Pratite nas

Događaji

GOVOR JOSIPA PEČARIĆA – Predstavljanje knjige “Ništa se još promijenilo nije” u Sisku

Objavljeno

na

Na predstavljanju knjige “Ništa se još promijenilo nije” u Zagrebu govorio sam o onima kojima smeta ZDS:

Zato im je napad na pozdrav ZA DOM SPREMNI ostao kao jedina nada da će uspjeti u nečemu izvojevati pobjedu. Otud toliki napadi na Thompsona već više od 15 godina. Otud napadi i na HOS-ovce. Otud napadi na pozdrav ZA DOM SPREMNI!

Moramo priznati da im je doista izvrsna satisfakcija poraz – makar i toliko dugo poslije rata – onih koji su im budili strašan strah od samog početka rata i koje vjerojatno najviše krive što su na kraju pretvoreni u zečeve!»

O tome sam govorio i prije tjedan dana u Širokom Brijegu i na Radiju Međugorje u razgovorima s fra Mariom Knezovićem:

 

Jučer je stigla potvrda iz Beograda da se radi upravo o tome. Naslov teksta s portala dnevno.hr:

TRAŽE UKIDANJE USTAŠKIH MIROVINA

SRBIJA ZBOG HOS-A UCJENJUJE VLADU RH! ‘Zabranite Udruge koje se služe grbom na kojem piše ZDS, pa ćemo vam vjerovati’

http://www.dnevno.hr/vijesti/regija/srbija-zbog-hos-a-ucjenjuje-vladu-rh-zabranite-udruge-koje-se-sluze-grbom-na-kojem-pise-zds-pa-cemo-vam-vjerovati-1005085/

Naravno, sjetimo se da sam i tada i mnogo puta ponovio tj. upozoravao kako su oni za vrijeme fašističke (bolje reći nacističke) agresije na Hrvatsku hrvatske branitelje nazivali ustašama a hrvatsku državu Tuđmanova ustaška država.

To i sada ponavljaju, a znamo da svo vrijeme to ponavljaju fašisti, pardon antifašisti u Hrvatskoj.

Doista, i jednima i drugima pobjeda protiv HOS-ovaca je itekako važna. Ponovimo ono što treba stalno govoriti: stravično su se bojali i od samih oznaka HOS-a, kao što su se bojali i od Thompsonove pjesme “Bojna Ćavoglave” koja počinje pozdravom “Za dom spremni”.

Onima od kojih su hrvatski ratnici napravili zečeve itekako bi velika satisfakcija bila pobjeda protiv onih od kojih su se najviše bojali. Makar to bilo i više od 20 godina nakon završetka rata.

Međutim, jučer je za njih bio važan dan jer je objavljen sastav vladinog Vijeća za suočavanje s prošlošću.

Otud i reagiranje iz Srbije, a slično imamo i u RH – od “Dokumente”, koju vodi od HNES etički osuđena za veleizdaju Vesna Teršelič;

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/documenta-popljuvala-plenkovicevo-povjerenstvo-za-suocavanje-s-prosloscu-1005266/

U utorak je na predstavljanju knjige akademika Davorina Rudolfa, na kojoj je nazočan bio i Predsjednik i HAZU i novoimenovanog Vladinog vijeća akademik Zvonko Kusić, prof. dr. sc. Zdravko Tomac rekao prema portalu narod.hr:

“Tomac je ocijenio i kako pozdrav „Za dom spremni“ na ploči postavljenoj poginulim braniteljima nema nikakve veze s ustaškim pozdravom. Hrvatski branitelji iz Domovinskoga rata na čelu s predsjednikom Tuđmanom borili su se za slobodnu i demokratsku državu Hrvatsku, rekao je Tomac dodavši kako je Domovinski rat temelj današnje Republike Hrvatske.”

http://narod.hr/kultura/predstavljena-knjiga-akademika-davorina-rudolfa-stvaranje-hrvatske-drzave-1991

Njegov govor je objavljen na Portalu HKV-a pa možemo dodati što je bivši potpredsjednik Vlade nacionalnoga jedinstva još rekao:

“I na kraju jedna rečenica o čistoći Domovinskog rata. Mladi HOS-ovci ginuli su za demokratsku Hrvatsku, a ne za fašističku totalitarnu Hrvatsku, ginuli su u borbi protiv obnovljenog srpskog fašizma. Dakle, bili su objektivno antifašisti i zato je strašna uvreda kada bilo tko pokušava spomen ploču tim mladićima u Jasenovcu prikazati kao uvredu žrtvama Jasenovca. Mladići u Domovinskom ratu borili su se za slobodu i protiv fašizma dakle borili su se protiv one ideologije koja je učinila Jasenovac.
Mi u Hrvatskoj moramo dobiti borbu protiv te pete kolone koja stalno obnavlja lažne optužbe i koja stalno nameće krivnju iz prošlosti na temelju očitih krivotvorina i laži.”

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/26124-prof-dr-sc-zdravko-tomac-tudmanova-velika-hrvatska-nema-nikakve-veze-s-pavelicevom-velikom-hrvatskom.html

Kada znamo da smo nedavno iz Akademije u Hrvatskom saboru napadnuti akademik Stanko Popović i ja zbog Peticije ZDS kojom smo prije dvije godine branili Marka Perkovića Thompsona i simbol Domovinskog rata “Bojnu Čavoglave”, onda je itekako važno da je akademik Kusić mogao čuti prof. Tomca. Tada su neki povjesničari s Filozofskog fakulteta, među kojima je bio i član Vladinog vijeća prof. dr. sc. Ivo Goldstein zahtijevali da se svim povjesničarima koji su na taj način branili Domovinski rat isključe iz strukovnih udruga.

Zapravo upitno je je li Goldstein član tog povjerenstva kao professor ili kao veleposlanik koji u svom uredu u Parizu ima sliku Josipa Broza Tita. Teško je povjerovati da je tu kao povjesničar jer je poznato što o njemu kao povjesničaru misle brojni hrvatski povjesničari. Dovoljno je pogledati moju knjigu “Zabranjeni akademik / Prijevarom u HAZU” u kojoj su na str. 141-439 dani njihovi radovi u kojima pišu o njegovoj (ne)stručnosti. Knjiga je pisana povodom neizbora Goldsteina u HAZU kada je na Izbornoj skupštini dobio manje od jedne trećine glasova nazočnih – najmanje u povijesti Akademije.

S druge strane možda je on postao član zato što smo prije dvije godine, na što je već upozorio Marko Ljubić, prof. dr. sc. Matko Marušić i ja uz podršku niza akademika, biskupa, nadbiskupa, sveučilišnih profesora pisali Predsjedniku HAZU akademiku Kusića tražeći da Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti donese deklaraciju o slobodi znanstvenoga istraživanja i da djeluje kao autoritet, inicijator, organizator i medijator u znanstvenim raspravama o neriješenim pitanjima u odnosu na događaje u Hrvatskoj u vrijeme II. svjetskoga rata i poslije njega. Dakle nešto slično što se i sada traži, a Akademija nam je odgovorila da nema potreba za tako nešto.

Zapravo do Pisma je došlo zato što je poseban savjetnik tadašnjeg predsjednika Vlade Slavko Goldstein, otac Iva Goldsteina, najavio zabranu istraživanja posebno vezana za Jasenovac.

A ideja koju sada realizira Vlada je nešto što sam pokušao u HAZU ostvariti prije 15ak godina. Naime, u vrijeme kada Saborska Komisija za žrtve rata i poraća još nije bila ukinuta, premda joj je rad bio onemogućen. Vladimir Žerjavić je želio da Akademija izađe u javnost sa svojom brojkom žrtava Jasenovca. Predsjednik Akademije je organizirao sastanak u HAZU na kome smo uz Žerjavića bili akademik Bilandžić i ja. Žerjavić i Bilandžić su predlagali da u tome sudjeluju i Goldsteini i predstavnici SUBNORA. Naravno, prijedlog mi je bio potpuno neprihvatljiv pa sam inzistirao da se sastanu svi koji se bave žrtvama.: dr. Josip Jurčević, znanstvenici iz Hrvatskog instituta za povijest, Kazimir Sviben i Vice Vukojević iz Saborske komisije za žrtve rata i poraća, ali i predstavnici domobranskih udruga kada su već trebali biti pozvani i oni iz SUBNOR-a. To je prihvaćeno i poziv je trebao sastaviti ing. Žerjavić. Ne samo da je to bilo logično nego i važno jer je kroz razgovor postala jasna njegova želja da taj broj bude njegov broj, tj. želio je potvrdu Akademije za svoje brojke. Poslije nekog vremena akademik Bilandžić mi je rekao da Žerjavić nije dao tekst poziva. Žerjavić je tvrdio suprotno. Zamolio sam ga da tekst ponovi, kako je i sugerirao Bilandžić. Žerjavić me je nazvao poslije nekoliko mjeseci i kazao da je tekst preveden i da ga trebam samo potpisati. Iznenadio sam se. Prijevod poziva za okrugli stol!? To, naravno, nije bio poziv već završni tekst. Naravno, odbio sam potpisati tako nešto. Jasno mi je bilo da bez nazočnosti dr. Jurčevića, ljudi iz Hrvatskog instituta za povijest, Saborske komisije i domobranskih udruga u tekstu može biti broj koji korespondira broju Draže Mihailovića, a koju promiču i Goldsteini (“oko 80 000 do 90 000 žrtava za cijeli jasenovački kompleks”)”. Nazivam je i velikosrpska brojka Goldsteinovih i Draže Mihailovića. Žerjavić je došao do brojke od nekih 70.000 i tvrdio je kako je povećavao brojke iz pijeteta prema žrtvama, ali mu Goldsteini u svojoj knjizi spočitavaju da su one za Židove – premale.

Znamo da su najnovija istraživanja potvrdila ispravnost mog postupka. U to vrijeme nisam ni znao da je u Jasenovcu pronađeno manje od 500 posmrtnih ostataka i da je dvojbeno iz kojeg vremena oni jesu jer je potvrđeno postojanje ovog logora i poslije rata!

Međutim, trebamo stalno imati u pameti da je ovdje riječ o napadu na Domovinski rat i da nikada HOS, “Bojna Čavoglave” i sl. ne bi bili problem, da oni koji sprovode velikosrpski Memorandum SANU 2. iz Hrvatske nisu svjesni da ne mogu izravno napadati Domovinski rat.

To su i pokazali napadom na spomen obilježja onima koji su dali svoje živote za Hrvatsku.

Spomenut ću kako je još 2002. godine kada su iz Haaga pokazali svoje zanimanje za generala Bobetka postalo jasno da se radi o napadu na Domovinski rat u Zagrebu osnovan Odbor za promicanje istine o Domovinskom ratu. Ušli su predsjednici skoro svih većih stranaka i udruga proizašlih iz Domovinskog rata, a za predsjednika je bio predložen član najveće hrvatske stranke. Tada je general Bobetko poslušao moju sugestiju da predsjednik Odbora bude Predsjednik HAZU akademik Ivo Padovan. Uslijedili su napadi “antifašista” i iz Akademije, pa se on ubrzo povukao. Zamjenio ga je Predsjednik Matice Hrvatske Igor Zidić. Ako pogledamo članove današnjeg Vijeća vidimo da su prva dva člana Predsjednici HAZU i Matice Hrvatske!

Znamo da je tada sakupljeno dovoljno potpisa za Referendum o promjeni Ustavnog zakona o suradnji sa sudom u Haagu, ali Račanova vlada nije poštivala volju građana iako su po Ustavu morali održati taj referendum.

Dakle i ovo Vijeće je na tragu tih pokušaja, a činjenica da su u njemu i osobe poput prof. dr. sc. Željka Tanjića, rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta, Mladena Ančića, redovitog profesora na Odjelu za povijest Sveučilišta u Zadru, dr. sc. Ante Nazora, ravnatelja Hrvatskog memorijalno – dokumentacijskog centra Domovinskog rata ili dr. sc. Ivice Lučića, višeg znanstvenog suradnika u Hrvatskom institutu za povijest može nam garantirati da neće biti donešene odluke protiv Domovinskog rata. A što se suočavanja s istinom iz Drugog svjetskog rata, to već i nije tako jednostavno. Toliko laži je “u igri” da je doista teško zamisliti da bi jedno Vijeće moglo doći do te istine u najavljenih godinu dana rada. A istinsko suočavanje s istinom iz Drugog svjetskog rata i poraća tzv. antifašista doista bi bilo bolno i ne vjerujem da su oni sposobni suočiti se s njom!

Da, naslov naše knjige je s pravom “Ništa se još promijenilo nije”, zar ne.

A zašto je to tako?

Pa tko bi drugi mogao dati bolji odgovor od našeg biskupa Košića. On je

U Homiliji na misi za dr. Antu Starčevića, Šestine, 28. veljače 2017. rekao:

“Pri tome dr. Starčević kaže još jednu zanimljivu misao:

Dok budemo imali domaćih izdajica, dotle ćemo imati tuđinaca gospodara. Izdajica ćemo imati dok se narod ne osvijesti.’ (Djela, knj. I, str.81) No, pitamo se danas, 121 godinu nakon njegove smrti, je li se naš narod osvijestio? Na žalost, dok imamo domaćih izdajica pa i veleizdajica, moramo s gorčinom reći: ne, nismo još dozreli u vlastitom suverenitetu i samoodređenju. Da bismo pak to postigli, potrebno je samopoštovanje.

U istinu, bez samostalnosti i neovisnosti narod ne može biti narodom, osobom; nego je samo puk, množina čeljadi.’ (Djela, knj. III, str. 105), rekao je. I još: ‘Jedino uz samostalnost mogu cvasti narodi, zemlje i gradovi.’ (Ante Starčević: Izabrani spisi, priredio dr. Blaž Jurišić, Zagreb 1943., str.416)

Danas, kada imamo već više od četvrt stoljeća slobodnu i neovisnu državu Hrvatsku, mogli bismo reći da je cilj narodne države ostvaren. Za tu su slobodu i neovisnost tisuće naših najboljih mladića i djevojaka, muževa i žena, dali svoje živote, prolili svoju krv. Kada o tome razmišljamo, pitamo se kako je onda još moguće da neki tako čeznutljivo gledaju na „egipatske lonce“, odnosno vrijeme neslobode i propale zajednice naroda koja je tlačila naš hrvatski narod? Narod bi se trebao osvijestiti. Da, ali da bi se narod osvijestio, potrebni su mu izgrađeni i moralni pojedinci, svjetionici poput svetog našeg blaženika Alojzija Stepinca. I on je smatrao da je najbolje da naš hrvatski narod bude samostalan, da ne bude zajedno s drugim narodima jer je držao da su osobito Srbi i Hrvati toliko različiti narodi da ne mogu živjeti zajedno. Čak je nedavno i papa Franjo to rekao, kad je u intervjuu jednom španjolskom mediju, izjavio da „narode bivše Jugoslavije nikakvo ljepilo ne bi zadržalo zajedno, toliko su različiti“. A oni koji ne prihvaćaju blaženog Alojzija i žestoko ga napadaju, dok se istodobno prave kao da prihvaćaju papu Franju, u biti ne prihvaćaju njihovu misao, koja nije nadahnuta nikakvom mržnjom već realnom procjenom. A zašto im ne odgovara to što je rekao blaženi Alojzije, a što je već učio dr. Starčević, i ponovio papa Franjo? Zato što ne mogu više biti gospodari nad našim hrvatskim narodom. To je razlog njihovih napada i izmišljanja mržnje, da bi prikrili svoje namjere. Često je na žalost upravo tako razlog da se optužuje druge, kad se ne žele razotkriti vlastite nečasne i nepravedne namjere.”

Zato smo s pravom ovu knjigu u povodu 25. Obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske posvetili hrvatskim vitezovima, a napose pripadnicima HOS-a, koji su ginuli za Hrvatsku uz pozdrav ZA DOM SPREMNI, zar ne?

Akademik Josip Pečarić

MARKO LJUBIĆ

U svom izlaganju Marko Ljubić je također govorio o novom Vijeću. On je o Vijeću objanio i izvrstan članak na portal narod.hr pa iz tog teksta možemo izdvojiti I dio o kome je govorio I u Sisku:

Kako je onda moguće očekivati razuman i koristan rad i rezultate rada ovoga Vijeća, s pravom će se pitati ljudi?
Pa već je formiranjem to postignuto.

Naime, ako stvari stavimo u blisku retrospektivu, prisjetit ćemo se da su samo nazad dvije godine akademik Pečarić i profesor Marušić, reagirali ispred hrvatske akademske zajednice na vrlo grubu prijetnju Slavka Goldsteina, tadašnjeg savjetnika predsjednika vlade Zorana Milanovića, da on neće po cijenu života dopustiti reviziju i otvaranje povijesnih tema kao što je Jasenovac.

S pozicije s koje je Goldstein govorio to je bila čista prijetnja, a tadašnji predsjednik vlade je s tim u svezi isticao nekoliko puta pred televizijskim kamerama da je Hrvatska zapravo osmislila i prva pokrenula zločin holokausta u cijeloj Europi, te da je bila rodonačelnik zla kojega je kasnije samo razvio Hitler. Sumnja li netko da je to bio supotpis Slavka Goldsteina.

Ne vjerujem.

Tada je peticiju koju je potpisalo više od dvije stotine akademika, profesora znanosti, biskupa i pripadnika akademske elite u Hrvatskoj, ignorirao doslovno sve do jedan tzv. pretežiti ili mainstream medij, vlada je šutjela, a HAZU se usudio poslati nakon moga višemjesečnoga inzistiranja isključivo meni tada, izbjegavajući ostale medije, izjavu u kojoj kažu da nisu primijetili prijetnje i sprječavanje slobode znanstvenog istraživanja, ali se ipak zauzimaju za – slobodno istraživanje i primjenu znanosti na sva moguća društvena pitanja.

I to priopćenje iako je bilo kako bi Zagorci rekli ni vrit ni mimo, bilo je svojevrstan dobitak.

A danas vlada inicira osnivanje Vijeća koje će, da ponovimo: „Predložiti sveobuhvatne preporuke usmjerene na suočavanje hrvatskoga društva s nedemokratskom prošlošću, što podrazumijeva prijedloge za očuvanje kulture sjećanja, znanstveno istraživanje, dokumentiranje, politiku imenovanja ulica i trgova, omogućavanje pristupa arhivskoj građi te način obrazovanja djece i mladih u vezi kršenja ljudskih prava i temeljnih sloboda za vrijeme vlasti nedemokratskih režima“.

Što očekivati od toga Vijeća?

Ljudi koji se bave studioznim analizama javnoga diskursa, političkim analizama i uopće djelovanjem i funkcioniranjem društvenih institucija, političkih stranaka i političara, te analizom metodologije postizanja političkih iskoraka i ciljeva u realnome društvu, znaju da je javna, dakle medijska i tzv. govorna legalizacija prvi korak u stvaranju atmosfere, a zatim i potencijala za rješavanje nekoga problema.

Da napravimo malu digresiju i pitamo, zašto i zbog čega tolika erupcija mržnje, histerije i internacionalizacije nasrtaja na Željku Markić i UiO, zbog argumentiranih pitanja i zahtjeva o financiranju „Novosti“?

Zbog toga što je to izgovoren zahtjev, što je to legalizacija ideje i razumnoga pitanja te odgovornosti i fokusa na neprijateljsko divljanje te velikosrpske skupine i pokazivanja ne samo političarima i institucijama, nego prije svega stvaranje klime u narodu da se to – smije.

A to je prvi korak u urušavanju metodologije zla.

I prag s kojega zlo vrišti do nebesa, svjesno da mu se ruši zamak.

Danas više neće ni Goldstein, ni Jakovina, ni Klasić ni pokušati javno, kao što su tražili nakon inicijative akademika Pečarića o legalizaciji „Za dom spremni“, praktično izolaciju i izgon s fakulteta i Akademije čitavoga niza slobodnomislećih ljudi, samo zbog tadašnje drskosti ili hrabrosti da iziđu s tim zahtjevom. Vremenski odmak od tada je kraći od dvije godine.
Danas predsjednik Vlade mirno govori kako ploča poginulim braniteljima HOS-a u Jasenovcu nije neprihvatljiva, niti dopušta da ju se silom države uklanja.

To znači legalizacija svakoga pojedinačnoga pitanja, jer postupak Andreja Plenkovića nije pao s Marsa, niti je to plod njegove vizije, snova ili nekakvoga otkrića u ranojutarnjim satima prilikom ustajanja. Plenkovićev postupak i ovu odluku utabalo je stotine slobodnih ideja, riječi i ljudi, da bi danas bila moguća.

Jednostavno, svi mi koji ponavljamo, afirmiramo i pomičemo granice hrvatske slobode, autori u medijima, mediji, komentatori ispod tekstova s najslobodnijim zahtjevima, ljudi na ulicama, trgovima, te u političkim strankama i inicijativama svakim danom smo probijajući okove koje su praktično više od sedamdeset godina sa svojih pozicija držali zaključane izvan svake sumnje Goldsteini i Zakošeci, danas imamo satisfakciju da su i oni samim svojim mjestom u Vijeću pristali na – legalizaciju razgovora o svakom povijesnom pitanju.

A to je golem iskorak i siguran pravac urušavanja neslobode.

Najvažnija stvar koja se može postići i koju će se teško usuditi osporavati Zakošek ili Goldstein jest primjena dokazane znanstvene metodologije i potpuna sloboda institucionalnoga i ovlaštenoga istraživanja hrvatske prošlosti i svih, baš svih pitanja, što se god skrivalo u, i pod njima.

Tu prestaje prostor za provokatore tipa Teršelič.

http://narod.hr/hrvatska/marko-ljubic-politicka-odluka-o-formiranju-vijeca-pobjeda-je-suverenisticke-hrvatske

BISKUP DR: SC: VLADO KOŠIĆ

Domaćin Predstavljanja biskup Vlado Košić ga je najavio na svom facebooku komentirajući i novoosnovano Vijeće:

Razmišljam o Povjerenstvu za Suočavanje s prošlošću koje je osnovala Vlada. Dobro je da se konačno o tome raspravlja, i ja sam bio potpisnik jednog apela da HAZU organizira znanstvenu raspravu o pozdravu Za dom spremni. Tada su nas napali mnogi, a naš predsjednik HBK mons. Puljić predložio je javnu raspravu o tome. Drago mi je da je predsjednik HAZU imenovan predsjednikom tog povjerenstva. Drago mi je da je i akademik Damjanović unutra. Također prof. Tanjić, rektor HKS-a, kao i dr. Nazor i dr. Lučić. Poznajem još dr. Goldsteina i dr. Zakošeka, ali mislim da oni nisu trebali biti članovi tog povjerenstva jer su stare komunističke duše što je svima poznato. Ali se pitam zašto je sve članove morala imenovati politika? Kad bi se bilo nas poslušalo u spomenutom apelu, tada bi HAZU to trebala organizirati i imenovati članove. U tom bi se slučaju moglo govoriti o neovisnom tijelu, no sad je to ipak samo političko tijelo koje očito treba zadovoljiti neke zadatke koje mu je nametnula politika, a ne nalaženje objektivne istine. Kad bi se mene pitalo, ja bih svakako stavio akademika Josipa Pečarića u to povjerenstvo. On je već nekoliko knjiga napisao o tome. A večeras je u Sisku, u 19.30 je promocija knjige kojoj je suautor s dr. Josipom Stjepandićem znakovita naslova “Ništa se još promijenilo nije”. Bit će svakako zanimljivo čuti i gos. Nikolu Štedila, žrtvu udbe, te briljantnog novinara Marka Ljubića. Bit će sigurno zanimljivo.

https://kamenjar.com/akademik-josip-pecaric-hercegovac-iz-boke-predstavio-svoje-nove-knjige-u-sirokom-brijegu/

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Događaji

ZAŠTO ZAPADNIM ZEMLJAMA TREBA SUD U HAAGU!?

Objavljeno

na

Objavio

GOVOR NA PREDSTAVLJANJU KNJIGE “GENERAL PRALJAK”

Dopustite mi na početku da vas sve lijepo pozdravim i zahvalim vam se što ste došli u ovako velikom broju. Posebna zahvalnosti obitelji našeg generala….

Zahvaljujem se Ministarstvu branitelja što je pomoglo tiskanju knjige, kao i g. Branku Hrkaču koji je napravio korice.

Predstavljačima akademiku Dubravku Jelčiću i Mati Kovačeviću, koji je napisao i Predgovor knjige, što su izvrsno predstavili knjigu.

Biskup dr. Vlado Košić vas je sve pozdravio iz bolnice. Nije ništa strašno i sutra izlazi, ali nam je poslao poruku:

„Najprije vam obojici čestitam na knjizi!

Čestitam i na lijepim riječima potpore gospođe Predsjednice Republike!

Podsjetio bih samo da sam još u funkciji predsjednika komisije HBK Justitia et pax pozvao naše vjernike i hrvatsku javnost na molitvu za oslobađajću presudu našoj hrvatskoj šestorki u Haagu. Bilo je to prije prvostupanjske presude. Krajem prošlog mjeseca uputio sam pismo župnicima i samostanima moje Sisačke biskupije da u nedjelje 5.,12.,19. i 26. studenoga na misama s vjernicima mole za oslobađajuću presudu hrvatskim uznicima u Haagu. General Slobodan Praljak bio je i zapovjednik obrane moje župe Sunje te prema njemu mi gajimo osobitu zahvalnost. Nadam se da će Bog uslišiti naše molitve te će nekad zloglasni dan 29. studenoga 2017., kao što je to postao 16. studenoga 2012. po oslobođenju generala Ante Gotovine i Mladena Markača, za sve nas Hrvate, i u RH i u BIH, biti pobjednosni dan istine i pravde. Za to se molim i želim svima Božji blagoslov.

S poštovanjem

+Vlado Košić“

Pozivam vas da pljeskom pozdravimo biskupa.

Veliki HRVATSKI biskup nije slučajno spomenuo riječi potpore Predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Te riječi su obilježile ovo predstavljanje pa ih ponovimo:

„Doprinos generala Slobodana Praljka obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije te obrani opstojnosti hrvatskog naroda na njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskoga rata od velike je važnosti. Ovih dana, kada se nadamo pravednom sudskom pravorijeku i njegovu oslobađanju, kao i oslobađanju drugih hrvatskih uznika, ova knjiga izlazi kao doprinos istini o njemu i o tom povijesnom razdoblju borbe hrvatskog naroda za slobodu, istini koju je on nakon rata na mnoge načine ustrajno branio svojom riječju. Ujedno je ova knjiga svojevrsna zahvalnica za sve što je učinio za svoj narod.“

Predsjednica jasno poručuje da je jedina ispravna odluka suda u Haagu oslobađanje nepravedno optuženog generala Praljka i drugih hrvatskih uznika. Svaka drugačija odluka je zapravo presuda tom sudu! A zapravo to i jeste poruka koju smo željeli odaslati kada smo predlagali da se generala Praljka predloži za Nobelovu nagradu za mir!

Bilo kako bilo čini mi se kako je najbolje pročitati Uvod u moju prvu knjigu o tom sudu: SRAMOTNI SUD U HAAGU iz 2001. godine:

ZAŠTO ZAPADNIM ZEMLJAMA TREBA SUD U HAAGU

Zašto Zapadne zemlje daju stopedeset milijuna dolara godišnje za rad međunarodnog suda u Haagu? Je li im toliko stalo do pravde i mira? Ili su im neki drugi razlozi posrijedi?

Jugoslavija je opstojala, uz raznoliku potporu Zapada, kao komunistička diktatura i tamnica naroda. Zapadu je odgovarala opstojnost te opskurne zemlje zato jer su imali interese koji su uvelike nadilazili pitanja o političkim, ljudskim i narodnim pravima u toj zemlji. Tako je uostalom i danas s mnogim drugim zemljama diljem globusa, zemljama čija sudbina jest ovisna ne o gromoglasno proklamiranim ciljevima Zapada, nego o njegovim prije svega globalnim ekonomskim interesima. Imperijalistički se um, u tom pogledu, nije mnogo promijenio, što se, naravno, može redovito i pročitati kod mnogih koji su se u ime tih razvijenih demokratskih zemalja motali po ovim prostorima -Zimmerman, Holbrooke, Petritsch …. Jugoslavija se raspadala po svim svojim sastavnicama usprkos dvjema moćnim željama, želji međunarodne zajednice i želji srpskog naroda i njegova rukovodstva.

Zapad je bio spreman prihvatiti izdvajanje Slovenije, ali je ostatak Jugoslavije želio vidjeti u jednom loncu iz mnogih razloga. Pitanja koja se mogu postaviti, kao npr. – s kojim pravom netko može tako misliti, a gradi se demokrat, i kako mu ne pada ni na pamet zapitati nešto narode o kojima tako misli, pristaju li na ono što trećerazredna politička liga Zapada misli da bi njima bilo dobro, ili bi, možda, oni sami znali odabrati svoju sudbinu bez nametanja. U današnjem političkom svijetu nije poželjna takva prosudba moralnog postupanja međunarodne zajednice.

Nije se mogla spriječiti propast Jugoslavije, ali se mogla spriječiti agresija Srbije na Hrvatsku, Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu. Zapad je to, da je htio, mogao učiniti. Priželjkivali su poraz Hrvatske, a ona se obranila od četničkog napadaja usprkos svim proračunima zapadnih stratega. Krvave posljedice tog ataka nisu se mogle sakriti od vlastitih gledatelja, a večerati u tihim američkim, i posebice europskim domovima, bilo je sve teže, jer se sve to događa tu, u blizini, zapravo suviše blizu.

Sve se teže sakrivala i jadnost i jalovost europske politike i spram raspada Jugoslavije i spram razvoja rata koji su Srbi počeli.

Nije se mogla sakriti ni duboka podijeljenost politika pojedinih europskih zemalja, mahom prosrpski orijentiranih. Sve to rezultiralo je politikom koja s moralnim načelima proklamiranim u tim zemljama na ovim prostorima kao eksportna roba nije imalo ništa zajedničko. Upravo suprotno, bila je to jalova, nedefinirana, amoralna, podijeljena i neusklađena politika, a rezultati takvog djelovanja bili su za Hrvatsku I Bosnu i Hercegovinu genocidni.

Puštanje Srbije da napadne, točnije ohrabrivanje Srbije da napadne, embargo na uvoz oružja za napadnute zemlje (svakom razumu i moralu suprotna odluka s genocidnim posljedicama), kasno priznanje Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine (svakog su prezira dostojne izjave onih diplomata iz Engleske i Francuske koji govore o tome da su Hrvatska i Bosna i Hercegovina priznate prerano)…,

sudjelovanje i pomaganje JNA i četnicima da se domognu ranjenika u vukovarskoj bolnici (većina ih je poslije ubijena);

šutnja nad Vukovarom i zločinima koji su poslije počinjeni;

šutnja nad granatiranjem Šibenika, Zadra, Zagreba, Dubrovnika;

šutnja nad Škabrnjom i drugim pokoljima na okupiranom području;

prisiljavanje hrvatskih vlasti da puste naoružanje JNA iz hrvatskih vojarni u Bosnu i Hercegovinu, a time i sudjelovanje u genocidu koji je u toj državi nad Hrvatima i Muslimanima počinila srpska vojska tim oružjem;

šutnja nad ubijanjem Sarajeva, Bihaća, Mostara;

proglašenje ratnih zaštićenih zona u dijelovima BiH-a, a iza toga apsolutno nečinjenje bilo i najmanje vojne ili ljudske geste da se spriječi masovno klanje u tim, od međunarodne zajednice, zaštićenim zonama;

potpomaganje Srba u “Krajini”, uz zadnji pokušaj da se toj tvorevini prizna državnost u okviru Hrvatske …

Stranice i stranice bi se mogle ispisati navodeći sve ono što se u svakom civiliziranom društvu može smatrati zločinom, a europska je zajednica u tom zločinu sudjelovala. Amerika je šutjela o svemu puštajući svoje europske saveznike da pokažu svoju nesposobnost, uključila se prekasno, vulgarno pragmatički privela stvar kraju ostavljajući neriješenim golem broj problema.

Koje god zemlje uključili u pojam “međunarodna zajednica” ili posebno u pojam “europska zajednica”, jasno je da je takav projekt izgradnje zajedništva vrlo skup i da je u njega uloženo puno energije i novca (da li i morala?) da bi se smjelo dopustiti oštrije moralno propitivanje njegove eksportne politike u bivšoj Jugoslaviji. Projekt bi mogao postati upitan, mogao bi izgubiti nešto od svoje propagandne uvjerljivosti.

I zbog toga krivci ne mogu biti u Europi, krivci za ono što se dogodilo moraju biti samo na Balkanu. 1 svi moraju biti krivi podjednako, “mi za njihove balkanske finese nemamo smisla”. Tamo neki nacionalisti zavadili su narode, poklali se između sebe, sve to treba na sudu politički i moralno utemeljiti, vođe strpati u zatvor i riješili smo problem. Takvo je mišljenje jeftinije od kolodvorske kurve, ali funkcionira.

To je razlog ovakvog suda u Haagu, suda u kojem se sudi po zakonima koji se ne odnose na one koji sude. A tu moral prestaje.

Posve je drugi problem i tema razmotriti potrebnost međunarodnog suda za ratne zločine čiji bi zakoni i način funkcioniranja bili jasni i moralni i pravedni, odnosili se na sve zemlje i na sve vrijeme u kojemu žive ljudi koji su počinili ratni zločin.

Sve ovdje nabrojano i mnoge druge upite oko haaškog tribunala razmatra u svojoj knjizi akademik Pečarić, jedan od rijetkih na hrvatskoj intelektualnoj sceni koji se “drznuo” propitivati stvarni smisao te institucije. Knjiga nije znanstveno djelo, ali je utoliko više strasno razmatranje “problema” oko Haaga i pitanja koja nas duboko prožimaju a tiču se današnje hrvatske pozicije – kako je naime moguće da se tako lako odreknemo pravne suverenosti (a koja druga još postoji?) države koja je pobijedila u nametnutom ratu – mnogima usprkos.

Ovaj Predgovor knjige Sramotni sud u Haagu napisao je general Slobodan Praljak!

A kada je već naš general pisao zašto zapadnim zemljama treba sud u Haagu, završit ću ovo predstavljanje s molbom mom suautoru dr. Međimorcu da snimi najmanje  film u kome bi sam Praljak govorio o svojim doživljajima i da svakako naš general ispriča o tome kako su tekli pregovori kada ga je Predsjednik Tuđman koji je imao s jednim francuskim generalom  koji je predstsavljao te zapadne moćnike.

Francuz je počeo “razgovor” osorno zapovijedajući što Hrvatska mora učiniti. General Praljak je na to počeo glumiti majmuna. Francuz priča li priča i u jednom momentu shvati da govori “majmunu”. Stane i upita našeg generala o čemu se radi.

Sada mu hrvatski general odgovori:

-Pa mi se prvo moramo upoznati. Ako sam dobro razumio Vi dolazite iz Francuske.

-Da, odgovori Francuz.

I onda ga je general Praljak počeo ispitivati o francuskoj književnosti, umjetnosti.

Pokazalo se da baš ne zna puno o tome i da mu general Praljak može bti professor iz francuske kulture.

Dogovorili su novi sastanak uz večeru i onda doista pregovarali!

To je general Praljak čiji je doprinos obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije te obrani opstojnosti hrvatskog naroda na njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskoga rata od velike je važnosti, kako je sjajno konstatirala naša Predsjednica.

HVALA!

Josip Pečarić

facebook komentari

Nastavi čitati

Događaji

U povodu Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. – povezivanje škola u Vukovaru, Širokom Brijegu i Chicagu

Objavljeno

na

Objavio

U subotu, 18. studenog 2017., u organizaciji Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, a povodom Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, održana je videokonferencija u okviru pilot projekta Korijeni kojim se ostvarila suradnja osnovnih škola Dragutin Tadijanović iz Vukovara, Prve osnovne škole Široki Brijeg i Hrvatske škole Kardinal Stepinac Chicago pri župi Sv. Jeronima u Chicagu te Hrvatske škole pri Hrvatskom kulturnom centru Chicago.

Tijekom videokonferencije djeca iz Chicaga su pokazala što znaju o domovini i otpjevala pjesmu Bože čuvaj Hrvatsku, maleni Vukovarci održali su zanimljivo predavanje. Svojim vršnjacima pričali su o Gradu heroju, o mjestu kojem se svatko od nas nakloni i zahvali na žrtvi. Iz Širokog Brijega naglasili su da je najvažnije zajedništvo našeg naroda, ma gdje bili, jer nas veže jedna ljubav prema istoj domovini Hrvatskoj.

Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, tom je prigodom poručio kako je projekt Korijeni usmjeren na izgradnju i jačanje zajedništva hrvatskog naroda, svijesti da smo jedan – nedjeljiv narod ma gdje živjeli te je prvenstveno usmjeren na djecu i mlade koji su budućnost Hrvatske „ Draga djeco iz Vukovara, Širokog Brijega i Chicaga stvorite nova prijateljstva utemeljena na činjenici da ste Hrvati, da dijelite jedan jezik jednu povijest, jednu kulturu i jednu budućnost. A svaki vaš uspjeh je hrvatski uspjeh, dogodio se on u Vukovaru, u Chicagu ili u Širokom Brijegu.

Svi ga zajedno iščekujemo i svi ćemo ga zajedno slaviti, a Vaša hrvatska država se s Vama i danas već ponosi“.

Cilj projekta Korijeni, između ostalog je, međusobno upoznavanje i zbližavanje djece iz Republike Hrvatske, BiH i iseljeništva u osnovnoškolskoj dobi, radi jačanja svijesti o nedjeljivosti hrvatskog naroda i poticanja njegovog zajedništva, ali i  svladavanja komunikacijskih barijera između Hrvata u Republike Hrvatske i izvan nje, poglavito među najmlađim generacijama.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari