti opet kroz prozor, pa da je ovako pametnije. Ostavio sam traku preko vrata, a vidim da je skinuta – govori Riječanin, vlasnik vikendice, piše Večernji.

Reporteri Večernjeg su se spustili u obližnji bistro Mrzlica.

Gazdarica Snježana kaže: – Kad migranti uđu u lokal, obično su dvojica. I onda naruče 30 porcija pomfrita. Ili 30 porcija ćevapa. Ili 30 štruca kruha, ili 30 kroasana. Sjećam se, jednom ih je ušlo u lokal 12 ili 13 i naručili su – svaki po pomfrit. Krenula sam da ću pomfrit i ispeći, no već se pojavila policija i pokupila ih – kaže Snježana, piše u reportaži Večernjeg lista.

Uznemireni smo. I ne znamo kako se ponašati kad ih vidimo. Prići imigrantima ili ih zaobići. Da mu se nasmijemo ili ga otjeramo – kaže Miroslav, inače riječki urbanist pa dodaje: – Donedavno, dok migranti nisu krenuli Gorskim kotarom, u našem je mirnom mjestu najveća ugroza bio susjedov pas Laki. On bi lajao bez prestanka. I to je bilo to… Živjeli smo dosad mirno. A sad se bojimo pomaknuti iz mjesta, jer ne znamo što će nas dočekati ako kuću ostavimo praznom.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Dan sjećanja na žrtve velikosrpske agresije nad mještanima Sotina

Objavljeno

na

Objavio

Današnji dan uvod je u tužnu i emotivnu jesen koja će trajati kroz cijeli listopad i studeni, kada nažalost imamo i previše ovakvih mjesta koje trebamo posjetiti, sjetiti se ubijenih sumještana, a nažalost sa svima njima priča i scenarij je vrlo sličan. 28 godina nakon, za ljudima se još uvijek traga, ne znamo gdje su, krivci za njihovu sudbinu nisu dobili primjerene kazne, a njihove obitelji nisu dočekale pravdu.

Pitamo se, koja je točka i cilj s kojim bi bili zadovoljni? Činjenica je da smo davnih godina prošli točku kada smo mogli biti zadovoljni, a proteklih 28 godina nikome ne služi na čast i ponos s aspekta osuđivanja ratnih zločinaca i pronalaska sudbina ljudi.

Sotin je 1991. godine ostao bez 68 mještana. Posmrtni ostatci 17 njih još uvijek nisu pronađeni. Istina je da se u zaboravu i proteku vremena ne možemo sakriti, a svaka godina koja prođe nas udaljava od točke kada smo mogli biti spokojni.

Ivan Penava

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Dan sjećanja na ramske žrtve – pogledajte iskaze svjedoka toga vremena

Objavljeno

na

Objavio

Kroz povijest, Rama je često doživljavala tragedije, razaranja, paljevine… Stradavale su i brojne nevine žrtve. To se posebno odnosi na početak listopada 1942. godine, kada su četnici kao talijanski saveznici u operaciji „Alfa“ u tri dana svoga divljanja na prostoru Rame pobili više od tisuću ljudi.

Nakon što se smjelo javno spominjati žrtve, posebno one četničke iz 1942. godine, ramski franjevci, zajedno s narodom započeli su s obilježavanjem Dana sjećanja na ramske žrtve kroz sve ratove. Svake godine, druge nedjelje u listopadu, crkva na Šćitu postaje mjesto molitve za sve stradale čija imena su upisana na spomen obilježju podno Ramskog križa, njih ukupno 1529.

Uz suslavlje sedam svećenika,u župnoj crkvi sv. misu predvodio je i pod njom propovijedao fra Drago Pranješ, gvardija franjevačkog samostana u Gučoj Gori. Nakon sv. mise, pred pločama s imenima pobijenih, zapaljene su svijeće i izrečena je molitva za pokojne – Opijelo.

Na Dan sjećanja na ramske žrtve ispred ploča s imenima zapali se bezbroj svijeća koje navečer svojim svjetlom razbijaju tamu i podsjećaju da i u tami, koliko god jaka bila, tračak svjetlosti je jači od nje.

Bez obzira na mržnju koja je prouzročila ove brojne žrtve, postoji i nada da one nisu bile uzaludne i da se one nikad neće više ponoviti. Rama i hrvatski narod u njoj nije, a niti će zaboraviti svoje žrtve, između ostalog i zbog budućnosti – Narod koji nema prošlosti, nema niti budućnosti, piše rama-prozor.info

Četnički pokolj u Rami listopada 1942. (opis događaja & fotografije iz tog vremena)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari