Pratite nas

Kolumne

Gospe mala, tebi hvala Marina Čilića što si dala

Objavljeno

na

E da vidimo što kažu knjige. Od danas će u knjigama pisati ljeta Gospodnjega 2014. godine na Malu Gospu, 8. rujna Marin Čilić, Hrvat rođen u Međugorju, država BiH, osvojio je Otvoreno prvenstvo Amerike, poznatije kao US Open. Od ovoga dana, barem što se tiče tog bijelog sporta, što se tiče Marina Čilića, više ništa neće biti isto. Sve se poklopilo.

Rodila me majka Hrvatica

Marin Topić: Gospe mala, tebi hvala Marina Čilića što si dala Pošto sam i sam sportaš i vrlo dobro se razumijem u sve sportove, a tenis sam igrao 10-ak godina. I čak sam imao tu prigodu upoznati Marina Čilića s 12-13 godina, kad ga je otac Zdenko doveo da igra na novim teniskim terenima u Mostaru. Gledam, dečko mršav, visok, isto kao Goran Ivanišević udara, ali šuti, vidim ne ljuti se. I govorim mu ocu: „Moj Zdenko, ovaj će ti biti svjetski igrač. Pa udara kao Goran, a ima fratarsku glavu, nema sekirancije. I hvala dragom Bogu, naš Marin je postao tenisač, ali nikada nije mogao ići do kraja, jer s tom mirnom glavom mogao je maksimalno doći do devetog mjesta. Nešto mu je falilo, svi smo mi znali da on može, a uvijek mu je falio iskorak. I onda je Bog spojio Dalmaciju i Hercegovinu, spojio je Marina Čilića i Goran Ivaniševića, koji je imao viška te sportske drskosti i pobjedničkog mentaliteta. To je počelo davati rezultate.

Da bih vas malo podsjetio, jer mi Hrvati brzo zaboravljamo. Ta suradnja je već od prošle godine, i pošto ja uvijek vjerujem u teoriju zavjere. A kad si mali narod, najlakše je svjetskim moćnicima, pa i Sotoni po tebi udariti. Čilić je već prošle godine trebao osvojiti Wimbledon, ali pošto su oni planirali da napokon jedan Britanac to osvoji. Glavna opasnost je bila, tko imalo zna tenis, u Marinu, te je izmišljena neka doping-afera i nije igrao skoro pola godine. Možda bi te godine osvojio Wimbledon i US Open. Znate koji je pritisak na mladom čovjeku kada ga ni kriva, ni dužna osude samo da ga izbace sa svjetske scene. Ali opet je reagirao Bog i draga Gospa, i sve je izašlo nabolje. Marin se počeo vraćati i ove mečeve što je odigrao, to je vrhunac i savršenstvo tenisa. Da bi vam ja to objasnio, teže je dobiti Nishikorija, nego i Federera i Đokovića zajedno, jer on igra savršeni defanzivni tenis. I kako je Marin rekao nakon osvojenog US Opena. Goran ga je naučio da uživa u tenisu. Svašta je njega Goran naučio i svašta će ga još naučiti. Samo neka se Marin pazi, Goran zna nekada i pretjerati, ali i za to se ne bojim jer je to sve pod kontrolom najmlađeg brata Čilićeva Mile, nego što će sada Mile morati kontrolirati ne samo Marina, nego i Gorana.

Meni je žao što nije Đoković prošao u finale, jer bi to onda bilo jedinstveno, prvi hercegovački ili humski finale u povijesti. Đokovićev je otac podrijetlom iz Nikšića, to je stara Hercegovina ili Humska zemlja. Znači, obojica imaju gene, gene kamene. To bi bilo veličanstveno, jer su oni i dobri prijatelji. U Srba je poslovica „tko se ne osveti, taj se ne posveti“. Ja ne sumnjam da je njega Đoković nazvao prije meča, ali ne po tom pitanju. Vjerojatno mu je samo mogao reći: „Marine, ako hoćeš među prvih pet, malo pričekaj sa ženidbom“. Ali šalu na stranu. Ne trebamo zaboraviti da je bio izvanredan Ivan Dodig koji je bio u polufinalu parova, te odlična Mirjana Lučić Baroni koja je bila među 16 najboljih na US Openu. A to ova komunistička Hrvatska televizija kao javni servis nije ništa prenosila, i tek kad je bio veliki pritisak, jedva su platili da bude izravan prijenos, da svi Hrvati vide igru Marina Čilića u finalu US Opena. To je sramota, stvarno ti komunisti moraju više letjeti. Jer da je izgubio, onda je Hercegovac. Pa nije ni mala stvar da je u polufinalu izgubio. Zašto nisu prenosili Dodiga, ni Mirjanu Lučić Baroni. Pa sva njihova ideologija mrzi sve što je hrvatsko i katoličko, pa je vrijeme da te komunjare lete i da Hrvati napokon imaju normalnu državu.

I sve se nekako u povijesti vraća. Danas je 9. rujna, a na taj datum 1493. godine u Krbavskoj bitki izginulo je 10 000 Hrvata, odnosno cvijet hrvatskog plemstva. Osmanlijski vojskovođa sandžak-beg Hadum Jakub-paša pobijedio je hrvatskog bana Emerika (Mirko) Derenčinu. Iako su mu svi govorili da se protiv Turaka treba boriti u bosanskim šumama, on je izašao na Krbavsko polje, gdje je u kratkom vremenu izginuo cvijet hrvatskog plemstva. I od toga se poraza nikada nismo oporavili. Sada nešto gledam, pošto ovaj sport kojim se bavi Marin, to je plemićki sport, to je bijeli sport, izmislila ga je engleska gospoda i kraljevi, i zamisli da nije bilo te bitke, ili da smo pobijedili, da je ostalo hrvatsko plemstvo, i da je bilo hrvatsko kraljevstvo. Koliko bi onda Marina Čilića, Dodiga, Bogdanovića, itd., samo u sportu bilo. Sport je ipak najdemokratičniji, jer tu ti se ipak daje prilika da protiv jačeg od sebe možeš djelovati. Ne mogu ni pomisliti što to znači. Oni žele sve što je hrvatsko iz Hercegovine da unište, ali neće moći jer nas Bog čuva.

Toma Nikolić – četnik početnik

Ovih dana isto nešto je povezano s Hercegovinom. Mi smo stalno bili u ratu s Turcima, pa smo bježali puno puta. Mnogo nas ne zna za moliške Hrvate kojih ima oko 10 000 u Italiji, a isto govore naš hrvatski jezik, izvornu varijantu ikavice. Svi su oni pobjegli od Turaka iz ovih krajeva. Otok Mljet u Hrvatskoj ima samo 800 stanovnika, a to je jedino mjesto na moru gdje nema čakavice, tamo ljudi govore čistu štokavicu kakva se sada govori u Hercegovini. Ja njima nekada govorim iz zezancije: Pa vi ste najzapadnija Hercegovina. To je Mljet, i to je sve pobjeglo pred Turcima. I sada su aktualni Bunjevci u Srbiji koji su pobjegli iz ovih krajeva oko Bune prije 300 godina i zato se i zovu Bunjevci. Oni su naselili taj dio oko Subotice, to su bunjevački Hrvati. Sve su to podrijetlom Hercegovci ili Humljani, imaju naša prezimena i genetiku, isto ikavicu govore kakva se govori autohtono u nas u Hercegovini. I sada se četnik, inače trenutačno predsjednik Srbije Toma Nikolić sjetio to uništiti. Tamo u Srbiji živi 0.85 posto Hrvata što je gotovo ništa; i to su većinom Bunjevci. Podijelili su ih na Bunjevce i Hrvate Bunjevce da bude još tužnije. Tu ekipu vode stari Udbaši što je normalno, ali njoj se priključio Zvonko Bogdan; legendarni pjevač. On je za mene božanstven pjevač, i učinio je puno za identitet Bunjevačke kulture. Ali vjerojatno je dužan državi porez, jer on voli i bogatstvo. Pa se on uključio i sad zajedno s Tomom Nikolićem tiska knjige na ćirilici sa srpskim nastavnim programom i dijeli besplatno Bunjevcima u Subotici. Protiv takve nakazne asimilacije čak se i komunist Ivo Josipović javio i kazao da je to sramotno. A moj Tomo‚ pamet u glavu, pa to je bogatstvo Subotice i Srbije, što mahnitaš. Znači uvijek je udar na nas Hrvate Humljane, ali dok je uz nas Gospa; mi ćemo pobijediti.

Buongiorno, Croatia, buongiorno, Maria

Budući da je vrijeme pjesme, vrijeme je da malo slavimo i pjevamo. Sjetih se 1983. godine, a ukazanja u Međugorju su bila ´81. godine, te smo mi išli pješke i sve to. Oni koji su najviše učinili da se to međunarodno obznani i najveći pritisak su vršili na komunističku miliciju; bili su Talijani. Kad oni dođu u Međugorje, na kraju je milicija bježala od njih. Oni se ne boje ničega, i ja sam ih, između ostalog, i zbog toga zavolio.

Bila je jedna ekipa mojih prijatelja iz franjevačkog samostana. Vinko, Vito, Tomo, da ih sve ne nabrajam. Vinko je imao tada Spačeka i mi smo to zvali Hercegovina tour. Svako jedno mjesec dana, mi idemo Spačekom, nas 4-5, a tura je bila Mostar, Čitluk, Ljubuški, Grude, Široki i nazad. Za što je to služilo? Malo učenje starih hrvatskih pjesama koje su bile zabranjene. Već na Kobilovači pjevamo „Ustani, bane“, oko Čitluka pjevamo „Zovi, samo zovi“, malo tiše jer Spaček nije imao neku jaku limariju. Već kada dolazimo u Ljubuški, pjevamo „Sarajevo ispod Trebevića“. U Grudama se pjeva „Evo zore, evo dana“, a kad se približimo Širokom Brijegu, pjevali smo „Spustila se gusta magla iznad Zagreba“ I mi se tako ispjevamo sat-dva vremena, popijemo piće i to je bilo malo lijepe razonode. I negdje u to vrijeme 1983. godine izašla je veličanstvena pjesma Toto Cutugno, a u Međugorju su većinom bili Talijani. I onda smo mi tu pjesmu zavoljeli, a posebno onaj dio Buongiorno, Italia, buongiorno, Maria. Mi smo gdje piše Italija stavljali Croatia. Buongiorno, Croatia, buongiorno, Maria. I to je nešto najljepše na svijetu. Da vas ne bih puno davio, evo vam riječi te pjesme. A gdje piše Italia, stavite Croatia, ne ni Hercegovina, ni Herceg Bosna, ni Republika Hrvatska, nego Croatia, jer mi smo svi Hrvati, nema Hrvata bosanskih, ni hercegovačkih, ni bunjevačkih, ni istarskih, mi smo svi Hrvati koji žive u nekoj regiji. I da vam ispričam jednu prispodobu koju sam imao s predsjednikom HR HB mr. Matom Bobanom. U svim dokumentima je pisalo Republika Bosna i Hercegovina Hrvatska zajednica Herceg Bosna, pa ovo ono, a nigdje Croatije. Pa predsjedniče, ovo je kompliciran naziv države, pa kako će se zvati ova država, kaže Mate meni: Ne znam, ali znam da će joj ime biti kratko“. A ja kažem znači Hrvatska, a Mate opet kaže: „Ne znam, ali znam da će joj ime biti kratko“. I da vas dalje ne davim, samo ću citirati A. G. Matoša: „Ima jedna mala gospa Marija što sve mi draža biva što je starija“.

Italijan

Pustite me da pevam
sa gitarom u rukama,
pustite me da pevam,
ja sam Italijan.
Dobro jutro, Italijo,
sa nedokuvanim špagetima,
i sa partizanom kao
predsednikom,
sa autoradiom uvek na dohvat
desne ruke
i kanarincem na prozoru.
Dobro jutro, Italijo, sa tvojim
umetnicima, sa celom Amerikom njihovih
dela,
sa pesmama, s ljubavlju,
sa srcem,
sa više žena i sve manje
kaluđerica.
Dobro jutro, Italijo,
dobro jutro, Marija,
sa očima punim melanholije.
Dobro jutro, bože,
ti znaš da sam tu i ja.
Pustite me da pevam s
a gitarom u rukama,
pustite me da pevam,
jednu pesmu, tiho, tiho.
Pustite me da pevam
jer sam ponosan što sam
Italijan,
pravi Italijan.
Dobro jutro, Italijo, koja se ne
bojiš,
sa penom za brijanje sa
mirisom mente,
sa prugastim pravim odelom,
i reprizom utakmice nedeljom
na televiziji.
Dobro jutro, Italijo, sa
kratkom kafom,
čarapama novim u prvoj fioci,
sa zastavom na hemijskom
čišćenju
i jednim Fijatom 600 u telu
Dobro jutro, Italijo,
dobro jutro, Marija,
sa očima punim melanholije. Dobro jutro, bože,
ti znaš da sam tu i ja.
Pustite me da pevam
sa gitarom u rukama,
pustite me da pevam,
jednu pesmu, tiho, tiho.
Pustite me da pevam
jer sam ponosan što sam
Italijan,
pravi Italijan

Piše: Marin Topić / pogled.ba

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Tko zna što je sve miloradima obećano da podržavaju Vladu u tihoj koaliciji!?

Objavljeno

na

Objavio

Prošloga se tjedna u vrijeme rosulje, vrijeme studeno, Hrvatska prisjećala pada Vukovara uz nepreglednu Kolonu sjećanja i najviše dužnosnike kojima nitko nije branio da uđu u kolonu, za razliku od onih godina kada je crvena klatež morala zastati i sramotno podvući rep suočena s prijezirom Hrvata. Tako je ovoga 18. studenog stupala hrvatska predsjednica u žutim čizmama, premijer i predsjednik Sabora u crnim cipelama, žene, djeca i muškarci, aktualna postrojba Hrvatske vojske i (sada već pomalo povijesne) braniteljske postrojbe sa svojim impresivnim zastavama i isto tako slikovitim nazivima, među njima i barjak HOS-a, da se zna tko je sve branio Vukovar i Bogdanovce, uključujući hrvatske policajce koje nikako ne treba zaboraviti. I naravno, prije sviju same Vukovarce.

Izjave političara: kako koja, neka prema frazi, neka od srca, propovijed biskupa Škvorčevića za moj ukus djelomice neukusna, jer toga dana, 18. studenoga, spominjati makar i u svezi s tzv. pomirbom Srpsku pravoslavnu crkvu i podsjećati da je i ona kršćanska, krajnje je nepotrebno i izaziva gnjev onih koji znaju kakvu je ulogu imala u srpskoj agresiji, te da se u godinama između pada Grada i mirne reintegracije pokušala i „administrativno“ usidriti u okupirana područja.

A kada sam spomenuo fraze, eto u Škabrnji reče čovjek kojemu su Srbi ubili sina, ili brata, ili oca, ili sve zajedno, da njegovi koji leže u grobu nisu „dali život“ nego im je život oduzet – ali, eto, fraza „dali život“ i dalje opstaje pa i u izjavama koje su se čule u Vukovaru gdje su oduzete tisuće života mladih (i starijih i starih) za vrijeme i nakon doista epske borbe protiv srpske i jugoslavenske nemani koja je pokazala da ratovati ne zna, da je u Podunavlju zaustavljena na samoj granici, u stvari, da znade samo ubijati nenaoružane kada su odbacili oružje u krajnjem očaju jer više ni streljiva nisu imali, uzdajući se u nekakve ženevske konvencije koje Srbi nisu pročitali jer valjda ne znaju latinicu. Kao što Ženevska konvencija nije vrijedile ni desetljeća prije kada je pobijena razoružana Hrvatska vojska od Beliburga do Niša. Hrvati očito njome nisu obuhvaćeni. Ni bolnice u ratu u kojima su ranjeni Hrvati – njih se, ranjenike, ubijalo i 1945. I 1991.

Film o vukovarskoj bolnici prikazan na HTV-u tek je prvi dio strahota, drugi na upečatljiv način opisuje branitelj Kako sam prezivio Vukovar i OvcaruKarlović, Zagrepčanin koji je na čudesan način preživio i Vukovar (Velepromet) i Ovčaru pa nije slučajno da izbavljenje pripisuje Božjoj providnosti. S tim u svezi: u suglasju s Karlovićem napisao sam scenarij za igrani film koji vjerno slijedi knjigu, ali što će od toga biti, teško je reći. Da se vrati samo dio onih novaca kojima su u eri Ive Lole Hribara sufinancirani srbijanski filmovi, rečeni bi scenarij bio realiziran bez muke, na najvišoj umjetničkoj razini. No, kad mi još nismo snimili dostojan film o Vukovaru, prije podosta godina uspjelo je Amerima koji novca imaju ne samo za filmove, snimili film kad već njihovi političari, i njihov predsjednik u doba patnja Vukovara nisu podignuli prst (da jesu, reče točno Hebrang, mogli su spriječiti tragediju.)

Govorim o filmu „Harrisonovo cvijeće“ koji je zanatski vrlo profesionalno rađen, s vrlo dobrim glumcima i mnogim Harisonovo cvijecenepreciznostima poput „srpsko-hrvatskog“ grada Vukovara, otpora „ustaša“ i Hrvata, razbojničkih četnika koji su se „odmetnuli od srpske vojske“, autoceste koja vodi ravno u Vukovar (!) itd., no srpska su zvjerstva dolično prikazana, ali film završava s „mirom“, veli se da je Milošević pobijedio, a događaja nakon pada bolnice nema jer je glavna junakinja sretno pronašla glavnoga junaka i skupa su se vratili u SAD gdje sretno uzgajaju cvijeće. Nigdje nema jugoslavenskih oficira, odnosno srpskih, JNA se samo naslućuje u tenkovima. No, ne budimo nezahvalni. „Harrisonovo cvijeće“ je u prošlom vremenu više-manje uspješno skrivano od hrvatske publike, da se ne talasa, a ionako je posvećeno novinarima (gotovo pedeset njih) koji su stradali u ratovima u „bivšoj Jugoslaviji od 1991. do 1995.“, premda nikakve Jugoslavije (ili krnje, neko vrijeme, sa Crnom Gorom) u tom razdoblju više nije bilo, niti će je ikada biti.

U svakom slučaju, HTV je ove godine dobro popratio Sjećanje i uživo, i dokumentarno i igrano, s mnogim razgovorima o Vukovaru tada i danas, pa se sjećam fratra koji je na prepast publike govorio više o gospodarstvu, o tvornici parketa koja bi mogla zaposliti pet stotina ljudi, o slavonskom hrastu, sjećam se vukovarske još mlade liječnice kako govori o tome da Vukovarci žive deset godina manje od drugih u Hrvatskoj, ali je govorila i o Erdutskom sporazumu od kojega su nam, veli, poznate samo prve tri točke, a što dalje piše ne zna se.

Neki očito znaju, pa se nekoliko dana prije Sjećanja okupila što četnička što tzv. lojalna manjina uz koju su se naslikali župan i gradonačelnik Osijeka, te povukli pitanje Erdutskog sporazuma koji za mene ima istu važnost kao onaj zubara Pavelića s kraljem Aleksandrom, što će reći da ga smatram ništetnim. No, eto, sjedio je ondje u prvom redu Stanimirović, pripadnik agresorske vojske i čovjek koji je izvlačio ljude iz tovarničkih kuća te ih vodio u nepoznato, odakle se nisu vratili. Nešto mu je kao suđeno, pa ga je hrvatsko pravosuđe valjda oslobodilo, a nego što, pa nije bio hrvatski branitelj, nije bio ona tri mjeseca u vukovarskoj bolnici nego je „poslednje ustaško gnijezdo“ preuzeo nasuprot ženevskim tekstovima u kojima se veli da ratnu bolnicu uzima pod svoje Međunarodni Crveni križ. A prljavi posao toga Crvenog križa u vrijeme tragedije još i nadalje nije točno opisan (kad smo već pri tome).

Što su oni na tom skupu mutili, nismo mogli saznati iz medija, ali je koji dan prije – valjda da najavi Sjećanje – Pupovac opet progovorio o ćirilici, da zamuti vodu, pa mu je iz Vukovara rečeno da šuti, ali tko zna što je sve miloradima obećano da podržavaju Vladu u tihoj koaliciji. Koliko ima Srba u Vukovaru, ne zna se. O tome je između redaka govorio Penava, tvrdeći (i ja mu vjerujem) da ne zna koliko stanovnika ima sada Vukovar, i da tako dalje ne može. Manjina (?) srpske manjine koja se nije integrirala niti ne će, sada želi normalne osnovne škole pretvoriti u manjinske, to jest srpske – kaže mi dobar poznanik iz Baranje, gdje se prije dosta vremena oko toga bilo zakuhalo, pa smirilo. Poklonici Erdutskoga sporazuma mogli su barem dio vremena potrošiti na pronalaženje nestalih hrvatskih branitelja, ponuditi svoje usluge da nagovore svoje Srbe koji šute kao zaliveni – ali nisu. A hrvatsko bi pravosuđe, ako ništa drugo, trebalo poći tragom izjava vukovarskih žena koje svoje silovatelje susreću na šalterima. Na šalterima! Je li to piše sitnijim slovima u Erdutskom sporazumu? Je li, gospodo?

Kulturni uvod u anatomiju

Misao jugoslavenska je po prirodi stvari misao velikosrpska i krvožedna, ona živi i blaguje, hranjena iluzijama i deluzijama u Hrvatskoj gdje se kao krtica uvukla u kulturne institucije. Ista misao koja je dovela do tragedije Vukovara, do srpske agresije. Eto ilustracije: dan prije Sjećanja dnevne novine hrvatske (?) objavljuju razgovor s kazališnim redateljem Andrasem Urbanom, koji je postavio neki komad u „Kerempuhu“, jugoslavenskom antisatiričnom teatru koji financiraju Zagrepčani. Naoko Mađar, nije ni Mađar ni mađaron nego jugoslavenski dripac u najgorem smislu riječi.

Govori on ovako: „Ajde da vidimo, bez obzira da je to sada retro stav, ako se ja odredim kao Jugoslaven, da li sam manjinac zato što nas je malo ili predstavljamo u nekom smislu obuhvatni identitet većeg prostora, i s te pozicije jebem kevu svima koji su mi uništili domovinu stvarajući nove separatizirane identitete.“ Citat završen, ali ne i pitanje zašto jedna hrvatska (zagrebačka) kazališna ustanova dovodi (i plaća!) tu prostačku jugoslavensku bagru, čije velike misli i ne treba analizirati budući da su jasne. Možda je odgovor u premijernoj publici „Kerempuha“ (s iznimkama), za koju se takvi trotli dovode. Rezultat: negledljiva, sirova predstava poput onih iz frljićevske zlatne riječke ere, u kulturnom središtu Hrvatske koja se valjda tek nakon rasapa Jugoslavije dovinula do svog identiteta, žalosno separatiziranog od „šireg prostora“.

Ili drugi primjer, doduše iz sfere „obrazovanja“, premda spada prvenstveno u kulturu: poznato je stanje u Hrvatskom institutu za jezik i jezikoslovlje, kojemu je u vrijeme ministra Jovanovića na čelo postavljen stanoviti Jozić na preporuku sada već pokojnog lingvista svjetskoga glasa Slavka Goldsteina. Da donekle parira čudima i pokorama što su se ondje dešavali, a i dalje se događaju u spomenutom Institutu i njegovim priručnicima, bivši ministar Barišić postavio je za predsjednicu upravnog odbora doista više nego stručnu jezikoslovku sa Sveučilišta u Osijeku, Sandu Ham, koja je pronašla svašta, kako se i očekivalo, pa tražila upravni nadzor. No, tada dolazi za ministricu gđa Divjak i miče Sandu Ham s mjesta predsjednice. Jozić može odahnuti. Što kažu u hrvatskoj Vladi? Ne kažu ništa, njih to valjda ne zanima ili ne razumiju da su svojim kunktatorstvom omogućili manipulatorima da ruju po hrvatskom jeziku uz pomoć medija koji su slični. A ni narod ne razumije što se to zbiva ni kako to može opstati ako je cijela hrvatska akademska zajednica jezikoslovnoga nagnuća ustala protiv sumnjive rabote, ustala i – zašutjela.

Uglavnom. Pitam: hoće li biti oblikovano Vijeće za suočavanje s opasnostima po hrvatski jezik, hoće li biti napokon donesen Zakon o hrvatskom jeziku, itd. Ili će na kraju prevladati mali licemjerni gadovi koji pod krinkom „neka narod govori kako oče“ stavljaju nagazne mine pod jezični osjećaj hrvatskoga naroda, dovlače nagaznice polako i gotovo neopazice, skrivajući vukovsku ćud. Za sada.

S tim u svezi: i neki televizijski voditelji i reporteri, ali i njihovi izabrani sugovornici, pokazuju tendenciju prema uništavanju melodije hrvatskoga jezika. Da, melodije. Ne govorim o naglascima, kojima se čudio još i Tadijanović ne tako davno, govorim o rogobatnostima koje vrijeđaju jezični osjećaj, govorim o (između ostalog) novom fenomenu koji sam zapazio i nezavisno od medija, u mladom naraštaju. Ako se varam, recite da se varam, ali ne varam se: umjesto čistih vokala „a“ ili „u“ čujem neke nepoznato srasle vokale koji me podsjećaju na kaljanske ribare i ne samo ribare koji su govorili (često sam bio u Kalima) „jua grin u gruad“, misleći na Zadar. Pa koliko god je taj govor simpatičan i prirodan kada je riječ o Kalima, toliko „ua“ zvuči neobično u standardu, a eto, ja ga sve češće opažam.

Idemo dalje. Što sam zapamtio iz prošloga tjedna? Predstavljanje knjige Marije Peakić Mikuljan „Pogled unatrag“. Zanimljiva promocija, za razliku od uobičajeno dosadnih, vrlo živahna, otvorila je pregršt tema. Već sama osoba autorice je posebna, bila je i ostala jedina žena predsjednica Društva hrvatskih pisaca, u vunenim vremenima, što bi neki rekli, svršetkom osamdesetih kada je Društvo u stvari bilo jedina politička stranka uz svemoćnu Partiju. Morala je dati ostavku, pod pritiscima, pa otišla u Nakladni zavod Matice hrvatske, gdje je 1989. objavila knjigu Tuđmanovih bespuća. I o tome je bilo riječi na promociji, o tome kako je Tuđman dolazio u Nakladni zavod, a došao jednom baš usred užarenog telefonskog razgovora – Marija Peakić je slušala kako netko iz CK urla da se knjiga ne smije objaviti, da će svi ondje u Zavodu stradati. Približila je slušalicu Tuđmanu, on je uzeo telefon i zagrmio idiotu s druge strane: „Vi više niste u poziciji nikomu ništa diktirati“.

Tada je autorica razumjela da neumitno stižu druga vremena. I jesu… Bilo je još tema i iznenađenja: meni nepoznata gospođa iz Gline vrlo je smisleno i upućeno govorila o krupnoj krađi knjiga iz NSK u vrijeme komunizma, nikada do kraja razjašnjenoj, a stradale su očito sitne ribe. Još jedna gotovo zaboravljena afera: adventski vijenac na stolu voditelja središnjeg Dnevnika HTV-a, koji je nekima smetao (vijenac), pa se na rečenoj promociji umiješala i Anja Šovagović Despot koja je inače čitala ulomke iz knjige, podsjećajući da je kao predsjednica Nadzornog odbora sačuvala vijenac. Pa budući da se bliži Advent iliti Došašće, baš me zanima hoće li se adventski vijenac naći ove godine na hateveovu informativnom stolu, što bi bilo skandalozno jer u Hrvatskoj ima samo između osamdeset i devedeset posto vjernika, katolika štoviše. No, da, HRT dobiva novi nadzorni odbor, adventski takoreći, budući da se oporba nije mogla složiti oko kandidata koji je, čujem, čovjek posve u redu – ali se baš zato nije mogla složiti.

Na kraju nešto iz medicine: navodno je neki kirurg uspio nasaditi ljudsku glavu na tuđe ljudsko tijelo. Pa kada gledam sadašnji sastav Sabora ulijevo, te vidim mnoga zdrava i uhranjena tijela, sve mislim kako bi se na njih moglo spojiti neke pametne glave čija tijela nisu u tako dobrom stanju. Za opće dobro.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari