Pratite nas

Kolumne

Gospodari rudnika i života :Ako ne slušaš, kurvin sine, nećeš ni jesti

Objavljeno

na

Kao i obično, poslije velike tragedije, postavlja se pitanje odgovornosti nadležnih. Podsjećamo, u četvrtak se dogodila nesreća, gorski udar, u jami Raspotočje Rudnika mrkog uglja Zenica. Tom prilikom živote je izgubilo pet rudara, pet ljudi koji su svoj kruh pošteno zarađivali u državi u kojoj sve što je pošteno odavno više nije na cijeni.
O odgovornosti su se raspričali i raspisali svi. Ipak, rijetki se usude javno uprijeti prstom i pokazati tko je kriv za ono što se dogodilo i što se događa godinama u jami Raspotočje. Tko će odgovarati zbog toga što je rudare poslao ravno u smrt budući da se o nesigurnosti i zastarjelosti ovog rudnika godinama govori?

rudari

Piše: Amer Tikveša

Pita se moj drug je li ikom na um palo ponuditi ostavku zbog smrti petorice rudara? Moj odgovor je glasio da vlast tu i jest zbog toga da nas ubija, a mrtvi su njen poslovni uspjeh.

Petorica stradalih rudara u Raspotočju, nažalost, bit će iskorišteni za predizbornu kampanju. Svi će ih potezati kao crkveno zvono, poziv vjernicima da glasaju baš za tu i tu stranku, koja kad dođe na vlast neće učiniti ništa da se broj nesreća u rudnicima u budućnosti minimizira ili da se one u potpunosti otklone.

Uzrok nesreće je, kako smo obaviješteni, gorski udar koji je, navodno, izazvan blažim zemljotresom negdje u zeničkoj regiji. I to se na sva zvona naglašava, kao, eto, protiv prirode se ne može. Tako na stranici Federalnog ministarstva energetike i rudarstva preuzimaju vijesti iz raznih medijskih kuća za koje misle da ih pravdaju. Pa u jednoj se pozivaju na istraživanja stručnjaka za pitanje gorskih udara Vladimira Bijelića i kažu: „Bijelić je posebno izučavao pojavu gorskog udara, prirodne nesreće koju nije moguće spriječiti ili predvidjeti, ali je istraživao načine na koje se mogu ublažiti posljedice udara.“

Naime, nije tačno da se gorski udari ne mogu predvidjeti niti spriječiti. Ne mogu svi, ali načini predviđanja i mjere prevencije postoje. Naravno, na opskurnoj stranici Ministarstva nema Bijelićevog istraživanja, niti ičeg drugog čime bi mogli argumentirati svoje tvrdnje o tome kako je nemoguće spriječiti gorski udar. A dovoljno je Google upitati o tome i onda vidite kako je to ustvari moguće, recimo u Poljskoj ili Južnoafričkoj Republici, ali, eto, u BiH nije. Kaže tako Federalno ministarstvo energetike i rudarstva kroz vijest preuzetu sa portala Federalna.ba nesposobno samo kreirati vijesti jer su državne PR službe tu prije svega da prikrivaju a ne da bilo šta objavljuju.

Stoji dalje: „Do početka ’90-ih godina prošlog stoljeća, do kada je Bijelić radio u Zenici, zabilježio ih je čak 1.620.“ A vijest se završava sa: „Nažalost, s obzirom na strukturu stijena rudnika, dubinu okna i zastarjelu opremu sigurno se i u budućnosti mogu očekivati udari. Za nadati se samo da više neće rezultirati smrću rudara.“

Nada je najčešći izgovor za neprofesionalizam, ali i za defetizam kojima nema mjesta ni u jednoj struci. Kad je stvar nerješiva, kao što očigledno s ovim tekstom želi kazati , onda se jama zatvara.

U tom slučaju opet se radi o igranju ljudskim životima. Nitko ne smije zatvoriti jamu jer nitko nije u stanju stvoriti radna mjesta ili socijalni program pomoći za one rudare koji bi zbog zatvaranja ostali bez posla. Ali zato vlast ima dovoljno nade da rudari zbog loših uslova na radu i same prirode tla, neće ostati bez života.

Odemo li na još veću instancu od ministarstva, stvar se ne mijenja, samo je drugačije upakirana.

Povodom nesreće premijer Federacije BiH Nermin Nikšić je rekao jednu interesantnu stvar. Spomenuo je solidarnost kad su nesreće u pitanju, pozvao se i na iskustvo skorih poplava te spomenuo kako ga je i Dodik zvao u vezi s rudarskom nesrećom i ponudio pomoć. Upitao se na kraju šta je to u nama pa da smo jedinstveni kad su nesreće u pitanju, a kad bismo bili jedinstveni u normalnim okolnostima mogli bismo imati bolji život.

Spominjući Dodika u tom kontekstu, on mi je uvjetovaoo sljedeći tok misli: rudari žive loše i rade u lošim uvjetima; kriva je socijalna politika, tržište i politika rada; to su ozbiljni problemi i ne bavimo se njima dovoljno; prevladava nacionalna problematika, visoka politika, pitanje cjelovitosti države; stalno zatežu iz Republike Srpske; ah, taj Dodik, jebo sliku svoju.

Ali odjednom, onaj crv sumnje koji me i od Boga otjerao, kaže: koji ku*ac u cijeloj priči traži Dodik. Svaka moguća nadležna instanca za rudnike u Federaciji BiH nalazi se upravo u tom entitetu, a najnadležnije od svih nadležnih je ovdje spominjano Federalno ministarstvo energetike i rudarstva. Ono u čemu se s premijerom mogu složiti jest da su jedinstvenost, sloga, dogovor (sve te lijepe i velike riječi) bitne, ali sve da je to postojalo od Daytona do danas i da se Dodik sve nogama u guzicu udara skačući zagrljen s Lagumdžijom na utakmicama Zmajeva i pjevajući: „Ko ne skače, mrzi Bosnu“, to ne može imati nikakve veze ni sa čim u Federaciji, ni sa zaštitom od poplava ni sa zaštitom rudara niti s jednim drugim federalnim bogom-ocem.

Radi se o onom standardnom: Muko moja, pređi na drugoga. A taj drugi je fantomski, u najvećem broju slučajeva, njega ustvari nema, on je u ratu ubijen, protjeran ili sam otišao. On postoji u političkom smislu samo kao glas mržnje koja koristi „prvom“ da se na njega poziva kao na uzrok nesreće. Isto tako postoji „prvi“ u odnosu na drugog.

Dakle, premijer, umjesto da naredi preispitivanje svih mjera prevencije koje su poduzete na zaštiti od gorskih udara, ali i drugih mogućih nesreća koje prijete rudarima podzemnih rudnika, da se ustanovi šta nije poduzeto i zašto nije, da se upre prstom u odgovorne za nesreću i donesu odluke o budućnosti jame, on se vajka u vezi s tim zašto u sreći nismo složni kao u nesreći!?

Na taj način ostajemo zatočenici mrtvih pripadnika naših etničkih korpusa poginulih i ubijenih u posljednjem ratu, a ustvari smo zatočenici živih pripadnika tih korpusa kojima su oni mrtvi samo dobro pokriće, takoreći humus za njihov kapital i uticaj.

Oni su gospodari naših života i smrti i konstantno nas ucjenjuju. Misli li netko da rudari dragovoljno idu u najnesigurniju jamu u BiH i to na dubinu od oko 800 metara, a među njima su bila dvojica sa tek četiri dana radnog iskustva (jedan je preživio) i jedan sa četiri preostala dana do penzije? Ne, oni su egzistencijalno ucijenjeni za svoj minimalac. Citirat ću Štulića: „Ako ne slušaš, kurvin sine, nećeš ni jesti.“ I tako, zbog kore kruha odgađamo svoju smrt dok nas neki „gorski udar“ ne zatrpa, pristajemo raditi nemoguće ne bi li kanulo iz ruke dželata djetetu za second-hand garderobu pred polazak u školu i sendvič dnevno. A kad poginemo ili naprečac crknemo, to je također dobro, jer sve su to posljedice rata, za sve to je kriv onaj nesložni drugi, „sve smo mogli mi, samo da si htio ti“, i tako dalje i tome bliže.

Tako vlastodršci drže naše živote u šakama i proizvode mrtve kao svoj najveći poslovni uspjeh jer su najjači alat za održanje na vlasti.

I zato treba uvijek parafrazirati, nažalost, prekasno preminulu sramotu novinarske struke Aleksandra Tijanića: Prežive li oni, u političkom smislu, mi nećemo u fizičkom. Zemlja će nam kosti rastepat.

izvor:tačno.ba, Amer Tikveša / kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Aca u građanskom ratu – sa samim sobom

Objavljeno

na

Objavio

Mogla je to biti savršena predstava zamišljena po savršenom scenariju. Koju minutu prije 14 sati, činilo se kao da sve ide po planu i nedjeljni je voditelj već trljao ruke zamišljajući sutrašnje naslovnice iz kojih bi bilo razvidno da je on, popularni Aca, dao još jedan obol tezi kako nikada Hrvatska nije bila napadnuta.

Uh, možda će me opet potapšati Pupi, razmišljao je veselo. A kako i ne bi!?

Sve je razradio do detalja. Srbina i vukovarskog branitelja Predraga Mišića Peđu trebalo je samo malo pogurati da potvrdi tezu da se u Hrvatskoj umjesto nekakvog Domovinskog rata vodio građanski rat. Nek’ ovaj malo priča o Vukovaru, borbama i zarobljavanju da zadovoljim formu, mislio je Aca, nek se opusti, a onda ću ga dočekati. Jer, imao je on svoje argumente koje će ispucati u trenutku kad se Peđa ne bude ni najmanje nadao.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Negdje oko 47. minute je krenuo. Lagano. Bez nervoze. Pa sjedili su njemu nasuprot i veći zalogaji od ovog vukovarskog branitelja. Smireno je Aca Mišića priupitao što je zasmetalo Hrvatskoj konzervativnoj stranci u izjavi Aleksandra Vulina o tome da se u Hrvatskoj vodio građanski rat? Uslijedio je hladan tuš, Mišić ga je pogledao i hladno kazao da nije bilo nikakvoga građanskog rata već da je Hrvatska napadnuta i da je riječ o agresiji JNA.

I onda se naš nedjeljni voditelj počeo koprcati nadajući se da Pupi ne gleda TV. Panika je bila sve veća i odlučio je zaigrati na sve ili ništa te mrtvo-hladno izjavio da se radilo o građanskom ratu jer je bilo dosta ljudi srpske nacionalnosti koji su bili građani ove države i koji su se pobunili protiv Hrvatske, a kao dokaz toj tezi naveo je primjer Mišićeva brata koji je bio građanin RH i ratovao je na agresorskoj strani. „To su izdajice domovine“, opet je hladno odgovorio Mišić pa nedjeljnom voditelju nije ostalo ništa drugo nego da nervozno, kao posljednji pokušaj, pročita definiciju građanskog rata koju je netom prije početka emisije pažljivo prepisao s neke internetske stranice. I dobio je što je tražio. Vukovarski branitelj i Srbin (iako je to potonje manje važno) kazao mu je kako je Srbija napala Hrvatsku. I ostavio našeg nedjeljnog voditelja u neobranom grožđu.

No šalu na stranu. Možemo sada raspravljati o tome zašto ovaj voditelj Hrvatske televizije ne poštuje zakone. Možemo raspravljati i o tome zašto, očito namjerno, ignorira Deklaraciju o Domovinskom ratu koju je usvojio Sabor u kojoj jasno stoji da je Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica. Ili, se možemo zapitati je li ovaj nedjeljni voditelj čuo za presudu Haaškog suda hrvatskim generalima iz koje je razvidno da se Hrvatska branila. Sve to Stanković bi trebao objasniti svojim poslodavcima, ali i svima koji plaćaju preplatu ili pune državni proračun.

No isto tako treba biti pošten i reći da se inzistiranjem na građanskom ratu Stanković samo pridružio sramotnom nizu onih koji su i s većih pozicija branili velikosrpsku tezu o podjeli krivnje, u koju se građanski rat savršeno uklapa. Od Josipovića, Pupovca, Vulina, Vučića, Irineja, Nikolića, a svojedobno se čak i Milanović zaigrao s tim terminom.

Josipović je čak išao toliko daleko da je inzistirao na tome da Hrvatska odustane od tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. I to bez obzira na to što je Međunarodni sud pravde kao najviše međunarodno pravosudno tijelo ustvrdilo da je Hrvatska bila žrtva agresije u cilju stvaranja homogene srpske države. To mu nije smetalo pa je i dalje radio sve da se Domovinski rat proglasi građanskim, a onda bi se moglo govoriti i o drugačijoj preraspodjeli krivnje.

Ipak, u Stankovićevoj emisiji čulo se još nešto iznimno važno, a što je dobilo znatno manji medijski prostor. Predrag Mišić Peđa otvorio je temu vođa srpske manjine u Hrvatskoj, posebno Pupovca i Milakovića u Vukovaru, te kazao kako oni zapravo štete srpskoj manjini i uopće nemaju potporu.

Argumentirao je to činjenicom da je Srđan Milaković u Vukovaru dobio tek sedam posto glasova. „Problem je dok se 145.000 ljudi u ovoj državi izjašnjavaju kao Srbi, Pupovac dobiva 8.000 glasova – ma koga on to predstavlja? U tome je problem, to je osnova problema. Koriste novac hrvatske države, a ne predstavljaju srpsku nacionalnu manjinu, nego SDSS koji je dobio 8000 glasova. Ostalih 137.000 živi za ovu Hrvatsku“, jasno je kazao Mišić. I to je jedina istina. Velikoj većini Srba u Hrvatskoj dosta je konflikata i ratnog huškanja u koje ih gura Pupovac.

I to je razlog zašto, unatoč zakonskoj mogućnosti, ne žele birati zastupnike s manjinske liste. A podsjetimo, na posljednjim parlamentarnim izborima čak 86 posto pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj nije htjelo glasovati i birati svoje zastupnike na posebnoj listi.

Dovoljno je to snažna poruka da je zrelo vrijeme da se promijeni izborni zakon na način da se ukinu jednakiji i ostanu samo jednaki.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

Marko Jurič: Kakva je ovo glupost HRT se ograđuje od svojeg novinara Ace Stankovića?

HNES donio etičku osudu Aleksandru Stankoviću, zvanom Aca

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Neki članovi povjerenstva kao “isljednici”

Objavljeno

na

Objavio

Neki članovi saborskoga povjerenstva o Agrokoru ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju jednu vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća

Na slučaju saborskoga istražnog povjerenstva za Agrokor nije teško uočiti dvije političke tendencije. Po logici zakona jedna se kreće prema ukidanju povjerenstva, dok bi druga, koju zastupa oporba, trebala krenuti preko relativizacije zakona i na kraju ukidanju prava.

Prva se kreće tragom demokratske tradicije i poštivanja vladavine prava, a druga, čiji su izraziti predstavnici mostovac Nikola Grmoja i sdpeovac Gordan Maras, starom balkansko i totalitarnim komunističkim nasljeđem, koje je sebi prisvajalo pravo na koruptivno ponašanje, dok se s protivnicima pokušavala obračunavati na vrlo radikalne načine.

Primjera takvoga licemjernog ponašanja tijekom 20. stoljeća je na pretek, a njegova balkanski načela formulirana su u izjavi srbijanskoga političara Nikole Pašića, kojem je zakon služio tek za obračun s političkim protivnicima, dok je svoje političke pristaše oslobađao od zakonskih obveza.

Novija inačica stare Pašićeve balkanske metode političkoga obračuna našla je potvrdu i poruci jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza, koji se u obračunu s nositeljima Hrvatskoga proljeća obračunavao pod geslom kako se sudci ne trebaju držati zakona kao pijan plota.

Koliko god ovako retrogradna tendencija bila škodljiva za razvoj hrvatskoga društva, ona je logična posljedica, ne samo ideološkoga nasljeđa dviju bivših jugoslavenskih diktatura, nego i cijeloga sustava sadašnjega hrvatskog pravosuđa, očito premrežena kadrovima sa starim balkanskim i jugokomunističkim mentalitetom, koje nažalost nije prošlo ni svoju minimalnu lustraciju.

Osim toga, u političkom smislu, nije nelogično ni ponašanje oporbe, koja u okviru saborskoga povjerenstva, doduše demagoškim smicalicama, poluinformacijama i neznanjem, snažno koristi povjerenički položaj kako na na slučaju Agrokora stjecala u javnosti toliko potrebne bodova za rušenje aktualne vlasti.

Naravno, to je posve legitiman politički postupak, koji doista šteti sadašnjoj vladi. Nu to nije problem oporbe, nego vladajuće većine, koja očito nije dorasla prijeporima s oprobom, a ni problemima Agrokora, koji nisu nastali preko noći.

Posve je druga stvar to što se i neki oporbeni članovi povjerenstva ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju neku vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća.

Tu su metodologiju, nakon ubrzanih tečajeva, već od 1944. svladavali bivši oznaški i udbački likviodatori.
Srećom, danas još uvijek živimo u demokratskom društvu, a i formalni NKVD-e je nestao s političke pozornice pa se od nabrušenih komesara iz saborskoga povjerenstva za Agrokor ne treba bojati bar za fizičko uništenje.
Kako se povjerenstvo bavi pitanjima političke, a ne kaznene odgovornosti, njegov je prvenstveni cilj oblatiti, optužiti i dikreditirati političkoga protivnika.

Nu taj politikanstki cirkus ne će nanijeti samo štetu vladajućoj većini, nego bi se njegov utjecaj mogao prelijevati i na opće poslovno i gospodarsko ozračje, čime će račun platiti cijela hrvatska država.

Bajkovito izgleda da interpretraciju zakona tumači državni odvjetnik, a ne za to ovlaštena državna tijela.
Pokazuje li možda i to opće stanje u kakvom se nalazi hrvatsko pravosuđe?

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari