Pratite nas

Kolumne

Gospe mala, tebi hvala Marina Čilića što si dala

Objavljeno

na

E da vidimo što kažu knjige. Od danas će u knjigama pisati ljeta Gospodnjega 2014. godine na Malu Gospu, 8. rujna Marin Čilić, Hrvat rođen u Međugorju, država BiH, osvojio je Otvoreno prvenstvo Amerike, poznatije kao US Open. Od ovoga dana, barem što se tiče tog bijelog sporta, što se tiče Marina Čilića, više ništa neće biti isto. Sve se poklopilo.

Rodila me majka Hrvatica

Marin Topić: Gospe mala, tebi hvala Marina Čilića što si dala Pošto sam i sam sportaš i vrlo dobro se razumijem u sve sportove, a tenis sam igrao 10-ak godina. I čak sam imao tu prigodu upoznati Marina Čilića s 12-13 godina, kad ga je otac Zdenko doveo da igra na novim teniskim terenima u Mostaru. Gledam, dečko mršav, visok, isto kao Goran Ivanišević udara, ali šuti, vidim ne ljuti se. I govorim mu ocu: „Moj Zdenko, ovaj će ti biti svjetski igrač. Pa udara kao Goran, a ima fratarsku glavu, nema sekirancije. I hvala dragom Bogu, naš Marin je postao tenisač, ali nikada nije mogao ići do kraja, jer s tom mirnom glavom mogao je maksimalno doći do devetog mjesta. Nešto mu je falilo, svi smo mi znali da on može, a uvijek mu je falio iskorak. I onda je Bog spojio Dalmaciju i Hercegovinu, spojio je Marina Čilića i Goran Ivaniševića, koji je imao viška te sportske drskosti i pobjedničkog mentaliteta. To je počelo davati rezultate.

Da bih vas malo podsjetio, jer mi Hrvati brzo zaboravljamo. Ta suradnja je već od prošle godine, i pošto ja uvijek vjerujem u teoriju zavjere. A kad si mali narod, najlakše je svjetskim moćnicima, pa i Sotoni po tebi udariti. Čilić je već prošle godine trebao osvojiti Wimbledon, ali pošto su oni planirali da napokon jedan Britanac to osvoji. Glavna opasnost je bila, tko imalo zna tenis, u Marinu, te je izmišljena neka doping-afera i nije igrao skoro pola godine. Možda bi te godine osvojio Wimbledon i US Open. Znate koji je pritisak na mladom čovjeku kada ga ni kriva, ni dužna osude samo da ga izbace sa svjetske scene. Ali opet je reagirao Bog i draga Gospa, i sve je izašlo nabolje. Marin se počeo vraćati i ove mečeve što je odigrao, to je vrhunac i savršenstvo tenisa. Da bi vam ja to objasnio, teže je dobiti Nishikorija, nego i Federera i Đokovića zajedno, jer on igra savršeni defanzivni tenis. I kako je Marin rekao nakon osvojenog US Opena. Goran ga je naučio da uživa u tenisu. Svašta je njega Goran naučio i svašta će ga još naučiti. Samo neka se Marin pazi, Goran zna nekada i pretjerati, ali i za to se ne bojim jer je to sve pod kontrolom najmlađeg brata Čilićeva Mile, nego što će sada Mile morati kontrolirati ne samo Marina, nego i Gorana.

Meni je žao što nije Đoković prošao u finale, jer bi to onda bilo jedinstveno, prvi hercegovački ili humski finale u povijesti. Đokovićev je otac podrijetlom iz Nikšića, to je stara Hercegovina ili Humska zemlja. Znači, obojica imaju gene, gene kamene. To bi bilo veličanstveno, jer su oni i dobri prijatelji. U Srba je poslovica „tko se ne osveti, taj se ne posveti“. Ja ne sumnjam da je njega Đoković nazvao prije meča, ali ne po tom pitanju. Vjerojatno mu je samo mogao reći: „Marine, ako hoćeš među prvih pet, malo pričekaj sa ženidbom“. Ali šalu na stranu. Ne trebamo zaboraviti da je bio izvanredan Ivan Dodig koji je bio u polufinalu parova, te odlična Mirjana Lučić Baroni koja je bila među 16 najboljih na US Openu. A to ova komunistička Hrvatska televizija kao javni servis nije ništa prenosila, i tek kad je bio veliki pritisak, jedva su platili da bude izravan prijenos, da svi Hrvati vide igru Marina Čilića u finalu US Opena. To je sramota, stvarno ti komunisti moraju više letjeti. Jer da je izgubio, onda je Hercegovac. Pa nije ni mala stvar da je u polufinalu izgubio. Zašto nisu prenosili Dodiga, ni Mirjanu Lučić Baroni. Pa sva njihova ideologija mrzi sve što je hrvatsko i katoličko, pa je vrijeme da te komunjare lete i da Hrvati napokon imaju normalnu državu.

I sve se nekako u povijesti vraća. Danas je 9. rujna, a na taj datum 1493. godine u Krbavskoj bitki izginulo je 10 000 Hrvata, odnosno cvijet hrvatskog plemstva. Osmanlijski vojskovođa sandžak-beg Hadum Jakub-paša pobijedio je hrvatskog bana Emerika (Mirko) Derenčinu. Iako su mu svi govorili da se protiv Turaka treba boriti u bosanskim šumama, on je izašao na Krbavsko polje, gdje je u kratkom vremenu izginuo cvijet hrvatskog plemstva. I od toga se poraza nikada nismo oporavili. Sada nešto gledam, pošto ovaj sport kojim se bavi Marin, to je plemićki sport, to je bijeli sport, izmislila ga je engleska gospoda i kraljevi, i zamisli da nije bilo te bitke, ili da smo pobijedili, da je ostalo hrvatsko plemstvo, i da je bilo hrvatsko kraljevstvo. Koliko bi onda Marina Čilića, Dodiga, Bogdanovića, itd., samo u sportu bilo. Sport je ipak najdemokratičniji, jer tu ti se ipak daje prilika da protiv jačeg od sebe možeš djelovati. Ne mogu ni pomisliti što to znači. Oni žele sve što je hrvatsko iz Hercegovine da unište, ali neće moći jer nas Bog čuva.

Toma Nikolić – četnik početnik

Ovih dana isto nešto je povezano s Hercegovinom. Mi smo stalno bili u ratu s Turcima, pa smo bježali puno puta. Mnogo nas ne zna za moliške Hrvate kojih ima oko 10 000 u Italiji, a isto govore naš hrvatski jezik, izvornu varijantu ikavice. Svi su oni pobjegli od Turaka iz ovih krajeva. Otok Mljet u Hrvatskoj ima samo 800 stanovnika, a to je jedino mjesto na moru gdje nema čakavice, tamo ljudi govore čistu štokavicu kakva se sada govori u Hercegovini. Ja njima nekada govorim iz zezancije: Pa vi ste najzapadnija Hercegovina. To je Mljet, i to je sve pobjeglo pred Turcima. I sada su aktualni Bunjevci u Srbiji koji su pobjegli iz ovih krajeva oko Bune prije 300 godina i zato se i zovu Bunjevci. Oni su naselili taj dio oko Subotice, to su bunjevački Hrvati. Sve su to podrijetlom Hercegovci ili Humljani, imaju naša prezimena i genetiku, isto ikavicu govore kakva se govori autohtono u nas u Hercegovini. I sada se četnik, inače trenutačno predsjednik Srbije Toma Nikolić sjetio to uništiti. Tamo u Srbiji živi 0.85 posto Hrvata što je gotovo ništa; i to su većinom Bunjevci. Podijelili su ih na Bunjevce i Hrvate Bunjevce da bude još tužnije. Tu ekipu vode stari Udbaši što je normalno, ali njoj se priključio Zvonko Bogdan; legendarni pjevač. On je za mene božanstven pjevač, i učinio je puno za identitet Bunjevačke kulture. Ali vjerojatno je dužan državi porez, jer on voli i bogatstvo. Pa se on uključio i sad zajedno s Tomom Nikolićem tiska knjige na ćirilici sa srpskim nastavnim programom i dijeli besplatno Bunjevcima u Subotici. Protiv takve nakazne asimilacije čak se i komunist Ivo Josipović javio i kazao da je to sramotno. A moj Tomo‚ pamet u glavu, pa to je bogatstvo Subotice i Srbije, što mahnitaš. Znači uvijek je udar na nas Hrvate Humljane, ali dok je uz nas Gospa; mi ćemo pobijediti.

Buongiorno, Croatia, buongiorno, Maria

Budući da je vrijeme pjesme, vrijeme je da malo slavimo i pjevamo. Sjetih se 1983. godine, a ukazanja u Međugorju su bila ´81. godine, te smo mi išli pješke i sve to. Oni koji su najviše učinili da se to međunarodno obznani i najveći pritisak su vršili na komunističku miliciju; bili su Talijani. Kad oni dođu u Međugorje, na kraju je milicija bježala od njih. Oni se ne boje ničega, i ja sam ih, između ostalog, i zbog toga zavolio.

Bila je jedna ekipa mojih prijatelja iz franjevačkog samostana. Vinko, Vito, Tomo, da ih sve ne nabrajam. Vinko je imao tada Spačeka i mi smo to zvali Hercegovina tour. Svako jedno mjesec dana, mi idemo Spačekom, nas 4-5, a tura je bila Mostar, Čitluk, Ljubuški, Grude, Široki i nazad. Za što je to služilo? Malo učenje starih hrvatskih pjesama koje su bile zabranjene. Već na Kobilovači pjevamo „Ustani, bane“, oko Čitluka pjevamo „Zovi, samo zovi“, malo tiše jer Spaček nije imao neku jaku limariju. Već kada dolazimo u Ljubuški, pjevamo „Sarajevo ispod Trebevića“. U Grudama se pjeva „Evo zore, evo dana“, a kad se približimo Širokom Brijegu, pjevali smo „Spustila se gusta magla iznad Zagreba“ I mi se tako ispjevamo sat-dva vremena, popijemo piće i to je bilo malo lijepe razonode. I negdje u to vrijeme 1983. godine izašla je veličanstvena pjesma Toto Cutugno, a u Međugorju su većinom bili Talijani. I onda smo mi tu pjesmu zavoljeli, a posebno onaj dio Buongiorno, Italia, buongiorno, Maria. Mi smo gdje piše Italija stavljali Croatia. Buongiorno, Croatia, buongiorno, Maria. I to je nešto najljepše na svijetu. Da vas ne bih puno davio, evo vam riječi te pjesme. A gdje piše Italia, stavite Croatia, ne ni Hercegovina, ni Herceg Bosna, ni Republika Hrvatska, nego Croatia, jer mi smo svi Hrvati, nema Hrvata bosanskih, ni hercegovačkih, ni bunjevačkih, ni istarskih, mi smo svi Hrvati koji žive u nekoj regiji. I da vam ispričam jednu prispodobu koju sam imao s predsjednikom HR HB mr. Matom Bobanom. U svim dokumentima je pisalo Republika Bosna i Hercegovina Hrvatska zajednica Herceg Bosna, pa ovo ono, a nigdje Croatije. Pa predsjedniče, ovo je kompliciran naziv države, pa kako će se zvati ova država, kaže Mate meni: Ne znam, ali znam da će joj ime biti kratko“. A ja kažem znači Hrvatska, a Mate opet kaže: „Ne znam, ali znam da će joj ime biti kratko“. I da vas dalje ne davim, samo ću citirati A. G. Matoša: „Ima jedna mala gospa Marija što sve mi draža biva što je starija“.

Italijan

Pustite me da pevam
sa gitarom u rukama,
pustite me da pevam,
ja sam Italijan.
Dobro jutro, Italijo,
sa nedokuvanim špagetima,
i sa partizanom kao
predsednikom,
sa autoradiom uvek na dohvat
desne ruke
i kanarincem na prozoru.
Dobro jutro, Italijo, sa tvojim
umetnicima, sa celom Amerikom njihovih
dela,
sa pesmama, s ljubavlju,
sa srcem,
sa više žena i sve manje
kaluđerica.
Dobro jutro, Italijo,
dobro jutro, Marija,
sa očima punim melanholije.
Dobro jutro, bože,
ti znaš da sam tu i ja.
Pustite me da pevam s
a gitarom u rukama,
pustite me da pevam,
jednu pesmu, tiho, tiho.
Pustite me da pevam
jer sam ponosan što sam
Italijan,
pravi Italijan.
Dobro jutro, Italijo, koja se ne
bojiš,
sa penom za brijanje sa
mirisom mente,
sa prugastim pravim odelom,
i reprizom utakmice nedeljom
na televiziji.
Dobro jutro, Italijo, sa
kratkom kafom,
čarapama novim u prvoj fioci,
sa zastavom na hemijskom
čišćenju
i jednim Fijatom 600 u telu
Dobro jutro, Italijo,
dobro jutro, Marija,
sa očima punim melanholije. Dobro jutro, bože,
ti znaš da sam tu i ja.
Pustite me da pevam
sa gitarom u rukama,
pustite me da pevam,
jednu pesmu, tiho, tiho.
Pustite me da pevam
jer sam ponosan što sam
Italijan,
pravi Italijan

Piše: Marin Topić / pogled.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Misu na Bleiburgu zabranio dobitnik nagrade ‘Hitlerova kardinala’

Objavljeno

na

Objavio

Za razliku od Njemačke, Austrija nikada nije prošla denacifikaciju i dehitlerizaciju. Sva ova perverzija sažeta je u aforizmu; “Austrijanci su najgenijalniji narod. Cijeli svijet su uvjerili da je Hitler bio Nijemac, a Mozart Austrijanac.” Iako je obrnuto.

Falsifikacija austrijske nacističke prošlosti, nikada okajane i revidirane, počela je već 1945. u Deklaraciji o neovisnosti, a zabetonirana 1955. u Austrijskom državnom ugovoru, gdje stoji laž da je Austrija bila “prva žrtva nacističke agresije”. I ta laž stoji do dan-danas. Svi Austrijanci koji su željeli, kao Nijemci, proći denacifikaciju i demontirati ovu laž nisu uspjeli.

Najpoznatiji primjer je kada je, ni manje ni više, austrijski predsjednik (!) Hainz Fischer istupio hrabro u listu Standard od 10. 4. 2006. i pozvao Austrijance na suočavanje s nacističkom prošlošću jer je njihova Deklaracija o neovisnosti falsifikat: Austrijanci nisu bili prva žrtva Hitlerove agresije, već obrnuto, oni su Hitlera i “Anschluss” željeli, prihvatili i potvrdili, Anschluss koji je snažno podupro i značajan dio Katoličke crkve u Austriji, pa i biskupija Klagenfurt.

Nikada u povijesti, do dana današnjeg, nije se u Beču okupilo toliko ljudi kao 15. 3. 1938., kada su milijunske mase Austrijanaca klicale Hitleru koji je proglasio “prisajedinjenje”, cijeli Beč je vikao: “Heil Hitler”. Nikakva, dakle, okupacija Austrije.

No predsjednik Fischer nije uspio suočiti Austrijance s istinom. I kada je Hitler poražen, a strahote njegovih zločina bile poznate, kako je donio austrijski povjesničar Oliver Rathkolb, 1947. godine u istraživanju koje su proveli saveznici, 52 posto Austrijanaca i dalje je nacizam smatralo “dobrom idejom”!

U tom pristajanju uz Hitlera posebnu nečasnu ulogu odigrali su i mnogi austrijski biskupi, poglavito bečki nadbiskup Theodor Innitzer, koji je pozvao sve katolike da se izjasne za pripojenje, za Hitlera, a poziv podrške Hitleru potpisao je ne sa Hvaljen Isus i Marija, već sa “Heil Hitler!”, zbog čega je dobio nadimak “Heil Hitler Kardinal”.

Kada je papa Pio XI. čuo za to, odmah ga je pozvao na raport u Vatikan, a tadašnji državni tajnik Eugenio Pacelli mu obrisao nos i tražio da povuče to sramotno Heil Hitler pismo, no već je bilo kasno, Hitler je pismo proširio cijelom Njemačkom. Tek nakon pritiska Svete Stolice, Innitzer je okrenuo ploču.

Šutnja Klagenfurta

No ni ova činjenica ne smeta da danas, u 21. stoljeću, jedna od uglednih nagrada u Austriji za prinos, valjda bogoljublju i čovjekoljublju, nosi naziv po Heil Hitler kardinalu Theodoru Innitzeru, koji je za Hitlerov rođendan pozvao da se crkve okite svastikama i da se u svim crkvama moli za Hitlera. Dijecezanski upravitelj biskupije Gurk – Klagenfurt, koji je zabranio misu na Bleiburgu, mons. Guggenberger, vidi sprdnje, jedan je od dobitnika nagrade Heil Hitler kardinala Theodora Innitzera.

I sada osoba koja je dobila Heil Hitler nagradu u obrazloženju zabrane mise na Bleibeurgu tvrdi da “cjelokupna slika priredbe na blajburškom polju škodi ugledu Katoličke crkve”, prvenstveno u Koruškoj, koja bi dopuštenjem takvog liturgijskog slavlja riskirala približavanje “fašističkoj ideologiji”. Rapsodija licemjerja mons. Guggenbergera koji se s Heil Hitler nagradom u ruci bori protiv “fašističke ideologije” među Hrvatima!?

Ni to nije sve. Zašto su, kada smo kod “fašističke ideologije”, mons. Guggenberger i biskupija u Klagenfurt šutjeli kada su vlasti RH prije nekoliko godina tražili izručenje ustaškog zločinca Milivoja Ašnera, koji se skrasio u Koruškoj, u Klagenfurtu.

Zašto je Guggenberger šutio kada je bivši koruški filonacist i antisemit, pokojni Heider, koji je u jednom momentu bio druga politička snaga u Austriji, uz zgražanje cijele Europe, kao guverner Guggenbergove Koruške branio i štitio Ašnera kao “mirnog čovjeka koji već dugo živi među nama”. Gdje je tada bila biskupija Gurk – Klagenfurt u borbi protiv “fašističke ideologije”?

Ustaša Ašner je mirno umro u Klagenfurtu i za njega je služena misa u Guggenbergovoj biskupiji, nije zabranjena, kao za nevine ljude, žene, djecu, civile i razoružane vojnike čiji je genocid počeo baš na Bleiburgu.

Danas kancelar Kurz vlada u koaliciji s Heiderovim nasljednicima, pa je Guggenbergov “argument” o “politizaciji Bleiburške komemoracije” opet zamjena teza. Politizira on i nedenacificirana Austrija, jer takvoj Austriji i Kurzu pred EU i u unutarpolitičkim obračunima zbog koaliranja s Heiderovom djecom, zabranu Bleiburga koriste kao “dokaz” vlastite distance od fašizma i nacizma, koju, za razliku od Nijemaca, nisu napravili.

Tako, u savezništvu s našim ideološkim nasljednicima komunističkih Titovih krvnika ljudi na Bleiburgu, izveli su “operaciju Bleiburg”. Da ti pamet stane, Hrvati koji nisu prošli dekomunizaciju, i Austrijanci koji nisu prošli denacifikaciju, našli se na istoj strani nevjerojatnog paradoksa: Tito i Hitler zajedno protiv komemoracije na Bleiburgu! Rapsodija licemjerja, apsurda i povijesnih izvrtanja.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

 

Kako bi bilo lijepo da je biskupija Gurk-Klagenfurt uspjela zabraniti pokolj na Bleiburgu 1945

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hodak: Crvenim farizejima smeta što Bandić nije bravar

Objavljeno

na

Objavio

”You’ll never walk alone”…legendarna himna FC Liverpoola ili u slobodnijem prijevodu “Nikada nećete biti sami”. Gledajući nedavno kroz prozor Andreja Plenkovića kako na Tomislavcu pažljivo sluša Jelenu Vrljaču, tek pristiglu iz slobodarskog Beograda, kako šalje snažnu, znakovitu i upozoravajuću poruku “Vi više nikada nećete biti same…”, sjetih se vatrenih navijača Liverpoola.

Bez te duboko motivacijske poruke što bi ostalo od momčadi na čelu s Muhamedom Salahom, a koju vodi Švabo Jurgen Klopp? Ništa, najblaže rečeno. Ovako samo zahvaljujući motivacijskoj pjesmi navijači Redsa mogu se lagano s ponosom busati u prsa. Oni su “nedavno”, tj. 1990.g. osvojili prvenstvo Engleske.

Jelena Veljača zna da za dvadeset i devet godina k’o živ k’o mrtav. Liverpool može čekati toliko godina, ali naša Jelka ne. Zlobni desničarski krkani odmah su na fejsu počeli kmečati: “Vlast u Hrvatskoj se dijeli na izvršnu, zakonodavnu, sudsku i Jelenu Veljaču”. To je bio po svim pravilima operativnih vojnih doktrina “Blitzkrieg” iliti munjeviti rat. Jelka je skupila respektabilnu ekipu za juriš na prvo mjesto.

Sve rame do ramena kroz mnoge bitke očvrsnuli progresivci i antifašisti. Nije ih omelo ni to što se ovih dana i Radovan Karadžić nakon duljeg razmišljanja napokon izjasnio kao antifašist pa se nada da će mu se vrijeme koje proveo u pritvoru odbiti od pravomoćne presude. Čuje se da se njegovi fanovi u BiH mole da im Radovan poživi barem dvije stotine godina. I ja mu to želim.

Prosvjed protiv nasilja… Ognjištari, klerofašisti, ljubitelji Thompsona, Ličani, Imoćani, Hercegovci bleje k’o telad u šarena vrata. Čak se i popularni psihijatar Herman Vukušić maliciozno pita: “Zašto smo onda potpisivali Istanbulsku konvenciju…?”.

Stvarno, zašto imamo Marakeški dogovor, Kazneni zakon, Zakon o prekršajima, DORH, USKOK, društvene pravobraniteljice, cvijet hrvatske progresivnosti… Ti “cvjetovi” nisu pokazali baš veliko zanimanje za naše žene silovane u ratu, naročito u Istočnoj Slavoniji. Nemo’š misliti baš na sve. Možda je Veljača po ”kafanama” u Beogradu i sretala četničke i JNA veterane koji su silovali po Hrvatskoj, ali se ona u to nije željela miješati.

Imaju Hrvateki zakone, Istanbulku, pa neka sami “protestuju”. Možda je catch 22 u onih 70 ili 80 milja koje Istanbulska konvencija obvezuje zemlje potpisnice da iskeširaju nevladinim udrugama. Novac navodno kvari ljude… Dragutin Junaković je svime time malo zbunjen pa na fejsu kaže: “Jedino što je ova Hrvatska preuzela iz NDH i što je istinski ‘ustaško’ odnosno što je iz tog doba inovativno, je današnje platežno sredstvo kuna, ali ona nikome ne smeta niti se protiv nje itko buni. Dapače svi bi je htjeli imati što više. Tu mora netko biti lud”.

Moram priznati da sam bio iskreno tronut i duboko granut kad sam na našim dnevnicima vidio da je razdragani narod napokon pobijedio. Plenki je, ispod mog prozora, u “teget” plavom odjelu i s kravatom podijelio vlast sa svojim narodom. Veljača, bez obzira što je u Lijepoj našoj ožujak, smireno je i hladnim glasom, k’o da je studeni, razradila izmjene Prekršajnog zakona. Od sada će u prekršajnoj sferi ostati samo buljenje nekog trogloditskog desničara u minicu plavuše iz stožera Jelene Februarke.

‘Isusek’ Mate i predsjednica

I naša predsjednica je kako joj se sve više bliže izbori naučila u roku odmah što je obespravljeni, gaženi i poniženi narod htio reći. Mogu samo zamisliti našeg “Isuseka” Matu kako je drhtavim glasom savjetovao Predsjednici da odmah održi sastanak dviju najmoćnijih žena na ovim prostorima. Drugi me dan ponovno obuzeo ponos, sreća, čak pomalo i strah je li Pantovčak shvatio što to znači kad im je Jele smirenim i odlučnim glasom te ledena pogleda poručila: “Čini mi se da bi njena, barem simbolička podrška, bila potrebna. Nije se pojavila, apsolutno mi je žao… jako sam razočarana…”.

Ne sjećam se je li se KGK pojavila u Vukovaru na protestu protiv pravosudnog sljepila prema masovnim silovanjima za vrijeme Domovinskog rata…  Dobro, ipak Penava nije Veljača. U  njegovim “sapunicama” su samo smrt, krv, nestali, silovani, a ni riječi o bratstvu i jedinstvu, slobodarskom Beogradu, Šargarepi… No dvije su se državnice složile da je nužno razvijati bilateralne odnose između “revolucionarnog” februarskog vijeća i osvježenog ureda KGK.

Desni padobranac Raspudić i svjetionik demokracije Manolić u ‘Optici Stepinac’

Umjesto da svi sretni i zadovoljni slavimo devedeset i deveti “rojsni””dan Jože Manolića, javljaju se desni padobranci, kao što je to Nino Raspudić, pa u nas u Večernjaku od 22. ožujka vraćaju natrag u veljaču.

Nino je tobože zabrinut pa se k’obajagi pita: “Možete li zamisliti Franju Tuđmana, ili čak Zokija Milanovića, kako prima nekog padobranca na državnu temu i podnosi mu raporte, par dana nakon što je dotični preko Facebooka pozvao na skup?: Nino bi se iznenadio. Kao Tuđmanov poklonik i odvjetnik vjerujem da bi on našu Jelenu odmah pozvao da se kao “stoka” sitnog zuba izgubi u “bespućima povijesti”.

Kod Zokija bi bilo pitanje sata da on, onako strpljiv i jezuitski tolerantan, čitavu tu glumačku skupinu nazove “šakom jada”. Da nije zlobnog i ciničnog Nine mi bismo se u svojim komentarima sigurno svi radosno posvetili našem svjetioniku demokracije i ljudskih prava – Joži Manoliću i njegovom rođendanu. Vauu! Naravno, zlobna ustašija sigurno odmah sikće kako su svijeće za rođendansku tortu bile skuplje od same torte.

Jedan od sudionika slavlja je navodno pričao kako je Joža na slavlju priznao što ga je u životu najviše potreslo. On je još kao mali napredni dječak koji je kritički gledao svijet doživio veliki šok kad se u dvorište njegove kuće u Podravini spustio dinosaurus i odnio mu djedu koji je upravo slavio 150 godina. Baš žalosno!

Kad se Joža rodio mi smo živjeli u zemlji meda i mlijeka. Država nam se zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U SAD je tada još vladala prohibicija. Cugalo se u zamračenim podrumima tzv. speakeasy u kojima je bilo više slobode i tolerancije nego na današnjem fejsu. Nezgodno je jedino što Joža u toj novoj mladosti od 99 godina ima navodno malih problema s vidom, ali koje uspješno rješava u “Optici Stepinac”.

U prošloj godini punoj promjena imali smo na zahtjev feminističkih udruga i promjene u proslavi Svetog Nikole. Obred darivanja vodile su Anka Krampusić i Vedrana Voždovac darujući djeci punu košaricu obećanja, a onoj većoj, koja to vole, čak i šibe.

“Prosvjedomanija” se nastavlja. Nakon prosvjeda protiv nasilja, stanovnici Španskog iz Zagreba odlučili su se za prosvjed ”za ljepši život svojih stanovnika”. Zanima ih, između ostalog, gdje su nestale pare. Predstavnik HDZ-a ih je odmah upozorio kako pare nisu nestale. One su samo promijenile vlasnika…

Crvenim farizejima smeta što Bandić nije bravar

Bandiću prijete doktoratom. On samo skromno odvraća: “Nakon šest uzastopnih mandata ja sam za sve vas doktor”. Vuk Drašković, oprostite, Vuković spreman se odreći svoje diplome s Ekonomije zbog “moralne degradacije Sveučilišta…”.

Ogorčen je i Ivan Đikić koji svaki mjesec otkrije novi lijek protiv raka. Uglavnom, Sveučilište u Zagrebu trese se od straha na svojim revolucionarnim, tankim i rahitičnim nogama. Slavni Filozofski faks s Goldstienom, Klasićem, Jakovinom, čak i ¼ vijeća Muzičke akademije (koja je i predložila da se Bandiću dade doktorat) sada je protiv. Za Fakultet političkih znanosti ne moramo ni pitati….

E sad! Među prvima su se povrijeđene digle sve same moralne vertikale samoupravnog socijalizma. Kad su Tito, Bakarić, Blažević i slične političke kreature dobivale počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta, čkomili su k’o zaliveni da ne izgube stolicu ili glavu. I to je tada bilo u redu. Promašene su usporedbe Bandićevog počasnog doktorata s npr.: Titovim koji ga je od Zagrebačkog sveučilišta dobio još davne 1969. godine. Siguran sam da ga je dobio isključivo zbog svog izuzetnog znanstvenog doprinosa.

Niti je Bandić bravar, niti ga glorificiraju kao Maršala koji je pod zemlju poslao oko 570.000 ljudi, nitko ga ne optužuje za pokolj u Bleiburgu, niti za Hudu jamu, ni za Goli otok. Nitko Bandiću ne stavlja na teret ubojstva emigranata, nije zaslužan za jednopartijski surovi komunizam, niti se proglasio doživotnim gradonačelnikom, nema u svakom gradu ima svoju vilu, brodove, avione, svoj Plavi vlak… Ovo s dodjelom počasnog doktorata Bandiću je samo lakmusov papir da se malo prodrmaju oni crveni farizeji koji su slinili i čestitali kad je surovi bravar dobio počasni doktorat i postao počasni član HAZU.

Bandiću i ne treba doktorat, a mislim da ga nije ni zaslužio. Danas su druga vremena i počasne doktorate smiju odbiti samo oni koji to zaista i zaslužuju kao npr.: Dragec Pilsel, Ante Tomić, Dejan Jović, Buda Lončar… uglavnom, samo istaknuti borci protiv klerofašističke i ustašoidne Hrvatske. Ili borci za mir kao npr.: Dražen Keleminec, naš poznati pacifist koji je milom ili silom za Hrvatsku do Pacifika!

Zanimljivo je kako je 1981. g. počasnim doktorom Sveučilišta u Zagrebu postao i Jakov Blažević, komunistički tužitelj Alojziju Stepincu, a da je u isto vrijeme grubo zaobiđen Joža Manolić koji je sve svršeno montirao za točno 16 godina zatvora. Evo, to je još jedna povijesna nepravda. Kako to da na to nisu digli svoj glas svi koji danas urliču? Na kraju nagradno pitanje za zagrebačke boljševike: da sutra, recimo, nesuđeni “doktor”  Bandić odluči ponovno instalirati neprežaljenu ploču “Trg Maršala Tita” na fasadu HNK-a, bi li možda njegov doktorat tada prošao ispod radara? Kad bi se tako nešto zaista dogodilo onda bi to bio pravi spektakularni fijasko za Zagreb i Bandića. No, nadam se kako se srećom radi samo o zlobnoj fikciji.

Uz grob – ‘mrtva straža’

U zadnje vrijeme mnogi mi se klijenti tuže i traže savjet što da naprave s čestim krađama cvjetnih aranžmana na grobovima njihovih najmilijih. Moj savjet je: “Postavite uz grob – mrtvu stražu”.

Čak je i ljudima kojima je povijest “zadnja rupa na svirali” jasno da Komunistička partija Jugoslavije nije nikada dobila vlast na slobodnim demokratskim izborima. A da ih je nekim povijesnim čudom i organizirala, na vlast ne bi došla. Kako to? Zato jer je broj komunista bio zanemariv. Bilo ih je svega 10%. Unatoč tomu, komunistički nostalgičari danima nas uvjeravaju da su Bleiburg, Huda jama, Križni put, Macelj…bio samo pravedna osveta za Jasenovac.

Ne smeta ih što nema podataka da je u Jasenovcu ubijeno u tri dana više od 8.000 tisuća žrtava kao što je to učinjeno u Srebrenici. I sad se javljaju morbidne teorije Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića, Ive Goldsteina, Franje Habulina o opravdanim odmazdama iz 1945.g. Vrijedi li to možda i za 1995.g?

Naime, tzv. “genocid” iz kolovoza 1995.g. sliči prizoru iz filma “Moje pjesme moji snovi“ u odnosu na kolone smrti iz Austrije prema Sloveniji i Hrvatskoj. Sjećate se kilometarske kolone traktora na čelu s ambasadorom SAD-a. Pitam se što bi se dogodilo da je tada bilo nekih “opravdanih odmazda” s hrvatske strane?

Dan- danas moramo profesorima Filozofskog faksa dokazivati da se zločin sankcionira samo putem suda i presuda i da ne postoje “pravedne odmazde”. Trebali bi biti vječno zahvalni Franji Tuđmanu što je bio rezolutno protiv bilo kakove lustracije. Njemačka, Italija i Japan, tzv. sile osovine, zatim Rumunjska, Mađarska, Bugarska, Petenova Francuska, Frankova Španjolska, Austrija… sve su to bile države koje su dočekale kraj rata na poraženoj strani. Svi pokreti otpora u tim državama bili su nacionalni. I sve te države ostale su države bilo s jedne ili druge strane “Željezne zavjese”. Sve, osim Hrvatske. Ona je uz poraženu vlast izgubila i državu. Isključivo zato jer su se i sami Hrvati borili protiv svoje države za Jugoslaviju.

Dan – danas to ne možeš objasniti ni Ivi Goldsteinu, ni Hrvoju Klasiću, ni Franji Habulinu, ni Tvrtku Jakovini, ni Anti Tomiću, ni Vedrani Rudan, ni Borisu Vlašiću, ni Brani Pofuku, ni Stipi Mesiću, ni Ivi Josipoviću, ni Nenadu Staziću, ni Jurici Pavičiću, ni Oliveru Frljiću, ni Mili Kekinu… ali jugonostalgičarima i dalmatinskim orjunašima je to savršeno jasno. Savršeno im je jasno da danas ponovno moraju živjeti u samostalnoj hrvatskoj državi iako su jugokomunisti jednu, mada fašističku, ali ipak državu Hrvata uništili.

Kad je riječ o zabrani koruške katoličke Crkve da se na Bleiburgu misom obilježi godišnjica pogibije civila, to po meni samo pokazuje kako je Austrija još uvijek duboko iskompleksirana činjenicom da je dala svijetu jednog Hitlera pa sad odjednom pokušava “izglancati” tu činjenicu preko leđa nasljednika onih nenaoružanih zarobljenika, djece, žena i civila koji su izgubili svoje živote na Bleiburgu i krvavom križnom putu nakon Drugog svjetskog rata.

Te žrtve ne žuljaju Branimira Pofuka kao što ga ne žuljaju ni one iz Domovinskog rata, a na hrvatskoj strani. Jeste li ikada u njegovom “Kontrapunktu” išta pročitali o zločinima u Vukovaru, Srebrenici, Ovčari, Škabrnji, Saborskom…? Njega impresionira “primjedba crkve u Koruškoj kako je misa zadušnica na Bleiburgu dio političko nacionalnog rituala”. Ma zamislite drugovi! Nakon stravičnog poslijeratnog pokolja, Križnog puta i 1.700 jama punih kostiju vezanih žicom, djevojačkih pletenica, živih bacanih i zatrpanih u Hudim jamama… Brane se grozi “nacionalnih rituala”!

Citira Brane i Plenkovića koji je rekao da je to “prije svega  pitanje između dvije crkve”. Time je nehotično izrekao istinu da u Hrvatskoj i Austriji doista djeluju dvije potpuno različite crkve. U tom slučaju jedna se od njih očito lažno predstavlja  kao katolička. Jeftiniji silogizam teško je zamisliti. Ali tu je Pofuk da nam pomogne svojim jeftinim jugo nostalgičarskim kolumnama.

Za Pofuka i koruške biskupe boli nas ona stvar

Jednom je Ambrozije Teodozije Makrobije, rimski filozof i gramatičar napisao nešto vrlo zanimljivo: “Si Deus pro nobis, quis contra nos?” ili ”Ako je Bog s nama, tko može biti protiv nas?“. A Bog je bezbroj puta dao znak da je s nama. Naš Bog i naša Crkva. Da nije tako, koliko smo mali, davno bi nestali. Kako je rekao Tomaš Massaryk (još jedan koji je dobio počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta!!!) bili bi niža vrsta Srba. A za notornog Pofuka i koruške biskupe iskreno nas boli ona stvar…

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Hodak: Naš ‘istoričar’ htio dokazati svijetu kako je Adolf Hitler rođen u Širokom Brijegu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari