Pratite nas

Kolumne

Gospodari rudnika i života :Ako ne slušaš, kurvin sine, nećeš ni jesti

Objavljeno

na

Kao i obično, poslije velike tragedije, postavlja se pitanje odgovornosti nadležnih. Podsjećamo, u četvrtak se dogodila nesreća, gorski udar, u jami Raspotočje Rudnika mrkog uglja Zenica. Tom prilikom živote je izgubilo pet rudara, pet ljudi koji su svoj kruh pošteno zarađivali u državi u kojoj sve što je pošteno odavno više nije na cijeni.
O odgovornosti su se raspričali i raspisali svi. Ipak, rijetki se usude javno uprijeti prstom i pokazati tko je kriv za ono što se dogodilo i što se događa godinama u jami Raspotočje. Tko će odgovarati zbog toga što je rudare poslao ravno u smrt budući da se o nesigurnosti i zastarjelosti ovog rudnika godinama govori?

rudari

Piše: Amer Tikveša

Pita se moj drug je li ikom na um palo ponuditi ostavku zbog smrti petorice rudara? Moj odgovor je glasio da vlast tu i jest zbog toga da nas ubija, a mrtvi su njen poslovni uspjeh.

Petorica stradalih rudara u Raspotočju, nažalost, bit će iskorišteni za predizbornu kampanju. Svi će ih potezati kao crkveno zvono, poziv vjernicima da glasaju baš za tu i tu stranku, koja kad dođe na vlast neće učiniti ništa da se broj nesreća u rudnicima u budućnosti minimizira ili da se one u potpunosti otklone.

Uzrok nesreće je, kako smo obaviješteni, gorski udar koji je, navodno, izazvan blažim zemljotresom negdje u zeničkoj regiji. I to se na sva zvona naglašava, kao, eto, protiv prirode se ne može. Tako na stranici Federalnog ministarstva energetike i rudarstva preuzimaju vijesti iz raznih medijskih kuća za koje misle da ih pravdaju. Pa u jednoj se pozivaju na istraživanja stručnjaka za pitanje gorskih udara Vladimira Bijelića i kažu: „Bijelić je posebno izučavao pojavu gorskog udara, prirodne nesreće koju nije moguće spriječiti ili predvidjeti, ali je istraživao načine na koje se mogu ublažiti posljedice udara.“

Naime, nije tačno da se gorski udari ne mogu predvidjeti niti spriječiti. Ne mogu svi, ali načini predviđanja i mjere prevencije postoje. Naravno, na opskurnoj stranici Ministarstva nema Bijelićevog istraživanja, niti ičeg drugog čime bi mogli argumentirati svoje tvrdnje o tome kako je nemoguće spriječiti gorski udar. A dovoljno je Google upitati o tome i onda vidite kako je to ustvari moguće, recimo u Poljskoj ili Južnoafričkoj Republici, ali, eto, u BiH nije. Kaže tako Federalno ministarstvo energetike i rudarstva kroz vijest preuzetu sa portala Federalna.ba nesposobno samo kreirati vijesti jer su državne PR službe tu prije svega da prikrivaju a ne da bilo šta objavljuju.

Stoji dalje: „Do početka ’90-ih godina prošlog stoljeća, do kada je Bijelić radio u Zenici, zabilježio ih je čak 1.620.“ A vijest se završava sa: „Nažalost, s obzirom na strukturu stijena rudnika, dubinu okna i zastarjelu opremu sigurno se i u budućnosti mogu očekivati udari. Za nadati se samo da više neće rezultirati smrću rudara.“

Nada je najčešći izgovor za neprofesionalizam, ali i za defetizam kojima nema mjesta ni u jednoj struci. Kad je stvar nerješiva, kao što očigledno s ovim tekstom želi kazati , onda se jama zatvara.

U tom slučaju opet se radi o igranju ljudskim životima. Nitko ne smije zatvoriti jamu jer nitko nije u stanju stvoriti radna mjesta ili socijalni program pomoći za one rudare koji bi zbog zatvaranja ostali bez posla. Ali zato vlast ima dovoljno nade da rudari zbog loših uslova na radu i same prirode tla, neće ostati bez života.

Odemo li na još veću instancu od ministarstva, stvar se ne mijenja, samo je drugačije upakirana.

Povodom nesreće premijer Federacije BiH Nermin Nikšić je rekao jednu interesantnu stvar. Spomenuo je solidarnost kad su nesreće u pitanju, pozvao se i na iskustvo skorih poplava te spomenuo kako ga je i Dodik zvao u vezi s rudarskom nesrećom i ponudio pomoć. Upitao se na kraju šta je to u nama pa da smo jedinstveni kad su nesreće u pitanju, a kad bismo bili jedinstveni u normalnim okolnostima mogli bismo imati bolji život.

Spominjući Dodika u tom kontekstu, on mi je uvjetovaoo sljedeći tok misli: rudari žive loše i rade u lošim uvjetima; kriva je socijalna politika, tržište i politika rada; to su ozbiljni problemi i ne bavimo se njima dovoljno; prevladava nacionalna problematika, visoka politika, pitanje cjelovitosti države; stalno zatežu iz Republike Srpske; ah, taj Dodik, jebo sliku svoju.

Ali odjednom, onaj crv sumnje koji me i od Boga otjerao, kaže: koji ku*ac u cijeloj priči traži Dodik. Svaka moguća nadležna instanca za rudnike u Federaciji BiH nalazi se upravo u tom entitetu, a najnadležnije od svih nadležnih je ovdje spominjano Federalno ministarstvo energetike i rudarstva. Ono u čemu se s premijerom mogu složiti jest da su jedinstvenost, sloga, dogovor (sve te lijepe i velike riječi) bitne, ali sve da je to postojalo od Daytona do danas i da se Dodik sve nogama u guzicu udara skačući zagrljen s Lagumdžijom na utakmicama Zmajeva i pjevajući: „Ko ne skače, mrzi Bosnu“, to ne može imati nikakve veze ni sa čim u Federaciji, ni sa zaštitom od poplava ni sa zaštitom rudara niti s jednim drugim federalnim bogom-ocem.

Radi se o onom standardnom: Muko moja, pređi na drugoga. A taj drugi je fantomski, u najvećem broju slučajeva, njega ustvari nema, on je u ratu ubijen, protjeran ili sam otišao. On postoji u političkom smislu samo kao glas mržnje koja koristi „prvom“ da se na njega poziva kao na uzrok nesreće. Isto tako postoji „prvi“ u odnosu na drugog.

Dakle, premijer, umjesto da naredi preispitivanje svih mjera prevencije koje su poduzete na zaštiti od gorskih udara, ali i drugih mogućih nesreća koje prijete rudarima podzemnih rudnika, da se ustanovi šta nije poduzeto i zašto nije, da se upre prstom u odgovorne za nesreću i donesu odluke o budućnosti jame, on se vajka u vezi s tim zašto u sreći nismo složni kao u nesreći!?

Na taj način ostajemo zatočenici mrtvih pripadnika naših etničkih korpusa poginulih i ubijenih u posljednjem ratu, a ustvari smo zatočenici živih pripadnika tih korpusa kojima su oni mrtvi samo dobro pokriće, takoreći humus za njihov kapital i uticaj.

Oni su gospodari naših života i smrti i konstantno nas ucjenjuju. Misli li netko da rudari dragovoljno idu u najnesigurniju jamu u BiH i to na dubinu od oko 800 metara, a među njima su bila dvojica sa tek četiri dana radnog iskustva (jedan je preživio) i jedan sa četiri preostala dana do penzije? Ne, oni su egzistencijalno ucijenjeni za svoj minimalac. Citirat ću Štulića: „Ako ne slušaš, kurvin sine, nećeš ni jesti.“ I tako, zbog kore kruha odgađamo svoju smrt dok nas neki „gorski udar“ ne zatrpa, pristajemo raditi nemoguće ne bi li kanulo iz ruke dželata djetetu za second-hand garderobu pred polazak u školu i sendvič dnevno. A kad poginemo ili naprečac crknemo, to je također dobro, jer sve su to posljedice rata, za sve to je kriv onaj nesložni drugi, „sve smo mogli mi, samo da si htio ti“, i tako dalje i tome bliže.

Tako vlastodršci drže naše živote u šakama i proizvode mrtve kao svoj najveći poslovni uspjeh jer su najjači alat za održanje na vlasti.

I zato treba uvijek parafrazirati, nažalost, prekasno preminulu sramotu novinarske struke Aleksandra Tijanića: Prežive li oni, u političkom smislu, mi nećemo u fizičkom. Zemlja će nam kosti rastepat.

izvor:tačno.ba, Amer Tikveša / kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Pupovac naprijed, Penava – stoj!

Objavljeno

na

Objavio

Mirna reintegracija o kojoj se i ove obljetnice govori kao o “mirnoj” uopće nije bila “mirna reintegracija”, nego posljedica veličanstvenih oslobodilačkih, ratnih (!) operacija Hrvatske vojske.

Kapitulacija

Naša je vojska u dvije oslobodilačke akcije, Bljesak i Oluja, pokazala takvu moć, motivaciju i znanje da se danas uče kao genijalne vojne pobjede na najvišim vojnim učilištima svjetskih sila, posebno Oluja.

Pomesti u nekoliko dana do zuba naoružana okupatore, ušetati se u Knin i Okučane kao da su pregazili plitak potok, bio je signal Srbima koji su pod okupacijom držali istok Hrvatske da ih uskoro čeka ista sudbina.“Što još da vam obećam?” upitao je Franjo Tuđman u Splitu okupljeno mnoštvo oduševljeno uspjesima Hrvatske vojske. Sjećate li se odgovora mase na Rivi: “Vukovar, Vukovar, Vukovar!!!!”

Dakle, ovo što nazivaju mirnom reintegracijom ne samo da je pogrešno nego i orvelovski opasno jer se od okupatora poput Voje Stanimirovića napravilo – mirotvorca!? Zato smatram da vraćanje u ustavnopravni poredak RH teritorija istoka Hrvatske, s Vukovarom kao simbolom te epopeje Domovinskog rata, treba prestati zvati “mirnom reintegracijom”, nego točnim imenom ratne terminologije – kapitulacijom!

Kapitulacijom koja je bila jedini izbor pobunjenih Srba, četnika i (bivše) JNA, nakon Oluje i Bljeska. Nisu se pobunjeni Srbi “mirno reintegrirali” jer im je bilo do mira i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, naprotiv, nije im ni danas, nego zato što su bili de facto vojno poraženi. Potučeni do nogu. Pobunjeni Srbi nisu se “mirno reintegrirali”, nego su položili oružje, kapitulirali, jer bi ih u suprotnom opet pregazili kao plitak potok.

Mi danas ne obilježavamo nikakvu “mirnu reintegraciju”, nego vojnu pobjedu i kapitulaciju srpske okupacijske vojske koja je etnički očistila cijeli istok Hrvatske i počinila, uz Srebrenicu, najveće zločine u Europi nakon Drugog svjetskog rata.No postoji jedna žalosna činjenica.

Pobunjeni Srbi su vojno kapitulirali, vojno su poraženi, “integrirani”, ali nisu politički, u smislu provođenja politike Beograda i velikosrpskih mitova i laži danas, naprotiv, politički su ojačali i na čelu s Pupovcem i Stanimirovićem koji je zapamćen po izjavi da je pala vukovarska bolnica “zadnje ustaško uporište” dugo su vremena, pa i danas, dio vladajuće većine.

Pupovac je tijekom Domovinskog rata činio goleme štete “svojoj” domovini. Nekažnjeno. Dovoljno je samo spomenuti brutalnu laž o tisućama prekrštenih Srba u jeku agresije na Hrvatsku, što je odjeknulo u tada nama nesklonoj tzv. međunarodnoj zajednici.

No Pupovac može voditi, a ova laž o “prekrštavanju” to jest, specijalni informacijski rat protiv Hrvatske nekoć, može danas biti na skupu na kojem Šešeljev učenik, predsjednik Vučić, koji je tijekom Domovinskog rata na okupiranim područjima držao “motivacijske govore”, uspoređuje Hrvatsku s nacističkom Njemačkom, Pupovac koji provodi politiku Beograda o “ravnoteži krivnje”, šuti o zločinu nad dr. Šreterom, Pupovac može sve bez ikakve (političke) odgovornosti, naprotiv čuva ga se kao “suho zlato”.

Packe

Da ne spominjem što rade Pupovčeve Novosti financirane “ustaškim” kunama. Ali kada gradonačelnik Vukovara Ivan Penava upozorava da u Vukovaru zločinci šetaju ulicom, da velikosrpski projekt u Vukovaru nije mrtav, da su vlastitu djecu zagadili mržnjom prema hrvatskoj (i) himni, da za Vukovar nitko nije odgovarao, i to smirenim, uravnoteženim, argumentiranim govorom i tonom, onda je Andrej Plenković u mahu udijelio packu gradonačelniku Penavi koji govori istinu, vapi za pravdom i stao u obranu – Pupovca.

Pupovac smije lagati, izvrtati povijest i činjenice od devedesetih do danas, ali Penava ne smije govoriti istinu. Zato Plenković poručuje Penavi kako “politiku HDZ-a vodi vodstvo stranke, predsjednik, Predsjedništvo i nitko drugi”.

Izjava je promašena jer Penava je govorio o stanju u Vukovaru, a ne o politici stranke, no dirnuti u Pupovca istinom i činjenicama za Plenkovića je napad na – politiku HDZ-a!? Zemljo – otvori se! Pupovac naprijed, Penava – stoj.

Ivica Šola / Glas Slavonije

 

Plenković: Penava razumije da je suradnja sa SDSS-om i srpskom zajednicom strateški interes

 

 

 

Penava: Hoćemo li mi danas šutiti na činjenicu da učenici koji školu pohađaju na srpskom jeziku sjede kada se izvodi hrvatska himna

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Crvena banda omogućava Aci emisiju iz godine u godinu…

Objavljeno

na

Objavio

Mirna reintegracija
Taj pojam mi je sam po sebi
Čudo jedno

Obljetnica jon je ovi’ dana

Nu
Ivan Penava reka’ ton prigodon
Kako je Vukovar epicentar puzajuće velikosrpske agresije
Ha
Svaštatićeš
Ne bi ja to baš tako rekla moj Ivane

Meščini
Kako su se oni odavno uspravili
Nit’ više puzu
Nit’ se kriju
Uvik dubu

Sidu jedino kad naša himna svira

Nego
Sve se propeli na zadnje noge
Pa zaskaču
I vrtu repicon
K’o ćuko kad mu sve od ruke iđe

Plenki se raspištoljijo na našega Ivana
Dašta
Pa ‘ko je ikad vidijo da se Plenki rećemo raspištoljijo na nekoga Jovana

Ja nisan

Što se mene tiče
Ima i pravo
On se satraje oko Pupija
A
Svako zeru nađe se ne’ki mudrijaš Hrvat koji mu na Pupija i Srbe urta

Što ni zere nije ured
Zna se
On sunjima najozbiljnije posle sklada
Radi na miru i ustavljanju mržnje
I to u dvi a ne samo u jednoj državi
A manitovi ga davu su nekakvin puzajućin agresijama
Nestalima
Poginulima
Pobunjenima

Ma
Živu u prošlosti i gotovo

Došlo dotlen da Plenkiju ruke i Brkić mora dat

Nisi ti moj Ivane ured
Nit’ u trendu
Nikako
Di su ti brajo heštegovi
Nema u tebe k’o u Bojana – Ja ne mrzin
Nema u tebe k’o u Čovića – Stop mržnji
Sve se nešto okrićeš prošlosti
Pa kopaš grebe i zamećeš smutnju
Umisto da k’o svaki pošteni i kohezivni Hrvat pričaš o budućnosti i EU fondovima u interesu naroda

Saberi se brate zeru
Vakat je
Nisi dugovit u stranki nastaviš li ‘vako
Ne more stranka bit’ taoc jednoga čovika

Jesi ti to smetnijo?

Neboj se
Sitit će te Plenki toga, kad se već sam sitit ne znaš

Lipo ti je Plenki reka’ kako ti ne krojiš politiku hdz-a
Dašta
Istina živa
Tek je triba ovako nadodat pa reć, zeru ušire

– Ti i tak’i ne krojite politiku hdz-a! Krojimo je mi kohezivni!

Jerbo nisi samo ti sporan Ivane
Sporan je i svaki oni koji ti plješće
I svaki oni koji daje prostora tin tvojin zaostalin idejama

Ae
Manitiji ste od oni Pernarovi’ pacijenata
Što se zasiplju vitaminin iz De eM kutijica

Nego
Komšo zvani Rupa u izbornomu zakonu Nan stiže

Vrcon na HTV
Tako čujen
Šta?
Niste čuli za Komšu?
On van je nekako najviše Obuljenka đir Samo iz BiH
Ono, ni’ko ga od Hrvata k’liko se meni čini nije tijo a ni bira
Al eto, baš on se na postolju Hrvata ukaza

Zanimljivo, ne iđe obać’ Plenkiju spornu Bujicu
Nego baš na nespornu državnu televiziju koju naš proračun plaća
Čudo jedno

Aaaaaa ‘ko’no proračun izglasava?
Ih
I ja mislin

Kažu kako će se razgovorit su Acon okolo dva

Ma ne virujen u to niti zere
Očekujen velike prosvjede
Na ti dan
Iste onak’e k’o kad je Aca ima emisije su raznin četnikima ili kad je vriđa
Provinciju neuku i Domovinski rat
Gorilo sve od prosvjeda

Cila baza našega hdz-a digla se u taj vakat na noge pa oplela po njemu
Odman mu emisiju vjerodostojno makli
Zavidila
A vratijo je tek sdp
Ae
‘Taćeš
HDZ makne, SDP vrati
Crvena banda omogućava Aci emisiju
Iz godine u godinu
Ne more tute HDZ, neka se trsi
Baš ništa

Već vidin
Gotov je Komšo kad ga se Plenkijevi Pretorijanci dočepaju
Zna se kako oni nikako ne podnosu kad se ne poštuje volja naroda
Ništa nji’ ne ljuti k’o to

Ako ništa drugo
Skočit će oni barenko nekon
Prosvjednon noton
Samo ne znan oće li ta nota bit’ polovinka ili četvrtinka
‘Oće’l bit’ povisilice prid njon il’ snizilice

Vrime će pokazat’ ‘oće li bunt bit’ našaran heštegon na tviteriću
Ili statuson na fejsu

Uglavnon, čut će se gusle

A Komšo će pobić glavon brez obzira
Brzin vlakon za uru u Split
Pa unda
Morskin puton kući
Plovit će kruzeron iz Splita u međunarodnu luku Neum
Bit’ će to uplovljavanje
U bobu
Prvi red stabala popilat će se za te zgode
Poradi bolje vidljivosti cile te razvedene obale
Pa će unda Komšo nabacit selfi su onin prvin stupon u moru
Tako da ima šta pokazat svojin gazdama u Sarajevu
Ae
Znade on kako njizi ništa na svitu ne veseli k’o naš most u izgradnji

Eto, tako će Komši u Zagrebu bit’
Tako il’ nikako

Ako i’ko,
Plenki i njegova Vlada znaju skočit’ za svoj narod

I ne sikiran se kad to znaden
Ni za Vukovarce
Ni za Hrvate u BiH
Ni za se’

Pridala san sve Plenkiju u ruke
Tamo je najsigur’ije

Lipo naš narod kaže
Daj dite materi
I sve ured

Pa ja lipo na lašnje teme
Cenin od smija
Doklen čitan šta naša Mirela Holy piše
Ona Oraj gospoja
Ona, što je moj svekar koludricon zove

Mirelu sikiraju diviji gudini
Lov
I biskupi
Pa unda
Uspoređuje divije gudine i malešnu dicu
Ono, živa bića njoj su baš sva ista
I maovina i dite
Ubit dite i izist list salate
Po njoj
Isto je

A meni palo na pamet
Kako bi vrvo bilo
Komšu i Mirelu metnit
Na naslovnicu Novosti

Uparit nekako ta dva lipa, topla, urbana pogleda

Jerbo kako san na novo s’vatila
Nakon onoga derneka SNV
Novosti u biti samo promiču kršćansku satiru

To in je na prvomu mistu

Tek na drugomu mistu in je pokazivanje ljubavi prema Državi u kojoj izlazu

Jerbo da nije tako
Nikad oni kune iz našega proračuna vidili ne bi
Nikad

Ova Vlada
To se znade
Ne da ti ni kune ako kršćanin i domoljub nisi

Ni kune

I ima i pravo
Pa jesmo li Država su većinskin kršćanskin narodon ili nismo

E,
A kad već jesmo
I red je da se to vidi u svemu što se iz proračuna plaća

Bravo Plenki
Priznan ti i tuten rađu maksimalno

Pusti ti Ivane
Raznorazne
Dezerteri neka predaju od neki puzajući agresija

Za te straja nema
Svaku agresiju ti i u mraku pripoznaš i razabireš

Iskustvo je to veliko
Ne dolazi to tek tako

‘Ko to ne konta neka komodno su Mirelon, Beron, Komšon i tak’ima drće i komentira

Neka lipo šara o tomu
Doklen sve upiru
Duševni, diviji gudini
I koje bi sve nacijonalnosti mogli bit’ Komšini Jugo glasači

Il’ neka broji otoke
Na Komšinoj razvedenoj obali kojoj
Jedan most u izgradnji
Osinj
Odman iza ručka pravi.

 

Barbara Jonjić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari