Pratite nas

Kolumne

Gospodari rudnika i života :Ako ne slušaš, kurvin sine, nećeš ni jesti

Objavljeno

na

Kao i obično, poslije velike tragedije, postavlja se pitanje odgovornosti nadležnih. Podsjećamo, u četvrtak se dogodila nesreća, gorski udar, u jami Raspotočje Rudnika mrkog uglja Zenica. Tom prilikom živote je izgubilo pet rudara, pet ljudi koji su svoj kruh pošteno zarađivali u državi u kojoj sve što je pošteno odavno više nije na cijeni.
O odgovornosti su se raspričali i raspisali svi. Ipak, rijetki se usude javno uprijeti prstom i pokazati tko je kriv za ono što se dogodilo i što se događa godinama u jami Raspotočje. Tko će odgovarati zbog toga što je rudare poslao ravno u smrt budući da se o nesigurnosti i zastarjelosti ovog rudnika godinama govori?

rudari

Piše: Amer Tikveša

Pita se moj drug je li ikom na um palo ponuditi ostavku zbog smrti petorice rudara? Moj odgovor je glasio da vlast tu i jest zbog toga da nas ubija, a mrtvi su njen poslovni uspjeh.

Petorica stradalih rudara u Raspotočju, nažalost, bit će iskorišteni za predizbornu kampanju. Svi će ih potezati kao crkveno zvono, poziv vjernicima da glasaju baš za tu i tu stranku, koja kad dođe na vlast neće učiniti ništa da se broj nesreća u rudnicima u budućnosti minimizira ili da se one u potpunosti otklone.

Uzrok nesreće je, kako smo obaviješteni, gorski udar koji je, navodno, izazvan blažim zemljotresom negdje u zeničkoj regiji. I to se na sva zvona naglašava, kao, eto, protiv prirode se ne može. Tako na stranici Federalnog ministarstva energetike i rudarstva preuzimaju vijesti iz raznih medijskih kuća za koje misle da ih pravdaju. Pa u jednoj se pozivaju na istraživanja stručnjaka za pitanje gorskih udara Vladimira Bijelića i kažu: „Bijelić je posebno izučavao pojavu gorskog udara, prirodne nesreće koju nije moguće spriječiti ili predvidjeti, ali je istraživao načine na koje se mogu ublažiti posljedice udara.“

Naime, nije tačno da se gorski udari ne mogu predvidjeti niti spriječiti. Ne mogu svi, ali načini predviđanja i mjere prevencije postoje. Naravno, na opskurnoj stranici Ministarstva nema Bijelićevog istraživanja, niti ičeg drugog čime bi mogli argumentirati svoje tvrdnje o tome kako je nemoguće spriječiti gorski udar. A dovoljno je Google upitati o tome i onda vidite kako je to ustvari moguće, recimo u Poljskoj ili Južnoafričkoj Republici, ali, eto, u BiH nije. Kaže tako Federalno ministarstvo energetike i rudarstva kroz vijest preuzetu sa portala Federalna.ba nesposobno samo kreirati vijesti jer su državne PR službe tu prije svega da prikrivaju a ne da bilo šta objavljuju.

Stoji dalje: „Do početka ’90-ih godina prošlog stoljeća, do kada je Bijelić radio u Zenici, zabilježio ih je čak 1.620.“ A vijest se završava sa: „Nažalost, s obzirom na strukturu stijena rudnika, dubinu okna i zastarjelu opremu sigurno se i u budućnosti mogu očekivati udari. Za nadati se samo da više neće rezultirati smrću rudara.“

Nada je najčešći izgovor za neprofesionalizam, ali i za defetizam kojima nema mjesta ni u jednoj struci. Kad je stvar nerješiva, kao što očigledno s ovim tekstom želi kazati , onda se jama zatvara.

U tom slučaju opet se radi o igranju ljudskim životima. Nitko ne smije zatvoriti jamu jer nitko nije u stanju stvoriti radna mjesta ili socijalni program pomoći za one rudare koji bi zbog zatvaranja ostali bez posla. Ali zato vlast ima dovoljno nade da rudari zbog loših uslova na radu i same prirode tla, neće ostati bez života.

Odemo li na još veću instancu od ministarstva, stvar se ne mijenja, samo je drugačije upakirana.

Povodom nesreće premijer Federacije BiH Nermin Nikšić je rekao jednu interesantnu stvar. Spomenuo je solidarnost kad su nesreće u pitanju, pozvao se i na iskustvo skorih poplava te spomenuo kako ga je i Dodik zvao u vezi s rudarskom nesrećom i ponudio pomoć. Upitao se na kraju šta je to u nama pa da smo jedinstveni kad su nesreće u pitanju, a kad bismo bili jedinstveni u normalnim okolnostima mogli bismo imati bolji život.

Spominjući Dodika u tom kontekstu, on mi je uvjetovaoo sljedeći tok misli: rudari žive loše i rade u lošim uvjetima; kriva je socijalna politika, tržište i politika rada; to su ozbiljni problemi i ne bavimo se njima dovoljno; prevladava nacionalna problematika, visoka politika, pitanje cjelovitosti države; stalno zatežu iz Republike Srpske; ah, taj Dodik, jebo sliku svoju.

Ali odjednom, onaj crv sumnje koji me i od Boga otjerao, kaže: koji ku*ac u cijeloj priči traži Dodik. Svaka moguća nadležna instanca za rudnike u Federaciji BiH nalazi se upravo u tom entitetu, a najnadležnije od svih nadležnih je ovdje spominjano Federalno ministarstvo energetike i rudarstva. Ono u čemu se s premijerom mogu složiti jest da su jedinstvenost, sloga, dogovor (sve te lijepe i velike riječi) bitne, ali sve da je to postojalo od Daytona do danas i da se Dodik sve nogama u guzicu udara skačući zagrljen s Lagumdžijom na utakmicama Zmajeva i pjevajući: „Ko ne skače, mrzi Bosnu“, to ne može imati nikakve veze ni sa čim u Federaciji, ni sa zaštitom od poplava ni sa zaštitom rudara niti s jednim drugim federalnim bogom-ocem.

Radi se o onom standardnom: Muko moja, pređi na drugoga. A taj drugi je fantomski, u najvećem broju slučajeva, njega ustvari nema, on je u ratu ubijen, protjeran ili sam otišao. On postoji u političkom smislu samo kao glas mržnje koja koristi „prvom“ da se na njega poziva kao na uzrok nesreće. Isto tako postoji „prvi“ u odnosu na drugog.

Dakle, premijer, umjesto da naredi preispitivanje svih mjera prevencije koje su poduzete na zaštiti od gorskih udara, ali i drugih mogućih nesreća koje prijete rudarima podzemnih rudnika, da se ustanovi šta nije poduzeto i zašto nije, da se upre prstom u odgovorne za nesreću i donesu odluke o budućnosti jame, on se vajka u vezi s tim zašto u sreći nismo složni kao u nesreći!?

Na taj način ostajemo zatočenici mrtvih pripadnika naših etničkih korpusa poginulih i ubijenih u posljednjem ratu, a ustvari smo zatočenici živih pripadnika tih korpusa kojima su oni mrtvi samo dobro pokriće, takoreći humus za njihov kapital i uticaj.

Oni su gospodari naših života i smrti i konstantno nas ucjenjuju. Misli li netko da rudari dragovoljno idu u najnesigurniju jamu u BiH i to na dubinu od oko 800 metara, a među njima su bila dvojica sa tek četiri dana radnog iskustva (jedan je preživio) i jedan sa četiri preostala dana do penzije? Ne, oni su egzistencijalno ucijenjeni za svoj minimalac. Citirat ću Štulića: „Ako ne slušaš, kurvin sine, nećeš ni jesti.“ I tako, zbog kore kruha odgađamo svoju smrt dok nas neki „gorski udar“ ne zatrpa, pristajemo raditi nemoguće ne bi li kanulo iz ruke dželata djetetu za second-hand garderobu pred polazak u školu i sendvič dnevno. A kad poginemo ili naprečac crknemo, to je također dobro, jer sve su to posljedice rata, za sve to je kriv onaj nesložni drugi, „sve smo mogli mi, samo da si htio ti“, i tako dalje i tome bliže.

Tako vlastodršci drže naše živote u šakama i proizvode mrtve kao svoj najveći poslovni uspjeh jer su najjači alat za održanje na vlasti.

I zato treba uvijek parafrazirati, nažalost, prekasno preminulu sramotu novinarske struke Aleksandra Tijanića: Prežive li oni, u političkom smislu, mi nećemo u fizičkom. Zemlja će nam kosti rastepat.

izvor:tačno.ba, Amer Tikveša / kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Korona kriza dovest će do tektonskih lomova unutar Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

 Korona-kriza

Kriza nastala kao posljedica pandemije koronavirusa imat će višestruke i dalekosežne posljedice po život ljudi, ali i po međunarodne odnose i međunarodnu ekonomiju. Nije teško zaključiti kako je pandemija već sada iz temelja izmijenila međuljudsku interakciju, a tako će biti još najmanje dva do tri mjeseca (optimistični scenarij).

Veliki je problem s ovim virusom taj što, primjerice, mlađa osoba može biti zaražena, ali asimptomatična, i tako, budući da ne zna da je zaražena, može vrlo lako zaraziti neku drugu osobu. Ako je ta osoba starija, to joj može ugroziti život. Epidemiolozi, virusolozi i mikrobiolozi zato savjetuju: prati ruke i držati distancu!

Na žalost, mnogi se ljudi ne pridržavaju mjera i tako ugrožavaju ne samo svoj život nego i živote drugih ljudi. Takvo ponašanje izaziva reakciju nadležnih institucija koje žele veću kontrolu.

Iako u vremenu krize neke mjere mogu biti opravdane (tako Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti dopušta ograničavanje slobode kretanja), velika je opasnost da se pretjerana sekuritizacija, primjerice nadzor lokacije mobitela građana, nastavi i nakon što prođe izvanredno stanje. Pitanje je stoga hoće li se, nakon što korona kriza prođe, neki aspekti života više ikada vratiti na staro.

Akteri rješavanje krize nacionalne su države

Kao i migrantska kriza iz 2015. godine, i korona kriza pokazala je da Europska unija u izvanrednim situacijama loše funkcionira. Nismo tako ovih dana mogli čuti nikakve suvisle prijedloge i rješenja od strane bruxelleskih komesara o tomu kako riješiti krizu. Akteri rješavanja krize nacionalne su države. Slučaj Italije, koja je od europskih država najpogođenija krizom, pokazuje izostanak elementarne solidarnosti unutar „europske obitelji“.

Prije bilo koje europske države, Italiji su u pomoć priskočile Kina, Rusija i Kuba. Izostanak solidarnosti prema Italiji, dakako, ne sprječava EU mainstream medije za nastavak hajke protiv Mađarske i Poljske čiji čelnici autokrati, kažu ovi mediji, krizom se koriste za dodatno ograničavanje prava i sloboda. Kao da isto ne rade i uzorne liberalne demokracije.

Bečki Der Standard, u skladu s navedenim, zapaža: ‘U borbi protiv koronavirusa egoizam njezinih članica paralizira Europsku uniju. Na primjeru zaštitnih maski jedinstvena Europa demaskira se na stravičan način. Nema ‘europske solidarnosti’, koja se neprestano troši u svečanim političkim govorima. Nema je među članicama EU. Svaka nacionalna vlada najprije gleda kako stoji u anketama. Kako bi se inače moglo objasniti da nema zajedničkoga europskog postupanja u borbi protiv korona virusa?

Postoji 27 različitih strategija zatvaranja granica, ograničenja izlazaka, zaštitnih mjera, testiranja, obveze nošenja maski i zaštitnih razmaka. Svaka zemlja za sebe određuje koliko dugo će biti zatvorene škole, sveučilišta i državna tijela. Na granicama je čak bilo neveseloga revanširanja: ti si meni zatvorio granice, a ja tebi ne ću propuštati njegovateljice koje rade 24 sata i jako ti trebaju. I što god bili razlozi: zadržati zaštitne maske i respiratore namijenjene prijateljskoj zemlji u nevolji, to nikako ne ide.’

Korona kriza dovest će do tektonskih lomova unutar EU. Neki već danas govore o smrti Unije. Iako su takve prognoze pretjerane, nema nikakve dvojbe da se solidarnost unutar EU ponovno pokazala kao nepostojeća. Ako EU ne funkcionira u vremenu kriza, koja je uopće njezina svrha? Nikome ne treba kišobran kad je lijepo vrijeme, nego onda kad pada kiša. Ako je jedina svrha EU trgovina bez granica, onda je taj projekt besmislen. Trgovati se može i na temelju drugih vrsta ugovora.

Pad svjetskoga BDP-a najmanje 1,5 posto

Pandemija korona virusa imat će i vrlo negativne posljedice po svjetsko gospodarstvo. Kriza koja nam slijedi, s time su suglasni svi ekonomski i financijski analitičari, bit će snažnija od one koja je započela 2008. godine. Za usporedbu, mnogo je bolja velika ekonomska kriza koja je trajala od 1929. do 1933. Naslovnica The Economista s fotografijom globusa i natpisom ‘Closed’ (Zatvoreno) najbolje opisuje trenutačnu situaciju. U čitavome svijetu u nekom će trenutku doći do obustave značajnoga dijela gospodarske djelatnosti. Od nekoga hotela u Zadru do tvornice Hyundai u Južnoj Koreji.

Procjene su da će ukupni svjetski BDP pasti najmanje za 1,5 posto (optimistični scenarij). Svjetsko gospodarstvo danas je toliko povezano da ne postoji niti jedna država koja ne će osjetiti posljedice krize. Pogođeni su baš svi sektori gospodarstva.

Glavni tajnik OECD-a Angel Gurria ističe kako će mnoga velika svjetska gospodarstva ući u recesiju u sljedećim mjesecima. ‘Čak i ako ne bude recesije u cijelome svijetu, rasta ili ne će biti ili će biti negativan u mnogim svjetskim gospodarstvima, uključujući i neka veća. Stoga ne ćemo imati samo nizak rast ove godine, nego će trebati dulje razdoblje u budućnosti za oporavak’.

Raspad globalnoga lanca opskrbe i suradnje

Iako hektički usponi i padovi na financijskim tržištima podsjećaju na krizu iz 2008., ovoga puta uzrok krize nije u financijskom sektoru, nego u raspadu globalnoga lanca opskrbe i suradnje.

Kriza istodobno pogađa i ponudu i potražnju. Svaki, naime, sudionik lanca stvara određenu vrijednost. Tu vrijednost prodaje, čime plaća radnike i podmiruje obveze prema državi. Ako poslovni subjekt više ne može prodavati tu vrijednost, prihode gube i on i država. A prekid lanca je zbog ekonomske međuovisnosti globalan. Ako zbog krize s korona virusom neka tvornica iz Kine ne može dostaviti dijelove potrebne za proizvodnju automobila u Južnoj Koreji, i tvornica u Južnoj Koreji prekida s proizvodnjom.

Ako neka firma koja u Hrvatskoj proizvodi dijelove za, primjerice, njemačko tržište, te dijelove ne može dopremiti na odredište, to stvara problem i za tu firmu i za firmu kojoj dijelovi u Njemačkoj trebaju za sklapanje finalnoga proizvoda. Krizom su posebno pogođeni sektori turizma, prometa i kulture koji generiraju značajan dio svjetskoga BDP-a. A da čitava situacija bude još gora, kriza s korona virusom, ali i ‘rat’ Rusije i Saudijske Arabije, dovode i do pada cijene nafte i potencijalne naftne krize s obzirom na to da se mnogi proračuni pune od naftnih prihoda.

Kako bi spasile svoja gospodarstva, države članice redom donose krizne gospodarske mjere. Britanska vlada najavljuje da će poduprti plaće svih zaposlenika kojima prijeti otkaz zbog smanjenja poslovanja uslijed pandemije.

Ministar financija najavio je kako će se potpora davati tri mjeseca. Ta je mjera dio većega državnog paketa spašavanja teškoga 330 milijarda funti u okviru kojega će britanske kompanije godinu dana uživati u poreznim olakšicama, a moći će uzeti i beskamatne kredite. Francuska će likvidnosti svojih kompanija pomoći s oko 300 milijarda eura, a talijanska je vlada na dva mjeseca zabranila tvrtkama otpuštanje ljudi, što će kompenzirati s 25 milijarda eura pomoći.

Posljedice pandemije posebno će osjetiti njemačko gospodarstvo koje je uvelike ovisno o izvozu. Pandemija će dovesti do snažnoga pada potražnje na svjetskom tržištu. Prema procjeni ekonomskoga instituta Ifo, korona virus Njemačku bi mogao stajati više od milijun radnih mjesta i 500 milijarda eura. Pandemija bi mogla, ističe Gabriel Felbermayr, izazvati recesiju koja će biti „majka svih recesija“. On procjenjuje da ako se ekonomska djelatnosti jednoga mjeseca prepolovi, to državu stoji na godišnjoj razini četiri posto gospodarskoga rasta, a u slučaju dvaju mjeseci osam posto. Zbog krize Njemačka odustaje od doktrine uravnoteženoga proračuna i najavljuje ubrizgavanje 550 milijarda eura iz rezervi u njemačko gospodarstvo.

Ubrizgava se 2 bilijuna eura u američko gospodarstvo

U Sjedinjenim Američkim Državama priprema se paket od dva bilijuna dolara. Dok Demokrati u Senatu traže da se veći dio toga novca izdvoji za bolnice, Republikanci žele veći dio usmjeriti za spašavanje gospodarstva. Američka središnja banka u krizi najavljuje da će kupovati obveznice sve dok se tržišta ne smire. Hoće li iz toga proizaći rizici, neizvjesno je, no Fed trenutačno nema alternative.

U Goldman Sachsu procjena je da će BDP u drugom tromjesečju pasti za 24 posto, što je više od poslijeratnoga rekorda. Američki predsjednik Donald Trump najavio je ublažavanje restriktivnih mjera nakon što istekne 15 dana izolacije, a tijekom konferencije za medije u Bijeloj kući dodao je kako će Amerika uskoro ponovno biti otvorena za poslovanje i kako se ne će čekati mjesecima s ukidanjem restriktivnih mjera, što inače nije u skladu s preporukama liječnika. ‘Ne smije lijek biti opasniji od bolesti’, zaključuje Trump.

Prve žrtve korona krize već su pale i u Republici Hrvatskoj, a uglavnom se radi o konobarima i kuharima koji su dobili otkaz zbog zatvaranja ugostiteljskih objekata. I Hrvatska vlada najavila je set od 63 mjere za gospodarstvo. Dok mnogi analitičari mjere ocjenjuju nedovoljnima, neki im daju prolaznu ocjenu uz uvjet da se radi o prvima u nizu mjera.

Mjere uvode mogućnost obročnoga plaćanja, a uvodi se i odgoda plaćanja poreza i doprinosa za tri mjeseca. U bitnome, radi se o mjeri koja je besmislena jer ta tri mjeseca poslovni subjekti ili ne će raditi ili će raditi sa smanjenim kapacitetima pa je odgoda plaćanja samo odgoda propasti. Efektivna mjera bila bi ta da se za prva tri mjeseca država u potpunosti odrekne poreza i doprinosa, a da se na ta tri mjeseca nadoveže još i tri mjeseca odgode plaćanja. Tako bi se postiglo da privatni sektor dođe do malo više kisika i osigura likvidnost.

Prilika za racionalizaciju javnoga sektora

Oko 53 posto zaposlenih u Hrvatskoj radi u privatnome sektoru, kod mikro i malih poduzetnika. Upravo će ti poduzetnici biti najviše pogođeni krizom. Tom sektoru država bi trebala najviše pomoći i to ponajprije tako da smanji poreznu presiju.

U prošloj ekonomskoj krizi 2008. godine gotovo 200.000 ljudi u privatnome sektoru ostalo je bez posla. U isto vrijeme plaće u javnome sektoru nisu se smanjivale jer je tu ipak biračka baza velikih stranaka. Međutim, još jedno „puštanje niz vodu“ privatnoga sektora možda bi i nepovratno uništilo hrvatsko gospodarstvo, a nanijelo i nove demografske gubitke.

Upravo je, naime, privatni sektor porezna baza države. Što je manje ‘privatnika’, može se ubirati i manje poreza. Ne može se stoga u nedogled piliti grana na kojoj se sjedi. A ako bi se hrvatsko gospodarstvo ponovno, zbog klijentelističkih odnosa u politici i gospodarstvu (interesne skupine), oporavljalo najduže od svih gospodarstava u ‘civiliziranom svijetu’ kao posljednji put (A. Grubišić), to bi dovelo do novih iseljavanja iz Hrvatske, a posebno u Njemačku i Austriju koja ove godine otvara granicu za hrvatske radnike.

Ova ekonomska kriza stoga je i prilika za racionalizaciju hrvatskoga javnog sektora posebno jer će državi na raspolaganju biti znatno manje sredstava zbog izostanka dijela turističkih prihoda. Rezovi sad, ili propast. Trećega nema.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

Starešina: Nije više upitno hoće li se EU promijeniti, pitanje je tko će biti u vodstvu tih promjena

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

ŠOLA: Svi trebamo podnijeti teret krize. Ali nitko ne spominje nevladine udruge

Objavljeno

na

Objavio

Gdje su nestale Sanja Sarnavka, Jelena Veljača, Vlatka Pokos, Vesna Teršelić, Zoran Pusić, Milorad Pupovac, Korak, Pride, Iskorak, Kontra, Babe, Žabe, Borićka, Antifa Zagreb, besmrtni odredi, CMS, Dobrodošli, Kuće ljudskih prava, i ostali?!

Gdje su u kriznim situacijama razni liberalni humanitarci? Povukli su se kao miševi, jer inače imaju takav obrazac ponašanja. Najpametniji su kada ne treba, svakom vole nešto iskomentirati, etiketirati, javno sramotiti, glumiti heroje kada nam ti heroji ne trebaju. Na ulicama su Torcida, Bad Blue Boysi, Armada, Kohorta, ratni veterani itd.

Pomažu starije, premještaju bolničku opremu, prenamjenjuju objekte u ambulante, a što rade liberalni humanisti? Ništa.

NJIH NITKO NE SPOMINJE

Ovo što ste pročitali dio je poruke koja ovih dana kruži društvenim mrežama. S njom se možete slagati ili ne slagati, ali otvara jedno važno pitanje. Jasno je da ćemo financijski teret ekonomske krize koja već buja morati podnijeti svi.

I nitko razuman nema ništa protiv rezanja, jer kada novca nema za razinu primanja kao prije ovoga, onda samo nerazuman čovjek može biti protiv rezanja. Uostalom, to smo već prošli, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Privatnom, realnom sektoru je najteže, oni uvijek podnose najveći teret, bila kriza ili ne. Očito je da će se morati rezati plaće i u javnom, državnom sektoru. Liječnici, učitelji, nastavnici, državni službenici… o svima se, dakle, govori kao djelatnostima kod kojih će biti rezanja, a mnogi od njih od posla padaju s nogu, i ne žale se. Jedino nitko ne spominje nevladine i tzv. nevladine udruge, koje su nerijetko parapolitičke i parašpijunske, cinkerske organizacije koje kleveću Hrvatsku po svijetu još od Domovinskog rata.

A država ih, od središnjih tijela do županija i općina, za to nagradi godišnje s oko milijardu i pol kuna, plus tri milijarde – podatak je to koji je onomad iznio Milanovićev ministar financija Slavko Linić – koje dobiju iz inozemstva. Dakle, taj nevladin i tzv. nevladin civilni sektor raznih udruga u Hrvatskoj vrti godišnje četiri i pol milijarde kuna. Ogroman biznis.

Ne treba sve nevladine udruge trpati u isti koš. Na primjer, “katotalibani”, kao ih zovu, udruga “U ime obitelji”, digli su svoje volontere koji rade i pomažu u Caritasu, Crvenom križu, a “zloglasna” Željka Markić i više od 70 volontera UiO-a danima se pripremaju za rad vikendom u Pozivnom centru Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo… Koji “mračnjaci”. Ista ta udruga već godinama predlaže da sami građani, a ne država, odlučuju o tome koga će financirati svojim poreznim novcem.

Najveći dio nevladinih udruga je koristan društvu, no oni najglasniji i najpodmazaniji činili su Hrvatskoj ogromne štete, od Domovinskog rata do danas. Samo se treba prisjetiti kleveta istih pred Haaškim tribunalom u slučaju Gotovina i operacije Oluja, pa i nedavno kako su cinkali hrvatsku policiju europskim institucijama da kradu novac migrantima koji ilegalno (!) pokušavaju ući u Hrvatsku i Europsku uniju. Ta ista hrvatska policija koju su klevetali danas ih štiti, čuva, pa i od njih samih.

Cinkali su i hrvatske navijače, od Torcide preko BBB-a, Armade i Kohorte koji danas, izlažući svoje zdravlje, pomažu u bolnicama, nose hranu starcima… Da, među navijačkim skupinama, kao i u svim društvenim skupinama, ima kukolja, no za razliku od tih boraca za ljudska prava, koja su često pokrivalo za ideološku kolonizaciju Hrvatske, od Domovinskog rata do aktualne krize uzrokovane koronavirusom, pokazali su da su uvijek tu kada je najteže. A gdje su ti koji ih smatraju odreda “fašistima” i huliganima?

Nema ih, šute, čekaju da sve prođe, da ta mrska hrvatska policija, navijačke skupine, brojni volonteri, liječnici, ministri, privrednici… iznesu teret ovog zla, pa će opet pred kamere i soliti pamet cijeloj Hrvatskoj o ljudskim pravima, diskriminaciji, porastu fašizma…, proizvođenja nepostojećeg, rabote od koje jako dobro žive.

U tom smislu, nakon što od države, od svih nas zapravo, dignu pare, podsjećam ih da ne zaborave tražiti reviziju Vatikanskih ugovora i izbacivanje vjeronauka iz škola. E, da, neka ne zaborave, kada sve prođe, a oni iziđu iz mišjih rupa, također ulagati veliki trud kako bi istospolni parovi mogli posvajati djecu. Nadam se da će ih zapasti jedno od novorođenčadi koje su navijačke skupine, ti “fašisti”, spašavali iz bolnica dok je Zagrebom harao potres a rodilje se smrzavale u tankim ogrtačima na minusu. A njih nigdje, samo “huligani”, “ustaše” i “katotalibani”…

Ako itko zna što su izvanredne situacije, onda je to ratni ministar dr. Andrija Hebrang koji je prošli tjedan izjavio: “Zaustavimo bacanje milijarda kuna na udruge i ubacimo ih u gospodarstvo.”

Slažem se, svi želimo (!) podnijeti teret krize, pa neka izvole i ovi ratnici ljudske pravde, zapravo ideološke kolonizacije Hrvatske, uz dodatak Hebrangu, nisu sve nevladine udruge iste.

Nadalje, takve mjere uskraćivanja novca koji je već, ili će biti uskoro, uskraćen vjerojatno i liječnicima koji upravo padaju s nogu, ne treba smatrati osvetom ili kažnjavanjem nevladinih udruga, već zakonski i razumno utemeljenom mjerom: Kako svima, tako i njima!

Uz huk s tribina nogometnih stadiona, kada sve prođe: Gdje ste bili kad je grmilo, kad je sijevalo!!!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Marko Ljubić: Gdje su nestali Bosanac, Veljača, Drago da oprostite Pilsel, Zoran Pusić i ostali junaci našeg doba?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari