Pratite nas

Kultura

Govor biskupa Perića o mučeniku Stepincu koji je zaslužio gromoglasan pljesak!

Objavljeno

na

Nadbiskupijski pastoralni institut i Biskupski ordinarijat Mostar organizirali su u srijedu, 22. siječnja u dvorani Vijenac Nadbiskupskog pastoralnog instituta u Zagrebu, predstavljanje knjige „Nada koja ne postiđuje” mostarsko-duvanjskog biskupa Ratka Perića.

Autor knjige, biskup Perić govorio je na predstavljanju o odnosu kardinala Alojzija Stepinca i Maršala, Josipa Broza Tita.

Biskup Perić ispričao je kako je u svibnju 1991. neki trapist donio u New York subratu trapistu, autoru knjige o životu i smrti Alojzija Stepinca, fotografiju zahvalnice s Kardinalova groba iz zagrebačke katedrale na kojoj je bila jedva vidljiva i čitljiva poruka Kardinalu: “Hvala ti! Maršal Tito”

“Mramorna pločica na njegovom grobu. A tko će znati je li sam Maršal poslao bijelu mramornu pločicu na kardinalovu grobnicu”, zapitao se mostarsko-duvanjski biskup i istaknuo da nije Maršal učinio Stepinca svecem, ali ga je učinio mučenikom.

“Josip Hrnčević, javni tužitelj i glavni redaktor optužnice uz Jakova Blaževića, 11. svibnja 1993. u Zagrebu je izjavio da je Tito opsjednut Stepinčevim slučajem. On bi ga učinio svecem samo da ga se može riješiti”, naglasio je autor knjige.

Nadalje je rekao da se Stepincu nakon 18 dana koje je proveo u istražnom pritvoru, vidjevši što mu se sprema, komunističkim istražnim procesom i vlastitom refleksijom sve iskristaliziralo. “Alojzije Stepinac si posve posvješćuje trajno crkveno načelo da je pravo mučeništvo ako se ono želi, a ne ako se od njega bježi”, naglasio je biskup Perić.

“Na našavši na njemu nikakve krivice, pustiše ga privremeno iz pritvora i radi susreta s Maršalom”, rekao je biskup Perić i ispričao zgodu koja se dogodila dan prije susreta Stepinca i Tita. Bilo je to 2. lipnja 1945., Maršal se susreo s izaslanstvom zagrebačkog klera i tom prilikom izjavio: „Ja bih sa moje strane rekao da naša Crkva treba da bude nacionalna, da se više prilagodi naciji. Ja bih želio da vidim da Katolička Crkva u Hrvatskoj, sada kad imamo sve uslove, ima više samostalnosti. To bih želio i to je osnovno pitanje. Sva su ostala pitanja sekundarna i lako će se riješiti.” Mostarsko-duvanjski biskup objasnio je da je riječ o tome da se katoličku Crkvu u Hrvatskoj htjelo odvojiti od papina primata i podložiti utjecaju države, odnosno Tita.

Tijekom jedinog susreta s maršalom, blaženi Alojzije iznosi 5 provjerenih crkvenih načela usmjerenih protiv nacionalne crkve. U svojoj knjizi msgr. Perić ih donosi ovim redoslijedom:

a) Važno je državu stvoriti, ali je još važnije urediti

b) Mudri državnici poštuju religiozne osjećaje državljana i slobodu savjesti

c) Bivša je država (Kraljevina Jugoslavija) uredila položaj pravoslavaca, ali ne i katolika, strahovita pogreška.

d) Za katolike je mjerodavna Sveta Stolica, a najbolja je forma konkordat

e) Uspostava međunarodnih odnosa sa Svetom Stolicom znači međunarodni prestiž za novu državu.

“U razgovoru sa Stepincem Maršal je stalno isticao da Sveta Stolica nije sklona nama Slavenima. Nadbiskup je to dokumentirano opovrgnuo, i crkvenim primjerima Dalmacije i Istre i Međimurja”, naglasio je biskup Perić i ispričao kako je u Rimu 26. siječnja 1946. Maršal svećenicima Svetozaru Ritigu i Boži Milanoviću kazao da je preko Moskatela, službenika Jugoambasade pri Svetoj Stolici, uputio zahtjev Svetoj Stolici da makne Stepinca. Ali je Sveta Stolica odgovorila da to ne može napraviti bez kanonskog postupka. I Tito dodaje, rekao je autor knjige Nada koja ne postiđuje: „Ako bi se sam nadbiskup zahvalio, čitav ovaj sudbeni postupak bio bi obustavljen. Pa nadbiskup neka ide kud hoće, pa i u Rim.”

Ako je Stepinac bio zločinac, treba ga kazniti, a ne pustiti, naglasio je biskup Perić.

Daljnjom analizom odnosa između Tita i blaženog Alojzija Stepinca, autor knjige ukazuje na koje je sve načine Tito pokušao maknuti blaženika iz Jugoslavije. U jednom trenutku ga slikovito naziva “novim Mojsijem”, koji je trijumfirao nad faraonom Titom u ovom životu.

U ožujku 1947., pet mjeseci nakon osude Stepinca, u Lepoglavu u službeni posjet Stepincu dolazi Vladimir Bakarić, predsjednik Vlade Federativne Narodne Republike Hrvatske, koji Stepincu, ne bez pristanka Maršala, nudi ispisani formular da Tita zamoli za pomilovanje i bit će odmah pušten, može napustiti Hrvatsku. No, Nadbiskup odvažno i pronicljivo odbija i zavodljivo pomilovanje i nepovratno putovanje u Vatikan. Neće amnestiju, hoće reviziju procesa pred neovisnim sudom.

Tito je u razgovoru za brojne strane medije izjavljivao kako je spreman osloboditi Stepinca pod uvjetom da napusti Jugoslaviju i ode u Vatikan ili bilogdje drugdje. Stepinac odbija takvu mogućnost, a i sam Papa ne zove ga u Vatikan već ga ohrabruje u njegovoj mirnoj i čistoj savjesti. Ako bi pristao otići u Vatikan ili u neki samostan, priznao bi se krivim. Nadbiskup ne traži slobodu s krivnjom, nego obnovu procesa pred neovisnim sudom.

Dotaknuvši se maršalovog pritiska na Stepinca i katoličku crkvu u Hrvata, da treba “olabaviti” doticaj s Rimom, nadbiskup Perić je pročitao Alojzijev komentar na taj pritisak:

“Oni bi nam željeli nacionalnu crkvu, crkvu po uzoru na rusku kojom zapovijeda Staljin. Takvoj crkvi oni bi rado dali subvencije, plaće, vratili posjede, nju bi oni slavili novinama i koješta drugo. Ali je pitanje bi li takva crkve zasluživala uopće ime Crkve Kristove.”

26. kolovoza 1958. katolički su biskupi ponudili kardinalu Stepincu mogućnost da će oni tražiti njegovo oslobođenje povodom 60. obljetnice njegova života, rekao je biskup Perić i istaknuo da je Stepinac odgovorio: „Moja je jedina ambicija na ovome svijetu izdržati do kraja i preminuti u milosti Božjoj!”

“Sučelila su se dva svijeta, odnosno dvije države. Civitas Dei – Božja država sa sustavom savjesti kao Božjega glasa i zakona – u kardinalu i Civitas Terrena – zemaljska država bezbožne revolucionarne komunističke svijesti u maršalu. Odnosno kraljevstvo bogoljublja, Božje istine i pravde u Stepincu i kraljevstvo sebeljublja i lukavštine i laži u Brozu”, zaključio je biskup Ratko Perić.

Poslušajte čitav govor biskupa Perića

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Kninski vjeroučitelj Mario Preden izdao novu zbirku pjesama

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom današnjega dana iz tiska je izašla nova zbirka pjesama kninskog vjeroučitelja i pjesnika Marija Predena naslova “U potrazi za djevojkom – Češnja za ljubavi”, a koju je u okviru svoje biblioteke “Radosni leptir” objavila nakladnička kuća “Kerigma-Pia” iz Zagreba.

 Piše: Marko LESKOVAR

Mario Preden je rođen 15. travnja 1976. godine u Kninu gdje je završio osnovnu školu i prvi razred srednje škole. Zbog rata u Hrvatskoj srednju školu završava u Puli. Proglašen je za najboljeg učenika Tehničke škole Pula u svojoj generaciji. U Zagrebu je 2001. godine diplomirao teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu na kojem studira Licencijatski i doktorski studij teologije iz specijalizacije u moralnoj teologiji. Radi u Srednjoj školi Lovre Montija i Osnovnoj školi Domovinske zahvalnosti u Kninu kao katolički vjeroučitelj. Učenici SŠ Lovre Montija su 2016. i 2018. godine osvojili 1. mjesto na državnom natjecanju iz katoličkog vjeronauka pod njegovim mentorstvom. Više godina gostuje na Hrvatskom radio Kninu kao povremeni urednik emisije  Duhovne misli i u nekoliko navrata kao gost emisije Susret. Prva zbirka pjesama Srce i razum (onoj koju volim) tiskana mu je 2016. godine. Nagradu Grada Knina dobiva 2018. godine za uspjehe u radu s mladim osobama osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta te promicanju znanja i obrazovanja.

U recenziji za ovo djelo glavni i odgovorni urednik nakladničke kuće “Kerigma-Pia”, ugledni književnik i novinar Anto Pranjkić je kazao kako “u Predenovoj životnoj i stvaralačkoj stazi nema ničeg slučajnog i  zalutalog što bi dramatično poništilo začuđujuću predodređenost njegovoga putovanja kroz život i književnost. Dijete je velikoga Knina i “potomak” Kralja Zvonimira, tako da mu je život ovjenčan impresivnom poviješću i stoljetnim duhovnim nasljeđem znamenitih Hrvata-katolika, koji su svoj rad i život mjerili učinkovitošću vremena”, ističe Pranjkić i pojašnjava:

– Teško je odrediti u kojoj je mjeri Mariovo školovanje, koje još uvijek traje, bilo izraz njegovih urođenih žudnji htijenja, ali se vidi i ta prosvjetiteljska baklja koju je podigao jednim dijelom i književnim djelovanjem.

Na svaki način, na toj duhovnoj paraboli trajno se postavlja fundament njegova života i umjetnosti: nepatvoreno i neraskidivo trajno jedinstvo Boga i čovjeka, navezanost čovjeka na čovjeka, konstanta o svemu i svačemu što se može sporiti, osim vječnosti. Ako bi smo pokušali naći glavne riječi Predenove književnosti, one se kreću oko pojmova Unum( jedno), Bonum(dobro), Verum (istinito), Pulchrum(lijepo), a što čini prirodnu žudnju života jedino ostvarivom.  Svi fundamentalni prirodni zakoni svijeta su jednostavni te je za Predena prirodno da ta jednostavnost prijeđe u riječ i misao čovjekovu.

Malo je pisaca takvog altruističkog zanosa i  uvjerenja  da književno stvaranje mora pratiti najdublje zakone života, njegovu vječitu oslonjenost na ono što je bilo jučer i nepokolebljivo uzdanje u ono što mora biti sutra. Tom vrstom prirodne energije, koja ubrizgava krv,  spaja i sjedinjuje rastakajuće segmente čovječnosti, osjećanja i ljepote Mario Preden napaja svoje književne svjetove.  Stoga, nije ni malo slučajno što se u tim svjetovima uzdižu zastave mudrosti življenja, koje će na svaki način ostati jedini sigurni tragovi i svjetionici čitavih civilizacija na dugom putovanju do sreće.

Život je sam po sebi životan. Svaki dobar čovjek i pisac trebali bi biti djelići neke velike i konačne istine. A ona traje vječito, kao i život,  nastavlja rasti i cvjetati kroz vrijeme.

Ne pristajući na klanjanje zlatnom teletu svakovrsnog apsurda i beznađa, Mario Preden mojsijevskom snagom i vizijom donosi istinu Vječne Obnove, zavjetne ploče nade  i vjere da se Čovjek i njegova Riječ vrate Izvoru svojemu… kakvi su bili na dlanu Gospodnjem, pa i onda, posebno onda kad su u potrazi za djevojkom, budućom  suputnicom na moru života, napisao je Pranjkić u recenziji za djelo kninskog vjeroučitelja i  pjesnika Marija Predena.

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Nisam im’o ni osamnaest ljeta, zvala me je Domovina sveta!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Velimir Velo Raspudić (Specijalna policija na Kupresu)

Mogu nam braniti
al ne mogu zabraniti!
Niti nam mogu izbrisati
prošlost!

IDEM I JA OČE

Sjećam se, bilo je ljeto,
kad rekoh: Idem i ja oče!
Idem i ja Domovina zove,
pod krilo svoje sokolove!

Spustio je glavu, ništa rek’o nije,
a znao sam što u srcu krije.
U kući samo čula se tišina,
nije lako u rat poslat sina!

Nisam im’o ni osamnaest ljeta,
zvala me je Domovina sveta!
Znam, bio sam zelen i mlad,
ni znao nisam što je to rat!

Ali sam brzo naučio
zašto je otac svoju tugu krio,
malo mi je trebalo da shvatim,
zašto majka moli da se vratim!?

Ljubav u meni bila je jača,
od očeve tuge i majčinog plača!
Kratak je put između pakla i raja,
s tim momcim ostadoh do kraja.

Mnogi svoju mladost ostaviše,
a najbolji s nama nisu više!
Samo može ta ratna strahota
stvorit prijatelje za cijelog života!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Velimir Velo Raspudić

 

Još te čuvam, košuljo sveta!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari