Pratite nas

Pregled

Gost emisije ‘Nedjeljom u dva’ bio je predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, Tomislav Josić

Objavljeno

na

Nije jasno je li voditelj bio neobično miran zato jer je po prvi put pokraj sebe imao i shvaćao nekoga tko je fizički dao sve od sebe u ratu, koji je mjesecima tučen u logoru i kojemu je nakon pada Vukovara ubijen otac ili je ta “blagost” prema Josiću bila samo smirivanje retorike zbog mogućih novih, nadolazećih, političkih vjetrova.

Josic-Stozer

Aleksandar Stanković voditelj je starog kova. Ako izuzmemo nerijetku pristranost, imputiranja, navođenja na tanak led, a ne libi se ni dizanja tonova, pa ni vrijeđanja gostiju, ono što mu se ne može spočitati je dobra procjena situacije i taktiziranje. Aco je, stoga, odlučio vidljivo nervoznog Tomislava Josića, predsjednika Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, odmah na početku omekšati pričom o ratu, traumama, žrtvama i herojstvu. Josić je, međutim, vojnik, pa mu taktiziranje nije strano i nije dopustio Stankoviću da ga prožvače i ispljune, kako to Aco obično radi s neistomišljenicima.

Već prvi kadrovi emisije Nedjeljom u dva, otkrili su da se Josić u studiju ne osjeća dobro i da mu voditelj baš i nije pretjerano drag. Stanković, koji je odmah shvatio da ima gosta koji ga ne želi udostojiti ni pogledom, razgovor je stoga započeo temama za koje je znao da će omekšati Josića. A to su godine djetinjstva, pa rata, trauma, herojstva i stresa. To je u jednoj mjeri kod prostodušnog predsjednika Stožera voditelj i uspio. Jer, nema tog branitelja koji na spomen poginulih prijatelja neće podići pogled, otvoriti se i početi s pričom.

“Imao sam normalno djetinjstvo, iako napominjem, i tada je bilo ‘njihovi i naši’. Znalo se tko za koga navija, ali to je tada bilo sasvim bezazleno”, bilo je sve što je Josić otkrio o svom odrastanju. Nešto više doznali smo o njegovom odlasku u rat:

“Radio sam kao medicinski tehničar u Vukovaru. Bili su to oni teški, prvi dani kada se krenulo sa noćnim stražama. Shvatio sam da će od mene biti više koristi u vojsci, jer bilo je žena koje su u bolnici mogle obavljati moj posao”, doznali smo od Tomislava Josića. Iako zvuči nevjerojatno, Stanković je puštanjem Josića da iznosi o sebi detalje koji do sada javnosti nisu bili dostupni za njega napravio odličan PR mada mu to, zasigurno, nije bila namjera.

Stanković, koji je u dva navrata napomenuo da Josić nije bio dobar u uništavanju tenkova, nego u uništavanju žive sile, na koncu je dobio odgovor:

“Da, nisam gađao tenkove, bio sam raspoređen na prvoj crti da spriječim proboj neprijatelja. Jednostavno, za uništavanje tenkova nisam bio obučen, za to su postojali ljudi koji su to znali raditi”, kazao je Josić i podijelio sa svima o tome kakav je osjećaj kad padnu prve žrtve i kad ti pogine prijatelj:

“To je strašan stres. Pamtim prvog čovjeka koji je poginuo, ali to tada sve prođe “u hodu”. Jednostavno, prihvatiš činjenicu i ideš dalje. Ne razmišljaš ni o čemu, situacija te dovede u stanje da samo misliš kako spasiti sebe i svoje suborce. Ne razmišljaš jesi li kukavica ili heroj”, kazao je Josić od kojeg smo doznali kako je rat i kod njega “ubrao danak”:

“Logor je strašan. Završili smo tamo jer smo se morali predati. U suprotnom, cijeli bi komerc i obućara s tisućama ljudi nastradali. Htjeli su ih zapaliti, pa su nam postavili ultimatum. Žrtvovali smo se i sada nam neki spočitavaju što smo se predali. Ali, to je neka druga priča. Što se logora tiče, nisam se uopće nadao da ćemo to preživjeti. Najgore je ta nemoć i nečije gospodarenje tvojim životom koji tada ne vrijedi ni jednu lipu. Tko god je to želio, mogao je u bilo kojem trenutku izvući zarobljenika i ubiti ga”, pričao je Josić, a Stanković ga nije prekidao. Nije jasno je li voditelj bio neobično miran zato jer je po prvi put pokraj sebe imao i shvaćao nekoga tko je fizički dao sve od sebe u ratu, koji je mjesecima tučen u logoru i kojemu je nakon pada Vukovara ubijen otac ili je ta “blagost” prema Josiću bila samo smirivanje retorike zbog mogućih novih, nadolazećih, političkih vjetrova. Stankovićevo gaženje ovog puta potpuno je izostalo, iako je u nekoliko navrata pokušao shvatiti “zašto Josić mrzi ćirilicu”: 1_257681

“Uopće je ne mrzim i znam je čitati. To je samo obično pismo, ali je i kap koja je prelila čašu. Braniteljska problematika puno je opsežnija i kompleksnija”, rekao je Josić. On je još naglasio kako se Stožer financira isključivo donacijama, kako je nije čudno da su smješteni na adresi HDZ-a jer su sve vukovarske, braniteljske udruge na toj adresi, ponovio je i kako nemaju nikakav problem sa Srbima u Vukovaru nego s Vladom koja ih opstruira i šest mjeseci broji glasove koje su oni izbrojali u šest dana! Josić se obrecnuo na Mesića i njegovo veličanje petokrake “pod kojom je ubijan Vukovar”, ali i na ministra Matića za kojeg nema neko naročito mišljenje:

“Znamo se, da. Ali mišljenja su nam različita. Na konvenciji je izviždan jer je kod branitelja izgubio kredibilitet nedavanjem podrške Vukovaru. Kao ministar, trebao se izjasniti o ćirilici i ponuditi ostavku. Tada bi mu svaki branitelj pljeskao. Ovako, bit će izviždan na svakom braniteljskom skupu”, kazao je Josić. Stanković koji je smatrao da je trenutak stigao trenutak za pritiskanje Josića, suočio ga je s jednom njegovom starom izjavom o tome da je “mirna reintegracija najveće zlo Vukovara, te da se taj grad trebao vojno osloboditi”. Međutim, Josić to nije opovrgao, nego potvrdio i objasnio:

“Trebalo je, da. U Oluji su sve izbjegle Srbe iz Banovine, Knina i ostalih područja naselili u Vukovaru.Tamo su im dali stanove, a onda u takvu atmosferu vratili Hrvate. Hrvatice susreću svoje silovatelje, roditelji ubojice svoje djece… Da se Vukovar vratio ratom, to bi značilo više žrtava. Ali, barem bi im se znalo za grob, a naše buduće generacije imale bi mir”, objasnio je Josić Stankoviću i natjerao ga da još samo kaže ocjenu koju su gledatelji dali predsjedniku Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Josićeva ocjena je 7.98.

Gost emisije ‘Nedjeljom u dva’ bio je predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, Tomislav Josić, kojeg neki hrvatski fašisti, slobodno ih tako možemo nazvati, nazivaju nacistom i to onda kada branitelje okupljene oko Stožera uspoređuju s nacistima. Ako su oni, dakle, branitelji, nacisti, onda je i Josić nacist.

Tomislav Josić, kako ste i sami imali prilike čuti u emisiji Aleksandra Stankovića, jedan je od heroja Domovinskog rata, dragovoljac obrane Hrvatske koji je prošao sve ono što je početkom devedesetih jedan dragovoljac, koji se dobrovoljno stavio na raspolaganje obrani zemlje, mogao proći. Sve strahote rata, sva herojstva Domovinskog rata, sve ono što jedan rat, makar bio i obrambeni, nosi sa sobom. Ratom se, poput nekih danas u Hrvatskoj koji ga napadaju i koji smatraju da se iza jednog običnog čovjeka krije opasni ekstremist, nije okoristio, u obranu Hrvatske otišao je jer mu je tako nalagala savjest, jer se tako u Hrvatskoj, a posebno u Vukovaru, u ono vrijeme moralo, jer nije bilo izbora, jer su došli oni koji nisu željeli ‘samo’ teritorijalno uzurpirati Hrvatsku, oteti joj dio teritorija, nego i potpuno uništiti sve ono što nije bilo onakvo kakvo su oni smatrali da bi trebalo biti. Hrvatska se, naime, u Domovinskom ratu nije branila ‘samo’ od agresora, nego i od istrebljivača, dakle, klasičnih fašista na samom zalazu 20. stoljeća, u srcu Europe. Ako vam je kuća na prvoj liniji bojišnice, ako vas žele otjerati iz vlastite kuće, ako vam nasrnu na obitelj, na grad, na zemlju, ako vam kažu da nemate pravo tu biti, iako ste se tu rodili, ako vam kažu da nešto nije vaše, mada ste sve što imate pošteno stekli, isključivo poštenim radom, imate li izbora nego braniti se? Josić je u rat, kao i svaki hrvatski branitelj,  otišao ne zato što mu je rat bio opsesija, zanimanje ubijanje, nego jer je to jedino bilo ispravno, jer je to bilo nužno. Kao i svi hrvatski branitelji, tako i Tomislav Josić, vjerojatno bi najviše volio, kad bi to bilo moguće, da rata nije bilo i da se u rat nije moralo ići. Nažalost, velikosrpski fašizam Hrvatima je ostavio tek jednu mogućnost, braniti se ili nestati, obraniti se ili umrijeti.

Slušajući o ratnom putu predsjednika Stožera za obranu hrvatskog Vukovara teško se oteti dojmu da bi Josiću danas bilo puno lakše da je Amerikanac, sve samo ne Hrvat. Naime, gledajući američke filmove u bezbroj navrata svjedočili smo činjenici na koji način američka filmska industrija odnosi prema svojim herojima. Amerikanci snimaju filmove o ljudima koji su jednom možda vidjeli rat, koji su dva sata bili u Vijetnamu, usput, agresorskom ratu, da ne govorimo o filmovima posvećenih Drugom svjetskom ratu, snimaju visokobudžetne spektakle u kojima glume najpoznatiji glumci koje Hollywood ima, od Mel Gibsona, do Clitna Eastwooda, Brucea Willisa, Georgea Cloonyja, Hrvati još uvijek nisu snimili niti jedan film o herojskoj bitki za Vukovar, Hrvati, zapravo, bolje rečeno, neki Hrvati, svoje heroje, svoje ratnike, vukovarske branitelje, tretiraju kao naciste. Da je Tomislav Josić Amerikanac, i ne samo Tomislav Josić, ima u Hrvatskoj puno ‘Josića’ o kojima Hrvati malo znaju, a ne znaju zahvaljujući brutalnoj medijskoj cenzuri, o njemu bi već bilo snimljeno 15 filmova, glumile bi ga najveće holivudske zvijezde, i bila bi im to čast, iako je Amerikancima novac dobrim dijelom iznad časti. U Hrvatskoj, nažalost, nešto drugačija situacija. Umjesto da o hrvatskim braniteljima u kino dvoranama gledamo filmove snimljene po istinitom događaju mi kupujemo američku iluziju i naše heroje trpamo u zatvor.

Zbog činjenice da se ne slaže s načinom na koje su u Vukovaru postavljaju dvojezične ploče, na koji način režim primjenjuje represiju protiv branitelja, Tomislav Josić osuđen je na uvjetnu zatvorsku kaznu, dok legalni ratni profiteri, koji su legalno, a opet amoralno, opljačkali hrvatsku sirotinju, i dalje harače Hrvatskom. Između ostaloga, i to je jedan od razloga zašto je Amerika – Amerika, a Hrvatska tek banana republika koja ne poštuje ni samu sebe, koja živi u iluziji pod krinkom demokracije.

tinolovka/dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Pogledajte ove divne trenutke s prvog Hoda za život u povijesti grada Rijeke

Objavljeno

na

Objavio

U središtu Rijeke jučer su se održala dva ‘hoda’. Prvi put u Rijeci održao se ‘Hod za život’, a kao odgovor na ovu inicijativu organiziran je “Hod za slobodu”. Prema policijskim izvještajima, na prvom skupu se okupilo oko 1500 ljudi, a na drugom oko 500.

Pogledajte snimke s oba skupa, a zaključke donesite sami:

U nastavku pogledajte protu prosvjed LJEVIČARA u gradu Rijeci, Krenuli su u isto vrijeme kada je krenuo i prvi Hod za život…..
Ako pogledate pažljivo video primjetiti će te jednu vrlo neugodnu stvar za njih … GDJE SU IM DJECA…?????? komentirala je jedna sudionica Hoda za Život.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

InfoNacija: Nepoznati detalji otmice Vladimira Nazora

Objavljeno

na

Objavio

Ponovo u eteru, u ovoj emisiji čija je posljednja epizoda emitirana pred točno godinu dana 30. svibnja 2017., a čije joj ime “InfoNacija” opravdava sredstva bez kojih je ostala, pa je zato nije ni bilo tako dugo u hrvatskom eteru.

Baš kako je Hrvima i predstavljena, u produkciji Projekta Velebit novinar Marko Jurič kroz “InfoNaciju” analizira političke apsurde i raskrinkava bespuća hrvatskih budalaština, baš kao što je apsurd i budalaština da ovaj program nije emitiran godinu dana i da je ostao na hrvatskom bespuću, jer su nam nedostajala sredstva za najosnovnija tehnička pomagala potrebna za snimanje, montažu i emitiranje ovog programa, koji je bio zamišljen jednom tjedno informirati hrvatsko općinstvo.

Danas se javlja na jednu kontroverznu temu koja vuče konce još iz vremena Drugoga svjetskog rata, pravi valove, nameće zaključke koji jednostavno nemaju temelja čak ni u razumu, a da do dana današnjega, kao ni po pitanju mnogo toga drugoga o čemu Hrvatska treba donijeti svoj istinski i konačni sud, nitko nije dao zadovoljavajući odgovor.

Tema je Vladimir Nazor, postavljena baš tako, razgolititi njegov preokret koji nema temelja u razumu, osim ako se u priču ne donesu neki novi i neotkriveni argumenti.

Počevši raščlambom jednog od njegovih najznačajnijih predratnih djela, s pjesmom “Hrvatski kraljevi” iz zbirke “Hrvatski kraljevi” (1912.), koja se, kao i mnoga druga Nazorova predratna djela, jednostavno ne uklapa u onaj njegov profil kakav nam je predstavljen nakon što su ga partizanu kidnapirali u Zagrebu.

Da bi pokušao razotkriti misteriju, Marko Jurič je još u emisiji “Markov trg” iz koje je tako brutalno protjeran jer se usudio razgoliti neuvijenu istinu, ugostio Nedjeljka Mihanovića, bivšeg predsjednika Hrvatskoga državnog sabora, koji se dugo bavio biografijom i kontroverzom oko imena Vladmira Nazora.

Potrebno je objaviti ova svjedočanstva kako bi se razumjela ta kontroverza o Vladimiru Nazoru koji jednostavno nije mogao biti onaj isti čovjek iz rata prije njegova kidnapiranja i poslije rata kako smo o njemu učili u školi i na žalost učimo još i danas.

Nije mogao biti isti čovjek koje pisao one stihove u kojima je tako suštinski prepoznao hrvatsku sudbinu prošlih vremena a da ju ne bi prepoznao u onome što se dogodilo po završetku rata i što se događalo sve do njegove smrti.

Jer hrvatska sudbina nije doživjela svoj pozitivni zaokret dolaskom Tita na vlast, dapače, za Hrvate su nastupili daleko crniji dani i od onih koje Nazor opisuje u pjesmi “Hrvatski kraljevi”.

Na žalost i na zaprepaštenje danas, Hrvatska koja je okvirno doživjela svoj Uskrs, nije ga doživjela i sadržajno. I opet nam govore “Svu prošlost vašu zastrla je sjena i ovio je mrak”.

I opet bi Nazorove riječi odzvanjale istinom “Da, to nam kažu, a sve u meni na to kliče: Lažu”.

Još i sad svjetlo zrake utrnute nama obasjava pute”.

Jer danas bi trebali imati knjige, štiva, ploče, pergamene i svjedočanstva a ne da na mrske optužbe i laži odgovaramo šutnjom, dok iz srca Hrvatske, nelustrirane agenture tuđih naroda, tuđih ideologija i tuđih interesa siju laži. Još i danas kosti otaca đubre zemlju, a Hrvati odlaze u tuđu državu oplakivati svoje mrtve i u tuđim zemljama tražiti kruha.

Niti danas u rodnu tlu mrtvaca san ne drijemlju, nego nego leže razasuti po slovenskim jamama.

Nije ova davna pjesma tek osvrt na našu prošlost nego i na našu današnjicu i truba koja trubi na pozor za našu budućnost.

ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati