Pratite nas

Kultura

Govor biskupa Perića o mučeniku Stepincu koji je zaslužio gromoglasan pljesak!

Objavljeno

na

Nadbiskupijski pastoralni institut i Biskupski ordinarijat Mostar organizirali su u srijedu, 22. siječnja u dvorani Vijenac Nadbiskupskog pastoralnog instituta u Zagrebu, predstavljanje knjige „Nada koja ne postiđuje” mostarsko-duvanjskog biskupa Ratka Perića.

Autor knjige, biskup Perić govorio je na predstavljanju o odnosu kardinala Alojzija Stepinca i Maršala, Josipa Broza Tita.

Biskup Perić ispričao je kako je u svibnju 1991. neki trapist donio u New York subratu trapistu, autoru knjige o životu i smrti Alojzija Stepinca, fotografiju zahvalnice s Kardinalova groba iz zagrebačke katedrale na kojoj je bila jedva vidljiva i čitljiva poruka Kardinalu: “Hvala ti! Maršal Tito”

“Mramorna pločica na njegovom grobu. A tko će znati je li sam Maršal poslao bijelu mramornu pločicu na kardinalovu grobnicu”, zapitao se mostarsko-duvanjski biskup i istaknuo da nije Maršal učinio Stepinca svecem, ali ga je učinio mučenikom.

“Josip Hrnčević, javni tužitelj i glavni redaktor optužnice uz Jakova Blaževića, 11. svibnja 1993. u Zagrebu je izjavio da je Tito opsjednut Stepinčevim slučajem. On bi ga učinio svecem samo da ga se može riješiti”, naglasio je autor knjige.

Nadalje je rekao da se Stepincu nakon 18 dana koje je proveo u istražnom pritvoru, vidjevši što mu se sprema, komunističkim istražnim procesom i vlastitom refleksijom sve iskristaliziralo. “Alojzije Stepinac si posve posvješćuje trajno crkveno načelo da je pravo mučeništvo ako se ono želi, a ne ako se od njega bježi”, naglasio je biskup Perić.

“Na našavši na njemu nikakve krivice, pustiše ga privremeno iz pritvora i radi susreta s Maršalom”, rekao je biskup Perić i ispričao zgodu koja se dogodila dan prije susreta Stepinca i Tita. Bilo je to 2. lipnja 1945., Maršal se susreo s izaslanstvom zagrebačkog klera i tom prilikom izjavio: „Ja bih sa moje strane rekao da naša Crkva treba da bude nacionalna, da se više prilagodi naciji. Ja bih želio da vidim da Katolička Crkva u Hrvatskoj, sada kad imamo sve uslove, ima više samostalnosti. To bih želio i to je osnovno pitanje. Sva su ostala pitanja sekundarna i lako će se riješiti.” Mostarsko-duvanjski biskup objasnio je da je riječ o tome da se katoličku Crkvu u Hrvatskoj htjelo odvojiti od papina primata i podložiti utjecaju države, odnosno Tita.

Tijekom jedinog susreta s maršalom, blaženi Alojzije iznosi 5 provjerenih crkvenih načela usmjerenih protiv nacionalne crkve. U svojoj knjizi msgr. Perić ih donosi ovim redoslijedom:

a) Važno je državu stvoriti, ali je još važnije urediti

b) Mudri državnici poštuju religiozne osjećaje državljana i slobodu savjesti

c) Bivša je država (Kraljevina Jugoslavija) uredila položaj pravoslavaca, ali ne i katolika, strahovita pogreška.

d) Za katolike je mjerodavna Sveta Stolica, a najbolja je forma konkordat

e) Uspostava međunarodnih odnosa sa Svetom Stolicom znači međunarodni prestiž za novu državu.

“U razgovoru sa Stepincem Maršal je stalno isticao da Sveta Stolica nije sklona nama Slavenima. Nadbiskup je to dokumentirano opovrgnuo, i crkvenim primjerima Dalmacije i Istre i Međimurja”, naglasio je biskup Perić i ispričao kako je u Rimu 26. siječnja 1946. Maršal svećenicima Svetozaru Ritigu i Boži Milanoviću kazao da je preko Moskatela, službenika Jugoambasade pri Svetoj Stolici, uputio zahtjev Svetoj Stolici da makne Stepinca. Ali je Sveta Stolica odgovorila da to ne može napraviti bez kanonskog postupka. I Tito dodaje, rekao je autor knjige Nada koja ne postiđuje: „Ako bi se sam nadbiskup zahvalio, čitav ovaj sudbeni postupak bio bi obustavljen. Pa nadbiskup neka ide kud hoće, pa i u Rim.”

Ako je Stepinac bio zločinac, treba ga kazniti, a ne pustiti, naglasio je biskup Perić.

Daljnjom analizom odnosa između Tita i blaženog Alojzija Stepinca, autor knjige ukazuje na koje je sve načine Tito pokušao maknuti blaženika iz Jugoslavije. U jednom trenutku ga slikovito naziva “novim Mojsijem”, koji je trijumfirao nad faraonom Titom u ovom životu.

U ožujku 1947., pet mjeseci nakon osude Stepinca, u Lepoglavu u službeni posjet Stepincu dolazi Vladimir Bakarić, predsjednik Vlade Federativne Narodne Republike Hrvatske, koji Stepincu, ne bez pristanka Maršala, nudi ispisani formular da Tita zamoli za pomilovanje i bit će odmah pušten, može napustiti Hrvatsku. No, Nadbiskup odvažno i pronicljivo odbija i zavodljivo pomilovanje i nepovratno putovanje u Vatikan. Neće amnestiju, hoće reviziju procesa pred neovisnim sudom.

Tito je u razgovoru za brojne strane medije izjavljivao kako je spreman osloboditi Stepinca pod uvjetom da napusti Jugoslaviju i ode u Vatikan ili bilogdje drugdje. Stepinac odbija takvu mogućnost, a i sam Papa ne zove ga u Vatikan već ga ohrabruje u njegovoj mirnoj i čistoj savjesti. Ako bi pristao otići u Vatikan ili u neki samostan, priznao bi se krivim. Nadbiskup ne traži slobodu s krivnjom, nego obnovu procesa pred neovisnim sudom.

Dotaknuvši se maršalovog pritiska na Stepinca i katoličku crkvu u Hrvata, da treba “olabaviti” doticaj s Rimom, nadbiskup Perić je pročitao Alojzijev komentar na taj pritisak:

“Oni bi nam željeli nacionalnu crkvu, crkvu po uzoru na rusku kojom zapovijeda Staljin. Takvoj crkvi oni bi rado dali subvencije, plaće, vratili posjede, nju bi oni slavili novinama i koješta drugo. Ali je pitanje bi li takva crkve zasluživala uopće ime Crkve Kristove.”

26. kolovoza 1958. katolički su biskupi ponudili kardinalu Stepincu mogućnost da će oni tražiti njegovo oslobođenje povodom 60. obljetnice njegova života, rekao je biskup Perić i istaknuo da je Stepinac odgovorio: „Moja je jedina ambicija na ovome svijetu izdržati do kraja i preminuti u milosti Božjoj!”

“Sučelila su se dva svijeta, odnosno dvije države. Civitas Dei – Božja država sa sustavom savjesti kao Božjega glasa i zakona – u kardinalu i Civitas Terrena – zemaljska država bezbožne revolucionarne komunističke svijesti u maršalu. Odnosno kraljevstvo bogoljublja, Božje istine i pravde u Stepincu i kraljevstvo sebeljublja i lukavštine i laži u Brozu”, zaključio je biskup Ratko Perić.

Poslušajte čitav govor biskupa Perića

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Ratnika rodila je mati, Domovino morala bi znati

Objavljeno

na

Objavio

VITEZ ĆIKOTA

Ratnika rodila je mati,
Domovino morala bi znati.
Ti ga majci bez milosti uze,
ostavi joj samo bol i suze!

Kad bi mogla ova pjesma moja
opjevati tog najvećeg heroja,
što za narod ne žali života,
Maria Hrkaća zvanog Ćikota!

Pisao bi, nikad stao ne bi,
a znao bi duboko u sebi,
da ni jedna pjesma moja,
ne može opjevat tolikog heroja!

Bez imalo straha na licu,
prikriži se, poljubi šahovnicu,
gordo poput jarbola stoji,
prkosi smrti jer je se ne boji!

Ali smrt uzima heroje
baš zato što je se ne boje!
I kao da je čekala njega,
viteza sa Širokog Brijega!

Uzela je tijelo i ništa više,
velikim slovim u povijesti piše
i ostat će pisano nakon svega:
VITEZ ĆIKOTA SA ŠIROKOG BRIJEGA!!!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

Na današnji dan 1993. godine poginuo je jedan od ratnih heroja, jedna od legendi iz vremena Herceg Bosne, Mario Hrkać – Ćikota. Život je položio u okolini Sovića kod Jablanice u borbama s Armijom BiH, sastavljenom od mudžahedina, pretače ISIL-a koje je osobno pozvao i podržavao predsjednik Republike BiH Alija Izetbegović.

Ćikota i mnogi njegovi suborci bili su trn u očima zvijeri istreniranih za ubijanje, dovedenih s određenih područja arapskih i islamskih zemalja, gdje je obezglaviti čovjeka bilo sasvim normalno. Nažalost, takvu praksu pripadnici odreda EL-Mudžahid primijenili su i među Hrvatima i među Srbima, te su djelovali pod zastavom: “Naš put je džihad”. Zapovjednik Kažnjeničke bojne od 15. kolovoza 1992. po kojem je 83. domobranska pukovnija iz Širokog Brijega nazvana njemu u čast nikad se nije predavao višestruko nadmoćnijim protivnicima i oni koji ga se sjećaju tvrde da je unatoč mladosti bio zapovjednik kojeg se poštivalo i zahvaljujući kojem su dobivene mnoge teške bitke.(grude.com)

 

Velimir Velo Raspudić: Sve se može zaboraviti ali oni !!!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Senzacija iz poljudskog samostana: pronađeno 30 knjiga Marka Marulića

Objavljeno

na

Objavio

Prava senzacija objavljena je iz biblioteke franjevačkog samostana uz drevnu crkvu Gospe od Poljuda u Splitu: pronađeno je trideset knjiga, među njima i inkunabule (tiskane do 1500. godine) iz osobne biblioteke Marka Marulića (1450. – 1524.), splitskog humanista i oca hrvatske književnosti, već za života čuvenog u starom svijetu, s njegovim bilješkama na marginama i nekoliko ilustracija!

Ovu vijest je pred uskim krugom zainteresiranih štovatelja i stručnjaka za Marulovo djelo iznio Zvonko Pandžić, viši studijski savjetnik pretežito u njemačkim institucijama, koji se godinama bavi klasičnom filologijom te pronalaskom, proučavanjem i objavljivanjem djela starih hrvatskih autora.

Dr. fra Bernardin Škunca pojasnio je kako je došlo do ovih otkrića, navodeći kako ni fratri u samostanu nisu bili svjesni što se stoljećima čuva u biblioteci, piše SlobodnaDalmacija

– Knjižnica našeg samostana na Poljudu bila je klasificirana po sistemu veličine knjige, stare knjige, kodeksi i nova izdanja. Nedavno smo ozbiljno prionuli sistematizaciji biblioteka i arhiva u suradnji s Gradskom knjižnicom Marka Marulića, a u ime braće bili smo zaduženi fra Šime Škibola i ja, te jedna knjižničarka. Znali smo da je Marulić oporučno samostanu na Poljudu ostavio nekoliko knjiga iz svoje biblioteke, ali sve je promijenio dolazak Zvonka Pandžića, koji je prema Marulićevu rukopisu na marginama otkrio kako ih ima puno više, te je zasad izdvojio trideset takvih volumena. Stoga smo odlučili potaknuti daljnje istraživanje kako bi se utvrdila prava vrijednost inkunabula i knjiga iz knjižnice Marka Marulića, koja je bila jedna od najznačajnijih u tadašnjem Splitu – objasnio je fra Bernardin.

Istraživač Pandžić je naveo kako je riječ o trideset inkunabula i knjiga tiskanih od 1471. do 1522. godine različitog sadržaja: tu je nekoliko izdanja Biblije, klasična rimska djela, izdanja s područja teologije, pravne znanosti, čak i medicine…

– Marulić je franjevcima darovao ne tri, kako stoji u oporuci, nego najmanje trideset knjiga, očito još za života, tako da je oporučno odlučivao samo o preostaloj biblioteci. Kako je pokopan kod franjevaca konventualaca u crkvi sv. Frane na Obali, zacijelo je i njima nešto ostavio, iako ih ne spominje u oporuci. Međutim, ti su franjevci 1607. godine, njegujući oboljele od kuge, zajedno s bolesnicima redom izumrli, a gradske vlasti dvije godine nisu dopuštale pristup samostanu. Potom su svu pokretninu, odjeću, knjige i slično potopili u živo vapno, a dvije ili tri inkunabule, koliko ih danas posjeduju, donesene su kasnije. U svakom slučaju, franjevci opservanti na Poljudu sada čuvaju više inkunabula nego sve druge splitske knjižnice zajedno – kazao je Pandžić, dodavši kako se na Poljudu čuva i Marulićev Evanđelistar iz 1516. godine.

– Znamo da su ti svesci bili Marulovi jer smo u njima pronašli njegove vlastoručne rubne komentare, a ima ih već prema svesku i Marulićevu interesu za određenog pisca, od nekoliko pa do tisuću, primjerice u Rhetorica ad Herennium i Sermones, te propovijedima franjevca Bernardina de Bustisa. Posebno je zanimljivo uočiti kako je Marko Marulić bio i sitnoslikarski nadaren jer nalazimo brojne crtane ukrase, manicule i vitice, inicijale i dva veća crteža: skicu zvonika Sv. Dujma, za koji je oporučno ostavio novac, te minijaturu turskog ratnika s turbanom, bradom, karakterističnim hlačama i isukanom sabljom! Očito je riječ o brzopoteznim skicama, a ne preciznim crtežima jer se tinta prenijela i na sljedeći list, što govori da je knjiga bila brzo zatvorena – otkriva Pandžić, kojeg pitamo kako je baš na Poljudu odlučio tražiti Marulove libre.

– Tražio sam latinske predloške za Marulićeve hrvatske prijevode, parafraze, vitae… o kojima sam pisao u knjizi “Nepoznata proza Marka Marulića”. Među dvadesetak Marulovih hrvatskih proznih rukopisa, u prvoj proznoj zbirci hrvatskoga “volgare illustre” je i prijevod “Dijaloga Grgura Velikoga pape”, a po Badalićevu popisu, ovdje se trebalo nalaziti latinsko izdanje te knjige.

To je, dakle, mogao biti metatekst Marulićeva hrvatskog prijevoda tog djela, to prije što nitko drugi u Splitu nije imao te “Dijaloge”. Njih, međutim, još nisam našao, nekoliko je inkunabula posloženo na pogrešnome mjestu, ali sam pronašao brojna druga tiskana i Marulovom rukom komentirana djela, također metatekstova njegovih prijevoda – pojašnjava “lovac na izgubljena djela” starih hrvatskih pisaca.

Napominje kako će ovo otkriće donijeti puno više podataka o njegovoj lektiri i interesima te u mnogim pojedinostima preciznije i nanovo interpretirati do danas poznata latinska i hrvatska djela Marulova.

– Bilo bi nužno sva ova djela, odnosno “glossae marginales”, također objaviti i znanstveno kontekstualizirati. Budući da sam u marulologiji jedna vrsta filološkog “advocatus diaboli”, vjerojatno me se neće pitati, ali kad bi me se ipak pitalo, sve bih ove knjige već ujutro počeo snimati u semantičku bazu podataka. Marko Marulić, kao najeuropskiji pisac u hrvatskoj književnosti i kulturi, svojim je djelom bio prisutan u gotovo svim europskim zemljama oko dva stoljeća u originalu i brojnim prijevodima. Stoga bi upravo njegova djela u Hrvatskoj i Europi, po uzoru na neke njemačke humaniste, trebala biti pristupačna svim istraživačima u digitalnom obliku u raznim formatima, što je moguće i ostvarivo. Tako bi se mogla lakše i brže priređivati kritička izdanja Marulićevih djela – zaključuje Zvonko Pandžić, predlažući da se formulira zahtjev za europski projekt kulture “Marcus Marulus”.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari